Todor Vujasinović, Dobojski ustanak

…

U Maglaju, Doboju, Gračanici i Zavidovićima postojale su pred rat partijske organizacije, čije se članstvo sastojalo uglavnom od zanatlijskih radnika, činovnika i đaka.

Partijsku organizaciju u Maglaju vodio je banjalučki komunista Fikret Dedić. U njoj su, osim njega, bili Brišo Obralić, krojač, Asim Lošić krojač, Šahbeg Smailagić i još neki. Za vrijeme raspusta s njima je radio i student agronomije Petar Dokić, čiji je otac živio u Bradićima kao željezničar. Sa Zavidovićima su održavali vezu uz pomoć Miloša Nedića apsolventa geodetske škole, i Milorada Savića skojevca, koji su živjeli u Bočinji kod Maglaja. u njihovu partijsku organizaciju spadala je i Dušanka Vajić učiteljica iz Trbuka. Ona je oko sebe okupljala nešto seoske omladine u tom kraju i s njom radila. Pomagali su joj u tom poslu Simo Malinović bivši vatrogasac pilane u Zavidovićima, koji je poslije okupacije bio otpušten iz službe, i skojevac gimnazista Nikola Orlović.

…

 Stanje na području oko Doboja, Maglaja, Zavidovića i Gračanice, nastalo poslije okupacije, bilo je slično stanju koje je vladalo u drugim krajevima Bosne. Okupator je čvrsto sjedio, a ustaška vlast se na brzinu formirala i počela s terorom. Bilo je nekoliko ubistava, a poslije 22. juna počele su i prve deportacije. Naročito se rasplamsala bijesna hajka na nas komuniste. Na sam dan 22. juna uhapšen je u Zavidovićima Pero Dokić. On nije mogao nikako da miruje i upravo je tog dana stigao u Zavidoviće na biciklu koji je petnaestak dana ranije uzeo od Asima Lošića iz Maglaja. Pero je još odranije bio poznat kao komunista i zavidovićka policija, podstaknuta događajima toga dana, uhapsila ga je i sprovela u Maglaj. Pošto je kod njega nađena Lošićeva dozvola za bicikl, uhapšen je odmać i Lošić a s njim i Šahbeg Smailagić jer je policija na obadvojicu odranije sumnjala. Prilikom pretresa njihovih stanova na tavanu Šahbegove kuće nađen je neki partijski materijal i prva glava Istorije SKP (b). Sva trojica su bili zatvoreni u žandarmerijskoj kasarni u Maglaju.

…

 Jula mjeseca, na prijavu Jovana Seksana, u Doboju je pohapšena veća grupa ljudi, među kojima Čedo Jaćimović, Milan i Veljko Seksan, Miloje Seksan, Obrad Bjelkić-Spasojević, Ranko Pajdić, Novak i Damjan Mrkonjić-Mitrović, Miloš Kupres i Đorđe Đorđić, pod sumnjom da su komunisti. u stvari, bila je to simpatizerska grupa s kojom je radio komunista Čedo Jaćimović.

Za rad na organizovanju ustanka bio nam je potreban svaki čovjek, a eto: maglajska partijska organizacija je bila već u početku prepolovljena i udarac koji nam je bio nanesen hapšenjem u Doboju osakatio nas je u selima oko Doboja, odakle smo najviše očekivali. Zato smo partijskim organizacijama u Doboju i Maglaju postavili zadatak da pohapšene drugove po svaku cijenu iščupaju iz zatvora.

Dobojska grupa s Čedom Jaćimovićem nalazila se u zatvoru Sreskog suda u Doboju. Dedo Trampić mi je pričao kako je dobojska partijska organizacija uspjela da im pripremi bjekstvo. Uz pomoć Envera Ruždije, činovnika Sreskog suda – inače našeg simpatizera i kasnije, od 1942. godine, člana Partije – stupili su u vezu s Jaćimovićem i obavijestili ga o pripremama. Enver Ruždija je uspio da dođe do zatvorskih ključeva i da ih dostavi skojevcu Hasanu Čoliću. Čolić se privukao zatvoru, otključao vrata i tako omogućio cijeloj grupi da pobjegne. Oni su se kod Bušletića prebacili preko rijeke Bosne, naoružali se i prikrivali u Cerovu gaju i na Dugoj njivi. Njihovom bjekstvu pomogao je i Mujo Kafedžić koji je držao kafanu ispod Sreskog suda i koji je učinio i niz drugih usluga našim hapšenim drugovima.

