Nekoliko članaka objavljenih u Sarajevskom dnevniku 1945. neposredno nakon oslobođenja, vezanih za obnovu porušenih mostova u Maglaju

Udarničkim radom podiže se i zadnji most na pruzi Brod – Sarajevo

Maglaj, 15 jula.

Zadnji nepodignuti željeznički most na pruzi Brod — Sarajevo, preko Bosne kod Maglaja, podiže se užurbanim tempom, sa udarničkim poletom.Već je zabijeno 350 pilota koje predstavljaju 20 vagona drveta.

Pomoćni pješački most, odnosno most za prevoz robe, sa magacinima na obali, bio je

završen u toku nekoliko dana. Uspostavljena je i privremena pruga za teretne i balvan-vagone. Na izgradnji glavnog mosta radi 350 radnika. Medju njima nalazi se jedan inžinjer i nekoliko stručnih radnika. Uglavnom, svi radnici koji ovdje rade, na podizanju mostova već su dobili potrebno iskustvo. Na radu se osobito ističe Udarni bataljon Vojno-tehničkog zavoda, a od pojedinaca drug Ante Ostojić, Šalaga Edhem i sam inžinjer Serže, koji rukovodi cjelokupnim radom.

Radnike na podizanju mosta potpomaže AFŽ iz Maglaja dobrovoljnim sakupljanjem hrane, osobito voća i povrća. Žene Maglaja peru veš, krpe i kuhaju, a do sada su priredili nekoliko puta zajednički objed za radnike. Ovom pažnjom radnici su osobito dirnuti. Treba istaći i primjer žena iz Livna, koje su preko svojih delegata dostavile Udarnom radnom bataljonu Vojno-tehničkog zavoda tri sanduka jaja, jednu kantu masla i nekoliko pari čarapa. Radnici Vojno-tehničkog zavoda ovim se toplo zahvaljuju na ovakovom staranju. Zamolili su da se preko štampe rodbini njihovoj saopšti, da su oni svi dobro i zdravo. O.Z.M.

(Sarajevski dnevnik br. 14, 17. 7. 1945)

Dvadesetorica svjesnih radnika izgradili dva mosta

Maglaj, 18 jul.

Odmah po oslobođenju Maglaja, dvadeset svjesnih radnika, željezničko-transportnih namještenika, dalo se po vlastitoj inicijativi na posao da svojim, radom pripomognu da se što prije uspostavi saobraćaj na pruzi Brod Sarajevo. Bez ikakvih tehničkih sredstava, sa običnim vintovima i čekićima, drvenim maljevima i podupiračima, u toku od pet nedjelja, podigli su most najprije na Lješnici, a potom i na Jablanici. Obadva mosta su željeznički raspona od 20 odnosno 30 metara.

Podizanjem ovih mostova rukovodio je Hadžišehić Ibrahim, bravar, a u požrtvovanom

radu istakli su se osobito Mustafa Đanbegović, Smajlagić Nusret, Emin Mačković i Omer Bašić. Radovi su se odvijali u dvije smjene po 10 radnika. Od sekcijskih radnika udarnički su te istakli desetar Jozinović i radnik Milojević.

Po završetku ova dva mosta radnici su se stavili odmah na raspolaganje Radnom bataljonu, koji je u međuvremenu došao u Maglaj da podiže željeznički most kraj Maglaja na rijeci Bosni. Ovi maglajski radnici ističu se svojim radom i na ovom mostu. Njima se ponosi inžinjer, kao i tehnički preduzimači. Svi su začlanjeni u svojim radničkim sindikatima, te kao svijesni radnici prednjače i služe za primjer drugim radnicima.

Ovih dana održana je radnička skupština svih sindikata ovog sreza, na kojoj se poslije referata i pozdravnog govora razvila diskusija. Na skupštini je bio osobito toplo pozdravljen stari borac radnik Asim Lošić, koji je među ostalim naglasio: “Mi se evo po prvi put sakupljamo da ovako slobodno, bez nadzora agenata, bez žandarskih kundaka i bez dozvola sreskih načelnika porazgovaramo o našim problemima…” – O.Z.M.

