Jekdur Allah – članak u “Preporodu” 15. 09. 1976.

Nemam smisla za pismene sastave. Nisam imao ni kao đak. Ali, jedan običaj vezan, Preporod 15 09 1976 Jekdur Allahbaš, za Ramazan, ponuka me da se odazovem vašem pozivu i da za list »Preporod« napišem ovaj skromni sastav. Naime, bio je običaj u mjestu Maglaju, gdje sam ranije živio, da se ljudi po obavljenom teravih namazu sakupe pred džamijom i jedan između njih iz svega giasa vikne »Jekdur Allah«. Prisutni, u horu, punim glasom, to za njim ponove. Tiha ramazanska noć raznosila je, po cijelom gradu, eho »Jekdur Allah«. Čuo ga je svaki i musliman i nemusliman, postač i nepostač. Za mene, posebno, iskreno govoreći, ranijih godina, kao nepostača, eho »Jekdur Allah« imao je značaj opomene, s najmjerodavnijeg mjesta, da nije u pita­nju obična noć, nego ramazanska i na obaveze veza­ne za Ramazan, pa sam, često u skrivenim dubinama duše, znao osjetiti izvjesnu grižnju savjesti. I, danas, kada više ne čujem nigdje »Jekdur Allah«, svaka po­misao na Ramazan izaziva sjećanje na taj običaj i svakog Ramazana poželim da se svrstam u grupu ljudi koja pred džamijom izvikuje »Jekdur Allah«.

Hamdija Stočanin
“Jekdur Allah” – Allah je jedan, od turske riječi “jek” što znači jedan.

Po njima su se zvale maglajske ulice (3. dio)

Ulica Darka Cvijanovića

Sa dužnim poštovanjem sjećamo se Darka Cvijanovića naprednog omladinca koji je položio svoj život za slobodu. Njegovo ime nosi jedna ulica u Maglaju i na taj način donekle smo dali obilježje uspomeni na Darka koji je rođen 26. aprila 1925. godine u Maglaju, u trgovačkoj porodici Nikifora Cvijanovića.

Darko je završio osnovnu školu u Maglaju, a imao je sreću da gimnaziju pohađa u Tuzli, gdje se u to — predratno doba, osjećao uticaj napredne omladine. Svojim ponašanjem i druželjubivošću stekao je mnoge prijatelje, a mrzio je šovinizam i nacionalizam, mrzio je one koji su težili nacionalnoj podvojenosti. On je od malena, već u trgovini svoga oca osjetio i vidio šta znači neravnopravan položaj velikog broja radnika, susretao se sa onima koji ranim vozom putuju na Usoru, a vidio je i grupe poljoprivrednih radnika koji su sa svojim alatom čekali na ćaršiji da ih neko zovne u nadnicu, da bi za rad od jutra do mraka primili toliko da održe goli život. Iako sam nije oskudjevao, on je osjećao nepravdu.

Rat ga je zatekao u Tuzli, morao je da prekine školovanje i da se vrati u Maglaj. Njegovo djelovanje, njegove napredne ideje osjećale su se i u Maglaju, on je stalno govorio »brat je mio, koje vjere bio«. U to vrijeme u Maglaju je boravila iskusna ilegalka Tamara Begović iz Brčkog, bila je tu u posjeti rođacima. Na veče uoči prvog oslobođenja Maglaja, kotarski predstojnik Panić dijelio je stotinjak pušaka i municiju građanima Maglaja, očekujući da će oni pružiti otpor oslobodiocima ali već sutradan sve puške su predate partizanskim jedinicama koje su oslobodile Maglaj, a da iz njih nije ispaljen ni jedan metak. U toj akciji je imao uticaja i Darko, a i Tamara. Odmah poslije toga drugarica Tamara odlazi u Brčko, a sa njom se tamo sklanja i Darko Cvijanović, da bi se spasili od gnjeva ustaških zlikovaca, poslije povlačenja boraca Partizanskog odreda.

