Arhive kategorije: Historija Bosne

Zbornik radova s naučnog skupa “Naslijeđe Doboja i okoline”

Zbornik radova sa naučnog skupa Naslijeđe Doboja i okoline, održanog 27. septembra 2014. godine u Doboju, u organizaciji Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona i Medžlisa Islamske zajednice Doboj, na kome je učešća uzelo tridesetero izlagača.

korica zbornik

http://www.bastina.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=245&Itemid=142

Kliknite da pristupite Zbornik_radova_sa_nau%C4%8Dnog_skupa_Naslije%C4%91e_Doboja_i_okoline.pdf

https://www.facebook.com/media/set/?set=a.835433976496516.1073741839.271807099525876&type=1

Članak iz “Pravde”, glasila JMO od 02. marta 1926: Veličanstveni zbor JMO u Gračanici

Pravda mart 1926 naslovna

G. dr. Mehmed Spaho sa nar. posl. Baljićem, Miljkovićem, Mulavdićem i Ćumovićem u Gračanici. – Doček na stanici Karanovac. – Mnoštvo svijeta na gračaničkoj stanici. – Velika povorka do Muslimanske čitaonice. – Seljaštvo gračaničkog i susjednih kotareva sleglo se u grad. – Razgovor u čitaonici. – Zbor iza džume: preko 5.000 naroda. – Dr. Spaho o politici J.M.O. i politici radikalsko-radićevog sporazuma. – Nehaj vladinih stranaka za BiH. – Čvrsti redovi J.M.O. – S. Baljić o politici nasilja u zemlji. – J.M.O. i srpsko-hrvatski sporazum. – „Mi smo se opredijelili na dan ujedinjenja. – Miljković o nepravdama nad Muslimanima. –„ Seljačka vlada“ ne štiti seljaka. – Mulabdić: radikalski agenti priznaju nejednakost pred zakonom. – „Sila je časovita a pravda vječna“. – Dr. Spaho pozdravlja zbor. – Oproštaj u čitaonici. – Odlazak u 5 sati.

U petak 26. februara zakazao je kotarski odbor J.M.O. u Gračanici javni zbor, na koji je došao predsjednik stranke g. dr. Mehmed Spaho te narodni poslanici gg. Mulabdić, Baljić, Miljković i Ćumavić. Već rano ujutro izišla je delegacija gračaničkog kot. odbora na stanicu Karanovac u susret gostima, te su zajedno doputovali vlakom u 8 i po sati u Gračanicu, gdje ih je pozdravilo mnoštvo svijeta. Na sam dan skupštine okupili su se muslimanski težaci iz gračaničkog kotara u neobično velikom broju, a nadošli su pristaše J.M.O. i iz drugih mjesta, primjerice Maglaja, Doboja, Gradačca i Tuzle, te je Gračanica vrvila mnoštvom muslimanskog svijeta. Provedavši vrijeme u najugodnijem razgovoru o narodnim potrebama i prilikama do pred samu džum-u gosti su počašćeni u kući predsjednika kot. odbora g. Mujage Muftića . Nakon džuma-namaza svijet se je iskupio u velikoj medresanskoj avliji na zbor. Na jednom balkonu je bila priređena govornica. Ko je s balkona pogledao, mogao je vidjeti, kako se svijet upravo guši u kolikom se je mnoštvu bio natiskao u avliju. Ulazi sa pazarišta su bili zatrpani narodom. Zamjenik sreskog poglavara je morao intervenirati da ne bi usljed velike stiske još kogod i nastradao. Može se reći da je bilo prisutno 5 hiljada naroda.

Tačno u 1 sat otvorio je zbor predsjednik kotarskog odbora g. Mujaga Muftić, predstavivši narodu g. dra Spahu i njegove drugove. Prvi je uzeo riječ nar. poslanik g. Edhem Mulavdić, koji je u nekoliko riječi razložio narodu kako je došlo do ovoga zbora te zahvalivši se na brojnom odzivu pristaša J.M.O. predao je riječ predsjedniku stranke g. dr. Spahi.

G. dr. Spaho burno pozdravljen od naroda počinje svoj jednosatni govor: Prošli su izbori vođeni u znaku terora i bezakonja, da se dobije većina. Vršen je pritisak i na pristaše naše organizacije, ali rezultat izbora je pokazao, da muslimanski svijet nije pokleknuo niti se je iznevjerio stranačkoj disciplini ni svojoj političkoj zajednici. Ja vam zato kao nosilac liste za tuzlansko okružje zahvaljujem. U prošlim izborima je išla naša organizacija kao saveznica demokratske stranke, Hrv. rep. selj. stranke i Slov. Ljudske Stranke. Nijesmo iznijeli pobjedu prema udruženim strankama Pašića i Pribićevića, ali smo nastavili borbu u Bloku narodnog sporazuma i dalje za potpunu jednakost i ravnopravnost svih građana u zemlji, za dobar red i poredak u državi i poštenje u državnoj upravi. Ali je pokleknuo g. Stj. Radić i njegova stranka. Iznevjerio se je našem sporazumu, a sklopio je drugi sporazum sa g. Pašić. Taj sporazum mi ne smatramo pravim narodnim sporazumom, jer je stvoren u vrijeme kad su se g. Radić i čitavo vodstvo njegove stranke nalazili u zatvoru dok je nad njegovim pristašama i nadalje počivala „Obznana“. G. Stj. Radić je konačno priznao dinastiju i monarhiju, Vidovdanski ustav onakav kakav je, odrekao se republike i odobrio sveukupno političko stanje. I ako smo protiv načina na koji se je došlo do ovog sporazuma, ipak moramo priznati, da sporazum između dvije političke skrajnosti u našoj zemlji, između nasilnika Pašića i „izdajnika“ Radića imade ipak jednu dobru stanu, a ta je da je nestalo više podjele građana u državotvorne i antidržavne. Ali sporazum Pašić – Radić nije ispunio nade, koje su donekle s pravom polagane u izmirenje Srba i Hrvata. Politika današnje vlade ne razlikuje se gotovo ništa od politike PP vlade. Šta više politika Pavla Radića, ministra za Agrarnu Reformu gora je nego politika ijednog dosadašnjeg ministra ovog resora. On ne povređuje samo interese bivšeg posjednika nego uvelike uništava i muslimanskog težaka oduzimajući mu zemlju ispred kućnog praga. Ne provodi se izjednačenje zakona niti se u zemlji osjeća prava jednakost i ravnopravnost građana pred zakonom i pred vlastima. Kakav je rad današnje vlade najbolje nam pokazuje državni proračun koji se ovih dana raspravlja pred Nar. Skupštinom, a koji iznosi 12 i po milijardi dinara. Na pojedine pokrajine određuju se krediti u pojedine svrhe u vrlo visokim sumama, dok su ti krediti za Bosnu i Hercegovinu vrlo mali ili skoro nikakvi. U zemlji i dalje vlada nejednako poresko opterećenje. Kako god nisu građani izjednačeni u svojim dužnostima prema državi, tako isto nisu izjednačeni ni u blagodetima koje im država daje. Današnja vlada tvrdi da se popravlja gospodarsko stanje time što dinar raste i cijene životnim namirnicama uistinu padaju, ali drugim artiklima potrebnim kako građaninu tako seljaku cijene ni malo ne padaju. Kod pravljenja zakonskog predloga o carinskoj tarifi vlada je odredila visoke uvozne carine naročito na one predmete koji su potrebni seljaku. U finansijskom odboru su poslanici Radićeve i radikalne stranke birani u B.i H. i ovoga puta odbili predlog da se smanji vanredni prirez na desetinski paušal od 500 na sto a da se zadrži u ovoj visini od zemljarine. Gospodin dr. Srškić je sam ovih dana u Narodnoj skupštini priznao, da su B. i H. zapostavljene. On je doduše napao samo Narodnu banku, a nije se ni jednom riječi osvrnuo za što dosadanje vlade nijesu ukazivale dovoljno pažnje Bosni i Hercegovini, naročito u pitanju poreza i budžetskih kredita. Gosp. Dr. Spaho dobija prigovor od strane radikala i Radićevaca da su Muslimani u J.M.O. organizovani na vjerskoj bazi, jer Radikalna i Radićeva stranka su isto toliko vjerske koliko i naša. Radić je svoje zborove otvarao sa pozdravom „Hvaljen Isus“, a Radikalna stranka slavi svake godine svoju krsnu slavu Tri Jerarha, pa i državne zgrade osveštavaju se po pravoslavnom obredu. Naša organizacija ima samo ime vjersko, a po svom radu je čisto politička stranka, dok oni ne nose tog imena, ali su i po formi i sadržini vjerske organizacije. Pronose se glasine o slabljenju naše organizacije kao i o tome da se moramo opredijeliti na jednu ili na drugu stranu. Upozorujemo vas da se ne date zavesti tim glasovima jer naša organizacija stoji sada mnogo bolje nego li protivnici misle. To sam opazio ovih dana i u travničkom okružju. Stižu mi glasovi i iz drugih krajeva a i ovaj veličanstveni zbor je najbolji dokaz da je naša organizacija jača nego ikad prije. Što se tiče kakva opredjeljivanja izjavljujem da još postoje oni isti razlozi s kojih je organizacija osnovana, da ona i dalje ostaje onakva kakva je sada. Ne osjećamo nikakve potrebe da što mijenjamo, a kamo li da dozvolimo, da se naša organizacija raspane. Ovaj veličanstveni skup najbolje dokazuje, kako naši birači cijene svoju organizaciju i vjeruju da se samo u njenim redovima mogu boriti za svoja prava. Govornik je završio svoj govor pozdravljen trokratnim “Živio“.

