Asim LOŠIĆ: “STUDENTSKO LOGOROVANJE”

 Vrućih avgustovskih dana 1940. godine u Pršljanima, kod Bugojna, održano je “logorovanje beogradskih studenata-planinara”. Međutim, radilo se u stvari o desetodnevnom skojevskom kursu, organizovanom od strane partijskog i omladinskog rukovodstva Bosne i Hercegovine, kursu kojem je prisustvovalo oko 70 studenata, đaka, mladih radnika i seljaka!

Tog ljeta, sarajevski skojevac i skaut Isak Ozmo Puba dobio je od Pavla Goranina i Rate Dugonjića zadatak da pronađe pogodno mjesto gdje bi se pod firmom Udruženja studenata-planinara Beogradskog univerziteta mogao, neometan od žandara i policije, održati veći višednevni skup omladinaca. Obišavši prethodno neka mjesta oko Zavidovića i Olova, on je najzad, zajedno s Mahmutom Bušatlijom Bušom, studentom iz Bugojna, koji će biti “domaćin” kursa, u Pršljanima blizu Vesele, sela ispod planine Stožera, pronašao u šumi napuštenu staru lugarsku kućicu. Tu između proplanaka, kroz mirišljavi čair, proticao je potok. Ambijent ne samo da je bio divan već je pružao i idealne mogućnosti za logorovanje.

Jednog dana, Petar Dokić mi je saopštio da zajedno s njim i omladincem Miloradom Radom Savićem iz sela Bočinje treba da pođem u Bugojno na neki politički skup nazvan “Studentsko logorovanje”.

Da bih zataškao trag, zatvorio sam svoju krojačku radnju u Maglaju, rekavši svima da odlazim u planinu na oporavak. Dobio sam neku lažnu studentsku legitimaciju, a to će biti slučaj i sa svim ostalim učesnicima kursa koji nisu bili studenti, i na maglajskoj željezničkoj stanici našao se s Petrom i Radom. Uza svu konspiraciju, našlo se tu i nekoliko drugova, koji su došli da nas isprate na put (poslije su mi ti drugovi rekli da su pretpostavljali da odlazim na neki organizovani politički skup).

U Lašvi, željezničkoj raskrsnici, gdje je trebalo da pređemo u voz prema Bugojnu, našao se priličan broj mladića i djevojaka koji su pristizali od Sarajeva i Bosanskog Broda. Petar je mnoge od njih poznavao. Sjećam se da me je tada upoznao sa studentkinjom Radojkom Lakić.1

Do mjesta logorovanja stigli smo bez poteškoća. Kurs je počeo pjevanjem “Internacionale”. Bio je to nezaboravan prizor: sedamdeset mladića i djevojaka, mladih komunista, u zanosu koji može da da samo mladost, prkosno i ponosno pjevaju svoju proletersku himnu!

U logoru je vladala primjerna disciplina: ujutro zajedničko ustajanje, zatim fiskultura, doručak, a onda zajednička predavanja, pa ručak i, najzad, uglavnom u toku popodneva, učenje po kružocima. Predavanja su obuhvatala teme o Partiji, sindikatima, radu s omladinom, radu sa ženama… Jedno predavanje druga Avde Hume, ne sjećam se više na koju temu, duboko me se dojmilo. Slušajući ga, stalno sam njegovu sadržinu upoređivao sa člankom koji sam prije toga čitao u ilegalnom organu KPJ “Proleteru”, misleći da ga je on pisao.

Naveče bismo se obično okupljali oko logorske vatre, slušali recitacije, političke satire na tadašnje društveno uređenje, pjevali borbene pjesme, domaće i strane, naročito ruske, vodili razgovore… Iako smo se nalazili u relativno pustom planinskom kraju, naišao bi ponekad neki seljak i, zastavši, sa čuđenjem posmatrao taj za njega neobičan svijet.

Kurs se bližio kraju. Izgledalo je da će ovaj put skup skojevaca proći bez uobičajenog epiloga – sukoba s policijom. Ali, ne bi tako!

Bilo je popodne, sjedili smo u hladovini, na jednoj strmoj kosi ispod gaja, i slušali predavanje o sindikatima, koje je držao drug Salih, obućar iz Bihaća.2 Sjajno je govorio, tako da su se mnogi drugovi koji ga nisu poznavali pitali da nije, možda, po zanimanju profesor ili književnik!

– Žandari! – povika neko.

