Nekoliko članaka objavljenih u Sarajevskom dnevniku 1945. neposredno nakon oslobođenja, vezanih za obnovu porušenih mostova u Maglaju

Udarničkim radom podiže se i zadnji most na pruzi Brod – Sarajevo

Maglaj, 15 jula.

Zadnji nepodignuti željeznički most na pruzi Brod — Sarajevo, preko Bosne kod Maglaja, podiže se užurbanim tempom, sa udarničkim poletom.Već je zabijeno 350 pilota koje predstavljaju 20 vagona drveta.

Pomoćni pješački most, odnosno most za prevoz robe, sa magacinima na obali, bio je

završen u toku nekoliko dana. Uspostavljena je i privremena pruga za teretne i balvan-vagone. Na izgradnji glavnog mosta radi 350 radnika. Medju njima nalazi se jedan inžinjer i nekoliko stručnih radnika. Uglavnom, svi radnici koji ovdje rade, na podizanju mostova već su dobili potrebno iskustvo. Na radu se osobito ističe Udarni bataljon Vojno-tehničkog zavoda, a od pojedinaca drug Ante Ostojić, Šalaga Edhem i sam inžinjer Serže, koji rukovodi cjelokupnim radom.

Radnike na podizanju mosta potpomaže AFŽ iz Maglaja dobrovoljnim sakupljanjem hrane, osobito voća i povrća. Žene Maglaja peru veš, krpe i kuhaju, a do sada su priredili nekoliko puta zajednički objed za radnike. Ovom pažnjom radnici su osobito dirnuti. Treba istaći i primjer žena iz Livna, koje su preko svojih delegata dostavile Udarnom radnom bataljonu Vojno-tehničkog zavoda tri sanduka jaja, jednu kantu masla i nekoliko pari čarapa. Radnici Vojno-tehničkog zavoda ovim se toplo zahvaljuju na ovakovom staranju. Zamolili su da se preko štampe rodbini njihovoj saopšti, da su oni svi dobro i zdravo. O.Z.M.

(Sarajevski dnevnik br. 14, 17. 7. 1945)

Dvadesetorica svjesnih radnika izgradili dva mosta

Maglaj, 18 jul.

Odmah po oslobođenju Maglaja, dvadeset svjesnih radnika, željezničko-transportnih namještenika, dalo se po vlastitoj inicijativi na posao da svojim, radom pripomognu da se što prije uspostavi saobraćaj na pruzi Brod Sarajevo. Bez ikakvih tehničkih sredstava, sa običnim vintovima i čekićima, drvenim maljevima i podupiračima, u toku od pet nedjelja, podigli su most najprije na Lješnici, a potom i na Jablanici. Obadva mosta su željeznički raspona od 20 odnosno 30 metara.

Podizanjem ovih mostova rukovodio je Hadžišehić Ibrahim, bravar, a u požrtvovanom

radu istakli su se osobito Mustafa Đanbegović, Smajlagić Nusret, Emin Mačković i Omer Bašić. Radovi su se odvijali u dvije smjene po 10 radnika. Od sekcijskih radnika udarnički su te istakli desetar Jozinović i radnik Milojević.

Po završetku ova dva mosta radnici su se stavili odmah na raspolaganje Radnom bataljonu, koji je u međuvremenu došao u Maglaj da podiže željeznički most kraj Maglaja na rijeci Bosni. Ovi maglajski radnici ističu se svojim radom i na ovom mostu. Njima se ponosi inžinjer, kao i tehnički preduzimači. Svi su začlanjeni u svojim radničkim sindikatima, te kao svijesni radnici prednjače i služe za primjer drugim radnicima.

Ovih dana održana je radnička skupština svih sindikata ovog sreza, na kojoj se poslije referata i pozdravnog govora razvila diskusija. Na skupštini je bio osobito toplo pozdravljen stari borac radnik Asim Lošić, koji je među ostalim naglasio: “Mi se evo po prvi put sakupljamo da ovako slobodno, bez nadzora agenata, bez žandarskih kundaka i bez dozvola sreskih načelnika porazgovaramo o našim problemima…” – O.Z.M.

(Sarajevski dnevnik br. 17, 20. 7. 1945)

ZAVRŠAVA SE MOST KOD MAGLAJA

2 AVGUSTA BIĆE PREDAT SAOBRAĆAJU POSLJEDNJI ŽELJEZNIČKI MOST NA PRUZI SARAJEVO — BROD

Maglaj, 29. juli

U dužini od 236 metara, visok 8 metara, kao neki džin, opružio se preko Воsnе novi željeznički most. Dolje drvo, gore gvožđe. Oko 300 radnika iz dana u dan, na dvije smjene, podižu ovaj zadnji i najveći most na voznoj pruzi Brod — Sarajevo kroz koji dan biće gotov, 2 avgusta otvoriće se na svečan način i »mašina« će proraditi direktno za Sarajevo.

Eto, uzalud je Švabo rušio! Naši vrijedni radnici u roku od nepuna tri mjeseca podigoše sve srušene mostove, oko dvadeset što većih što manjih! … Lokomotiva ponovo dahće dolinom Bosne. I vesele popjevke putnika odjekuju iz voza. Ovdje kod Maglaja, dosada je bio jedini prelaz, a od 2 avgusta juriće voz i preko ove ćuprije.

Stari, srušeni most se rastavlja i izvlači. Neoštećeni dijelovi ostaju, da se upotrijebe, a slupano željezo dostavlja se Zenici, odakle će izaći prerađeno za nove mostove. Vještina je rastavljati i na suho izvlačiti ogromne dijelove gvožđa. I opasno je. Ali, volja pobjeđuje i savlađuje sve. Nikada prije radnici nisu radili sa većim elanom. Kao pčele pred košnicom, tako oni izgledaju, desno, lijevo, na mostu i ispod mosta.

Mjesec dana kako se ovaj most pravi. I da nije udarnički bio posao, da radnici nisu radili onako kakо to nikada prije nisu činili, ili bolje rečeno da je ovaj most podizala stara Jugoslavija, on ne bi bio gotov ni za pola godine, a eto, on je vec skoro gotov. Konstrukcija mosta sastoji se sa strane od Maglaja od 10 pari uzdužnih nosača dužine 5.10 m koji su izrađeni iz razrušene konstrukcije. Iza toga dolazi 7 rešetkastih nosača raspona 20 m. Sa strane Doboja most je od Peiner nosača dužine 17.90 m. Ova konstrukcija leži na drvenim jarmovima od kojih je 13 jednostavnih a 9 duplih jarmova. Preko korita rijeke jarmovi su izrađeni na sprat u visini od 7 do 9 metara. Za ovaj most kao i pomoćni pobijeno je 340 pilota. Za izgradnju istih, te sa tovarnim i istovarnim rampama za prebacivanje robe upotrebljeno je 650 kubičnih metara građe, 150 tona željeznog materijala i 10 tona sitnog gvozdenog materijala kao šarafa, klinaca, pločica itd. Za izgradnju svega ovoga potrošeno je 15.000 zanatlijskih a 80.000 radničkih sati. Prosječno je radilo dnevno 40 zanatlija i 200 radnika.

Svu potrebnu građu isporučila su preduzeća državne pilane iz Zavidovića i privatnik

Dušan Simić, te državna željezara u Zenici. Potrebno je istaknuti Pilanu u Zavidovićima koja je na vrijeme isporučila svu potrebnu građu, što je doprinijelo (…) most završiti na vrijeme. Skoro sve pilote isporučio je drug Simić Dušan iz Paklenice, također na vrijeme, a prevoz su vršili sa volovskim kolima seljaci iz okolice Maglaja.

Radove na mostu izvodila je Željeznička direkcija iz Sarajeva u svojoj režiji, preko glavnog inžinjera Serže Vladimira.

Od zanatlijskog osoblja radili su radnici Državne ložionice Usora, tesari pilane iz Zavidovića, tesari Državne željezare iz Zenice, te tesari Sekcije za održavanje pruge Derventa, zanatlije nove radione za održavanje pruge iz Sarajeva i zanatlije Vojno-tehničkog zavoda kao i bravari iz Maglaja. Obični radnici na mostu bili su radnici sekcije za održavanje pruge, seoski radnici, te zarobljenici i četnici.