Teže je išlo sa spasavanjem maglajskih drugova – i pored svih nastojanja i upornosti Fikreta Dedića. On je uspio da doturi drugovima u zatvor neke turpije i pile, ali kako je saznao da će Pero Dokić tih dana biti sproveden u Prijeki sud u sarajevo, on je organizovao Perinu otmicu prilikom sprovođenja na željezničku stanicu. Taj posao trebalo je da obave Savo Momirović, Miloš Nedić, Musto Kupusović i Aleksa Lukić. Međutim, uoči samog dana kada je trebalo da bude sproveden,

Pero je uspio da pobjegne. Prilikom bijega uganuo je nogu, ali je uspio da se noću izvuče iz grada, prepliva rijeku Bosnu i skloni kod rođaka Miloša Nedića na Bliznoj iznad Maglaja. Odatle je došao meni.¹

S Perom Dokićem i Josipom Jovanovićem podijelio sam sektore rada. Trebalo je da Pero Dokić rukovodi organizacijom na maglajskom sektoru, a Josip Jovanović na dobojskom. Ja sam sa Simom Lukićem i Milovanom Gajićem pripremao gračanički i tuzlanski kraj, rukovodeći cijelom organizacijom rada.

…

 Krajem jula i početkom avgusta užurbano smo radili na pripremama. U tom radu ubrzo su se istakli neki novi i sposobni ljudi, koji su nam kasnije mnogo koristili. U maglajskom kraju, osim Bože Spasojevića brzo su izbili u prvi red Stanko Panić iz Trbuka, Simo Milanović iz Osojnice, Savo Momirović iz Bakotića, Miloš Nedić iz Bočinje, Jovan Vukelić iz Osojnice, Nedo Jelisić iz Paklenice, u Lipcu Petko Đurić i Ignjat, Petar i Veso Radojčić, u Boljaniću Spasoje i Todor Janković, u Kakmužima Miloš Lazarević. Tih dana uspostavio sam vezu s čovjekom koji nam je mnogo pomogao. Bio je to bivši narednik Todor Panić, rodom iz Boljanića. Njegovo vojničko znanje bilo nam je od velike koristi, a naročito njegova spremnost da s nama ide u borbu bez ikakve rezerve. On nam je doveo još dvojicu podoficira – svoga brata, podnarednika Luku Panića i podnarednika Vojina Panića iz Karanovca.

…

 Dvadeset i četvrtog avgusta oko jedan sat poslije podne stigao je prvi kurir s izvještajem iz Maglaja. Naši su te noći s oko pedeset pušaka i većim brojem bespuškara, poslije kraće borbe, zauzeli Maglaj. Dio vojnika i milicije su zarobili i razoružali, dok je veći dio pobjegao u pravcu Žepča. Zaplijenili su oko 130 pušaka, 15 sanduka municije, 2 puškomitraljeza, dosta sanitetskog materijala i vojne spreme. Uništili su uređaje na pošti i željezničkoj stanici, otvorili državne magacine s hranom i hranu podijelili uglavnom sirotinji, a jedan dio prebacili u Bakotić. Božo Spasojević je natjerao šefa poreske uprave da mu otvori kasu i iz nje uzeo 700 000 kuna. Kad ga je preplašeni činovnik zamolio za priznanicu, on mu je tu priznanicu zaista napisao i potpisao. Sama akcija na Maglaj uspjela je utoliko lakše što ju je Fikret Dedić uz pomoć Briše Obralića, u samom mjestu prilično dobro pripremio.

