Arhive oznaka: Milorad Savić

Historija partijske organizacije u Maglaju – Članak povodom 30. godišnjice osnivanja prve partijske ćelije – “Natron” 1970.

Svečano proslavljen značajan jubilej

Trideset godina partijske organizacije u Maglaju

Dodijeljene spomen-plakete najstarijim komunistima Maglaja

Između dva rata na području maglajske opštine nije bilo značajnijeg djelovanja revolucionarnih organizacija, to je bio zaostao kraj bez industrije i bez radničke klase, nosilaca revolucionarnih ideja. Međutim, revolucionarna previranja u Jugoslaviji i uticaj Komunističke partije osjetio se i u Maglaju. Neposredno pred Drugi svjetski rat, od nekolicine zanatskih radnika pokušano je da se formira sindikalna organizacija, ali to nije uspjelo. Što nije uspjelo »zanatlijama« u Maglaju, uspjelo je radnicima u Šumskom preduzeću »Jadrina« u Brezicima, koji su 1939. godine osnovali sindikalnu organizaciju. Tom organizacijom rukovodili su Ljubo Lazarević i Mihajlo Maksimović. Velik uticaj na formiranje ove organizaci je imao je komunista Tošo Vujasinović koji je u to vrijeme radio u Šumskom preduzeću »Jadrina«.

Organizovaniji rad sa naprednom omladinom počinje 1939. godine u Maglaju i njegovoj okolini. Milan Jovanović je još nešto ranije nastojao okupiti omladinu u selu Ošvama gdje je preko Milana Vidovića organizovao analfabetske tečajeve sa tamošnjim mladim ljudima. Pored toga on je, kao napredni beogradski student, inače nastojao da svoj politički rad usmjeri na pitanja vezana za uticaje Partije. On organizuje putem Srpske čitaonice uvježbavanje i prikazivanje naprednog pozorišnog komada »Sluga Jernej i njegovo pravo« od Ivana Cankara, učlanjuje omladinu raznih nacionalnosti u nogometni klub »Soko« itd. Tada već i Petar Dokić počinje dolaziti iz Beograda, donositi naprednu literaturu i okupljati u Maglaju napredne omladince i organizovati ih.

Sa omladinom se tada najlakše politički radilo putem raznih sportskih društava, kulturnih priredaba, izleta itd. U Maglaju je formiran fudbalski klub »Mošk« koji je objedinjavao aktivnost domaćih fudbalera koja je tu počela još prvih dana poslije završetka I svjetskog rata. Preko tog kluba Partija je ostvarivala svoju organizatorsku i političku rukovodeću ulogu i uticaj na te mlade ljude. Od značajnijih omladinskih akcija u Maglaju ističe se izlet u Borik sa naprednim programom koji je 6. maja 1940. godine izvelo zavidovićko Radničko kulturno umjetničko društvo »Rad«. Tu grupu predvodio je poznati tadašnji komunista i narodni heroj Ilija Goranin.

Zatim dolazi omladinska zabava avgusta 1940. godine sa veoma naprednim i revolucionarnim programom, uz učešće omladine iz svih okolnih srezova. Maglaj može posebno biti ponosan da je poslao svoju delegaciju na poznati u našoj istoriji, skojevski kurs Bosne i Hercegovine – kod Bugojna 1940. godine. Delegaciju je predvodio Petar Dokić. Sav rad sa omladinom imao je za cilj njeno političko vaspitanje, a to je bio i način povezivanja maglajske omladine sa omladinom ostalih okolnih mjesta Zavidovića, Tešnja, Doboja, Gračanice. U Maglaju su bile organizovane i tri ilegalne omladinske čitalačke grupe na čijim se sastancima preređivala napredna literatura, sakupljala Crvena pomoć i sl.

To je bilo vrijeme kad je i ilegalna radnica učiteljica iz Trbuka Dušanka Vajić razvila veoma širok politički rad sa omladinom i tamošnjim ljudima.

To je, u grubom, situacija u kojoj je oktobra 1940. godine u Maglaju formirana prva partijska ćelija – organizacija KPJ. Njeni prvi članovi su bili Ibrišim Obralić i Asim Lošić, krojači po zanimanju. Prvi sekretar i njen organizator bio je Fikret Dedić, koji je zbog svog komunističkog rada u Bugojnu izgubio posao poštanskog činovnika i došao da radi u Maglaju. Ova partijska organizacija nije mogla za kratko vrijeme do okupacije Jugoslavije da razvije masovniji rad zbog malobrojnosti radništva i zaostale političke sredine.