Evo šta o Darku Cvijanoviću, njegovom djelovanju u Brčkom kažu dvojica boraca, Fadil Alikadić i Refik Piskavica:

Znamo da je drug Darko došao u Brčko, bio je kod Jusufa Begovića, oca Tamarinog, da je zajedno sa Tamarom radio za NOP i da je već početkom decembra 1941. godine bio primljen u Komunističku partiju Jugoslavije. Kada je u Brčkom provaljena Skojevska organizacija početkom januara 1942. godine, počelo je hapšenje, a Darko je zajedno sa Tamarom, Harizom Suljićem i Zaimom Mušanovićem napustio grad u namjeri da odu u partizane, ali su otkriveni na periferiji grada i uhapšeni.

alt
Slika je preuzeta iz članka Ataha Mahića o nekadašnjem KUD “Islahijjet” u Brčkom (TVZM)

Hariz Suljić je prilikom hapšenja izvršio samoubistvo pištoljem, a ostali su opkoljeni, pohvatani i dovedeni u zatvor u Brčko. Za vrijeme istrage u brčanskom zatvoru kao i u logoru Jasenovac, kuda je otpremljen, Darko je imao dobro držanje. U logoru se razbolio usljed fizičke iscrpljenosti i mučenja, a u aprilu 1942. godine spaljen je u jasenovačkom krematorijumu zajedno sa još 12 drugova iz te »brčanske grupe«.

Tako je završio svoj život ovaj divni mladić, ne dočekavši slobodu za koju se borio, bio je i ostao dosljedan svojim idealima, primjer kako se čuva bratstvo i jedinstvo.

Zijah SMAJLAGIĆ

(Članak objavljen u listu Natron, 31. maj 1977. godine)

Ulica Braće Bašić

Ulica koja vodi od Kuršumlije džamije prema gornjoj čaršiji nosi ime ove dvojice boraca za slobodu. Rođeni u Maglaju, Mehmed 1911, a Jusuf 1914. godine potiču iz siromašne patrijarhalne porodice Mustafe Bašića. Osnovnu školu su završili u Maglaju, pa ih je put kao i mnoge druge omladince iz Maglaja vodio na razne strane da potraže bolji život, jer u Maglaju se u to vrijeme nije moglo, očekivati zaposlenje. Mali je broj onih koji su uspjeli da se zaposle u ono nekoliko zanatskih radnji.

Mehmed je pohađao gimnaziju u Sarajevu i kasnije Pravni fakultet. Zaposlio se najprije u Jajcu, zatim je premješten u Bosansko Grahovo. Tu je dočekao okupaciju. Kao napredni omladinac bio je aktivan i organizovan, pa je kao takav ubijen od četnika odmah 1941. godine.

Jusuf se nakon završetka osnovne škole zaposlio u željezničkoj radioni u Sarajevu. Poznato je da je upravo tu stasao veliki broj članova SKOJ-a i Partije, da je u toj radioni radnički pokret i Partija imala snažno uporište. Jusuf se priključio naprednom pokretu, pa je među prvima izašao iz Sarajeva 1941. godine da bi učestvovao u borbama za oslobođenje. U međuvremenu bolovao je od tifusa, a čim se oporavio opet se uključio u borbu. Poginuo je negdje na granici Mađarske pred završetak rata. Ni danas se ne zna za grob ovog palog borca, ali maglajska ulica koja nosi ime braće Bašića ostaje kao stalno obilježje i sjećanje na pale drugove.

Z. SMAJLAGIĆ

(Članak objavljen u listu Natron, decembar 1977. godine)

Natron, 29. 11. 1977. Članak o Asimu Mulaliću

Asim Mulalić je bio omladinac za koga se može reći da je iz velike ljubavi prema slobodi otišao u partizane. Tih godina 1943. i 1944. u Maglaju se pričalo o velikoj ljubavi Asima i Hije Mulabdić, djevojke iz Gornje Mahale, kao o nečem uzvišenom. Kod Asima je ipak preovladala ljubav prema slobodi svog naroda i zemlje te iako nježnog zdravlja, odlazi u redove jedinica NOB, nadajući se da će ga poslije čekati njegova Hija. Međutim, život se poigrao sa ovo dvoje mladih. Oboje su umrli ne dočekavši slobodu.

Rođen je u Maglaju 1917. godine, u zanatskoj porodici. Ostao je rano bez majke, sa ocem Šahbegom, potkivačem konja i maćehom Šefikom, koja ga je odgajala. U toj siromašnoj, zanatskoj porodici rastao je Asim i završio osnovnu školu u Maglaju.

Nakon završene osnovne škole pohađao je Građansku školu u Doboju, te nakon završene ove škole odlazi na školovanje u Sarajevo, gdje je izučavao školu za otpravnike vozova, Poslije školovanja Asim dobiva prvo zaposlenje na željezničkoj stanici Gabela, kao mladi otpravnik vozova. Nakon kraćeg vremena premješten je u stanicu Maglaj, gdje je vršeći službu pokazivao dosta umjeća u obavljanju svoga posla.

