Nekoliko članaka objavljenih u Sarajevskom dnevniku početkom 1946. vezanih za kažnjavanje “špekulanata” i oduzimanja imovine

Suđenje špekulantima u Maglaju

Maglaj, 15 januar. Na Sreskom sudu u Maglaju radi špekulacije kažnjeni su: Husein Mulalić na tri mjeseca prisilnog rada sa lišenjem slobode i 10.000 dinara globe radi toga što je prodavao karbit iznad određene cijene, Dželal Smailagić na 5 mjeseci prisilnog rada sa lišenjem slobode, te sa 10 hiljada dinara globe što je skuplje prodavao kožu od određene cijene i Osman Obralić na 3 mjeseca prisilnog rada i 8.000 dinara globe što je skuplje od određene cijene prodao kantu.

(S. dnevnik, 16. 1. 1946)

KONFERENCIJA PRISUDITELJA U MAGLAJU

Maglaj, 23 januar. Danas je održana konferencija prisuditelja Sreskog narodnog suda u Maglaju. Konferencija je sazvana u svrhu upoznavanja prisuditelja sa njihvim zadacima i dužnostima, a najviše po pitanju upoznavanja zakona o pekulaciji i sabotaži.

U preunoj dvorani Sreskog narodnog suda potpretsjednik suda, drug Mehmed Kozić upoznao je prisutne sa zadacima i dužnostima prisuditelja. Zatim su prerađene neke najvažnije tačke Ustava. Kao zadnja i najvažnija tačka ovog savjetovanja bilo je upoznavanje sa Zakonom o špekulaciji i privrednoj sabotaži. Referent je podvukao zadatke svih prisuditelja u zalaganju za poboljšanje ekonomskih prilika u maglajskom srezu. Isto tako istakao je važnost u aktiviranju i upoznavanju širokih narodnih masa, a naročito seoskih u borbi protiv špekulacije. Prisutni su izlaganje saslušali sa velikom pažnjom.

(S. dnevnik, 24. 1. 1946)

Suđenje špekulantima u Maglaju

UPRAVA RADNIČKO-NAMJEŠTENIČKE ZADRUGE RIJEŠENA JE KRIVNJE

Maglaj, 28 januar. Pred Sreskom narodnim sudom u Maglaju vodila se vrlo interesantna rasprava po Zakonu osuzbijanju špekulacije i privredne sabotaže. Odgovarala je uprava Radničko-namješteničke zadruge u Maglaju protiv koje je podnio prijavu referent za suzbijanje cijena pri Sreskom narodnom odboru. Na ranijem suđenju sud je donio odluku kojom se urava zadruge oslobađa krivnje, ali je sudski postupak ponovo poveden na zahtjev Javnog tužioca za okrug Doboj. Prijava tereti upravu zadruge da je prodavala šećer, kafu i bonbone po višim cijenama nego što su odobrene.

Iz saslušanja i pretresa, koji je vođen u Sreskom narodnom sudu u prisustvu građanstva pretreseni su svi detalji u vezi sa ovim postupkom. Iz saslušanja članova uprave zadruge i priloženih dokaza sud je došao do uvjerenja da uprava Radničko-namješteničke zadruge nije kriva i riješio je krivnje. Iz priloženih dokaza uprave zadruge vidljivo je teško stanje zadruge u njenom formiranju, zatim poslovanje bez zarade u čemu se zadruga rukovodila odredbom Ministarstva trgovine i snabdijevanja Narodne vlade B. i H. po kojoj zadruga ima pravo na zaračunavanje bruto zarade od 15 posto što ona nije zarađivala ni onda kada je robu skuplje prodavala. Pored toga zadruga je imala po izjavi uprave i velike režijske troškove kod prebacivanja žitarica i soli – zbog toga što u mjestu nema mosta te je povišenjem cijena na bonbonima kao luksuznom artiklu nadoknadila štetu izazvanu skupim prenosom žitarica i soli.

Izvidni postupak sud je vodio 3 sata, pretresavši sve momente, koji bi mogli osvijetliti pravedno donošenje presude, te je po vijećanju suda uprava zadruge riješena krivnje. Pored toga pred sudom za suzbijanje špekulacije i nedopuštene trgovine vođeno je više rasprava, te su donešene i osude. Tako je osuđen opančar Hasanić Husein na 1 mjesec prisilnog rada sa lišenjem slobode i oduzimanjem cjelokupne zaplijenjene robe zato što je skuplje prodavao opanke; Terzimehić Sejfulah na 5.000 dinara novčane kazne zato što je kupovao sapun preko maksimirane cijene; Ibrahim Mulamehić na 3 mjeseca prisilnog rada sa lišenjem slobode zbog toga što je skuplje prodavao sita; Hamdo Agić na 3000 dinara novčane kazne radi skuplje prodanog konca. – Z. S.

(S. dnevnik, 29. 1. 1946)

SUĐENJE ŠPEKULANTIMA U MAGLAJU

Maglaj, 5 februar. Pred narodnim sudom u Maglaju održano je suđenje po Zakonu o nedopuštenoj špekulaciji i privrednoj sabotaži sekretaru i poslovođi Zemljoradničke zadruge Maglaj-grad, radi toga što je u toj zadruzi prodana roba skuplje od određene cijene.

U toj zadruzi prodane su dvije polovne haljine po 150 dinara mjesto po 80, koliko su bile procijenjene.

Sekretar zadruge Naim Mehinagić brani se da kod razvrstavanja robu nije mogao pravilno ocijeniti. Poslovođa zadruge Aziz Omersoftić veli da je robu primio bez zaduženja, a po cijeniku kojeg je izdao ONO cijena štofanoj haljini je 150 dinara. – Nakon ispitivanja svjedoka sud je proglasio krivim oba optužena, pa je kaznio Naima Mehinagića sa 6 mjeseci prinudnog rada, a Aziza Omersoftića sa 4 mjeseca prinudnog rada i novčanom kaznom od 8000 dinara. – Z. S.