Nastavila je još ranije započeti rad sa omadinom, zanatlijama, a kasnije i sa povezivanjem seljaka. Širila je ilegalnu i polulegalnu štampu »Radnički tjednik« sindikalni list iz Zagreba, razne ilegalne literarne brošure itd. Unutar partijski rad bio je uglavnom posvećen ideološkom uzdizanju članova preradom istorije SKPb, direktivnih brošura, »Srp i čekić«, »Proleter« itd. Navratio je tada u Maglaj i Cvijetin Mijatović – Majo koji je u kući Asima Lošića u Gornjoj mahali održao omladinski sastanak, a nešto kasnije u stanu kod Fikreta i sastanak partijske organizacije. U jesen 1940. godine pozvan je iz maglajske organizacije Asim Lošić na oblasno partijsko savjetovanje u Tuzli pod rukovodstvom Pašage Mandžića po pitanjima organizacije, prikupljanja narodne pomoći. Na drugo savjetovanje koje je održano u maju 1941. godine išao je Ibrišim Obralić, a radilo se o dogovoru u čuvanju kadrova od ustaškog terora i najavljenim pripremama za ustanak. Treće oblasno savjetovanje n Tuzli bilo je posvećeno takođe direktivama za ustanak, formiranju vojnih jedinica, prikupljanju oružja itd. kojem je prisustvovao sekretar ćelije Fikret Dedić.

U proljeće 1941. godine primljeno je nekoliko novih članova u Partiju, među kojima Šahbeg Smajlagić, Salim Nalić, Džavid Karamehmedović, Fahir Lošić i Vlado Džaduh.

Šahbeg Smajlagić Brko i Rašid Ruvić. Sliku objavio Dzemo Hasanić u FB grupi “Maglajlije”

 

Dakle, rat je već tu, Jugoslavija je kapitulirala. Partijska organizacija svoje djelovanje morala je da prilagodi novostvorenoj situaciji Organizovana je ustaška vlast – počeo je progon Srba i naprednih ljudi ostalih nacionalnosti, naročito komunista. Do progona komunista naročito je došlo nakon napada Njemačkena Sovjetski Savez 22. juna 1941. godine kada je u Zavidovićima uhapšen Petar Dokić, a dva dana kasnije i u Maglaju dva člana Partije.

Od kapitulacije Jugoslavije partijska organizacija Maglaja svoj rad je orijentisala na što jaču propagandu protiv okupatora i ustaškog režima, na odvraćanju ljudi da stupaju u njemačku vojsku i da odu na rad u Njemačku, na organizovanju prikupljanja oružja, sekretar Dedić Fikret se angažovao na organizovanju skupova sa seljacima Ozrena radi njihove pripreme za ustanak itd. U to vrijeme su sa rada u Zavidoviću već izbjegli Savo Momirović iz Bakotića, zatim Simo Milinović iz Osojnice, na Bočinji su bili napredni omladinci Miloš Nedić i Milorad Savić, u Trbuku Nikola Orlović, Dušanka Vajić itd. što je sve Dediću služilo kao dobar oslonac za taj rad na selu. Osim toga Ibrišim Obralić, preko svoje male krojačke radnje bio je pogodna veza sa nizom seljaka iz okoline Maglaja.

Nešto kasnije je iz zatvora pobjegao i Petar Dokić i na Ozrenu se povezao sa Todorom Vujasinovićem, koji je još ranije, po direktivi Partije došao da na Ozrenu organizuje ustanak. Organizovan je ustanak na Ozrenu. Pod rukovodstvom Todora Vujasinovića kao komandanta i Pašage Mandžića, komesara formiran je poznati Ozrenski partizanski odred sa svojim bataljonima, četama i vodovima.

Dan kasnije od napada na Doboj i Gračanicu napadnut je i Maglaj pod rukovodstvom Petra Dokića, Bože Spasojevića, Save Momirovića i drugih. U ranu zoru avgusta 1941. godine ustaničke čete prodrle su u Maglaj savladavši dosta lako neprijateljski otpor.