Treba istaći sve zanatlije, koji su savjesno vršili svoj odgovarajući posao. Najteži i najveći dio posla na ovom mostu obavili su stalni željezničarski radnici, sekcijski radnici, koji zaslužuju i posebnu pohvalu za svoj trud. Sa njima se drug inžinjer najviše ponosi. Udarnički je radio i kao prvi udarnik ostao je svo vrijeme šezdesetgodišnji radnik Štrukelj iz Zavidovića, zatim Ostojić sa svojim mladim tesarima koji su u svoj postavljeni posao ulagali puno truda, te Emin Mačković sa svoja 24 bravara iz Maglaja, čiji su bravari radili na jednu smjenu a sam Mačković na obje, tako da je mogao bez zamjene rukovoditi svim svojim bravarima.

Vrijedan je pohvale i jedini tehničar na ovom mostu drug Šukarić Asim, kao i sam inžinjer Vladimir Serže, koji su svojim požrtvovanim radom dobili dobar glas kako među samim radnicima tako i u cijeloj okolici. Na svom radu istakao se je i nadzornik pruge drug Pašaga Dedić i nadzornik-pripravnik Vili Dobrinić. Inače zadovoljili su svi radnici kao i sami zarobljenici.

O. Z. M.

(Sarajevski dnevnik br. 26, 31. 7. 1945)

El-Hidaje 1942. Izvještaj o obilježavanju Mevluda u Maglaju

PROSLAVA MEVLUDA U MAGLAJU.

I do sada je svake godine učen Mevlud, ali ove godine, i pokraj teških prilika, u kojima se nalazi skoro cio svijet, proslavljen je taj dan – dan rođenja Muhameda a. s. kao nikada do sada. Povjerenik El-Hidaje u Maglaju Hasan ef. Avdić, uz pomoć nekoliko omladinaca organizirao je priredbu Mevluda kako za muške tako i za ženske, na ovakav način.

Na sam dan Mevluda u ponedeljak proučen je Bašagića Mevlud za žene sa arapskim ilahijama, koje su učile učenice niže ženske stručne škole. Prije učenja Mevluda povjerenik Avdić je održao predavanje o značaju samoga Mevluda, a uz to se dotakao i samih naših prilika u kojima danas živimo. Naročito se je dotakao morala, koji je u opadanju, i upozorio majke na njihovu dužnost. Zatim je zamolio prisutne da što više pažnje posvete svojoj djeci u vjerskom pogledu, jer je to jedini način i spas za naš bolji i napredniji život. Kao sredstvo za što bolji vjerski odgoj preporučio je list El-Hidaju i istakao važnost toga lista, a između ostalog rekao je, da ni jedna muslimanska kuća ne bi smjela biti, a da nije pretplatnik toga lista. Tada je zamolio za prilog u korist toga lista, čemu su se prisutne rado odazvale sa svojim prilozima i šta više mnoge su žalile što nisu prije o tome obaviještene, jer bi inače mnogo više dale.

Nakon predavanja, koje je ostavilo jak utisak, otpočelo je sa učenjem Mevluda, koji je također najpomnije slušan i cijelo vrime praćen suzama, jer je to prisutnima bilo prvi puta čuti kako njihove kćerke sa svojim lijepim glasovima uče arapske ilahije i pojedine stihove iz Bašagićevog Mevluda, kao i samo recitovanje istog Mevluda, kojeg je recitovao Hamdija Stočanin, student prava. Mevlud je održan u Kuršumliji džamiji poslije podne namaza, koja je iako tako velika, bila dupke puna. Po završetku Mevluda ženama je podijeljeno šerbe, a djeci bonboni i tom prilikom mnoge su se zahvalile na tako lijepoj priredbi, šta više zamolile su, da se ovo više puta priredi i drugim danima.

Pošto je iz tehničkih razloga bilo nemoguće istoga dana i za muške održati Mevlud, stoga je taj Mevlud odgođen za petak, jer je svakako poželjno, da što više bude učesnika, a naročito sa sela. Radi toga je baš i izabran taj dan (petak), jer petkom sva obližnja sela dođu u Maglaj. Pa je tako u petak dne 3. IV. 1942. u Kuršumliji džamiji, poslije džume namaza, prvo održao opširno predavanje Hasan ef. Avdić, koje je bilo protkano sa Božijim i Muhamedovim a. s. riječima, a koje su prisutni sa najvećim interesovanjem saslušali. Na kraju predavanja objasnio je rad El-Hidaje i samu njezinu ulogu u svako doba vremena kao i sada. Ostvarenje njezinih ciljeva provodi se putem njezinog lista El-Hidaje. Zamolio je prisutne, da što više prate taj list i da budu pretplatnici toga lista. Zatim je apelirao na prisutne za prilog u korist toga lista, kako bi isti mogao u što većem broju izlaziti i da bi na takav način osim redovitih pretplatnika mogao se jedan izvjestan broj toga lista podijeliti besplatno, kako siromašnim muslimanima, tako, naročito među muhadžirima. Prisutni su te prijedloge ozbiljno shvatili, te su i svoje priloge dali.

Radi starog običaja nakon predavanja džem. imam Mustafa ef. Pirkić proučio je jedan odlomak iz Mevluda na turskom jeziku, a potom je omladina muslimanskog kluba, među kojima je bio dobar dio đaka srednjih škola otpočela sa učenjem Bašagića Mevluda. Po završenom mevludu, odraslima je podijeljeno šerbe, a djecima bonboni.

Prilog u korist lista El-Hidaje što od muških što od ženskih, na čisto iznosi 1.000.— Kuna, na čemu se ovom prilikom najtoplije zahvaljuje.

Maglaj, 12. svibnja 1942.

Krzić Sulejman, uč. Šer. gimnazije.

Historija partijske organizacije u Maglaju – Članak povodom 30. godišnjice osnivanja prve partijske ćelije – “Natron” 1970.

Svečano proslavljen značajan jubilej

Trideset godina partijske organizacije u Maglaju

Dodijeljene spomen-plakete najstarijim komunistima Maglaja

Između dva rata na području maglajske opštine nije bilo značajnijeg djelovanja revolucionarnih organizacija, to je bio zaostao kraj bez industrije i bez radničke klase, nosilaca revolucionarnih ideja. Međutim, revolucionarna previranja u Jugoslaviji i uticaj Komunističke partije osjetio se i u Maglaju. Neposredno pred Drugi svjetski rat, od nekolicine zanatskih radnika pokušano je da se formira sindikalna organizacija, ali to nije uspjelo. Što nije uspjelo »zanatlijama« u Maglaju, uspjelo je radnicima u Šumskom preduzeću »Jadrina« u Brezicima, koji su 1939. godine osnovali sindikalnu organizaciju. Tom organizacijom rukovodili su Ljubo Lazarević i Mihajlo Maksimović. Velik uticaj na formiranje ove organizaci je imao je komunista Tošo Vujasinović koji je u to vrijeme radio u Šumskom preduzeću »Jadrina«.

Organizovaniji rad sa naprednom omladinom počinje 1939. godine u Maglaju i njegovoj okolini. Milan Jovanović je još nešto ranije nastojao okupiti omladinu u selu Ošvama gdje je preko Milana Vidovića organizovao analfabetske tečajeve sa tamošnjim mladim ljudima. Pored toga on je, kao napredni beogradski student, inače nastojao da svoj politički rad usmjeri na pitanja vezana za uticaje Partije. On organizuje putem Srpske čitaonice uvježbavanje i prikazivanje naprednog pozorišnog komada »Sluga Jernej i njegovo pravo« od Ivana Cankara, učlanjuje omladinu raznih nacionalnosti u nogometni klub »Soko« itd. Tada već i Petar Dokić počinje dolaziti iz Beograda, donositi naprednu literaturu i okupljati u Maglaju napredne omladince i organizovati ih.

