Arhive kategorije: Historija Maglaja

Bošnjak 1894. Javna zahvala za čestitke povodom ženidbe – Hafiz Mehmed Ali Dukatar

Javna zahvala.

Povodom moje ženidbe od S i n a n ef. iz Maglaja primio sam mnogobrojne čestitke što pismene što brzojavne. Pošto se svakome ne mogu na po se zahvaliti na izraženim srdačnim željama, to im se evo putem javnosti najtoplije zahvaljujem, kličući, da ih dobri Bog poživi !

U Žepču, dne 29. oktobra 1894.

Hafiz M. A. Dukatar

Mehmed Ali ef. Dukatar rođen je u Žepču oko 1870. godine, gdje je pohađao mekteb. Gazi Husrev-begovu medresu i Daru-l-muallimin završio je u Sarajevu. Dok je boravio u Sarajevu, sedam kira’eta je završio pred h. hfz. Šakir-ef- Tuzlom. Dužnost muallima obavljao je u Tešnju, Brčkom i Banja Luci. Radeći u Banjoj Luci slušao je predavanja muftije Muhammeda Šefket- ef. Kurta, koji mu je dodijelio idžazet.

Nakon što je položio ispit za vjeroučitelja – profesora u srednjim školama, predavao je vjeronauku u Banjoj Luci, Bihaću, Tuzli i, napokon, u Prvoj gimnaziji u Sarajevu.

Hfz. Mehmed je bio jedan od osnivača imamsko-muallimskog udruženja koje je osnovano 1909. godine.

Obavljao je dužnost prvog predsjednika ovog udruženja. Dok je bio profesor u Gimaziji u Tuzli, vršio je dužnost predsjednika „Mirkata“ (udruženje uleme). Preselio je na Ahiret 23. maja 1935. godine u Sarajevu gdje je i ukopan.

(Preuzeto sa https://hanefijskimezheb.wixsite.com/bosna/post/mehmed-ali-ef-dukatar)

Bošnjak 1894. Dopis iz Maglaja u vezi s uspostavljanjem mektebi ibtidaije i dr,

Naši dopisi.

U Maglaju, početkom ramazana.

Cijenjeni gospodine uredniče! Odavna Vam se ne javih iz ovih krajeva, te mi evo istom sad ramazanska duga noć dade prilike, da Vam koješta priopćim.

Opće korisni i kulturni zaključak naše uleme tamo o našim mektebima istisnuo je lijep plod i ovamo na našoj površini u našoj varošici. Naš g. predstojnik sazvao je naše gragjane, te se vijećalo i o jednom mektebi ibtidaiji u nas. Plod ovog sastanka bijaše lijep: u svrhu podignuća jednog mektebi ibtidaije bje upisano od gragjanstva preko 400 for. dobrovoljnih priloga. Hvala g. predstojniku a i svjesnom gragjanstvu na tom zauzimanju.

No naša buduća mektebi ibtidaija ne će ni na ovome samo ostati. Evo čujmo: Vasi muhtar Mehaga Ćilimak iz Tuzle i nasljednici rahmetli Hadži Hanume Kapetanovićke uredili su, te na temelju njezine oporuke odredili sulusa godišnje oko 300 forinti u dobrotvorne svrhe. Od ovih 300 for. ići će pola hodži, koji će biti u budućoj mektebi ibtidaiji, a druga pola imamu i mujezinu naše starodrevne i krasne Kuršumlije džamije.

Eto i to su dobri plodovi patriotičnih misli i želja vaši muhtara rahmetli Hadži hanume i našljednika joj, a dobra pomoć našoj ibtidaiji. Usputice moram ovdje istaknuti, da već osim našeg obljubljenog ruždije hodže, koji je u stanju upravljati zavodom, kao što je ruždija, imamo lijepa hodžu za mektebi ibtidaiju, i to našeg rogjenog domaćeg sina po imenu Salih efendiju. U Carigradu je nacrpio nauke i došao sad ovamo, da koristi svom rodu, te već sad godinu kako bez ikakve subvencije podučava našu dječicu. Kako je ovaj čovjek mlad i prikladan, a posvetio sve brige mektebu, mogao bi se upotrebiti i u džamiju dotičnu, jer ovom sadanjem imamu – budi bez zamjerke rečeno – kanda je preče baš kad ezan uči, zamaknuti ispod Hasina Hana kud god za poslom. On je uzrok, da se u dotičnoj čaršijskoj džamiji ni vaz ne kazuje, a s toga, jer će sam priznati, da on tome nije dorasto, a drugomu ne će da dozvoli kazivati, a Salih efendija bi mogao kazivati, te još vrlo prikladno za našeg svijeta.

Ali megju tim to su samo moje i nekog gragjanstva skromne misli, a da li će se kad ta stvar urediti, to je dakako pitanje. No ipak se nadam, da će mi kad tad ova želja biti uslišana kao i ona, što sam Vam pisao: da se općinski dohoci pobiru ispred općine bez zakupnika.

I sad hvala Bogu općinski se dohoci pobiru ispred općine, a osoblju, koje to izvršuje, ma da bi mogao prigovarati, ne ću, jer se bojim, da to ne bude uzrok, pa da se ovaj red poremeti, Bilo ih je i takih, koji su prigovarali onom mom predlogu, da se to ispred općine pobire, te su me grdili i psovali; ali ja njiha ne ću, makar da bi imao razloga recimo za hatur jedne c ……….. i horoza. Dalje o tome ne ću, svršetak oni bolje znaju, već im ovo iznosim za to, nek znaju, da još ko zna.