Maglaj je tada zaista prvi put bio oslobođen. Zaviorila se crvena zastava, ali su se pod pritiskom jačeg neprijatelja ustanici morali kroz, dva dana povući ponovo na Ozren. Od tada sve do četničkog puča aprila 1942. godine borbe ovog odreda ne prestaju. Pojedinim prepadima pobjeđuje se neprijatelj, uspješno se odupire neprijateljskim ofanzivama, borbom se borci snabdijevaju oružjem, a u Bočinji je Tomo Popović sam od bešavnih cijevi proizvodio ručne bombe za napad na bunkere.

Četnički puč je samo za kratko vrijeme prekinuo partizansku oružanu borbu na Ozrenu. Poznate su kasnije diverzije ustanika na željezničkoj pruzi kod Rječice i Trbuka, u toku rata je obnovljen Ozrenski partizanski odred, dok je jedan dio boraca stupio u Šestu proletersku istočno-bosansku brigadu.

Povremeno su i druge jedinice narodnooslobodilačke vojske vodile borbe na cijelom području opštine Maglaj. U toku rata paljena je željeznička stanica prilikom jednog napada partizanskih jedinica na Maglaj, prelažena je rijeka Bosna, a poznato je dugotrajnije stacioniranje Srednjobosanske brigade i nekih drugih jedinica 53. divizije na sektoru oko Novog Šehera gdje su vođene periodične borbe sa neprijateljskom vojskom.

Zločinstva okupatora i ustaških vlasti nad civilnim srpskim stanovništvom uslijedila su odmah nakon kapitulacije Jugoslavije. Tu su se našli i domaće izdajice i zlikovci, istina ne mnogobrojni, ali po zlodjelima takvi da će ih pamtiti naša novija istorija. To su čuveni koljači i ubice ustaše, Suljica Suljčić iz Misurića i žandar-ustaša-svjetski skitnica Omer Kepa. Njih dvojica su se pridružila crnim ustašama čuvene po zlu Francetićeve legije, poslije povlačenja ustaških jedinica iz Maglaja avgusta 1941. godine i nastavili paljevinu sela i ubistva nevinog civilnog stanovništva.

Pošto je partijska organizacija Maglaja desetkovana nakon odlaska nekih komunista na Ozren, u zatvor i sl. zatim poslije prestanka djelovanja partijske organizacije iz Brezika koju je 1941. godine formirao Todor Vujasinović, nakon povlačenja partizana sa Ozrena poslije puča, ilegalni rad i saradnja sa NOP-om odvijao se pod specifičnim uslovima i na specifičan način.

Prvo je poslije prestanka sa radom partijske organizacije Maglaja formirana skojevska grupa koju poneko naziva i partijskom. Sekretar joj je bio Rifat Smajić, geometar, a članovi: Rašid Ruvić, Fadil Idrizović, a kasnije i Ismet Smajić. Intenzivan je bio rad ove grupe u saradnji sa ustanicima na Ozrenu u doturanju raznog materijala, obavještenja i u prijemu obavještenja koja su se odnosila na stanovništvo ali je to bilo do poznatog četničkog puča aprila 1942. godine.

Kasnije se ilegalni rad i vezivanje za partizanske jedinice u Tešnju, na Ozrenu itd. obavljao preko pojedinaca u Maglaju. To su često bili Nusret Krzić, Salko Pirkić, Zijah Smajlagić, Rašid Ruvić i još neki. Neki od njih su se koristili i domobranskim uniformama u čijim redovima je bio određen broj pristalica NOP-a. Bilo ih je sigurno koji su iskreno simpatisali napredni pokret, a i onih koji su imali određene svoje računice. Ilegalni rad se obavljao preko određenih kurira: u Moševcu preko Huse Hekića kojega su zbog toga Nijemci ubili, zatim u Novom Šeheru preko Emina Deronje itd.

Tek početkom avgusta 1944. godine počinje i u Maglaju nešto organizovaniji i sistematskiji ilegalni rad i saradnja sa NOP-om. Tada, po zadatku Mjesnog komiteta KPJ iz Travnika u Maglaju dolazi Mehmed Krzić – Meša, sa zadatkom da formira odbore narodnooslobodilačkog fronta, omladinsku organizaciju i obavještajni centar. Obavještajni centar je imao zadatak da vojnim jedinicama i društveno-političkim organizacijama na oslobođenoj teritoriji Tešanj – Teslić šalje podatke o neprijateljskim snagama kao i neophodne materijale.