Asim je bio druželjubiv, stupio je i u tamburašku sekciju koja je tada djelovala u Maglaju, a igrao je i u nogometnom klubu. Zahvaljujući uticaju Partije i SKOJ-a u predratnom i ratnom periodu, Asim se svrstao u napredne omladince i saradnike ilegalne organizacije. Svoju aktivnost pokazivao je još 1942. godine učešćem na izletima u Borik sa drugim omladincima kojom se prilikom vršilo upoznavanje situaciji kako u okolini Maglaja tako i sa situacijom u svijetu.

Nakon tih dogovora vršena je dalja propaganda u gradu u korist NOP-a. Isto tako, Asim je aktivno učestvovao u organizovanju teferiča i igranki za omladinu na Omerdinom polju, jer je i ta forma korištena za djelovanje među omladinom.

Učestvovao je u sakupljanju pomoći od omladine za potrebe oslobođene teritorije. Kada je kroz Maglaj 1943, prošla Dalmatinska brigada, Asim se pridružio u želji da ode u borbu, jer je u to vrijeme imao nepogodnog šefa stanice od kojeg je strahovao.

Vraćen je iz brigade jer je bio nježnog zdravlja, a bio je i potreban za ilegalan rad u gradu.

Asim je tražio priliku da izađe na oslobođeni teritorij. Takva prilika mu se pružila 13. septembra 1944. godine, kada je organizovan masovan izlazak ilegalnih radnika i ostalih patriota na oslobođenu teritoriju.

Njegov put je bio pravac Novi Šeher, skupa sa najbližim drugom Enverom Šečićem. Dolaskom u Tešanj, drug Asim je, kako je pričao Enver, bio raspoređen u 14. Srednjobosansku brigadu i zadržan u komandi mjesta. Odatle su učestvovali u borbama na Crnom Vrhu. Pored toga priča Nusret Krzić:

Vidio sam nekoliko puta Asima kada je dolazio iz Teslića u komandu mjesta u Tešanj, jer je u međuvremenu bio prekomandovan u Teslić. Jednom prilikom znam da je učestvovao u borbi na Sivšoj kada su ustaške jedinice napale na naše položaje. U 19. Srednjobosanskoj brigadi, Asim je bio raspoređen u prvi bataljon u kome je komandant bio Stevo Markočević, visokokvalifikovani tesar, a kasnije graditelj Natronke.

Kasnije je Asim kao stručno lice prebačen na rad na željeznicu u Šiprage, da bi poslije bio dalje prekomandovan po potrebi na glavnu partizansku prugu Donji Vakuf – Srnetica. Tu se Asim, vršeći savjesno povjerenu mu dužnost razbolio. Prebačen je u bolnicu u Banja Luku koja je u to vrijeme bila oslobođena, te je tu i umro. Smrt ga je zadesila 15. aprila 1945. godine ne dočekavši potpuno oslobođenje naše zemlje i povratak u svoj Maglaj, koji je neizmjerno volio. Sahranjen je na groblju u Banja Luci. Pored njega je grob maglajlije Zaćira Obralića.

Tako se ugasio život ovog hrabrog i tihog borca, omladinca sa kojim se ponosi naša generacija.

Zijah Smajlagić

Asim Mulalić o kome govori ovaj članak je daidža rahmetli Asimu Musaefendiću, nedavno preminulom profesoru matematike. Musaefendić r. Mulalić Ajka (1912 – 1997), majka Asima, Ekrema, Rifata, Esada, Hidajete i Nisvete, a supruga Salke koji ubijen 1944. “u direktnom teroru” mu je sestra. Imali su još jednu sestru Alemu udatu Emrić (1904 – 1965). Kao što stoji u članku, Šefika r. Avdibegović bila im je maćeha, a majka se zvala Zulfa r. Hasančić, jedna od deset kćeri i sinova Ibrahima i Bademe r. Obralić. Zulfa je umrla 1921. – kad je Asim imao četiri godine. (Nap. TVZM)

List “Natron” 30. 04. 1977. Članak o Ahmetu Mustabašiću

POVODOM DODJELJIVANJA PRVOMAJSKE NAGRADE SSJ

SRETNO AHMETE!

AHMET MUSTAJBAŠIĆ PRIMIO PRVOMAJSKU NAGRADU I POVELJU

Nekada je tu bilo plodno Liješničko polje uz prugu uzanog kolosijeka gdje se smjestilo i nekoliko kućeraka. Samo zato što su bili bliže Ulišnjaku, pripadali su tom naselju, a u stvari dijelila ih je rijeka Bosna. Sada je na tom liješničkom polju tvornica Natron, protegla se od ušća rijeke Liješnice, pa sve tamo do naspram prvih kuća Ulišnjaka. Sada tu prolazi pruga koju su gradile omladinske brigade. Nema više ni onih kućeraka. Nešto je porušeno, jer je trebalo prostora za Tvornicu, a nešto je porušeno da bi se izgradile nove i ljepše kuće.

