Careva dženaza. Sarajevski dnevnik, novembar 1945.

Svečana sahrana potpukovnika Sulejmana Omerovića – Cara u Maglaju

Maglaj, 22 novembar.

Prije nekoliko dana na putu između Našica i Osijeka, od neprijateljske ruke iz zasjede, poginuo je potpukovnik JA drug Sulejman Omerović Car. Tijelo poginulog potpukovnika prevezeno je u rodno mjesto Maglaj i bilo izloženo u prostorijama Sreskog odbora NF do sahrane. Sahrana posmrtnih ostataka рotpukovnika Omerovića izvršena je juče uz sudjelovanje velikog broja maglajlija. Na čelu povorke omladina i antifašistička udruženja nosili su vijence. Za omladinom išla je vojna muzika, a za njom počasna četa boraca 16. divizije, čiji je rukovodilac bio i poginuli – Car.

Posmrtne ostatke potpukovnika Omerovića nosili su njegovi drugovi oficiri. Za lijesom je išla porodica poginulog i velika masa građanstva i seljaštva bez razlike na vjeru.

Na grobu je klanjana dženaza, a zatim se ispred drugova poginulog Cara oprostio sa pokojnikom jedan njegov stari drug istakavši vrlinu i hrabrost ovog mladog jugoslovenskog oficira, koji je još 1941. stupio u borbu za oslobođenje svoje domovine. Ispred narodnih vlasti sa poginulim se oprostio drug Asim Lošić. Prije spuštanja lijesa u grob održao je dirljiv govor Hasan Avdić a zatim je odata posljednja počast palom borcu.

Veličanstvena sahrana, kakvu Maglajlije nisu zapamtile, svjedoči koliko je pokojni Car bio voljen i poštovan u Maglaju.

Porodici poginulog potpukovnika Omerovića naše iskreno saučešće, a poginulom drugu neka je laka zemlja, koju je volio i za koju se hrabro borio. – Z. S.

(Sarajevski dnevnik 23. 11. 1945.)

Nekoliko članaka objavljenih u Sarajevskom dnevniku 1945. neposredno nakon oslobođenja, vezanih za obnovu porušenih mostova u Maglaju

Udarničkim radom podiže se i zadnji most na pruzi Brod – Sarajevo

Maglaj, 15 jula.

Zadnji nepodignuti željeznički most na pruzi Brod — Sarajevo, preko Bosne kod Maglaja, podiže se užurbanim tempom, sa udarničkim poletom.Već je zabijeno 350 pilota koje predstavljaju 20 vagona drveta.

Pomoćni pješački most, odnosno most za prevoz robe, sa magacinima na obali, bio je

završen u toku nekoliko dana. Uspostavljena je i privremena pruga za teretne i balvan-vagone. Na izgradnji glavnog mosta radi 350 radnika. Medju njima nalazi se jedan inžinjer i nekoliko stručnih radnika. Uglavnom, svi radnici koji ovdje rade, na podizanju mostova već su dobili potrebno iskustvo. Na radu se osobito ističe Udarni bataljon Vojno-tehničkog zavoda, a od pojedinaca drug Ante Ostojić, Šalaga Edhem i sam inžinjer Serže, koji rukovodi cjelokupnim radom.

Radnike na podizanju mosta potpomaže AFŽ iz Maglaja dobrovoljnim sakupljanjem hrane, osobito voća i povrća. Žene Maglaja peru veš, krpe i kuhaju, a do sada su priredili nekoliko puta zajednički objed za radnike. Ovom pažnjom radnici su osobito dirnuti. Treba istaći i primjer žena iz Livna, koje su preko svojih delegata dostavile Udarnom radnom bataljonu Vojno-tehničkog zavoda tri sanduka jaja, jednu kantu masla i nekoliko pari čarapa. Radnici Vojno-tehničkog zavoda ovim se toplo zahvaljuju na ovakovom staranju. Zamolili su da se preko štampe rodbini njihovoj saopšti, da su oni svi dobro i zdravo. O.Z.M.

(Sarajevski dnevnik br. 14, 17. 7. 1945)

Dvadesetorica svjesnih radnika izgradili dva mosta

Maglaj, 18 jul.

Odmah po oslobođenju Maglaja, dvadeset svjesnih radnika, željezničko-transportnih namještenika, dalo se po vlastitoj inicijativi na posao da svojim, radom pripomognu da se što prije uspostavi saobraćaj na pruzi Brod Sarajevo. Bez ikakvih tehničkih sredstava, sa običnim vintovima i čekićima, drvenim maljevima i podupiračima, u toku od pet nedjelja, podigli su most najprije na Lješnici, a potom i na Jablanici. Obadva mosta su željeznički raspona od 20 odnosno 30 metara.

Podizanjem ovih mostova rukovodio je Hadžišehić Ibrahim, bravar, a u požrtvovanom

radu istakli su se osobito Mustafa Đanbegović, Smajlagić Nusret, Emin Mačković i Omer Bašić. Radovi su se odvijali u dvije smjene po 10 radnika. Od sekcijskih radnika udarnički su te istakli desetar Jozinović i radnik Milojević.

Po završetku ova dva mosta radnici su se stavili odmah na raspolaganje Radnom bataljonu, koji je u međuvremenu došao u Maglaj da podiže željeznički most kraj Maglaja na rijeci Bosni. Ovi maglajski radnici ističu se svojim radom i na ovom mostu. Njima se ponosi inžinjer, kao i tehnički preduzimači. Svi su začlanjeni u svojim radničkim sindikatima, te kao svijesni radnici prednjače i služe za primjer drugim radnicima.

Ovih dana održana je radnička skupština svih sindikata ovog sreza, na kojoj se poslije referata i pozdravnog govora razvila diskusija. Na skupštini je bio osobito toplo pozdravljen stari borac radnik Asim Lošić, koji je među ostalim naglasio: “Mi se evo po prvi put sakupljamo da ovako slobodno, bez nadzora agenata, bez žandarskih kundaka i bez dozvola sreskih načelnika porazgovaramo o našim problemima…” – O.Z.M.

(Sarajevski dnevnik br. 17, 20. 7. 1945)

ZAVRŠAVA SE MOST KOD MAGLAJA

2 AVGUSTA BIĆE PREDAT SAOBRAĆAJU POSLJEDNJI ŽELJEZNIČKI MOST NA PRUZI SARAJEVO — BROD

Maglaj, 29. juli

U dužini od 236 metara, visok 8 metara, kao neki džin, opružio se preko Воsnе novi željeznički most. Dolje drvo, gore gvožđe. Oko 300 radnika iz dana u dan, na dvije smjene, podižu ovaj zadnji i najveći most na voznoj pruzi Brod — Sarajevo kroz koji dan biće gotov, 2 avgusta otvoriće se na svečan način i »mašina« će proraditi direktno za Sarajevo.

Eto, uzalud je Švabo rušio! Naši vrijedni radnici u roku od nepuna tri mjeseca podigoše sve srušene mostove, oko dvadeset što većih što manjih! … Lokomotiva ponovo dahće dolinom Bosne. I vesele popjevke putnika odjekuju iz voza. Ovdje kod Maglaja, dosada je bio jedini prelaz, a od 2 avgusta juriće voz i preko ove ćuprije.

Stari, srušeni most se rastavlja i izvlači. Neoštećeni dijelovi ostaju, da se upotrijebe, a slupano željezo dostavlja se Zenici, odakle će izaći prerađeno za nove mostove. Vještina je rastavljati i na suho izvlačiti ogromne dijelove gvožđa. I opasno je. Ali, volja pobjeđuje i savlađuje sve. Nikada prije radnici nisu radili sa većim elanom. Kao pčele pred košnicom, tako oni izgledaju, desno, lijevo, na mostu i ispod mosta.

Mjesec dana kako se ovaj most pravi. I da nije udarnički bio posao, da radnici nisu radili onako kakо to nikada prije nisu činili, ili bolje rečeno da je ovaj most podizala stara Jugoslavija, on ne bi bio gotov ni za pola godine, a eto, on je vec skoro gotov. Konstrukcija mosta sastoji se sa strane od Maglaja od 10 pari uzdužnih nosača dužine 5.10 m koji su izrađeni iz razrušene konstrukcije. Iza toga dolazi 7 rešetkastih nosača raspona 20 m. Sa strane Doboja most je od Peiner nosača dužine 17.90 m. Ova konstrukcija leži na drvenim jarmovima od kojih je 13 jednostavnih a 9 duplih jarmova. Preko korita rijeke jarmovi su izrađeni na sprat u visini od 7 do 9 metara. Za ovaj most kao i pomoćni pobijeno je 340 pilota. Za izgradnju istih, te sa tovarnim i istovarnim rampama za prebacivanje robe upotrebljeno je 650 kubičnih metara građe, 150 tona željeznog materijala i 10 tona sitnog gvozdenog materijala kao šarafa, klinaca, pločica itd. Za izgradnju svega ovoga potrošeno je 15.000 zanatlijskih a 80.000 radničkih sati. Prosječno je radilo dnevno 40 zanatlija i 200 radnika.

Svu potrebnu građu isporučila su preduzeća državne pilane iz Zavidovića i privatnik

Dušan Simić, te državna željezara u Zenici. Potrebno je istaknuti Pilanu u Zavidovićima koja je na vrijeme isporučila svu potrebnu građu, što je doprinijelo (…) most završiti na vrijeme. Skoro sve pilote isporučio je drug Simić Dušan iz Paklenice, također na vrijeme, a prevoz su vršili sa volovskim kolima seljaci iz okolice Maglaja.

Radove na mostu izvodila je Željeznička direkcija iz Sarajeva u svojoj režiji, preko glavnog inžinjera Serže Vladimira.

Od zanatlijskog osoblja radili su radnici Državne ložionice Usora, tesari pilane iz Zavidovića, tesari Državne željezare iz Zenice, te tesari Sekcije za održavanje pruge Derventa, zanatlije nove radione za održavanje pruge iz Sarajeva i zanatlije Vojno-tehničkog zavoda kao i bravari iz Maglaja. Obični radnici na mostu bili su radnici sekcije za održavanje pruge, seoski radnici, te zarobljenici i četnici.

