Asim Lošić: Tužna kolona – istina ratna priča – list “Natron” 1968.

Jedno prohladno, novembarsko jutro 1941. unijelo je u porodicu Ibrišima Obralića, tog uvaženog komuniste po, ko zna, koji već put, strah i strepnju za vlastiti … goli život …

Zaškripala je naherena kapija, oslonjena na klimave baglame ionako već dotrajalih taraba – tog ostatka starog i patrijarhalnog načina života, tog »znamenja« mahale i kasabe …

U avliju su stupila dva žandarma i jedan opštinski policajac. Žandarmi su začas zastali, a A. S. (policajac) ušao je u kuću kroz čije su prozore prestrašeni ukućani već izvirivali. Neželjeni »gost« – »poznat« dobro još od vremena kad je domaćin kuće otišao na Ozren – među ustanike, u oštrom tonu je naredio Zilhi, Ibrišimovoj ženi: »Spremite se svi. Idete u Jasenovac…« Nastala je tada neopisiva dreka i plač. Žene, nemoćne majke i šestoro nejake djece: Bahrudina najstarijeg sa tek navršenih četrnaest godina i pet njegovih sestrica, sve jedna drugoj do uha.

Spremili su se brzo, ali je između A. i Zilhe nastalo krkljanje oko kućog ključa. »Daj mi ključ i ja ću kuću zapečatiti«, rekao je ljutito A. »Vidjećemo ko će pečatiti: ti, ili ja«, siktala je u svoj svojoj muci Zilha, osjećajući, ipak, iza sebe neku nevidljivu silu koja je štiti – mnogo jaču od ustaške vlasti…

Niz Kuburu, to strmo sokače ispod Sahat-kule, visoko izdigle iznad trošnih zidina drevne tvrđave, krenula je tužna kolona.

Zilha u zaru (po nekima feredža) – na rukama nosi malu Rabiju, tek nekoliko mjeseci staru. Za njom, pognute glave ide Bahrudin u izblijedjelim pantalonicama, dotrajalom kaputiću i košuljici, a njegove sestrice, tek počele živjeti: Bahra, Hata, Hajrija i Fata u cicanim dimijicama, bluzicama, podvezane šamijicama, obziru se na svoj dom, upućujući na njega svoje nježne i naivne poglede orošene gorkim suzama. Kakva podudarnost u ovoj životnoj ironiji. Niz Padine tog sokaka nekada su se te curice, zajedno sa ostalom bezbrižnom dječicom Zagrađa i Gornje mahale sanjkale na ligurama i kućnim ljestvama, a sada, evo, tjeraju ih na robiju. Zašto ..?

Tiha jesenska kiša pomalo rominja, a žandarmski bajoneti, nataknuti na puškama, svojim »sjajem« stežu srca rijetkih prolaznika. Ispunjeni i sami strahom i jezovitošću prizora, mnogi od njih okreću glave. Jedni iz sažaljenja, a neki rijetki i iz … I tako cijelim putem do blizu žandarmske kasarne … Kad su prešli preko čaršije i mosta, preko rijeke Bosne, i došli na »onu stranu«, kako je tada nazivan ravničarski dio Maglaja, sada novo naselje, približili se Čihinoj radnji (krojačkoj), kod stare pošte (sada Krojačka zadruga) Zilha se prenerazila, ugledavši svekrvu kako stoji sa jednim vojnikom.

Zlikovci nisu ostavili na miru ni 60-godišnju staricu. I nju su, podigavši je od Hasančića, gdje je jedno vrijeme boravila, potjerali u Jasenovac. U crnom prugastom zaru, oniska rasta, pognuta pod bremenom godina i tegobnog života, stajala je tu, okrećući se unezvereno oko sebe, dok ne spazi Zilhu. Drhtave ruke stare Nure obgrlile su iznenađenu i već svu uplašenu snahu, odgovorivši joj na pitanje: »Kud ćeš ti mati?« »Kud i ti, tu i ja … u logor.« »Ko tebe Dotjera?« »Ko i tebe«, glasio je ponovni odgovor.