Mehmed Mustajbašić, abadžija, životario je ovdje na malo zemlje i u skromnoj kući, svojim radom podizao je sedmero djece. Za svako je našao po neki posao, neko zanimanje. Ahmet koji se rodio 1932. godine, pješačio je svakog dana, četiri godine u osnovnu školu u Maglaju, a odmah poslije rata pošao je na izučavanje limarsko-bravarskog zanata u Zavidovićima. Naukovanje je završio kod Mustafe Krzića u Maglaju.

Još za šegrtovanja, Ahmet se uključio u omladinske akcije, bio je na izgradnji auto-puta Bratstvo-jedinstvo, na izgradnji Novog Beograda, na akcijama sječe šume i slično. Kad se »oslobodio«, kad je položio ispit otišao je u vojsku i to u vrijeme onih nemirnih događaja oko Trsta u jedinici koja je tamo bila raspoređena.

Po dolasku iz Armije za Ahmeta Mustajbašića počinje novi život. Počela je izgradnja tvornice Natron i on se 12. maja 1954. godine upisao u matičnu knjigu ove Tvornice. Počeo je da radi u jeku izgradnje, a ostao je do danas, prolazeći kroz sve faze njenog rasta i razvoja.

Kad se zaposlio, kad je stao na svoje noge, počeo je da misli na budućnost, oženio se, stekao je svoj dom. Izgradio je kuću na komadu zemlje – očevine, što je ostala nezahvaćena tvorničkim krugom. Tu on sad živi, može se reći pored ograde Tvornice. On je i na taj način vezan sa njom. a inače kažu da je on više u Tvornici nego kod kuće, uvijek je u Pogonu kad god to zatreba u bilo koje doba dana ili noći.

Valjda da ne iznevjeri tradiciju Ahmet se postarao i za brojnu porodicu, ima petoro djece, najstariji sin završava Mašinsko-tehničku školu u Doboju, a najmlađa kćerka sprema se da pođe u prvi razred osnovne škole.

-Bio sam ja u ono poslijeratno vrijeme član folklora u Maglaju, a sada nemam vremena da se nečim bavim. Ponekad se umiješam sa djecom kad igraju loptu i to je sve. Kad nisam u fabrici moram pomoći i oko kuće, obrađujem malo bašte, žena vodi brigu o domaćinstvu. Imamo i jednu kravu, dobro mi dođe, više radi djece. Znate kako je, ja sam radim, a ima nas.

To je eto naš Ahmet Mustajbašić, visokokvalifikovani majstor, predradnik bravara održavanja u Proizvodnji papira. Iznenadio se kad je čuo da su ga drugovi iz Sindikata predložili za nagradu za njegovo dugogodišnje primjerno zalaganje u radu za isticanje u rješavanju problema, naročito za vrijeme remonta i u drugim prilikama. Bio je Ahmet biran u mnoge organe samoupravljanja. Sada je član Delegacijo OOUR Proizvodnja, delegat je u Zajednici penziono-invalidskog osiguranja, član je Savjeta mjesne zajednice Liješnica.

U kući Ahmetovoj radost i iznenađenje, a na pitanje šta misle sa novčanim dijelom nagrade koja iznosi 3 miliona starih dinara, dileme nema. Već je određeno da se ta sredstva odvoje za školovanje djece. Tako Ahmet želi da i njegova djeca postanu vrijedni radnici, graditelji socijalizma, da slijede njegov put.

– Da znate drugovi kako mi je bilo kad sam krenuo u Beograd. Nisam mogao da se snađem pred zgradom Saveznog izvršnog vijeća, a kada sam tamo ušao, ono sve naši državni i politički rukovodioci, pa lijepo razgovaraju sa svima, a ja sam to do sada samo na televiziji gledao.

-To sam eto doživio i to je za mene nezaboravno, ja stvarno moram da zahvalim svima koji su me predložili i koji su prihvatili prijedlog da ja ove godine budem jedan od nosilaca ovog visokog priznanja koje se daje našim radnicima, rekao nam je Ahmet Mustajbašić na rastanku.

A mi bi dodali pored naše, još jednu čestitku, razglednicu iz Trstenika upućenu na Ahmetovu adresu u kojoj doslovce piše: »Čestitamo vam nagradu. Vi ćete nam biti primjer kako treba raditi i voljeti domovinu«. U potpisu učenici i učitelj I razreda osnovne škole Trstenik.

