Arhive kategorije: Historija Maglaja

Historija partijske organizacije u Maglaju – Članak povodom 30. godišnjice osnivanja prve partijske ćelije – “Natron” 1970.

Svečano proslavljen značajan jubilej

Trideset godina partijske organizacije u Maglaju

Dodijeljene spomen-plakete najstarijim komunistima Maglaja

Između dva rata na području maglajske opštine nije bilo značajnijeg djelovanja revolucionarnih organizacija, to je bio zaostao kraj bez industrije i bez radničke klase, nosilaca revolucionarnih ideja. Međutim, revolucionarna previranja u Jugoslaviji i uticaj Komunističke partije osjetio se i u Maglaju. Neposredno pred Drugi svjetski rat, od nekolicine zanatskih radnika pokušano je da se formira sindikalna organizacija, ali to nije uspjelo. Što nije uspjelo »zanatlijama« u Maglaju, uspjelo je radnicima u Šumskom preduzeću »Jadrina« u Brezicima, koji su 1939. godine osnovali sindikalnu organizaciju. Tom organizacijom rukovodili su Ljubo Lazarević i Mihajlo Maksimović. Velik uticaj na formiranje ove organizaci je imao je komunista Tošo Vujasinović koji je u to vrijeme radio u Šumskom preduzeću »Jadrina«.

Organizovaniji rad sa naprednom omladinom počinje 1939. godine u Maglaju i njegovoj okolini. Milan Jovanović je još nešto ranije nastojao okupiti omladinu u selu Ošvama gdje je preko Milana Vidovića organizovao analfabetske tečajeve sa tamošnjim mladim ljudima. Pored toga on je, kao napredni beogradski student, inače nastojao da svoj politički rad usmjeri na pitanja vezana za uticaje Partije. On organizuje putem Srpske čitaonice uvježbavanje i prikazivanje naprednog pozorišnog komada »Sluga Jernej i njegovo pravo« od Ivana Cankara, učlanjuje omladinu raznih nacionalnosti u nogometni klub »Soko« itd. Tada već i Petar Dokić počinje dolaziti iz Beograda, donositi naprednu literaturu i okupljati u Maglaju napredne omladince i organizovati ih.

Sa omladinom se tada najlakše politički radilo putem raznih sportskih društava, kulturnih priredaba, izleta itd. U Maglaju je formiran fudbalski klub »Mošk« koji je objedinjavao aktivnost domaćih fudbalera koja je tu počela još prvih dana poslije završetka I svjetskog rata. Preko tog kluba Partija je ostvarivala svoju organizatorsku i političku rukovodeću ulogu i uticaj na te mlade ljude. Od značajnijih omladinskih akcija u Maglaju ističe se izlet u Borik sa naprednim programom koji je 6. maja 1940. godine izvelo zavidovićko Radničko kulturno umjetničko društvo »Rad«. Tu grupu predvodio je poznati tadašnji komunista i narodni heroj Ilija Goranin.

Zatim dolazi omladinska zabava avgusta 1940. godine sa veoma naprednim i revolucionarnim programom, uz učešće omladine iz svih okolnih srezova. Maglaj može posebno biti ponosan da je poslao svoju delegaciju na poznati u našoj istoriji, skojevski kurs Bosne i Hercegovine – kod Bugojna 1940. godine. Delegaciju je predvodio Petar Dokić. Sav rad sa omladinom imao je za cilj njeno političko vaspitanje, a to je bio i način povezivanja maglajske omladine sa omladinom ostalih okolnih mjesta Zavidovića, Tešnja, Doboja, Gračanice. U Maglaju su bile organizovane i tri ilegalne omladinske čitalačke grupe na čijim se sastancima preređivala napredna literatura, sakupljala Crvena pomoć i sl.

To je bilo vrijeme kad je i ilegalna radnica učiteljica iz Trbuka Dušanka Vajić razvila veoma širok politički rad sa omladinom i tamošnjim ljudima.

To je, u grubom, situacija u kojoj je oktobra 1940. godine u Maglaju formirana prva partijska ćelija – organizacija KPJ. Njeni prvi članovi su bili Ibrišim Obralić i Asim Lošić, krojači po zanimanju. Prvi sekretar i njen organizator bio je Fikret Dedić, koji je zbog svog komunističkog rada u Bugojnu izgubio posao poštanskog činovnika i došao da radi u Maglaju. Ova partijska organizacija nije mogla za kratko vrijeme do okupacije Jugoslavije da razvije masovniji rad zbog malobrojnosti radništva i zaostale političke sredine.

Nastavila je još ranije započeti rad sa omadinom, zanatlijama, a kasnije i sa povezivanjem seljaka. Širila je ilegalnu i polulegalnu štampu »Radnički tjednik« sindikalni list iz Zagreba, razne ilegalne literarne brošure itd. Unutar partijski rad bio je uglavnom posvećen ideološkom uzdizanju članova preradom istorije SKPb, direktivnih brošura, »Srp i čekić«, »Proleter« itd. Navratio je tada u Maglaj i Cvijetin Mijatović – Majo koji je u kući Asima Lošića u Gornjoj mahali održao omladinski sastanak, a nešto kasnije u stanu kod Fikreta i sastanak partijske organizacije. U jesen 1940. godine pozvan je iz maglajske organizacije Asim Lošić na oblasno partijsko savjetovanje u Tuzli pod rukovodstvom Pašage Mandžića po pitanjima organizacije, prikupljanja narodne pomoći. Na drugo savjetovanje koje je održano u maju 1941. godine išao je Ibrišim Obralić, a radilo se o dogovoru u čuvanju kadrova od ustaškog terora i najavljenim pripremama za ustanak. Treće oblasno savjetovanje n Tuzli bilo je posvećeno takođe direktivama za ustanak, formiranju vojnih jedinica, prikupljanju oružja itd. kojem je prisustvovao sekretar ćelije Fikret Dedić.

U proljeće 1941. godine primljeno je nekoliko novih članova u Partiju, među kojima Šahbeg Smajlagić, Salim Nalić, Džavid Karamehmedović, Fahir Lošić i Vlado Džaduh.

