Damat Ibrahim-paša

Damat znači zet. Tako je prozvan jer je bio oženjen Aišom, kćerkom sultana Murata III, dakle bio je sultanov zet.

U domaćoj literaturi se naziva Novošeherlija, što stvara zabunu i miješanje sa drugim Ibrahim-pašom iz kasnijeg perioda (živio od 1666-1730, na položaju bio od 1718-1730.), rodom iz Anadolije, koji je u rodnom mjestu koje se ranije zvalo Muşkara osnovao novi grad po imenu Nevşehir, pa se po tome zvao Nevşehirli. On je takođe bio sultanov zet (damat), a vrijeme njegove vladavine se poklapa sa tzv. periodom lala (tulipana), kad se Osmansko Carstvo počinje više orjentisati prema Evropi.

Ima i treći Ibrahim-paša koji se ponekad naziva Damat. To je Veliki vezir Sulejmana Veličanstvenog, koji se još naziva Pargali (prema mjestu rođenja – Parga, u današnjoj Grčkoj), zatim Makbul (omiljeni) i Maktul (smaknuti, jer je ubijen po nalogu sultana). Bio je oženjen sultanovom sestrom pa otuda naziv Damat. Živio je od 1493 – 1536. a bio na položaju od 1523 – 1536.

Prema Wikipediji, Damat Ibrahim-paša je rođen u selu Domislica. Naziv Novi Šeher potiče iz sredine 19. stoljeća, a ranije se čaršija zvala Nova Palanka (Palankai džedide, Yeni Palanka).

Joseph von Hammer za Ibrahima na više mjesta kaže da je Slavonac:

Nakon tvrdokornoga i naprasitog Ahmeta kao velikoga vezira, i Mustafine razočarane nade da postane veliki vezir, dobio je kao što je već prije spomenuto, najviše počasti u carstvu – intrigama – tvrdoglavi i grubi Albanac Sinan i opet ih – prkosom – izgubio.

Već tada bi, držeći se reda, njegov položaj trebao dobiti zaslužni vezir Osman-paša, ali su ga zapostavili zbog govorkanja njegovih neprijatelja: da nije kršćansko dijete, tj. da se nije odrekao očinske vjere i kuće da bi bio što revniji podanik za robovsku službu, da nije odgojen na dvoru, da je nepromišljen i nasilan i da je odan vinu i opiju.

Jedan njegov takmac bio je novi ljubimac i kasniji Muratov zet, koji je u haremu bio unaprijeđen sve do sultanova štitonoše, a kasnije za janjičarskog agu i vezira, Slavonac Ibrahim. On se nadao da će naprosto sultanovom naklonošću preteći sve ostale, kao njegov imenjak za Sulejmana.

Drugi je bio Sijavuš, koji je s više razloga polagao nade u harem.

Ibrahim je tek pred kratko vrijeme bio svečano postavljen za rumelijskog beglerbega i dobio je, umjesto uobičajenog stijega koji je bio obično crven, dvobojni, zeleni i bijeli, oponašajući svemoćnoga ljubimca sultana Sulejmana, Ibrahima, opsjedatelja Beča, čije su boje bile bijela i plava.

Sultan ga je daleko više volio nego Sinana i Sijavuša, ali je taj veliki vezir bio pod uticajem svoje supruge, sultanove sestre i njezine majke, sultanije-valide. Sve dok je ova još živjela, protiv Sijavuša ništa nije mogla učiniti prema njemu neprijateljski raspoložena sultanija-haseki, majka prijestolonasljednika Mehmeda, koja je dosađivala sultanu da Sijavuš nastoji nju i njezina sina staviti u nemilost da svojoj vlastitoj djeci pripravi prijestol.

Hammer, HOC II, str. 83.

Ibrahim paša Novošeherlija

Kao adžami-oglan došao je u Carigrad, gdje se obrazovao u atmejdanskoj školi i kao silahdar primljen u dvor. Godine 1579. stupio je u javnost kao aga janjičarski, a dvije godine kasnije imenovan je beglerbegom od Rumelije. Godine 1582. podignut je na vezirsku čast i opremljen u Egipat za namjesnika. Godine 1585. pokorio je u Siriji Druze i uspostavio red i mir.¹

Sultan Murat III mu je dao svoju jedinicu sultaniju Aišu za ženu. Tako Ibrahim paša postade carski zet.