(S. dnevnik, 6. 2. 1946)

SUĐENJE ŠPEKULANTIMA U MAGLAJU

Maglaj, 6 februar. Pred Sreskim sudom u Maglaju održano je nekoliko pretresa po suzbijanju nedopuštene trgovine. Obnovljen je postupak protiv Husejna Mulalića, trgovca iz Maglaja, koji je bio ranije kažnjen radi skuplje prodavanog karbita po cijeni od 25-30 dinara. Sud je donio zaključak da je imenovani kriv, a i on sam krivnju priznaje, te ga osudio na tri mjeseca prisilnog rada i 18.000 dinara globe. Zatim je donesena presuda Idrizu Kadribašiću, cipelaru iz Maglaja, koji je prodavao ženske cipele po 1800 dinara. Sud ga je osudio na tri mjeseca prinudnog rada, uzevši u obzir vrlo siromašno stanje osuđenog. Kupci cipela Teodora Stojanović i Mara Vasić kažnjene su sa po 500 dinara novčane kazne radi toga što su kupile robu po nedozvoljenim cijenama, a o tome nisu izvijestile narodne vlasti.

PRETRES RATNOM DOBITNIKU U MAGLAJU

Maglaj, 6 februar. Pred komisijom za ratnu dobit pri Sreskom sudu u Maglaju održana je rasprava po utvrđivanju ratne dobiti Hajdaru Arifagiću iz Maglaja. Po završenom pretresu komisija je donijela odluku kojom se Arifagić Hajdar iz Maglaja proglašuje ratnim dobitnikom zato što je kao državni službenik obavljao razne trgovačke poslove za vrijeme okupatorske uprave i na taj način postigao dobit u vrijednosti od 173.545 dinara, a u vremenu od 6 IV 1941 do 16 IV 1946 godine. Za vrijeme bivše Jugoslavije do 6 IV 1941 god. imao je nepokretnog imetka samo u vrijednosti od Din 2.800.- i svoje mjesečne prinadležnosti. Navedeni ratni dobitnik koristio je za vrijeme okupacije svoj privilegovani položaj, te je zgrnio toliku dobit da je podigao za sebe novu kuću za stanovanje, zatim počeo podizati još jednu zgradu, i kupio zemljište zvano “Borje” na kojem je podigao ljetnikovac. Pored naprijed navedene ratne dobiti pomenuti je nabavio raznog građevinskog materijala u većoj količini. Obzirom na izloženo, a pošto je ustanovljena ratna dobit, sud je donio odluku kojom se oduzimaju nekretnine ustanovljene da su nabavljene iz sredstava ratne dobiti kao i građevinski materijal, sve u iznosu od 173.545 dinara. – Z. S.

(S. dnevnik, 7. 2. 1946)

ZEMLJORADNIK – TRGOVAC TERZIMEHIĆ I NJEGOV ORTAK NA AGRARNOJ RASPRAVI U MAGLAJU POKUŠALI SU DA IZIGRAJU ZAKON O AGRARNOJ REFORMI

Maglaj, 7 april. Uz veliko interesovanje građanstva ovdje je održana agrarna rasprava Nazifu Terzimehiću. Nazif Terzimehić ukupno posjeduje 82 dunuma i 127kv. metara zemlje, te s njim živi i njegova sestrična koja posjeduje 20 dunuma zemlje. Terzimehić je po zanimanju trgovac. On je radio i danas radi u zajednici sa trgovcem Čejvan Ibrahimom iz Maglaja. Pored zemlje posjeduje i 2 kuće. Na raspravi Terzimehić je uporno dokazivao da je zemljoradnik.

Pretstavnik agrarnih interesenata Osman Idrizović daje svoj iskaz. On kaže: “Ovaj se nije ni javio da pada pod udar agrarne reforme. Bavio se stalno trgovinom”. Drugi agrarni interesenti kažu da je Terzimehić nedavno osuđen zbog špekulacije.

Žena Nazifova izjavljuje da je njihovo glavno zanimanje zemljoradnja i bijesno napada pretstavnika agrarnih interesenata. Na izjavu agrarnih interesenata koji su dokazali da je Terzimehić nezemljoradnik javio se Čejvan Ibrahim Terzimehićev ortak koji je počeo dokazivati da je Terzimehić zemljoradnik.

Poslije vijećanja komisija je donijela odluku kojom se Nazif Terzimehić proglašava nezemljoradnikom te mu se oduzima po zakonu sav višak zemlje u zemljišni fond. Z. S.

(S. dnevnik, 8. 4. 1946)

Careva dženaza. Sarajevski dnevnik, novembar 1945.

Svečana sahrana potpukovnika Sulejmana Omerovića – Cara u Maglaju

Maglaj, 22 novembar.

Prije nekoliko dana na putu između Našica i Osijeka, od neprijateljske ruke iz zasjede, poginuo je potpukovnik JA drug Sulejman Omerović Car. Tijelo poginulog potpukovnika prevezeno je u rodno mjesto Maglaj i bilo izloženo u prostorijama Sreskog odbora NF do sahrane. Sahrana posmrtnih ostataka рotpukovnika Omerovića izvršena je juče uz sudjelovanje velikog broja maglajlija. Na čelu povorke omladina i antifašistička udruženja nosili su vijence. Za omladinom išla je vojna muzika, a za njom počasna četa boraca 16. divizije, čiji je rukovodilac bio i poginuli – Car.

Posmrtne ostatke potpukovnika Omerovića nosili su njegovi drugovi oficiri. Za lijesom je išla porodica poginulog i velika masa građanstva i seljaštva bez razlike na vjeru.

Na grobu je klanjana dženaza, a zatim se ispred drugova poginulog Cara oprostio sa pokojnikom jedan njegov stari drug istakavši vrlinu i hrabrost ovog mladog jugoslovenskog oficira, koji je još 1941. stupio u borbu za oslobođenje svoje domovine. Ispred narodnih vlasti sa poginulim se oprostio drug Asim Lošić. Prije spuštanja lijesa u grob održao je dirljiv govor Hasan Avdić a zatim je odata posljednja počast palom borcu.

Veličanstvena sahrana, kakvu Maglajlije nisu zapamtile, svjedoči koliko je pokojni Car bio voljen i poštovan u Maglaju.

Porodici poginulog potpukovnika Omerovića naše iskreno saučešće, a poginulom drugu neka je laka zemlja, koju je volio i za koju se hrabro borio. – Z. S.

(Sarajevski dnevnik 23. 11. 1945.)