Ne mogu se sad uz lijepi ramazan potužiti ni na kasapa. Zaista debela goveda kolje. Istina prije je bilo da recimo općina osiječe cijenu mesu, ali da ona ne ostane dugo, a sad je sasvim drugačije. Općina je uredila, da kasap imade dvije vrsti mesa: prvo i drugo, te da je prvom cijena 50, a drugom 40 novč. Sad pošto nema nikakve kontrole nad kasapom, moglo bi se dogoditi, da kasap proda sve pod drugu vrstu t. j. da proda i debelo pod cijenu mršavoga, pa je on tada na šteti. Stoga bi trebala neka kontrola, da se take stvari ne dogagjaju, makar dok je ovo ramazana. Istina da u nas imade i takih ljudi, koji ti vele, kad mu se potužiš na meso: nek fukara travu jede, za nje nije meso; ali to nije pravo, moj kume, uz ovi mubareć dan treba i fukara da se mesa okusi.

Maglajlija

Bošnjak 1896. Dopis iz Maglaja o žalosti povodom smrti Salih ef. Numanovića

Žalost

Piše nam prijatelj iz Maglaja: Ima već tomu dvije godine, kad se i kod nas otvori mektebi ibtidaija. Kako se tome svak kod nas obradovao, o tom je već pisano u cijenjenom „Bošnjaku”, a još je veća radost bila, kad nam je kao hodža postavljen naš obljubljeni gragjanin Salih ef. Numanović. I eto pošto nam je cvao taj naš mekteb dvije godine, sad na jednoć osirotismo: jer evo baš pred sami bajram nesmiljena bolja shrva nam našeg obljubljenog gragjanina i hodžu Salih ef. Numanovića i on teslim učini svoju plemenitu dušu. Kolika je ta žalost dirnula svakog ovdje, ne mogu vam opisati. On je već od djetinstva svog bio uzor mladić, a kad je otišao u Carigrad, svak se veselio, jer je svak znao, da će se povratiti otuda kao učevan čovjek, koji će moći i htjeti koristiti svom rodnom mjestu, pa se u tom zaista nijesmo ni prevarili. Kad se nakon 7-8 godina povratio, odmah je svojevoljno počeo podučavati žensku i mušku djecu, a kašnje t. j. prije dvije godine bude postavljen kao mualimi evel u mektebi ibtidaiji. Njega ne oplakuje samo njegovih dvoje sitne dječice sa ucviljenom majkom svojom, već cijela varoš.

Rahmetulahi-alejhi!

Bošnjak 1894. Dopis iz Maglaja o zabrani gradnje brana za mlinove na Bosni

Može li biti mlin bez brane?

Iz Maglaja nam dopisnik piše: „Od kad mi za se znamo, kod nas su se gradili mlini po obali Bosne, a da uzmognu mljeti, načini se i brana, koja navraća vodu k mlinu. Sad jedan gragjanin htjede po tom našem starom adetu da sagradi mlin i branu, ali mu bude zabranjeno graditi branu. Ova zabrana, da se grade brane u prvi mah bi rekao da je opravdana i to ovako: Dva mlina stoje jedan prama drugom, a njihove su se brane skoro sastale na sredini Bosne. Usljed toga voda u sredini tada brže juri, te kad zimi led navali, i on mora brže ići, a tom brzinom onda udari o ćupriju i ćuprija se onda mora porušiti. Tako se opravdava ta zabrana, a mi opet ovako mislimo: kad ne bi brana nikako bilo, onda bi led mogao ići po svoj Bosni, te bi tada mogle i veće sante, da idu neraskinute; a kad imaju brane, baš ove brane taj led, te sante skrše u manje santice, te one onda manje štete počine nego li inače. No reći će ko, da su i ove male sante prošle zime našoj ćupriji haka došle, ali moramo znati, da je naša ćuprija bila drvena truhla i deset godina već služila. Dakle njoj nije mnogo trebalo, da klone. Mjesto mlina s branom, veli se da gradimo mline na lagjama. E, ali kad bude prva velika voda, onda će otići u nepovrat – u Savu, kao i ona četiri iz gračaničkog kotara, pošto se nemaju gdje sklonuti. Eto tako je u nas sad nastalo zamašno pitanje: Može li biti mlin bez brane, u koje bi se trebali i stariji da upletu, a da se povoljno riješi, jer ovako ne ide.”

Bošnjak 1891. Dopisi iz Maglaja o održavanju vašara i otvorenju ljekarne.

Sajmište i vašar.

Pišu nam iz Maglaja: Nastojanjem naših oblasti, ali takogje uz novčanu pripomoć naše općine i uz ručnu radnju naših gragjana, uredili smo mi već prošle godine vrlo lijepo i prostrano sajmište, te nam je zemaljska vlada dozvolila veliki godišnji vašar na dane 20., 21. i 22. septembra. Prošle godine održavao se je taj vašar na pomenute dane prvi put, ali nije došlo na nj toliko stranih trgovaca, koliko smo želili. Biće krivo to, što se za taj vašar nije svuda dobro znalo, pa se je osobito pokazala slaba prodaja marve, jer nije bilo kupaca, i ako je ista u velikom broju dogonjena bila.