I.D.

Maglajske ulice su se zvale po njima (2. dio)

STANKO PANIĆ,

rođen 1918. godine u Striježevici kraj Maglaja. Po zanimanju zemljoradnik. Završio građansku školu u Doboju. Pripadao je grupi napredne omladine, koju je okupljala Dušanka Vajić.

Rat ga je zatekao u jednoj jedinici bivše jugoslovenske vojske u okolini Gospića (Hrvatska). Volio je svoju domovinu iznad svega, a vojska se raspušta bez borbe…

U svojoj rodnoj domovini preko neprohodnih šuma kradom se prebacuje do svog rodnog kraja, do svoje Striježevice.Natron 1963 Stanko Panic

Ovaj razboriti, vrlo odmjereni striježevički seljak nije mogao dugo da podnosi uvredu sramne kapitulacije i okupatorsku terorističku čizmu. Odmah stupa u vezu sa licima koja su radila na pripremi ustanka, i baca na organizovanju mještana svoga sela na prikupljanje oružja, hrabreći ga u borbi protiv okupatora.

U prvim danima ustanka Stanka Panića nalazimo na čelu druge čete II bataljona Ozrenskog partizanskog odreda. Četa je dejstvovala na teritoriji Trbuk – Ševarlije, a kasnije i na širem području Ozrena. Pod njegovim rukovodstvom odpočela je i prva bitka u okolini Trbuka, koja se zbila 10. septembra 1941. godine.

U toj borbi Stanko je zračio hrabrošću i svojim junaštvom ulijevao snagu malobrojnoj četi.

Kao hrabrog i neustrašivog, u jesen 1941. godine Partija ga prestrojava u svoje redove – prima ga za člana KPJ. Učestvovao je u svim svakodnevnim bitkama koje su na padinama Ozrena iz dana u dan bivale sve jače i intenzivnije. Odnio je mnoge pobjede, zaklinjući se da iza njega nema mjesta za okupatora.

U prijepodnevnim časovima 12. decembra 1941. godine u borbi protiv ustaša, na Bajića Kamenu iznad Trbuka, Stanko je hrabro poginuo braneći svoju rodnu grudu, svoju domovinu.

Pao je u začetku ustanka u trenutku kada je najviše trebao Partiji i Revoluciji.

Ubistvo Ilijasa Smajlagića

U sarajevskom ustaškom dnevniku “Novi list” od 28. marta 1945. godine, na njegovoj trećoj strani, čitamo “Službeno saobćenje Župske redarstvene oblasti” u kome se obavještava javnost da su ustaški zločinci, u praskozorje slobode počinili još jedan zločin, tj. kako se kaže u ovom glasniku, “da su izvršene odmazde vješanjem pedeset pet lica koja su na podmukli način vršili umorstva državnih službenika, podmetanje mina na vlakove, ubijali redarstvene izvidnike, štražare, pouzdanike, vršili sabotaže i druge protudržavne čine”… Iza oglasnog “obrazloženja” pod rednim brojevima navedena su imena vješanih.

Pod rednim brojem 35 stoji: “Smajlagić Ilijas, sin Đelal, rođen 1920. godine u Maglaju, trgovački pomoćnik iz Sarajeva”.Natron 1963 Ilijas Smajlagić

Dogodilo se to nekoliko dana prije oslobođenja Sarajeva. Bilo je potrebno još samo nekoliko dana, pa bi i za mladića Ilijasa došla toliko čekana sloboda, sloboda za koju se žrtvuje. Ovo grozno umorstvo učinjeno je u ime fašizma, 28. marta 1945. godine na Marijin Dvoru. Tog dana u ranim jutarnjim satima pedeset i pet patriota njihao je prohladni proljetni vjetrić. Lelujalo je pedeset muških i pet ženskih glava, lelujalo je 17 obješenih omladinaca i omladinki, među njima i Ilijas. Zašto? Izgleda ustašama početak oglasa nije bio dovoljno ubjedljiv, pa su pri dnu saopštenja dodali: “jer su djelatni članovi protudržavnih organizacija, postrojenih u “Petokrake” sa zadaćom da vrše atentate na predstavnike vojnih i građanskih vlasti, razornim tvorivom dižu u zrak pojedine državne zgrade, vrše djela sabotaže i druge protudržavne čine”…

A ko je omladinac Ilijas Smajlagić? Biografija kaže da je ovaj mladi trgovački pomoćnik veoma teško došao do zvanja i zaposlenja, da je još 1941. godine doturao razni materijal za NOB, da je dva puta hapšen, da je iz domobranske centralne ambulante preko ilegalne partijske organizacije u Maglaju otpremao velike količine sanitetskog materijala za naše jedinice u Centralnoj Bosni i bolnice u Tesliću. U njegovom stanu skrivali su se mnogi ilegalni radnici, a među njima Valter Perić, Enver Krzić i mnogi drugi. Pao je u ruke neprijatelja 20. marta 1945. godine. Počiva u zajedničkoj grobnici na Partizanskom groblju na Koševu.