Nekoliko članaka objavljenih u Sarajevskom dnevniku iz novembra 1945. o događanjima i aktivnostima u Maglaju tih dana

Najveće slavlje koje je zapamtio Maglaj

Izbori u Maglaju protekli su u spontanim manifestacijama cjelokupnog građanstva

Maglaj, 12 novembar. I Maglaj, zajedno sa ostalim mjestima, danas slavi najveći praznik naših

naroda. Sinoć je omladina, uz veliko učešće građanstva, priredila na ulicama Maglaja veličanstvenu bakljadu u čast prvih slobodnih izbora. A jutros rano stanovnici Maglaja, koji je osvanuo iskićen zastavama i zelenilom, spuštali su se iz gornjih mahala i pristizali na birališta.. Ispred ulaza u birališta redali su se dugi nizovi ljudi, žena, omladine. Zgrade su iskićene cvijećem, serdžadama, plakatima i slikama narodnih prvoboraca. Slike maršala Tita okićene su svježim cvijećem. Sve je u nekom svečanom prazničkom raspoloženju. Ljudi izlaze veseli iz birališta, stežu jedan drugome ruku i čestitaju

– Da nam je sretna Republika! Stariji blagosiljaju, omladina kliče i pjeva. I najmlađi su tu kod birališta, istina pomalo tužni što ne mogu glasati za svog najmilijeg druga i učitelja – maršala Tita. Maglaj je glasao listom, skoro 100 posto za listu Narodnog fronta.

– Neću valjda glasati za onu »ćoravu kutiju«, što sam došao nego da glasam za onoga za koga sam se borio – kaže Nedjeljko Todorović, radnik iz Maglaja. On radi u Zenici, ali je sinoć, zajedno sa mnogim drugim, došao da glasa za Narodni front.

Na birališta u Maglaju dolazili su i bolesni. Majka maglajskog prvoborca Ibrišima Obralića, bolesna i slaba, došla je na glasanje uz pomoć svojih komšinica. Kad su joj na biralištu objasnili da treba potajno ubaciti kuglicu u kutiju, ona je odgovorila:

– E, djeco moja, prođite sе vi toga. Ne govorim ja potajno ni da mi je dijete junački poginulo 1942 godine na bojnom polju, pa beli neću ni sada potajno da glasam. Pokažite vi meni koja je Titova kutija, jer ja samo za njega znam…

Ulicama Maglaja tokom čitavog dana igraju se kola i razliježu borbene pjesme. Maglaj se raduje istorijskom narodnom prazniku. Maglaj je dostojno izvršio svoiu dužnost, jer su svi glasači Maglaja glasali za Narodni front, za Tita i Republiku. – O. Z. Mirov

Sarajevski dnevnik 13. 11. 1945.

Obnova velikog mosta u Maglaju

Maglaj, 16 novembar.

Prilikom bjekstva ispred Jugoslovenske armije okupator je porušio i veliki most na cesti Zenica – Doboj preko rijeke Bosne u Maglaju. Narodne vlasti izgradile su odmah provizorni most, preko koojeg se obavlja saobraćaj. Sada je Narodna vlada donijela odluku da se obnovi veliki željezni most.

Most prekoo Bosne u Maglaju, koji je izgrađen 1910. godine, bio je dug 156 m, i to u dva raspona po 78 m. Most je razoren eksplozivom na dva mjesta. S jedne strane pao je u vodu, a s druge strane konstrukcija je pala više na obalu. Obnova mosta izvršiće se na taj način da će porušena konstrukcija biti podignuta iz vode, a svi oštećeni dijelovi biće demontirani. Fabrika vagona u Slav. Brodu izradiće sve potrebne dijelove i ugraditi ih u konstrukciju, koja će biti nanovo postavljena. Za dizanje razorene konstrukcije predviđeno je 440 radnih dana. Sada se vrše sve predradnje. Drvena građa za podizanje pomoćne skele već je naručena. Sami radovi počeće za desetak dana.

JESENJA SJETVA U MAGLAJSKOM SREZU

Maglaj, 16 novembar.

U maglajskom srezu je ove godine vrlo rano otpočela jesenja sjetva. Vrijeme je bilo pogodno za rad, i omogućilo da se zasiju velike količine ozime pšenice. I zbilja, stariji ljudi ne pamte da se ikad tolikoo pšenice zasijalo u maglajskom srezu. Samo jedan zemljoradnik Ibro Fetić-Berbić zasijao je oko 1000 kg pšenice. To je najbolji dokaz kako je ovaj kraj shvatio važnost ovogodišnje sjetve, koja će igrati veliku ulogu u ishrani našeg stanovništva. – Z. S.

Sarajevski dnevnik 17. 11. 1945.

SKUPŠTINA CRVENOG KRSTA U MAGLAJU

Maglaj, 22 novembar.

U maloj Sali Doma kulture održana je skupština Crvenog Krsta. Nakon izlaganja zadataka koji danas stoje pred odborom Crvenog Krsta, prešlo se na biranje nove uprave.U upravu su izabrani slijedeći: Savo Momirović, pretsjednik, Čejvan Ibrahim, potpretsjednik, Duško Maksimović, sekretar i Ljubica Krečo, ekonom. U nadzorni odbor ušli su dr. Ceculić, Šahza Lokmić i Ibrahim Krzić.

Sarajevski dnevnik 23. 11. 1945.

Nekoliko članaka objavljenih u Sarajevskom dnevniku 1945. neposredno nakon oslobođenja, vezanih za obnovu porušenih mostova u Maglaju

Udarničkim radom podiže se i zadnji most na pruzi Brod – Sarajevo

Maglaj, 15 jula.

Zadnji nepodignuti željeznički most na pruzi Brod — Sarajevo, preko Bosne kod Maglaja, podiže se užurbanim tempom, sa udarničkim poletom.Već je zabijeno 350 pilota koje predstavljaju 20 vagona drveta.

Pomoćni pješački most, odnosno most za prevoz robe, sa magacinima na obali, bio je

završen u toku nekoliko dana. Uspostavljena je i privremena pruga za teretne i balvan-vagone. Na izgradnji glavnog mosta radi 350 radnika. Medju njima nalazi se jedan inžinjer i nekoliko stručnih radnika. Uglavnom, svi radnici koji ovdje rade, na podizanju mostova već su dobili potrebno iskustvo. Na radu se osobito ističe Udarni bataljon Vojno-tehničkog zavoda, a od pojedinaca drug Ante Ostojić, Šalaga Edhem i sam inžinjer Serže, koji rukovodi cjelokupnim radom.