Šahbeg Smajlagić Brko i Rašid Ruvić. Sliku objavio Dzemo Hasanić u FB grupi “Maglajlije”

 

Dakle, rat je već tu, Jugoslavija je kapitulirala. Partijska organizacija svoje djelovanje morala je da prilagodi novostvorenoj situaciji Organizovana je ustaška vlast – počeo je progon Srba i naprednih ljudi ostalih nacionalnosti, naročito komunista. Do progona komunista naročito je došlo nakon napada Njemačkena Sovjetski Savez 22. juna 1941. godine kada je u Zavidovićima uhapšen Petar Dokić, a dva dana kasnije i u Maglaju dva člana Partije.

Od kapitulacije Jugoslavije partijska organizacija Maglaja svoj rad je orijentisala na što jaču propagandu protiv okupatora i ustaškog režima, na odvraćanju ljudi da stupaju u njemačku vojsku i da odu na rad u Njemačku, na organizovanju prikupljanja oružja, sekretar Dedić Fikret se angažovao na organizovanju skupova sa seljacima Ozrena radi njihove pripreme za ustanak itd. U to vrijeme su sa rada u Zavidoviću već izbjegli Savo Momirović iz Bakotića, zatim Simo Milinović iz Osojnice, na Bočinji su bili napredni omladinci Miloš Nedić i Milorad Savić, u Trbuku Nikola Orlović, Dušanka Vajić itd. što je sve Dediću služilo kao dobar oslonac za taj rad na selu. Osim toga Ibrišim Obralić, preko svoje male krojačke radnje bio je pogodna veza sa nizom seljaka iz okoline Maglaja.

Nešto kasnije je iz zatvora pobjegao i Petar Dokić i na Ozrenu se povezao sa Todorom Vujasinovićem, koji je još ranije, po direktivi Partije došao da na Ozrenu organizuje ustanak. Organizovan je ustanak na Ozrenu. Pod rukovodstvom Todora Vujasinovića kao komandanta i Pašage Mandžića, komesara formiran je poznati Ozrenski partizanski odred sa svojim bataljonima, četama i vodovima.

Dan kasnije od napada na Doboj i Gračanicu napadnut je i Maglaj pod rukovodstvom Petra Dokića, Bože Spasojevića, Save Momirovića i drugih. U ranu zoru avgusta 1941. godine ustaničke čete prodrle su u Maglaj savladavši dosta lako neprijateljski otpor.

Maglaj je tada zaista prvi put bio oslobođen. Zaviorila se crvena zastava, ali su se pod pritiskom jačeg neprijatelja ustanici morali kroz, dva dana povući ponovo na Ozren. Od tada sve do četničkog puča aprila 1942. godine borbe ovog odreda ne prestaju. Pojedinim prepadima pobjeđuje se neprijatelj, uspješno se odupire neprijateljskim ofanzivama, borbom se borci snabdijevaju oružjem, a u Bočinji je Tomo Popović sam od bešavnih cijevi proizvodio ručne bombe za napad na bunkere.

Četnički puč je samo za kratko vrijeme prekinuo partizansku oružanu borbu na Ozrenu. Poznate su kasnije diverzije ustanika na željezničkoj pruzi kod Rječice i Trbuka, u toku rata je obnovljen Ozrenski partizanski odred, dok je jedan dio boraca stupio u Šestu proletersku istočno-bosansku brigadu.

Povremeno su i druge jedinice narodnooslobodilačke vojske vodile borbe na cijelom području opštine Maglaj. U toku rata paljena je željeznička stanica prilikom jednog napada partizanskih jedinica na Maglaj, prelažena je rijeka Bosna, a poznato je dugotrajnije stacioniranje Srednjobosanske brigade i nekih drugih jedinica 53. divizije na sektoru oko Novog Šehera gdje su vođene periodične borbe sa neprijateljskom vojskom.

Zločinstva okupatora i ustaških vlasti nad civilnim srpskim stanovništvom uslijedila su odmah nakon kapitulacije Jugoslavije. Tu su se našli i domaće izdajice i zlikovci, istina ne mnogobrojni, ali po zlodjelima takvi da će ih pamtiti naša novija istorija. To su čuveni koljači i ubice ustaše, Suljica Suljčić iz Misurića i žandar-ustaša-svjetski skitnica Omer Kepa. Njih dvojica su se pridružila crnim ustašama čuvene po zlu Francetićeve legije, poslije povlačenja ustaških jedinica iz Maglaja avgusta 1941. godine i nastavili paljevinu sela i ubistva nevinog civilnog stanovništva.

Pošto je partijska organizacija Maglaja desetkovana nakon odlaska nekih komunista na Ozren, u zatvor i sl. zatim poslije prestanka djelovanja partijske organizacije iz Brezika koju je 1941. godine formirao Todor Vujasinović, nakon povlačenja partizana sa Ozrena poslije puča, ilegalni rad i saradnja sa NOP-om odvijao se pod specifičnim uslovima i na specifičan način.

Prvo je poslije prestanka sa radom partijske organizacije Maglaja formirana skojevska grupa koju poneko naziva i partijskom. Sekretar joj je bio Rifat Smajić, geometar, a članovi: Rašid Ruvić, Fadil Idrizović, a kasnije i Ismet Smajić. Intenzivan je bio rad ove grupe u saradnji sa ustanicima na Ozrenu u doturanju raznog materijala, obavještenja i u prijemu obavještenja koja su se odnosila na stanovništvo ali je to bilo do poznatog četničkog puča aprila 1942. godine.

Kasnije se ilegalni rad i vezivanje za partizanske jedinice u Tešnju, na Ozrenu itd. obavljao preko pojedinaca u Maglaju. To su često bili Nusret Krzić, Salko Pirkić, Zijah Smajlagić, Rašid Ruvić i još neki. Neki od njih su se koristili i domobranskim uniformama u čijim redovima je bio određen broj pristalica NOP-a. Bilo ih je sigurno koji su iskreno simpatisali napredni pokret, a i onih koji su imali određene svoje računice. Ilegalni rad se obavljao preko određenih kurira: u Moševcu preko Huse Hekića kojega su zbog toga Nijemci ubili, zatim u Novom Šeheru preko Emina Deronje itd.