Treba istaći sve zanatlije, koji su savjesno vršili svoj odgovarajući posao. Najteži i najveći dio posla na ovom mostu obavili su stalni željezničarski radnici, sekcijski radnici, koji zaslužuju i posebnu pohvalu za svoj trud. Sa njima se drug inžinjer najviše ponosi. Udarnički je radio i kao prvi udarnik ostao je svo vrijeme šezdesetgodišnji radnik Štrukelj iz Zavidovića, zatim Ostojić sa svojim mladim tesarima koji su u svoj postavljeni posao ulagali puno truda, te Emin Mačković sa svoja 24 bravara iz Maglaja, čiji su bravari radili na jednu smjenu a sam Mačković na obje, tako da je mogao bez zamjene rukovoditi svim svojim bravarima.

Vrijedan je pohvale i jedini tehničar na ovom mostu drug Šukarić Asim, kao i sam inžinjer Vladimir Serže, koji su svojim požrtvovanim radom dobili dobar glas kako među samim radnicima tako i u cijeloj okolici. Na svom radu istakao se je i nadzornik pruge drug Pašaga Dedić i nadzornik-pripravnik Vili Dobrinić. Inače zadovoljili su svi radnici kao i sami zarobljenici.

O. Z. M.

(Sarajevski dnevnik br. 26, 31. 7. 1945)

Historija partijske organizacije u Maglaju – Članak povodom 30. godišnjice osnivanja prve partijske ćelije – “Natron” 1970.

Svečano proslavljen značajan jubilej

Trideset godina partijske organizacije u Maglaju

Dodijeljene spomen-plakete najstarijim komunistima Maglaja

Između dva rata na području maglajske opštine nije bilo značajnijeg djelovanja revolucionarnih organizacija, to je bio zaostao kraj bez industrije i bez radničke klase, nosilaca revolucionarnih ideja. Međutim, revolucionarna previranja u Jugoslaviji i uticaj Komunističke partije osjetio se i u Maglaju. Neposredno pred Drugi svjetski rat, od nekolicine zanatskih radnika pokušano je da se formira sindikalna organizacija, ali to nije uspjelo. Što nije uspjelo »zanatlijama« u Maglaju, uspjelo je radnicima u Šumskom preduzeću »Jadrina« u Brezicima, koji su 1939. godine osnovali sindikalnu organizaciju. Tom organizacijom rukovodili su Ljubo Lazarević i Mihajlo Maksimović. Velik uticaj na formiranje ove organizaci je imao je komunista Tošo Vujasinović koji je u to vrijeme radio u Šumskom preduzeću »Jadrina«.

Organizovaniji rad sa naprednom omladinom počinje 1939. godine u Maglaju i njegovoj okolini. Milan Jovanović je još nešto ranije nastojao okupiti omladinu u selu Ošvama gdje je preko Milana Vidovića organizovao analfabetske tečajeve sa tamošnjim mladim ljudima. Pored toga on je, kao napredni beogradski student, inače nastojao da svoj politički rad usmjeri na pitanja vezana za uticaje Partije. On organizuje putem Srpske čitaonice uvježbavanje i prikazivanje naprednog pozorišnog komada »Sluga Jernej i njegovo pravo« od Ivana Cankara, učlanjuje omladinu raznih nacionalnosti u nogometni klub »Soko« itd. Tada već i Petar Dokić počinje dolaziti iz Beograda, donositi naprednu literaturu i okupljati u Maglaju napredne omladince i organizovati ih.

Sa omladinom se tada najlakše politički radilo putem raznih sportskih društava, kulturnih priredaba, izleta itd. U Maglaju je formiran fudbalski klub »Mošk« koji je objedinjavao aktivnost domaćih fudbalera koja je tu počela još prvih dana poslije završetka I svjetskog rata. Preko tog kluba Partija je ostvarivala svoju organizatorsku i političku rukovodeću ulogu i uticaj na te mlade ljude. Od značajnijih omladinskih akcija u Maglaju ističe se izlet u Borik sa naprednim programom koji je 6. maja 1940. godine izvelo zavidovićko Radničko kulturno umjetničko društvo »Rad«. Tu grupu predvodio je poznati tadašnji komunista i narodni heroj Ilija Goranin.

Zatim dolazi omladinska zabava avgusta 1940. godine sa veoma naprednim i revolucionarnim programom, uz učešće omladine iz svih okolnih srezova. Maglaj može posebno biti ponosan da je poslao svoju delegaciju na poznati u našoj istoriji, skojevski kurs Bosne i Hercegovine – kod Bugojna 1940. godine. Delegaciju je predvodio Petar Dokić. Sav rad sa omladinom imao je za cilj njeno političko vaspitanje, a to je bio i način povezivanja maglajske omladine sa omladinom ostalih okolnih mjesta Zavidovića, Tešnja, Doboja, Gračanice. U Maglaju su bile organizovane i tri ilegalne omladinske čitalačke grupe na čijim se sastancima preređivala napredna literatura, sakupljala Crvena pomoć i sl.

To je bilo vrijeme kad je i ilegalna radnica učiteljica iz Trbuka Dušanka Vajić razvila veoma širok politički rad sa omladinom i tamošnjim ljudima.

To je, u grubom, situacija u kojoj je oktobra 1940. godine u Maglaju formirana prva partijska ćelija – organizacija KPJ. Njeni prvi članovi su bili Ibrišim Obralić i Asim Lošić, krojači po zanimanju. Prvi sekretar i njen organizator bio je Fikret Dedić, koji je zbog svog komunističkog rada u Bugojnu izgubio posao poštanskog činovnika i došao da radi u Maglaju. Ova partijska organizacija nije mogla za kratko vrijeme do okupacije Jugoslavije da razvije masovniji rad zbog malobrojnosti radništva i zaostale političke sredine.

Nastavila je još ranije započeti rad sa omadinom, zanatlijama, a kasnije i sa povezivanjem seljaka. Širila je ilegalnu i polulegalnu štampu »Radnički tjednik« sindikalni list iz Zagreba, razne ilegalne literarne brošure itd. Unutar partijski rad bio je uglavnom posvećen ideološkom uzdizanju članova preradom istorije SKPb, direktivnih brošura, »Srp i čekić«, »Proleter« itd. Navratio je tada u Maglaj i Cvijetin Mijatović – Majo koji je u kući Asima Lošića u Gornjoj mahali održao omladinski sastanak, a nešto kasnije u stanu kod Fikreta i sastanak partijske organizacije. U jesen 1940. godine pozvan je iz maglajske organizacije Asim Lošić na oblasno partijsko savjetovanje u Tuzli pod rukovodstvom Pašage Mandžića po pitanjima organizacije, prikupljanja narodne pomoći. Na drugo savjetovanje koje je održano u maju 1941. godine išao je Ibrišim Obralić, a radilo se o dogovoru u čuvanju kadrova od ustaškog terora i najavljenim pripremama za ustanak. Treće oblasno savjetovanje n Tuzli bilo je posvećeno takođe direktivama za ustanak, formiranju vojnih jedinica, prikupljanju oružja itd. kojem je prisustvovao sekretar ćelije Fikret Dedić.

U proljeće 1941. godine primljeno je nekoliko novih članova u Partiju, među kojima Šahbeg Smajlagić, Salim Nalić, Džavid Karamehmedović, Fahir Lošić i Vlado Džaduh.

Šahbeg Smajlagić Brko i Rašid Ruvić. Sliku objavio Dzemo Hasanić u FB grupi “Maglajlije”

 

Dakle, rat je već tu, Jugoslavija je kapitulirala. Partijska organizacija svoje djelovanje morala je da prilagodi novostvorenoj situaciji Organizovana je ustaška vlast – počeo je progon Srba i naprednih ljudi ostalih nacionalnosti, naročito komunista. Do progona komunista naročito je došlo nakon napada Njemačkena Sovjetski Savez 22. juna 1941. godine kada je u Zavidovićima uhapšen Petar Dokić, a dva dana kasnije i u Maglaju dva člana Partije.

Od kapitulacije Jugoslavije partijska organizacija Maglaja svoj rad je orijentisala na što jaču propagandu protiv okupatora i ustaškog režima, na odvraćanju ljudi da stupaju u njemačku vojsku i da odu na rad u Njemačku, na organizovanju prikupljanja oružja, sekretar Dedić Fikret se angažovao na organizovanju skupova sa seljacima Ozrena radi njihove pripreme za ustanak itd. U to vrijeme su sa rada u Zavidoviću već izbjegli Savo Momirović iz Bakotića, zatim Simo Milinović iz Osojnice, na Bočinji su bili napredni omladinci Miloš Nedić i Milorad Savić, u Trbuku Nikola Orlović, Dušanka Vajić itd. što je sve Dediću služilo kao dobar oslonac za taj rad na selu. Osim toga Ibrišim Obralić, preko svoje male krojačke radnje bio je pogodna veza sa nizom seljaka iz okoline Maglaja.

Nešto kasnije je iz zatvora pobjegao i Petar Dokić i na Ozrenu se povezao sa Todorom Vujasinovićem, koji je još ranije, po direktivi Partije došao da na Ozrenu organizuje ustanak. Organizovan je ustanak na Ozrenu. Pod rukovodstvom Todora Vujasinovića kao komandanta i Pašage Mandžića, komesara formiran je poznati Ozrenski partizanski odred sa svojim bataljonima, četama i vodovima.

Dan kasnije od napada na Doboj i Gračanicu napadnut je i Maglaj pod rukovodstvom Petra Dokića, Bože Spasojevića, Save Momirovića i drugih. U ranu zoru avgusta 1941. godine ustaničke čete prodrle su u Maglaj savladavši dosta lako neprijateljski otpor.