Poslije rata partijska ćelija bila je još nejaka i malobrojna, bez organizacionog iskustva u novim uslovima. Umjesto borbe trebalo je organizovati politički rad, a naročito u likvidiranju ostataka profašističkih i antisocijalističkih elemenata. Zbog toga je njen osnovni zadatak bio brojno i idejno političko jačanje. Na tom planu naročito se istakla omladina, vođena skojevskom grupom koja je formirana još u avgustu 1944. godine. Zbog neiskustva u političkom radu, pokrajinski komitet u Tuzli poslao je grupu prekaljenih skojevaca, koju je uglavnom sačinjavao Komitet SKOJ-a. Delegirani aktivisti od pokrajinskog rukovodstva SKOJ-a bili su Rađaković, Vajo Gojković, Mevlida Delić i Cvija Cvjetinović. Njihov zadatak bio je organizovanje omladine, formiranje sreskog i mjesnog Komiteta SKOJ-a. U ovim rukovodstvima naročito su se isticali Dušanka Simić, Razija i Ismet Dedić, Adi Mulabegović, Neđo Todorović, Anđa Stjepanović, Salija Lošić, Pejo Vukelić i drugi. Ova dva foruma uz pomoć partijske organizacije bili su nosioci svih aktivnosti u obnovi porušenog kraja, organizovanju omladine i tumači svih mjera koje su donosili viši partijski organi.

Odmah poslije rata partijska ćelija koja je u toku rata bila jedno vrijeme rasformirana organizovala se 1. maja 1945. godine od članova Zijaha Smajlagića, Nusreta Krzića i Salke Pirkića, a njen sekretar je bio Meša Krzić. Iz ove ćelije ubrzo je izrasla snažna i brojno ojačana partijska organizacija koja je bila nosilac cjelokupne društveno političke aktivnosti u poslijeratnoj izgradnji.

Danas je komandir čete Đoko Kokanović iz Crnjelova ispričao kako je poginula Dušanka Vajić, učiteljica iz Boljanića kod Gračanice. Ona je jedno vrijeme bila na Majevici upravnik Jablaničke bolnice.

U drugoj polovini aprila 1944. godine usmjerena je neprijateljska ofanziva na Bosutske šume. Mi smo se morali povući preko pruge prema Fruškoj Gori. Sa mojom četom bilo je nekoliko terenskih političkih radnika, koji su se povukli iz Semberije. Među njima bila je Dušanka Vajić. Od ranije sam je poznavao kao političkog komesara bolnice u Gornjem Crnjelovu. Pametna i zgodna djevojka.

Moja četa dobila je zadatak da napadne dobro utvrđeno ustaško uporiše na desnoj obali Dunava. Prišla mi je Dušanka i traži pušku. Hoće i ona u akciju iako to nije predviđeno. Odvraćao sam je da ne ide, ali je ona bila uporna. Tu noć u jurišu na neprijateljske bunkere junački je sa još pet boraca poginula u selu Neštinu i Dušanka.

Dušanka je rođena 1911. godine u Boljaniću, u blizini Gračanice. Otac joj je bio učitelj, brat Slobodan takođe. Mlađi brat Boro studirao je medecinu. Svi su pripadali naprednom radničkom pokretu. Dušanka je, kao učiteljica, bila veoma agilna u radu sa omladinom. Povezala se sa političkim aktivistima KPJ u Maglaju i Doboju. Neposredno pred rat, obučavala je djevojke u pružanju prve pomoći.

Muž Mitar, sa kojim je imala dvoje djece, htio je napustiti Ozren, iako je tu rođen, i odseliti se u Srbiju. Dušanka je nastojala da po svaku cijenu ostanu na Ozrenu. Djecu su odveli u Srbiju i odmah se vratili. Dušanka je 1941. godine postavljena za rukovodioca bolnice Ozrenskog partizanskog odreda u Brezicima. Sa djevojkama koje je obučavala obavljala je čitav posao koji je bio utoliko teži što Ijekara duže vrijeme nije bilo, a ranjenika i bolesnika sve više. Bolnicu nije napuštala ni u najtežim trenucima; Prilikom bombardovanja bila je teško ranjena, liječena je u bolnici u Srebreniku i u Jablanici.