Radnike na podizanju mosta potpomaže AFŽ iz Maglaja dobrovoljnim sakupljanjem hrane, osobito voća i povrća. Žene Maglaja peru veš, krpe i kuhaju, a do sada su priredili nekoliko puta zajednički objed za radnike. Ovom pažnjom radnici su osobito dirnuti. Treba istaći i primjer žena iz Livna, koje su preko svojih delegata dostavile Udarnom radnom bataljonu Vojno-tehničkog zavoda tri sanduka jaja, jednu kantu masla i nekoliko pari čarapa. Radnici Vojno-tehničkog zavoda ovim se toplo zahvaljuju na ovakovom staranju. Zamolili su da se preko štampe rodbini njihovoj saopšti, da su oni svi dobro i zdravo. O.Z.M.

(Sarajevski dnevnik br. 14, 17. 7. 1945)

Dvadesetorica svjesnih radnika izgradili dva mosta

Maglaj, 18 jul.

Odmah po oslobođenju Maglaja, dvadeset svjesnih radnika, željezničko-transportnih namještenika, dalo se po vlastitoj inicijativi na posao da svojim, radom pripomognu da se što prije uspostavi saobraćaj na pruzi Brod Sarajevo. Bez ikakvih tehničkih sredstava, sa običnim vintovima i čekićima, drvenim maljevima i podupiračima, u toku od pet nedjelja, podigli su most najprije na Lješnici, a potom i na Jablanici. Obadva mosta su željeznički raspona od 20 odnosno 30 metara.

Podizanjem ovih mostova rukovodio je Hadžišehić Ibrahim, bravar, a u požrtvovanom

radu istakli su se osobito Mustafa Đanbegović, Smajlagić Nusret, Emin Mačković i Omer Bašić. Radovi su se odvijali u dvije smjene po 10 radnika. Od sekcijskih radnika udarnički su te istakli desetar Jozinović i radnik Milojević.

Po završetku ova dva mosta radnici su se stavili odmah na raspolaganje Radnom bataljonu, koji je u međuvremenu došao u Maglaj da podiže željeznički most kraj Maglaja na rijeci Bosni. Ovi maglajski radnici ističu se svojim radom i na ovom mostu. Njima se ponosi inžinjer, kao i tehnički preduzimači. Svi su začlanjeni u svojim radničkim sindikatima, te kao svijesni radnici prednjače i služe za primjer drugim radnicima.

Ovih dana održana je radnička skupština svih sindikata ovog sreza, na kojoj se poslije referata i pozdravnog govora razvila diskusija. Na skupštini je bio osobito toplo pozdravljen stari borac radnik Asim Lošić, koji je među ostalim naglasio: “Mi se evo po prvi put sakupljamo da ovako slobodno, bez nadzora agenata, bez žandarskih kundaka i bez dozvola sreskih načelnika porazgovaramo o našim problemima…” – O.Z.M.

(Sarajevski dnevnik br. 17, 20. 7. 1945)

ZAVRŠAVA SE MOST KOD MAGLAJA

2 AVGUSTA BIĆE PREDAT SAOBRAĆAJU POSLJEDNJI ŽELJEZNIČKI MOST NA PRUZI SARAJEVO — BROD

Maglaj, 29. juli

U dužini od 236 metara, visok 8 metara, kao neki džin, opružio se preko Воsnе novi željeznički most. Dolje drvo, gore gvožđe. Oko 300 radnika iz dana u dan, na dvije smjene, podižu ovaj zadnji i najveći most na voznoj pruzi Brod — Sarajevo kroz koji dan biće gotov, 2 avgusta otvoriće se na svečan način i »mašina« će proraditi direktno za Sarajevo.

Eto, uzalud je Švabo rušio! Naši vrijedni radnici u roku od nepuna tri mjeseca podigoše sve srušene mostove, oko dvadeset što većih što manjih! … Lokomotiva ponovo dahće dolinom Bosne. I vesele popjevke putnika odjekuju iz voza. Ovdje kod Maglaja, dosada je bio jedini prelaz, a od 2 avgusta juriće voz i preko ove ćuprije.

Stari, srušeni most se rastavlja i izvlači. Neoštećeni dijelovi ostaju, da se upotrijebe, a slupano željezo dostavlja se Zenici, odakle će izaći prerađeno za nove mostove. Vještina je rastavljati i na suho izvlačiti ogromne dijelove gvožđa. I opasno je. Ali, volja pobjeđuje i savlađuje sve. Nikada prije radnici nisu radili sa većim elanom. Kao pčele pred košnicom, tako oni izgledaju, desno, lijevo, na mostu i ispod mosta.

Mjesec dana kako se ovaj most pravi. I da nije udarnički bio posao, da radnici nisu radili onako kakо to nikada prije nisu činili, ili bolje rečeno da je ovaj most podizala stara Jugoslavija, on ne bi bio gotov ni za pola godine, a eto, on je vec skoro gotov. Konstrukcija mosta sastoji se sa strane od Maglaja od 10 pari uzdužnih nosača dužine 5.10 m koji su izrađeni iz razrušene konstrukcije. Iza toga dolazi 7 rešetkastih nosača raspona 20 m. Sa strane Doboja most je od Peiner nosača dužine 17.90 m. Ova konstrukcija leži na drvenim jarmovima od kojih je 13 jednostavnih a 9 duplih jarmova. Preko korita rijeke jarmovi su izrađeni na sprat u visini od 7 do 9 metara. Za ovaj most kao i pomoćni pobijeno je 340 pilota. Za izgradnju istih, te sa tovarnim i istovarnim rampama za prebacivanje robe upotrebljeno je 650 kubičnih metara građe, 150 tona željeznog materijala i 10 tona sitnog gvozdenog materijala kao šarafa, klinaca, pločica itd. Za izgradnju svega ovoga potrošeno je 15.000 zanatlijskih a 80.000 radničkih sati. Prosječno je radilo dnevno 40 zanatlija i 200 radnika.

Svu potrebnu građu isporučila su preduzeća državne pilane iz Zavidovića i privatnik

Dušan Simić, te državna željezara u Zenici. Potrebno je istaknuti Pilanu u Zavidovićima koja je na vrijeme isporučila svu potrebnu građu, što je doprinijelo (…) most završiti na vrijeme. Skoro sve pilote isporučio je drug Simić Dušan iz Paklenice, također na vrijeme, a prevoz su vršili sa volovskim kolima seljaci iz okolice Maglaja.