Sa omladinom se tada najlakše politički radilo putem raznih sportskih društava, kulturnih priredaba, izleta itd. U Maglaju je formiran fudbalski klub »Mošk« koji je objedinjavao aktivnost domaćih fudbalera koja je tu počela još prvih dana poslije završetka I svjetskog rata. Preko tog kluba Partija je ostvarivala svoju organizatorsku i političku rukovodeću ulogu i uticaj na te mlade ljude. Od značajnijih omladinskih akcija u Maglaju ističe se izlet u Borik sa naprednim programom koji je 6. maja 1940. godine izvelo zavidovićko Radničko kulturno umjetničko društvo »Rad«. Tu grupu predvodio je poznati tadašnji komunista i narodni heroj Ilija Goranin.

Zatim dolazi omladinska zabava avgusta 1940. godine sa veoma naprednim i revolucionarnim programom, uz učešće omladine iz svih okolnih srezova. Maglaj može posebno biti ponosan da je poslao svoju delegaciju na poznati u našoj istoriji, skojevski kurs Bosne i Hercegovine – kod Bugojna 1940. godine. Delegaciju je predvodio Petar Dokić. Sav rad sa omladinom imao je za cilj njeno političko vaspitanje, a to je bio i način povezivanja maglajske omladine sa omladinom ostalih okolnih mjesta Zavidovića, Tešnja, Doboja, Gračanice. U Maglaju su bile organizovane i tri ilegalne omladinske čitalačke grupe na čijim se sastancima preređivala napredna literatura, sakupljala Crvena pomoć i sl.

To je bilo vrijeme kad je i ilegalna radnica učiteljica iz Trbuka Dušanka Vajić razvila veoma širok politički rad sa omladinom i tamošnjim ljudima.

To je, u grubom, situacija u kojoj je oktobra 1940. godine u Maglaju formirana prva partijska ćelija – organizacija KPJ. Njeni prvi članovi su bili Ibrišim Obralić i Asim Lošić, krojači po zanimanju. Prvi sekretar i njen organizator bio je Fikret Dedić, koji je zbog svog komunističkog rada u Bugojnu izgubio posao poštanskog činovnika i došao da radi u Maglaju. Ova partijska organizacija nije mogla za kratko vrijeme do okupacije Jugoslavije da razvije masovniji rad zbog malobrojnosti radništva i zaostale političke sredine.

Nastavila je još ranije započeti rad sa omadinom, zanatlijama, a kasnije i sa povezivanjem seljaka. Širila je ilegalnu i polulegalnu štampu »Radnički tjednik« sindikalni list iz Zagreba, razne ilegalne literarne brošure itd. Unutar partijski rad bio je uglavnom posvećen ideološkom uzdizanju članova preradom istorije SKPb, direktivnih brošura, »Srp i čekić«, »Proleter« itd. Navratio je tada u Maglaj i Cvijetin Mijatović – Majo koji je u kući Asima Lošića u Gornjoj mahali održao omladinski sastanak, a nešto kasnije u stanu kod Fikreta i sastanak partijske organizacije. U jesen 1940. godine pozvan je iz maglajske organizacije Asim Lošić na oblasno partijsko savjetovanje u Tuzli pod rukovodstvom Pašage Mandžića po pitanjima organizacije, prikupljanja narodne pomoći. Na drugo savjetovanje koje je održano u maju 1941. godine išao je Ibrišim Obralić, a radilo se o dogovoru u čuvanju kadrova od ustaškog terora i najavljenim pripremama za ustanak. Treće oblasno savjetovanje n Tuzli bilo je posvećeno takođe direktivama za ustanak, formiranju vojnih jedinica, prikupljanju oružja itd. kojem je prisustvovao sekretar ćelije Fikret Dedić.

U proljeće 1941. godine primljeno je nekoliko novih članova u Partiju, među kojima Šahbeg Smajlagić, Salim Nalić, Džavid Karamehmedović, Fahir Lošić i Vlado Džaduh.

Šahbeg Smajlagić Brko i Rašid Ruvić. Sliku objavio Dzemo Hasanić u FB grupi “Maglajlije”

 

Dakle, rat je već tu, Jugoslavija je kapitulirala. Partijska organizacija svoje djelovanje morala je da prilagodi novostvorenoj situaciji Organizovana je ustaška vlast – počeo je progon Srba i naprednih ljudi ostalih nacionalnosti, naročito komunista. Do progona komunista naročito je došlo nakon napada Njemačkena Sovjetski Savez 22. juna 1941. godine kada je u Zavidovićima uhapšen Petar Dokić, a dva dana kasnije i u Maglaju dva člana Partije.

Od kapitulacije Jugoslavije partijska organizacija Maglaja svoj rad je orijentisala na što jaču propagandu protiv okupatora i ustaškog režima, na odvraćanju ljudi da stupaju u njemačku vojsku i da odu na rad u Njemačku, na organizovanju prikupljanja oružja, sekretar Dedić Fikret se angažovao na organizovanju skupova sa seljacima Ozrena radi njihove pripreme za ustanak itd. U to vrijeme su sa rada u Zavidoviću već izbjegli Savo Momirović iz Bakotića, zatim Simo Milinović iz Osojnice, na Bočinji su bili napredni omladinci Miloš Nedić i Milorad Savić, u Trbuku Nikola Orlović, Dušanka Vajić itd. što je sve Dediću služilo kao dobar oslonac za taj rad na selu. Osim toga Ibrišim Obralić, preko svoje male krojačke radnje bio je pogodna veza sa nizom seljaka iz okoline Maglaja.

Nešto kasnije je iz zatvora pobjegao i Petar Dokić i na Ozrenu se povezao sa Todorom Vujasinovićem, koji je još ranije, po direktivi Partije došao da na Ozrenu organizuje ustanak. Organizovan je ustanak na Ozrenu. Pod rukovodstvom Todora Vujasinovića kao komandanta i Pašage Mandžića, komesara formiran je poznati Ozrenski partizanski odred sa svojim bataljonima, četama i vodovima.

Dan kasnije od napada na Doboj i Gračanicu napadnut je i Maglaj pod rukovodstvom Petra Dokića, Bože Spasojevića, Save Momirovića i drugih. U ranu zoru avgusta 1941. godine ustaničke čete prodrle su u Maglaj savladavši dosta lako neprijateljski otpor.

Maglaj je tada zaista prvi put bio oslobođen. Zaviorila se crvena zastava, ali su se pod pritiskom jačeg neprijatelja ustanici morali kroz, dva dana povući ponovo na Ozren. Od tada sve do četničkog puča aprila 1942. godine borbe ovog odreda ne prestaju. Pojedinim prepadima pobjeđuje se neprijatelj, uspješno se odupire neprijateljskim ofanzivama, borbom se borci snabdijevaju oružjem, a u Bočinji je Tomo Popović sam od bešavnih cijevi proizvodio ručne bombe za napad na bunkere.

Četnički puč je samo za kratko vrijeme prekinuo partizansku oružanu borbu na Ozrenu. Poznate su kasnije diverzije ustanika na željezničkoj pruzi kod Rječice i Trbuka, u toku rata je obnovljen Ozrenski partizanski odred, dok je jedan dio boraca stupio u Šestu proletersku istočno-bosansku brigadu.

Povremeno su i druge jedinice narodnooslobodilačke vojske vodile borbe na cijelom području opštine Maglaj. U toku rata paljena je željeznička stanica prilikom jednog napada partizanskih jedinica na Maglaj, prelažena je rijeka Bosna, a poznato je dugotrajnije stacioniranje Srednjobosanske brigade i nekih drugih jedinica 53. divizije na sektoru oko Novog Šehera gdje su vođene periodične borbe sa neprijateljskom vojskom.

Zločinstva okupatora i ustaških vlasti nad civilnim srpskim stanovništvom uslijedila su odmah nakon kapitulacije Jugoslavije. Tu su se našli i domaće izdajice i zlikovci, istina ne mnogobrojni, ali po zlodjelima takvi da će ih pamtiti naša novija istorija. To su čuveni koljači i ubice ustaše, Suljica Suljčić iz Misurića i žandar-ustaša-svjetski skitnica Omer Kepa. Njih dvojica su se pridružila crnim ustašama čuvene po zlu Francetićeve legije, poslije povlačenja ustaških jedinica iz Maglaja avgusta 1941. godine i nastavili paljevinu sela i ubistva nevinog civilnog stanovništva.