(Sarajevski dnevnik br. 17, 20. 7. 1945)

ZAVRŠAVA SE MOST KOD MAGLAJA

2 AVGUSTA BIĆE PREDAT SAOBRAĆAJU POSLJEDNJI ŽELJEZNIČKI MOST NA PRUZI SARAJEVO — BROD

Maglaj, 29. juli

U dužini od 236 metara, visok 8 metara, kao neki džin, opružio se preko Воsnе novi željeznički most. Dolje drvo, gore gvožđe. Oko 300 radnika iz dana u dan, na dvije smjene, podižu ovaj zadnji i najveći most na voznoj pruzi Brod — Sarajevo kroz koji dan biće gotov, 2 avgusta otvoriće se na svečan način i »mašina« će proraditi direktno za Sarajevo.

Eto, uzalud je Švabo rušio! Naši vrijedni radnici u roku od nepuna tri mjeseca podigoše sve srušene mostove, oko dvadeset što većih što manjih! … Lokomotiva ponovo dahće dolinom Bosne. I vesele popjevke putnika odjekuju iz voza. Ovdje kod Maglaja, dosada je bio jedini prelaz, a od 2 avgusta juriće voz i preko ove ćuprije.

Stari, srušeni most se rastavlja i izvlači. Neoštećeni dijelovi ostaju, da se upotrijebe, a slupano željezo dostavlja se Zenici, odakle će izaći prerađeno za nove mostove. Vještina je rastavljati i na suho izvlačiti ogromne dijelove gvožđa. I opasno je. Ali, volja pobjeđuje i savlađuje sve. Nikada prije radnici nisu radili sa većim elanom. Kao pčele pred košnicom, tako oni izgledaju, desno, lijevo, na mostu i ispod mosta.

Mjesec dana kako se ovaj most pravi. I da nije udarnički bio posao, da radnici nisu radili onako kakо to nikada prije nisu činili, ili bolje rečeno da je ovaj most podizala stara Jugoslavija, on ne bi bio gotov ni za pola godine, a eto, on je vec skoro gotov. Konstrukcija mosta sastoji se sa strane od Maglaja od 10 pari uzdužnih nosača dužine 5.10 m koji su izrađeni iz razrušene konstrukcije. Iza toga dolazi 7 rešetkastih nosača raspona 20 m. Sa strane Doboja most je od Peiner nosača dužine 17.90 m. Ova konstrukcija leži na drvenim jarmovima od kojih je 13 jednostavnih a 9 duplih jarmova. Preko korita rijeke jarmovi su izrađeni na sprat u visini od 7 do 9 metara. Za ovaj most kao i pomoćni pobijeno je 340 pilota. Za izgradnju istih, te sa tovarnim i istovarnim rampama za prebacivanje robe upotrebljeno je 650 kubičnih metara građe, 150 tona željeznog materijala i 10 tona sitnog gvozdenog materijala kao šarafa, klinaca, pločica itd. Za izgradnju svega ovoga potrošeno je 15.000 zanatlijskih a 80.000 radničkih sati. Prosječno je radilo dnevno 40 zanatlija i 200 radnika.

Svu potrebnu građu isporučila su preduzeća državne pilane iz Zavidovića i privatnik

Dušan Simić, te državna željezara u Zenici. Potrebno je istaknuti Pilanu u Zavidovićima koja je na vrijeme isporučila svu potrebnu građu, što je doprinijelo (…) most završiti na vrijeme. Skoro sve pilote isporučio je drug Simić Dušan iz Paklenice, također na vrijeme, a prevoz su vršili sa volovskim kolima seljaci iz okolice Maglaja.

Radove na mostu izvodila je Željeznička direkcija iz Sarajeva u svojoj režiji, preko glavnog inžinjera Serže Vladimira.