Radove na mostu izvodila je Željeznička direkcija iz Sarajeva u svojoj režiji, preko glavnog inžinjera Serže Vladimira.

Od zanatlijskog osoblja radili su radnici Državne ložionice Usora, tesari pilane iz Zavidovića, tesari Državne željezare iz Zenice, te tesari Sekcije za održavanje pruge Derventa, zanatlije nove radione za održavanje pruge iz Sarajeva i zanatlije Vojno-tehničkog zavoda kao i bravari iz Maglaja. Obični radnici na mostu bili su radnici sekcije za održavanje pruge, seoski radnici, te zarobljenici i četnici.

Treba istaći sve zanatlije, koji su savjesno vršili svoj odgovarajući posao. Najteži i najveći dio posla na ovom mostu obavili su stalni željezničarski radnici, sekcijski radnici, koji zaslužuju i posebnu pohvalu za svoj trud. Sa njima se drug inžinjer najviše ponosi. Udarnički je radio i kao prvi udarnik ostao je svo vrijeme šezdesetgodišnji radnik Štrukelj iz Zavidovića, zatim Ostojić sa svojim mladim tesarima koji su u svoj postavljeni posao ulagali puno truda, te Emin Mačković sa svoja 24 bravara iz Maglaja, čiji su bravari radili na jednu smjenu a sam Mačković na obje, tako da je mogao bez zamjene rukovoditi svim svojim bravarima.

Vrijedan je pohvale i jedini tehničar na ovom mostu drug Šukarić Asim, kao i sam inžinjer Vladimir Serže, koji su svojim požrtvovanim radom dobili dobar glas kako među samim radnicima tako i u cijeloj okolici. Na svom radu istakao se je i nadzornik pruge drug Pašaga Dedić i nadzornik-pripravnik Vili Dobrinić. Inače zadovoljili su svi radnici kao i sami zarobljenici.

O. Z. M.

(Sarajevski dnevnik br. 26, 31. 7. 1945)

Nekoliko podataka o Sulejmanu Sulji Mujezinoviću dopisniku Jugoslavenskog lista iz Maglaja

U nekim od prethodnih postova imali smo priliku upoznati se sa izvještavanjem “Jugoslavenskog lista” o događajima u Maglaju 20ih i 30ih godina XX vijeka. Autor tih članaka, odnosno dopisnik lista iz Maglaja bio je, možemo sa sigurnošću tvrditi Sulejman (Suljo) Mujezinović (1899-1963). Iako su ti članci obično potpisani samo inicijalima S.M, ponekad je napisano i puno prezime. Osim toga, on se često spominje i sadržaju, kao učesnik u skupovima, događajima ili aktivnostima o kojima je izvještavao.

Sulejman je bio trgovac “manufakturne robe” kako je navedeno u čestitci povodom katoličkog Božića, koju je JL objavio 25. 12. 1928. Vjerovatno je nastavio porodični posao jer se otac Husein kao trgovac pojavljuje u izvorima odn. štampi u godinama Prvog svjetskog rata, a poslije više ne.

Sulejmanova majka se zvala Fata i bila je iz porodice Mahmutagić (kći Ragiba). Prema onome što je uklesano na nišanima, rođena je 1884. a umrla 1945. Imala je sestru Nizu udatu za Ibru Lošića iz Liješnice.

Husein i Fata su osim Sulejmana imali još sinove Huseina, Adema i Šukriju, te kćer Zlatu, ali o njima nemam nikakvih drugih podataka.

Supruga Sulejmanova je Zineta rođena Lošić (1904-1966).

U broju od 17. 8. 1929. Sulejman se javno zahvaljuje doktoru Izudinu Džananoviću koji je tada bio sreski ljekar, što je uspješno izliječio njegovu suprugu:

Pošta iz Maglaja

JAVNA ZAHVALA.

Smatram se i osjećam dužnim da izrazim ovim putem zahvalnost sreskom ljekaru gospodinu Dr. Izudinu Džananoviću za potpuno ozdravljenje moje supruge, majke troje djece, koji se je odazvao u svako doba ne požalivši ni najmanje vremena, uloživši sav svoj trud da joj spasi život i ublaži bolove, na čemu je hvala Bogu i uspio.

Maglaj, 15. augusta 1929.

Sulejman Mujezinović, trgovac

Od to troje djece koja se ovdje spominju bi mogli biti Sadeta (1925-1984) udata za Mrehić Safeta i Zijad (1929-1979), a kasnije su rođeni Midhat (1931-1988), Enver (1933-1965) i Hidajet (1937-2009)

Sulejman je bio vrlo aktivan u društvenom životu. Osim što je kako smo vidjeli pisao za novine o dešavanjima u Maglaju, bio je član više udruženja kao što su Muslimanski klub, Gajret, Sokolsko društvo. Međutim, čini se da je najaktivniji bio i najviše ostao zapamćen kao član i predsjednik Dobrovoljne vatrogasne čete, a kasnije iza rata – Dobrovoljnog vatrogasnog društva. U knjizi o gradskom džematu Maglaja, Dž. Omerović spominje Sulejmana još kao pedantnog matičara i najboljeg maglajskog glumca (amatera).

Suad Sudo Mrehić je unuk Sulejmanov. U razgovoru sa F. Zupčevićem za emisiju Galerija likova, govoreći o djetinjstvu i odrastanju u Donjoj mahali, Suad spominje i djeda Sulju:

[vimeo 802619436 w=640 h=564]

Jugoslavenski list 26. 2. 1930. Bego i Ramila Hodžić iz Strajišća dobili trojke

Pošta iz Maglaja

Maglaj, 24. februara.

VELIKA BAJRAMSKA ZABAVA MUSLIMANSKOG KLUBA

Ovdašnji Muslimanski klub priređuje svoju veliku bajramsku zabavu drugi dan Bajrama u ponedjeljak 3. marta u svim prostorijama Srpskog Doma. Kako je vrijeme zabave na domaku to se pripreme čine u veliko, kako bi zabava ispala što svečanija, a za materijalni uspjeh mnogo se polaže nada u svijest građana kojima je poznato da time pomažu jedno Muslimansko društvo. Odbor se je pobrinuo da i ove godine izađe sa vrlo lijepim i biranim programom. Pored tačke I. dio, kao drugi dio zabavnog programa prikazivače se dva komada: »Zlatan bardak« i »Ko je u dobitu«; izvađaju diletanti. Posilje programa pored obilnog bifea, čuče se i po koja bosanska sevdalinka uz naročitu pratnju jedne velike odlične šabačke kapele, koja će na ovoj zabavi svirati.