(Iz knjige Radivoje Kovačević SJEVERISTOČNA BOSNA 1944-1945 – PRILOG ISTORIOGRAFIJI  izdavač SUBNOR Brčko Distrikta BiH)

Kliknite da pristupite 103_3.pdf

Asim LOŠIĆ: BJEKSTVO PETRA DOKIĆA IZ MAGLAJSKOG ZATVORA

Član naše maglajske partijske ćelije Ibrišim Brišo Obralić pozvan je krajem maja 1941. godine u Tuzlu na savjetovanje. Odmah poslije njegovog povratka u Maglaj, pristupili smo prikupljanju oružja.

Brišo i ja smo znali da se, u trenucima kapitulacije jugoslavenske vojske, kod Edhembegovog mlina na rijeci Bosni, na skrovitom mjestu, nalazila poveća kamara pušaka, municije i ručnih bombi, koje su ljudi iz okolnih kuća odnosili i sklanjali. Uputili smo se najprije tamo i u toku noći pronašli nekoliko pušaka i nešto municije i ručnih bombi. Brišo je to oružje čamcem prebacio na desnu obalu Bosne, odvezao ga iz Maglaja i sklonio u svoju ljetnu kućicu.

Nekoliko pušaka i nešto municije pronašla je i sklonila na sigurno mjesto i Dušanka Vajić, učiteljica iz Trbuka, dok je član naše partijske ćelije Salim Nalić, zajedno s naprednim omladincem Nikolom Orlovićem, učinio to isto u selu Paklenici, a Rašid Ruvić u selu Jablanici takođe je sakrio dvije puške.

U junu 1941. godine sekretar naše partijske ćelije Fikret Dedić prisustvovao je savjetovanju održanom u Tuzli i tom prilikom je bio određen za vojnog povjerenika u Maglaju.

Sredinom juna dogovarali smo se da organizujemo fudbalsku utakmicu između omladinskih timova Doboja i Maglaja. U vezi s tom utakmicom Adil Bešlagić mi je pisao: “Nije važan rezultat, važan je susret omladine naša dva mjesta…”

U nedjelju 22. juna 1941. godine sačekali smo na željezničkoj stanici omladinsku nogometnu ekipu iz Doboja, koju je doveo Adil Bešlagić. Odmah po dolasku Adil mi je saopštio da je tog jutra Njemačka napala SSSR…

Brzo sam zaboravio na utakmicu; pretpostavljajući da će uslijediti opća ustaška hajka na komuniste, otišao sam sa Salimom Nalićem u moju radnju pa smo sklonili iz nje sav kompromitujući materijal. Nisam se prevario: istog dana u Zavidovićima je uhapšen Petar Dokić

Sutradan, 23. juna, posjetio me je Milorad Savić i rekao mi da će organizovati bijeg Petra Dokića. Kako je to mislio da izvede, ne znam ni danas.

Istog dana uveče Fikret Dedić je sazvao sastanak maglajske partijske organizacije. Sastali smo se daleko od grada, u šumi Hedrovače. Razgovarali smo o situaciji nastaloj napadom Njemačke na Sovjetski Savez i o hapšenju Petra Dokića. Zaključili smo da moramo preduzeti mjere kako bismo izbjegli dalja hapšenja.

Ujutro 24. juna, kada sam polazio na posao, majka mi reče:

  • Sine, po mahali se priča da održavate nekakve sastanke po šumi. Čuvaj se…

Idući prema svojoj radnji, razmišljao sam: otkud čaršija zna za naš sastanak? Pred kafanom, kod moje radnje, sjedio je obično općinski policajac Džemal Muhić i motrio ko mi dolazi i šta radim. Polazeći u Hedrovače, Hasan Smailagić Šahbeg i ja vidjeli smo ga i zato krenuli u dva različita pravca. Sam nije mogao pratiti nas obojicu. Znači osim Mulića, još neko prati naše kretanje…

Iz razmišljanja me trže glas mog dobrog prijatelja, geometra Sulejmana Ibrahimefendića.

– Asime – reče mi on čim se pozdravismo – sprema se hajka na komuniste. Čuvaj se!

– Ako – odgovorih. – Ja nisam komunista.

Sulejman nije znao da sam član KPJ, ali je, vjerovatno, to pretpostavljao i kao prijatelj došao da me upozori. U to vrijeme radio je na trasi puta kod Žepča i nije žalio truda i vremena da dođe u Maglaj i obavijesti me o namjerama ustaša.