Tek početkom avgusta 1944. godine počinje i u Maglaju nešto organizovaniji i sistematskiji ilegalni rad i saradnja sa NOP-om. Tada, po zadatku Mjesnog komiteta KPJ iz Travnika u Maglaju dolazi Mehmed Krzić – Meša, sa zadatkom da formira odbore narodnooslobodilačkog fronta, omladinsku organizaciju i obavještajni centar. Obavještajni centar je imao zadatak da vojnim jedinicama i društveno-političkim organizacijama na oslobođenoj teritoriji Tešanj – Teslić šalje podatke o neprijateljskim snagama kao i neophodne materijale.

Poslije rata partijska ćelija bila je još nejaka i malobrojna, bez organizacionog iskustva u novim uslovima. Umjesto borbe trebalo je organizovati politički rad, a naročito u likvidiranju ostataka profašističkih i antisocijalističkih elemenata. Zbog toga je njen osnovni zadatak bio brojno i idejno političko jačanje. Na tom planu naročito se istakla omladina, vođena skojevskom grupom koja je formirana još u avgustu 1944. godine. Zbog neiskustva u političkom radu, pokrajinski komitet u Tuzli poslao je grupu prekaljenih skojevaca, koju je uglavnom sačinjavao Komitet SKOJ-a. Delegirani aktivisti od pokrajinskog rukovodstva SKOJ-a bili su Rađaković, Vajo Gojković, Mevlida Delić i Cvija Cvjetinović. Njihov zadatak bio je organizovanje omladine, formiranje sreskog i mjesnog Komiteta SKOJ-a. U ovim rukovodstvima naročito su se isticali Dušanka Simić, Razija i Ismet Dedić, Adi Mulabegović, Neđo Todorović, Anđa Stjepanović, Salija Lošić, Pejo Vukelić i drugi. Ova dva foruma uz pomoć partijske organizacije bili su nosioci svih aktivnosti u obnovi porušenog kraja, organizovanju omladine i tumači svih mjera koje su donosili viši partijski organi.

Odmah poslije rata partijska ćelija koja je u toku rata bila jedno vrijeme rasformirana organizovala se 1. maja 1945. godine od članova Zijaha Smajlagića, Nusreta Krzića i Salke Pirkića, a njen sekretar je bio Meša Krzić. Iz ove ćelije ubrzo je izrasla snažna i brojno ojačana partijska organizacija koja je bila nosilac cjelokupne društveno političke aktivnosti u poslijeratnoj izgradnji.

Danas je komandir čete Đoko Kokanović iz Crnjelova ispričao kako je poginula Dušanka Vajić, učiteljica iz Boljanića kod Gračanice. Ona je jedno vrijeme bila na Majevici upravnik Jablaničke bolnice.

U drugoj polovini aprila 1944. godine usmjerena je neprijateljska ofanziva na Bosutske šume. Mi smo se morali povući preko pruge prema Fruškoj Gori. Sa mojom četom bilo je nekoliko terenskih političkih radnika, koji su se povukli iz Semberije. Među njima bila je Dušanka Vajić. Od ranije sam je poznavao kao političkog komesara bolnice u Gornjem Crnjelovu. Pametna i zgodna djevojka.

Moja četa dobila je zadatak da napadne dobro utvrđeno ustaško uporiše na desnoj obali Dunava. Prišla mi je Dušanka i traži pušku. Hoće i ona u akciju iako to nije predviđeno. Odvraćao sam je da ne ide, ali je ona bila uporna. Tu noć u jurišu na neprijateljske bunkere junački je sa još pet boraca poginula u selu Neštinu i Dušanka.

Dušanka je rođena 1911. godine u Boljaniću, u blizini Gračanice. Otac joj je bio učitelj, brat Slobodan takođe. Mlađi brat Boro studirao je medecinu. Svi su pripadali naprednom radničkom pokretu. Dušanka je, kao učiteljica, bila veoma agilna u radu sa omladinom. Povezala se sa političkim aktivistima KPJ u Maglaju i Doboju. Neposredno pred rat, obučavala je djevojke u pružanju prve pomoći.

Muž Mitar, sa kojim je imala dvoje djece, htio je napustiti Ozren, iako je tu rođen, i odseliti se u Srbiju. Dušanka je nastojala da po svaku cijenu ostanu na Ozrenu. Djecu su odveli u Srbiju i odmah se vratili. Dušanka je 1941. godine postavljena za rukovodioca bolnice Ozrenskog partizanskog odreda u Brezicima. Sa djevojkama koje je obučavala obavljala je čitav posao koji je bio utoliko teži što Ijekara duže vrijeme nije bilo, a ranjenika i bolesnika sve više. Bolnicu nije napuštala ni u najtežim trenucima; Prilikom bombardovanja bila je teško ranjena, liječena je u bolnici u Srebreniku i u Jablanici.

(Iz knjige Radivoje Kovačević SJEVERISTOČNA BOSNA 1944-1945 – PRILOG ISTORIOGRAFIJI  izdavač SUBNOR Brčko Distrikta BiH)

Kliknite da pristupite 103_3.pdf

Po njima su se zvale maglajske ulice 4. dio

LUKA LAZAREVIĆ PRVOBORAC SA OZRENA

Kratko je trajala njegova bolest. Zvanično, samo nekoliko dana. Sedamdeset petu godinu svog teškog i mukotrpnog života naš drug Luka, nosilac »Spomenice 1941«, iz Brezika, nije, eto, preživio. Umro je u Banji Vrućici, kod Teslica, osmog aprila i sutradan, uz velike počasti, sahranjen na Čakalovcu. Svojim doprinosom za pobjedu napredne stvari, oslobođenju zemlje od okupatora i uspostavljanja socijalističkog pokreta, zadužio nas je drug Luka da o njemu kažemo još koju riječ.

Bilo je to još 1939, kada je on, radeći u preduzeću »Jadrina« u Bosanskom Petrovom Selu, upoznao se s Todorom Vujasinovićem i stavio na čelo sindikalne grupe, formirane od šumskih radnika toga kraja. Došao je rat i s njim razne nedaće. Opet je Luka aktivan. On pomaže Toši, Peri Dokiću i drugima u pripremama ustanka, a kasnije u njemu i učestvuje aktivno.

Četnička izdaja je uslijedila, ali je Luka ostao vjeran Partiji. Sve četiri godine držao je vezu sa partizanskim jedinicama i narodnooslobodilačkim pokretom, učestvujući i dalje aktivno u njemu. Četnici su ga zato zatvarali i batinali. Tako ja zaslužio »Spomenicu 1941« i niz drugih odlikovanja, među kojima se ističe Orden bratstva i jedinstva drugog reda.