Maglaj je tada zaista prvi put bio oslobođen. Zaviorila se crvena zastava, ali su se pod pritiskom jačeg neprijatelja ustanici morali kroz, dva dana povući ponovo na Ozren. Od tada sve do četničkog puča aprila 1942. godine borbe ovog odreda ne prestaju. Pojedinim prepadima pobjeđuje se neprijatelj, uspješno se odupire neprijateljskim ofanzivama, borbom se borci snabdijevaju oružjem, a u Bočinji je Tomo Popović sam od bešavnih cijevi proizvodio ručne bombe za napad na bunkere.

Četnički puč je samo za kratko vrijeme prekinuo partizansku oružanu borbu na Ozrenu. Poznate su kasnije diverzije ustanika na željezničkoj pruzi kod Rječice i Trbuka, u toku rata je obnovljen Ozrenski partizanski odred, dok je jedan dio boraca stupio u Šestu proletersku istočno-bosansku brigadu.

Povremeno su i druge jedinice narodnooslobodilačke vojske vodile borbe na cijelom području opštine Maglaj. U toku rata paljena je željeznička stanica prilikom jednog napada partizanskih jedinica na Maglaj, prelažena je rijeka Bosna, a poznato je dugotrajnije stacioniranje Srednjobosanske brigade i nekih drugih jedinica 53. divizije na sektoru oko Novog Šehera gdje su vođene periodične borbe sa neprijateljskom vojskom.

Zločinstva okupatora i ustaških vlasti nad civilnim srpskim stanovništvom uslijedila su odmah nakon kapitulacije Jugoslavije. Tu su se našli i domaće izdajice i zlikovci, istina ne mnogobrojni, ali po zlodjelima takvi da će ih pamtiti naša novija istorija. To su čuveni koljači i ubice ustaše, Suljica Suljčić iz Misurića i žandar-ustaša-svjetski skitnica Omer Kepa. Njih dvojica su se pridružila crnim ustašama čuvene po zlu Francetićeve legije, poslije povlačenja ustaških jedinica iz Maglaja avgusta 1941. godine i nastavili paljevinu sela i ubistva nevinog civilnog stanovništva.

Pošto je partijska organizacija Maglaja desetkovana nakon odlaska nekih komunista na Ozren, u zatvor i sl. zatim poslije prestanka djelovanja partijske organizacije iz Brezika koju je 1941. godine formirao Todor Vujasinović, nakon povlačenja partizana sa Ozrena poslije puča, ilegalni rad i saradnja sa NOP-om odvijao se pod specifičnim uslovima i na specifičan način.

Prvo je poslije prestanka sa radom partijske organizacije Maglaja formirana skojevska grupa koju poneko naziva i partijskom. Sekretar joj je bio Rifat Smajić, geometar, a članovi: Rašid Ruvić, Fadil Idrizović, a kasnije i Ismet Smajić. Intenzivan je bio rad ove grupe u saradnji sa ustanicima na Ozrenu u doturanju raznog materijala, obavještenja i u prijemu obavještenja koja su se odnosila na stanovništvo ali je to bilo do poznatog četničkog puča aprila 1942. godine.

Kasnije se ilegalni rad i vezivanje za partizanske jedinice u Tešnju, na Ozrenu itd. obavljao preko pojedinaca u Maglaju. To su često bili Nusret Krzić, Salko Pirkić, Zijah Smajlagić, Rašid Ruvić i još neki. Neki od njih su se koristili i domobranskim uniformama u čijim redovima je bio određen broj pristalica NOP-a. Bilo ih je sigurno koji su iskreno simpatisali napredni pokret, a i onih koji su imali određene svoje računice. Ilegalni rad se obavljao preko određenih kurira: u Moševcu preko Huse Hekića kojega su zbog toga Nijemci ubili, zatim u Novom Šeheru preko Emina Deronje itd.

Tek početkom avgusta 1944. godine počinje i u Maglaju nešto organizovaniji i sistematskiji ilegalni rad i saradnja sa NOP-om. Tada, po zadatku Mjesnog komiteta KPJ iz Travnika u Maglaju dolazi Mehmed Krzić – Meša, sa zadatkom da formira odbore narodnooslobodilačkog fronta, omladinsku organizaciju i obavještajni centar. Obavještajni centar je imao zadatak da vojnim jedinicama i društveno-političkim organizacijama na oslobođenoj teritoriji Tešanj – Teslić šalje podatke o neprijateljskim snagama kao i neophodne materijale.

Poslije rata partijska ćelija bila je još nejaka i malobrojna, bez organizacionog iskustva u novim uslovima. Umjesto borbe trebalo je organizovati politički rad, a naročito u likvidiranju ostataka profašističkih i antisocijalističkih elemenata. Zbog toga je njen osnovni zadatak bio brojno i idejno političko jačanje. Na tom planu naročito se istakla omladina, vođena skojevskom grupom koja je formirana još u avgustu 1944. godine. Zbog neiskustva u političkom radu, pokrajinski komitet u Tuzli poslao je grupu prekaljenih skojevaca, koju je uglavnom sačinjavao Komitet SKOJ-a. Delegirani aktivisti od pokrajinskog rukovodstva SKOJ-a bili su Rađaković, Vajo Gojković, Mevlida Delić i Cvija Cvjetinović. Njihov zadatak bio je organizovanje omladine, formiranje sreskog i mjesnog Komiteta SKOJ-a. U ovim rukovodstvima naročito su se isticali Dušanka Simić, Razija i Ismet Dedić, Adi Mulabegović, Neđo Todorović, Anđa Stjepanović, Salija Lošić, Pejo Vukelić i drugi. Ova dva foruma uz pomoć partijske organizacije bili su nosioci svih aktivnosti u obnovi porušenog kraja, organizovanju omladine i tumači svih mjera koje su donosili viši partijski organi.

Odmah poslije rata partijska ćelija koja je u toku rata bila jedno vrijeme rasformirana organizovala se 1. maja 1945. godine od članova Zijaha Smajlagića, Nusreta Krzića i Salke Pirkića, a njen sekretar je bio Meša Krzić. Iz ove ćelije ubrzo je izrasla snažna i brojno ojačana partijska organizacija koja je bila nosilac cjelokupne društveno političke aktivnosti u poslijeratnoj izgradnji.

Danas je komandir čete Đoko Kokanović iz Crnjelova ispričao kako je poginula Dušanka Vajić, učiteljica iz Boljanića kod Gračanice. Ona je jedno vrijeme bila na Majevici upravnik Jablaničke bolnice.

U drugoj polovini aprila 1944. godine usmjerena je neprijateljska ofanziva na Bosutske šume. Mi smo se morali povući preko pruge prema Fruškoj Gori. Sa mojom četom bilo je nekoliko terenskih političkih radnika, koji su se povukli iz Semberije. Među njima bila je Dušanka Vajić. Od ranije sam je poznavao kao političkog komesara bolnice u Gornjem Crnjelovu. Pametna i zgodna djevojka.

Moja četa dobila je zadatak da napadne dobro utvrđeno ustaško uporiše na desnoj obali Dunava. Prišla mi je Dušanka i traži pušku. Hoće i ona u akciju iako to nije predviđeno. Odvraćao sam je da ne ide, ali je ona bila uporna. Tu noć u jurišu na neprijateljske bunkere junački je sa još pet boraca poginula u selu Neštinu i Dušanka.

Dušanka je rođena 1911. godine u Boljaniću, u blizini Gračanice. Otac joj je bio učitelj, brat Slobodan takođe. Mlađi brat Boro studirao je medecinu. Svi su pripadali naprednom radničkom pokretu. Dušanka je, kao učiteljica, bila veoma agilna u radu sa omladinom. Povezala se sa političkim aktivistima KPJ u Maglaju i Doboju. Neposredno pred rat, obučavala je djevojke u pružanju prve pomoći.

Muž Mitar, sa kojim je imala dvoje djece, htio je napustiti Ozren, iako je tu rođen, i odseliti se u Srbiju. Dušanka je nastojala da po svaku cijenu ostanu na Ozrenu. Djecu su odveli u Srbiju i odmah se vratili. Dušanka je 1941. godine postavljena za rukovodioca bolnice Ozrenskog partizanskog odreda u Brezicima. Sa djevojkama koje je obučavala obavljala je čitav posao koji je bio utoliko teži što Ijekara duže vrijeme nije bilo, a ranjenika i bolesnika sve više. Bolnicu nije napuštala ni u najtežim trenucima; Prilikom bombardovanja bila je teško ranjena, liječena je u bolnici u Srebreniku i u Jablanici.

(Iz knjige Radivoje Kovačević SJEVERISTOČNA BOSNA 1944-1945 – PRILOG ISTORIOGRAFIJI  izdavač SUBNOR Brčko Distrikta BiH)

Kliknite da pristupite 103_3.pdf

• 

• 

Po njima su se zvale maglajske ulice 4. dio

LUKA LAZAREVIĆ PRVOBORAC SA OZRENA

Kratko je trajala njegova bolest. Zvanično, samo nekoliko dana. Sedamdeset petu godinu svog teškog i mukotrpnog života naš drug Luka, nosilac »Spomenice 1941«, iz Brezika, nije, eto, preživio. Umro je u Banji Vrućici, kod Teslica, osmog aprila i sutradan, uz velike počasti, sahranjen na Čakalovcu. Svojim doprinosom za pobjedu napredne stvari, oslobođenju zemlje od okupatora i uspostavljanja socijalističkog pokreta, zadužio nas je drug Luka da o njemu kažemo još koju riječ.

Bilo je to još 1939, kada je on, radeći u preduzeću »Jadrina« u Bosanskom Petrovom Selu, upoznao se s Todorom Vujasinovićem i stavio na čelo sindikalne grupe, formirane od šumskih radnika toga kraja. Došao je rat i s njim razne nedaće. Opet je Luka aktivan. On pomaže Toši, Peri Dokiću i drugima u pripremama ustanka, a kasnije u njemu i učestvuje aktivno.

Četnička izdaja je uslijedila, ali je Luka ostao vjeran Partiji. Sve četiri godine držao je vezu sa partizanskim jedinicama i narodnooslobodilačkim pokretom, učestvujući i dalje aktivno u njemu. Četnici su ga zato zatvarali i batinali. Tako ja zaslužio »Spomenicu 1941« i niz drugih odlikovanja, među kojima se ističe Orden bratstva i jedinstva drugog reda.