Iza toga uzima riječ gosp Salih Baljić. On je rekao da se politika u našoj zemlji dijeli na politiku nasilja i politiku prave građanske slobode i građanskih prava. Vas niko nije prisilio da se opredijelite za J.M.O., dok su prošli izbori bili svjedokom da su građani nasilnim mjerama bili primorani da glasaju za vladajuće stranke. Mi smo protivnici svakoga nasilja, za to smo od početka pošli putem koji vodi jednakosti i ravnopravnosti svih građana, a u cilju k pravom narodnom i državnom jedinstvu. Gospodin Pašić je došao sa starom srpskom radikalnom strankom i svojim predratnim nazorima, a g. Radić sa svojom mirotvornom čovječanskom seljačkom republikom. Sva naša politička borba išla je za tim, da se izgladi spor između najjačih predstavnika Srba i Hrvata, pa i današnji sporazum bilo kakav mu drago djelo je naše i naših saveznika gg. Davidovića i Korošca. I ako ovaj sporazum nije onakav kakav je bila počela da provodi Vlada g. Davidovića, ipak predstavlja neko izglađenje srpsko-hrvatskog spora. Mi smo uvijek govorili da je u bratskom sporazumu Srba, Hrvata i Slovenaca sadržano i dobro bos.herc. Muslimana. Stranke današnjeg sporazuma okomile su se na J.M.O. pozivajući nas da se opredijelimo. Pitam vas, braćo, komu ćemo? Ili da poljubimo skute Nikoli Pašiću poput Stjepana Radića, ili da poljubimo skute čak i Stjepanu Radiću, koga su juče izvukli iz rupe. (U skupštini glasni protesti: ni jednom, ni drugom!). Znao sam ja da ću dobiti ovakav odgovor, zar da ovi vode nas, koji znamo šta je sloboda i koji smo živili u ovim zemljama samostalnim građanskim životom u velikoj turskoj carevini sve do dolaska Omerpaše Latasa, da se opredijelimo strankama koje nam nameću plemenski spor? Mi idemo ka politici državnog i narodnog jedinstva i težimo državnom nacionalnom imenu jugoslavenskom. Mi smo se opredijelili u glavnom kad je trebalo, a to je na dan narodnoga ujedinjenja kad smo se slobodno izjavili za monarhiju i dinastiju Karađorđevića. Baljić svršava burno pozdravljen od skupštine.

Iza njega govori g. Hasan Miljković, koji se osvrće na početak i stvaranje J.M.O. i iznosi neprilike i nepravde koje su muslimani podnijeli od dana ujedinjenja do danas. Oštro kritikuje politiku sviju vlada, a naročito Pašić-Radićeve vlade koja ni u koliko nije poboljšala stanje u zemlji. Naročito se zadržava na nepoštivanju općinskih samouprava kao i na vrijeđanju vjersko-prosvjetne autonomije b.h. Muslimana od strane današnje vlade. Ova se vlada nazivlje seljačkom vladom, a najmanje štiti interese našega seljaka. Seljak se mora da rastavi i sa blagom da plati današnji teški porez, što kupuje to plaća pod skupe cijene dok su njegovi proizvodi posve pojeftinili. Vi braćo seljaci najbolje znate je li vam ikad bilo teže živjeti nego danas? (U skupštini glasni prigovori: najteže nam je danas). Govornik je nekoliko puta burno pozdravljen.

Na to je riječ uzeo g. Edhem Mulabdić, koji kaže da je hodajući kroz ovaj kotar saznao kako agenti radikalski zalaze u muslimanska sela i nagovaraju seljake da stupaju u radikalsku stranku. Govore im neistine, da J.M.O. ne postoji više, da je dr. Spaho propao, da oni dok su u organizaciji nemaju nikakva prava, a kad stupe u radikalsku stranku, njihov će se svaki posao glatko svršavati u svim uredima. Ali mi dobro znamo da smo svi ipak pred zakonom jednaki, svakako smo jednaki na jednom mjestu sigurno, a to je u poreznom uredu, a kad smo jednaki u poreznom uredu, onda moramo biti jednaki i kod geometra i kod šumara i kod sudca i kod predstojnika. Zato nije istina da nemamo nikakva prava, ali je istina da nas u raznim uredima ne smatraju jednako. Da se o tom uvjerimo, ne treba nam ići dalje iz ovog kotara. Gotovo u svakome selu erarna se zemlja dijeli ljudima, ne dobrovoljcima nego običnim, koji nemaju zemlje i dovode se iz drugih općina u muslimanska sela, a muslimanima tog sela oskudnim zemljom ne daje se zemlja u njihovu rođenom selu. To je zato što su ovo Muje, a oni drugi Pere. Naša je borba u tom da se svagdje poštuju zakoni i pravda i svakom jednako sudi. Pravda i sila bore se od kad svijet postoji i Pravda je vječna, ona će pobijediti, a sila časovita. Mi smo na putu pravde. Trnovit je ovaj put, teška je ova borba, ali valja ustrajati jer je u tom nas sviju spas.

Na koncu se je dr. Spaho sa nekoliko toplih riječi zahvalio okupljenom narodu na njegovoj stranačkoj disciplini i političkoj svijesti i oprostio se, na što je svijet kliknuo „živila organizacija“. Poslanici su iza toga proveli vrijeme u srdačnom razgovoru u Čitaonici, gdje su se oprostili i u 5 sati otputovali.”

Preuzeto sa: https://www.facebook.com/gracanicki.glasnik/posts/842058665834047:0

Generalkarte BIH 1876Titre : General-Karte von Bosnien, der Hercegovina, von Serbien und Montenegro… / ausgeführt im K.-K. militärisch-geographischen Institute
Auteur : Kaiserlich-Königliches Militär-Geographisches Institut (Vienne, Autriche). Auteur du texte
Éditeur : [s.n.] (Wien)
Date d'édition : 1876
Sujet : Herzégovine (1465-1908)
Sujet : Bosnie
Sujet : Monténégro
Sujet : Serbie
Type : document cartographique,carte,image fixe
Langue : Allemand
Format : 1 flle : en coul. ; 190 x 128 cm pliée in-folio
Format : image/jpeg
Droits : domaine public
Identifiant : ark:/12148/btv1b53006848j
Source : Bibliothèque nationale de France, GED-7513
Relation : http://catalogue.bnf.fr/ark:/12148/cb406933556
Description : Échelle(s) : 1:300 000
Provenance : bnf.fr
Date de mise en ligne : 07/11/2011

Nekoliko imena članova Centralnog odbora i kotarskih delegata skupštine JMO iz Maglaja

Socijalni sastav članstva JMO

Od osnivanja Jugoslavenske muslimanske organizacije pa do šestojanuarske diktature, kada je zabranjen rad svim političkim partijama, JMO je na svim izborima dobivala ogromnu većinu muslimanskih glasova bez obzira na njihove socijalno-klasne osnove i razlike. Članstvo Jugoslavenske muslimanske organizacije su sačinjavali isključivo bosanskohercegovački Muslimani a u socijalnom pogledu, s obzirom na socijalnu strukturu muslimanskog naroda, to su bili u ogromnoj većini zemljoradnici, zatim ostali slojevi: zanatlije, trgovci, posjednici, intelektualci, sveštenstvo, činovnici, gradska sirotinja i radništvo.

Opšta karakteristika muslimanskih političkih partija bila je da su sve one, pa i JMO, željele da okupljaju sve Muslimane bez obzira na klasnu pripadnost. Naravno da su biračku masu činili zemljoradnici, koji su sačinjavali ogromnu većinu bosanskohercegovačkih Muslimana.