ŽivanPETKOVIĆ

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Natron 1963 Dragica MitrovicDRAGICA MITROVIĆ,

svršena učenica Ženske stručne škole. Rođena u Osojnici, kraj Maglaja, 1922. godine.

Prvih dana po padu stare Jugoslavije ušla je u grupu sanitetskog tečaja, formiranog od strane Dušanke Vajić, učiteljice iz Trbuka. Na tečaju je naučila ukazivanje prve pomoći ranjenim i ozljeđenim. Na tom tečaju dobila je osnovno političko obrazovanje.

Prvog dana ustanka odlazi sa svojom učiteljicom Dušankom u sjedište štaba partizanskog odreda u Brezike, formirajući zajednički glavnu partizansku bolnicu.

Prvoborac Dragica Mitrović, poginula je hrabro u jesen 1943. godine u borbama sa ustašama i četnicima na Capardama kod Tuzle.,

“Natron” br. 6 – 26. 07. 1963.

“Bošnjak” 1910. Članovi Muslimansko-muallimskog i imamskog društva iz Maglaja

U Muslimansko-muallimsko i imamsko društvo pristupiše
iz Maglaja kao redovni članovi i tobosnjak 2010. mualimsko - imamsko drustvo
II. reda;
Naim ef. Lokmić II. muallim,
III. reda:
Sulejman ef. Mulamehić III. mualim,
Smajil ef. Terzimehić muallim ženski,
kako pomagači:
Mehmed beg Širbegović načelnik,
Ibrahim ef. Krzić sud. pisar,
Zulfaga Muratbašić posjednik,
kao utemeljač:
Hafiz Nuri ef. Čejvan I. muallim

Pismo Husejna Obralića Čabre listu “Gajret” 1933. godine

Zahavala Gajretu

Prije tri godine posle svršene osnovne škole moj sin Hasib stupio je kao šegrt pod krov internata Gajretova, našeg, vrednog humanog kulturnog i prosvjetnog društva. Pune tri godine držao ga je „Gajret” u svom naručju i hranio svojimGAJRET 1933 Obralic Husejn i Hasib pismo zahvale hljebom, kao majka dijete svoje. Ja otac petero djece od svoje minimalne zarade ne bi mogao utrošiti ni dinara za izdržavanje Hasiba u Sarajevu, za to se osjećam dužnim da zahvalim Gajretu, da nije ostao na ulici bez ikakvog zanata.

Moj  sin sa osobitim zadovoljstvom sjeća se momenata iz Internata, što svakako treba zahvaliti vrijednim i sposobnim upravnicima, koji su upotrebljavali najsavršenije metode u vaspitanju naših mladih šegrta. Samo ovakim radom Gajret će sebi stvoriti iskrene saradnike i propagatore svojih ideja. Nikad neću zabo­raviti kao ni moj sin na Gajret, koji je omogućio, da dođe do sigurne egzistencije i da postane vredan sin našeg naroda.

Uz najtopliju zahvalu i poštovanje Gajretu obećajem da ću biti vredan pobornik njegovih ideja i da ću mu pomoći u širenju njegove akcije. Uz mahsus selam Husejn Obralić, Hasib Obralić.

Maglaj dne 13 aprila 1933 godine.

Ovo je pismo kafedžije Husejna Obralića poznatijeg po nadimku Čabro, čiji je objekat – Čabrina kafana bio i ostao do danas jedan od simbola starog dijela Maglaja.

Husejn (sin Zaćira) je rođen 1893. a umro 1963. Petero djece koje spominje u pismu su sinovi Hasib, Mehmed, Mustafa i Zaćir te kći Rašida.