Pošto je partijska organizacija Maglaja desetkovana nakon odlaska nekih komunista na Ozren, u zatvor i sl. zatim poslije prestanka djelovanja partijske organizacije iz Brezika koju je 1941. godine formirao Todor Vujasinović, nakon povlačenja partizana sa Ozrena poslije puča, ilegalni rad i saradnja sa NOP-om odvijao se pod specifičnim uslovima i na specifičan način.

Prvo je poslije prestanka sa radom partijske organizacije Maglaja formirana skojevska grupa koju poneko naziva i partijskom. Sekretar joj je bio Rifat Smajić, geometar, a članovi: Rašid Ruvić, Fadil Idrizović, a kasnije i Ismet Smajić. Intenzivan je bio rad ove grupe u saradnji sa ustanicima na Ozrenu u doturanju raznog materijala, obavještenja i u prijemu obavještenja koja su se odnosila na stanovništvo ali je to bilo do poznatog četničkog puča aprila 1942. godine.

Kasnije se ilegalni rad i vezivanje za partizanske jedinice u Tešnju, na Ozrenu itd. obavljao preko pojedinaca u Maglaju. To su često bili Nusret Krzić, Salko Pirkić, Zijah Smajlagić, Rašid Ruvić i još neki. Neki od njih su se koristili i domobranskim uniformama u čijim redovima je bio određen broj pristalica NOP-a. Bilo ih je sigurno koji su iskreno simpatisali napredni pokret, a i onih koji su imali određene svoje računice. Ilegalni rad se obavljao preko određenih kurira: u Moševcu preko Huse Hekića kojega su zbog toga Nijemci ubili, zatim u Novom Šeheru preko Emina Deronje itd.

Tek početkom avgusta 1944. godine počinje i u Maglaju nešto organizovaniji i sistematskiji ilegalni rad i saradnja sa NOP-om. Tada, po zadatku Mjesnog komiteta KPJ iz Travnika u Maglaju dolazi Mehmed Krzić – Meša, sa zadatkom da formira odbore narodnooslobodilačkog fronta, omladinsku organizaciju i obavještajni centar. Obavještajni centar je imao zadatak da vojnim jedinicama i društveno-političkim organizacijama na oslobođenoj teritoriji Tešanj – Teslić šalje podatke o neprijateljskim snagama kao i neophodne materijale.

Poslije rata partijska ćelija bila je još nejaka i malobrojna, bez organizacionog iskustva u novim uslovima. Umjesto borbe trebalo je organizovati politički rad, a naročito u likvidiranju ostataka profašističkih i antisocijalističkih elemenata. Zbog toga je njen osnovni zadatak bio brojno i idejno političko jačanje. Na tom planu naročito se istakla omladina, vođena skojevskom grupom koja je formirana još u avgustu 1944. godine. Zbog neiskustva u političkom radu, pokrajinski komitet u Tuzli poslao je grupu prekaljenih skojevaca, koju je uglavnom sačinjavao Komitet SKOJ-a. Delegirani aktivisti od pokrajinskog rukovodstva SKOJ-a bili su Rađaković, Vajo Gojković, Mevlida Delić i Cvija Cvjetinović. Njihov zadatak bio je organizovanje omladine, formiranje sreskog i mjesnog Komiteta SKOJ-a. U ovim rukovodstvima naročito su se isticali Dušanka Simić, Razija i Ismet Dedić, Adi Mulabegović, Neđo Todorović, Anđa Stjepanović, Salija Lošić, Pejo Vukelić i drugi. Ova dva foruma uz pomoć partijske organizacije bili su nosioci svih aktivnosti u obnovi porušenog kraja, organizovanju omladine i tumači svih mjera koje su donosili viši partijski organi.

Odmah poslije rata partijska ćelija koja je u toku rata bila jedno vrijeme rasformirana organizovala se 1. maja 1945. godine od članova Zijaha Smajlagića, Nusreta Krzića i Salke Pirkića, a njen sekretar je bio Meša Krzić. Iz ove ćelije ubrzo je izrasla snažna i brojno ojačana partijska organizacija koja je bila nosilac cjelokupne društveno političke aktivnosti u poslijeratnoj izgradnji.

Danas je komandir čete Đoko Kokanović iz Crnjelova ispričao kako je poginula Dušanka Vajić, učiteljica iz Boljanića kod Gračanice. Ona je jedno vrijeme bila na Majevici upravnik Jablaničke bolnice.

U drugoj polovini aprila 1944. godine usmjerena je neprijateljska ofanziva na Bosutske šume. Mi smo se morali povući preko pruge prema Fruškoj Gori. Sa mojom četom bilo je nekoliko terenskih političkih radnika, koji su se povukli iz Semberije. Među njima bila je Dušanka Vajić. Od ranije sam je poznavao kao političkog komesara bolnice u Gornjem Crnjelovu. Pametna i zgodna djevojka.

Moja četa dobila je zadatak da napadne dobro utvrđeno ustaško uporiše na desnoj obali Dunava. Prišla mi je Dušanka i traži pušku. Hoće i ona u akciju iako to nije predviđeno. Odvraćao sam je da ne ide, ali je ona bila uporna. Tu noć u jurišu na neprijateljske bunkere junački je sa još pet boraca poginula u selu Neštinu i Dušanka.

Dušanka je rođena 1911. godine u Boljaniću, u blizini Gračanice. Otac joj je bio učitelj, brat Slobodan takođe. Mlađi brat Boro studirao je medecinu. Svi su pripadali naprednom radničkom pokretu. Dušanka je, kao učiteljica, bila veoma agilna u radu sa omladinom. Povezala se sa političkim aktivistima KPJ u Maglaju i Doboju. Neposredno pred rat, obučavala je djevojke u pružanju prve pomoći.

Muž Mitar, sa kojim je imala dvoje djece, htio je napustiti Ozren, iako je tu rođen, i odseliti se u Srbiju. Dušanka je nastojala da po svaku cijenu ostanu na Ozrenu. Djecu su odveli u Srbiju i odmah se vratili. Dušanka je 1941. godine postavljena za rukovodioca bolnice Ozrenskog partizanskog odreda u Brezicima. Sa djevojkama koje je obučavala obavljala je čitav posao koji je bio utoliko teži što Ijekara duže vrijeme nije bilo, a ranjenika i bolesnika sve više. Bolnicu nije napuštala ni u najtežim trenucima; Prilikom bombardovanja bila je teško ranjena, liječena je u bolnici u Srebreniku i u Jablanici.

(Iz knjige Radivoje Kovačević SJEVERISTOČNA BOSNA 1944-1945 – PRILOG ISTORIOGRAFIJI  izdavač SUBNOR Brčko Distrikta BiH)

Kliknite da pristupite 103_3.pdf

• 

• 

Po njima su se zvale maglajske ulice 4. dio

LUKA LAZAREVIĆ PRVOBORAC SA OZRENA

Kratko je trajala njegova bolest. Zvanično, samo nekoliko dana. Sedamdeset petu godinu svog teškog i mukotrpnog života naš drug Luka, nosilac »Spomenice 1941«, iz Brezika, nije, eto, preživio. Umro je u Banji Vrućici, kod Teslica, osmog aprila i sutradan, uz velike počasti, sahranjen na Čakalovcu. Svojim doprinosom za pobjedu napredne stvari, oslobođenju zemlje od okupatora i uspostavljanja socijalističkog pokreta, zadužio nas je drug Luka da o njemu kažemo još koju riječ.

Bilo je to još 1939, kada je on, radeći u preduzeću »Jadrina« u Bosanskom Petrovom Selu, upoznao se s Todorom Vujasinovićem i stavio na čelo sindikalne grupe, formirane od šumskih radnika toga kraja. Došao je rat i s njim razne nedaće. Opet je Luka aktivan. On pomaže Toši, Peri Dokiću i drugima u pripremama ustanka, a kasnije u njemu i učestvuje aktivno.