Od zanatlijskog osoblja radili su radnici Državne ložionice Usora, tesari pilane iz Zavidovića, tesari Državne željezare iz Zenice, te tesari Sekcije za održavanje pruge Derventa, zanatlije nove radione za održavanje pruge iz Sarajeva i zanatlije Vojno-tehničkog zavoda kao i bravari iz Maglaja. Obični radnici na mostu bili su radnici sekcije za održavanje pruge, seoski radnici, te zarobljenici i četnici.

Treba istaći sve zanatlije, koji su savjesno vršili svoj odgovarajući posao. Najteži i najveći dio posla na ovom mostu obavili su stalni željezničarski radnici, sekcijski radnici, koji zaslužuju i posebnu pohvalu za svoj trud. Sa njima se drug inžinjer najviše ponosi. Udarnički je radio i kao prvi udarnik ostao je svo vrijeme šezdesetgodišnji radnik Štrukelj iz Zavidovića, zatim Ostojić sa svojim mladim tesarima koji su u svoj postavljeni posao ulagali puno truda, te Emin Mačković sa svoja 24 bravara iz Maglaja, čiji su bravari radili na jednu smjenu a sam Mačković na obje, tako da je mogao bez zamjene rukovoditi svim svojim bravarima.

Vrijedan je pohvale i jedini tehničar na ovom mostu drug Šukarić Asim, kao i sam inžinjer Vladimir Serže, koji su svojim požrtvovanim radom dobili dobar glas kako među samim radnicima tako i u cijeloj okolici. Na svom radu istakao se je i nadzornik pruge drug Pašaga Dedić i nadzornik-pripravnik Vili Dobrinić. Inače zadovoljili su svi radnici kao i sami zarobljenici.

O. Z. M.

(Sarajevski dnevnik br. 26, 31. 7. 1945)

SL 11. 11. 1898. Mustafa Džambegović sin Ibre

Br. 4068/gr. 1898.  1953 1—1

Kotarski ured kao sud u Maglaju, daje na znanje, da je na molbu ovrhovoditelja Riste Ilkića iz Maglaja, zbog dužnih 41 for. 60 ne. spp., dozvolio javnu dražbu nepokretnina ovršenika Mustafe Džambegovića umrl. Ibre iz Maglaja, u gr. ul. br. 317, kat. općine Maglaj, u AI I. upisanih i to:

katastr. čestice br. 2529, oranica „Baščica“, u površini od 2 dun. 580 kv. met.

Za dražbu tih nepokretnina koja će se obđržavati kod ovog suda, odregjuje se prvi rok u utorak dana 20. decembra 1898. u 11 sati prije podne.

Na ovom roku prodaće se nepokretnine za najviše ponugjenu svotu, ali ne ispod oglasne cijene odregjene na 50 for.

Dražbeni uslovi i isprave…

…

Kotarski ured kao sud. Maglaj, 1. oktobra 1898.

“NATRON” 31. 03. 1975. – Zijah Smajlagić o danima neposredno nakon oslobođenja 1945.

PRVI DANI U OSLOBOĐENOM MAGLAJU

Zapisi iz sjećanja Zijaha Smajlagića

Njemci, ustaše, četnici, njihove sluge i izdajnici svih rodova i vrsta bježe pred naletom jedinica jugoslavenske armije.

Vodila se velika bitka za konačno oslobođenje izemlje. I pored Maglaja odstupaju jedinice neprijateljske vojske, a zaštitu im pruža posada koju sačinjavaju Njemci i ustaše.

15. aprila, oko 15 sati otpočela je bitka za oslobođenje Maglaja. Bitku za oslobođenje grada vodile su jedinice iz sastava 53. srednjobosanske divizije i 14. srednjobosanske brigade.