RODILA TROJKE

Ovih dana je u blizini Maglaja u selu Straišću žena težaka Bege Hodžića rodila troje ženske djece. Sve tri sestrice su žive zdrave i normalno razvijene, a mati im se Ramila naglo oporavlja i veseli, jer je namirila duzinu.

Hodžić (Mehe) Bego 1889-1970

Hodžić r. Hasanić (Mustafe) Ramila 1891-1956

Hodžić Bego zvani Majstor. Slika preuzeta sa FB.

Jugoslavenski list 14. 8. 1930. Izvještaj o vukovima koji napadaju stoku u Liješnici

Pojava vukova nedaleko Maglaja

Maglaj: Nedaleko Maglaja na Čehajićkim barama su se pojavili čopori vukova koji su zatekavši na paši jednu kobilu, vlasništvo težaka Ibrahima Bajrića, okruživši, čitavu je izderali i zatim pojeli. U jutro kada su kobilu pošli tražiti na svoje veliko čudo i

iznenađenje, našli su same gole kosti, koje su ostale iza vukova. Čopor vukova toliko je bio smion da ga je glad nagnula da vukovi su prosto došli među kuće. Čehajićani i Liješničani od popovnog napadaja vukova zabrinuti su za svoj mal, kojeg sama ne smiju preko noći ostavljati u polju. Drži se da će seoski starješina g. Meho Bradarić organizirati i napraviti jednu hajku na vukove i tako samo osloboditi dobro svojih seljana od ponovne napasti i daljnje štete, koja znade biti u ovom kraju od vukova. Dobro bi bilo da to učini u sporazumu sa lovačkim udruženjem.

Pravda 19. 6. 1924. Merhum Husejn ef. Smajlagić

INNA LILLAHI! Maglaj, 16. juna. Ovdje je prošle nedjelje preselio na ahiret naš ugledni građanin Husejn ef. Smajlagić u svojoj 66. godini, a nakon 6-mjesečne bolesti, koju je merhum strpljivo snosio. Merhum Husejn ef. bijaše obdaren lijepim duševnim sposobnostima čelik karaktera i lijepe ćudi a bez ikakva naročita isticanja. No istakao se on mimo mnoge naše prosječne ljude i za dugo vremena prije i poslije sebe rijetkom sposobnošću i vrlinama, a to je tim, što je od dvadesetero svoje djece, što je izrodio, četrnaestero, koja ostaju iza njega i to devet sinova i pet kćeri, lijepo odgojio, svako od njih uputio za posao i tada im dao pravac u životu, kojim treba da ide svaki pošteni musliman i čestiti građanin. Ni jedno od te djece, koja su već odrasla, nije skrenulo ni za dlaku na stranu a to je u današnjim vremenima velik uspjeh.

Merhum Husejn ef. je sin Mustafe Smajlagića, koji je prije dvadesetak godina umro kao zadnji u našoj varošici koji jе još nosio starinski kauk. No nebih rekao, da od svoje kompenzativnosti nije htio fesa da ustakne, jer on je jedan od prvih građana, koji negdje oko 1870. dade svog sina u ruždiju, koja se tada u nas osnova i na koju vikahu onda mnogi i slobodoumniji i tako je Husejn ef. jedan od prvih učenika naše ruždije, ali on bijaše i po svom napretku u nauci prvi, koji po svršetku njezinu stupi u državnu službu. Austrijska okupacija zateče ga već kao mal-mudira (poreznika). Interesantna je mala uspomena iz njegova života što ga naš prvi predstojnik iza okupacije Stojisavljević po imenu zadrža i dalje u istom svojstvu u službi i preporuči mu da što prije nauči novo pismo (latinicu) i da se tako pomalo uvodi u tu službu i u novom duhu i načinu, a uz jednog poreznog činovnika (po imenu Vasa), koji je za taj ured dobavljen i počeo već raditi. Husejn ef. se bio i sklonio na to, ali svagdanje moderne bezbožničke psovke gosp. Vase, koje je sipao na narod, kad je uplaćivao porez, ogadiše Husejn ef. to zvanje i on istupi iz službe i zatrgovči se. Tako je radio dok mlađi njegovi ne preuzeše njegove poslove. Mnogobrojno prisustvo građana dženazi a i prisustvo neke gg. činovnika pokazaše lijepu počast uspomeni dobrog i čestitog Husejn ef. Neka mu dragi Bog podijeli firdevsi ala dženet, a ožalošćenoj porodici, svojti i prijateljima sabur i utjehu.

Allah rahmet ejleje!

Edhem Mulabdić

Još jedan nekrolog iz pera Edhema Mulabdića, pun dragocjenih informacija.

Husejn ef. je umro u 66. godini, što znači da je rođen oko 1868.

Njegovi sinovi bili su Hazim, Salim (1889-1967), Osman, Mehmedalija, Nurija (1894-1963), Avdo (1894-1967), Dželal (1897-1964), Refik, Hamza i Hakim (1914-1993) a kćeri Ramiza Porobić, Hazba Mešić, Hava Ibrahimefendić, Ridžalka Mulić i Melećhana Širbegović.

U broju od 4. 6. te iste godine u “Pravdi” je objavljena javna zahvala gdje se braća Smajlagić zahvaljuju na brojnim izrazima saučešća povodom smrti njihovog oca:

JAVNA ZAHVALA.

Prilikom smrti našeg neprežaljenog oca Husejn ef. Smajlagića primili smo mnogo i pismenih i usmenih izražaja saučešća od svojih prijatelja i znanaca. Svima tim prijateljima i znancima izražavamo ovim putem najtopliju našu zahvalnost.

Maglaj, 30. juna 1924.

Braća Smajlagić, sinovi merhum Husejn ef.