Četnička izdaja je uslijedila, ali je Luka ostao vjeran Partiji. Sve četiri godine držao je vezu sa partizanskim jedinicama i narodnooslobodilačkim pokretom, učestvujući i dalje aktivno u njemu. Četnici su ga zato zatvarali i batinali. Tako ja zaslužio »Spomenicu 1941« i niz drugih odlikovanja, među kojima se ističe Orden bratstva i jedinstva drugog reda.

Dočekao je oslobođenje zemlje i svoga kraja, pun poleta i spremnosti za izvršavanje aktuelnih zadataka vezanih za obnovu i izgradnju i stvaranje boljeg i sretnijeg života svom narodu. Smrt ovog poštenog komuniste, borca i velikog patriote Luke Lazarevića nije samo gubitak za njegovu porodicu, nego i za drugove njegove saborce i mnoge ostale građane naše komune. O tome rječito govori veliki broj položenih vijenaca i brojno prisustvo njegovoj sahrani. Sve ono što je Luka u svom 75-godišnjem životu učinio ostaće nam kao neizbrisiva uspomena na njega. Neka mu je, zato, vječna slava i velika hvala!

Asim LOŠIĆ

(List “NATRON” 30. april 1971)

LUKA M. LAZAREVIĆ nosilac partizanske spomenice 1896-1971

MOMIR LALOVIĆ

Rezervni pukovnik JNA i nosilac “Partizanske spomenice 1941”

Dvadeset i osmog januara u Zenici se u 56. godini ugasio život revolucionara i istaknutog društveno-političkog radnika Momira Lalovića. Rođen je u Kalinoviku, ali se u dječačkim godinama, zajedno sa svojim roditeljima doselio u Maglaj i tu se stalno nastanio. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941”, član SKJ od 1941. godine i bio je i rezervni pukovnik JNA u penziji.

Poslije oslobođenja nalazio se na mnogim rukovodećim dužnostima u JNA, a nakon njegovog penzionisanja aktivno se uključio u društveno-politički život u mjestima gdje je živio. U Zenici je bio potpredsjednik Opštinskog odbora SUBNOR-a, član Opštinske konferencije Saveza komunista, predsjednik Organizacije gorana itd. Često je Momir navraćao u Maglaj smatrajući ga svojim zavičajem i surađivao sa društveno-političkim faktorima i boračkom organizacijom u obilježavanju značajnih dogadaja i ličnosti iz NOB-e.

Dugo će nam u sjećanju ostati svijetli lik revolucionara i istaknutog društveno-poliličkog radnika Momira Lalovića. Na gradskom groblju u Zenici 30. januara ove godine od pokojnog Lalovića oprostili su se predstavnici društveno-političkih zajednica Maglaja, Zenice, Prnjavora i Zavidovića, njegovi brojni suborci, prijatelji i drugovi.

Neka mu je vječna slava i velika hvala za sve ono što je za svog kratkog života učinio za našu slobodu!

A. LOŠIĆ

(List “NATRON” 28. februar 1979)

ASIM LOŠIĆ

Na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu, 15. juna, je nakon kraće bolesti preminuo Asim Lošić, nosilac »Partizanske spomenice 1941« istaknuti društveno politički radnik iz Maglaja.

Asim Lošić je rođen 1911. godine u Maglaju. 1940. godine zajedno sa Ibrišimom Obralićem i Fikretom Dedićem je učestvovuo u osnivanju prve partijske ćelije u Maglaju. Zbog revolucionarne djelatnosti od strane režima stare Jugoslavije biva uhapšen, a po izlasku iz zatvora interniran u logor u Jasenovac. Nakon izlaska iz logora, mada narušenog zdravstvenog stanja, priključio se narodnooslobodilačkoj vojsci i bori se protiv neprijatelja u sastavu Desete hercegovačke brigade.

Nakon rata obavljao je niz značajnih funkcija, među kojima razne dužnosti u opštini Maglaj i kao instruktor u CK SK BiH. Svoju aktivnost nije svodio samo na povjerene zadatke, nego je nesebično pomagao u svim onim prilikama gdje je mogao dati svoj doprinos: u KUD »Petar Dokić«, organizaciji »Studentskog ljeta«, pomoć izviđačima, pionirima, omladini… Značajan doprinos je drug Asim dao za skupljanju istorijske
građe o učešću ljudi ovog kraja u NOB, a dugo godina je bio stalni dopisnik iz Maglaja u listovima »Oslobođenje«, »Glas komuna«, »Natron« i drugim.

Za svoj neumorni rad Asim Lošić je odlikovan Ordenom za hrabrost, Ordenom bratstva i
jedinstva, Ordenom zasluga za narod i drugim.

Na Partizanskom groblju u Čakalovcu, 17. juna, uz visoke počasti, od Asima Lošića se oprostilo više hiljada stanovnika Maglaja i okolnih mjesta. Od preminulog Asima Lošića posljednji su se oprostili Gojko Sušac, Slobodan Drča i Simo Dukić, sekretar OK SK Maglaj.

(List “NATRON” 30. juni 1979)

ASIM (Salke) Lošić 1911-1979

FIKRET DEDIĆ

U Sarajevu je , iznenada, u 69. godini života preminuo Fikret Dedić, nosilac »Partizanske spomenice 1941«.

Fikret Dedić je bio proslavljeni komesar Ozrenskog partizanskog odreda, a u Maglaj je došao 1938. godine na mjesto poštanskog službenika. Malo je onih koji su znali da je on već tada bio prekaljeni komunista, koji je odmah po dolasku u Maglaj uspostavio veze sa naprednom omladinom, učinio mnogo na njihovom okupljanju i idejnom osposobljavanju. U Maglaju je bio jedan od osnivača prve partijske ćelije, a povezujući se sa istaknutim komunistima: Todorom Vujasinovićem, Mahmutom Bušatlijom, Uglješom Danilovićem i Cvijetinom Mijatovićem učestvovao i u pripremama za ustanak.

Nakon rata je obavljao niz značajnih funkcija u Republici, a sa Maglajem se nikada nije
rastajao, odazivo se svakom pozivu, pomagao svojim bogatim političkim iskustvom. Proglašen je za počasog člana i predsjednika Mjesne organizacije SUBNOR-a u Maglaju.

Za svoj bogati i stvaralački rad Fikret Dedić je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva,
Partizanskom zvijezdom, dva Ordena za hrabrost, Ordenom zasluga za narod i Ordenom rada sa crvenom zastavom.

U Sarajevu je 13. juna sahrani Fikreta Dedića prisustvovala delegacija Maglaja, a u ime društveno-političke zajednice i stanovnika opštine Maglaj od Fikreta Dediće se oprostio Džemil Omerović, predsjednik OK SSRN Maglaj.

(List “NATRON” 30. juni 1979)

Po njima su se zvale maglajske ulice (3. dio)

Ulica Darka Cvijanovića

Sa dužnim poštovanjem sjećamo se Darka Cvijanovića naprednog omladinca koji je položio svoj život za slobodu. Njegovo ime nosi jedna ulica u Maglaju i na taj način donekle smo dali obilježje uspomeni na Darka koji je rođen 26. aprila 1925. godine u Maglaju, u trgovačkoj porodici Nikifora Cvijanovića.

Darko je završio osnovnu školu u Maglaju, a imao je sreću da gimnaziju pohađa u Tuzli, gdje se u to — predratno doba, osjećao uticaj napredne omladine. Svojim ponašanjem i druželjubivošću stekao je mnoge prijatelje, a mrzio je šovinizam i nacionalizam, mrzio je one koji su težili nacionalnoj podvojenosti. On je od malena, već u trgovini svoga oca osjetio i vidio šta znači neravnopravan položaj velikog broja radnika, susretao se sa onima koji ranim vozom putuju na Usoru, a vidio je i grupe poljoprivrednih radnika koji su sa svojim alatom čekali na ćaršiji da ih neko zovne u nadnicu, da bi za rad od jutra do mraka primili toliko da održe goli život. Iako sam nije oskudjevao, on je osjećao nepravdu.