Zaista, livadom, na udaljenosti od oko tri stotine metara, išle su prema nama dvije žandarmerijske patrole s puškama na gotovs. Zgledasmo se. Oklijevati se nije smjelo. Počesmo da se pravimo pomalo nevješti, kao, eto, tu sjedimo slučajno, onako iz dosade. Jedan po jedan ili dvojica ustadosmo i počesmo da šetamo. Rato Dugonjić dobaci Isaku Ozmi Pubi:

– Ti si komandant logora, zadrži ih dok sklonimo materijal!

Na ulasku u logor, pokraj postavljenog slavoluka, žandarmerijski narednik je pokazivao Pubi pismeno naređenje o raspuštanju logora. Puba, a zatim još neki drugovi, ubjeđivao je žandare da je nemoguće odmah prekinuti logorovanje, jer među studentima ima nekoliko bolesnih itd. Na kraju je žandarmerijski narednik pristao da jedna delegacija pođe do sreskog načelnika u Bugojno i da od njega traži dozvolu za dalji boravak.

Otišla je delegacija na čelu s Pubom. Načelnik ih je dočekao s pištoljem na stolu, kao neke razbojnike. Počela su ubjeđivanja. Puba i drugovi su tvrdili da je tehnički neizvodljivo da se odmah prekine logorovanje, ljutili se tobože, izigravali naivčine ističući neprekidno da među studentima na logorovanju nema komunista, tražili telefonsku vezu sa Zagrebom da tamo intervenišu…

I, konačno, načelnik je dozvolio da se logorovanje produži, ali samo još 24 sata. Taman toliko koliko nam je bilo potrebno da proučimo preostali materijal.

Žandari koji su ostali u blizini logora, poslije odlaska delegacije, vratili su se ubrzo u Bugojno.

Slijedećeg dana uveče organizovana je posljednja logorska vatra pod nazivom “Špansko veče”. Pored ostaloga, Miljenko Cvitković Španac trebalo je da nam izloži svoje utiske i lične doživljaje iz borbi u španskom građanskom ratu i prilikom povratka u domovinu. Program je počeo, ali naša “izvidnica” je ubrzo javila da opet dolaze žandari.

Sada više nije moglo biti diskusije: moralo se bez pogovora putovati.

Sutradan ujutro, pred napuštanje logora, na rastanku, ponovo smo svi zajedno, stojeći ispod jednog gaja, otpjevali “Internacionalu”.

Tog dana Bugojno je doživjelo neviđen prizor. Smatrali smo da više nemamo šta da krijemo. Tišina i učmalost kasabe bili su razbijeni: ulicama maloga grada pod Stožerom marširala je velika grupa mladića i djevojaka pjevajući “Bilećanku”, “Budi se istok i zapad” i druge revolucionarne pjesme. A čitavo Bugojno kao da se sleglo na ulice…

Ista se slika ponovila i na željezničkoj stanici. Policajci su samo slijegali ramenima, snebivali se, ne znajući ni sami šta da rade. Poslije se pričalo da su htjeli prije polaska voza da otkopčaju vagone u kojima su se nalazili “studenti”, ali su od toga odustali. Ko vele: Neka idu, neka ih samo đavo nosi što dalje od nas!

Tako se završio skojevski kurs u Pršljanima, kurs koji je, nesumnjivo, odigrao značajnu ulogu u uzdizanju političkih kadrova i njihovom pripremanju za nastupajuće okršaje koje će voditi Komunistička partija Jugoslavije.

skoj0001

Srednja Bosna u NOB-u, članci i sjećanja, knjiga prva, str. 141-143.

1Radojka Lakić – studentkinja Filozofskog fakulteta u Beogradu, rodom iz Mrkonjić-Grada. Poslije hapšenja i zvjerskog mučenja u sarajevskom ustaškom zatvoru, odvedena oktobra 1941. godine na strijeljanje, koje je dočekala s revolucionarnom pjesmom na usnama. Narodni heroj. Primjedba redakcije.

2Salih Mušanović, obućarski radnik, član Mjesnog komiteta KPJ u Bihaću 1931-1932. godine. U provali partijske organizacije 1932. godine uhapšen i osuđen na šest mjeseci robije. Od 1938. godine do odlaska u partizane 1941. godine sekretar MK KPJ Bihać. Poginuo u kozarskoj ofanzivi juna 1942. godine. Primjedba Redakcije.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s