Bahrudin je uzeo malu Rabiju u naramak, jer je Zilha pridržavala majku komuniste koja ama baš ništa nije znaIa o komunizmu, da ne padne i da lakše pređe, inače kratko rastojanje do žandarmske stanice. Nura je Zilhi mimikom pokazivala na osušene usne, a ona joj je, saginjući se u jarak pored puta, rukom zahvatala prljave kišnice i davala da pije. U prirodi je čovjeka valjda da mu se u velikom strahu pojača izlučivanje pljuvačke i suše usta.

Išli su tako slabi i nemoćni i nadasve poniženi, praćeni budnim okom već, za te svrhe, oprobanih »žaca«. Trebalo je samo malo svratiti u žandarmsku kasarnu, a odatle onda na željezničku stanicu, u transport za logor.

Već su bili skrenuli prema kasarni pred kojom su stajala dva domobranska milicionera. »Kud ih gonite?« pitali su oni žandarme. »Eto, u Jasenovac, tjeraju nas«, netko je od proganjanih dobacio. Tada su nastala objašnjavanja žandarma i prepirke između njih i milicionera. Žučno se raspravljalo, pa je došlo i do potezanja pištolja i prijetnji oružjem.

Eto, tako, tu pred žandarmskom kasarnom, ova teška ljudska drama bližila se svom kraju. Srce ojađene majke zakucalo je jače. Uzela je od Bahrudina malu Rabiju i, čvrsto je stežući uz svoje, već ionako umorne grudi, požurila nazad, odakle je i došla. Nena je, tetušeći im, stalno požurivala unučiće…

Bahrudin je, čim se »oslobodio« male Rabije, otrčao prema obali rijeke Bosne. I, tamo negdje, naspram Čakalovca, kod Hadžina vira, onako obučen skočio u hladne talase i preplivao na drugu stranu.

Nije bilo vremena za odmor. Odmah je krenuo do Srpske Varoši, tu se malo osušio i odmorio. Prešao je, zatim, u Hedrevače, a onda u Ulišnjak, u kuću Ljubomira Stjepanovića. Ljubomirovica mu je dala obilnu večeru, a kad je tu prespavao, krenuo je za Rakovac do kuće Vojina Bjeloševića. Našao je u selu ozrenske ustanike. Među njima i svog oca Ibrišima i Fikreta Dedića. Ispričao im je što se zbilo sa majkom mu Zilhom, sestricama i nenom …

»Kuda sama?«, pitaju se Nura i Zilha. Kuća zapečaćena, a u njoj je ionako nesigurno boraviti – bar za dan dva … Nije bilo drugog izlaza. Uputiše se prema Hasančićima. Tu je i Zilhina sestra Badema. Strah od ustaša nadjačao je Bademino saosjećanje sa sestrinim stradanjem.

»Uuh draga … ne smijem vas primiti…«, dok su joj suze lile niz mršave i blijede obraze. Uvela ih je, ipak, u podrum, i zadrobila im surutke sa kukuruzom …

Malo su se tu osvježili i odmorili i, bar za neko vrijerne, odagnali taj užasni strah koji im je, do maloprije, stezao srca i ledio žile. Sunce je već davno zašlo za okolna maglajska brda, a mrak se već uveliko uvlačio u mirne domove mahale. Polako, korak po korak, ponovo se uz Kuburu verala ta, još uvijek tužna kolona …

(Objavljeno u listu “Natron” juni 1968. godine)

TK WEB

Maglajske ulice su se zvale po njima

ĐOKO ILKIĆ

Ulica koja vodi od starog hotela prema Tvornici uz Bosnu, nosi ime druga Đoke Ilkića, zvanog Đula. Sin je umrlog Đorđe i majke Marije Čikoš koja živi u ulici Ilijasa Smajlagića u Maglaju. O ovom drugu nema mnogo podataka o njegovom djelovanju u Maglaju, jer je odmah po završetku osnovne škole otišao na izučavanje zanata u Pirotehnički zavod u Kragujevac. Đoko potiče iz zanatske porodice koja je teško živjela, pa je i on već od rane mladosti kao i njegovi vršnjaci osjetio šta znači borba za život. Kao dječak od 11 godina morao je napustiti roditeljski dom i otići trbuhom za kruhom.