…

 Sutradan, 25. avgusta, oko deset sati ujutro naši su napustili i Maglaj. Oduševljeni uspjehom, oni su u Maglaju održali miting na koji su okupili skoro cijeli grad. Mada smo bili dali direktivu da Dedić i Brišo Obralić treba da ostanu nekompromitovani, jer su imali zadatak da i poslije našeg povlačenja produže partijski rad u Maglaju, neki od boraca koji su ih dobro poznavali izvikali su Fikreta Dedića i natjerali ga da govori na tom zboru. Maglaj je toga dana imao svečan izgled; niko nije radio ništa. Naši su na stari grad istakli crvenu i srpsku zastavu, a na čaršijsku džamiju crvenu i zelenu muslimansku zastavu. Sirotinja je bila naročito oduševljena besplatno podijeljenom hranom iz ustaških magacina. Kada je oduševljenje dostiglo vrhunac, s pravca Bočinje je neki mladić dojahao na konju i sav uplašen saopštio da od Zavidovića kreće velik broj ustaša koji pale i ubijaju sve odreda. Naši su na brzinu organizovali evakuaciju, pozvali ono malo čaršijskih Srba da pođu s njima – odazvalo ih se svega četvoro-petoro – i povukli se prema Smrdinju i Rakovcu. Naravno, morao se povući i Fikret Dedić.

…

 Sutradan, 25. avgusta, oko deset sati ujutro naši su napustili i Maglaj. Oduševljeni uspjehom, oni su u Maglaju održali miting na koji su okupili skoro cijeli grad. Mada smo bili dali direktivu da Dedić i Brišo Obralić treba da ostanu nekompromitovani, jer su imali zadatak da i poslije našeg povlačenja produže partijski rad u Maglaju, neki od boraca koji su ih dobro poznavali izvikali su Fikreta Dedića i natjerali ga da govori na tom zboru. Maglaj je toga dana imao svečan izgled; niko nije radio ništa. Naši su na stari grad istakli crvenu i srpsku zastavu, a na čaršijsku džamiju crvenu i zelenu muslimansku zastavu. Sirotinja je bila naročito oduševljena besplatno podijeljenom hranom iz ustaških magacina. Kada je oduševljenje dostiglo vrhunac, s pravca Bočinje je neki mladić dojahao na konju i sav uplašen saopštio da od Zavidovića kreće velik broj ustaša koji pale i ubijaju sve odreda. Naši su na brzinu organizovali evakuaciju, pozvali ono malo čaršijskih Srba da pođu s njima – odazvalo ih se svega četvoro-petoro – i povukli se prema Smrdinju i Rakovcu. Naravno, morao se povući i Fikret Dedić.

Pred veče su stigli Josip Jovanović i Husinjani, a nešto kasnije i Pašaga. On me je nasamo obavijestio ović panici koja se prenijela i na kraj oko Doboja; borci i narod su se povukli u Duboki potok pod Preslicom, a neki su otvoreno prijetili da treba odmah pobiti mene, Pašagu i ostale komuniste. Pošto je stanje na gračaničkom sektoru bilo mnogo bolje, dogovorili smo se da odemo u Duboki potok i pokušamo da smirimo duhove. Pašaga je krenuo odmah, ja sam ostao da se dogovorim s Todorom Panićem, koga u taj čas nije bilo tu, a onda isto veče da i ja pođem tamo. Kad sam pred noć stigao u Duboki potok, Pašaga i Simo Lukić su već bili uspjeli da stvari donekle srede. Okupili su narod na zbor i govorili im. Čim sam stigao, održali smo savjetovanje s najodabranijim i najpouzdanijim ljudima, razoružali neke paničare i huškače koji su raznosili razne panične vijesti i to je ostavilo povoljan utisak na masu.

Iste noći smo uspjeli da donekle organizujemo ljude koji su se tu našli. Trbučane i Striježevljane smo uputili prema Trbuku sa zadatkom da zatvore put preko Preslice i posjednu Šain-kamen, Bajića brdo i druge položaje iznad pruge. Pridiljane i Lipčane smo poslali s Petkom Đurićem u pravcu njihovih sela, za koja smo saznali da ih je neprijatelj jednim dijelom popalio. Treću grupu, koju su sačinjavali seljaci Tekućice i Suhog Polja, poslali smo prema Tekućici, gdje smo se sreli s Todorom Panićem i jednim dijelom Boljanićana i Karanovčana.

Na dobojskom sektoru ostavili smo Josipa Jovanovića i Simu Lukića, a mi smo se vratili u Boljanić i tu zatekli Husinjane. Bili su žalosni jer su u borbama kod Doboja izgubili svoga komandira Ivu Bojanovića.