Dočekao je oslobođenje zemlje i svoga kraja, pun poleta i spremnosti za izvršavanje aktuelnih zadataka vezanih za obnovu i izgradnju i stvaranje boljeg i sretnijeg života svom narodu. Smrt ovog poštenog komuniste, borca i velikog patriote Luke Lazarevića nije samo gubitak za njegovu porodicu, nego i za drugove njegove saborce i mnoge ostale građane naše komune. O tome rječito govori veliki broj položenih vijenaca i brojno prisustvo njegovoj sahrani. Sve ono što je Luka u svom 75-godišnjem životu učinio ostaće nam kao neizbrisiva uspomena na njega. Neka mu je, zato, vječna slava i velika hvala!

Asim LOŠIĆ

(List “NATRON” 30. april 1971)

LUKA M. LAZAREVIĆ nosilac partizanske spomenice 1896-1971

MOMIR LALOVIĆ

Rezervni pukovnik JNA i nosilac “Partizanske spomenice 1941”

Dvadeset i osmog januara u Zenici se u 56. godini ugasio život revolucionara i istaknutog društveno-političkog radnika Momira Lalovića. Rođen je u Kalinoviku, ali se u dječačkim godinama, zajedno sa svojim roditeljima doselio u Maglaj i tu se stalno nastanio. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941”, član SKJ od 1941. godine i bio je i rezervni pukovnik JNA u penziji.

Poslije oslobođenja nalazio se na mnogim rukovodećim dužnostima u JNA, a nakon njegovog penzionisanja aktivno se uključio u društveno-politički život u mjestima gdje je živio. U Zenici je bio potpredsjednik Opštinskog odbora SUBNOR-a, član Opštinske konferencije Saveza komunista, predsjednik Organizacije gorana itd. Često je Momir navraćao u Maglaj smatrajući ga svojim zavičajem i surađivao sa društveno-političkim faktorima i boračkom organizacijom u obilježavanju značajnih dogadaja i ličnosti iz NOB-e.

Dugo će nam u sjećanju ostati svijetli lik revolucionara i istaknutog društveno-poliličkog radnika Momira Lalovića. Na gradskom groblju u Zenici 30. januara ove godine od pokojnog Lalovića oprostili su se predstavnici društveno-političkih zajednica Maglaja, Zenice, Prnjavora i Zavidovića, njegovi brojni suborci, prijatelji i drugovi.

Neka mu je vječna slava i velika hvala za sve ono što je za svog kratkog života učinio za našu slobodu!

A. LOŠIĆ

(List “NATRON” 28. februar 1979)

ASIM LOŠIĆ

Na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu, 15. juna, je nakon kraće bolesti preminuo Asim Lošić, nosilac »Partizanske spomenice 1941« istaknuti društveno politički radnik iz Maglaja.

Asim Lošić je rođen 1911. godine u Maglaju. 1940. godine zajedno sa Ibrišimom Obralićem i Fikretom Dedićem je učestvovuo u osnivanju prve partijske ćelije u Maglaju. Zbog revolucionarne djelatnosti od strane režima stare Jugoslavije biva uhapšen, a po izlasku iz zatvora interniran u logor u Jasenovac. Nakon izlaska iz logora, mada narušenog zdravstvenog stanja, priključio se narodnooslobodilačkoj vojsci i bori se protiv neprijatelja u sastavu Desete hercegovačke brigade.

Nakon rata obavljao je niz značajnih funkcija, među kojima razne dužnosti u opštini Maglaj i kao instruktor u CK SK BiH. Svoju aktivnost nije svodio samo na povjerene zadatke, nego je nesebično pomagao u svim onim prilikama gdje je mogao dati svoj doprinos: u KUD »Petar Dokić«, organizaciji »Studentskog ljeta«, pomoć izviđačima, pionirima, omladini… Značajan doprinos je drug Asim dao za skupljanju istorijske
građe o učešću ljudi ovog kraja u NOB, a dugo godina je bio stalni dopisnik iz Maglaja u listovima »Oslobođenje«, »Glas komuna«, »Natron« i drugim.

Za svoj neumorni rad Asim Lošić je odlikovan Ordenom za hrabrost, Ordenom bratstva i
jedinstva, Ordenom zasluga za narod i drugim.

Na Partizanskom groblju u Čakalovcu, 17. juna, uz visoke počasti, od Asima Lošića se oprostilo više hiljada stanovnika Maglaja i okolnih mjesta. Od preminulog Asima Lošića posljednji su se oprostili Gojko Sušac, Slobodan Drča i Simo Dukić, sekretar OK SK Maglaj.

(List “NATRON” 30. juni 1979)

ASIM (Salke) Lošić 1911-1979

FIKRET DEDIĆ

U Sarajevu je , iznenada, u 69. godini života preminuo Fikret Dedić, nosilac »Partizanske spomenice 1941«.

Fikret Dedić je bio proslavljeni komesar Ozrenskog partizanskog odreda, a u Maglaj je došao 1938. godine na mjesto poštanskog službenika. Malo je onih koji su znali da je on već tada bio prekaljeni komunista, koji je odmah po dolasku u Maglaj uspostavio veze sa naprednom omladinom, učinio mnogo na njihovom okupljanju i idejnom osposobljavanju. U Maglaju je bio jedan od osnivača prve partijske ćelije, a povezujući se sa istaknutim komunistima: Todorom Vujasinovićem, Mahmutom Bušatlijom, Uglješom Danilovićem i Cvijetinom Mijatovićem učestvovao i u pripremama za ustanak.

Nakon rata je obavljao niz značajnih funkcija u Republici, a sa Maglajem se nikada nije
rastajao, odazivo se svakom pozivu, pomagao svojim bogatim političkim iskustvom. Proglašen je za počasog člana i predsjednika Mjesne organizacije SUBNOR-a u Maglaju.

Za svoj bogati i stvaralački rad Fikret Dedić je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva,
Partizanskom zvijezdom, dva Ordena za hrabrost, Ordenom zasluga za narod i Ordenom rada sa crvenom zastavom.

U Sarajevu je 13. juna sahrani Fikreta Dedića prisustvovala delegacija Maglaja, a u ime društveno-političke zajednice i stanovnika opštine Maglaj od Fikreta Dediće se oprostio Džemil Omerović, predsjednik OK SSRN Maglaj.

(List “NATRON” 30. juni 1979)

Jubilarci “Natronke” u Parizu – Oslobođenje, 22. 07. 1973.

Trideset pet jubilaraca fabrike papira “Natron” iz Maglaja jedanaest dana su putovali Evropom i za to vrijeme posjetili Postojnu, Trst, Milano, Cirih, Ženevu, Salcburg i Pariz.

To im je bila nagrada za njihov dvadesetogodišnji požrtvovani i pregalački rad u toj tvornici.

A. Lošić

Asim Lošić: Tužna kolona – istina ratna priča – list “Natron” 1968.

Jedno prohladno, novembarsko jutro 1941. unijelo je u porodicu Ibrišima Obralića, tog uvaženog komuniste po, ko zna, koji već put, strah i strepnju za vlastiti … goli život …

Zaškripala je naherena kapija, oslonjena na klimave baglame ionako već dotrajalih taraba – tog ostatka starog i patrijarhalnog načina života, tog »znamenja« mahale i kasabe …

U avliju su stupila dva žandarma i jedan opštinski policajac. Žandarmi su začas zastali, a A. S. (policajac) ušao je u kuću kroz čije su prozore prestrašeni ukućani već izvirivali. Neželjeni »gost« – »poznat« dobro još od vremena kad je domaćin kuće otišao na Ozren – među ustanike, u oštrom tonu je naredio Zilhi, Ibrišimovoj ženi: »Spremite se svi. Idete u Jasenovac…« Nastala je tada neopisiva dreka i plač. Žene, nemoćne majke i šestoro nejake djece: Bahrudina najstarijeg sa tek navršenih četrnaest godina i pet njegovih sestrica, sve jedna drugoj do uha.

Spremili su se brzo, ali je između A. i Zilhe nastalo krkljanje oko kućog ključa. »Daj mi ključ i ja ću kuću zapečatiti«, rekao je ljutito A. »Vidjećemo ko će pečatiti: ti, ili ja«, siktala je u svoj svojoj muci Zilha, osjećajući, ipak, iza sebe neku nevidljivu silu koja je štiti – mnogo jaču od ustaške vlasti…

Niz Kuburu, to strmo sokače ispod Sahat-kule, visoko izdigle iznad trošnih zidina drevne tvrđave, krenula je tužna kolona.

Zilha u zaru (po nekima feredža) – na rukama nosi malu Rabiju, tek nekoliko mjeseci staru. Za njom, pognute glave ide Bahrudin u izblijedjelim pantalonicama, dotrajalom kaputiću i košuljici, a njegove sestrice, tek počele živjeti: Bahra, Hata, Hajrija i Fata u cicanim dimijicama, bluzicama, podvezane šamijicama, obziru se na svoj dom, upućujući na njega svoje nježne i naivne poglede orošene gorkim suzama. Kakva podudarnost u ovoj životnoj ironiji. Niz Padine tog sokaka nekada su se te curice, zajedno sa ostalom bezbrižnom dječicom Zagrađa i Gornje mahale sanjkale na ligurama i kućnim ljestvama, a sada, evo, tjeraju ih na robiju. Zašto ..?

Tiha jesenska kiša pomalo rominja, a žandarmski bajoneti, nataknuti na puškama, svojim »sjajem« stežu srca rijetkih prolaznika. Ispunjeni i sami strahom i jezovitošću prizora, mnogi od njih okreću glave. Jedni iz sažaljenja, a neki rijetki i iz … I tako cijelim putem do blizu žandarmske kasarne … Kad su prešli preko čaršije i mosta, preko rijeke Bosne, i došli na »onu stranu«, kako je tada nazivan ravničarski dio Maglaja, sada novo naselje, približili se Čihinoj radnji (krojačkoj), kod stare pošte (sada Krojačka zadruga) Zilha se prenerazila, ugledavši svekrvu kako stoji sa jednim vojnikom.