Njegova aktivnost i pripadnost naprednom pokretu ispoljavala se prilikom svakog njegovog dolaska na odsustvo u Maglaj. Družio se sa naprednim omladincima i stalno im pričao o Rusiji, o borbi radničke klase, o životu u Kragujevcu i Zavodima u kojima je radio. Bio je veseljak, svirao je gitaru koju je imao stalno naštimovanu za pjevanje ruskih pjesama. Njegov uticaj na pravilno orijentisanje mladih osjetio se kod maglajske omladine, bez obzira na vjersku pripadnost, jer se on družio sa svima. Svojim djelovanjem i ponašanjem bio je revolucionar i borac. Po onome što se zna i po pričanju Nemanje Ilkića, Đoko je poginuo u Kragujevcu. O njemu se malo zna jer je djelovao u vrijeme stroge konspiracije Partije, ali je po kazivanju drugih pao od neprijatelja kada je pošao na zadatak u Kraljevo da izvede veću grupu radnika na oslobođenu teritoriju.

Zijah Smajlagić

djoko-ilkic-web

DANILO PIJUNOVIĆ

Česti prolaznici koji pođu na izlet prema Trnovi tom lijepom izletištu prolaze kroz ulicu koja nosi ime palog omladinca Danila Pijunovića. Ulica se pruža od stare zgrade suda, pa dalje kroz ranije zvanu Srpsku varoš, u kojoj je rođen Danilo Pijunović u 1924. godini.

Sin je Alekse koji je bio sudski službenik, ali i dobrovoljac solunskog fronta i nosilac Karađorđeve zvijezde, što će sve olakšati njegovom sinu Danilu da mu se omogući dalje školovanje nakon završene osnovne škole u Maglaju. Nakon završene osnovne škole nastavlja sa daljim školovanjem u učiteljskoj školi u Skoplju.

danilo-pijunovic-webO boravku u školi u Skoplju sjeća se Danila i njegov vršnjak Fehat Delić, penzionisani oficir JNA, koji je već kako kaže, primijetio zrelost i borbenost Danila. Danilo se isticao u to vrijeme među omladinom u Maglaju za vrijeme dolaska na ferije. Tako negov vršnjak i drug iz osnovne škole Nedeljko Gojković kaže da je danilo uvijek kada je dolazio donosio razne brošure i marksističke knjige, o čemu smo mi onda malo znali. Posebno se Danila sjeća Milan Pijunović što je nakon kapitulacije Jugoslavije kao još nesvršeni učitelj došao u Maglaj i odmah se prihvatio oružja. U prvo vrijeme viđao sam ga sa lovačkom puškom kaže Milan, kako čuva kuću, a nas djecu bi okupljao oko Ramine kovačnice i učio nas da izvikujemo “fuj Hitler”. Mi smo to kako kaže Milan rado prihvatili i vikali iako nismo znali ko je Hitler i kakvoj se opasnosti izlažemo. Imao je uticaja na sredinu u kojoj je živio, a kako i ne bi, kad je bio jedan od školovanijih.

Ustanak na Ozrenu i napad na Maglaj 23. avgusta 1941. godine bila je prilika za mladog revolucionara Danila da se priključi oslobodiocima sa pištoljem u ruci kojeg je dobio od Luke Pijunovića, tadašnjeg službenika sreza Maglaj. Sa Danilom je u borbu pošla i njegova sestra Zora Pijunović koja je nastavila ratovanje i poslije Danilove pogibije da bi rat završila kao oficir JNA i sada živi u Sarajevu.

Za vrijeme dok je Ozrenski partizanski odred držao oslobođen Maglaj, Danilo je učestvovao u podjeli hrane siromašnima koja je nađena u Zakladi i činovničkoj zadruzi, kao i jednog dijela novca zaplijenjenog u neprijateljskim blagajnama. Kada se Ozrenski partizanski odred povukao iz Maglaja i Danilo je otišao sa ostalim borcima prema Ozrenu odakle je učestvovao u čestim napadima na Maglaj i ostale objekte prema Doboju. Tako je nakon jedne borbe, odmarajući se sa svojim vodom u Jablanici otkriven od neprijatelja i napadnut te je nakon iskakanja kroz prozor kuće u kojoj je boravio, uhvaćen i savladan. Odatle je odveden u Maglaj, a zatim u Doboj i dalje u Zagreb. Uspio se javiti jednom karticom iz Broda i to je posljednje javljanje Danilovo, jer je na putu za Zagreb likvidiran od crnih ustaša. Tako se ugasio mladi život druga Danila, Jednog od hrabrih omladinaca Maglaja.