Te noći, 26. avgusta, na sastanku s Pašagom, Todorom Panićem, Josipom Jovanovićem i Simom Lukićem pretresli smo situaciju i donijeli zaključke o tome šta da se dalje radi. Bilo je jasno da selima oko Trebave i na lijevoj obali Bosne ne možemo mnogo pomoći, ali da stanje u ozrenskom kraju, ako odmah krenemo na posao, možemo održati u svojim rukama i srediti ga.

Napisali smo letak narodu Ozrena i Muslimanima i Hrvatima okolnih sela i mjesta. U njemu smo izložili razloge naše borbe i njenu liniju – u smislu letaka koje je tih dana izdavala naša Komunistička partija. Kada smo posvršavali sve te poslove, a to je trajalo dan i noć krenuli smo da obiđemo sela isturena prema neprijatelju, u kojima su se nalazile naše jedinice.

Najprije smo obišli maglajski sektor. Na tom sektoru smo formirali četu i za njenog komandira postavili Božu Spasojevića, bivšeg šumara iz Brezika, čovjeka koji je u prvom svjetskom ratu bio zarobljen u Rusiji, a zatim se kao dobrovoljac-narednik borio na solunskom frontu. Za političkog komesara postavili smo Fikreta Dedića. Vodnik prvoga voda je bio u prvo vrijeme Savo Momirović; vodnik drugog voda – Žarko Šarčević a trećeg, u prvo vrijeme – Simo Malinović.

Posao smo dosta brzo i lako svršili, jer su Fikret Dedić, Pero Dokić, Božo Spasojević i Savo Momirović zajedno s ona dva-tri partijca i nekim otresitijim ljudima, uspjeli da još prije našeg dolaska savladaju paniku koja je nastala poslije povlačenja, a zatim bila podgrijavana agitacijom nekih seljačkih gazda, naročito nekog Stanka Pijunović iz Bukovice. Taj Pijunović je počeo da širi glas da su komunisti, a naročito Pero Dokić i Fikret Dedić – jedan Hrvat, a drugi Musliman – bili namjerno poslani od ustaša da zavedu srpski narod i pomognu njegovo uništavanje. Mi smo huškače brzo ućutkali.

Uz naše borce evakuisalo se nekoliko ljudi i žena iz Maglaja, a među njima i poznati maglajski bukač i nazovikomunista Kasim Drnda. Međutim, Drnda se ubrzo vratio ustašama u Maglaj i da bi im se dodvorio, odnio sa sobom 200 000 kuna koje smo bili zaplijenili u Maglaju.

…

SB u NOB, knjiga I, VIZ beograd 1976, str. 730-745.

1Prema jednom ustaškom dokumentu, Pero Dokić je pobjegao iz zatvora noću između 15. i 16. jula 1941. godine.

Fikret Dedić, IZ MAGLAJA NA OZREN

Maglajska partijska ćelija je počela s pripremama za borbu protiv okupatora i ustaša ubrzo nakon okupacije zemlje i stvaranja NDH. Pripreme su se svodile uglavnom na prikupljanje oružja. Naša veza s višim partijskim rukovodstvom u to vrijeme nije bila redovna, ali smo održavali manje-više stalan kontakt s Mjesnim komitetom KPJ u Doboju i s partijskom ćelijom u Zavidovićima. Sjećam se da sam u junu 1941. otišao jednom prilikom u Doboj i sastao se s Ademom Hercegovcem. Razgovarali smo o općoj situaciji. Nismo se ništa konkretno dogovorili, jer se Adem upravo spremao za odlazak u Teslić. Da bih pred ustaškim vlastima imao pokriće za to putovanje, produžio sam iz Doboja u Tešanj, gdje sam posjetio Ademagu Mešića, Pavelićevog doglavnika, inače poznanika mog oca, i tražio od njega da interveniše za zaposlenje neke naše rođake. Sa sekretarom tešanjske partijske ćelije Husom Hodžićem se tada nisam sastao, jer je bio negdje izvan Tešnja, ali sam se sastao s Tuparom Abdurahmanom i Rasimom Golalićem koji je bio član KPJ. Ubrzo poslije toga prisustvovao sam, kao sekretar maglajske partijske ćelije, sastanku koji je bio sazvan u Tuzli i tom smo prilikom dobili uputstva za dalje prikupljanje oružja i novca i formiranje manjih udarnih grupa koje će u datom trenutku stupiti u akciju.

