SEFER-PAŠA Maglajlija (Alikadić?)

Nazivi pod kojima se sreće u literaturi

Sejfudin-paša, Seifukuh-paša, Sejfulah-paša Bosanac, Sefer-paša Maglajac, Maglajlija Sefer-paša, Bosanac.

Godine namjesnikovanja po sljedećim autorima

Knežević, vladao je 1709. (1121.) godine.
Bašagić, 1709.
Muvekit, 1709/10.
Alić, 1709.

Porijeklo

Rodom je Bosanac iz Maglaja, a rođen je u selu Crna Rijeka.

Namjesnikovanje

Sefer-paša je iza Bečkog rata za vrijeme austrijskih provala na Balkan došao na glas i postao paša. Godine 1696. (1108.) bio je valija u Hercegovini a 1709. (1121.) u Bosni (namjesnikom Bosne).

Turbe Sefer-paše Alikadića u selu Crna Rijeka

U nekim spisima umjesto spomenutog Sefer-paše zapisano je da je bio Sejfulah-paša Bosanac. Ali to neće biti tačno jer, prema kazivanju stanovnika Sefer-pašina rodnog mjesta kasabe Maglaj, taj što je ukopan u rodnom selu je Sefer-paša.

Smrt

Stari mezari u blizini turbeta Sefer-paše

Sefer-paša umro je u ševalu 1121. godine (4. XII 1709. – 1. I 1710.) dok je bio na položaju bosanskog valije. Ukopan je u selu Crna Rijeka, palanka Valdovo, u Sarajevskom kadiluku, u zasebnom turbetu. Muvekkit kaže da je u njegovo vrijeme bilo Sefer-pašinih potomaka u Maglaju.

Vedad Biščević, Bosanski namjesnici osmanskog doba 1463-1878; Connectum, Sarajevo, 2006; str. 226.

 

 

Džemat Crna Rijeka se nalazi na istoimenoj visoravni (CRNORIJEČKA/Nišićka) na putnom pravcu Sarajevo – Tuzla. Udaljenost od Sarajeva je četerdeset kilometara (40 km) i broji oko 350 članova islamske zajednice. Džematu pripadaju naselja: Odžak, Nanići, Drinčići, Kamenjače, Šehovići, Gradina, Gaj. Džamija je prvi put sagrađena početkom 18 vijeka. Minirana 09.11. 1993. Sagrađena i svečeno otvorena 06. Rebiu-l-evela 1420.h.g. 20. juni 1999. godine. Vakufska imovina u džematu je: Džamija, (mekteb u sklopu džamije), Imamska kuća, Gasulhana, Turbe Sefer –paše Alikadića.

http://medzlis-sa.ba/crna-rijeka-kamenica/

 

ODLOMAK IZ KNJIGE B. BENIĆ: LJETOPIS SUTJEŠKOGA SAMOSTANA
(kazivanje o samostanu i crkvi u Olovu, njihovom uništavanju i ulozi Sefer-paše u tome)

1687. U ovo vrijeme napustila su braća također samostan čudotvorne sv. Marije u Olovu. U njemu je ostao samo gvardijan p. o. Antun iz Olova. – A evo kako je došlo do propasti /toga samostana/. Olovski je samostan imao crkvu posvećenu Bl. Dj. Mariji. U njoj je, na jednom u tu svrhu posebno podignutom oltaru, bila slika te Bl. Djevice, po kojoj su se događala mnoga čudesa. Zbog toga su i Turci mnogo cijenili tu crkvu. U tu svetu zgradu slijevalo bi se 15. augusta nebrojeno mnoštvo naroda iz raznih krajeva svijeta. U toj gužvi vele da se događalo i raznih nepriličnih stvari i ubojstava, osobito otprilike dvije godine prije proglašenja Bečkog rata. Tu su, nedaleko od kapele podignute u Bakićima,¹ Dalmatinci² – kojima su na čelu bili Sunarić, Janković, Smiljanić i dr. – u jednom danu ubili nekoliko Turaka, skupa s jednim od glavnijih nadglednika. Svjedočanstvo za taj događaj pružaju grobovi koji su podignuti svakom pojedinom od ubijenih. Zbog toga su bosanski upravitelji ili paše za takva zlodjela a posebno za navedeni slučaj – po svom bezdušnom običaju – često tako pretjerano globili ovaj samostan, da se on, od silnog duga, više nije mogao uzdržavati. Tako su se, eto, jednog dana svi fratri koji su tada ondje bili, iako potajno, probili do carskog područja³ netom spomenute godine /1687/. Ostao je, kao što smo rekli, jedino njihov p. o. gvardijan.