Izvjesna manja i povremena diferencijacija bosanskohercegovačkih Muslimana u političkoj aktivnosti vršila se jedino prema nacionalnoj “opredijeljenosti” pojedinih, uglavnom ekstremno orijentisanih ili karijerističkih muslimanskih političara. Pojedine političke stranke ili, bolje reći, grupe okupljale su se na inicijativu muslimanskih političara pristalica srpskih ili hrvatskih građanskih političkih stranaka. To se desilo, na primjer, 1919. godine sa grupom nacionalista muslimana-Srba oko lista Jednakost (Jugoslavenska muslimanska demokratija). Dalje, pred izbore za Konstituantu muslimani – Srbi, pristalice demokrata osnovali su Muslimansku težačku stranku. Sam naziv stranke pokazuje da su ovi političari željeli osnovnu glasačku snagu JMO – zemljoradnika da odvoje od JMO. Ali, Muslimanska težačka stranka je doživjela neuspjeh na izborima i raspala se. Inače u propagandističkoj aktivnosti vodstvo JMO je tu stranku nazivalo “mutež” (kratica: Mu/slimanska/ tež/ačka/). Muslimanski političari srpski orijentisani – pristalice radikala okupili su se 1920. godine oko lista Domovina pod vodstvom muslimanskog političara iz vremena Austro-Ugarske Šerifa Arnautovića. Na skupštinskim izborima 1923. godine njihovu ulogu odigrali su disidenti JMO, također s neuspjehom. Tada je osim njih isto tako bezuspješno nastupila Nezavisna muslimanska stranka. Na sljedećim skupštinskim izborima 1925. godine potpomognuta od radikala nastupila je Narodna muslimanska stranka. I ona je, kao i sve ranije muslimanske stranke – protivnice JMO, doživjela puni poraz. Jedinstvo muslimanskog stanovništva, njegova puna podrška Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji i raniji pokušaji razbijanja JMO učinili su da na skupštinskim izborima 1927. godine ne vidimo ovakve konkurentske istupe.1

Bez obzira na intencije muslimanskih političkih stranaka da okupljaju sve muslimanske socijalne strukture, ipak se može konstatovati da su “Muslimanska narodna stranka” i “Narodna muslimanska organizacija”, osnovane pred izbore 1920. godine, odnosno 1925. godine, bile u svojoj suštini izrazito političke stranke bivših feudalaca. Obje su zastupale isključivo interese bivših feudalnih zemljoposjednika.

Iz izloženog proizilazi da su bosanskohercegovački Muslimani, kao i Srbi i Hrvati, osim u JMO bili organizovani i u drugim političkim strankama, koje nisu imale nikakvo političko uporište. Dovoljno je poznato da je nacionalno-vjersko obilježje političkih stranaka u Bosni i Hercegovini bilo jedno od važnih komponenata političkog života u ovim krajevima. Analogno aktivnosti srpskog i hrvatskog dijela bosanskohercegovačkog stanovništva kao posebna istorijsko-kulturna i političko-etnička zajednica istupali su i Muslimani. Kod sva tri naroda u Bosni i Hercegovini vjerski faktor je imao značajnu i manje-više istu ulogu kako u nacionalnom razvoju, tako i u političkom životu.

Prema rezultatima svih skupštinskih izbora, u buržoaskoj Jugoslaviji muslimansko biračko tijelo je u ogromnoj većini (preko 90%) glasalo uvijek za kandidate JMO. Vrlo mali broj Muslimana je glasao za druge muslimanske političke stranke ili liste,2 a još manje za srpske ili hrvatske političke stranke.

Bilo je, dakako, pojedinačnih slučajeva da su Muslimani pristupali srpskim ili hrvatskim političkim strankama, prvenstveno vladajućoj Narodnoj radikalnoj stranci. To su, sa stanovišta socijalne strukture, uglavnom, bili muslimanski službenici, čija je egzistencija umnogome zavisila od toga da li su pristalice vladajuće političke stranke. U protivnom, kao pristalice JMO oni su bili proganjani uvijek kada je JMO bila u opoziciji.3 Međutim, kakvog je karaktera bila partijska povezanost muslimanskog činovništva sa radikalima, vidi se iz činjenice da su oni gotovo svi, čim bi JMO ušla u vladu, javno istupali iz Narodne radikalne stranke i ponovo se vraćali u Jugoslavensku muslimansku organizaciju. Izrazitije se to dešavalo od aprila 1927. do januara 1929. godine, kada je JMO sa demokratskom strankom formirala Demokratsku zajednicu i kada su njeni predstavnici učestvovali u prvoj i drugoj vladi Velje Vukićevića, te u vladi dra Antona Korošca. U vezi s tim, radikalska Samouprava je reagovala na istupanje ionako malog broja Muslimana iz Narodne radikalne stranke naglašavajući da su Muslimani vrlo rado primljeni u redove Radikalne stranke jer su se svojim radom u partiji pokazali “kao vrlo pouzdan i konstruktivan elemenat”. Samouprava očekuje da će Muslimani pristupiti u Radikalnu stranku “čim se prilike potpuno srede”, jer “samo velike i moćne stranke mogu u dovoljnoj mjeri da vode računa o njihovim željama i interesima”.4

O radikalskim pristalicama među Muslimanima, njihovom karakteru i brojnosti u 1920. godini, može poslužiti kao karakterističan primjer izvještaj Kotarske uprave Bos. Gradiška o sastanku Jugoslavenske muslimanske organizacije (27. septembra 1920). Prema tome izvještaju, veći dio Muslimana u gradu, koji su do tada bili potpuno politički neopredijeljeni ili su pripadali radikalima, pristupio je JMO. Svega oko 20 Muslimana, ličnih prijatelja gradonačelnika Hakibega Reufbegovića i nadalje je ostalo u Radikalnoj stranci.5

Sa sigurnošću se može konstatovati da je Jugoslavenska muslimanska organizacija, kao svoje birače, okupljala gotovo sve muslimanske građane s pravom glasa u Bosni i Hercegovini. Stranačku masu su, osim zemljoradnika, sačinjavali i svi drugi slojevi, kao što su: zanatlije, trgovci, inteligencija, sveštenstvo, posjednici, činovnici, radnici, gradska i seoska sirotinja itd.

Socijalna struktura centralnog vodstva JMO

U Centralnom odboru JMO, izabranom na Osnivačkoj skupštini 16. februara 1919 – kako je već konstatovano – od 32 člana bilo je: gradonačelnika 6, posjednika 6, profesora 3, činovnika 3, sudija 2, muftija (viših sveštenika) 2, ljekara 2, a po jedan advokat, novinar, preduzetnik, učitelj, kotarski predstojnik, književnik i trgovac. Jedno mjesto je ostalo nepopunjeno.

Na sljedećoj Glavnoj skupštini Jugoslavenske muslimanske organizacije 6. i 7. oktobra 1921. u Centralni i Radni odbor izabrana su, takođe, 32 člana. Oni su sa 24 poslanika JMO, prema članu 21 Statuta JMO, činili centralno vodstvo stranke. Među tih 56 funkcionera JMO bilo je: trgovaca 12, posjednika-begova 10, činovnika 6, profesora 5, šerijatskih sudija 4, sudija 3, kotarskih predstojnika 3, doktora prava i advokata 3, zemljoradnika 2, ljekara 2, novinara 2, sveštenika 2, preduzimača i učitelja po jedan.6

Od 127 članova Centralnog odbora i delegata kotarskih skupština JMO na Zemaljskoj skupštini JMO 25. i 26. januara 1923. po zanimanjima je bilo: trgovaca 47, zemljoradnika 27, posjednika 24, gradonačelnika 6, obrtnika 3, profesora 3, viših činovnika u penziji 3, sveštenika 3, činovnika 3, advokata 2 i po 1 novinar, pravnik, poslanik ljekar, školski nadzornik, kovač.7

Sastav Centralnog odbora i delegata kotarskih skupština JMO na Zemaljskoj skupštini 10. i 11. decembra1924. izgledao je ovako: trgovaca 64, posjednika 21, težaka 21, narodnih poslanika 13, mualima (sveštenika) 11, službenika 7, penzionera 2, industrijalaca, zanatlija, novinara i studenata po jedan: svega 143.8

Slika objavljena u specijalnom prilogu lista “Slovenac” 25. januar 1925.

Na Zemaljskoj skupštini JMO 16. jula 1927. od 32 izabrana člana Centralnog odbora bilo je: posjednika 8, trgovaca 6, penzionera (viših službenika) 4, advokata 4, profesora 3, činovnika 3, te po jedan ministar, ljekar, zemljoradnik i obrtnik. Na ovoj skupštini bilo je prisutno 140 delegata kotarskih skupština, od kojih 48 trgovaca, 27 zemljoradnika, 22 posjednika, sveštenika 10, oblasnih poslanika 5, obrtnika 2, i po jedan bankovni direktor, industrijalac, novinar i pravnik, dok je 22 delegata bilo bez naznake zanimanja.9

Prema navedenim podacima, vodstvo Jugoslavenske muslimanske organizacije (većina kotarskih rukovodilaca JMO je birana u Centralni odbor) po socijalnoj strukturi bilo je iz redova buržoazije, pa je JMO predstavljala tipičnu građansku stranku u kojoj je preovladavao uticaj muslimanske čaršije i inteligencije.10

Društveno-ekonomske prilike, politički odnosi i događaji u Kraljevini SHS pogodovali su muslimanskoj čaršiji i inteligenciji da okupi muslimansko stanovništvo i da ostvari političko jedinstvo tih masa, da bi uz njihovu političku podršku, prema postojećoj konstelaciji političkih snaga ostvarivali svoje klasne interese.