Odmah nakon napada Njemačke na SSSR uhapšen je u Zavidovićima Pero Dokić a zatim i dva člana naše maglajske partijske ćelije, što je prilično poremetilo naš rad.

Između 10. i 15. jula u Maglaj je došao Mahmut Bušatlija. Poznavali smo se sa studija i on me je potražio u pošti, gdje sam radio kao službenik, a zatim je otišao u obližnju kafanu da me tamo sačeka. Nešto kasnije sam ga tu našao, pa smo pošli u šetnju. Međutim, ubrzo nam je prišao općinski policajac Avdo Hasanbegović i rekao mi da me zove kotarski predstojnik Hasanbegović. Ostavio sam Bušatliju s tim da se kasnije sastanemo na Moruši. Nisam znao zašto me zove Hasanbegovć. Plašio sam se da nije nešto u vezi s Bušatlijom. Međutim, Hasanbegović me je zvao zbog transporta Jevreja koji se upravo bio zaustavio na maglajskoj željezničkoj stanici i iz kojeg je neke ljude trebalo izvući.

Kada sam se vratio, Bušatliju nisam zatekao na mjestu gdje smo se dogovorili. Nestao je. Digao sam na noge partijsku organizaciju i maglajske skojevce. Svi su tragali za Bušatlijom u gradu i okolini do svanuća, ali njega nigdje. Bili su mi to teški trenuci.

Poslije nekoliko dana došao je iz Doboja u Maglaj Dedo Trampić i ispričao mi šta se dogodilo.

Dok sam se ja nalazio kod kotarskog predstojnika, na Bušatliju je naišao općinski policajac. Pošto mu se učinio sumnjiv, uhapsio ga je. Bušatlija je imao legitimaciju na ime Kulenović i predstavio se kao rođak ustaškog ministra Kulenovića. To je pokolebalo policajca i on ga je umjesto u zatvor odveo u neko konačište-kafanu u blizini željezničke stanice i tu zatvorio. Ne čekajući dalji rasplet, Bušatlija je iskoristio prvu priliku, čim je čuo da teretni voz dolazi u stanicu, pobjegao iz konačišta, dokopao se voza i otišao u Doboj.

Iako nisam bio završio razgovor s Bušatlijom, mi smo poslije njegove posjete Maglaju pojačali pripreme za ustanak. U to vrijeme su Tošo Vujasinović i Josip Jovanović već bili na Ozrenu. Pozvali su me na sastanak i tom prilikom smo razmotrili plan ustanka na širem području Doboja.

Sredinom jula pobjegao je iz maglajskog zatvora Pero Dokić i odmah se uključio u rad na pripremanju ustanka, održavajući vezu s jedne strane s Tošom Vujasinovićem, a s druge sa mnom.

Između 10. i 15. avgusta, kada su pripreme za početak oružane borbe bile već dobrano uznapredovale, javljeno mi je telefonom iz Tuzle da će me idućeg dana na željezničkoj stanici u Doboju čekati “Čokalija”. Bio je to nadimak Uglješe Danilovića. Stigavši u Doboj, otišao sam do upravnika tamošnje pošte, koga sam poznavao, i pozvao ga da malo prošetamo. Šetajući, stigli smo na stanicu. Ugledao sam Uglješu. Bio je obučen u građansko odijelo, a na glavi je imao halbcilinder. Očigledno je izigravao trgovca stokom! Okolo su se muhali ustaše i policijski agenti. Dok sam, idući rukom pod ruku s upravnikom dobojske pošte, koji nije imao pojma da sam ga pozvao u šetnju samo zbog kamuflaže, prolazio kraj Uglješe, on mi je dobacio: “Vidimo se u vozu!” Međutim, izgleda da je i to neko čuo, jer kada smo se našli u vozu do nas je sjeo jedan folksdojčer. Uglješa i ja smo tada započeli glasan razgovor o stoci, trgovini… Ipak u toku razgovora on mi je uspio da saopći ono što je bilo najvažnije: “Javi Toši da odmah treba početi s ustankom!” U Maglaju sam sišao s voza, a Uglješa je produžio prema Sarajevu.