Nakon toga, spomenuti p. o. gvardijan zatraži od upravitelja Bosne da mu barem na neko vrijeme dopusti izići iz samostana i zaključati /i/ samostan i crkvu te živjeti u župama spomenutog olovskog samostana. Tako bi se spriječilo gore spomenuto okupljanje naroda, zbog kojega su toliko puta doživjeli opasnost. Izdavši mnogo novca za to, dobije dopuštenje. Na to on zaključa samostan i crkvu i oni ostadoše tako zaključani i kao napušteni. Jedino je neki starac po imenu Šimun, stanovnik ovog mjesta, po naredbi spomenutog o. gvardijana rano izjutra i kasno uvečer podržavao svjetlo u kandilu pred oltarom spomenute presvete majke /Božje/ Marije. U to se vrijeme, ali vrlo tajno, ponekad /tu/ govorila i misa. Blažena Djevica nije prestajala činiti čudesa svakome tko je njoj dolazio.

A kad je prošlo deset godina (a samostan i crkva ostali trajno zaključani), princ Eugen /Savojski/ strahovito je razbio i pobijedio kod Tise onu silnu tursku vojsku. Zadobivši tu pobjedu, odmah – godine, naime, 1697. – taj princ opustoši Vrhbosnu ili Sarajevo. Opustošivši ga, vrati se sa svojima, koji su se nakupili plijena, u Slavoniju. Nakon nekoliko godina, osmanlijski car pošalje u Beč Elči-Ibrahim-pašu⁴ kao izaslanika, da traži mir.

Upravo u to isto vrijeme napisao je neki carski kapetan po imenu Kiva – ispred svih prekosavskih i srijemskih pograničnih stanovnika – pismo bosanskom paši, a taj je tada bio Sefer-paša⁵ iz Crne Rijeke.⁶ /Zamolio ga je/ da dopusti otvoriti olovski samostan i crkvu i da dozvoli da se tamo skuplja narod po starom običaju. Dodao je u istom pismu da će on sam, Kiva, vrlo rado namiriti vjerovnicima sav dug koji je tada pritiskao spomenuti samostan. – Paša je dao da se navedena Kivina molba pročita. Dok su je čitali, bili su prisutni neki od naših bosanskih katolika, dvorjanici spomenutog paše. Kad se čitanje pisma završilo, vele da je jedan od rečenih dvorjanika upitao pašu: “Hoćeš li se smilovati, gospodaru?” a paša mu nije ništa odgovorio. Odmah je iznio stvar pred pred odličnije ljude a ovi su – koko se kasnije čulo – jednodušno zaključili da se samostan i crkva spale prije nego što se odgovori na kapetanovu molbu.

Zato paša dadne nekome Ciganinu, imenom Kotomanu, konja i dva zlatnika kao plaću da odmah zapali gore spomenutu crkvu i samostan. Taj Ciganin ustane i krene prema označenom mjestu. Putem složi svežanj od suhe kore drveća i napravivši od njega baklju, pažljivo je ubaci kroz prozor. Zapalivši tako sobu u kojoj su obično boravili gvardijani a koja se nalazi od strane brda, pobjegne pod okriljem noći. To se dogodilo godine Gospodnje 1703. početkom jeseni. Stanovnici gradića kasno su se probudili od sna a vatra je bila zahvatila i crkvu pa ništa nisu mogli spasiti.