Pravda 9. 6. 1927. Merhum Agan Arifagić iz Maglaja

Inna lillahi! Ovih dana promijenio je svijet u Maglaju ugledni građanin i starina Agan (Agić) Arifagić u svojoj 70. godini. Merhum Agan potječe iz ugledne starinske, nekad dobro poznate težačke kuće i prostrana gospodarskog naselja na lijevoj obali Bosne prama samom Maglaju kud je nekad vodila jedina cesta od Broda prama Sarajevu. S toga je otac mu merhum Arifaga, a i kuća mu, bili na daleko poznati sa svoga dočeka. Agić je jedan od sedam sinova te porodice i posljednji od njih završuje svoj život. Kako bijahu svi snažni i dobro razvijeni, odlikovahu se ne samo u svom teškom težačkom radu nego i u snazi i junaštvu te sudjelovahu uz okupaciju u bojevima protiv austrijske vojske, i mladi Agan, onda u naponu svoje mladenačke snage bijaše kasnije, kad Švabe zauzeše Maglaj prokazan, da se borio, i čak oklevetan, da je zaplijenio neku kasu vojske austrijske i on bi uhvaćen i strpan u zatvor zajedno sa još dvojicom sugrađana svojih i to Suljagom Beganovićem i Hadži – Suljagom Nenadovićem. Šta su sve pretrpili za vrijeme istrage kao i samog zatvora, znao je merhum Agan za svog života pripovijedati, da bi ga svak s interesom slušao. On bi najteže osuđen i odleža u Lepoglavi ravnih sedam godina, ma da sе nikad kod njega ne pronađoše ni kakvi novci ni kasa vojna, nego bi siromah osuđen na prostu denunciju onih, koji Švabu u zagrljaj dočekaše.

Merhum Agan ostavlja iza sebe kod građanstva svog rodnog mjesta lijepu uspomenu ugledna građanina i vrijedna težaka. Kao čvrst karakter neustrašivo on sudjelova u cijeloj našoj borbi za vakufsko – mearifsku autonomiju i isto tako bijaše od početka naše organizacije čvrst pristaša naš sve do svoje smrti.

Da ga dragi Bog obdari firdevsi-ala dženetom, a ucviljenoj porodici podijeli utjehu!

Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiah!

Em

Ovaj članak je vjerovatno napisao Edhem Mulabdić koji se često potpisivao inicijalima EM i objavio dosta bilješki o uglednim, poštovanim i zaslužnim maglajlijama koji bi preselili na ahiret u to vrijeme između dva svjetska rata. Merhum Agan bi mogao biti njegov dajdža, odn. brat njegove majke Nura-hanume. Alija Nametak je zabilježio pišući o Edhem efendijinim korijenima:

Mati Edhema Mulabdića Nura-hanuma, bila je najstarije od dvanaestero djece čuvenog Arif-age Bektaša, čiji je bio han s kućom i posjedom u zaleđu na lievoj strani Bosne prema Maglaju, gdje je početak sadašnjeg mosta, a cesta tu na lakat zaokreće uz Bosnu. Tu je Edhem u ranoj svojoj mladosti proveo dosta vremena dolazeći tamo često s majkom djedu i daidžama (ujacima), gdje mu je iza maglajske kaldrme bila ugodna promjena. Tu je imao prilike vidjeti puno prolaznika, stranih lica, raznih odiela, pa govora, koji su prolazili iz Hrvatske, Slavonije, Madžarske i Austrije preko Broda i Maglaja dalje u Sarajevo. Te svoje doživljaje često opisuje u svojim pripoviedkama.

Agan je dakle rođen oko 1857. što znači da je imao dvadesetak godina u vrijeme austrougarske okupacije 1878. Vjerovatno je bio jedan od mlađih braće i sestara s obzirom da posljednji od njih i umro, a Edhemova majka je bila najstarija. Ovdje se navodi da ih je bilo sedmorica braće, dok je ukupno Arifaga (prema Nametku) imao 12 djece, znači još pet kćeri je bilo. Za jednog brata znamo da se zvao Mehinaga, a taj podatak nalazimo u oglasu Sarajevskog lista od 1. 1. 1896. gdje se Mehinaga proglašava rasipnikom i daje pod starateljstvo brata Agana (u to vrijeme je Aganu oko 40 godina).

Agan je imao sinove Hajdara i Pašagu (1891-1970), te kćeri Hanifu ud. Smajlagić, Azizu ud. Spahić i Đulradu Međić.

Obzor 21. 7. 1911. Izvještaj sa suđenja Savi Dragoviću zbog ubistva iz 1878.

GRABEŽNO UMORSTVO ZA OKUPACIJE.

Konac prijepodnevne rasprave prvoga dana.

Zatim pripovjeda svjedok Mehaga Mulabdić što su vojnici sve odnieli te označuje glavnim krivcem onoga čovjeka u crvenom fesu s „Kaiserbartom”.

Predsjedatelj stavlja na svjedoka više pitanja. — Svjedok na nekoja pitanja odgovara, da se ne sjeća, a na neka odgovara kako je bilo i kako je on upamtio.

Predsjedatelj predočuje svjedoku, kako se njegovi prvi iskazi iz god. 1878. i sadašnji iskaz ne slažu posvema. Onda je u nekojim stvarima drugačije iskazao, nego što to danas iskazuje. Svjedok veli, da se točno ne sjeća što je sve govorio, no nije mogao reći vojnom sudcu, da on nebi mogao prepoznati vodju, jer ga je već prije prepoznao.

Predsjedatelj pita svjedoka, da li je mogao u silnom strahu, koga je osjećao, kada su u njegovu sobu provalila četiri oružana čovjeka, prepoznati tako točno onoga čovjeka sa crvenim fesom.

Svjedok veli, da je mogao vidjeti toga čovjeka točna, jer je s njime govorio.

Predsjedatelj predočuje svjedoku, da je on tvrdio, da je bar dvadeset puta preslušan a sud znade samo za dva preslušavanja. — Da li ste bili preslušavani jedno dvadeset puta? — Svjedok: Jesam. Ni sam ne znam koliko puta. — Predsjedatelj: Da li je bio ovaj čovjek, kojega ste vi prepoznali, preslušan? — Svjedok: Nikada, što bi ja znao. — Predsjedatelj: Kako si tumačite, da je vaš brat u nekim stvarima drugačije iskazao nego vi? — Svjedok: na to pitanje šuti.

Predsjedatelj u tri četvrta na 1 sat prekida raspravu i uriče nastavak poslije u 4 sata.

Poslijepodnevna razprava.

Nešto iza 4 sata otvara predsjedatelj Košutić nastavak glavne razprave Save Dragovića.