Dočekao je oslobođenje zemlje i svoga kraja, pun poleta i spremnosti za izvršavanje aktuelnih zadataka vezanih za obnovu i izgradnju i stvaranje boljeg i sretnijeg života svom narodu. Smrt ovog poštenog komuniste, borca i velikog patriote Luke Lazarevića nije samo gubitak za njegovu porodicu, nego i za drugove njegove saborce i mnoge ostale građane naše komune. O tome rječito govori veliki broj položenih vijenaca i brojno prisustvo njegovoj sahrani. Sve ono što je Luka u svom 75-godišnjem životu učinio ostaće nam kao neizbrisiva uspomena na njega. Neka mu je, zato, vječna slava i velika hvala!

Asim LOŠIĆ

(List “NATRON” 30. april 1971)

LUKA M. LAZAREVIĆ nosilac partizanske spomenice 1896-1971

MOMIR LALOVIĆ

Rezervni pukovnik JNA i nosilac “Partizanske spomenice 1941”

Dvadeset i osmog januara u Zenici se u 56. godini ugasio život revolucionara i istaknutog društveno-političkog radnika Momira Lalovića. Rođen je u Kalinoviku, ali se u dječačkim godinama, zajedno sa svojim roditeljima doselio u Maglaj i tu se stalno nastanio. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941”, član SKJ od 1941. godine i bio je i rezervni pukovnik JNA u penziji.

Poslije oslobođenja nalazio se na mnogim rukovodećim dužnostima u JNA, a nakon njegovog penzionisanja aktivno se uključio u društveno-politički život u mjestima gdje je živio. U Zenici je bio potpredsjednik Opštinskog odbora SUBNOR-a, član Opštinske konferencije Saveza komunista, predsjednik Organizacije gorana itd. Često je Momir navraćao u Maglaj smatrajući ga svojim zavičajem i surađivao sa društveno-političkim faktorima i boračkom organizacijom u obilježavanju značajnih dogadaja i ličnosti iz NOB-e.

Dugo će nam u sjećanju ostati svijetli lik revolucionara i istaknutog društveno-poliličkog radnika Momira Lalovića. Na gradskom groblju u Zenici 30. januara ove godine od pokojnog Lalovića oprostili su se predstavnici društveno-političkih zajednica Maglaja, Zenice, Prnjavora i Zavidovića, njegovi brojni suborci, prijatelji i drugovi.

Neka mu je vječna slava i velika hvala za sve ono što je za svog kratkog života učinio za našu slobodu!

A. LOŠIĆ

(List “NATRON” 28. februar 1979)

ASIM LOŠIĆ

Na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu, 15. juna, je nakon kraće bolesti preminuo Asim Lošić, nosilac »Partizanske spomenice 1941« istaknuti društveno politički radnik iz Maglaja.

Asim Lošić je rođen 1911. godine u Maglaju. 1940. godine zajedno sa Ibrišimom Obralićem i Fikretom Dedićem je učestvovuo u osnivanju prve partijske ćelije u Maglaju. Zbog revolucionarne djelatnosti od strane režima stare Jugoslavije biva uhapšen, a po izlasku iz zatvora interniran u logor u Jasenovac. Nakon izlaska iz logora, mada narušenog zdravstvenog stanja, priključio se narodnooslobodilačkoj vojsci i bori se protiv neprijatelja u sastavu Desete hercegovačke brigade.

Nakon rata obavljao je niz značajnih funkcija, među kojima razne dužnosti u opštini Maglaj i kao instruktor u CK SK BiH. Svoju aktivnost nije svodio samo na povjerene zadatke, nego je nesebično pomagao u svim onim prilikama gdje je mogao dati svoj doprinos: u KUD »Petar Dokić«, organizaciji »Studentskog ljeta«, pomoć izviđačima, pionirima, omladini… Značajan doprinos je drug Asim dao za skupljanju istorijske
građe o učešću ljudi ovog kraja u NOB, a dugo godina je bio stalni dopisnik iz Maglaja u listovima »Oslobođenje«, »Glas komuna«, »Natron« i drugim.

Za svoj neumorni rad Asim Lošić je odlikovan Ordenom za hrabrost, Ordenom bratstva i
jedinstva, Ordenom zasluga za narod i drugim.

Na Partizanskom groblju u Čakalovcu, 17. juna, uz visoke počasti, od Asima Lošića se oprostilo više hiljada stanovnika Maglaja i okolnih mjesta. Od preminulog Asima Lošića posljednji su se oprostili Gojko Sušac, Slobodan Drča i Simo Dukić, sekretar OK SK Maglaj.

(List “NATRON” 30. juni 1979)

ASIM (Salke) Lošić 1911-1979

FIKRET DEDIĆ

U Sarajevu je , iznenada, u 69. godini života preminuo Fikret Dedić, nosilac »Partizanske spomenice 1941«.

Fikret Dedić je bio proslavljeni komesar Ozrenskog partizanskog odreda, a u Maglaj je došao 1938. godine na mjesto poštanskog službenika. Malo je onih koji su znali da je on već tada bio prekaljeni komunista, koji je odmah po dolasku u Maglaj uspostavio veze sa naprednom omladinom, učinio mnogo na njihovom okupljanju i idejnom osposobljavanju. U Maglaju je bio jedan od osnivača prve partijske ćelije, a povezujući se sa istaknutim komunistima: Todorom Vujasinovićem, Mahmutom Bušatlijom, Uglješom Danilovićem i Cvijetinom Mijatovićem učestvovao i u pripremama za ustanak.

Nakon rata je obavljao niz značajnih funkcija u Republici, a sa Maglajem se nikada nije
rastajao, odazivo se svakom pozivu, pomagao svojim bogatim političkim iskustvom. Proglašen je za počasog člana i predsjednika Mjesne organizacije SUBNOR-a u Maglaju.

Za svoj bogati i stvaralački rad Fikret Dedić je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva,
Partizanskom zvijezdom, dva Ordena za hrabrost, Ordenom zasluga za narod i Ordenom rada sa crvenom zastavom.

U Sarajevu je 13. juna sahrani Fikreta Dedića prisustvovala delegacija Maglaja, a u ime društveno-političke zajednice i stanovnika opštine Maglaj od Fikreta Dediće se oprostio Džemil Omerović, predsjednik OK SSRN Maglaj.