Tek što sam ušao u radnju i sjeo da radim, banu pet-šest žandara. Pretresoše Šahbega i mene, ali ništa ne nađoše. Počeše da pretresaju radnju – opet uzalud. Nađoše, međutim, jednu dopisnu kartu Franje Jungića, obućara iz Ključa. Nekoliko mjeseci ranije poslao sam mu neke knjige i radničke novine; na karti je otprilike pisalo: “Dragi druže! Primio sam materijal i knjige. Velika ti hvala. Franjo”. Žandarima je to bilo dovoljno za moje hapšenje. Otišli su zatim mojoj kući i tamo izvršili pretres. Našli su samo jedan predratni letak u kojem su bosnsko-hercegovački studenti tražili autonomiju BiH…

Šahbega su žandari također odmah uhapsili i iz moje radnje odveli u zatvor. Izvršili su pretres i njegove kuće i na tavanu, pod rogom, pronašli jednu glavu “Istorije SKP(b)”.

U zatvoru, kamo je u međuvremenu doveden i Petar Dokić, saslušavali su nas pojedinačno. Nisu nas tukli. Mene je saslušavao ustaški logornik Mirko Topić. Posebno me je teretio za učešće u organizovanju omladinske priredbe održane u ljeto 1940. godine u Maglaju i insistirao da kažem ko je bio njen glavni organizator i inicijator. Odgovorio sam mu:

– Svi mi, omladina. Niko nije bio organizator…

Pokušavao je da me zavara kako je Šahbeg sve priznao, ali ja sam bio siguran da je to varka i uporno sam davao iste odgovore. Ne znam zašto je logornik Topić toliko insistirao na tom pitanju. Vjerovatno je htio da Šahbeg i ja potvrdimo da je Petar Dokić bio glavni organizator priredbe.

Zatvor se nalazio u žandarmerijskoj kasarni i budući da nije bilo dovoljno prostorija, Šahbeg i ja spavali smo u istoj sobi sa žandarima, dok se PetarDokić nalazio u odvojenoj sobici, na mansardi zgrade.

Jednoga dana moja sestra Refija donijela je zajedno s hranom ceduljicu koju je trebalo da doturim Petru. Slučaj je htio da su nas upravo tada, nakon 24 dana provedena u zatvoru, prvi put pustili svu trojicu zajedno u šetnju po dvorištu kasarne. Našao sam se s Petrom i predao mu ceduljicu. Ni danas ne znam ko ju je pisao i šta je u njoj stajalo, samo pretpostavljam da je to bila poruka Fikreta Dedića, koji se nalazio na slobodi.

Šetali smo po dvorištu kasarne, gdje se nalazila poveća hrpa pijeska. Petar ju je razgrtao kao da se igra. Čim je primijetio da žandar koji nas je čuvao gleda na drugu stranu, pokazao nam je pokretom ruke kako će preko nadstrešnice, iznad ulaznih vrata, skočiti na tu hrpu pijeska i kroz obližnje kukuruze odmagliti prema rijeci Bosni i Ozrenu. Držao se hladnokrvno, kao da se ne nalazi u hapsu.

Iduće noći Šahbeg i ja nismo mogli da spavamo. Očekivali smo šta će Petar učiniti. Međutim, svanulo je a sve je bilo mirno. Oko 7 sati ustali su i žandari, obrijali se, umili i doručkovali. Jedan od njih pošao je da obiđe Petra u njegovoj sobici na mansardi…

Odjednom nastade trka po kasarni i oko nje. U našu sobu upade žandar vičući:

– Dokić je pobjegao! Nema ga…

Trče na sve strane, pretresaju kukuruze oko kasarne, javljaju telefonom o Dokićevom bjekstvu. Prolazeći pokraj Šahbega i mene, žandari dobacuju:

– Uhvatićemo mi njega. Daleko je do Rusije…

Šahbeg i ja smo uzbuđeni i razdragani. Mislimo u sebi: ne treba Petru Rusija, dosta su mu Ozren i Romanija.

Poslije Dokićevog bjekstva, prema Šahbegu i meni preduzete su oštrije mjere: prebačeni smo u sobicu u kojoj se ranije nalazio Dokić, pred vrata sobice postavljen je stražar, pojačane su i straže oko kasarne. Uslova za naše bjekstvo više nije bilo.

Srednja Bosna u NOB-u, članci i sjećanja, knjiga prva, Beograd 1976. str. 474-476.