(Pokućstvo, kako crkveno tako i samostansko, već je ranije drugamo bilo preneseno. No, na nesreću, u crkvi je ostala čudotvorna slika Majke /Božje, Bl./ Djevice). Svi koji su naokolo stajali posve su sigurno vidjeli – neko sasvim posebno, divno, svjetlo kako je izišlo i kako je odmah, poput munje, odatle proletjelo prema zapadu. Ovo priznaju čak i sami Turci.

I začetnik i izvršitelj ovog paleža dugo su vremena bili nepoznati i to do onog časa kad se sam Kotoman počeo boriti sa smrću. Iako je nekoliko dana proveo u smrtnoj borbi i vlastitim nogama iskopao pod sobom u zemlji gdje je – bijedan – ležao golemu jamu, ipak /taj/ zločinac nije mogao crknuti i svoj bijedni život svršiti, prije nego što je – sasvim očajan – ispričao cijelu stvar – zločin i svoj i svoga naredbodavca – pred svim prisutnima.

Obično se navode razni razlozi ovog bezbožnog postupka Sefer-pašina. Prvo, uzvišeni rimski car zadao je Turcima takav i toliki strah da im se možda nikad veći neće zadati. Stoga su Turci govorili: ako se dopusti ovakav pristup do navedene olovske crkve, koja se nalazi gotovo usred Bosna, s jedna strane carsko-slavonskim, srijemsim i drugim stanovnicima a s druge Dalmatincima, onda će se malo pomalo cijela Bosna podvrći carskoj vlasti. Drugi su radije rekli da je Sefer-paši taj čin napomenuo Elči-Ibrahim-paša; taj je pakleni službenik predviđao da će u skorim pregovorima o miru pogranični stanovnici tražiti takav pristup. Drugi razlog mogao je biti to što je Crna Rijeka, gdje se nalaze dvor i posjedi Sefer-paše, malo udaljena od Olova; on se stoga bojao da ih mnoštvo koje se slijeva u Olovo kadgod ne opustoši. Trći razlog bio je, vele, da je Sefer-paša pomišljao da skine krov samostana i da njime pokrije svoj dvorac, ali da mu se spomenuti o. gvardijan, Anto iz Olova, opirao koliko je mogao da ne učini samostanu toga zla. Stoga je rečeni paša potajno poslao Ciganina, kao što smo gore opisali.⁷

Bono Benić: Ljetopis sutješkoga samostana. Synopsis, Zagreb, Sarajevo, 2003. Str. 111-114.

1Bakići, selo južno od Olova (oko 5km udaljeno od njega). Postoje ruševine crkve, koje je šezdesetih godina otkopavao fra Kruno Misilo. Isp. i članak M. S. Filipović: Starine u Bakićima kod Olova, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1928, sv. II, 69ss.

2Dalmatinci. U izvorniku stoje “Liburni”. Ondašnji rječnici prevode tu riječ “Hrvati”, no očito se misli samo na dalmatinske Hrvate (isp. Bettinelli: Vocabula Latini Italique sermonis, Venetiis, 1752, ed. 5 Vidi “Appendix” “Liburnus”).

3carsko područje. Misli se Slavonija.

4Elči-Ibrahim-paša. Riječ “elčija” (tur.) znači poslanika (neke strane države) ili poslanika na strani. Elči Ibrahim-paša bio je kasnije i paša u Bosni 1704. (6. III) do konca augusta 1704. i od 1705. do 1708.

5Sefer-paša ne nalazi se u popisu paša koji su upravljali Bosnom u to vrijeme; prema tome on je bio podređeni paša, samo toga područja.

6Crna Rijeka, beznačajno naselje oko dva sata udaljeno od Olova.

7O ovoj stvari isp. članak Fr/a/ Lj. Z/loušića/: Obnavljanje Gospinog svetišta u Olovu, Franjevački vjesnik, 1930, i separatno – iste godine; Mladen Barbarić: Zadnji fratri olovski, Franjevački vjesnik, 1934. i separatno iste godine; posebno važno: D. Mandić: Prilozi za povijest franjev. samostana i crkve u Olovu, Franjevački vjesnik, 1932, str. 227, 274, 307. i sl., a posebno izvještaj bosanskog provincijala Propagandi o uništenju zgrade olovskog samostana i crkve, 313ss.