(List “NATRON” 30. juni 1979)

IGOR KOS – Članak u listu NATRON, januar 1974

NA ODLASKU IZ MAGLAJA

IGOR KOS – ČOVJEK KOJI NAS JE ZADUŽIO

DIO ŽIVOTA MEĐU NAMA U LJEKARSKOM MANTILU I BEZ NJEGA

Ne znam odkud uredniku ideja da baš ja pišem o Igoru Kosu. I to sada kada on odlazi. To je, da tako kažem, posao, koji bih najmanje volio da uradim. Možda zato što se bavim proučavanjem prošlosti našeg grada? Ali Igor nije prošlost. Istina – došao je u Maglaj 1958. godine, istina – pamti našu fabriku iz vremena kada je u njoj bilo 970 (!) radnika, kada je on počeo (kao mlad Ijekar!) da radi u dvije prostorije u Upravnoj zgradi uz pomoć jedne medicinske sestre, tri bolničara i jednog službenika. Ipak je to već istorija.
Mogli bismo reći da je zdravstvena zaštita naših radnika rasla zajedno s tom malom ambulantom, zajedno s njim. Počev od bolesti koje ni po čemu nisu nalikovale na oboljenja industrijskog radnika, jer on to još onda i nije u potpunosti ni bio, bolesti s kojima se Ijekar opšte prakse susretao u našem krugu i liječio. Liječio i upoznavao ljude. Tako već 16 godina.

Koliko su velike godine? A posebno kad ih je 16. Jedna do druge? Godine za koje se obično kaže da su najljepše, najplodnije. Podvući i sabrati. Oduzimati, dijeliti. Ja ću pokušati da nabrajam. Ne redom. Jer u tom nizu teško je reći šta je bilo prije, a šta poslije. Sve je jedno.

U početku i od početka s najmlađim, u zabavištu. U Crvenom krstu je negdje od 1962-63. godine. Predavanja, kursevi. Oko 20 seminara: Kosova, Jablanica, Brezove Dane, Novi Šeher, Ponijevo, Krsno Polje, Trbuk, Rakovac, Maglaj. Akcija dobrovoljnih davalaca krvi. Član Mjesne konferencije SSRN, Opštinske konferencije i izvršnog odbora, potpredsjednik, a onda biran za člana Republičke konferencije SSRN.

Eto, vidite, u tome je greška. Ne može se pisati o čovjeku nabrajajući funkcije! Gotovo da zaboravim da je ovdje stvorio još jednu organizaciju. Važnu. Oženio se. Kako se sve to desilo — zaista ne znam, iako sam bio komšija. Ali znam pouzdano da su uskoro Vera i Igor častili, jer je došao novi građanin Maglaja – Andrej, pa onda i Branko. U svemu dosljedan i temeIjan! Možda tu treba dodati i podatak da je bio izabran za počasnog člana Izvršnog odbora Konferencije za društvenu aktivnost žena, iako činjenice koje sam prije izložio nemaju nikakve direktne veze s ovim. Jednostavno: rad na prosvjećivanju, a posebno na prosvjećivanju žena na selu donio mu je i ovo počasno zvanje. I ne samo to 1966. godine dr Igor Kos postao je član Saveza komunista Jugoslavije. Ovdje, kod nas, u Maglaju. I poslanik Socijalno zdravstvenog vijeća Republičke skupštine BiH 1969-71. I odbornik SO, laureat Šesnaestoaprilske diplome, član Opštinskog odbora STVS i nosilac Ordena za vojne zasluge sa srebrnim mačevima. I član Savjeta Osnovne škole “Petar Dokić” punih 6 godina, a dječaci su već završili s bukvarom.

Ne znam kako je uredniku došla ideja da ja sve ovo pišem. Ja sam zaboravio da napišem da mi je Igor, da mi je Vera – prijatelj. A o tome, u nekom ozbiljnom članku, koji je posvećen njihovom odlasku od nas, ne treba pisati. Treba. Jer – nisu oni samo moji prijatelji. A to je, možda, najveće odlikovanje, priznanje tim ljudima. Mi smo prijatelji jednog čovjeka i jedne žene koji odlaze jer moraju otići. Uvijek se nekuda odlazi i protiv naše volje. Iza, ostaju godine, prijatelji idu dalje zajedno. Sada ih u Tvornici ima 2.800, koji su ovih zadnjih dana januara svi našli neku bolest da se još jedanput vide sa svojim Ijekarom. Navikli na njega, navikao na njih, prepoznavao ih je u njihovim bolestima i nedaćama i liječio toliko dobro da već svi misle kako ih niko tako dobro i uspješno neće moći da liječi. 16 godina su dolazili u ambulantu ljudi. Najprije 970 a sada 2.800. Nekada i 180 dnevno. Za svakoga je bila potrebna i riječ ohrabrenja, podrške, pravi lijek i osmijeh. Ne onaj profesionalni nego ljudski i prisni, osmijeh čovjeka, koji sa svojim pacijentima boluje rađa se i umire. Možda je zato rastanak težak. Pitanje je samo – koliko je to opšte rastanak. Sa 2.800 radnika, sa 16 suradnika u Zdravstvenoj stanici, konačno – sa svima nama koji se sada s njim pozdravljamo. Pozdravljamo se sa Ijekarem specijalistom medicine rada. Eto, to sam napisao. A sigurno je da nisam sve rekao. Ako ništa drugo, ne mogu da zaboravim da mu svi želimo uspješan nastavak rada u njegovom Zagrebu, njemu, Veri, a njihovim mališanima uspjeh u školi.

Radivoj SUŽNJEVIĆ

Maglajski ribolovci posjetili “Kuću cvijeća” – Ribarski list 1985.

MAGLAJ

POSJETA “KUĆI CVIJEĆA”

Povodom proslave 30 godina postojanja i rada Udruženja sportskih ribolovaca “Sulejman Omerović – Car” iz Maglaja, delegacija Udruženja, koju su sačinjavali: predsjednik Klenovšek Roman, članovi udruženja – seniori Krkalić Ismet, Karabegović Agan, Smajović Zajko, Mujanović Refik, omladinke Salkić Nermina i Lazić Aleksandra i pionirka Salkić Alma, posjetila je 12. oktobra 1985. “Kuću cvijeća” u Beogradu i tom prilikom položila cvijeće na grob druga Tita.