Zijah Smajlagić

DRAGICA MITROVIĆ

Osvježavajući uspomene na pale drugove i drugarice u NOP-u, sa puno poštovanja i ljubavi sjećamo se pale skojevke, drugarice Dragice Mitrović. Sa ponosom izgovaramo ime ove hrabre omladinke koja nije žalila svoje mladosti, svog mladog života, za bolju budućnost, koju nije doživjela.

dragica-mitrovic-webRođena je 1922. godine u siromašnoj radničkoj porodici, kao treće dijete od osmoro braće i sestara. Već u ranoj mladosti osjetila je sve teškoće života u staroj Jugoslaviji. Kći je majke Duje (koja je umrla 1973. godine) i oca Jovice Mitrovića, ložača na željeznici, čiji je posao bio težak i trebalo je zaraditi toliko da se ishrani deset članova porodice. Njen brat Nedeljko Mitrović, sa kojim smo i obavili razgovor, zaposlen je kao radnik u laboratoriji tvornice “Natron”.

Dragica je osnovnu školu završila u Trbuku, a zatim je pohađala stručnu školu u Doboju. U to vrijeme u Trbuku je živjela i djelovala učiteljica Dušanka Vajić, iskusni partijski radnik, koja je svojim uticajem doprinijela pravilnoj orijentaciji mlade Dragice. Tako se Dragica rano opredijelila za put kojim će krenuti u život, put koji je pun teškoća i borbe za oslobođenje od ugnjetavanja, za bolji život svih u ravnopravnoj zajednici. Zahvaljujući njenom takvom opredjeljenju i djelovanju, bila je primljena u Savez komunističke omladine još prije drugog svjetskog rata, a prijem je izvršila Dušanka Vajić sa ostalim drugovima i drugaricama.

Ubrzo poslije njenog stupanja u redove komunističke omladine došao je i rat, a sa njim i sve teškoće i neprilike koje je rat donio. Došlo je i do ustanka na Ozrenu. Dragica, kao Skojevka, odazvala se odmah pozivu Partije, stupa u redove Ozrenskog partizanskog odreda, i postaje bolničarka u partizanskoj bolnici koja je bila smještena na Brezicima na Ozrenu. Prilikom neprijateljskog bombardovanja bolnice za vrijeme ofanzive na Ozren, Dragica je ranjena. Kada je došlo do cijepanja odreda na Ozrenu, Dragica sa ostalim partizanskim borcima kreće prema Tuzli. Učestvuje u borbama oko Tuzle i Birča u Šestoj proleterskoj brigadi, i prilikom jedne od teških borbi sa neprijateljem pala je na Capardama od ustaških metaka braneći liniju Zvornik – Tuzla.

Sahranjena je u zajedničko … mjesto sahrane obilježeno je spomenikom, skupa sa drugovima i drugaricama koji su sa Dragicom poginuli. Kada je formirano partizansko groblje u Trbuku, želja boračkih organizacija ovog područja bila je da prenesu posmrtne ostatke drugarice Dragice na groblje u Trbuk, međutim, to nije bilo moguće. Ipak drugarica Dragica nije zaboravljena. Pored toga što se hrabre Skojevke sjećamo prilikom svih naših svečanosti, jedna od ulica u Maglaju dobila je ime Dragice Mitrović, kao trajno obilježje i uspomena za sve što je u svom kratkom, ali plodnom životu ostvarila.

Zijah Smajlagić

Članci objavljeni u listu “Natron” 1977. godine.