No nadamo se ove godine većem prometu i živahnijemu vašaru, naročito za to, jer će se četvrti dan vašara, t. j. dne 23. septembra držati velika konjska trka, za koju je i naša općina žrtvovala 110 for., kojim će se nagraditi najbolji konji.

Ljekarna u Maglaju.

Kako nam saopćuju iz Maglaja, otvoriće se ondje ovih dana ljekarna. Ali na žalost čuje se, da će se dignuti odatle vojnička bolnica, te neće više biti ondje liječnika, svakako bi pako trebalo, da bude u Maglaju liječnik, koji bi mogao pomoći ne samo u maglajskom već i žepačkom i gračaničkom kotaru.

Serija članaka u “Pravdi”, glasilu JMO, iz 1919. pod naslovom “Maglajski zulumi”

Maglajski zulumi

1.) Početkom prevrata izašao je Ahmet Hadžić lugar i starac od 65 godina iz muslimanskog sela Ševarlija da nadgleda šumu, a iz zasjede mu je pristupio Risto Kršić iz Pridila sa još jednim drugom, oteli mu pušku i isprebijali ga uz odvratne psovke i pogrde.

2.) Početkom novembra 1918. došao je Spasoje Zarić iz Lipca sa 6 gardista u muslimansko selo Suhopolje tursko i na najrabijatniji način počeo roviti muslimanske kuće i tražiti oružje, a niti je uzeo sobom muhtara, niti je htio da čuje, da nema kod kuća kućnih starješina. Najprije je garda opkolila kuću Omera Salihovića i počela navaljivati tako da je ženskinje od straha moralo sve kroz prozore skakati i bježati glavom bez obzira; i kad tu nijesu ništa našli, onda odu kući Sadika Salihovića i oduzmu mu revolver, ma da je imao dozvolu od narodnog vijeća u Maglaju. Otale krenu te i ne nakašljavši se i ne viknuvši ulete u kuću Sabita Hadžića i počnu prekopavati, te kako ni Sabita nije bilo kod kuće i ne našavši ni tu nikakva oružja, uzmu 2 svilena pasa u vrijednosti od 500 K.- Zatim provale u kuću Ine udove Bačinović, koje nije bilo kod kuće, prerove sve i kad ni tu ništa od oružja našli nijesu, onda najprije uzmu slamnjaču pa metnu na mangalu punu žari, a zatim i sve ostale haljine i odu, te da Ina slučajno iza njih nije odmah došla kući, i kuća bi joj izgorjela.

3.) 6. novembra 1918. pred večer upozorila je Stana Blagojević u selu Vozučoj, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni, Hafu udovu Nevesinjac, da prtlja kud zna, jer da je čula, gdje se Srbi pravoslavni dogovaraju da je pokradu, a kasnije je došao Hafinoj kući i knez Živko Blagojević i opomenuo je da bježi, jer da bi je još te večeri mogli zažeći. Hafa, preplašivši se, odmah uzme djecu i preko Krivaje pobjegne kući Mujage Halilovića i tu prenoći, a u jutro se rano vrne da pregleda kuću. Kad tamo, a po njezinoj se kući jednako pljačka i robi. Nemajuć sa sobom nikakva vrijedna pratioca ne smjedne ni unići u kuću, već se brže bolje vrati i ode te stvar prijavi zapovjedniku garde Panti Blagojeviću. Dok ona s Blagojevićem natrag, a niti ima hrsuza ni pola stvari. Blagojević joj reče, da se ne brine, jer će joj on sa svojom gardom preostale stvari čuvati, pa da opet slobodno ide Mujagi na konak. No kad je sutra bila došla s kolima da ono preostalih stvari potovari i nosi, kad li nigdje ništa osim nekoliko drvenih stolica. Haljinama, prostirci, pokućstvu i hrani u ukupnoj vrijednosti od 14.928 K ni traga ni glasa.

4.) 3. decembra 1918. došli su u muslimansko selo Bajvate Cvijetin Lazarević, Cvijetin i Ilija Simić (Kostadinović) i Pavo Jankovć, svi iz srpskog Gostovića, obučeni u austrijsku uniformu i naoružani, a prvi još pod »šajkačom« izdajući se za srbijanskog podnarednika, pa su od Bege Buljubašića oteli lovačku pušku, koju su isti dan prodali Todoru Stojanoviću na Mahoju, premda je vlasnik puške Buljubašić imao oružni list. Zatim su ta četvorica na silovit način provalili u kuću Ibrahima Meškovića u istom selu, sve mu prerovili, čeljad preplašili i kad ništa nijesu našli, potjeraju Meškoviča pred sobom, da im tobože pokaže put, ma da im je put poznat, jer su pogranični seljaci. A kad ga dovedoše u rijeku pod Bajvate, narediše mu da legne, zaprijetivši mu nabijenim puškama pod grlo, a onda ga počeše gaziti i tući sohom i jalmanima. Zatim ga bace u vodu, psujući mu neprestano tursku mater i prijeteći, da je to istom početak, a otale da će sve tako redom ići. Mešković je tako isprebijan još dugo u vodi ležao ne mogavši se s početka ni maknuti i teško je u neko doba noći do kućo dobasao, te usljed udaraca nekoliko dana krvlju mokrio. Sahat po akšamu isti taj dan nahrupila su ta četvorica ne vičući i bez dozvole u kuću Avde Fazlića u Bajvatima i ošinuvši ga tri puta šakom po glavi, primoravali su ga da rekne, da ima pušku, te preplašili i njega i ženskinje mu. Pomenuti su sutra izjutra dne 4. decembra 1918. došli na Mahoje, muslimansku mahalu kući Sinana Muhića. Lazarević je silovito i bukom unišao u kuću rekavši Sinanu: »Daj pušku!« Sinan ga opomne da se malo drukčije ponaša u muslimanskoj kući, a da će im on dati pušku ako imaju pravo, da mu i je otmu, kad on (Sinan) ima na pušku dozvolu preko 20 godina, ali bez ikakve je koristi. Otale sretnu na putu Sinanovu snahu, koja je išla sa svojom sestrom i djevojkom. Snaha Sinanova pobjegne, a jedan će od njih curi, koja se također bila preplašila: »Zar ti ne umiješ reći »dobro jutro«, —- te mog oca sin.« Onda odu Hasana Balića kući. No pošto Hasana nije bilo kod kuće, nego mu žena, koja se uplaši i zaključa kuću, njoj dobace ispred kuće: »Otvaraj, bulo jer će ti otići koža na pazar!«