Iz naših dosadašnjih razmatranja dolazi se do zaključka o neodrživosti postavke da je u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji preovladavao uticaj feudalnih zemljoposjednika i begova, da je ona stvorena isključivo radi zaštite begovskih interesa i da je to begovska stranka.

Stoji činjenica da su feudalni zemljoposjednici – begovi imali određenog uticaja u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji, osobito u početku njene političke aktivnosti kada je, inače, za begove bilo životno pitanje – rješavanje agrarnih odnosa. Nema sumnje da su feudalci – begovi životno i ekonomski ugroženi poslije ujedinjenja 1918. iskoristili tadašnji neravnopravan položaj Muslimana. Umnogome su uspjeli da svoje klasne interese predstave kao interese svih Muslimana.11 U tome su uspjeli i s obzirom na činjenicu da su begovi u Bosni i Hercegovini gotovo sve do 1918. imali važnu riječ u muslimanskom društvu, jer su, izuzimajući Sarajevo i Mostar, oni bili nosioci društveno-ekonomske i političke aktivnosti. Muslimanska inteligencija se tek stvarala, i to dobrim dijelom iz redova begova (koji su ekonomski bili u mogućnosti da školuju svoju djecu). Još 1900. godine među bosanskohercegovačkim Muslimanima bilo je svega 10 lica sa fakultetskom spremom (osam pravnika, jedan filozof i jedan veterinar), ako se u ovaj broj ne računa mnoštvo obrazovanih Muslimana u školama islamskog Istoka.12 Uticaj muslimanske inteligencije, premda je svakog dana bio veći i jači, ipak je u vrijeme Austro-Ugarske bio neznatan. U promijenjenim uslovima poslije ujedinjenja, za koje je karakteristično ukidanje kmetskih odnosa, revolucionarno raspoloženje seljaštva, pojačan uticaj građanstva i inteligencije u društvenom životu, begovat je počeo tražiti saveznike i našao ih u politički ugroženoj muslimanskoj čaršiji, ojačanoj inteligenciji i sveštenstvu. Tadašnja razvijenost muslimanskog društva nije mogla dovesti do političkog grupisanja na klasno-socijalnoj osnovi, iako je begovat kao feudalna klasa nestao (i sam begovat nije bio jedinstven s obzirom na veličinu posjeda, jer je samo oko 10% bilo veleposjednika). Tada se muslimanska buržoazija nije bila još potpuno razvila a inteligencija se kolebala između feudalaca i buržoazije.

Bosanskohercegovački Muslimani, brojno neznatni u odnosu na ostalo stanovništvo u srazmjerama Jugoslavije, bez jačih pozicija u ekonomskom i političkom životu zemlje, neravnopravni i pod stalnim pritiskom, našli su jedini izlaz u tome što su se jedinstveno politički organizovali, računajući da će se na taj način moći uspješno boriti za svoj opstanak i egzistenciju kao istorijsko-kulturna grupacija koja je u nacionalnom smislu, upravo, pod pritiskom srpske i hrvatske buržoazije i pod uticajem političke aktivnosti muslimanske čaršije i inteligencije sve jasnije izražavala svoju etničku posebnost.

Šovinistički ispadi i zastranjivanja u međunacionalnim odnosima, posebno prema Muslimanima, pomagali su muslimanskim feudalcima da, uz pomoć inteligencije, svoje klasne interese predstavljaju kao navodni interes svih bosanskohercegovačkih Muslimana. To im nije bilo teško i zato što nijedna nemuslimanska politička stranka ili grupa u svojim političkim programima nije zagovarala, čak ni spomenula zaštitu muslimanskih masa ili bilo kakve njihove posebne interese koji su doista bili egzistentni i koji su najmanje bili čisto vjerskog karaktera.

No, bez obzira na aktivnost JMO u korist feudalaca, sami feudalci su dobrim dijelom smatrali da u JMO ne mogu naći punu zaštitu svojih klasnih interesa. Zato su, pored aktivnosti u JMO, početkom 1919. godine osnovali svoju čisto klasnu organizaciju “Udruženje zemljoposjednika Bosne i Hercegovine”, kako bi lakše branili svoje interese. U toj organizaciji, koja je postojala sve do propasti monarhističke Jugoslavije, iako su bili okupljeni feudalci bez razlike na vjersku i nacionalnu pripadnost, izrazit uticaj su imali Muslimani (s obzirom na etničku strukturu feudalaca u Bosni i Hercegovini). Staviše, intransigentniji muslimanski feudalci – veleposjednici – nalazili su potrebnim da osnuju vis avis JMO svoje posebne političke stranke, i to 1920. godine MUSLIMANSKU NARODNU OGRANIZACIJU, a 1925. godine NARODNU MUSLIMANSKU ORGANIZACIJU, koje, uzgred rečeno, nisu postigle bilo kakvog uticaja među muslimanskim masama.

Dr Atif Purivatra: JMO u političkom životu Kraljevine SHS, Svjetlost, Sarajevo, 1977, str. 368-377.

1Muslimani-Hrvati, pristalice Hrvatske seljačke stranke organizovali su poslije 1936. godine Muslimansku organizaciju HSS, pod vodstvom Hakije Hadžića. Ni oni nisu mogli muslimanskim masama ugroziti politički prestiž vođa JMO uprkos Stojadinovićevoj nepopularnosti.

2Kao ilustracija da su bosanskohercegovački Muslimani u ogrornnoj većini poklanjali povjerenje Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji mogu poslužiti rezultati skupštinskih izbora u Kraljevini SHS. Vid. Prilog br. 10.

Ako se uporede podaci o dobivenim glasovima sa ukupnim brojem stanovništva, onda se još očitije vidi da je JMO bila gotovo stopostotni reprezentant muslimanskog biračkog tijela: JMO je dobila 1920. godine 33,5% glasova u Bosni i Hercegovini; 1923. godine 32%, 1925. godine 29,9% i 1927. godine 30,8%, a muslimana je bilo 1921. godine 31,07%. Takav uspjeh nije postizala ni Hrvatska seljačka stranka, jedini predstavnik hrvatskih masa u Bosni i Hercegovini, jer nije nikad dostigla ni 20% glasova u Bosni i Hercegovini, iako se procenat Hrvata u Bosni i Hercegovini kretao od 22,87% do 23,58%. Srpski glasovi su dijeljeni uglavnom između Narodne radikalne stranke i Zemljoradničke stranke. Vid. Prilog broj 11.

Rezultati pojedinih opštinskih izbora u Bosni i Hercegovini za vrijeme Kraljevine SHS (28. oktobra 1928) također potvrđuju konstataciju o ogromnom uticaju JMO u muslimanskim masama. Tada je JMO obezbijedila 1 466 mandata, dok su sve ostale muslimanske liste postigle svega 46 mandata ili 3,04% od svih muslimanskih glasova. (Tih 46 mandata protivnici JMO postigli su u Tuzli 10, Sarajevu 4, Goraždu 5, Mostaru 2, Maglaju 5, Banjoj Luci 3, Derventi 2, Bosanskoj Gradiški 4, Bosanskom Novom 4, Cazinu 2, Bosanskoj Krupi 2 i Stocu, Livnu i Bugojnu po 1 mandat). Na ovim izborima JMO je od svih političkih partija postigla najviše mandata, pošto su ostale glavne političkc stranke postigle: Narodna radikalna stranka 1357, HSS 749, Zemljoradnička stranka 454, SDK 182 i Demokratska stranka 123 mandata (Jugoslavenski list, 257, 30. X 1928).

3Pravda, 146, 28. VI 1922; 147, 1. VII 1922; 148, 2. VII 1922; 149, 4. VII 1922; 150, 5. VII 1922.

4Pravda, 42, 30. VII 1927.

5ABiH, ZV, Pov. 10926/1920.

6U Centralni i Radni odbor JMO na skupštini stranke 6. i 7. oktobra 1921. izabrani su: 1. … 20. Uzeir Uzeirbegović, veleposjednik, Maglaj; 32. … Za počasnog predsjednika je izabran Ibrahim Maglajlić, a za potpredsjednika dr Mehmed Spaho (Pravda, 346, 13. X 1921).