Zlikovci nisu ostavili na miru ni 60-godišnju staricu. I nju su, podigavši je od Hasančića, gdje je jedno vrijeme boravila, potjerali u Jasenovac. U crnom prugastom zaru, oniska rasta, pognuta pod bremenom godina i tegobnog života, stajala je tu, okrećući se unezvereno oko sebe, dok ne spazi Zilhu. Drhtave ruke stare Nure obgrlile su iznenađenu i već svu uplašenu snahu, odgovorivši joj na pitanje: »Kud ćeš ti mati?« »Kud i ti, tu i ja … u logor.« »Ko tebe Dotjera?« »Ko i tebe«, glasio je ponovni odgovor.

Bahrudin je uzeo malu Rabiju u naramak, jer je Zilha pridržavala majku komuniste koja ama baš ništa nije znaIa o komunizmu, da ne padne i da lakše pređe, inače kratko rastojanje do žandarmske stanice. Nura je Zilhi mimikom pokazivala na osušene usne, a ona joj je, saginjući se u jarak pored puta, rukom zahvatala prljave kišnice i davala da pije. U prirodi je čovjeka valjda da mu se u velikom strahu pojača izlučivanje pljuvačke i suše usta.

Išli su tako slabi i nemoćni i nadasve poniženi, praćeni budnim okom već, za te svrhe, oprobanih »žaca«. Trebalo je samo malo svratiti u žandarmsku kasarnu, a odatle onda na željezničku stanicu, u transport za logor.

Već su bili skrenuli prema kasarni pred kojom su stajala dva domobranska milicionera. »Kud ih gonite?« pitali su oni žandarme. »Eto, u Jasenovac, tjeraju nas«, netko je od proganjanih dobacio. Tada su nastala objašnjavanja žandarma i prepirke između njih i milicionera. Žučno se raspravljalo, pa je došlo i do potezanja pištolja i prijetnji oružjem.

Eto, tako, tu pred žandarmskom kasarnom, ova teška ljudska drama bližila se svom kraju. Srce ojađene majke zakucalo je jače. Uzela je od Bahrudina malu Rabiju i, čvrsto je stežući uz svoje, već ionako umorne grudi, požurila nazad, odakle je i došla. Nena je, tetušeći im, stalno požurivala unučiće…

Bahrudin je, čim se »oslobodio« male Rabije, otrčao prema obali rijeke Bosne. I, tamo negdje, naspram Čakalovca, kod Hadžina vira, onako obučen skočio u hladne talase i preplivao na drugu stranu.

Nije bilo vremena za odmor. Odmah je krenuo do Srpske Varoši, tu se malo osušio i odmorio. Prešao je, zatim, u Hedrevače, a onda u Ulišnjak, u kuću Ljubomira Stjepanovića. Ljubomirovica mu je dala obilnu večeru, a kad je tu prespavao, krenuo je za Rakovac do kuće Vojina Bjeloševića. Našao je u selu ozrenske ustanike. Među njima i svog oca Ibrišima i Fikreta Dedića. Ispričao im je što se zbilo sa majkom mu Zilhom, sestricama i nenom …

»Kuda sama?«, pitaju se Nura i Zilha. Kuća zapečaćena, a u njoj je ionako nesigurno boraviti – bar za dan dva … Nije bilo drugog izlaza. Uputiše se prema Hasančićima. Tu je i Zilhina sestra Badema. Strah od ustaša nadjačao je Bademino saosjećanje sa sestrinim stradanjem.

»Uuh draga … ne smijem vas primiti…«, dok su joj suze lile niz mršave i blijede obraze. Uvela ih je, ipak, u podrum, i zadrobila im surutke sa kukuruzom …

Malo su se tu osvježili i odmorili i, bar za neko vrijerne, odagnali taj užasni strah koji im je, do maloprije, stezao srca i ledio žile. Sunce je već davno zašlo za okolna maglajska brda, a mrak se već uveliko uvlačio u mirne domove mahale. Polako, korak po korak, ponovo se uz Kuburu verala ta, još uvijek tužna kolona …

(Objavljeno u listu “Natron” juni 1968. godine)

Skupština Povjerenstva UI Maglaj, 1959, Glasnik VIS u FNRJ, Ibrahim ef. Hasić

SKUPŠTINA POVJERENSTVA UDRUŽENJA ILMIJE MAGLAJ

Na dan 20. maja 1959. godine u prostorijama NOO-e Maglaj, održana je skupština Povjereništva Udruženja Ilmije u Maglaju. Skupštini, pored članova Ilmije prisustvovali su i sljedeći delegati: Muderis Šefket ef. Šabić, delegat ispred Glavnog odbora Udruženja Ilmije, čiji je pretsjednik, drug Omerović Husein, potpretsjednik NOO-e Maglaj, drug Lošić Asim, pretsjednik Opštinskog odbora SSNR, prota Gajić Jovan, potpretsjednik Udruženja Srpsko-pravoslavnog sveštenstva i pretstavnici Vakufskog povjerenstva Ustalić Avdo, pretsjednik i Bradarić Smail, sekretar.

Skupština je protekla u najljepšoj atmosferi na zadovoljstvo kako članova tako i delegata. Podnešeni izvještaji lijepo su obuhvatili sav rad u proteklom periodu, te nije bilo potrebe da se mnogo diskutuje po izvještajima, već se prešlo na iznalaženje metoda kako da se suzbiju negativne pojave koje koče napredak naših naroda. Većina diskutanata kritički se osvrnula na alkoholizam, koji je u ovom kraju uzeo velikog maha. Drug Asim Lošić, govorio je o prosvjeti muslimanskog ženskinja i na zgodan način prikazao razliku između prosvijećene i neprosvijećene žene.

Kolega prota Jovan Gajić, govorio je o ulozi i međusobnom zbližavanju naših naroda i živim primjerima prikazao šta sve proističe iz nesloge i mržnje.

Rad Skupštine trajao je 5 časova, a poslije završenog rada, svi prisutni bili su na prijemu kod pretsjednika NOO-e druga Dejana Vujasinovića, gdje su vrlo lijepo primljeni i ugošćeni. Na tom prijemu, drug pretsjednik, raspitivao je da li postoje neke kočnice koje smetaju vjersko-prosvjetni rad u granicama zakonskih propisa i kakva je harmonija između mjesnih vlasti i vjerskih službenika na terenu. Kada ni jedan vjerski službenik nije imao da iznese nikakvih smetnji u tom radu, niti ikakvih zadjevica s mjesnim vlastima na terenu, drug pretsjednik je bio neobično zadovoljan, te je apelovao da se i dalje u takvom radu i saradnji s narodnim vlastima ustraje.

Iza posjete pretsjedniku NOO-e, delegatima je Vakufsko povjerenstvo priredilo ručak u hotelu Sani. Za vrijeme ručka govorilo se o tvornici, njenoj proizvodnji i njenoj koristi uopšte, te je Muderis Šefket ef. Šabić zamolio pretsjednika OO SSRN, da mu omogući da zajednički s članovima Udruženja Ilmije posjeti Tvornicu sulfatne celuloze i natron papira, što mu se odmah udovoljilo. Drug sekretar Opštinskog komiteta, telefonski je zatražio autobus za prevoz i jednog vodiča, koji će moći lijepo objasniti sva postrojenja tvornice. Odmah je tvornica dala autobus za prevoz i svoga sekretara Muniba Hafizovića za vodiča. Drug sekretar Munib Hafizović uložio je sav svoj trud da pokaže sva postrojenja i da objasni ulogu svakoga. Njegov trud i objašnjavanje bilo je zadovoljavajuće, na čemu smo mu uvijek zahvalni.

Maglaj, dne 17. VII 1959. godine.

Hasić Ibrahim

Članak objavljen u Glasniku VIS u FNRJ, godina 1959, str. 492.

Todor Vujasinović, Dobojski ustanak

…

U Maglaju, Doboju, Gračanici i Zavidovićima postojale su pred rat partijske organizacije, čije se članstvo sastojalo uglavnom od zanatlijskih radnika, činovnika i đaka.

Partijsku organizaciju u Maglaju vodio je banjalučki komunista Fikret Dedić. U njoj su, osim njega, bili Brišo Obralić, krojač, Asim Lošić krojač, Šahbeg Smailagić i još neki. Za vrijeme raspusta s njima je radio i student agronomije Petar Dokić, čiji je otac živio u Bradićima kao željezničar. Sa Zavidovićima su održavali vezu uz pomoć Miloša Nedića apsolventa geodetske škole, i Milorada Savića skojevca, koji su živjeli u Bočinji kod Maglaja. u njihovu partijsku organizaciju spadala je i Dušanka Vajić učiteljica iz Trbuka. Ona je oko sebe okupljala nešto seoske omladine u tom kraju i s njom radila. Pomagali su joj u tom poslu Simo Malinović bivši vatrogasac pilane u Zavidovićima, koji je poslije okupacije bio otpušten iz službe, i skojevac gimnazista Nikola Orlović.

…

 Stanje na području oko Doboja, Maglaja, Zavidovića i Gračanice, nastalo poslije okupacije, bilo je slično stanju koje je vladalo u drugim krajevima Bosne. Okupator je čvrsto sjedio, a ustaška vlast se na brzinu formirala i počela s terorom. Bilo je nekoliko ubistava, a poslije 22. juna počele su i prve deportacije. Naročito se rasplamsala bijesna hajka na nas komuniste. Na sam dan 22. juna uhapšen je u Zavidovićima Pero Dokić. On nije mogao nikako da miruje i upravo je tog dana stigao u Zavidoviće na biciklu koji je petnaestak dana ranije uzeo od Asima Lošića iz Maglaja. Pero je još odranije bio poznat kao komunista i zavidovićka policija, podstaknuta događajima toga dana, uhapsila ga je i sprovela u Maglaj. Pošto je kod njega nađena Lošićeva dozvola za bicikl, uhapšen je odmać i Lošić a s njim i Šahbeg Smailagić jer je policija na obadvojicu odranije sumnjala. Prilikom pretresa njihovih stanova na tavanu Šahbegove kuće nađen je neki partijski materijal i prva glava Istorije SKP (b). Sva trojica su bili zatvoreni u žandarmerijskoj kasarni u Maglaju.