Sin Zaćir poginuo je 1946. kao pripadnik NOVJ. O njemu i njegovoj pogibiji pisao je Zijah Smajlagić u članku objavljenom u listu “Natron” 30. 06. 1977:

Likovi naših boraca

Godine prolaze, rastu nove generacije, pa moramo voditi brigu da oživimo sjecanja i na one borce koji su ugradili svoje živote u temelje naše slobode, a koji nemaju neko vidnije spomen-obilježje.Zacir Obralic Natron 1977

Jedan od takvih je i Zaćir Obralić, rođen u Maglaju 14. septembra 1922. godine. Njegov otac Husein, poznatiji kao Čabro, koji je umro prije nekoliko godina, a još bolje je bio poznat po dobroj kahvi i pričama o starinama Maglaja, nije imao mogućnosti da školuje Zaćira, jer su prihodi kafedžije u to vrijeme bili tanki, pogotovo u Maglaju kojem je tada bilo više kafana nego danas. Zaćir je završio osnovnu školu, a poslije toga morao je kao i mnogi, da se otisne »trubuhom za kruhom«, pa je tako stigao u Zenicu. Tu je kod privatnog pekara Rifata počeo da šegrtuje.

Još dok je bio na zanatu, Zaćir se isticao kao primjeran omladinac, dobrog vladanja i u granicama mogućnosti pomagao je mnogočlanu porodicu svoga oca u Maglaju. O njemu i njegov majstor Rifat, koji češće navrati na kafu u prolazu kroz Maglaj, govori sve najljepše i kaže da je to bio zaista primjeran mladić koji je uspješno izučio pekarski zanat 1940. godine.

Zaćir se družio i sa naprednom omladinom u Maglaju, aktivno se bavio sportom igrao je u tadašnjem maglajskom nogometnom društvu »Radnički«. Uvijek je služio za primjer drugima.

U NOVJ stupio je 15. septembra 1944. godine, kada je iz Maglaja krenula veća grupa omladinaca (Ferid Obralić, Omer Zorabdić i drugi) koji su na Omerdinom Polju prešli preko Bosne i dalje prema Šeheru, gdje su se uključili u XIV Srednjobosansku brigadu. U 1945. godini iz te Brigade prebačen je u Brigadu KNOJ u kojoj je bio postavljen za upravnika pekare. Kada se poslije rata pristupilo formiranju udarnih grupa u brigadi KNOJ, javio se kao dobrovoljac i učestvovao u borbi protiv ostataka neprijateljskih grupa četnika i ustaša. Učestvujući tako u jednoj akciji, gdje se uvijek isticao borbenošću, poginuo je u borbi sa grupom četnika 19.januara 1946. godine, položivši svoj mladi život u temelje naše oslobođene zemlje. Njegovi drugovi iz Brigade KNOJ-a sahranili su ga u Banja Luci. Tako se ugasio život mladog borca Zaćira Obralića.

Zijah SMAJLAGIĆ

Kći Rašida (1914-1980) je bila udata za Mustafu (Muje) Bilića. Imali su sina Feriza (1941-2001).

Hasib je živio u Zavidovićima. Imao je sinove Sulejmana i Zaćira.

smrtovnica obralic hasiba sulejman zavidovici

GALERIJA U ČABRINOJ KAFANI

Jedna slučajna inicijativa pred realizacijomGalerija u Cabrinoj kafani NATRON 30.09.1975

Ko od nas nije barem jedno poslije ili prije podne proveo pred čabrinom kahvom? To je mjesto privlačno koliko i onaj Maglaj koji nestaje, a kojeg bismo željeli kako tako sačuvati. I, sjećamo se, ima u toj kafani nešto što nas zarobi. Da li je to kafa koja se na žalost više ne tuca, ili je to navika i želja da se susretnemo s nečim što je postalo naš dio. Vjerovatno je da su svi ovi razlozi i naveli Mustafu Obralića da pokrene i realizuje jednu nesvakidašnju ideju. On je jednostavno želio da fotografiše i u kafani na zid stavi slike svojih najstarijih mušterija! Eto, samo to i samo toliko. Ali, to je, istovremeno, i zaustavljanje našeg sjećanja, zaustavljanje našeg starenja. Jer, ne zaboravimo, odlazimo u Čabrinu kafanu, iako je tamo samo Čabrina fotografija i njegov uvijek prisutan osmjeh. Tako je u toku i tako nastaje svojevrsna galerija likova naših najstarijih Maglajlija. Dosada je završeno oko pedesetak portreta, a malo je još ostalo pa da cjelokupni posao bude potpuno dovršen. Onda, svečano i kako to dolikuje, treba otvoriti izložbu koja se neće skidati i koja ostaje trajno vlasništvo naše i sredstvo protiv zaboravljanja koje je često neumitno.

(List “Natron”, 30. 09. 1975.)