7Članovi Centralnog odbora i kotarski delegati na skupštini JMO 25. i 26. januara 1923. su bili: 1. … 74. Began Karahusić, trgovac, Maglaj; … 123. Mustafa Uzeirbegović, posjednik, Maglaj; … 127. … (Pravda, 21, 27. I 1923).

8Sastav Centralnog odbora s imenima kotarskih delegata na skupštini JMO 10. i 11. decembra 1924: 1. … 25. Meho Bradarić, Maglaj: … 105. Hašim Mujanović, Maglaj; … 135. Uzeir Uzeirbegović, Maglaj; … 138. … (Pravda, 281, 12. XII 1924)

9Na Zemaljskoj skupštini JMO 16. jula 1927. izabran je Centralni odbor u sastavu: 1. dr Mehmed Spaho, predsjednik; 2. … 23. Edhem Mulabdić, direktor Proparandije na raspolaganju, Sarajevo; … 31. Uzeir Uzeirbegović, posjednik, Maglaj i 32. … Delegati tuzlanskog okruga: 1. … 12. Osman Glumčević, težak, Maglaj; … 28. Began Karahusić, trgovac, Maglaj; … 33. Omer Parić, Maglaj, … 40. … (Pravda, 33, 20. VII 1927).

10Upor. Jovan Marjanović, Građanske političke partije Kraljevine SHS, 1918 -1929. u knjizi: »Iz istorije Jugoslavije 1918 -1945«, Zbornik predavanja, Beograd 1958, 202.

11Milan Gaković u radu »Agrarni nemiri u Bosni i Hercegovini poslije prvog svjetskog rata« (Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika BIH, Sarajevo, 1966, 6, 179) navodi da su se Muslimani u vrijeme formiranja nove države osjećali nesigurni i ugroženi, te da su age i begovi uspijevali da svoje klasne interese muslimanskog stanovništva i agrarnu reformu »kao isključivo muslimansko pitanje, kao pitanje ekonomskog i političkog opstanka Muslimana«, pridobivši na taj način ogromnu većinu muslimanskog stanovništva. U tome im je, prema Gakoviću, umnogome pomogla srpska buržoazija, sa naglašendm nacionalizmom, kao i nasilja koja su poslije rata vršena nad običnim muslimanskim svijetom.

12Fakultetski obrazovani bosanskohercegovački Muslimani do 1900. godine su bili: Ćamil Karamehmedović, dr Ahmed i Ibrahim Defterdarević, dr Halid, Abduselam i Mahmut Hrasnica, Muhamed Kulenović, Hašim Badnjević (svi pravnici ), dr Safvet Bašagić (filozof) i Šemso Salihbegović (veterinar). Oni su, uglavnom, iz begovskih porodica.

MACHIEL KIEL – DŽAMIJA KALAUN JUSUF-PAŠE U MAGLAJU: GODINA IZGRADNJE I STILSKE KARAKTERISTIKE

 Rad objavljen u časopisu Prilozi za orijentalnu filologiju, broj 57 / 2007.

http://www.turkishculture.org/whoiswho/academics/machiel-kiel-265.htm

MAGLAJ PRIJE IZGRADNJE DŽAMIJE KALAUN JUSUF-PAŠE

maglaj pogl sa tvrdjaveGrad Maglaj je vjerovatno krajem 14 stoljeća osnovao kralj Tvrtko I, koji je, nakon smrti ugarskog kralja Ludovika Velikog (1388) uspješno porazio Ugare. U pisanim izvorima Maglaj se prvi put spominje septembra 1408. u naredbi ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda, koji se na povratku kući sa pobjedonosnog pohoda protiv bosanskog kralja Tvrtka II ulogorio “sub castro nostro Maglay”. Ovo se odnosi samo na mali gornji zamak smješten na vrhu uzvišenja koje ima pregled nad Bosnom i kontrolira značajnu cestu koja vodi u unutrašnjost Bosne. gravura 16970002Vjerovatno se na tom mjestu prethodno nalazio neki stariji zamak. Prilikom arheoloških iskopavanja godine 1962. i ‘63. pronađeno je dosta slavenske keramike iz 13. i 14. stoljeća kao i nekoliko željeznih šljemova tipa “Kessellhaube” koji spada u 14. stoljeće, ali ne i tragovi ranijeg postojanja utvrde.1

Spominjanja Maglaja u narednom periodu nema sve do iza Osmanlijskog osvajanja Bosne. Nakon što su Osmanlije zauzele “Kraljevu zemlju” 1463, a Ugari uzeli značajni kraljevski zamak Jajce i organizovali jaku liniju odbrane (1464), Osmanlije su odgovorile formiranjem “međudržave” između svojih i teritorija moćnih Ugara sa gradom Vrandukom, 40 km uz Bosnu, kao centrom. Ova mini međudržava je postojala do 1476.2 Brzo nakon toga vjerovatno je Maglaj pao u ruke Osmanlijama. Osmanski popis iz 1485. je drugi najstariji pisani izvor koji spominje Maglaj. Tada je bio centar male administrativne jedinice, “Nahiye-i Kal'a-i Maglay.” U podnožju zamka bilo je manje naselje sa sa 32 domaćinstva Vlaha stočara, “koji su došli sa strane i tu se naselili”.3 U februaru 1503. Osmanlije su uspjele zauzeti grad u Doboju, 16 km nizvodno, tako da se Maglaj više nije nalazio direktno na opasnoj granici.4 Devet godina nakon toga Osmanlije takođe zauzimaju Srebrenik, glavnu tvrđavu Ugarskog “Srebreničkog Banata” i 1526. nakon Mohačke bitke, opasnost od Ugara je nestala na period duži od stoljeće i po.5 Uslijedio je dugi period mira u kojem se napola opustošeno područje Maglaja brzo oporavlja. Osmanski popis T.D. 740 iz 1604, koji je nedavno objavljen u cjelosti, pokazuje da se u intervalu izmađu 1485. i 1604. grad povećao desetostruko. Broj domaćinstava sada je bio 306, od čega čak 237 muslimanskih, a ostalih 69 pravoslavnih.6

Do 1528. Maglaj je već bio centar kadiluka, što znači da je imao barem jednu džamiju u kojoj se klanja džuma petkom, i trg. Transformacija Maglaja od malog naselja pod zamkom u Islamsku palanku čini se da nije rezultat ranije već viđene Osmanske politike urbanizacije i islamizacije kao u primjerima smišljenih činova osnivanja pojedinih gradova kao što su Rudo na Limu, Razgrad u sjeveroistočnoj Bugarskoj, ili Kavalla u sjevernoj Grčkoj, nego više rezultat spontanog razvoja. Taj razvoj je krunisan, ali ne iniciran od strane Kalaun Jusuf-paše, podizanjem monumentalnih građevina u jednom već važnom muslimanskom urbanom centru.7 Ovo nas je dovelo direktno do njegove velike džamije i vremena izgradnje iste.

VRIJEME IZGRADNJE I STILSKE KARAKTERISTIKE KALAUN JUSUF-PAŠINE DŽAMIJE

U postojećoj literaturi za godinu izgradnje velike maglajske džamije postoji nekoliko prijedloga, a svi su zasnovani na pretpostavkama i bez ikakvog argumenta. Originalni natpis o gradnji (Bauinschrift) nije sačuvan. Natpis koji se danas može vidjeti je postavljen na mjesto gdje se vjerovatno nalazio originalni: iznad glavnih ulaznih vrata, a odnosi se na glavnu obnovu, koja je rađena godine 1284. (1867/68). Pored datuma, načinjenog u formi hronograma, zapis kazuje da je popravka plaćena od strane sultana Abdulaziza (1861-1876) i da je pravi osnivač džamije bio “Gazi Yusuf Pasha al-Maglavî”, dakle Jusuf-paša iz Maglaja.

Natpis na ulazu u džamiju Kuršumliju

Natpis na ulazu u džamiju Kuršumliju. Facebook stranica “Slike grada Maglaja”

Mehmed Mujezinović, koji je objavio natpis, zabilježio je lokalnu predaju u Maglaju da je originalni natpis bio ukrasna ploča od zlata, koju su odnijeli habsburški vojnici pod komandom princa Eugena Savojskog (1697). Ukrasna ploča je naravno bila mermerna sa pozlaćenim slovima na njoj, kao što je to ispravno predložio Mujezinović.8 Praksa odnošenja kući osmanskih natpisa kao trofeja, bila je prilično uobičajena, kako kod habzburških, tako i kod ruskih vojnika.