U dvorani se nalazi veliki broj obćinstva uslied čega vlada u dvorani nepodnošljiva vrućina.

Nastavlja se preslušavanje svjedoka Mehage Mulabdića.

Bran. dr. Katušić stavlja na svjedoka pitanja a naročito glede rasvjete sobe kada je izvedeno umorstvo. — Svjedok: Gorila je svieća. — Predsjedatelj pita svjedoka od koga je čuo da se onaj vodja zove Sava Dragović? — Svjedok veli, da ne zna od коga je čuo, ali je čuo odmah nakon konfrontacije da se zove tako.

Na dalnje upite predsjedatelja odgovara svjedok, da je upoznao krivca (onoga vodju) kod konfrontacije, te je on namignuo, jer mu je tako rekao „kapetan ili oficir”.

Svjedok veli, da nije nikada poslie vidio toga „cugsfirera”, nego sada ovdje pred sudcom iztražiteljem.

Predsjedatelj: A je li vi živite u mržnji s obtuženikom?

Svjedok: Ne živim. A za što?

veli, da obtuženik каže da svjedok za to krivo izkazuje, što hoće da mi se osveti radi strogog traženja oružja za doba okupacije. — Svjedok veli, da nije imao posla s obtuženikom.

Predsjedatelj poziva obtuženika, da dodje gore pred svjedoka, a onda pita svjedoka da li on može na dušu reći, da je to doista taj čovjek, koji je vodio četu provalnika.

Svjedok: Jest, to je onaj isti.

Predsjedatelj: A po čemu ga vi prepoznajete?

Svjedok: Tako. Po svem, a najbolje po očima.

Obtuženi: Nisam ja bio.

Predsjedatelj: A ne varate li se vi Mehago, možda u osobi.

Svjedok: Ne varam se!

Predsjedatelj: A jeste li vi bili daleko od obtuženoga.

Svjedok: Bio sam na korak daleko i molio ga neka nas pusti, a on me puškom odgurnuo

Obtuženi veli, da je svjedok rekao za njega, da je kozičav, a to on nije.

Predsjedatelj: On je rekao, da izgleda„kao“ kozičav.

Obtuženi veli, da se je vidjao sa svjedokom i poslie toga. Veli, da je 1880. godine došao u Maglaj da proda Krausu konja, a onda mu se svjedok zagrozio, da će mu se osvetiti, jer da mu je ubio mater.

Svjedok: Nisam ga vidio. Da sam ga vidio, ja bih ga prijavio.

Obtuženi veli, da je vidjao svjedoka u birtiji pok. Riste Nikolića.

Bran. dr. Katušić stavlja na svjedoka razna pitanja glede nekih potankosti iz dobe

čina.

Tako ga pita, kad je saznao za ime Save Dragovića.

Svjedok veli, da ne zna točno kada.

Branitelj: Gdje je stajala svieća one noći

Svjedok: To je bila lojena svieća, a stajala je u fenjeru na sanduku. Kad je išao otvoriti, onda je išao s drugom sviećom u čirjaku.

Na upit branitelja pokazuje svjedok, kako je bio zamotan onaj vodja razbojnika. Рrеma tome se je cielo lice njegovo vidjelo.

Za tim dolazi na preslušanje svjedok Teofil von Halavania-Radoicich, 68 god. star, rkatolik, rodom iz Bjelovara, general-major u miru; pošto je prigodom istrage zaprisegnut, to se sada ne zaprisiže.

Pošto svjedok ne znade hrvatski, to ga predsjedatelj pita njemački.

Svjedok veli, da je bio 1878. godine u Maglaju kao kapetan i zapovjednik 5-satnije 79. pješačke pukovnije, u kojoj je služio opt. Sava Dragović.

Ne znade absolutno ništa o tome, da je tada u Maglaju izvedeno grabežno umorstvo, a najmanje kod njegove satnije. To je sve poslie čuo.

Svjedok se u obće ničega ne sjeća, a najmanje opt. Dragovića. Veli, da se vojnici moraju redovito brijati, a tako je bilo i onda u Bosni.

Svj. Mehaga veli, da se ne sjeća tog svjedoka, ali moguće da je bio kapetan u ono doba

Svj. Halavania za obt. Dragovića veli da mu se čini, da ga poznade, naročito po očima

Obtuženi veli, da poznade svjedoka, jer da je bio njegov kapetan.

Predsjedatelj predočuje obtuženiku,da se svjedok ne sjeća onog velikog dogodjaja, kad je bila konfrontacija, ali da se dobro sjeća pogleda obtuženikovih očiju. Tako isto se zasjekao vaš pogled u pamet Mehagi.

Obtuženik pripovieda jedan slučaj iz Doboja no svjedok se toga niti najmanje ne sjeća.

Za tim branitelji stavljaju na svjedoka razna pitanja no svjedok se ne sjeća niti jednog dogadjaja iz te dobe.

Bran. dr. Katušić: Je li moguće, da jedan podpukovnik u jednoj službenoj prijavi na Armeekomando, izvješćujuč o zbivšem se zločinu grabežnoga umorstva počinjenom navodno po vojnicima izvjesti u istoj — da se nakon u svestranog potraživanja medju vojnicima nijesu krivci mogli pronaći, akoprem je dva dana prije po oštećenicima označen i prepoznat kao krivac jedan vodnik? Predsjedatelj odklanja to pitanje.

Bran. dr. Katušić ulaže žaobu ništovnu.

Nakon toga se preslušava treći svjedok Agan Arifagić, prisjednik u Maglaju. Veli da je našao za vrieme okupacije neku kasu ,,švabsku“ te iz nje izvadio novaca. Nakon istrage od tri godine, dobio je „čistih“ pet godina Lepoglave, i to je ovršio.

Svjedok nakon zaprisegnuća iskazuje, da je „onda“ bio u istražnom zatvoru u „festungu“ radi one kradje. Tu je upoznao nekog vojnika koji mu je rekao, da se zove Sava Dragović i da je potvoren radi ubojstva neke žene, ali da on nije toga učinio.

Kod suočenja prepoznaje svjedok obtuženika kao onoga, koji mu je pripoviedao, i rekao, da je pod sumnjom umorstva.

Nakon toga je dovršeno preslušavanje toga svjedoka, a predsjedatelj prekida raspravu i odredjuje nastavak za danas u jutro u 8 sati.