Dobivenu poruku, koja je u stvari predstavljala naredbu Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, odmah sam prenio Toši Vujasinoviću. Tada je zaključeno da akciju započnemo 23. avgusta u zoru, istovremenim napadom na Doboj, Gračanicu i Maglaj. U tom trenutku u selima oko Maglaja je već bilo formirano nekoliko grupa od po 20 ljudi, koje su imale svoje komandire i s kojima je Pero Dokić uvježbavao razne borbene radnje. Te grupe su raspolagale s oko 60 pušaka i nešto revolvera i bombi. Istovremeno su ustaše u Maglaju i okolini formirali i naoružali domaću miliciju, s oko 160 pušaka. Osim te milicije, u Maglaju se tada nalazila posada od 40 domobrana i jednog voda žandara. Međutim, pripremajući ustanak, mi smo našom agitacijom uspjeli da unesemo paniku u redove neprijejatelja, naročito u redove milicije, u kojoj je bilo dosta ljudi nama naklonjenih.

Zbog neodlučnosti koja je vladala među ustanicima na našem sektoru, napad na Maglaj nije počeo istovremeno s napadom na Doboj i Gračanicu, već tek sutradan, 23. avgusta ujutro. Grad smo zauzeli skoro bez otpora: milicija i većina domobrana su se odmah predali, dok je nekoliko ustaša i žandara pobjeglo dan ranije. Zaplijenili smo oko 120 pušaka, dva puškomitraljeza, desetak sanduka municije i bombi. Maglaj se nalazio u našim rukama nepuna dva dana i za to vrijeme smo spalili državne arhive i uništili postrojenja na pošti i željezničkoj stanici. Namirnice iz državnih magazina smo jednim dijelom otpremili prema Ozrenu, a drugi dio smo podijelili narodu. Osim toga smo izvukli iz grada znatne količine sanitetskog materijala i druge opreme. Porušili smo dobar dio željezničke pruge i potrgali telefonske veze. Namjeravali smo da porušimo i željeznički most na Bosni, ali nismo imali ni sredstava ni stručnjaka za taj posao.

Magaj smo napustili bez borbe, jer je kurir Rade Savić donio izvještaj da od Zavidovića neprijatelj nastupa s jakim snagama. Povukli smo se na desnu obalu rijeke Bosne, formirali Komandu maglajskog sektora i preduzeli mjere za zaštitu sela. Međutim, srpskim selima na lijevoj obali Bosne nismo mogli pomoći i ustaše su ih većim dijelom popalili, počinivši strašna zvjerstva, naročito u Ošvama. I u Maglaju su ustaše strijeljali 10-12 Srba koje su zatekli u gradu.

Zajedno s nama na Ozren se povukao i Kasim Drnda, koji je u Maglaju imao neki dućančić. Još prije rata je njegovu sestru oženio jedan beg, ali ju je ubrzo poslije toga otjerao. Drndu je to ogorčilo i on je povjerovao da mu ustanak pruža priliku da se begu osveti. Međutim, događaji se nisu razvijali onako kako je on očekivao i, jasno, brzo se pokolebao. Kako je znao da sam ja prilikom našeg povlačenja iz grada nekoliko paketa novca (500.000 dinara), koji smo našli u državnim ustanovama, povjerio na čuvanje nekolicini boraca, Drnda je na prevaru uzeo od njih dio tog novca (15.000 dinara) i nakon dan-dva pobjegao s njim nazad u Maglaj. Budući da su neprijateljski elementi već bili počeli da među ustanicima šire glasine kako smo Pero Dokić i ja, Pero Hrvat a ja Musliman, isprovocirali ustanak da bi ustaše nakon toga imali opravdanje za progone i ubistva Srba, slučaj Kasima Drnde im je dobro došao kao “argument” više. Međutim, većina ustanika nije nasjela tim podlim intrigama i podvalama.