5.) 25. oktobra 1918. u večer izgorio je u selu Striježevici, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni, čardak Edhembega H. Uzeirbegovića (i suvlasnika) s drugim sporednim zgradama, u kojima je bilo svakojaka pokućstva, zatim odasute raznovrsne hrane i t. d. u ukupnoj sudbeno procijenjenoj vrijednosti od 38.140 K.

6.) 3. novembra 1918. u večer izgorio je u selu Gornjoj Paklenici, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni, čardak Uzeirbega i Rizabega Hadži Uzeirbegovića iz Maglaja, u kojem je bilo svakakva pokućstva i hrane. Hambar sa odasutom tretinom opljačkan je i odvedene 2 kobile u ukupnoj vrijednosti od 17.528 kruna. Istim je vlasnicima 3. novembra 1918. u večer izgorio u istom selu čardak sa pokućstvom i hranom, te opljačkan hambar sa odasutom raznovrsnom tretinom u ukupnoj vrijednosti od 18.376 K.

7.) 5. novembra 1918. opljčakan je u po bijela dana u selu Gornjem Rakovcu gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni, hambar Hilmibega Hafizbegovića iz Maglaja, u kom je bilo odasute raznovrsne tretine u vrijednosti od 6.614 K, koju su pljačku izveli Hilmibegovi kmeti.

8.) Ibrahimu Džerziću, lugaru s Gari poručivao je više puta s početka prevrata kmet Pavle Todorović iz sela, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni, da mu Ibrahim dođe kući u Hrge, nu sluteći zlo i izbjegavajući sukob, nije mu se Džerzić htio da odazove. Napokon 8. decembra 1918. pred večer oko 4 sahata dođe Todorović osobno na Gare Ibrahimovoj kući, te i ne javivši se i ne išćući dozvole hukom uniđe u Džerzića avliju i ako mu je poznato, da se muslimansko ženskinje krije. Kad ga je Ibrahimova curica dočekavši ga na po avlije zaustavila, da ne bi i u kuću unišao, izdre se Todorović na malu: »Gdje ti je otac, što već jednoć ne dođe, kad ga zovem? Da mi je u jutro ranom zorom osvanuo u Hrgama!« Na to lbrahim ode u jutro u Hrge, ali ne našavši Todorovića kod kuće, već mu ženu, zatim Luku Todorovića iz Hrga i Antoniju Lužnjakovića iz Lozne, odluči, da ga pričeka, te pošto i Pavle Todorović stiže, rasprede se između njih ovaj razgovor: „Čuješ li Džerziću, poče Todorović, da mi se nijesi usudio i došao sa Gjorđijom Protićem po tretinu, jer više tretine nema. Vi „Turci“ nemate više prava kod suda, – sad je naše. Isto tako vi „Turci“ nesmijete sad sad ni oružja nositi već samo mi Srbi, a tu vojničku pušku, što ti je dao učitelj Milan Kondić kao bajagi lugaru moraš povratiti. A Gjorđiju Protića, što zalazi po vašim kućama i brani vas, svejedno, što mi je kum, da sam ga zatekao, ko cucka bih ga svezao. Onu svoju njivu „nad Mlinom“ ne smiješ ti više orati, već dok se ja povratim iz srbijanske vojske, ja ću je orati i sijati, a vi „Turci“ ćete biti naše sluge i nama kopati“.

– „To neće dozvoliti“, rekne lbrahim

– „Oće, oće, veli, i vaše se ženskinje neće više kriti,već ćemo mi od sad hukom ulaziti u vaše kuće bez pitanja. Ja svaki dan, od kako sam došao na dopust, dođem među vaše žene na vodu, a one ne smiju ništa, jer nema više Švabe. A da sam ja vuda nanišo sa svojim pukom, polovicu bih ja vas „Turaka“ Garana povješao i među vama Gjorđiju Protića i Ratka Babunovića“.

– „Ako nova vlada bude pravedna i rekne, na to će lbrahim, ja ću doći po svoju tretinu“.

– „Ovo je još švabska vlada, rekne Todorović prijeteći, i nemoj se šaliti pa doći“.

– „Ta, čoče, pitanje se zemlje ne može tako lahko riješiti, rekne lbrahim, i neće od mene zemlje oteti, pa tebi dati“.

– „Oće, veli, oće, tako kaže naš kapetan“.