Ovaj podatak da je Aiša bila jedinica nije tačan. Jedna od sultanovih kćeri (Fatima) je bila udata za Halil-pašu koji je rođen u selu Lipče ili Lijevče u gradiškom kotaru, koji je bio bosanski namjesnik 1589. godine.

Toliko je pretjerana bila padišahova sklonost prema ženama da je broj miljenica u haremu bio blizu četrdeset, a ponekad i veći. U početku je nekoliko godina provodio dane samo sa jednom ženom, Safijom sultanijom, majkom sultana Mehmed-hana. Međutim, njegova majka Nurbanu sultanija nije bila zadovoljna ovakvim držanjem sina. Zbog toga je stalno dovodila lijepe robinje i nudila ih sinu, ali padišah nije pokazivao nikakvo zanimanje za ove hurije koje su mu nuđene. Sestra sultan-Murada Esmehan sultanija je bila žena velikog vezira Mehmed-paše Dugog. Kad je jednog dana Esmehan sultanija razgovarala sa padišahom u jednoj bašči dala je da se dovedu dvije odabrane ljepotice bez premca i tražila da sviraju saz. Kad je opazila da se padišah zanima za ove djevojke, poslane su u njegov dvor. Ali sultan Murad, nasuprot svim željama, nije pokazivao nastojanje za potpunim posjedovanjem. Istraživao se razlog zašto je na drugim mjestima živ i temperamentan i pravi muškarac, a u ovom slučaju pada u jedno pospano i bezvoljno stanje, i s obzirom da nije star, došlo se do zaključka da je to rezultat neke ženske spletke ili mađije. Kad su o svemu izvijestili caricu majku, neke robinje bliske Haseki sultaniji (sultanovoj ženi) predate su hadumima da ih muče. Dovedene su i neke žene koje su bile vjenčane za neke osobe. Na kraju se sve razjasnilo i mađija je uništena. Tako se željena veza razriješila kako je srce moglo poželjeti i stvari su krenule. Nakon toga toliko je porasla cijena robinja i konkubina da su se robinje od dvjesto dukata prodavale po tri, četiri hiljade dukata. Ali na koncu, zbog bolesti mokraćne bešike, pretjerane spolne aktivnosti otvorile su put njegovoj smrti. Broj muške i ženske djece sultana Murada pretjerano je velik. Odmah nakon njegove smrti, devetnaest prinčeva je usmrćeno na osnovu osmanskog zakona. Od ženske djece, osim Ajše sultanije koja je bila udata za Ibrahim-pašu i Fatme sultanije udate za Halil-pašu u vrijeme padišahove smrti, ostalo je dvadeset šest živih. Samo četiri ili pet ih je odraslo i udale su se za Nakkaš-pašu, Davud-pašu, Kapidži-bašu Topal Mehmed-agu.

Historija, I.A. Pečevija, knjiga II, str. 6-7.

Potom je 1586. postavljen za vrhovnog admirala cijele turske vojske. Godinu dana kasnije stupa u vezirsko vijeće najprije kao treći, a onda kao drugi vezir. U aprilu 1596. postade veliki vezir, na mjesto umrlog Sinan paše.²

Krajem septembra 1596. utaborila se velika carska vojska pod Jegerom. Vojsku je predvodio veliki vezir Ibrahim paša Novošeherlija. U vojsci je bio veći broj Bošnjaka, među kojima su se isticala dvojica Sokolovića, Hasan paša i Lala Mustafa paša, kao beglerbegovi Rumelije, odnosno Anadolije. U njih je bio i poznati kroničar i historičar deftedar Ibrahim Alajbegović – Pečevi. Poslije desetak dana opsade, Jeger je 13.10.1596. bio prinuđen na predaju.