Abdulah Mahmutagić – kratka biografija

abdulah-mahmutagic-77-webAbdulah Mahmutagić, čije ime danas nosi Ulica koja povezuje ulice Sulejmana Omerovića Cara i Petra Dokića, rođen je u siromašnoj poljoprivrednoj porodici u selu Jablanica kod Maglaja, u vrijeme pred Prvi svjetski rat 1908. Rano je ostao siroče. Otac Mehmed umro je 1915. godine, a majka Hanifa živjela je do 1915. godine. Osnovnu školu završio je u Maglaju. Po završenoj osnovnoj školi, 1920. godine, kao siroče, a odličan đak, dobio je besplatan smještaj u internatu Šerijatske gimnazije u Sarajevu, koju je s uspjehom završio 1926. godine. Te godine odlazi na studije u Beograd kao stipendista dobrotvornog kulturnog društva “Gajret” iz Sarajeva. Studirao je filozofiju, orijentalnu filologiju, na… (nejasno) istoriju, srpski jezik i srpsku književnost. Pored stipendije koju je primao od “Gajreta”, a koja nije bila dovoljna za izdržavanje, davao je privatne časove ostalim đacima i studentima. 1933. godine diplomira. U to vrijeme nije se bavio aktivno politikom, ali i na fakultetu kao i poslije, kretao se u naprednim krugovima omladine. Mnogo je radio na svom stručnom usavršavanju pa je uspio ovladati sa nekoliko jezika (francuski, njemački, arapski i turski). To poznavanje jezika i njegova upornost da se uzdiže i proširuje svoje znanje omogućilo mu je da dobije stipendiju i ode dalje na školovanje u Alžir 1938. godine. Tu sprema doktorat filozofije. U 1939. godini ženi se Topić Halimom, studenticom filozofije.

Po kapitulaciji bivše Jugoslavije, iz Skoplja prelazi u Sarajevo da radi kao profesor na Šerijatskoj gimnaziji, gdje ostaje do hapšenja.

U toku okupacije od 1941. godine čvrsto se opredijelio za NOP, a protiv ustaša, njihovog terora i nasilja. Dobrim dijelom preko njega i drugih koji su radili u Šerijatskoj gimnaziji u to vrijeme, a politički bili orijentisani za NOP, u toj školi rađa se otpor prema okupatoru i počinje djelovanje partijske i skojevske organizacije. Prilikom dolazaka u Maglaj, Mahmutagić počinje dogovore za odlazak u partizane, pozivajući i druge da krenu tim putem.

Među poslednjima koji su se vidjeli sa drugom Abdulahom u Sarajevu je i naš sugrađanin Salko Pirkić:

“Tako, kaže Salko, jednog dana bio sam na Ilidži na kupanju kada je naišao drug Abdulah sa još nekim drugovima. Među njima sam poznao Mustafu Misirliju. Kada me je Abdulah vidio, a poznavali smo se od ranije, pitao sam ga kuda ide, u povjerenju mi je rekao da ide sa drugovima na Igman u posjetu Fići Čengiću istaknutom partijskom radniku, koji je već tada živio na oslobođenoj teritoriji. Poslije sam saznao da je Abdulah uhapšen kao i ostali koji su bili u grupi. Ustaše su uhvatile kurira, koji ih je sve izdao. Uhapšen je sa Misirlićem, tadašnjim studentom iz Sarajeva i nekim drugim. Hapšenje je izvršeno 6. juna 1942. godine, a poslije dužeg ležanja u zatvoru u Sarajevu, otpremljen je u logor u Jasenovac. Tamo je na svirep način likvidiran, on i njegovi drugovi.”

Tako se ugasio život ovog tihog i naprednog intelektualca iz predratne generacije Maglaja.

Zijah Smajlagić

(Članak objavljen u listu “Natron”, avgusta 1977. godine)

na-kalemegdanu-1

Abdulah Mahmutagić, prvi s desna, kako piše na poleđini ove fotografije koju je objavio H. Kadušić na FB stranici “Slike grada Maglaja”. Snimljena je na Kalemegdanu 1930/31 godine, a na njoj su pored Abdulaha s lijeva na desno: Tidža Zvizdić, Fatima Buturović, Ćazim Norić, Tevhida, Mustafa Kamarić i Dževahira Midžić.

na-kalemegdanu-2

“Gradi se novi most u Maglaju” – članak u listu “Natron” 31. 10 1969. godine

GRADI SE NOVI MOST U MAGLAJU

Postojeći most na rijeci Bosni u Maglaju izgrađen je 1912. godine od strane Austro-ugarskih vlasti. Za vrijeme drugog svjetskog rata dva puta je bio oštećen.