9.) 18. decembra 1918. bijaše Srpkinja pravoslavna Anđa Arsenović iz sela Trbuka, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni u Maglaju na pazaru. Vraćajući se pred večer kući u kolima, kad bi kroz Donja polja, ustavi se pred Sulejmana Hanumića kućom i zasu pucajući iz revolvera: „Balije, balije —- li vam majku balinsku ne ćete dugo, sve će ovo izgoriti i biti ko polje ravno“. To je isto ponovila vozeći se kroz muslimansko selo Riječicu tursku, samo što je tamo vikala „balinčad“, „balinčad“…

10.) 19. decembra 1918. u večer izgorio je u selu Gornjem Rakovcu, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni u Hilmibega Hafizbegovića iz Maglaja čardak s raznovrsnim namještajem u vrijednosti od 18.800 K.

11.) 27. decembra 1918. razvalio je Risto Gjurić sa još jednim drugom iz sela Brusnica, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni ogradu oko sijena i slama Bege Šahmana u muslimanskom selu Riječini, čime su Šahmanu nanijeli ogromnu štetu, jer mu je odmah svijetski mal napao na slame i na sijena i razbucao mu ih.

12.) 6. januara 1919. napadoše Vasilija, Danilo i Milan Lazendić iz sela Svinjašnice, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni na Emina Abidovića iz muslimanskog sela Hajderovića i iz čista ga mira na pravdi Boga izubijaše i ozlijediše.

13.) 19. januara 1919. iznio je momak Jakuba Hajrulahovića šećerđije iz Maglaja Bego Hasanić na jednom stolu šećerlama i kolača na čaršiju. Nije prošlo dugo opkolilo ga je nekoliko srpsko pravoslavnih seljaka, kojima Bego nezna imena i opsovavši mu mater oteli mu kolača i šećerlama u vrijednosti od K 5 – na što mu je onda svaki rekao: „Eto ja uzeh, šta ćeš sad“? Bego kad je vidio zlo, nit imade kome da prijavi, jer nije bilo patrole na čaršiji, niti, bojeći se osvete, smjede kasnije tužiti, već uze sto s kolačima i šečerlamama i opet se vrati u dučan.

14.) 19. janura 1919. tovario je momak Ademage Mešića Meho Agić pred radnjom u Maglaju šljive. Na to je došao Đorđija Močić iz sela Smrdina gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni, uzeo konje za dizgine rekavši: „Kako smijete švercovati i danas, zar vam nije bilo dosta uz 4 godine“?! opsuje Mehi mater i zakrene kola. Iza toga mu uđe u radnju Srpkinja zvana Riječanka i otme od Mehe vodeni ibrik, opsovavši mu mnogo koješta, a da Meho ni ustati nije smio, jer je pred radnjom stajala čitava gomila Srba pravoslavnih, pa pošto na čaršiji nije bilo patrole, a bojeći se osvete, ni kasnije ih nije smio da prijavi.

15.) 19. januara 1919. prodavao je Jusuf Subašić u Maglaju pred srpsko pravoslavnom crkvom hljeb Bogdana Ilkića, pekara iz Maglaja, Na to mu priđu dvojica srpsko pravoslavnih seljaka iz Donje Paklenice i ni zašto ga napanu, a jedan od njih i izbije, te mu još pogazi oko K 14 – hljeba i to sve na očigled kotarskog narednika Vladetića, koji je odmah tu sučelice pred svojom žandarskom kasarnom stajao, a da se ni maknuo nije.

16.) Početkom januara1919. opljačkan je u selu Smrdinu gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni hambar malodobne djece merhum Irfanbega Sulejmanpašića iz Maglaja, u kom je hambaru bilo raznovrsne tretine u vrijednosti od K 7.297 50 h, a 24. januara 1919. opljačkan je u istih malodobnika i hambar s raznovrsnom tretinom u selu Svinjašnici gdje su također nastanjeni Srbi pravoslavni u ukupnoj vrijednosti od K 4.542 50.