Tri puta je bio u časti Velikog vezira i u njoj zauvijek zaklopio oči. Po sudu povjesničara bio je valjan vojskovođa i državnik, ali spletke na dvoru priječile su mu razviti slobodno djelovanje za dobrobit države. Pečevi, Čelebi i Faizi upravo u zvijezde kuju njegov karakter navodeći više zgoda, u kojima se pokazao kao velikodušan, darežljiv, plemenit, dobroćudan i milosrdan čovjek ne samo prema svojima već i prema neprijateljima.³

ČAGALA-ZADE SINAN-PAŠA POSTAJE VELIKI VEZIR

Čagala-zade Sinan-paša je sa bojnog polja prije došao do padišaha nego Ibrahim-paša, objasnio šta se sve zbilo i kako se okončalo i rekao da je on zaslužan što se sve ovako sretno završilo. I Hodža Sadeddin-efendi je jako volio Čagala-zadea. I kapuaga, Gazanfer-aga, koji je bio iz istog grada kao Čagala-zade, hvalio je mnogo Sinan-pašu i rekao da bi bilo pravo da mu se želja ispuni. I sretni padišah je to prihvatio s odobravanjem i naredio da se Čagala-zade postavi za velikog vezira. Na to je Čagala-zade poljubio padišaha u ruku i, rekavši kako je postao veliki vezir, u radosti i veselju je otišao u svoj konak.

Poslije njega se i Ibrahim-paša vratio s bojnog polja, došao do padišaha i prije svega, u skladu s pravilima službe, izložio neka pitanja i počeo predlagati za nagradu one koji su bili s njim. Nije znao da ga je padišah razriješio. Ni po čemu to nije osjetio niti mu je palo na pamet. Dok se Čagala-zade bavio primanjem čestitki u šatoru, Ibrahim-paša se zadovoljavao da nagrađuje vojsku, a da one koji su pobjegli vraća natrag. U ranu zoru pozvao je i Džerah-pašu i Džafer-pašu koji su sa svojim svitama išli ka nevjerničkoj vojsci. Dao im je planove da se iskupe napušteni topovi i municija. Hodža Sadeddin-efendi je pak zorom došao u šator padišaha kopna i mora i pitao zašto se nije uzeo muhur od Ibrahim-paše. Gazanfer-aga odgovori da se vjerojatno sretni padišah predomislio, a Hodža reče. “Šta treba da se jedan čovjek ovako blamira pred vojskom? Sve smutnje i spletke proizlaze iz ovakve neodlučnosti.” Gazanfer-aga reče da se ustručava ovo izložiti padišahu. Na ovo veliki miriahor Ahmed-aga ovo izloži padišahu riječima Hodža-efendije i upita gdje je greška. Nakon toga je ušao Hodža-efendi i rekao: “Ima pretpostavki da su se pojavila ogovaranja napolju među vojskom zbog toga što nije još preuzet muhur velikog vezira.” Njegovo veličanstvo padišah naredi ćehaji kapidžija da odmah ide i uzme muhur od Ibrahim-paše i donese ga Čagala-zadeu.

Božijom mudrošću, za svakoga je vezirstvo Čagala-zadea bilo nesreća i prokletstvo. Ovo stanje je iz godine u godinu bilo sve više izraženo. Jedno od spornih pitanja bilo je razrješenje krimskog hana. Čagala-zade je razriješio krimskog hana i doveo njegova brata Feth Giraja sultana da služi padišahu. Feth Giraj sultan se mnogo ustezao da prihvati mjesto hana govoreći “On je u službi, on je moj brat, moj zapovjednik”. Ali naposljetku je nagovoren da prihvati i tokom godinu dana ova nesreća je trajala na Krimu i otišla je. Inače, njegov stariji brat je po svemu bio dostojan položaja hana. Feth Giraj je bio uzrok stradanja starih i mladih.

Jedna od nesreća je i to što je dao naredbu za mobilizaciju vojske sutradan od spomenute gaze. Osim pogubljenja u njegovom prisustvu, oduzeti su dirlici od trideset hiljada ljudi, oduzeti su im imeci i opskrba, a nekretnine konfiscirane. Koliko je samo nevinih ljudi oklevetano pa je svako smatrao blagodati ako mu se pruži prilika za osvetu. Ovi su se udaljili od svoga mjesta i zavičaja i na kraju su postali dželalije. Od njihove osvete i raja je bila uznemirena.