Istovremeno, ekipa seniora učestvovala je i na “Kupu oslobođenja Beograda” i osvojila prvo mjesto. Ekipu seniora sačinjavali su Memišević Đemo, Delić Haris i Salkić Tahir, a vođa ekipe bio je sudija Vrgovčević Fuad.

Inače, Udruženje održava prisne veze sa sportskim ribolovcima Beograda, pa je i ovaj susret, kao i svi raniji susreti, protekao u zajedničkim razmjenama iskustava, druženju i daljem razvijanju bratstva i jedinstva, u fer i sportskom natjecanju.

R. Klenovšek

Jekdur Allah – članak u “Preporodu” 15. 09. 1976.

Nemam smisla za pismene sastave. Nisam imao ni kao đak. Ali, jedan običaj vezan, Preporod 15 09 1976 Jekdur Allahbaš, za Ramazan, ponuka me da se odazovem vašem pozivu i da za list »Preporod« napišem ovaj skromni sastav. Naime, bio je običaj u mjestu Maglaju, gdje sam ranije živio, da se ljudi po obavljenom teravih namazu sakupe pred džamijom i jedan između njih iz svega giasa vikne »Jekdur Allah«. Prisutni, u horu, punim glasom, to za njim ponove. Tiha ramazanska noć raznosila je, po cijelom gradu, eho »Jekdur Allah«. Čuo ga je svaki i musliman i nemusliman, postač i nepostač. Za mene, posebno, iskreno govoreći, ranijih godina, kao nepostača, eho »Jekdur Allah« imao je značaj opomene, s najmjerodavnijeg mjesta, da nije u pita­nju obična noć, nego ramazanska i na obaveze veza­ne za Ramazan, pa sam, često u skrivenim dubinama duše, znao osjetiti izvjesnu grižnju savjesti. I, danas, kada više ne čujem nigdje »Jekdur Allah«, svaka po­misao na Ramazan izaziva sjećanje na taj običaj i svakog Ramazana poželim da se svrstam u grupu ljudi koja pred džamijom izvikuje »Jekdur Allah«.

Hamdija Stočanin
“Jekdur Allah” – Allah je jedan, od turske riječi “jek” što znači jedan.

Po njima su se zvale maglajske ulice (3. dio)

Ulica Darka Cvijanovića

Sa dužnim poštovanjem sjećamo se Darka Cvijanovića naprednog omladinca koji je položio svoj život za slobodu. Njegovo ime nosi jedna ulica u Maglaju i na taj način donekle smo dali obilježje uspomeni na Darka koji je rođen 26. aprila 1925. godine u Maglaju, u trgovačkoj porodici Nikifora Cvijanovića.

Darko je završio osnovnu školu u Maglaju, a imao je sreću da gimnaziju pohađa u Tuzli, gdje se u to — predratno doba, osjećao uticaj napredne omladine. Svojim ponašanjem i druželjubivošću stekao je mnoge prijatelje, a mrzio je šovinizam i nacionalizam, mrzio je one koji su težili nacionalnoj podvojenosti. On je od malena, već u trgovini svoga oca osjetio i vidio šta znači neravnopravan položaj velikog broja radnika, susretao se sa onima koji ranim vozom putuju na Usoru, a vidio je i grupe poljoprivrednih radnika koji su sa svojim alatom čekali na ćaršiji da ih neko zovne u nadnicu, da bi za rad od jutra do mraka primili toliko da održe goli život. Iako sam nije oskudjevao, on je osjećao nepravdu.

Rat ga je zatekao u Tuzli, morao je da prekine školovanje i da se vrati u Maglaj. Njegovo djelovanje, njegove napredne ideje osjećale su se i u Maglaju, on je stalno govorio »brat je mio, koje vjere bio«. U to vrijeme u Maglaju je boravila iskusna ilegalka Tamara Begović iz Brčkog, bila je tu u posjeti rođacima. Na veče uoči prvog oslobođenja Maglaja, kotarski predstojnik Panić dijelio je stotinjak pušaka i municiju građanima Maglaja, očekujući da će oni pružiti otpor oslobodiocima ali već sutradan sve puške su predate partizanskim jedinicama koje su oslobodile Maglaj, a da iz njih nije ispaljen ni jedan metak. U toj akciji je imao uticaja i Darko, a i Tamara. Odmah poslije toga drugarica Tamara odlazi u Brčko, a sa njom se tamo sklanja i Darko Cvijanović, da bi se spasili od gnjeva ustaških zlikovaca, poslije povlačenja boraca Partizanskog odreda.

Evo šta o Darku Cvijanoviću, njegovom djelovanju u Brčkom kažu dvojica boraca, Fadil Alikadić i Refik Piskavica:

Znamo da je drug Darko došao u Brčko, bio je kod Jusufa Begovića, oca Tamarinog, da je zajedno sa Tamarom radio za NOP i da je već početkom decembra 1941. godine bio primljen u Komunističku partiju Jugoslavije. Kada je u Brčkom provaljena Skojevska organizacija početkom januara 1942. godine, počelo je hapšenje, a Darko je zajedno sa Tamarom, Harizom Suljićem i Zaimom Mušanovićem napustio grad u namjeri da odu u partizane, ali su otkriveni na periferiji grada i uhapšeni.

alt
Slika je preuzeta iz članka Ataha Mahića o nekadašnjem KUD “Islahijjet” u Brčkom (TVZM)

Hariz Suljić je prilikom hapšenja izvršio samoubistvo pištoljem, a ostali su opkoljeni, pohvatani i dovedeni u zatvor u Brčko. Za vrijeme istrage u brčanskom zatvoru kao i u logoru Jasenovac, kuda je otpremljen, Darko je imao dobro držanje. U logoru se razbolio usljed fizičke iscrpljenosti i mučenja, a u aprilu 1942. godine spaljen je u jasenovačkom krematorijumu zajedno sa još 12 drugova iz te »brčanske grupe«.

Tako je završio svoj život ovaj divni mladić, ne dočekavši slobodu za koju se borio, bio je i ostao dosljedan svojim idealima, primjer kako se čuva bratstvo i jedinstvo.