7.) 26. januara 1919. oko 9 sati u večer napala je čitava rulja Srba pravoslavnih oko 30-40 ljudi, među kojima su se moglii prepoznati Stanko Božanović, Stojan Cvijanović, Ilija Anić, Gosto Blagojević, Nedo Pašalić, Simo Nešković, Marko Jabić svi iz sela Tekučice gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni na čardak Mehage Hadži Kapetanovića iz Sarajeva u Tekučici, u kom je stanovao Mehagin dvoranin Hasan Šuvalić iz Gračanice. Najprije su došla dvojica trojica i bacili su nekoliko puta u prozore kamenjem, a kasnije se je pomolila čitava rulja i srušivši jedno krilo taraba oborila se sa salvama iz vojničkih pušaka, čijih, to Šuvalić nije mogao u strahu dokučiti, ali s metcima srbijanskim, vičući prevrnutim glasovima neprestano: »Na polje, na polje —- vam vašega, svakako će te izgorjeti!« Kugle su sipale ko kiša i prolijetale kroz sobe te se i duvarovi počeli da sasipaju. Hasan i familija mu izgubili su se od straha i nijesu znali, šta da rade, jer nijesu više mogli vjerovati da će iznijeti živu glavu ako kuću otvore. Najposlije su Srbi počeli da ruše jedan kućni duvar u prizemlju, a u tome Šuvalić s porodicom nekako jedva kroz mrak ujagmi i izbjegne do na željezničku prugu Doboj – Tuzla, krene u Suhopolje tursko i skrije se u Mehe Hadžića. Otale je Šuvalić otišao u jutro 27. januara 1919. u Doboj i prijavio stvar kod »komande mesta« gdje mu odmah rekoše, da prijavi i kotarskom uredu u Maglaju, a oni mu dadnu jednog narednika i 10 momaka u ime zaštite, ako bi Hasan bio ponovno napadnut. Putujući iz Doboja do u Boljanić 27. januara 1919. u večer udruži se Šuvalić sa svojom pratnjom u vozu slučajno baš s onim istim Tekučićanima Srbima, koji su ga prošle noći napali. Napadači odmah počmu razgovarati sa Srbijancima, častiti ih cigaretama, rakijom i t. d., a u Tekučici ih je Stanko Božanović pozvao još i na večeru, pogostio ih te ih ostavio i na konaku, na što su oni i pristali, ma da ih je Hasan zvao sebi na konak tako, da je akcija Srbijanaca već bila raskopana. Tek 28. januara 1919. iz jutra mogao je Šuvalić da ustanovi, koliko mu je šta i opljačkano i odnešeno, a evo šta mu fali: Raznih haljina, prostirke i pokućstva u vrijednosti od 3.000 K. Za tim hrane i to: šenice 2 metra 600 K, kukuruza 30 metara 6000 K, zobi 10 metara1600 K, šljiva 12 metara 4200 K, s prijašnjim ukupno 15.400 K. Na koncu se primjećuje, koliko je Hasan mogao doznati, da su ovome svemu intelektualni začetnici Stanko Božanović i knez Jovo Mijatović, oba iz Tekučice, o čemu je Šuvalića izvjestila jedna Srpkinja pravoslavna i dvojica Srba pravoslavnih s molbom, da ih ne odaje, jer se boje osvete Božanovićeve i drugova mu.

19.) 29 . januara 1919. bio je Adjul Husukić iz muslimanskog sela Jablanice u Maglaju na pazaru i kupio dvoje opanke putravce za 63 K. Vraćajući se pred večer kući svrne na Receljevoj ćupriji u han i dućan Srbina Nede Panića, koji i ujedno i rakiju bez dozvole toči, da kupi još jedno cigarćage i jednu šibicu. Tu zateče od muslimana Begu Mahmutagića, od Srbijanaca sa željezničke ćuprije na Jablanici, Marka Čelebića sa još jednm drugom, te neko 40 do 50 Srba pravoslavnh, što u hanu, što pred hanom iz sela Rakovca i Brusnice. Nato uđe Huso Bašić, stolar također iz Jablanice i nazove Ađulu i Begi selam. Adjul samo što je od Huse primio selam i rekao mu merhaba, a u to skoči Srbijanac Marko Čelebić i opsovavši mu tursko merhaba i selam, poče Adjula šamarati i oborivši ga, stane ga nogama tući. Adjul je tako isprebijan jedva nekako izbjegao ali opancima ni tada ni poslije ni traga ni glasa.

20.) 5. februara 1919. oko ikindije vraćao se Mujo Husejinbašić iz muslimanskog sela Jablanice u društvu sa još dvojicom muslimana i sa pet-šest Srba pravoslavnih s pazara iz Maglaja kući. Na domak Receljeve ćuprije na Jablanici susrete ih Srbijanac Marko Čelebić sa još jednim drugom sa željezničke ćuprije na Jablanici idući od hana Nede Panića, sviju ih zaustavi i poče pitati šta je koji. Kad je isto to upitao Muju Huseinbašića i kad mu je Mujo rekao, da je musliman, Čelebić ga prihvati za kabanicu i poče da ga tuče. A kad se Husejnbašić počeo napokon da brani Čelebić izvadi bajonetu i udari ga u lijevu ruku i u glavu kraj desnoga uha. Mujo na to otme bajonetu i svaki okrene svojim putem. Po prilici do jedan sat pred Mujinom se kućom stvori druga srbijanska patrola sa još jedno 40-50 domaćih Srba pravoslavnih s koljem i počnu Muju izvikivati. Mujo izađe, a oni ga s mjesta potjeraju pred sobom, gdje ga jedan odmah niže kuće udari jalmanom iza vrata. Mujo tu stane i ne htjedne dalje ići, a oni mu onda otmu bajonetu te njegovih 10 K para i kabanicu, koju je iz vojske donio, a sve vrijeđajući mu najnježnije svetinje.

21.) 29. januara 1919. došla je jedna srbijanska patrola od 10 momaka s jadanaestim narednikom na čelu iz Doboja na putu iz Tekučice, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni u muslimansko selo Suhopolje tur. da prekopaju kuće, i da traže oružje. Pozvavši muhtara Omera Salihovića, rekne mu narednik: »Mi hoćemo kopati selo, jer u vas ima mašinska puška, pa izlazite pred voz i ustavljate ga. Osim toga u vas ima i sila drugog oružja«.

– »Mi smo do sada četiri puta prekopavani, pa je suvišno da nas i dalje kopate, rekne muhtar, a što je bilo, odnijeli ste prvi puta«.