Žalosnu sliku pružao je porušeni grad. Veliki most preko Bosne i onaj željeznički, ležali su porušeni u rijeci, a zgrade i ostali objekti, naročito u Donjoj čaršiji bili su dobro oštećeni.

Neprijatelj je čak uništio mostove na Liješnici i Jablanici, a prugu je isparao.

Još u toku noći, uoči oslobodenja, omladinci su na zidovima ispisali parole, oslikali srpove i čekiće, a ilegalna organizacija snadbjela je sve aktivne suradnike sa trakama koje su ujutro nosili i tako 16. aprila dočekali ulazak 14. srednjobosanske brigade sa Momirom Lalovićem na čelu. Borci ove jedinice još u rano jutro bili su na lijevoj strani Maglaja, a na desnu stranu, u sam grad, otpočelo je prebacivanje tek kada se obezbjedio prevoz preko Bosne. Među prvim koji su ušli u grad bio je i Alija Nuhbegović, delegat IV bataljona. Odmah su preduzete mjere da se istupi u kontakt sa jedinicama koje su nastupale od Moruše 16. muslimanska brigada, kojoj su se već priključili vojnici dotadašnje posade Maglaja zvane »milicija«.

Prvi posao kojii je na sebe preuzela do tada ilegalna organizacija, bilo je organizovan je ishrane jedinica i obezbjeđenja smještaja, zaštite civilnog stanovništva, kao i uspostavljanje prelaza preko Bosne koja je usljed topljenja snijega bila znatno porasla.

Kuća Mustajbegovića dobro nam je došla za smještaj vojske.

Sa komandantom jedinica 14. srednjobosanske brigade, Momirom Lalovićem, sporazumjeli smo se o formiranju partizanske zaštite, o održavanju prvog zbora u mjestu i drugim pitanjima nepohodnim za normalizovanje života. Dobili smo 12 pušaka, jednu parabelu i dva puškomitraljeza, pa smo od najboljih omladinaca formirali prvu partizansku zaštitu u Moglaju. Sjedište Narodno – oslobodilačkog odbora i svih drugih organa bilo je u prvi momenat u vakufskoj zgradi kraj đamije, jer je ona nekako bila najsačuvanija. Zato smo tu postavili i prve stražare partizanske zaštite, a kako je na drugoj strani Bosne u bivšem sjedištu kotarske uprave djelovao jedan dio Narodno – oslobodilačkog odbora, to smo i tamo postavili oružanu zaštitu.

Još prvog dana u oslobođenom gradu, 16. aprila, održan je miting u Donjoj čaršiji uz veliko učešće građana. Govornik na mitingu je bio naš zemljak Momir Lalović, koji je u NOB otišao 1941. godine prilikom prvog prolaznog oslobođenja Maglaja. Na mitingu se osjećalo svečano raspoloženje, ali isto tako i zbunjenost, ljudi nisu mogli da vjeruju da je konačno došao kraj strahu a neizvjesnosti, da je tu konačna sloboda.

Odmah poslije mitinga jedinice srednjobosanske brigade otišle su iz Maglaja, odvodeći sa
sobom čuvenog zlikovca Omera Kepu koji je za vrijeme rata nanio velikog zla Maglaju. Ostalo je tridesetak pripadnika domobranskih jedinica iz posade Maglaja koji su radili na raščišćavanju ruševina. Predveče istog dana dogovoreno je da se obezbijedi prelaz preko Bosne. Taj zadatak je riješen tako što je obezbijeđeno nekoliko čamaca od mlinova i napravljen »kerep«, tako da je već drugog dana bila uspostavljena veza između dva dijela grada.

Drugog dana u grad su došli sa oslobođene teritorije Mehmed Krzić, Nusret Krzić, Salko Pirkić i Nada Simić, koji su ranije djelovali u ilegalnoj organizaciji Maglaja. Po njihovom dolasku napravljen je raspored snaga za daljnji rad, pa je Meša preuzeo komandu mjesta, Pirkić je preuzeo brigu oko vađenja i prevoza skele sa Bočinje. Ja sam se posvetio Narodno – oslobodilačkom odboru, Nusret obezbjeđenju, a Nada brizi za socijalne i zdravstvene probleme.