O Kalaun Jusuf-paši kao i godinama u kojima je živio, zna se vrlo malo. Njegovo ime je zapamćeno lokalnom predajom. Prvi dio imena je vrlo rijedak, tako da je isključena mogućnost pogrešne identifikacije. Uprkos tome, razni autori koji su pisali o maglajskoj džamiji nisu znali vremenski locirati njenog vakifa. Jedan autoritet kao što je Alija Bejtić, spominje “1584” bez ulaženja u detalje. Autori članka “Maglaj” u Enciklopediji Jugoslavije iz 1962. locirali su ga “oko 1580”. Ivo Bojanovski, u svojoj detaljnoj studiji o Maglaju i njegovoj tvrđavi, naveo je “iz 16. stoljeća”. Mehmed Mujezinović je zapazio da je “u svakom slučaju podignuta u drugoj polovini 16. stoljeća”. Husref Redžić navodi 1560. bez ikakvih komentara. U svojoj nedavnoj, na 400 strana sabranoj kompilaciji historije Maglaja, Adin Ljuca je predložio isti period, zasnivajući mišljenje najviše na zamagljenoj slici Saliha Hadžihuseinovića Muvekkita datoj u kompilaciji iz 19. stoljeća, koji je predlagao “Kalauz Ali-pašu” poznatijeg kao Kalajli-Koz. Njegovi datumi se fokusiraju oko 1580. Godine 1999. Muhamed Hamidović kao godinu gradnje uzima 1560. ili 1584., isto kao i Johan Mårtelius iz tima švedskih restauratora džamije iste godine.9 Ipak tahrir iz 1604. koji nije koristio nijedan od spomenutih autora, ne poznaje nikakvu džamiju ili mahalu nazvanu po imenu ovog čovjeka. Niti se stilske karakteristike uklapaju u 16. stoljeće, niti je Kalaun Jusuf-paša poznat u osmanskim zapisima iz 16. stoljeća. Džamija očigledno još nije postojala.

Tabla sa informacijama o maglajskoj džamiji. Prema svjetski poznatom holandskom stručnjaku, ovi podaci o vremenu gradnje nisu utemeljeni. Foto: Slike grada Maglaja @ Facebook.

Tabla sa informacijama o maglajskoj džamiji. Prema svjetski poznatom holandskom stručnjaku, ovi podaci o vremenu gradnje nisu utemeljeni. Foto: Slike grada Maglaja @ Facebook.

Godine 1888. Moritz Hoernes zabilježio je priču da je “Kalavun Jusuf Pasha” osnivač džamije bio iz grada, i da je bio “der letzte türkishe Pascha von Ofen” [=Budapest].10 Ovdje se susrećemo sa istim vidom miješanja nekoliko ličnosti kao i u Muvekkitovom radu. Zadnji turski Budimski namjesnik je bio, kao što je poznato, Süleyman Pasha, porijeklom iz Peqina u centralnoj Albaniji, koji je umro sa mačem u ruci braneći grad od ujedinjene kršćanske vojske. Najvjerovatnije su on i Kalaun Jusuf-paša miješani sa drugim važnim maglajskim sinom: Maglayli Mahmud pašom, koji je bio çavuşbaşı na carskom sudu i 1665. promaknut u Kubbe vezira, 1667/68 u namjesnika Konye i konačno 1670/71 bio je namesnik u Budimu.11 Dakle, usmena predaja je, čini se, od tri ili možda čak četiri čovjeka napravila jednog. Fenomen koji nije nepoznat.12

Zanimljivo je uočiti da zbrka oko osnivača naše džamije seže daleko u prošlost, i većim dijelom najvjerovatnije do lokalnog narodnog sjećanja.

Razlog zašto nijedan od ranije pomenutih istraživača nije mogao utvrditi tačno vrijeme gradnje i pravi identitet Kalaun Jusuf-paše je koliko jednostavan toliko i simptomatičan: arhitekti i historičari umjetnosti ne koriste dostupne historijske izvore na osmanskom turskom jeziku, historičari se ne služe kao radnim alatom saznanjima historije umjetnosti. To je problem strukture obrazovanja, kako na zapadu tako i na istoku.

Prava priča o Kalaun Jusuf-paši je vezana za historičara Ibrahima Pečeviju, koji je u vrijeme glavnih događaja bio defterdar pokrajine Diyarbakır u istočnoj Anadoliji, kako sam o sebi govori u svojoj “Historiji”. Bio je, dakle, blizu svih događaja, i kao član finansijske uprave morao je prilično dobro poznavati Kalaun Jusufa. Savremenik iz bliskog perioda tom vremenu, historičar Naima, opisao je iste događaje. Kalaun Jusuf je takođe poznavao i britanski ambasador sir Thomas Roe, koji spominje njega i njegove poduhvate za vrijeme njegovog putovanja kroz Anadoliju. Prema materijalu sakupljenom u velikom “Ko je ko” u Osmanskom carstvu, Sicill-i Osmânî, autor Mehmed Süreyya, Kalaun Jusuf je odrastao i obrazovao se u carskom ministarstvu finansija. Godine 1028. (1619), po preporuci Hoca Ömer efendije, odgojitelja sultana Genç Osmana (vladao od 26. 02. 1618. do 20. 05. 1622), postavljen je za prvog defterdara carstva, sa zvanjem vezira. Na toj je poziciji bio oko godinu dana, kada je smijenjen i postavljen za namjesnika u Maraş u južnoj Anadoliji. Na tom mjestu, godine 1623. dobio je zadatak da uguši pobunu Abaza Mehmed-paše, koji je htio da se osveti za ubistvo sultana Genç Osmana. Umjesto da se suprotstavi Abazi, Kalaun se pridružio njegovom pokretu. Kasnije u logoru nadomak grada Sivasa zbog straha od zavjere podmuklo je ubijen od strane Abaza-paše. Priča je povezana sa nekim detaljima u Hammerovoj velikoj Historiji Osmanskog Carstva (1829) i u isto tako autoritativnoj “Osmanlı Tarihi” od Uzunçarşılı.13

gravura 16970001a

Maglaj na dan 17. 10. 1697. Tvrđava još nije imal ni obor ni predvorje, kako se lijepo vidi na graviri. Slika preuzeta iz knjige Maglaj na tragovima prošlosti, Adin Ljuca.

Lokalna predaja i natpis sultana Abdulaziza kažu da je Kalaun Jusuf rodom Maglajlija. To odmah objašnjava zašto je tako impozantna džamija izgrađena u relativno malom bosanskom gradu. Kao i mnogi bosanski velikodostojnici i prije i poslije njega, Kalaun je htio da pokaže svojim sugrađanima “kako je uspio”. Vrijeme gradnje sada također može biti utvrđeno. To je ta godina kada je imenovan za glavnog defterdara, 1619, ili par godina koje slijede, do njegove nasilne smrti 1623. Dvije ili tri godine su sasvim dovoljne da bi se podigla građevina poput maglajske džamije. Vakufu je također pripadao hamam, koji je nestao početkom 20. stoljeća.14 Lokalno predanje kaže da je Jusuf-paša htio sagraditi i kameni most preko rijeke Bosne, ali su radovi zaustavljeni zbog žestokih protesta stanovnika. Već izrezani kamen mnogo kasnije je iskorišten za gradnju novih kuća.15 Možemo pretpostaviti da su Jusuf-pašina djela uključivala i mekteb odnosno osnovnu školu i han ili karavansaraj, i možda imaret za ishranu putnika i siromašnih.16 Ipak, nedostaje nam povelja o utemeljenju maglajskih građevina da bismo to dokazali. Nije sačuvana njihova vakfiye u bogatoj kolekciji Gazi Husrefove biblioteke u Sarajevu kao ni u istambulskoj Prime Minister's Ottoman Archive.17 Ovo daje osnovu za nagađanje da Kalaun nije imao vremena da se pobrine za svoje građevine i da je država preuzela odgovornost za isplate plaća osoblja i za održavanje, kao što se dešavalo sa mnogim drugim osmanskim zadužbinama.18 Bilo kako bilo, možemo biti sigurni da Kalaun Jusuf-pašina džamija u Maglaju nije djelo iz druge polovine 16. stoljeća, nego je 40 do 50 godina mlađa od datuma predloženih u postojećoj literaturi.