Zijah SMAJLAGIĆ

(Članak objavljen u listu Natron, 31. maj 1977. godine)

Ulica Braće Bašić

Ulica koja vodi od Kuršumlije džamije prema gornjoj čaršiji nosi ime ove dvojice boraca za slobodu. Rođeni u Maglaju, Mehmed 1911, a Jusuf 1914. godine potiču iz siromašne patrijarhalne porodice Mustafe Bašića. Osnovnu školu su završili u Maglaju, pa ih je put kao i mnoge druge omladince iz Maglaja vodio na razne strane da potraže bolji život, jer u Maglaju se u to vrijeme nije moglo, očekivati zaposlenje. Mali je broj onih koji su uspjeli da se zaposle u ono nekoliko zanatskih radnji.

Mehmed je pohađao gimnaziju u Sarajevu i kasnije Pravni fakultet. Zaposlio se najprije u Jajcu, zatim je premješten u Bosansko Grahovo. Tu je dočekao okupaciju. Kao napredni omladinac bio je aktivan i organizovan, pa je kao takav ubijen od četnika odmah 1941. godine.

Jusuf se nakon završetka osnovne škole zaposlio u željezničkoj radioni u Sarajevu. Poznato je da je upravo tu stasao veliki broj članova SKOJ-a i Partije, da je u toj radioni radnički pokret i Partija imala snažno uporište. Jusuf se priključio naprednom pokretu, pa je među prvima izašao iz Sarajeva 1941. godine da bi učestvovao u borbama za oslobođenje. U međuvremenu bolovao je od tifusa, a čim se oporavio opet se uključio u borbu. Poginuo je negdje na granici Mađarske pred završetak rata. Ni danas se ne zna za grob ovog palog borca, ali maglajska ulica koja nosi ime braće Bašića ostaje kao stalno obilježje i sjećanje na pale drugove.

Z. SMAJLAGIĆ

(Članak objavljen u listu Natron, decembar 1977. godine)

Natron, 29. 11. 1977. Članak o Asimu Mulaliću

Asim Mulalić je bio omladinac za koga se može reći da je iz velike ljubavi prema slobodi otišao u partizane. Tih godina 1943. i 1944. u Maglaju se pričalo o velikoj ljubavi Asima i Hije Mulabdić, djevojke iz Gornje Mahale, kao o nečem uzvišenom. Kod Asima je ipak preovladala ljubav prema slobodi svog naroda i zemlje te iako nježnog zdravlja, odlazi u redove jedinica NOB, nadajući se da će ga poslije čekati njegova Hija. Međutim, život se poigrao sa ovo dvoje mladih. Oboje su umrli ne dočekavši slobodu.

Rođen je u Maglaju 1917. godine, u zanatskoj porodici. Ostao je rano bez majke, sa ocem Šahbegom, potkivačem konja i maćehom Šefikom, koja ga je odgajala. U toj siromašnoj, zanatskoj porodici rastao je Asim i završio osnovnu školu u Maglaju.

Nakon završene osnovne škole pohađao je Građansku školu u Doboju, te nakon završene ove škole odlazi na školovanje u Sarajevo, gdje je izučavao školu za otpravnike vozova, Poslije školovanja Asim dobiva prvo zaposlenje na željezničkoj stanici Gabela, kao mladi otpravnik vozova. Nakon kraćeg vremena premješten je u stanicu Maglaj, gdje je vršeći službu pokazivao dosta umjeća u obavljanju svoga posla.

Asim je bio druželjubiv, stupio je i u tamburašku sekciju koja je tada djelovala u Maglaju, a igrao je i u nogometnom klubu. Zahvaljujući uticaju Partije i SKOJ-a u predratnom i ratnom periodu, Asim se svrstao u napredne omladince i saradnike ilegalne organizacije. Svoju aktivnost pokazivao je još 1942. godine učešćem na izletima u Borik sa drugim omladincima kojom se prilikom vršilo upoznavanje situaciji kako u okolini Maglaja tako i sa situacijom u svijetu.

Nakon tih dogovora vršena je dalja propaganda u gradu u korist NOP-a. Isto tako, Asim je aktivno učestvovao u organizovanju teferiča i igranki za omladinu na Omerdinom polju, jer je i ta forma korištena za djelovanje među omladinom.

Učestvovao je u sakupljanju pomoći od omladine za potrebe oslobođene teritorije. Kada je kroz Maglaj 1943, prošla Dalmatinska brigada, Asim se pridružio u želji da ode u borbu, jer je u to vrijeme imao nepogodnog šefa stanice od kojeg je strahovao.

Vraćen je iz brigade jer je bio nježnog zdravlja, a bio je i potreban za ilegalan rad u gradu.

Asim je tražio priliku da izađe na oslobođeni teritorij. Takva prilika mu se pružila 13. septembra 1944. godine, kada je organizovan masovan izlazak ilegalnih radnika i ostalih patriota na oslobođenu teritoriju.

Njegov put je bio pravac Novi Šeher, skupa sa najbližim drugom Enverom Šečićem. Dolaskom u Tešanj, drug Asim je, kako je pričao Enver, bio raspoređen u 14. Srednjobosansku brigadu i zadržan u komandi mjesta. Odatle su učestvovali u borbama na Crnom Vrhu. Pored toga priča Nusret Krzić:

Vidio sam nekoliko puta Asima kada je dolazio iz Teslića u komandu mjesta u Tešanj, jer je u međuvremenu bio prekomandovan u Teslić. Jednom prilikom znam da je učestvovao u borbi na Sivšoj kada su ustaške jedinice napale na naše položaje. U 19. Srednjobosanskoj brigadi, Asim je bio raspoređen u prvi bataljon u kome je komandant bio Stevo Markočević, visokokvalifikovani tesar, a kasnije graditelj Natronke.

Kasnije je Asim kao stručno lice prebačen na rad na željeznicu u Šiprage, da bi poslije bio dalje prekomandovan po potrebi na glavnu partizansku prugu Donji Vakuf – Srnetica. Tu se Asim, vršeći savjesno povjerenu mu dužnost razbolio. Prebačen je u bolnicu u Banja Luku koja je u to vrijeme bila oslobođena, te je tu i umro. Smrt ga je zadesila 15. aprila 1945. godine ne dočekavši potpuno oslobođenje naše zemlje i povratak u svoj Maglaj, koji je neizmjerno volio. Sahranjen je na groblju u Banja Luci. Pored njega je grob maglajlije Zaćira Obralića.