SL 06. 06. 1903. Nenadović, Tahmiščić

Br. 2334/gr. 1903. IV. 3/1903.  1188 1—1

Kotarski ured kao sud u Maglaju daje na znanje, da je na molbu ovrhovoditelja Nurije Mulabdića iz Maglaja, zbog dužnih 253 K 40 h spp., dozvolio javnu dražbu nepokretnina ovršenice Zlatke H. Nenadovića iz Maglaja, u grunt. ul. br. 36, kat. općine Briesnica dol. u A I. upisanih.

Za dražbu tih nepokretnina, koja će se obdržavati kod ovog suda u uredovnoj sobi, odregjuje se prvi rok u subotu dana 13. juna 1903. u 11 sati prije podne.

Na ovom roku prodati će se nepokretnine za najviše ponugjenu svotu, ali ne ispod oglasne cijene odregjene na 300 K.

Dražbeni uslovi i isprave…

Kotarski ured kao sud. Maglaj, 5. maja 1903.

 

Br. 929/gr. 1903. IV. 112/1902.   1189 1—1

Kotarski ured kao sud u Maglaju daje na znanje, da je na molbu ovrhovoditelja Mehmeda Mulabdića, trgovca iz Maglaja, zastupan po odvjetniku dru Maxu Rothu iz D. Tuzle, zbog dužnih 900 K spp , dozvolio javnu dražbu nepokretnina ovršenika Mujage Tahmiščića, posjednika iz Maglaja,

u gr. ul. br. 2, kat. općine Briesnica dol., u A I., teNenadovic, Tahmiscic SL 6 6 1903

u gr. ul. br. 541, kat. općine Maglaj, u A I. i II. upisanih.

Za dražbu tih nepokretnina, koja će se obdržavati kod ovog suda u uredovnoj sobi, odregjuje se drugi rok u srijedu dana 17. juna 1903. u 11 sahati prije podne.

Na ovom roku prodati će se nepokretnine za naj­više ponugjenu svotu, makar i ispod oglasne cijene od­regjene kako slijedi:

I. Za nekretnine upisane u A I. gr. ul. br. 541, kat. općine Maglaj, naime:

kat. čest. br. 264/2, ku­ćište sa dvorištem, u površini od 100 met.,

kat. čest. br. 264/1, bašča oko kuće, u površini od 1 dun. 620 met.,

kat. čest. br. 265/2, bašča oko kuće, u površini od 550 met., na 500 K.

II. Za nekretnine upisane u A II. gr. ul. br. 541, kat. općine Maglaj, naime:

kat. čest. br. 260, oranica „Bara”, u površini od 11 dun. 570 met.,

kat. čest. br. 261, oranica „Bara”, u površini od 9 dun. 680 met., na 650 K.

III. Za nekretnine upisane u A II. gr. ul. br. 541, kat. općine Maglaj, naime:

kat. čest. br. 697/1, ora­nica „Polje”, u površini od 4 dun. 920 met.,

kat. čest. br. 697/2, oranica „Polje”, u površini od 20 met.,

kat. čest. br. 698/3, oranica „Polje”, u površini od 3 dun. 730 met.,

kat. čest. br. 699/3, šuma obala kraj Bosne, u površini od 630 met., na 680 K.

IV. Za nekretnine upisane u A I. gr. ul. br. 2, kat. općine Briesnica dol., naime:

kmetovsko selište Jovanović, k. br. 2, sastojeći se od 22 komada parcela, u površini od preko 70 dun., na 500 K.

Dražbeni uslovi i isprave…

Kotarski ured kao sud. Maglaj, 25. marta 1903.

SL 07. 07. 1909. Šibonjić, Simić

O. 195/1 1909.   1825 1— 1

Kotarski snd u Maglaja daje na znanje, da je na molbu Alekse Simića pok. Lazara iz Zavidovića, zbog 162 K 64 h spp , dozvolio javnu ovršnu dražbu nepokretnina ovršenika Murata Šibanjića sin Hasana iz Hajderovića, što su upisane :Sibonjic Murat Hasanov SL 7 7 1909

U AI I. grunt. ul. br. 49, kat. općine Hajderović, vrsti mirije, s oglasnom cijenom od 250 K.

Za dražbu, koja će se obdržavati kod ovog suda, odregjuje se prvi rok u petak dana 20. augusta 1909. u 11 sati prije podne.

Na ovom roku prodavaće se te nepokretnine za naj­više ponngjenu svotu, ali ne ispod oglasne cijene.

Dražbeni uslovi i isprave…

Kotarski sud. Maglaj, 22. juna 1909.