Sa godinom izgradnje oko 1620. u mogućnosti smo razumjeti i masivni, monumentalni karakter građevine. Nije elegantna niti ima uglađene, prefinjene proporcije, kao neke mostarske džamije (Karadjoz Bey, 1557/58), ali oduševljava već razmjerama i glomaznošću. To je glavna karakteristika kasno-klasične osmanske arhitekture, što se posebno odnosi na 17. stoljeće, koje nije imalo svježih, novih rješenja, ali pokazuje pomalo umorne i ponekad nezgrapne oblike, koje prate već uspostavljene tradicije. Opšti oblik Kalaun Jusufove džamije je prilično u skladu sa opštim tendencijama arhitekture 17. stoljeća, ali ne i detalji. To se najbolje može vidjeti na kapitelima arkada, koje podupiru trokupolni trijem džamije. Očito je da su ove kapitele radili lokalni zidari, neizvježbani u zahtjevnoj vještini rezbarenja muqarna dekoracija. Ono što vidimo jesu pokušaji izrade muqarni (“would-be-muqarnas”), slabe i neotesane imitacije. Samo jedan kapitel, koji podupire centralnu kupolu jeste nešto boljeg kvaliteta, ali ipak ne klasični osmanski. Ovo je jedna od karakteristika osmanske umjetnosti u Bosni. Veći dio posla su izvodili lokalni majstori koji nisu istinski razumjeli kako se isijeca viseći kapitel. Kad je neposredno pred Bosanski rat bila planirana restauracija maglajske džamije, iz specijalne restauratorske radionice u Mariboru / Slovenija, bili su doveženi sjajno rezbareni neo-osmanski kapiteli. Rat je omeo planove. U restauraciji oštećenog trijema koja je uslijedila, Švedski restauratori su srećom odlučili da ih ne iskoriste. Da jesu, krivotvorili bi originalni bosanski karakter građevine. Novi kapiteli još uvijek leže u dvorištu džamije. Sada posmatraču daju izvrsnu priliku za poređenje. Trebalo bi dodati, u ovom kontekstu, da jedan od centralnih stubova trijema nije izrađen od pješčara nego od mekšeg, lokalnog žućkastog krečnjaka. Restauratori džamije su mogli ustanoviti da je to bio posljednji svjedok ratne štete iz 1697. Jedan od originalnih stubova načinjenih od mermeru sličnog krečnjaka bio je uništen, a sa njim i dio kupole na trijemu. Pažljivo su restaurirani, ali uz korištenje nešto drukčijeg materijala. Švedski restauratori su odlučili poštovati ovaj historijski trag.19 Dakle, izvorno, trijem je imao dva stuba od krečnjaka sličnog mermeru koji su podupirali središnju kupolu, i dva od žućkastog lokalnog pješčara, na oba kraja trijema u nastojanju da se istakne, korišćenjem različitih građevinskih materijala, centralna osa građevine i centralni ulaz. Strani i neotesani kapiteli u predvorju dakle, nisu proizvod iz 1620. nego iz otprilike 1700. godine.

http://maglajbh.files.wordpress.com/2013/11/imag0863.jpg

Trijem (predvorje) džamije. Kapiteli spajaju stubove sa arkadama koje nose kupole. Photo Maglajlije i Maglajke @ WordPress

U unutrašnjosti džamije, mihrab i minber su ponovo u najboljoj osmanskoj tradiciji i vrlo vješto izvedeni. Ovdje je na djelu bilo nekoliko majstora, dovedenih iz središnjih zemalja carstva. Dovođenje čitave ekipe bi bilo preskupo, čak i za ministra finansija, u vrijeme kad se korupcija proširila kroz cijelu državnu mašineriju. Dakle, lokalni majstori su iskorišteni za glavni posao, a specijalisti za nekoliko detalja.

kursumlija mihrab i minberBogata unutrašnja dekoracija, kaligrafija i figurativno oslikavanje na zidovima, su očigledno proizvod Abdulazizove restauracije, ali Baedeker-ov vodič za Austro-ugarsku iz 1913. (str. 407) sadrži bilješku da su urađene 1900, možda slijedeći raspored i plan starijih oslikavanja. Švedski restauratori džamije također su prihvatili 1900. kao datum. Zidna oslikavanja spadaju u svakom slučaju među najbolja u Bosni, i u najočuvanija. Jedino ona u dijelovima kupole su pretrpjela štetu usljed vlage. Kao zaključak možemo reći da je džamija Kalaun Jusuf-paše u Maglaju, nakon uništenja Ferhadije u Banjoj Luci (iz 1585) za vrijeme Bosanskog rata, i Aladža džamije u Foči na Drini (1550), druga najvažnija džamija Bosne, odmah nakon Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, iako mnogo manje poznata. Skupa sa napola srednjevjekovnom, napola osmanskom tvrđavom, Maglaj bi mogao postati lijepa turistička atrakcija, uz uslov da krhki mir u Bosni potraje.

Unutrašnjost džamije prije restauracije iz 2013. godine

Unutrašnjost nakon restauracije 2013. godine.

KALAUN JUSUF-PAŠINA DŽAMIJA U MAGLAJU: DATUM IZGRADNJE I STILSKE KARAKTERISTIKE

Sažetak

Ovaj rad je tek kamenčić u živopisnoj kulturnoj historiji Bosne. U radu se obrađuju tri aspekta jedne od najljepših i najvažnijih džamija u Bosni, tj. Kalaun Jusuf-pašina džamija u Maglaju na rijeci Bosni. U radu se pokušava ustanoviti datum izgradnje džamije i saznati identitet njenog osnivača. Do sada to nije bilo urađeno na zadovoljavajući način. Ime Kalaun ili Kalavun je vrlo rijetko, što olakšava identifikaciju. Historijski podaci o osnivaču, porijeklom iz Maglaja, tačno ga lociraju u drugu deceniju 17. stoljeća, kada se za nekoliko godina uzdigao do vrlo visokog položaja defterdara Osmanskog carstva; kratko nakon toga bio je namjesnik u nekom mjestu u Anadoliji. Na ovom položaju imao je i novac i priliku da izgradi veliku i monumentalnu džamiju u svom rodnom gradu.

Treći aspekt o kojem se govori je mjesto koje ova džamija zauzima u islamskoj arhitekturi Bosne. Ustvari, stilski podaci bili bi dovoljni da se džamija locira u 17. umjesto u 16. stoljeće, kao što su činili svi koji su ranije pisali o njoj.


 

1For details on the castle, its history and the excavations see in detail the careful study of Ivo Bojanovski, “Stari Grad Maglaj – istraživački i konzervatorski radovi 1962. i 1963. g.” in: Naše starine, X, Sarajevo 1965, pp. 61-97.2V. Klaić, Povijest Hrvata, II,3, Zagreb 1904, p. 64; Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk; Naučno društvo BiH, Djela Knj. XIV, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, Knj. 10, Sarajevo 1959, pp. 48-49.3Istanbul, Prime Ministers Ottoman Archive, Icmal (summary) register T.D. 18, from 890 (1485) and the detailed (mufassal) register T.D. 24, finished at the “beginning of the month of Ramadan of the year 894 (August 1489).4Hamdija Kreševljaković, “Stari bosanski gradovi,” in: Naše starine, I, Sarajevo 1953, p. 21.5A survey of the history of the northern border of Ottoman Bosnia and Hungarian controlled Slavonia, but not directly touching Maglaj, is given by Adem Handžić, “Prilog istoriji starih gradova u bosanskoj i slavonskoj krajini pred kraj XVI vijeka,” in: Godišnjak Društva istoričara BiH, god. XIII, Sarajevo 1963.6Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, 4 vols, published by the Bosnian Institute in Zurich and Orijentalni institut Sarajevo, 2000. For a handy survey of the data as contained in this singularly important source see: Adem Handžić, ”O društvenoj strukturi stanovništva u Bosni 1604 g. in: Prilozi za orijentalnu filologiju, 32-33, Sarajevo 1982/83, pp. 140-146.7For the origin of Razgrad see: M.Kiel, “H'razgrad – Hezargrad – Razgrad, The vicissitudes of a Turkish town in Bulgaria (Historical, Demographical Economic and Art Historical Notes),” in: Turcica XXI-XIll 1991 (Melanges offerts a Irene Melikoff) p. 495-563. For Kavalla, M. Kiel, “Ottoman Building Activity along the Via Egnatia, the Cases of Pazargah, Kavalla and Ferecik,” in: Elisabeth Zachariadou (cd.), The Via Egnatia under Ottoman Rule 1380-1699, Rcthymnon 1996, p. 145-158.8M. Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, II, Sarajevo 1977, p. 237.9Alija Bejtić, “Spomenici osmanlijske arhitekture li Bosni i Hercegovini,” in: Prilozi za orijetalnu filologiju, III-IV, Sarajevo 1952/53, p. 246. For Bojanovski's study see note 3, p. 84. M. Mujezinović, Epigrafika, p. 237. Husref Redžić, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Sarajevo 1983, p.124. Adin Ljuca, Maglaj, na tragovima prošlosti, Maglaj 2000, p. 201-206. Muhamed Hamidović, “Kuršurnlijamosken in Maglaj,” in: Johan Martelius (ed.) Bosnien- ett islamisk kurturarv i Europa, En moske i Maglaj, Stockholm (Medel-havsmuseet) 1999, p. 22-29. I would like to thank Dr. Sabira Husedžinović, Ministry of Culture of BiH to bring this rare, but well made book to my attention, and Dr. Karin Adahl of the Medelhavs Museet, Stockholm, to provide me with a copy of it. See also the anonymous study “Kuršumlija džamija u Maglaju,” in Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva (VIS), X,1-3, 1959, p. 146-149.10Moritz Hoernes, Dinarische Wanderungen, Cultur- und Landschaftsbilder aus Bosnien und der Hercegovina, Wien 1888, p. 205.11For this person see: Sicill-i Osmani, IV, p. 5; idem IV, p. 321.12For this and related phcnomenons sce the classic of Jan Vansina, Oral History (several editions).13Ibrahim Pecevi, Tarih, modern Turkish edition by Murat Uraz, Istanbul 969, vol. II, p. 469; Joseph von Hammer, Geschichte des osmanischen Reiches, V, 1623- 1656, Pest, 1829, p. 28-30 (where the name is corrupted into “Kulaun,” Thomas Roc even made Kalaun Pasha into “Colophonbassa.” See also the handy surveys of ismail Harni Danismend, Izahli Osmanli Tarihi Kronolojisi, V, Istanbul 1971, p. 264, vol III, p. 821/22; and: Mehmed Sureya, Sicill-i Osmani, vol IV, p. 655.14For this hamam see: Hamdija Kreševljaković, Banje u Bosni i Hercegovini (1462 – 1916), Sarajevo 1952,2 p117/118.15 Hoernes, Dinarische Wanderungen, 205, heard the same story, which must have been kept alive in local memory,16In the early 20th century there were at least two khans in Maglaj. One of them stood in the Čaršija, not far from the great mosque. It worked till 1948. See: Hamdija Kreševljaković, Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini, (Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Djela, Knjiga VIII), Sarajevo 1957, p.122/23. The other was on the other bank of the river Bosna, at the old landing stage of the ferry. The one in the market street would be a good candidate for the suceessor of Kalaun Yusuf's khan.17A survey of the Vakfiyes preserved in the Gazi Husrev Bey Library was published by Zejnil Fajić as: “Popis vakufnama iz Bosne i Hercegovine koji se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu,” in Anali Gazi Husrev-begove biblioteke V-VI, Sarajevo 1978, p. 245 – 302. The catalogue “Vakfiyeler: in the B.B.O.A. can only be read at the spot. There still is a possibility that the rich, but only partly surveyable archive of Vakiflar Genel Mudurlugu in Ankara has a copy of the Maglaj Vakfiye.18The section Maliye'den Mudevver of the B.B.O.A. contains several 17th and 18th century registers of payment of mosque officials and others at the expense of the state. An example of this kind of state-supported vakfs in the central and southem Balkans is M.M. 5625 from 1047 (1637) which mentions dozens of examples. The article “Džamije i njihovi vakufi u gradovima Kliškog sandžaka početkom XVII vijeka,” of Fehim Spaho in Anali Gazi Husrev-begove biblioteke V-VI, Sarajevo 1978, p. 217-229, also contains a number of examples of mosques without vakfs.19Letter of Prof. Martelius from II October 2000 to author.