Prelaz preko Bosne je malo poboljšan kada je dovezena skela, a kasnije za pješake je napravljen prelaz preko gornje konstrukcije mosta koji je ležao u rijeci.

Treći dan poslije oslobođenja, već se osjećala aktivnost na svakom koraku, organizovan rad, a pjesma je odjekivala sa radilišta. Toga dana došao je Đemal Bijedić sa Duškom Josipovićem, pa smo organizovali prve izbore za Gradski narodno – oslobodilački odbor u prostorijama stare škole, uz učešće većeg broja građana. Za predsjednika je izabran Mehmedalija Lokmić, za sekretara Zijah Smajlagić, a za odbornike Žarko Simić, Alija Delibegović, Sejfudin Terzimehić i drugi.

U međuvremenu došlo je i do izmjene jedinica u Maglaju, umjesto 16. muslimanske, došla je 20. romanijska brigada. U tom periodu došlo je i do povezivan j a Maglaja sa Oblasnim odborom u Tuzli, koji je uputio svoje predstavnike kao pomoć Maglaju. Tada je došao Safet Čehaić koji je preuzeo komandu mjesta, delegirani su i neki partijski radnici, među kojima Slobodan Janković, Derviš Hukić, Danica Begić, Kemo Halilović i Velid Delić, pa je formiran prvi sreski komitet KPJ čiji je sekretar bio Slobodan Janković. U međuvremenu počeo je i rad na formiranju sreskog NOO na čemu je posebno radio Meša Krzić, a na formiranju sreiske organizacije AFŽ radila je Dušanka Simić. Posebno je bila razvijena aktivnost i održavane konferencije po selima, i birani mjesni narodni odbori, a vršene su pripreme za formiranje ostalih društveno-političkiih rukovodstava u Srezu.

U sastav Gradskog narodno-oslobodilačkog odbora ubrzo zatim uključena su sva susjedna sela: Misurići, Moševac, Jelovac, Liješnica, Ulišnjak, Jablanica, Parnica i Muslimanska Rječica. Nakon toga,, u Sudskoj bašti, uz veliko učešće stanovništva, izabran je novi Gradski narodno-oslobodilački odbor Maglaj.

Za predsjednika je izabran Mehmedaiija Lokmić, za podpredsjednike Đorđo Ilkić i Naim Mehinagić, za sekretara Zijah Smajlagić, a za odbornike Smajl Ruvić, Alija Delibegović, Lucija Kljaić, Agan Mahmić, Jašar Smajlović i drugi. Odbor je radio u staroj opštini.

NEVIĐENI POLET U OBNOVI I IZGRADNJI

Primaran zadatak u prvim danima poslije oslobođenja bilo je osposobljenje saobraćaja, a to nije bilo nimalo lako s obzirom na porušene mostove i demoliranu željezničku stanicu. Na prvi poziv za akciju, odazvali su se svi radnici ranije radionice na Usori i svi drugi koji su mogli da rade. Otpočeo je udarnički rad, radilo se bez predaha, danju i noću. Jedan po jedan most je osposobljen uz minimalne tehničke uslove, gotovo golim rukama radnika. Tako nešto bilo je moguće izvesti samo u takvom entuzijazmu i radnom zanosu. Sjećanje na te hrabre i požrtvovane radnike, među kojima su se isticali Mustafa Džambegović, Omer Bašić i mnogi drugi znani i neznani, i danas je pravi užitak. Kada smo o tim naporima radnika govorili na oblasnom partijskom savjetovanju u Tuzli 20. maja 1945. godine, svi prisutni su burnim aplauzom pozdravili ove prve radne pobjede u oslobođenoj Bosni. U tim uslovima, sa tim radnicima, formirana je i prva Sindikalna organizacija u Maglaju. Bila je to Sindikalna podružnica željezničkih i transportnih radnika. Nedugo iza toga formirali smo i prvo Sindikalno vijeće.