– »Ne, meni su kazali u Tekučici, da vi imate to oružje i da pušketate, opet će narednik, već odmah, more, polazi da tražimo!«

I tako uniđu u prvu kuću, da prekopaju. No dok su oni u prvoj kući prekopavali, na jednoć opazi muhtar, kako ostali vojnici bez njegovog prisuća po sebi i bez pitanja ulijeću u u druge kuće i kopaju ih i odmah upozori narednika na taj nedopustivi način, na što mu ovaj kratko od govori: »Ta neće ih pojesti«. I tako i po peti put prekopaju svo selo, aii ne našavši ništa od oružja osim jedan nož, a od odijela jednu novu kabanicu u Omera Hadžića, zamijene mu je sa svojom izderanom. U Tekučici, odakle su došli u Suhopolje, konfiscirali su po kazivanju Hasana Šuvalića, otjeranog Hadži Kapetanovića dvoranina iž Tekučice, 7 vojničkih pušaka i 3 revolvera, ali je Hasan gledao na svoje oči, kad su Srbijanci te puške razdijelili Srbima pravoslavnim iz Tekučice. Iz Suhopolja tur. otišli su u Suhopolje srp. gdje su se u kući Srbina pravoslavnog Sime Cvjetkovića dugo i gostili i pušketali, te prilično kasno kroz Suhopolje tursko prošli pjevajući: »Udajte se bule za Mađara »Ne postite turskog ramazana, koja pjesma duboko vrijeđa osjećaje muslimana.

22.) 11. Februara 1919. stigao je poziv od kotarskog suda u Gračanici subaši i punomoćniku Mustajbega H. UzeirbegovićaIbrišimu Obraliću iz Maglaja, da odmah dođe u Gračanicu, u stvari ranije opljačkane tretine iz Mustajbegova hanbara u selu Porječini (Gračanica), gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni. Ibrišim je odmah 13. februara 1919. osvanuo u Gračanici, gdje je od tamošnjeg kažnjeneg suca i kotarskog narednika dobio nalog, da ga nosi oružničkoj postaji pod Manastir Ozren, odakle će poći s njim jedna patrola u Porječinu, da istraži opljanu i raznešenu hranu. Pretražujući 14. februara 1919. po Porječini sve, što se dalo pretražiti, dođu i kući Nede Gajića, koji se dotle slovio kao najčestitiji čovjek u selu i gdje su sjedila osim Nede još dvojica Srba pravoslavnih. Nedo ih lijepo dočeka i ispeče im kahvu, a kad su otale krenuli i patrola prva izašla iz sobe, Nedo odmah skoči i zaključa vrata, a ona dvojica otmu od Ibrišima lovačku pušku i počmu da ga sa stocima tronošcima tuku. Ibrišim našavši se u nezgodi i pod neprestanim udarcima najposlije zapomaže i zaviče patrolu u pomoć, koja ne mogavši otvoriti vrata, razvali vrata i furunu u sobi obori dok je napokon tako izubijana Ibrišima otela i još živa spasila, a 16. februara je u Maglaju i liječnički ustanovljeno da je Ibrišim prilično teško ozlijeđen.

23.) 20. februara 1919. bio je Milan Ilić, mejhandžija i bivši član narodnog vijeća iz Maglaja u selu Gornjoj Paklenici, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni i pokraj garišta Hadži Uzeirbegovića čardaka zapaljenog 3. novembra 1918. pekao rakije. Radi zaklona od kiše i nevremena, rasklopio je okna Uzeirbegova opljačkanog hambara i napravio kolibu, te mu rasklopio i izložio dva i po reda koša. Kad je ispekao rakiju, naredio je, da se koliba opet obori i da mu se tom hambarskom japijom natkrije jedna prazna kaca, te tim i takim postupkom dovoljno razsvijetlio i dokazao odakle su Srbi pravoslavni po selima dobivali direktivu za svoje podmukle podhate i zločine od početka prevrata pa ovamo.

El-Hidaje 1942. Izvještaj o obilježavanju Mevluda u Maglaju

PROSLAVA MEVLUDA U MAGLAJU.

I do sada je svake godine učen Mevlud, ali ove godine, i pokraj teških prilika, u kojima se nalazi skoro cio svijet, proslavljen je taj dan – dan rođenja Muhameda a. s. kao nikada do sada. Povjerenik El-Hidaje u Maglaju Hasan ef. Avdić, uz pomoć nekoliko omladinaca organizirao je priredbu Mevluda kako za muške tako i za ženske, na ovakav način.

Na sam dan Mevluda u ponedeljak proučen je Bašagića Mevlud za žene sa arapskim ilahijama, koje su učile učenice niže ženske stručne škole. Prije učenja Mevluda povjerenik Avdić je održao predavanje o značaju samoga Mevluda, a uz to se dotakao i samih naših prilika u kojima danas živimo. Naročito se je dotakao morala, koji je u opadanju, i upozorio majke na njihovu dužnost. Zatim je zamolio prisutne da što više pažnje posvete svojoj djeci u vjerskom pogledu, jer je to jedini način i spas za naš bolji i napredniji život. Kao sredstvo za što bolji vjerski odgoj preporučio je list El-Hidaju i istakao važnost toga lista, a između ostalog rekao je, da ni jedna muslimanska kuća ne bi smjela biti, a da nije pretplatnik toga lista. Tada je zamolio za prilog u korist toga lista, čemu su se prisutne rado odazvale sa svojim prilozima i šta više mnoge su žalile što nisu prije o tome obaviještene, jer bi inače mnogo više dale.