…

 Jula mjeseca, na prijavu Jovana Seksana, u Doboju je pohapšena veća grupa ljudi, među kojima Čedo Jaćimović, Milan i Veljko Seksan, Miloje Seksan, Obrad Bjelkić-Spasojević, Ranko Pajdić, Novak i Damjan Mrkonjić-Mitrović, Miloš Kupres i Đorđe Đorđić, pod sumnjom da su komunisti. u stvari, bila je to simpatizerska grupa s kojom je radio komunista Čedo Jaćimović.

Za rad na organizovanju ustanka bio nam je potreban svaki čovjek, a eto: maglajska partijska organizacija je bila već u početku prepolovljena i udarac koji nam je bio nanesen hapšenjem u Doboju osakatio nas je u selima oko Doboja, odakle smo najviše očekivali. Zato smo partijskim organizacijama u Doboju i Maglaju postavili zadatak da pohapšene drugove po svaku cijenu iščupaju iz zatvora.

Dobojska grupa s Čedom Jaćimovićem nalazila se u zatvoru Sreskog suda u Doboju. Dedo Trampić mi je pričao kako je dobojska partijska organizacija uspjela da im pripremi bjekstvo. Uz pomoć Envera Ruždije, činovnika Sreskog suda – inače našeg simpatizera i kasnije, od 1942. godine, člana Partije – stupili su u vezu s Jaćimovićem i obavijestili ga o pripremama. Enver Ruždija je uspio da dođe do zatvorskih ključeva i da ih dostavi skojevcu Hasanu Čoliću. Čolić se privukao zatvoru, otključao vrata i tako omogućio cijeloj grupi da pobjegne. Oni su se kod Bušletića prebacili preko rijeke Bosne, naoružali se i prikrivali u Cerovu gaju i na Dugoj njivi. Njihovom bjekstvu pomogao je i Mujo Kafedžić koji je držao kafanu ispod Sreskog suda i koji je učinio i niz drugih usluga našim hapšenim drugovima.

Teže je išlo sa spasavanjem maglajskih drugova – i pored svih nastojanja i upornosti Fikreta Dedića. On je uspio da doturi drugovima u zatvor neke turpije i pile, ali kako je saznao da će Pero Dokić tih dana biti sproveden u Prijeki sud u sarajevo, on je organizovao Perinu otmicu prilikom sprovođenja na željezničku stanicu. Taj posao trebalo je da obave Savo Momirović, Miloš Nedić, Musto Kupusović i Aleksa Lukić. Međutim, uoči samog dana kada je trebalo da bude sproveden,

Pero je uspio da pobjegne. Prilikom bijega uganuo je nogu, ali je uspio da se noću izvuče iz grada, prepliva rijeku Bosnu i skloni kod rođaka Miloša Nedića na Bliznoj iznad Maglaja. Odatle je došao meni.¹

S Perom Dokićem i Josipom Jovanovićem podijelio sam sektore rada. Trebalo je da Pero Dokić rukovodi organizacijom na maglajskom sektoru, a Josip Jovanović na dobojskom. Ja sam sa Simom Lukićem i Milovanom Gajićem pripremao gračanički i tuzlanski kraj, rukovodeći cijelom organizacijom rada.

…

 Krajem jula i početkom avgusta užurbano smo radili na pripremama. U tom radu ubrzo su se istakli neki novi i sposobni ljudi, koji su nam kasnije mnogo koristili. U maglajskom kraju, osim Bože Spasojevića brzo su izbili u prvi red Stanko Panić iz Trbuka, Simo Milanović iz Osojnice, Savo Momirović iz Bakotića, Miloš Nedić iz Bočinje, Jovan Vukelić iz Osojnice, Nedo Jelisić iz Paklenice, u Lipcu Petko Đurić i Ignjat, Petar i Veso Radojčić, u Boljaniću Spasoje i Todor Janković, u Kakmužima Miloš Lazarević. Tih dana uspostavio sam vezu s čovjekom koji nam je mnogo pomogao. Bio je to bivši narednik Todor Panić, rodom iz Boljanića. Njegovo vojničko znanje bilo nam je od velike koristi, a naročito njegova spremnost da s nama ide u borbu bez ikakve rezerve. On nam je doveo još dvojicu podoficira – svoga brata, podnarednika Luku Panića i podnarednika Vojina Panića iz Karanovca.

…

 Dvadeset i četvrtog avgusta oko jedan sat poslije podne stigao je prvi kurir s izvještajem iz Maglaja. Naši su te noći s oko pedeset pušaka i većim brojem bespuškara, poslije kraće borbe, zauzeli Maglaj. Dio vojnika i milicije su zarobili i razoružali, dok je veći dio pobjegao u pravcu Žepča. Zaplijenili su oko 130 pušaka, 15 sanduka municije, 2 puškomitraljeza, dosta sanitetskog materijala i vojne spreme. Uništili su uređaje na pošti i željezničkoj stanici, otvorili državne magacine s hranom i hranu podijelili uglavnom sirotinji, a jedan dio prebacili u Bakotić. Božo Spasojević je natjerao šefa poreske uprave da mu otvori kasu i iz nje uzeo 700 000 kuna. Kad ga je preplašeni činovnik zamolio za priznanicu, on mu je tu priznanicu zaista napisao i potpisao. Sama akcija na Maglaj uspjela je utoliko lakše što ju je Fikret Dedić uz pomoć Briše Obralića, u samom mjestu prilično dobro pripremio.

…

 Sutradan, 25. avgusta, oko deset sati ujutro naši su napustili i Maglaj. Oduševljeni uspjehom, oni su u Maglaju održali miting na koji su okupili skoro cijeli grad. Mada smo bili dali direktivu da Dedić i Brišo Obralić treba da ostanu nekompromitovani, jer su imali zadatak da i poslije našeg povlačenja produže partijski rad u Maglaju, neki od boraca koji su ih dobro poznavali izvikali su Fikreta Dedića i natjerali ga da govori na tom zboru. Maglaj je toga dana imao svečan izgled; niko nije radio ništa. Naši su na stari grad istakli crvenu i srpsku zastavu, a na čaršijsku džamiju crvenu i zelenu muslimansku zastavu. Sirotinja je bila naročito oduševljena besplatno podijeljenom hranom iz ustaških magacina. Kada je oduševljenje dostiglo vrhunac, s pravca Bočinje je neki mladić dojahao na konju i sav uplašen saopštio da od Zavidovića kreće velik broj ustaša koji pale i ubijaju sve odreda. Naši su na brzinu organizovali evakuaciju, pozvali ono malo čaršijskih Srba da pođu s njima – odazvalo ih se svega četvoro-petoro – i povukli se prema Smrdinju i Rakovcu. Naravno, morao se povući i Fikret Dedić.

…

 Sutradan, 25. avgusta, oko deset sati ujutro naši su napustili i Maglaj. Oduševljeni uspjehom, oni su u Maglaju održali miting na koji su okupili skoro cijeli grad. Mada smo bili dali direktivu da Dedić i Brišo Obralić treba da ostanu nekompromitovani, jer su imali zadatak da i poslije našeg povlačenja produže partijski rad u Maglaju, neki od boraca koji su ih dobro poznavali izvikali su Fikreta Dedića i natjerali ga da govori na tom zboru. Maglaj je toga dana imao svečan izgled; niko nije radio ništa. Naši su na stari grad istakli crvenu i srpsku zastavu, a na čaršijsku džamiju crvenu i zelenu muslimansku zastavu. Sirotinja je bila naročito oduševljena besplatno podijeljenom hranom iz ustaških magacina. Kada je oduševljenje dostiglo vrhunac, s pravca Bočinje je neki mladić dojahao na konju i sav uplašen saopštio da od Zavidovića kreće velik broj ustaša koji pale i ubijaju sve odreda. Naši su na brzinu organizovali evakuaciju, pozvali ono malo čaršijskih Srba da pođu s njima – odazvalo ih se svega četvoro-petoro – i povukli se prema Smrdinju i Rakovcu. Naravno, morao se povući i Fikret Dedić.

Pred veče su stigli Josip Jovanović i Husinjani, a nešto kasnije i Pašaga. On me je nasamo obavijestio ović panici koja se prenijela i na kraj oko Doboja; borci i narod su se povukli u Duboki potok pod Preslicom, a neki su otvoreno prijetili da treba odmah pobiti mene, Pašagu i ostale komuniste. Pošto je stanje na gračaničkom sektoru bilo mnogo bolje, dogovorili smo se da odemo u Duboki potok i pokušamo da smirimo duhove. Pašaga je krenuo odmah, ja sam ostao da se dogovorim s Todorom Panićem, koga u taj čas nije bilo tu, a onda isto veče da i ja pođem tamo. Kad sam pred noć stigao u Duboki potok, Pašaga i Simo Lukić su već bili uspjeli da stvari donekle srede. Okupili su narod na zbor i govorili im. Čim sam stigao, održali smo savjetovanje s najodabranijim i najpouzdanijim ljudima, razoružali neke paničare i huškače koji su raznosili razne panične vijesti i to je ostavilo povoljan utisak na masu.

Iste noći smo uspjeli da donekle organizujemo ljude koji su se tu našli. Trbučane i Striježevljane smo uputili prema Trbuku sa zadatkom da zatvore put preko Preslice i posjednu Šain-kamen, Bajića brdo i druge položaje iznad pruge. Pridiljane i Lipčane smo poslali s Petkom Đurićem u pravcu njihovih sela, za koja smo saznali da ih je neprijatelj jednim dijelom popalio. Treću grupu, koju su sačinjavali seljaci Tekućice i Suhog Polja, poslali smo prema Tekućici, gdje smo se sreli s Todorom Panićem i jednim dijelom Boljanićana i Karanovčana.