Usljed vidljive dotrajalosti mosta, Odsjek za komunalne poslove Skupštine opštine Maglaj po službenoj dužnosti pokrenuo je postupak za utvrđivanje tehničke ispravnosti mosta i u vezi s tim izvršene su slijedeće radnje:

Obrazovana je specijalna stručna komisija sa zadatkom da pregleda i da svoje mišljenje o stanju mosta. Na čelu Komisije nalazio se profesor fakulteta inž. Svetozar Nikolić. Komisija u svom izvještaju koji je podnijela ovoj skupštini, zaključila je da se priđe ispitivanju mosta i posao povjeri jednom institutu koji se bavi ovom djelatnošću.

U međuvremenu, pregled mosta izvršio je i glavni Republički inspektor za puteve inž. Mesud Jamaković i složio se sa mišljenjem Komisije da se mora prići ispitivanju mosta što je u svom posebnom nalogu – pismeno dostavio ovoj skupštini.

Institut “Đuro Đaković” iz Slavonskog Broda izvršio je tehničko snimanje i ispitivanje mosta i u svom izvještaju hitno zatražio zatvaranje mosta radi dotrajalosti pojedinih dijelova od 50 do 80 posto. Ovo ispitivanje trajalo je dva i po mjeseca i za taj period nije se moglo ništa drugo preduzeti u pogledu izgradnje novog mosta ili rekonstrukcije postojećeg.

U tome sklopu razmatran je i prijedlog rekonstrukcije postojećeg mosta, po dobivenom elaboratu od strane Instituta “Đuro Đaković”. Prema predračunu radova ta rekonstrukcija bi koštala 170 miliona starih dinara. Ovom rekonstrukcijom mosta obuhvaćen je onaj dio konstrukcije koji je toliko oštećen da je popravak neophodan, kako bi most služio saobraćaju za period od nekoliko godina, dok se ne bi izgradio novi most. Na osnovu ovog elaborata i rezultata do kojih se došlo, Skupština opštine Maglaj, odnosno Komisija koja je formirana od strane odbornika donijela je razuman zaključak da se ni u kom slučaju ne isplati privremena rekonstrukcija mosta koja bi koštala približno kao polovina cijene novog mosta, a osposobila bi most samo za kraći period od pet godina.

Na osnovu toga, stručna služba Odsjeka za komunalne poslove pronašla je projektnu organizaciju za projektovanje novog mosta, te izvršila izbor mosta koji bi udovoljio na prvom mjestu brzinu gradnje, estetski oblik, kao i cijenu koštanja mosta.

Skupština opštine Maglaj sklopila je ugovor sa projektnom organizacijom “Traser” iz Sarajeva kao najpovoljnijim ponuđačem i ista je izradila prvi dio elaborata novoga mosta radi prikupljanja ponuda o građenju mosta.

Na osnovu ovakvog elaborata i prikupljenih ponuda povedeni su razgovori sa Preduzećem “Tehnogradnja” iz Maribora koja je ponudila najpovoljnije uslove kako u roku izgradnje novog mosta, tako i u finansiranju.

Sa Preduzećem “Tehnogradnja” iz Maribora na osnovu takvih razgovora, dana 11. septembra 1969. godine sklopljen je ugovor.

Novi most biće gotov 30. avgusta 1970. godine. Biće to čelično betonska konstrukcija. Širina mosta iznosi 12 i po metara, od čega otpada 7 i po metara na kolovoz i dvije pješačke staze, širine po 2.25 metara.

U međuvremenu postojeći stari most biće od strane Preduzeća “Tehnogradnja” osposobljen za saobraćaj do 30. oktobra 1969. godine, tj. za jedan i po mjesec dana, i biće povremeno zatvoren samo po nekoliko sati radi radova na izgradnji novog mosta, što će se posebno regulisati između izvođača radova i komunalne službe ove opštine.

Stari most biće definitivno skinut u aprilu 1970. godine. Tada će grad biti bez mosta četiri mjeseca. Za taj period obezbijeđen će biti poseban pješački saobraćaj, a sav ostali dozvoljeni saobraćaj odvijaće se preko mosta kod Tvornice “Natron”.

Milovan ŽARKOV

List “Natron” br. 146, 31. 10. 1969. godine.

ptdc0392-web