Sa ovakvim neumjesnim i nepravednim postupcima Sinan-paša je narodu donio nesreću i nevolju. Sinan-paša je po prirodi bio naopak i žestok i nezgodan na riječi. U vrijeme njegova velikog vezirstva njegova zla su svakom dodijala.

PONOVNO PREDAVANJE VELIKOG VEZIRSTVA IBRAHIM-PAŠI

U vrijeme kad se sretni padišah ulogorio u konačištu Hirmanli, Sulejman-aga, poznat po nadimku “Bez dlake na jeziku”, došao je s pismom da čestita carici majci pobjedu, približio se padišahovim kolima i nakon što je ponudio pismo objasnio je ono što mu je poručeno. Kad se padišah smjestio, poslao je čaušbašu Ketendži Omer-agu s naredbom da uzme muhur velikog vezira od Čagala-zadea i da ga preda Ibrahim-paši. Bez ikakvog oklijevanja je Ibrahim-paša otišao prema mjestu gdje se nalazi padišah da mu poljubi skute. A Čagala-zadea je tamo gdje se vratio na konak čekala naredba da preko Galipolja ide na službu u Akšehir. Sadeddin-efendi je smijenjen sa funkcije hodžaluka i uz to mu je naređeno da se ne miješa u poslove postavljenja učenjaka, njihova unapređenja i razrješenja. I mirahor Turk Ahmed-aga je razriješen dužnosti.

Ukratko, svi oni koji su pomogli Sinan-paši da postane veliki vezir i koji su bili njegovi ljudi, svi su na neki način kažnjeni. Mehmed-efendi sin Hodža Sadeddin-efendije, koji se u to vrijeme nalazio na položaju anadolskog kazaskera, razriješen je onog dana kad je došao u Istanbul.

Istina je u ovome da je veliko vezirstvo Ibrahim-paše svijetu ponovo donijelo život. Ko je imao s tim veze ili ne svako je bio sretan. Zbilja, nije da ni Ibrahim-paša nije imao mnogo neumjesnih postupaka. Prije svega bio je nepostojan i neuravnotežen u postupcima. I pored svega svakome je bio drag, to je kod njega jednostavno bio Božiji dar, a ne nešto naučeno ili stečeno.

I. A. Pečevija. Historija, knj. II, str. 172-174.

Usprkos velikim pobjedama među Osmanlijama je nastupio ratni zamor i zasićenje. O tome je juna 1599. veliki vezir Ibrahim paša Novošeherlija otvoreno pisao sultanu. on je u pismu svu krivicu za dugi i mukotrpni rat bacio na umrlog Sinan pašu Albanca, iza koga je ostalo “neizmjerno bogatstvo” od nevjerojatnih. 500.000 dukata. Osmanski redovi su konsolidirani tijekom 1599. pa je u ljeto slijedeće godine poduzet pohod na Kanjižu. U ovom velikom pohodu sudjelovali su mnogi Bošnjaci, koji su uglavnom držali komandu nad osmanskom vojskom pod Kanjižom. Tu su bili veliki vezir Ibrahim paša Novošeherlija, rumelijski beglerbeg Lala Mustafa paša Sokolović, Hasan paša Tiro, kao namjesnik Pečuha, beglerbeg Dijarbekira Mahmud paša, temišvarski beglerbeg Ahmed paša Dugalić, defterdar Mehmed paša Kljunović, zapovjednik Szigeta i Murat paša Novošeherlija, bratić velikog vezira.⁴

Za silne zasluge udijelio je sultan Ibrahimu paši Novošeherliji darovnicu s dičnim naslovom “Osvojitelj Kanjiže”.⁵