Rat ga je zatekao u Tuzli, morao je da prekine školovanje i da se vrati u Maglaj. Njegovo djelovanje, njegove napredne ideje osjećale su se i u Maglaju, on je stalno govorio »brat je mio, koje vjere bio«. U to vrijeme u Maglaju je boravila iskusna ilegalka Tamara Begović iz Brčkog, bila je tu u posjeti rođacima. Na veče uoči prvog oslobođenja Maglaja, kotarski predstojnik Panić dijelio je stotinjak pušaka i municiju građanima Maglaja, očekujući da će oni pružiti otpor oslobodiocima ali već sutradan sve puške su predate partizanskim jedinicama koje su oslobodile Maglaj, a da iz njih nije ispaljen ni jedan metak. U toj akciji je imao uticaja i Darko, a i Tamara. Odmah poslije toga drugarica Tamara odlazi u Brčko, a sa njom se tamo sklanja i Darko Cvijanović, da bi se spasili od gnjeva ustaških zlikovaca, poslije povlačenja boraca Partizanskog odreda.

Evo šta o Darku Cvijanoviću, njegovom djelovanju u Brčkom kažu dvojica boraca, Fadil Alikadić i Refik Piskavica:

Znamo da je drug Darko došao u Brčko, bio je kod Jusufa Begovića, oca Tamarinog, da je zajedno sa Tamarom radio za NOP i da je već početkom decembra 1941. godine bio primljen u Komunističku partiju Jugoslavije. Kada je u Brčkom provaljena Skojevska organizacija početkom januara 1942. godine, počelo je hapšenje, a Darko je zajedno sa Tamarom, Harizom Suljićem i Zaimom Mušanovićem napustio grad u namjeri da odu u partizane, ali su otkriveni na periferiji grada i uhapšeni.

Slika je preuzeta iz članka Ataha Mahića o nekadašnjem KUD “Islahijjet” u Brčkom (TVZM)

Hariz Suljić je prilikom hapšenja izvršio samoubistvo pištoljem, a ostali su opkoljeni, pohvatani i dovedeni u zatvor u Brčko. Za vrijeme istrage u brčanskom zatvoru kao i u logoru Jasenovac, kuda je otpremljen, Darko je imao dobro držanje. U logoru se razbolio usljed fizičke iscrpljenosti i mučenja, a u aprilu 1942. godine spaljen je u jasenovačkom krematorijumu zajedno sa još 12 drugova iz te »brčanske grupe«.

Tako je završio svoj život ovaj divni mladić, ne dočekavši slobodu za koju se borio, bio je i ostao dosljedan svojim idealima, primjer kako se čuva bratstvo i jedinstvo.

Zijah SMAJLAGIĆ

(Članak objavljen u listu Natron, 31. maj 1977. godine)

Ulica Braće Bašić

Ulica koja vodi od Kuršumlije džamije prema gornjoj čaršiji nosi ime ove dvojice boraca za slobodu. Rođeni u Maglaju, Mehmed 1911, a Jusuf 1914. godine potiču iz siromašne patrijarhalne porodice Mustafe Bašića. Osnovnu školu su završili u Maglaju, pa ih je put kao i mnoge druge omladince iz Maglaja vodio na razne strane da potraže bolji život, jer u Maglaju se u to vrijeme nije moglo, očekivati zaposlenje. Mali je broj onih koji su uspjeli da se zaposle u ono nekoliko zanatskih radnji.

Mehmed je pohađao gimnaziju u Sarajevu i kasnije Pravni fakultet. Zaposlio se najprije u Jajcu, zatim je premješten u Bosansko Grahovo. Tu je dočekao okupaciju. Kao napredni omladinac bio je aktivan i organizovan, pa je kao takav ubijen od četnika odmah 1941. godine.

Jusuf se nakon završetka osnovne škole zaposlio u željezničkoj radioni u Sarajevu. Poznato je da je upravo tu stasao veliki broj članova SKOJ-a i Partije, da je u toj radioni radnički pokret i Partija imala snažno uporište. Jusuf se priključio naprednom pokretu, pa je među prvima izašao iz Sarajeva 1941. godine da bi učestvovao u borbama za oslobođenje. U međuvremenu bolovao je od tifusa, a čim se oporavio opet se uključio u borbu. Poginuo je negdje na granici Mađarske pred završetak rata. Ni danas se ne zna za grob ovog palog borca, ali maglajska ulica koja nosi ime braće Bašića ostaje kao stalno obilježje i sjećanje na pale drugove.

Z. SMAJLAGIĆ

(Članak objavljen u listu Natron, decembar 1977. godine)

Natron, 29. 11. 1977. Članak o Asimu Mulaliću

Asim Mulalić je bio omladinac za koga se može reći da je iz velike ljubavi prema slobodi otišao u partizane. Tih godina 1943. i 1944. u Maglaju se pričalo o velikoj ljubavi Asima i Hije Mulabdić, djevojke iz Gornje Mahale, kao o nečem uzvišenom. Kod Asima je ipak preovladala ljubav prema slobodi svog naroda i zemlje te iako nježnog zdravlja, odlazi u redove jedinica NOB, nadajući se da će ga poslije čekati njegova Hija. Međutim, život se poigrao sa ovo dvoje mladih. Oboje su umrli ne dočekavši slobodu.

Rođen je u Maglaju 1917. godine, u zanatskoj porodici. Ostao je rano bez majke, sa ocem Šahbegom, potkivačem konja i maćehom Šefikom, koja ga je odgajala. U toj siromašnoj, zanatskoj porodici rastao je Asim i završio osnovnu školu u Maglaju.

Nakon završene osnovne škole pohađao je Građansku školu u Doboju, te nakon završene ove škole odlazi na školovanje u Sarajevo, gdje je izučavao školu za otpravnike vozova, Poslije školovanja Asim dobiva prvo zaposlenje na željezničkoj stanici Gabela, kao mladi otpravnik vozova. Nakon kraćeg vremena premješten je u stanicu Maglaj, gdje je vršeći službu pokazivao dosta umjeća u obavljanju svoga posla.

Asim je bio druželjubiv, stupio je i u tamburašku sekciju koja je tada djelovala u Maglaju, a igrao je i u nogometnom klubu. Zahvaljujući uticaju Partije i SKOJ-a u predratnom i ratnom periodu, Asim se svrstao u napredne omladince i saradnike ilegalne organizacije. Svoju aktivnost pokazivao je još 1942. godine učešćem na izletima u Borik sa drugim omladincima kojom se prilikom vršilo upoznavanje situaciji kako u okolini Maglaja tako i sa situacijom u svijetu.

Nakon tih dogovora vršena je dalja propaganda u gradu u korist NOP-a. Isto tako, Asim je aktivno učestvovao u organizovanju teferiča i igranki za omladinu na Omerdinom polju, jer je i ta forma korištena za djelovanje među omladinom.

Učestvovao je u sakupljanju pomoći od omladine za potrebe oslobođene teritorije. Kada je kroz Maglaj 1943, prošla Dalmatinska brigada, Asim se pridružio u želji da ode u borbu, jer je u to vrijeme imao nepogodnog šefa stanice od kojeg je strahovao.

Vraćen je iz brigade jer je bio nježnog zdravlja, a bio je i potreban za ilegalan rad u gradu.

Asim je tražio priliku da izađe na oslobođeni teritorij. Takva prilika mu se pružila 13. septembra 1944. godine, kada je organizovan masovan izlazak ilegalnih radnika i ostalih patriota na oslobođenu teritoriju.

Njegov put je bio pravac Novi Šeher, skupa sa najbližim drugom Enverom Šečićem. Dolaskom u Tešanj, drug Asim je, kako je pričao Enver, bio raspoređen u 14. Srednjobosansku brigadu i zadržan u komandi mjesta. Odatle su učestvovali u borbama na Crnom Vrhu. Pored toga priča Nusret Krzić:

Vidio sam nekoliko puta Asima kada je dolazio iz Teslića u komandu mjesta u Tešanj, jer je u međuvremenu bio prekomandovan u Teslić. Jednom prilikom znam da je učestvovao u borbi na Sivšoj kada su ustaške jedinice napale na naše položaje. U 19. Srednjobosanskoj brigadi, Asim je bio raspoređen u prvi bataljon u kome je komandant bio Stevo Markočević, visokokvalifikovani tesar, a kasnije graditelj Natronke.