Na dobojskom sektoru ostavili smo Josipa Jovanovića i Simu Lukića, a mi smo se vratili u Boljanić i tu zatekli Husinjane. Bili su žalosni jer su u borbama kod Doboja izgubili svoga komandira Ivu Bojanovića.

Te noći, 26. avgusta, na sastanku s Pašagom, Todorom Panićem, Josipom Jovanovićem i Simom Lukićem pretresli smo situaciju i donijeli zaključke o tome šta da se dalje radi. Bilo je jasno da selima oko Trebave i na lijevoj obali Bosne ne možemo mnogo pomoći, ali da stanje u ozrenskom kraju, ako odmah krenemo na posao, možemo održati u svojim rukama i srediti ga.

Napisali smo letak narodu Ozrena i Muslimanima i Hrvatima okolnih sela i mjesta. U njemu smo izložili razloge naše borbe i njenu liniju – u smislu letaka koje je tih dana izdavala naša Komunistička partija. Kada smo posvršavali sve te poslove, a to je trajalo dan i noć krenuli smo da obiđemo sela isturena prema neprijatelju, u kojima su se nalazile naše jedinice.

Najprije smo obišli maglajski sektor. Na tom sektoru smo formirali četu i za njenog komandira postavili Božu Spasojevića, bivšeg šumara iz Brezika, čovjeka koji je u prvom svjetskom ratu bio zarobljen u Rusiji, a zatim se kao dobrovoljac-narednik borio na solunskom frontu. Za političkog komesara postavili smo Fikreta Dedića. Vodnik prvoga voda je bio u prvo vrijeme Savo Momirović; vodnik drugog voda – Žarko Šarčević a trećeg, u prvo vrijeme – Simo Malinović.

Posao smo dosta brzo i lako svršili, jer su Fikret Dedić, Pero Dokić, Božo Spasojević i Savo Momirović zajedno s ona dva-tri partijca i nekim otresitijim ljudima, uspjeli da još prije našeg dolaska savladaju paniku koja je nastala poslije povlačenja, a zatim bila podgrijavana agitacijom nekih seljačkih gazda, naročito nekog Stanka Pijunović iz Bukovice. Taj Pijunović je počeo da širi glas da su komunisti, a naročito Pero Dokić i Fikret Dedić – jedan Hrvat, a drugi Musliman – bili namjerno poslani od ustaša da zavedu srpski narod i pomognu njegovo uništavanje. Mi smo huškače brzo ućutkali.

Uz naše borce evakuisalo se nekoliko ljudi i žena iz Maglaja, a među njima i poznati maglajski bukač i nazovikomunista Kasim Drnda. Međutim, Drnda se ubrzo vratio ustašama u Maglaj i da bi im se dodvorio, odnio sa sobom 200 000 kuna koje smo bili zaplijenili u Maglaju.

…

SB u NOB, knjiga I, VIZ beograd 1976, str. 730-745.

1Prema jednom ustaškom dokumentu, Pero Dokić je pobjegao iz zatvora noću između 15. i 16. jula 1941. godine.

Asim LOŠIĆ: BJEKSTVO PETRA DOKIĆA IZ MAGLAJSKOG ZATVORA

Član naše maglajske partijske ćelije Ibrišim Brišo Obralić pozvan je krajem maja 1941. godine u Tuzlu na savjetovanje. Odmah poslije njegovog povratka u Maglaj, pristupili smo prikupljanju oružja.

Brišo i ja smo znali da se, u trenucima kapitulacije jugoslavenske vojske, kod Edhembegovog mlina na rijeci Bosni, na skrovitom mjestu, nalazila poveća kamara pušaka, municije i ručnih bombi, koje su ljudi iz okolnih kuća odnosili i sklanjali. Uputili smo se najprije tamo i u toku noći pronašli nekoliko pušaka i nešto municije i ručnih bombi. Brišo je to oružje čamcem prebacio na desnu obalu Bosne, odvezao ga iz Maglaja i sklonio u svoju ljetnu kućicu.

Nekoliko pušaka i nešto municije pronašla je i sklonila na sigurno mjesto i Dušanka Vajić, učiteljica iz Trbuka, dok je član naše partijske ćelije Salim Nalić, zajedno s naprednim omladincem Nikolom Orlovićem, učinio to isto u selu Paklenici, a Rašid Ruvić u selu Jablanici takođe je sakrio dvije puške.

U junu 1941. godine sekretar naše partijske ćelije Fikret Dedić prisustvovao je savjetovanju održanom u Tuzli i tom prilikom je bio određen za vojnog povjerenika u Maglaju.

Sredinom juna dogovarali smo se da organizujemo fudbalsku utakmicu između omladinskih timova Doboja i Maglaja. U vezi s tom utakmicom Adil Bešlagić mi je pisao: “Nije važan rezultat, važan je susret omladine naša dva mjesta…”

U nedjelju 22. juna 1941. godine sačekali smo na željezničkoj stanici omladinsku nogometnu ekipu iz Doboja, koju je doveo Adil Bešlagić. Odmah po dolasku Adil mi je saopštio da je tog jutra Njemačka napala SSSR…

Brzo sam zaboravio na utakmicu; pretpostavljajući da će uslijediti opća ustaška hajka na komuniste, otišao sam sa Salimom Nalićem u moju radnju pa smo sklonili iz nje sav kompromitujući materijal. Nisam se prevario: istog dana u Zavidovićima je uhapšen Petar Dokić…

Sutradan, 23. juna, posjetio me je Milorad Savić i rekao mi da će organizovati bijeg Petra Dokića. Kako je to mislio da izvede, ne znam ni danas.

Istog dana uveče Fikret Dedić je sazvao sastanak maglajske partijske organizacije. Sastali smo se daleko od grada, u šumi Hedrovače. Razgovarali smo o situaciji nastaloj napadom Njemačke na Sovjetski Savez i o hapšenju Petra Dokića. Zaključili smo da moramo preduzeti mjere kako bismo izbjegli dalja hapšenja.

Ujutro 24. juna, kada sam polazio na posao, majka mi reče:

• Sine, po mahali se priča da održavate nekakve sastanke po šumi. Čuvaj se…

Idući prema svojoj radnji, razmišljao sam: otkud čaršija zna za naš sastanak? Pred kafanom, kod moje radnje, sjedio je obično općinski policajac Džemal Muhić i motrio ko mi dolazi i šta radim. Polazeći u Hedrovače, Hasan Smailagić Šahbeg i ja vidjeli smo ga i zato krenuli u dva različita pravca. Sam nije mogao pratiti nas obojicu. Znači osim Mulića, još neko prati naše kretanje…

Iz razmišljanja me trže glas mog dobrog prijatelja, geometra Sulejmana Ibrahimefendića.

– Asime – reče mi on čim se pozdravismo – sprema se hajka na komuniste. Čuvaj se!

– Ako – odgovorih. – Ja nisam komunista.

Sulejman nije znao da sam član KPJ, ali je, vjerovatno, to pretpostavljao i kao prijatelj došao da me upozori. U to vrijeme radio je na trasi puta kod Žepča i nije žalio truda i vremena da dođe u Maglaj i obavijesti me o namjerama ustaša.

Tek što sam ušao u radnju i sjeo da radim, banu pet-šest žandara. Pretresoše Šahbega i mene, ali ništa ne nađoše. Počeše da pretresaju radnju – opet uzalud. Nađoše, međutim, jednu dopisnu kartu Franje Jungića, obućara iz Ključa. Nekoliko mjeseci ranije poslao sam mu neke knjige i radničke novine; na karti je otprilike pisalo: “Dragi druže! Primio sam materijal i knjige. Velika ti hvala. Franjo”. Žandarima je to bilo dovoljno za moje hapšenje. Otišli su zatim mojoj kući i tamo izvršili pretres. Našli su samo jedan predratni letak u kojem su bosnsko-hercegovački studenti tražili autonomiju BiH…

Šahbega su žandari također odmah uhapsili i iz moje radnje odveli u zatvor. Izvršili su pretres i njegove kuće i na tavanu, pod rogom, pronašli jednu glavu “Istorije SKP(b)”.

U zatvoru, kamo je u međuvremenu doveden i Petar Dokić, saslušavali su nas pojedinačno. Nisu nas tukli. Mene je saslušavao ustaški logornik Mirko Topić. Posebno me je teretio za učešće u organizovanju omladinske priredbe održane u ljeto 1940. godine u Maglaju i insistirao da kažem ko je bio njen glavni organizator i inicijator. Odgovorio sam mu:

– Svi mi, omladina. Niko nije bio organizator…

Pokušavao je da me zavara kako je Šahbeg sve priznao, ali ja sam bio siguran da je to varka i uporno sam davao iste odgovore. Ne znam zašto je logornik Topić toliko insistirao na tom pitanju. Vjerovatno je htio da Šahbeg i ja potvrdimo da je Petar Dokić bio glavni organizator priredbe.

Zatvor se nalazio u žandarmerijskoj kasarni i budući da nije bilo dovoljno prostorija, Šahbeg i ja spavali smo u istoj sobi sa žandarima, dok se PetarDokić nalazio u odvojenoj sobici, na mansardi zgrade.

Jednoga dana moja sestra Refija donijela je zajedno s hranom ceduljicu koju je trebalo da doturim Petru. Slučaj je htio da su nas upravo tada, nakon 24 dana provedena u zatvoru, prvi put pustili svu trojicu zajedno u šetnju po dvorištu kasarne. Našao sam se s Petrom i predao mu ceduljicu. Ni danas ne znam ko ju je pisao i šta je u njoj stajalo, samo pretpostavljam da je to bila poruka Fikreta Dedića, koji se nalazio na slobodi.

Šetali smo po dvorištu kasarne, gdje se nalazila poveća hrpa pijeska. Petar ju je razgrtao kao da se igra. Čim je primijetio da žandar koji nas je čuvao gleda na drugu stranu, pokazao nam je pokretom ruke kako će preko nadstrešnice, iznad ulaznih vrata, skočiti na tu hrpu pijeska i kroz obližnje kukuruze odmagliti prema rijeci Bosni i Ozrenu. Držao se hladnokrvno, kao da se ne nalazi u hapsu.