Drugi po važnosti zadatak bila je briga za sjetvu. U ovim radovima prednjačila je omladina koja je pored pomoći u obavljanju sjetve partizanskim porodicama, obrađivala i veliki omladinski vrt na Čakalovcu, a to je bio prvi kolektivni objekat u poljoprivredi kod nas. Drugarica Mileva, pomoćnik komesara 20. romanijske brigade, pomogla je da dobijemo konje za obavljanje sjetvenih radova.

Važan zadatak je bio i obezbjedenje isharne i snabdjevanje stanovništva, kao i jedinica stacioniranih u pozadini. Za prolaznike je otvorena kuhnja u zgradi Bože Cvijanovića, a vojska je imala posebnu kuhinju. Najviše se osjećao nedostatak soli i duhana. Znali smo da svega toga ima u Tuzli, ali je trebalo doći do Tuzle, kada veze nisu postojale. Naša prva prodavnica čiji je poslovođa bio Suljaga Numanović, bila je vrlo slabo snabdjevena. Rješeno je da se uputi jedan odbornik sa karavanom konja preko Ozrena da nabavi soli. Taj zadatak je povjeren, Aliji Delibegoviću, koji se za tri dana vratio, pa je u prodavnici odmah izvršena raspodjela — po pet deka svakome stanovniku. Tada je ocijenjeno da je Alija napravio veliki podvig, kada se sa karavanom soli probio preko Ozrena gdje su još uvijek krstarili ostaci razbijenih četničkih bandi. Preko Oblasnog odbora dobili smo ii nešto geršla, bijelog brašna i još nekih namirnica, pa se snabdjevanje stanovništva poboljšalo, a posebno se osjetilo poboljšanje u snabdjevanju uspostavljanjem kamionskog prevoza hrane od Karuša do Liješnice, i odatle dalje prema Sarajevu.

U sklopu svih zadataka nije se zaboravilo na otvaranje škole i ambulante. Sva ova pitanja uspješno su rješena, iako je bilo i ne predviđenih zgoda i nezgoda. Tako je npr. naš povjernik za prosvjetu, jedan dobar drug iz obližnjeg sela, zabranio da se u školi pjeva, dok traje klanjanje u džamiji preko podne, jer je škola uz samu džamiju. Počeli smo i sa usmenim novinama, a omladina je organizovala izdavanje i zidnih novina. Subotom je uvedeno sijelo sa šaljivim programom. Osnovano je omladinsko sportsko društvo »Crvena zvijezda« čiji je incijator bio Ismet Dedić. Svi uspjesi postignuti u to vrijeme vezani su za djelovanje društvenopolitičkih organizacija u mjestu.

Radeći punim tempom, bez zastoja i odmora, očekivali smo prvu proslavu Prvog maja u oslobođenjenom gradu. Da bi proslava bila što bolje pripremljena, formiran je odbor sa predstavnicima vojske. Grad je posebno očišćen i uređen. Organizovan je uranak, povorka kroz mjesto i masovni miting.

Formiran je d Sreski NOO, a prvi predsjednik je bio Savo Momirović, dok je za sekretara izabran Meša Krzić.

U tim danima pripremali smo i prve delegate za Prvi kongres USAOJ-a u Sarajevu. Predkongresno takmičenje je još pokrenulo omladinu na rad na sve strane organizovane su radne akcije, svuda se čula pjesma mladih.

Vrijeme je prolazilo, Maglaj je mijenjao svoj lik. Svi su međutim bili iznenađeni, kako se naš grad brzo oporavljao od ratnih razaranja, kako je život brzo ušao u tokove obnove i izgradnje u oslobođenoj domovini.

Članak objavljen u listu “NATRON”, 31. 03. 1975.