Kasnije je Asim kao stručno lice prebačen na rad na željeznicu u Šiprage, da bi poslije bio dalje prekomandovan po potrebi na glavnu partizansku prugu Donji Vakuf – Srnetica. Tu se Asim, vršeći savjesno povjerenu mu dužnost razbolio. Prebačen je u bolnicu u Banja Luku koja je u to vrijeme bila oslobođena, te je tu i umro. Smrt ga je zadesila 15. aprila 1945. godine ne dočekavši potpuno oslobođenje naše zemlje i povratak u svoj Maglaj, koji je neizmjerno volio. Sahranjen je na groblju u Banja Luci. Pored njega je grob maglajlije Zaćira Obralića.

Tako se ugasio život ovog hrabrog i tihog borca, omladinca sa kojim se ponosi naša generacija.

Zijah Smajlagić

Asim Mulalić o kome govori ovaj članak je daidža rahmetli Asimu Musaefendiću, nedavno preminulom profesoru matematike. Musaefendić r. Mulalić Ajka (1912 – 1997), majka Asima, Ekrema, Rifata, Esada, Hidajete i Nisvete, a supruga Salke koji ubijen 1944. “u direktnom teroru” mu je sestra. Imali su još jednu sestru Alemu udatu Emrić (1904 – 1965). Kao što stoji u članku, Šefika r. Avdibegović bila im je maćeha, a majka se zvala Zulfa r. Hasančić, jedna od deset kćeri i sinova Ibrahima i Bademe r. Obralić. Zulfa je umrla 1921. – kad je Asim imao četiri godine. (Nap. TVZM)

Maglajske ulice su se zvale po njima (2. dio)

STANKO PANIĆ,

rođen 1918. godine u Striježevici kraj Maglaja. Po zanimanju zemljoradnik. Završio građansku školu u Doboju. Pripadao je grupi napredne omladine, koju je okupljala Dušanka Vajić.

Rat ga je zatekao u jednoj jedinici bivše jugoslovenske vojske u okolini Gospića (Hrvatska). Volio je svoju domovinu iznad svega, a vojska se raspušta bez borbe…

U svojoj rodnoj domovini preko neprohodnih šuma kradom se prebacuje do svog rodnog kraja, do svoje Striježevice.

Ovaj razboriti, vrlo odmjereni striježevički seljak nije mogao dugo da podnosi uvredu sramne kapitulacije i okupatorsku terorističku čizmu. Odmah stupa u vezu sa licima koja su radila na pripremi ustanka, i baca na organizovanju mještana svoga sela na prikupljanje oružja, hrabreći ga u borbi protiv okupatora.

U prvim danima ustanka Stanka Panića nalazimo na čelu druge čete II bataljona Ozrenskog partizanskog odreda. Četa je dejstvovala na teritoriji Trbuk – Ševarlije, a kasnije i na širem području Ozrena. Pod njegovim rukovodstvom odpočela je i prva bitka u okolini Trbuka, koja se zbila 10. septembra 1941. godine.

U toj borbi Stanko je zračio hrabrošću i svojim junaštvom ulijevao snagu malobrojnoj četi.

Kao hrabrog i neustrašivog, u jesen 1941. godine Partija ga prestrojava u svoje redove – prima ga za člana KPJ. Učestvovao je u svim svakodnevnim bitkama koje su na padinama Ozrena iz dana u dan bivale sve jače i intenzivnije. Odnio je mnoge pobjede, zaklinjući se da iza njega nema mjesta za okupatora.

U prijepodnevnim časovima 12. decembra 1941. godine u borbi protiv ustaša, na Bajića Kamenu iznad Trbuka, Stanko je hrabro poginuo braneći svoju rodnu grudu, svoju domovinu.

Pao je u začetku ustanka u trenutku kada je najviše trebao Partiji i Revoluciji.

Ubistvo Ilijasa Smajlagića

U sarajevskom ustaškom dnevniku “Novi list” od 28. marta 1945. godine, na njegovoj trećoj strani, čitamo “Službeno saobćenje Župske redarstvene oblasti” u kome se obavještava javnost da su ustaški zločinci, u praskozorje slobode počinili još jedan zločin, tj. kako se kaže u ovom glasniku, “da su izvršene odmazde vješanjem pedeset pet lica koja su na podmukli način vršili umorstva državnih službenika, podmetanje mina na vlakove, ubijali redarstvene izvidnike, štražare, pouzdanike, vršili sabotaže i druge protudržavne čine”… Iza oglasnog “obrazloženja” pod rednim brojevima navedena su imena vješanih.

Pod rednim brojem 35 stoji: “Smajlagić Ilijas, sin Đelal, rođen 1920. godine u Maglaju, trgovački pomoćnik iz Sarajeva”.

Dogodilo se to nekoliko dana prije oslobođenja Sarajeva. Bilo je potrebno još samo nekoliko dana, pa bi i za mladića Ilijasa došla toliko čekana sloboda, sloboda za koju se žrtvuje. Ovo grozno umorstvo učinjeno je u ime fašizma, 28. marta 1945. godine na Marijin Dvoru. Tog dana u ranim jutarnjim satima pedeset i pet patriota njihao je prohladni proljetni vjetrić. Lelujalo je pedeset muških i pet ženskih glava, lelujalo je 17 obješenih omladinaca i omladinki, među njima i Ilijas. Zašto? Izgleda ustašama početak oglasa nije bio dovoljno ubjedljiv, pa su pri dnu saopštenja dodali: “jer su djelatni članovi protudržavnih organizacija, postrojenih u “Petokrake” sa zadaćom da vrše atentate na predstavnike vojnih i građanskih vlasti, razornim tvorivom dižu u zrak pojedine državne zgrade, vrše djela sabotaže i druge protudržavne čine”…

A ko je omladinac Ilijas Smajlagić? Biografija kaže da je ovaj mladi trgovački pomoćnik veoma teško došao do zvanja i zaposlenja, da je još 1941. godine doturao razni materijal za NOB, da je dva puta hapšen, da je iz domobranske centralne ambulante preko ilegalne partijske organizacije u Maglaju otpremao velike količine sanitetskog materijala za naše jedinice u Centralnoj Bosni i bolnice u Tesliću. U njegovom stanu skrivali su se mnogi ilegalni radnici, a među njima Valter Perić, Enver Krzić i mnogi drugi. Pao je u ruke neprijatelja 20. marta 1945. godine. Počiva u zajedničkoj grobnici na Partizanskom groblju na Koševu.

ŽivanPETKOVIĆ

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

DRAGICA MITROVIĆ,

svršena učenica Ženske stručne škole. Rođena u Osojnici, kraj Maglaja, 1922. godine.

Prvih dana po padu stare Jugoslavije ušla je u grupu sanitetskog tečaja, formiranog od strane Dušanke Vajić, učiteljice iz Trbuka. Na tečaju je naučila ukazivanje prve pomoći ranjenim i ozljeđenim. Na tom tečaju dobila je osnovno političko obrazovanje.

Prvog dana ustanka odlazi sa svojom učiteljicom Dušankom u sjedište štaba partizanskog odreda u Brezike, formirajući zajednički glavnu partizansku bolnicu.

Prvoborac Dragica Mitrović, poginula je hrabro u jesen 1943. godine u borbama sa ustašama i četnicima na Capardama kod Tuzle.,

“Natron” br. 6 – 26. 07. 1963.

Maglajske ulice su se zvale po njima

ĐOKO ILKIĆ

Ulica koja vodi od starog hotela prema Tvornici uz Bosnu, nosi ime druga Đoke Ilkića, zvanog Đula. Sin je umrlog Đorđe i majke Marije Čikoš koja živi u ulici Ilijasa Smajlagića u Maglaju. O ovom drugu nema mnogo podataka o njegovom djelovanju u Maglaju, jer je odmah po završetku osnovne škole otišao na izučavanje zanata u Pirotehnički zavod u Kragujevac. Đoko potiče iz zanatske porodice koja je teško živjela, pa je i on već od rane mladosti kao i njegovi vršnjaci osjetio šta znači borba za život. Kao dječak od 11 godina morao je napustiti roditeljski dom i otići trbuhom za kruhom.