Iduće noći Šahbeg i ja nismo mogli da spavamo. Očekivali smo šta će Petar učiniti. Međutim, svanulo je a sve je bilo mirno. Oko 7 sati ustali su i žandari, obrijali se, umili i doručkovali. Jedan od njih pošao je da obiđe Petra u njegovoj sobici na mansardi…

Odjednom nastade trka po kasarni i oko nje. U našu sobu upade žandar vičući:

– Dokić je pobjegao! Nema ga…

Trče na sve strane, pretresaju kukuruze oko kasarne, javljaju telefonom o Dokićevom bjekstvu. Prolazeći pokraj Šahbega i mene, žandari dobacuju:

– Uhvatićemo mi njega. Daleko je do Rusije…

Šahbeg i ja smo uzbuđeni i razdragani. Mislimo u sebi: ne treba Petru Rusija, dosta su mu Ozren i Romanija.

Poslije Dokićevog bjekstva, prema Šahbegu i meni preduzete su oštrije mjere: prebačeni smo u sobicu u kojoj se ranije nalazio Dokić, pred vrata sobice postavljen je stražar, pojačane su i straže oko kasarne. Uslova za naše bjekstvo više nije bilo.

Srednja Bosna u NOB-u, članci i sjećanja, knjiga prva, Beograd 1976. str. 474-476.

Asim LOŠIĆ: “STUDENTSKO LOGOROVANJE”

 Vrućih avgustovskih dana 1940. godine u Pršljanima, kod Bugojna, održano je “logorovanje beogradskih studenata-planinara”. Međutim, radilo se u stvari o desetodnevnom skojevskom kursu, organizovanom od strane partijskog i omladinskog rukovodstva Bosne i Hercegovine, kursu kojem je prisustvovalo oko 70 studenata, đaka, mladih radnika i seljaka!

Tog ljeta, sarajevski skojevac i skaut Isak Ozmo Puba dobio je od Pavla Goranina i Rate Dugonjića zadatak da pronađe pogodno mjesto gdje bi se pod firmom Udruženja studenata-planinara Beogradskog univerziteta mogao, neometan od žandara i policije, održati veći višednevni skup omladinaca. Obišavši prethodno neka mjesta oko Zavidovića i Olova, on je najzad, zajedno s Mahmutom Bušatlijom Bušom, studentom iz Bugojna, koji će biti “domaćin” kursa, u Pršljanima blizu Vesele, sela ispod planine Stožera, pronašao u šumi napuštenu staru lugarsku kućicu. Tu između proplanaka, kroz mirišljavi čair, proticao je potok. Ambijent ne samo da je bio divan već je pružao i idealne mogućnosti za logorovanje.

Jednog dana, Petar Dokić mi je saopštio da zajedno s njim i omladincem Miloradom Radom Savićem iz sela Bočinje treba da pođem u Bugojno na neki politički skup nazvan “Studentsko logorovanje”.

Da bih zataškao trag, zatvorio sam svoju krojačku radnju u Maglaju, rekavši svima da odlazim u planinu na oporavak. Dobio sam neku lažnu studentsku legitimaciju, a to će biti slučaj i sa svim ostalim učesnicima kursa koji nisu bili studenti, i na maglajskoj željezničkoj stanici našao se s Petrom i Radom. Uza svu konspiraciju, našlo se tu i nekoliko drugova, koji su došli da nas isprate na put (poslije su mi ti drugovi rekli da su pretpostavljali da odlazim na neki organizovani politički skup).

U Lašvi, željezničkoj raskrsnici, gdje je trebalo da pređemo u voz prema Bugojnu, našao se priličan broj mladića i djevojaka koji su pristizali od Sarajeva i Bosanskog Broda. Petar je mnoge od njih poznavao. Sjećam se da me je tada upoznao sa studentkinjom Radojkom Lakić.¹

Do mjesta logorovanja stigli smo bez poteškoća. Kurs je počeo pjevanjem “Internacionale”. Bio je to nezaboravan prizor: sedamdeset mladića i djevojaka, mladih komunista, u zanosu koji može da da samo mladost, prkosno i ponosno pjevaju svoju proletersku himnu!

U logoru je vladala primjerna disciplina: ujutro zajedničko ustajanje, zatim fiskultura, doručak, a onda zajednička predavanja, pa ručak i, najzad, uglavnom u toku popodneva, učenje po kružocima. Predavanja su obuhvatala teme o Partiji, sindikatima, radu s omladinom, radu sa ženama… Jedno predavanje druga Avde Hume, ne sjećam se više na koju temu, duboko me se dojmilo. Slušajući ga, stalno sam njegovu sadržinu upoređivao sa člankom koji sam prije toga čitao u ilegalnom organu KPJ “Proleteru”, misleći da ga je on pisao.

Naveče bismo se obično okupljali oko logorske vatre, slušali recitacije, političke satire na tadašnje društveno uređenje, pjevali borbene pjesme, domaće i strane, naročito ruske, vodili razgovore… Iako smo se nalazili u relativno pustom planinskom kraju, naišao bi ponekad neki seljak i, zastavši, sa čuđenjem posmatrao taj za njega neobičan svijet.

Kurs se bližio kraju. Izgledalo je da će ovaj put skup skojevaca proći bez uobičajenog epiloga – sukoba s policijom. Ali, ne bi tako!

Bilo je popodne, sjedili smo u hladovini, na jednoj strmoj kosi ispod gaja, i slušali predavanje o sindikatima, koje je držao drug Salih, obućar iz Bihaća.² Sjajno je govorio, tako da su se mnogi drugovi koji ga nisu poznavali pitali da nije, možda, po zanimanju profesor ili književnik!

– Žandari! – povika neko.

Zaista, livadom, na udaljenosti od oko tri stotine metara, išle su prema nama dvije žandarmerijske patrole s puškama na gotovs. Zgledasmo se. Oklijevati se nije smjelo. Počesmo da se pravimo pomalo nevješti, kao, eto, tu sjedimo slučajno, onako iz dosade. Jedan po jedan ili dvojica ustadosmo i počesmo da šetamo. Rato Dugonjić dobaci Isaku Ozmi Pubi:

– Ti si komandant logora, zadrži ih dok sklonimo materijal!

Na ulasku u logor, pokraj postavljenog slavoluka, žandarmerijski narednik je pokazivao Pubi pismeno naređenje o raspuštanju logora. Puba, a zatim još neki drugovi, ubjeđivao je žandare da je nemoguće odmah prekinuti logorovanje, jer među studentima ima nekoliko bolesnih itd. Na kraju je žandarmerijski narednik pristao da jedna delegacija pođe do sreskog načelnika u Bugojno i da od njega traži dozvolu za dalji boravak.

Otišla je delegacija na čelu s Pubom. Načelnik ih je dočekao s pištoljem na stolu, kao neke razbojnike. Počela su ubjeđivanja. Puba i drugovi su tvrdili da je tehnički neizvodljivo da se odmah prekine logorovanje, ljutili se tobože, izigravali naivčine ističući neprekidno da među studentima na logorovanju nema komunista, tražili telefonsku vezu sa Zagrebom da tamo intervenišu…

I, konačno, načelnik je dozvolio da se logorovanje produži, ali samo još 24 sata. Taman toliko koliko nam je bilo potrebno da proučimo preostali materijal.

Žandari koji su ostali u blizini logora, poslije odlaska delegacije, vratili su se ubrzo u Bugojno.

Slijedećeg dana uveče organizovana je posljednja logorska vatra pod nazivom “Špansko veče”. Pored ostaloga, Miljenko Cvitković Španac trebalo je da nam izloži svoje utiske i lične doživljaje iz borbi u španskom građanskom ratu i prilikom povratka u domovinu. Program je počeo, ali naša “izvidnica” je ubrzo javila da opet dolaze žandari.

Sada više nije moglo biti diskusije: moralo se bez pogovora putovati.

Sutradan ujutro, pred napuštanje logora, na rastanku, ponovo smo svi zajedno, stojeći ispod jednog gaja, otpjevali “Internacionalu”.

Tog dana Bugojno je doživjelo neviđen prizor. Smatrali smo da više nemamo šta da krijemo. Tišina i učmalost kasabe bili su razbijeni: ulicama maloga grada pod Stožerom marširala je velika grupa mladića i djevojaka pjevajući “Bilećanku”, “Budi se istok i zapad” i druge revolucionarne pjesme. A čitavo Bugojno kao da se sleglo na ulice…

Ista se slika ponovila i na željezničkoj stanici. Policajci su samo slijegali ramenima, snebivali se, ne znajući ni sami šta da rade. Poslije se pričalo da su htjeli prije polaska voza da otkopčaju vagone u kojima su se nalazili “studenti”, ali su od toga odustali. Ko vele: Neka idu, neka ih samo đavo nosi što dalje od nas!

Tako se završio skojevski kurs u Pršljanima, kurs koji je, nesumnjivo, odigrao značajnu ulogu u uzdizanju političkih kadrova i njihovom pripremanju za nastupajuće okršaje koje će voditi Komunistička partija Jugoslavije.

Srednja Bosna u NOB-u, članci i sjećanja, knjiga prva, str. 141-143.

1Radojka Lakić – studentkinja Filozofskog fakulteta u Beogradu, rodom iz Mrkonjić-Grada. Poslije hapšenja i zvjerskog mučenja u sarajevskom ustaškom zatvoru, odvedena oktobra 1941. godine na strijeljanje, koje je dočekala s revolucionarnom pjesmom na usnama. Narodni heroj. Primjedba redakcije.

2Salih Mušanović, obućarski radnik, član Mjesnog komiteta KPJ u Bihaću 1931-1932. godine. U provali partijske organizacije 1932. godine uhapšen i osuđen na šest mjeseci robije. Od 1938. godine do odlaska u partizane 1941. godine sekretar MK KPJ Bihać. Poginuo u kozarskoj ofanzivi juna 1942. godine. Primjedba Redakcije.