Zanimljiva je priča i o susretu Hasan Kafi Prušćaka s velikim vezirom Ibrahim pašom. Prvu verziju svog najpoznatijeg djela “Temelji mudrosti o uređenju Svijeta” (USUL AL-HIKAM FI NIZAM AL-‘ALAM), koja je bila napisana na arapskom jeziku, završio je u ljeto 1596. U jesen iste godine on je daje državnim dostojanstvenicima pod Jegerom (Erlan), s molbom da je uruče sultanu. Uočivši značaj spomenute rasprave, ugledne ličnosti i vojskovođe, među kojimaje bio i veliki vezir Bošnjak Ibrahim paša Novošeherlija, preporučiše mu da spomenuto djelo prevede i protumači na turskom jeziku, pa da se zatim podnese sultanu “kako bi se njime mogli koristiti i činovnici carskog divana” . Uvažavajući datu sugestiju, Kafi se vrati u Prusac i do marta 1597. godine prevodi svoje djelo, a iza svake rečenice arapskog teksta dodao je komentar na turskom jeziku, obogaćen brojnim stihovima-citatima i na perzijskom. Odmah po završetku prevođenja otputovao je u Carigrad, gdje preko Ibrahim paše Novošeherlije napisano djelo dođe do sultana Mehemeda III. Sultan je sa stanovitom pozornosti pročitao Prušćakovo djelo, koje mu se očito svidjelo, što potvrđuje i podatak da je osobno napisao ispravu kojom Hasan Kafi dobija prusački kadiluk kao doživotnu mirovinu. To je značilo Prušćakovo trajno materijalno zbrinjavanje.⁶

U svom rodnom mjestu Novom Šeheru Ibrahim paša je sagradio džamiju, pa u Kanjiži, a bezistan u Osijeku.⁷

Ibrahim paša, veliki vezir i serdari ekrem, osvojitelj Jegre i Kanjiže, umro je od kuge 9. muharema 1010. (10.7.1601.) godine u Beogradu (a ne 30. juna kako je pogrešno navodio Dr. Bašagić).⁸ Tijelo mu je preneseno u Istanbul i sahranjeno u Šehzade džamiji. U dvorištu te džamije sultanija Aiša je podigla česmu za dušu svog muža.⁹

Adin Ljuca, MAGLAJ NA TRAGOVIMA PROŠLOSTI, Prag, 1999. str. 131-133.

O NEKIM LIJEPIM MORALNIM OSOBINAMA RAHMETLI IBRAHIM-PAŠE

Rahmetli Ibrahim-paša je bio čovjek koji je svakom pokazivao nasmijano lice i sa svakim lijepo postupao. O njegovoj darežljivosti i gostoprimljivosti da se i ne govori. Dok je bio sandžakbeg Smedereva i na temišvarskoj strani, koliko god je bilo mladića i sposobnih za boj među rajom, svi su uzeli bajrake i zakleli se da će svaki buljuk na jednoj strani uništiti odmetnike. Pašina nagrada koju im je za to dao sastojala se od po jedne sedžade na kojima je na solunskoj vunenoj tkanini od kozije dlake naslikan lav. Za njih je posjedovanje jedne takve sedžade bilo posebno isticanje i odlikovanje između raje i najveći ponos. Koje god vrste nevjernik dođe u njegovo prisustvo, on obećanjima toliko legne na njegovo srce, a prijaznim riječima i nasmiješena lica uvijek ga ostavi zadovoljnog i raspoloženog. Tako su nevjernici koji bi čuli za ovakvo njegovo ponašanje gajili želju da vide Ibrahim-pašu. Kad bi ga vidjeli uvjerili bi se da je drag i milosrdan. Kad bi neko pred njim zaplakao i on bi zajedno s njim plakao. Ali je i u prolijevanju krvi bio pretjeran. Na kraju, sam je za sebe govorio: I ubijam i mnogo žalim. Kadiju Požege je ubila raja koja se pobunila. Izdao je naredbu: “Ja sam to tražio i nema odmazde zbog njegove krvi.” Na prigovore onih koji su govorili “To znači da je to što je učinjeno odobreno i da će poslije ovoga ovako biti kadijama u pograničnim oblastima”, on je uzvraćao “Stanovništvo pograničnih krajeva ćemo držati pod kontrolom, nećemo ih valjda pustiti da bježe u nevjerničke zemlje?”