Salih Omerović: SJEĆANJA NA CARA (Sulejmana Omerovića, narodnog heroja). BZK PREPOROD TUZLA. 2012.

Rukopis je nastao kao potreba autora da otrgne od zaborava svijetli lik nepokolebljivog, hrabrog i izuzetno među svojim saborcima cijenjenog borca, komandanta i revolucionara Sulejmana Omerovića Cara, nosioca “Spomenice 1941”, posthumno odlikovanog najvećim ratnim priznanjem narodnog heroja. Radi se o Muslimanu (Bošnjaku) iz jedne provincijske sredine kakav je bio Maglaj, koji je veoma mlad, kao srednjoškolac, otišao iz svog rodnog kraja (1933.) u šeher Sarajevo, da uči Šerijatsku gimnaziju u ono vrijeme uglednu srednju školu. Tamo je došao sa idejama komunističkog pokreta, iskreno ih prihvatio sa grupom učenika – uglavnom svojih vršnjaka (Durić Ekrem, Hajdarhodžić Muharem, Idrizbegović Hasan, Lugić Nail, Pervan Asim, Pezo Omer, Mehinagić Hajrudin, Osmanbegović Selih, Smailbegović Mesud, Sušić Derviš, Tatarević Nedžib, Vikalo Hazim i Sulejman Omerović Car), da bi potom 1942. godine po pozivu KPJ svi napustili školu i uputili se u partizanske jedinice (u Prvu proletersku brigadu) na području jugoistočne Bosne. Radi se o grupi kasnije uticajnih ljudi, hrabrih komandanata i vrsnih intelektualaca, iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine, koja je nastojala dati svoj doprinos ostvarenju svojih ideala, tj. pobjedi antifašističke narodnooslobodilačke borbe. Dokaz je to činjenici da je omladina a među njom i omladinci Muslimani (Bošnjaci), koji su poticali iz patrijarhalnih porodica i patrijarhalnih sredina, težili idealima antifašizma, shvatajući sve to poprilično idealistički.

Zato su im otpori takvoj ideji teško padali, sa njima se nisu lako mirili, da bi na kraju mnogi od njih za te ideale i život dali, kako se to dogodilo sa Sulejmanom Omerovićem Carem, komandantom Druge brigade Šesnaeste vojvođanske divizije, koji je poginuo iz zasjede 17./18. novembra 1945. godine hvatajući pripadnike četničkih i ustaških bandi, kao nepomirljivih protivnika antifašističke borbe i socijalističke revolucije.

Autor je uspio da sastavi dirljivu priču o hrabrom antifašisti Sulejmanu Omeroviću Caru, donoseći autentične tekstove njegovih saboraca, drugova i poznanika, zapise objavljene u onovremenoj štampi i kasnijoj memoarskoj i književnoj literaturi, donoseći uz to i odgovarajuća dokumenta kojima je ukupna priča učtivo zaokružena u jednu dopadljivu cjelinu.

Izvod iz recenzije prof. dr Azema Kožara.

sadrzaj 1 sadrzaj 2 sadrzaj 3

Godišnjica stradanja sarajevskih ilegalaca obješenih u martu 1945. na Marijin Dvoru, među kojima je bio i Ilijas Smajlagić, po kome nosi naziv maglajska ulica.

Na današnji dan prije 69 godina, tačnije u noći s 27. na 28. mart, 55 Sarajlija, boraca protiv fašizma, obješeni su na Marijin Dvoru u Sarajevu. Na vješalima su se našli po odluci ustaškog prijekog suda, tačnije ustaškog stožera zločinca Maksa Luburića, i to pred samo oslobođenje Sarajeva u Drugom svjetskom ratu. Ilegalci, kako su se tada zvali antifašisti svih bosanskohercegovačkih religija i nacija, visili su na marindvorskim kestenovima,

Vješanje je imalo za cilj zastrašiti Sarajlije, a među osuđenima bilo je i policajaca koji su vješani po noći da ne bi Sarajlije vidjele da je pola njih mrtvo, a koji su bili pretučeni u to vrijeme u policiji. Tako su građani Sarajeva bili jako iznenađeni ujutro kada su prolazili pored aleje kestenova i vidjeli da svaki kesten ima po jednog obješenog ilegalca. Uprkos tome, Sarajevo i Sarajlije nisu pokleknuli pred ustaškim terorom. Strašna poruka koju su tim zločinom željele poslati ustaške vlasti ostalim građanima Sarajeva nije postigla očekivani efekt. Naprotiv, dan nakon vješanja, sarajevski ilegalci su u izuzetno rizičnim okolnostima uspjeli prenijeti i dostaviti prijeko potrebni sanitetski materijal partizanima, oslobodiocima grada. U spomen na one koji su pali uime slobode i očuvanja tradicije slobodarskog duha Sarajeva postavljena je i spomen-ploča ispred Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Postavljanje spomenika je inicirao gradski Savez udruženja boraca antifašističkog rata (SUBNOAR), a podržali Općina Centar, Grad Sarajevo i Kanton. Spomenik će podsjećati sadašnje i buduće generacije, bez obzira na njihovo vjersko i nacionalno uvjerenje, da treba biti spreman na otpor prema bilo kakvim oblicima i pojavama fašizma. Spomenik nosi trajnu poruku sloge, međusobne ljubavi, hrabrosti i poštenja bh. naroda. 

E.F., Radiosarajevo.ba 

http://www.radiosarajevo.ba/novost/146178/dan-u-kojem-sarajlije-nisu-pokleknule-pred-fasistickim-terorom-

U ovom događaju stradao je i Ilijas Smajlagić, sin Dželala, rođen 1920. u Maglaju, radio u Sarajevu kao trgovački pomoćnik, po kome je dobila naziv jedna od ulica u Maglaju. (Smail Čekić, Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu, Dokumenti, Sarajevo 1996.)

014

016