Tako se ugasio život ovog hrabrog i tihog borca, omladinca sa kojim se ponosi naša generacija.

Zijah Smajlagić

Asim Mulalić o kome govori ovaj članak je daidža rahmetli Asimu Musaefendiću, nedavno preminulom profesoru matematike. Musaefendić r. Mulalić Ajka (1912 – 1997), majka Asima, Ekrema, Rifata, Esada, Hidajete i Nisvete, a supruga Salke koji ubijen 1944. “u direktnom teroru” mu je sestra. Imali su još jednu sestru Alemu udatu Emrić (1904 – 1965). Kao što stoji u članku, Šefika r. Avdibegović bila im je maćeha, a majka se zvala Zulfa r. Hasančić, jedna od deset kćeri i sinova Ibrahima i Bademe r. Obralić. Zulfa je umrla 1921. – kad je Asim imao četiri godine. (Nap. TVZM)

List “Natron” 30. 04. 1977. Članak o Ahmetu Mustabašiću

POVODOM DODJELJIVANJA PRVOMAJSKE NAGRADE SSJ

SRETNO AHMETE!

AHMET MUSTAJBAŠIĆ PRIMIO PRVOMAJSKU NAGRADU I POVELJU

Nekada je tu bilo plodno Liješničko polje uz prugu uzanog kolosijeka gdje se smjestilo i nekoliko kućeraka. Samo zato što su bili bliže Ulišnjaku, pripadali su tom naselju, a u stvari dijelila ih je rijeka Bosna. Sada je na tom liješničkom polju tvornica Natron, protegla se od ušća rijeke Liješnice, pa sve tamo do naspram prvih kuća Ulišnjaka. Sada tu prolazi pruga koju su gradile omladinske brigade. Nema više ni onih kućeraka. Nešto je porušeno, jer je trebalo prostora za Tvornicu, a nešto je porušeno da bi se izgradile nove i ljepše kuće.

Mehmed Mustajbašić, abadžija, životario je ovdje na malo zemlje i u skromnoj kući, svojim radom podizao je sedmero djece. Za svako je našao po neki posao, neko zanimanje. Ahmet koji se rodio 1932. godine, pješačio je svakog dana, četiri godine u osnovnu školu u Maglaju, a odmah poslije rata pošao je na izučavanje limarsko-bravarskog zanata u Zavidovićima. Naukovanje je završio kod Mustafe Krzića u Maglaju.

Još za šegrtovanja, Ahmet se uključio u omladinske akcije, bio je na izgradnji auto-puta Bratstvo-jedinstvo, na izgradnji Novog Beograda, na akcijama sječe šume i slično. Kad se »oslobodio«, kad je položio ispit otišao je u vojsku i to u vrijeme onih nemirnih događaja oko Trsta u jedinici koja je tamo bila raspoređena.

Po dolasku iz Armije za Ahmeta Mustajbašića počinje novi život. Počela je izgradnja tvornice Natron i on se 12. maja 1954. godine upisao u matičnu knjigu ove Tvornice. Počeo je da radi u jeku izgradnje, a ostao je do danas, prolazeći kroz sve faze njenog rasta i razvoja.

Kad se zaposlio, kad je stao na svoje noge, počeo je da misli na budućnost, oženio se, stekao je svoj dom. Izgradio je kuću na komadu zemlje – očevine, što je ostala nezahvaćena tvorničkim krugom. Tu on sad živi, može se reći pored ograde Tvornice. On je i na taj način vezan sa njom. a inače kažu da je on više u Tvornici nego kod kuće, uvijek je u Pogonu kad god to zatreba u bilo koje doba dana ili noći.

Valjda da ne iznevjeri tradiciju Ahmet se postarao i za brojnu porodicu, ima petoro djece, najstariji sin završava Mašinsko-tehničku školu u Doboju, a najmlađa kćerka sprema se da pođe u prvi razred osnovne škole.

-Bio sam ja u ono poslijeratno vrijeme član folklora u Maglaju, a sada nemam vremena da se nečim bavim. Ponekad se umiješam sa djecom kad igraju loptu i to je sve. Kad nisam u fabrici moram pomoći i oko kuće, obrađujem malo bašte, žena vodi brigu o domaćinstvu. Imamo i jednu kravu, dobro mi dođe, više radi djece. Znate kako je, ja sam radim, a ima nas.

To je eto naš Ahmet Mustajbašić, visokokvalifikovani majstor, predradnik bravara održavanja u Proizvodnji papira. Iznenadio se kad je čuo da su ga drugovi iz Sindikata predložili za nagradu za njegovo dugogodišnje primjerno zalaganje u radu za isticanje u rješavanju problema, naročito za vrijeme remonta i u drugim prilikama. Bio je Ahmet biran u mnoge organe samoupravljanja. Sada je član Delegacijo OOUR Proizvodnja, delegat je u Zajednici penziono-invalidskog osiguranja, član je Savjeta mjesne zajednice Liješnica.

U kući Ahmetovoj radost i iznenađenje, a na pitanje šta misle sa novčanim dijelom nagrade koja iznosi 3 miliona starih dinara, dileme nema. Već je određeno da se ta sredstva odvoje za školovanje djece. Tako Ahmet želi da i njegova djeca postanu vrijedni radnici, graditelji socijalizma, da slijede njegov put.

– Da znate drugovi kako mi je bilo kad sam krenuo u Beograd. Nisam mogao da se snađem pred zgradom Saveznog izvršnog vijeća, a kada sam tamo ušao, ono sve naši državni i politički rukovodioci, pa lijepo razgovaraju sa svima, a ja sam to do sada samo na televiziji gledao.

-To sam eto doživio i to je za mene nezaboravno, ja stvarno moram da zahvalim svima koji su me predložili i koji su prihvatili prijedlog da ja ove godine budem jedan od nosilaca ovog visokog priznanja koje se daje našim radnicima, rekao nam je Ahmet Mustajbašić na rastanku.

A mi bi dodali pored naše, još jednu čestitku, razglednicu iz Trstenika upućenu na Ahmetovu adresu u kojoj doslovce piše: »Čestitamo vam nagradu. Vi ćete nam biti primjer kako treba raditi i voljeti domovinu«. U potpisu učenici i učitelj I razreda osnovne škole Trstenik.

I.D.