Ali uistinu, ovoliki dobri postupci rezultirali su ozbiljnim posljedicama bilo u njegovu životu bilo poslije njegove smrti. Naprimjer, koliko god ima sandžaka oko rijeke Drave, ima već trideset godina da su se tamo navadili odmetnici. Bila je potrebna vojna pratnja ako se htjelo preći od jedne do druge tvrđave. U sela se nije moglo ni zalaziti. Ali zbog Ibrahim-paše, znajući koliko on štiti njihova prava, raja se ohrabrila i pobila razbojnike drenovim prutovima sve pod izgovorom da idu u polje mlatiti žito. Nakon ovog doga-đaja razbojnicima su podsječena krila. U stvari, pravi razlog za to je osvojenje Kaniže, ali velik je udio u tome i u lijepom držanju Ibrahim-paše. Nijedna palanka ni tvrđava od Budima do Beograda nije ostala pošteđena jagme i zarobljavanja od strane ovih razbojnika. U pohodu na Kanižu Ibrahim-paša je držao vojsku pod tako strogom disciplinom da niko nije smio otkinuti ni klasa sa njive seljaka. Inače, bila je sezona vršidbe. Raja je iznosila vojsci na put puna kola mađarskih samuna i vreće žita i to im prodavala. Svako je uzimao šta želi i plaćao koliko treba. Ima tu i jedna biljka koja se zove heljda i koja uspijeva u određenim klimatskim područjima, ali joj još nije bilo vrijeme žetve. Niko nije smio pustiti tovame životinje da uđu u njive, duž čitavog puta. Ja sam žurno išao pored alaja i jedanput sam naišao na ivicu njive. Zavikali su: “Ne ulazi u njivu, dovedite ga”. Vidio sam da je Ibrahim-paša poslao preda me svoga mataradžiju (vodonošu). Vodonoša me podučio da kažem kada dođem tamo da nisam znao da je to obrađena njiva. Valjda je onima koji bi tako rekli opraštao. S obzirom da me često viđao u društvu moga gospodara Mehmed-paše, kad me je vidio poznao me je. “A, to si ti, jadan ne bio?” reče. “Vaš sam sluga, gospodaru”, odgovorih. “A znaš li ti da je to tamo zasijano?” upita me. Odgovorih: “Ja, vaš sluga, sam odavde, znam da je zasijano, ali tamo kuda sam ja išao bila je “staza”?” A šta je to “staza”? upitao je. Na ovo sam rekao: “Moj gospodar zna bolje od mene da to znači pješački put”. “Pravo si rekao”, reče i kao da će se nasmijati, ipak oštro upozori: “Ipak, čuvajte se da ne biste ušli u njive!” Usprkos ovoj strogoj disciplini, Ibrahim-paša je pogubio samo dva-tri čovjeka. Jedan od ovih je bio neki devedžija kojeg je objesio pokraj bazena. Oduzeto je i nekoliko mazgi i konja u korist državne riznice. To je sve. Samo se po sebi razumije da je ovakva disciplina bila zbog njegova uvažavanja.

I. A. Pečevija. Historija, knj. II, str. 194-196.

1BAŠAGIĆ, Safet-beg: Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini. str. 33-34.
2ŠABANOVIĆ, Hazim: Ibrahim paša Novošeherlija, veliki vezir Muhameda III. Novi behar. Sarajevo -IX (1935-1936). str. 225.
3BAŠAGIĆ, Safet-beg: ibidem, str. 34.
4IMAMOVIĆ, Mustafa: Historija Bošnjaka. str. 253-254.
5ŠABANOVIĆ, Hazim: ibidem, str. 226. ŠABANOVIĆ, Hazim: Ibrahim paša Novošeherlija, veliki vezir Muhameda III. Novi behar. Sarajevo – IX (1935-1936). str. 225.
6Bosna i Hercegovina: od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata. Sarajevo, Štab Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH, 1994. str. 103.
7BAŠAGIĆ, Safet-beg: ibidem, str. 34.
8ŠABANOVIĆ, Hazim: ibidem, str. 227.
9ZLATAR, Behija: O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću. PIS Sarajevo XIV(1978.) Br. 14-15. str. 135.