Stari Maglaj se nalazi na desnoj obali rijeke Bosne, a tek dolaskom Austrougarske uprave, izgradnjom željezničke pruge, škole, zgrade općine i još nekih administrativnih zgrada, grad postupno prelazi i na lijevu stranu. Tada je izgrađen i snažan željezni most, a o tehničkom ispitivanju prije dozvole za korištenje, davno sam čuo jednu zanimljivu anegdotu.
Most je bio dovršen, ali se prema zakonskim propisima mogao predati na korištenje tek nakon tehničkog prijema. Budući da je uskoro dolazio nekakav praznik, očekivalo se da će u grad doći mnogo svijeta i iz okoline pa bi bilo vrlo teško spriječiti narod da prolazi preko dugo očekivanog mosta. Stoga se nije mogao čekati dolazak stručne inženjerske ekipe iz Beča, a vjerujući u solidnost izgradnje mosta, na vlastitu su se odgovornost odlučili na improvizirano “privremeno” testiranje, organiziravši proslavu upravo na mostu. Ako izdrži dobro, a ako propadne: “splet nesretnih okolnosti”. Na mostu je stalno igralo kolo, svi su se veselili i skakali, a – most nije pao! Poslije je iz Beča stigla i službena stručna ekipa, sve je prošlo u najboljem redu i ne zna se je li netko kažnjen – ili nagrađen. Bilo ovo istina, ili ne bilo, zanimljivo je jer prikazuje jedno doba.
Početkom pedesetih prošlog stoljeća za Maglaj nastupa novo doba. Tada je uzvodno od grada izgrađena, u to doba najsuvremenija tvornica celuloze i papira. Budući da potrebne radne snage u Maglaju praktično nije bilo, trebalo ju je dovesti sa strane, pa je bilo nužno unaprijed osigurati stambeni prostor i infrastrukturu. Stoga je istovremeno s izgradnjom tvornice s druge strane rijeke izgrađeno novo moderno stambeno naselje s obiteljskim stanovima, ali i garsonjerama za samce, te lijepi hotel “Galeb” s izvrsnim restoranom i željeznička postaja.
Direktor tvornice u izgradnji bio je Tuzlak, zagrebački “papiraš” Jaroslav Kudera, a tehnički direktor Slovenac Rozin. Osim jednog beogradskog inženjera, svi su ostali inženjeri završili zagrebačke fakultete, a među njima je bio i Makedonac Mito Cilev i Crnogorac Đorđije Bulatović. Nekoliko je tehničara bilo iz BiH, pa i iz Maglaja, a nekoliko je stiglo i iz Slovenije. Zanimljivo je da su administrativni stručnjaci raznih profila došli uglavnom iz Osijeka. Svi su se oni uselili u novo izgrađene stanove, a uselili su se i domaći ljudi, ponekad i iz okolnih sela, budući operateri koje je tvornica organizirano slala na višemjesečnu praksu u poznate švedske i finske tvornice celuloze i papira.
Useljavanjem novoizgrađenog dijela grada, ukupan se broj stanovnika Magalja gotovo udvostručio. Bila su to već i na prvi pogled dva potpuno različita dijela grada na dvije obale Bosne, ali su živjeli u skladu. Nezaposlenih praktično nije bilo i svi su bili zadovoljni.
Nekoliko godina kasnije započelo se s proširenjem tvornice nabavkom novih i većih postrojenja, tako da je Natron postao najveći proizvođač te vrste papira na Balkanu, pa i šire.
Pravoslavna i katolička vjerska zajednica imale su i ranije svoje crkve, a katolička je u novim uvjetima službeno obnovljena 1970. g., da bi u jesen 1976. bila srušena ruševna crkva sv. Ante (sagrađena 1919.) i započela gradnja nove crkve i svetišta sv. Leopolda Mandića.
…
Da bih se upoznao s osnovama rada onoga čime ću se baviti, Kudera me je ubrzo nakon početka rada u tvornici poslao na jednomjsečnu praksu o odjel za instrumentaciju (kasnije samostalni ATM) poduzeća Braća Kavurić u Zagrebu. To mi je omogućilo da barem donekle sagledam što mi je zadatak i kako ga rješavati. Rozin je organizirao da mi se prema uputama koje sam dobio u Zagrebu brzo izgradi radionica. Ja sam radeći rješavao tehničke probleme i učio, a kasnije obučavao moje instrumentarce i brzo smo napredovali. No, postojala je granica preko koje bez nužne dokumentacije nismo mogli – a dokumentacije nije bilo. Da bismo to riješili s još po jednim instrumetrcem dva puta sam bio u Njemačkoj na praksi. Uskoro je u tvornici sve bilo u funkciji, ali i uspostavljena nova organizacija rada.
Bio sam intenzivno angažiran i izvan radnog vremena. Pokrenuo sam rad radioamaterskog kluba. U Njemačkoj sam kupio polovni automobil. To je bio jedini privatni automobil u gradu, a povremeno sam ga posuđivao miliciji, ali i tvornici, a tvornica mi je dozvoljavala da u radionicama izrađujem potrebne dijelove, jer ih nije bilo u prodaji. Za proslavu “Dana borca” sam napravio malu srednjevalnu radiostanicu pa je uz ponosno najavljivanje: “Ovdje radio Maglaj!” preko nje obavljan prijenos proslave. Bio je to događaj! Toga tada nisam bio svjestan, ali promatrajući iz kasnije perspektive: grad, tvornica i ja smo bili “svojevrsno jedno”. Ja sam pripadao njima, a oni meni. Bio je to moj Maglaj.
Na žalost “vrag ne spava!”. Po mišljenju nekih članova Gradskog komiteta KP Kudera je kao pojedinac uživao prevelik ugled, ne samo u tvornici, nego i u gradu pa su izkonstruirali da je on kao direktor učinio nešto na što nije imao pravo – smijenili su ga i izbacili iz Tvornice. No njegovu organizacijsku sposobnost najbolje pokazuje činjenica da je odmah dobio mjesto savjetnika pri Inveticionoj banci u Beogradu, a uskoro i predsjednika Poslovnog udruženja industrije papira i celuloze Jugoslavije – dok u Maglaju i maglajskoj tvornici ništa više nije bilo isto… Rozin je otišao, a počeli su odlaziti i ostali inženjeri.
cijeli članak:
http://maglaj.net/maglajn.php?id=5187&akcija=vise&jezik=1&stranicaK=1&#komentar
TV Zaboravljeni Maglaj - Dokumentarni program 