Prilikom povlačenja iz Maglaja 25. avgusta 1941. godine, ja sam poslao Milana Vidovića sa sedam-osam boraca na lijevu obalu Bosne, u selo Ošve radi zaštite naroda. Izgleda da ta grupa nije mogla pružiti jači otpor, brzo se raspala i razišla. Ostao je samo Milan koji nas je obavještavao o stanju na tom sektoru i služio nam kao veza s ustanicima oko Teslića i Tešnja. Čini mi se da nam je tim putom stiglo na Ozren pismo Ede Blažeka. Slušajući svakodnevno odjek teških borbi koje smo vodili, naročito oko Trbuka, drugovi na području Teslića su mislili da mi imamo oružja na pretek i tražili su od nas da im ga pošaljemo, naročito minobacače. Nismo im mogli pomoći. Koliko se sjećam, mi smo nešto kasnije primili još jedno pismo sa sektora Teslića, ali u to vrijeme nismo imali jasnu sliku o zbivanjima u srednjoj Bosni.

Što se tiče mog odlaska iz Maglaja zajedno s ustanicima, moram istaći da mi niko nikada nije prenio navodno postojeću partijsku direktivu da treba da ostanem u gradu. Uostalom, to bi bilo ravno samoubistvu, jer sam u toku priprema za ustanak razgovarao otvoreno s velikim brojem seljaka, uglavnom Srba, iz okoline Maglaja, pozivao ih na ustanak i najzad, kada je do ustanka došlo, morao, jasno, da učestvujem u njemu.¹ Ipak i poslije našeg povlačenja, Maglaj nije ostao bez aktivista narodnooslobodilačkog pokreta. U gradu su, po zadatku, ostali drugovi Fadil Idrizović-Šahbegović, član KPJ, Rašid Ruvić, skojevac, Ismet Smajić i njegov brat Rifat, koje sam smatrao članovima Partije, iako im to još nisam bio saopćio i Edhem Bota. S Ozrena sam održavao vezu s njima. Oni su nam slali sanitetski materijal, duhan, papir, a i značajna obavještenja o neprijateljskim garnizonima u Zavidovićma, Maglaju i Doboju, pokretima i namjerama neprijatelja. Od februara do aprila 1942. godine vezu s Maglajem je, po skojevskoj liniji, održavao s Ozrena i Dinko Falatar. Nekako pred četnički puč na terenu neki aktivisti u Maglaju su dobili pozive u domobranstvo i htjeli su da dođu k nama u partizane. Međutim, situacija na Ozrenu je, u odnosu na Muslimane, zbog četničke propagande, bila takva da sam ih morao ubijediti, a to mi je teško pošlo za rukom, da se odazovu pozivu u domobranstvo i da zatim, tamo gdje budu služili vojsku, prvom prilikom, gdje god se nađu, prebjegnu u partizane, što su oni i učinili.

SB u NOB, VIZ Beograd 1976, knj. I, str. 745-749.

1 U izvještaju Mahmuta Bušatlije Bodina, člana vojnog rukovodstva za Bosnu i Hercegovinu, poslanom koncem avgusta 1941. godine Svetozaru Vukmanoviću Tempu, stoji i slijedeće:

“Prilikom zauzimanja Maglaja, Doboja, Gračanice i drugih mjesta u ovom kraju, ono malo part.(ijskih) organizacija uzelo je aktivna učešća i, kad su partizani bili prisiljeni da se povuku, prirodno, povuklo se i ono malo partijskog članstva – do tada nekompromitovanog. Tako je u Maglaju jedan stari partijac (riječ je o Fikretu Dediću – napomena Redakcije), do tada potpuno nekompromitovan, održao partizanima pozdravni govor prilikom zauzimanja Maglaja. Jasno je da je sa ostalim morao u šumu. Ovakav stav Partije sproveden je u cijelom okrugu. Svi ovi drugovi, ukoliko nisu prisiljeni na ovakvo držanje, ne smiju izmaći kazni… Partizani su držali Maglaj oko 36 sati u svojim rukama. Tamo su održavali zborove preko kojih su objasnili narodu akciju. Ispred partiz.(ana) govorio je drug Petar Dokić, a ispred građana Fikret Dedić (Da ga bog ubije!).” Zbornik dokumenata i podataka o NOR jugoslavenskih naroda, tom IV, knjiga 1, dok. br. 56.

Fikret Dedić je iz Banjaluke i on i braća mu bili su poznati kao komunisti, te se teško moglo o Fikretu govoriti kao “nekompromitovanom”, tim više što je kao komunista do rata bio hapšen. Napomena Redakcije.