Njegova aktivnost i pripadnost naprednom pokretu ispoljavala se prilikom svakog njegovog dolaska na odsustvo u Maglaj. Družio se sa naprednim omladincima i stalno im pričao o Rusiji, o borbi radničke klase, o životu u Kragujevcu i Zavodima u kojima je radio. Bio je veseljak, svirao je gitaru koju je imao stalno naštimovanu za pjevanje ruskih pjesama. Njegov uticaj na pravilno orijentisanje mladih osjetio se kod maglajske omladine, bez obzira na vjersku pripadnost, jer se on družio sa svima. Svojim djelovanjem i ponašanjem bio je revolucionar i borac. Po onome što se zna i po pričanju Nemanje Ilkića, Đoko je poginuo u Kragujevcu. O njemu se malo zna jer je djelovao u vrijeme stroge konspiracije Partije, ali je po kazivanju drugih pao od neprijatelja kada je pošao na zadatak u Kraljevo da izvede veću grupu radnika na oslobođenu teritoriju.

Zijah Smajlagić

DANILO PIJUNOVIĆ

Česti prolaznici koji pođu na izlet prema Trnovi tom lijepom izletištu prolaze kroz ulicu koja nosi ime palog omladinca Danila Pijunovića. Ulica se pruža od stare zgrade suda, pa dalje kroz ranije zvanu Srpsku varoš, u kojoj je rođen Danilo Pijunović u 1924. godini.

Sin je Alekse koji je bio sudski službenik, ali i dobrovoljac solunskog fronta i nosilac Karađorđeve zvijezde, što će sve olakšati njegovom sinu Danilu da mu se omogući dalje školovanje nakon završene osnovne škole u Maglaju. Nakon završene osnovne škole nastavlja sa daljim školovanjem u učiteljskoj školi u Skoplju.

O boravku u školi u Skoplju sjeća se Danila i njegov vršnjak Fehat Delić, penzionisani oficir JNA, koji je već kako kaže, primijetio zrelost i borbenost Danila. Danilo se isticao u to vrijeme među omladinom u Maglaju za vrijeme dolaska na ferije. Tako negov vršnjak i drug iz osnovne škole Nedeljko Gojković kaže da je danilo uvijek kada je dolazio donosio razne brošure i marksističke knjige, o čemu smo mi onda malo znali. Posebno se Danila sjeća Milan Pijunović što je nakon kapitulacije Jugoslavije kao još nesvršeni učitelj došao u Maglaj i odmah se prihvatio oružja. U prvo vrijeme viđao sam ga sa lovačkom puškom kaže Milan, kako čuva kuću, a nas djecu bi okupljao oko Ramine kovačnice i učio nas da izvikujemo “fuj Hitler”. Mi smo to kako kaže Milan rado prihvatili i vikali iako nismo znali ko je Hitler i kakvoj se opasnosti izlažemo. Imao je uticaja na sredinu u kojoj je živio, a kako i ne bi, kad je bio jedan od školovanijih.

Ustanak na Ozrenu i napad na Maglaj 23. avgusta 1941. godine bila je prilika za mladog revolucionara Danila da se priključi oslobodiocima sa pištoljem u ruci kojeg je dobio od Luke Pijunovića, tadašnjeg službenika sreza Maglaj. Sa Danilom je u borbu pošla i njegova sestra Zora Pijunović koja je nastavila ratovanje i poslije Danilove pogibije da bi rat završila kao oficir JNA i sada živi u Sarajevu.

Za vrijeme dok je Ozrenski partizanski odred držao oslobođen Maglaj, Danilo je učestvovao u podjeli hrane siromašnima koja je nađena u Zakladi i činovničkoj zadruzi, kao i jednog dijela novca zaplijenjenog u neprijateljskim blagajnama. Kada se Ozrenski partizanski odred povukao iz Maglaja i Danilo je otišao sa ostalim borcima prema Ozrenu odakle je učestvovao u čestim napadima na Maglaj i ostale objekte prema Doboju. Tako je nakon jedne borbe, odmarajući se sa svojim vodom u Jablanici otkriven od neprijatelja i napadnut te je nakon iskakanja kroz prozor kuće u kojoj je boravio, uhvaćen i savladan. Odatle je odveden u Maglaj, a zatim u Doboj i dalje u Zagreb. Uspio se javiti jednom karticom iz Broda i to je posljednje javljanje Danilovo, jer je na putu za Zagreb likvidiran od crnih ustaša. Tako se ugasio mladi život druga Danila, Jednog od hrabrih omladinaca Maglaja.

Zijah Smajlagić

DRAGICA MITROVIĆ

Osvježavajući uspomene na pale drugove i drugarice u NOP-u, sa puno poštovanja i ljubavi sjećamo se pale skojevke, drugarice Dragice Mitrović. Sa ponosom izgovaramo ime ove hrabre omladinke koja nije žalila svoje mladosti, svog mladog života, za bolju budućnost, koju nije doživjela.

Rođena je 1922. godine u siromašnoj radničkoj porodici, kao treće dijete od osmoro braće i sestara. Već u ranoj mladosti osjetila je sve teškoće života u staroj Jugoslaviji. Kći je majke Duje (koja je umrla 1973. godine) i oca Jovice Mitrovića, ložača na željeznici, čiji je posao bio težak i trebalo je zaraditi toliko da se ishrani deset članova porodice. Njen brat Nedeljko Mitrović, sa kojim smo i obavili razgovor, zaposlen je kao radnik u laboratoriji tvornice “Natron”.

Dragica je osnovnu školu završila u Trbuku, a zatim je pohađala stručnu školu u Doboju. U to vrijeme u Trbuku je živjela i djelovala učiteljica Dušanka Vajić, iskusni partijski radnik, koja je svojim uticajem doprinijela pravilnoj orijentaciji mlade Dragice. Tako se Dragica rano opredijelila za put kojim će krenuti u život, put koji je pun teškoća i borbe za oslobođenje od ugnjetavanja, za bolji život svih u ravnopravnoj zajednici. Zahvaljujući njenom takvom opredjeljenju i djelovanju, bila je primljena u Savez komunističke omladine još prije drugog svjetskog rata, a prijem je izvršila Dušanka Vajić sa ostalim drugovima i drugaricama.

Ubrzo poslije njenog stupanja u redove komunističke omladine došao je i rat, a sa njim i sve teškoće i neprilike koje je rat donio. Došlo je i do ustanka na Ozrenu. Dragica, kao Skojevka, odazvala se odmah pozivu Partije, stupa u redove Ozrenskog partizanskog odreda, i postaje bolničarka u partizanskoj bolnici koja je bila smještena na Brezicima na Ozrenu. Prilikom neprijateljskog bombardovanja bolnice za vrijeme ofanzive na Ozren, Dragica je ranjena. Kada je došlo do cijepanja odreda na Ozrenu, Dragica sa ostalim partizanskim borcima kreće prema Tuzli. Učestvuje u borbama oko Tuzle i Birča u Šestoj proleterskoj brigadi, i prilikom jedne od teških borbi sa neprijateljem pala je na Capardama od ustaških metaka braneći liniju Zvornik – Tuzla.

Sahranjena je u zajedničko … mjesto sahrane obilježeno je spomenikom, skupa sa drugovima i drugaricama koji su sa Dragicom poginuli. Kada je formirano partizansko groblje u Trbuku, želja boračkih organizacija ovog područja bila je da prenesu posmrtne ostatke drugarice Dragice na groblje u Trbuk, međutim, to nije bilo moguće. Ipak drugarica Dragica nije zaboravljena. Pored toga što se hrabre Skojevke sjećamo prilikom svih naših svečanosti, jedna od ulica u Maglaju dobila je ime Dragice Mitrović, kao trajno obilježje i uspomena za sve što je u svom kratkom, ali plodnom životu ostvarila.

Zijah Smajlagić

Članci objavljeni u listu “Natron” 1977. godine.