Nakon predavanja, koje je ostavilo jak utisak, otpočelo je sa učenjem Mevluda, koji je također najpomnije slušan i cijelo vrime praćen suzama, jer je to prisutnima bilo prvi puta čuti kako njihove kćerke sa svojim lijepim glasovima uče arapske ilahije i pojedine stihove iz Bašagićevog Mevluda, kao i samo recitovanje istog Mevluda, kojeg je recitovao Hamdija Stočanin, student prava. Mevlud je održan u Kuršumliji džamiji poslije podne namaza, koja je iako tako velika, bila dupke puna. Po završetku Mevluda ženama je podijeljeno šerbe, a djeci bonboni i tom prilikom mnoge su se zahvalile na tako lijepoj priredbi, šta više zamolile su, da se ovo više puta priredi i drugim danima.

Pošto je iz tehničkih razloga bilo nemoguće istoga dana i za muške održati Mevlud, stoga je taj Mevlud odgođen za petak, jer je svakako poželjno, da što više bude učesnika, a naročito sa sela. Radi toga je baš i izabran taj dan (petak), jer petkom sva obližnja sela dođu u Maglaj. Pa je tako u petak dne 3. IV. 1942. u Kuršumliji džamiji, poslije džume namaza, prvo održao opširno predavanje Hasan ef. Avdić, koje je bilo protkano sa Božijim i Muhamedovim a. s. riječima, a koje su prisutni sa najvećim interesovanjem saslušali. Na kraju predavanja objasnio je rad El-Hidaje i samu njezinu ulogu u svako doba vremena kao i sada. Ostvarenje njezinih ciljeva provodi se putem njezinog lista El-Hidaje. Zamolio je prisutne, da što više prate taj list i da budu pretplatnici toga lista. Zatim je apelirao na prisutne za prilog u korist toga lista, kako bi isti mogao u što većem broju izlaziti i da bi na takav način osim redovitih pretplatnika mogao se jedan izvjestan broj toga lista podijeliti besplatno, kako siromašnim muslimanima, tako, naročito među muhadžirima. Prisutni su te prijedloge ozbiljno shvatili, te su i svoje priloge dali.

Radi starog običaja nakon predavanja džem. imam Mustafa ef. Pirkić proučio je jedan odlomak iz Mevluda na turskom jeziku, a potom je omladina muslimanskog kluba, među kojima je bio dobar dio đaka srednjih škola otpočela sa učenjem Bašagića Mevluda. Po završenom mevludu, odraslima je podijeljeno šerbe, a djecima bonboni.

Prilog u korist lista El-Hidaje što od muških što od ženskih, na čisto iznosi 1.000.— Kuna, na čemu se ovom prilikom najtoplije zahvaljuje.

Maglaj, 12. svibnja 1942.

Krzić Sulejman, uč. Šer. gimnazije.

SL 11. 11. 1896. Mehmed Idrizović, Avdo Memišević

Br 4594/gr. 1896. IV. 11/1896. 1698 1 -1

Kotarski ured kao sud u Maglaju daje na znanje, da je na molbu ovrhovoditelja Mehmeda Idrizovića umrl. Idriza iz Maglaja, zbog dužnih 20 for. 56 nove. spp., dozvolio javnu dražbu nepokretnina ovršenika Avde Memiševića umrlog Mehmeda iz Maglaja, u grunt. ulošku br. 32, katastr. općine Maglaj,

u A I. (jedan) upisanih, i to: kat. čest. br 763/4, 763/3 i

u A II. (dva) upi­sanih, i to: kat. čest. br. 763/1, 763/2 i 769/3.

Za dražbu tih nepokretnina, koja će se obdržavati kod ovog suda u uredovnoj sobi br. 1, odregjuje se prvi rok u srijedu dana 23. decembra 1896. u 11 sati prije podne.Na ovom roku prodaće se nepokretnine za najviše odregjenu svotu, ali ne ispod oglasne cijene, odregjene na 30 for.

Dražbeni uslovi i isprave …

Kotarski ured kao sud. Maglaj, 30. oktobra 1896.

Zeman br. 64 iz 1912. Dopis iz Maglaja o odnosu građana i školskog starješine

Izjava. U broju 60. od 6. jula 1912. lista Zemana izišao je lažan dopis bez potpisa na našeg ovomj. školskog starješinu Zulfikara Beharića, naime da on živi s nama gragjanima u mržnji i još tome slično.

Mi našim vlastoručnim potpisima izjavljujemo da je gornji dopis skoro neistinit, te naprotiv tvrdimo da je dotični s nama u slozi i ljubavi i da svoju službu vrši na potpuno zadovoljstvo nas gragjana.

Ujedno napominjemo da je gornji dopis potekao od jednog kompetenta koji reflektira da bude premješten u Maglaj na g. Beharića mjesto.

Maglaj, 13./7. 1912.

Ibrišaga Sečić, Ibrahim Muradpašić, Mehmed Alija Terzimehić, Arif Terzimehić, Ibrahim Hereg, Milan Ilić, Simo Ilić, Aleksa Arsenović, Muradbašić Osman, Muradbašić Salih, općinski vijećnik, Halil Osmanagić, Spasoje Gojković, Osman Bradarić, Meho Bradarić, Husnija Bradarić, Mehmedalija Kalfić, Hasan Kalfić, Salamon Albahari, Suljaga H. Numanović, Mustafa Bašić, Čejvan Hafiz Nurija, I. Mualim, Gjonlić Sabitaga Osmanagić, Mulabdić Šuaib, Mulabdić Sulejman, Mustafa Karamehić, Salih Karamehić, Ibrahim Karamehić, Habibija Karamehić, Nuraga Molić, Hivzo Molić, Sulejman I. Terzimehić.