Arhive oznaka: Dušanka Vajić

Maglajske ulice su se zvale po njima (2. dio)

STANKO PANIĆ,

rođen 1918. godine u Striježevici kraj Maglaja. Po zanimanju zemljoradnik. Završio građansku školu u Doboju. Pripadao je grupi napredne omladine, koju je okupljala Dušanka Vajić.

Rat ga je zatekao u jednoj jedinici bivše jugoslovenske vojske u okolini Gospića (Hrvatska). Volio je svoju domovinu iznad svega, a vojska se raspušta bez borbe…

U svojoj rodnoj domovini preko neprohodnih šuma kradom se prebacuje do svog rodnog kraja, do svoje Striježevice.Natron 1963 Stanko Panic

Ovaj razboriti, vrlo odmjereni striježevički seljak nije mogao dugo da podnosi uvredu sramne kapitulacije i okupatorsku terorističku čizmu. Odmah stupa u vezu sa licima koja su radila na pripremi ustanka, i baca na organizovanju mještana svoga sela na prikupljanje oružja, hrabreći ga u borbi protiv okupatora.

U prvim danima ustanka Stanka Panića nalazimo na čelu druge čete II bataljona Ozrenskog partizanskog odreda. Četa je dejstvovala na teritoriji Trbuk – Ševarlije, a kasnije i na širem području Ozrena. Pod njegovim rukovodstvom odpočela je i prva bitka u okolini Trbuka, koja se zbila 10. septembra 1941. godine.

U toj borbi Stanko je zračio hrabrošću i svojim junaštvom ulijevao snagu malobrojnoj četi.

Kao hrabrog i neustrašivog, u jesen 1941. godine Partija ga prestrojava u svoje redove – prima ga za člana KPJ. Učestvovao je u svim svakodnevnim bitkama koje su na padinama Ozrena iz dana u dan bivale sve jače i intenzivnije. Odnio je mnoge pobjede, zaklinjući se da iza njega nema mjesta za okupatora.

U prijepodnevnim časovima 12. decembra 1941. godine u borbi protiv ustaša, na Bajića Kamenu iznad Trbuka, Stanko je hrabro poginuo braneći svoju rodnu grudu, svoju domovinu.

Pao je u začetku ustanka u trenutku kada je najviše trebao Partiji i Revoluciji.

Ubistvo Ilijasa Smajlagića

U sarajevskom ustaškom dnevniku “Novi list” od 28. marta 1945. godine, na njegovoj trećoj strani, čitamo “Službeno saobćenje Župske redarstvene oblasti” u kome se obavještava javnost da su ustaški zločinci, u praskozorje slobode počinili još jedan zločin, tj. kako se kaže u ovom glasniku, “da su izvršene odmazde vješanjem pedeset pet lica koja su na podmukli način vršili umorstva državnih službenika, podmetanje mina na vlakove, ubijali redarstvene izvidnike, štražare, pouzdanike, vršili sabotaže i druge protudržavne čine”… Iza oglasnog “obrazloženja” pod rednim brojevima navedena su imena vješanih.

Pod rednim brojem 35 stoji: “Smajlagić Ilijas, sin Đelal, rođen 1920. godine u Maglaju, trgovački pomoćnik iz Sarajeva”.Natron 1963 Ilijas Smajlagić

Dogodilo se to nekoliko dana prije oslobođenja Sarajeva. Bilo je potrebno još samo nekoliko dana, pa bi i za mladića Ilijasa došla toliko čekana sloboda, sloboda za koju se žrtvuje. Ovo grozno umorstvo učinjeno je u ime fašizma, 28. marta 1945. godine na Marijin Dvoru. Tog dana u ranim jutarnjim satima pedeset i pet patriota njihao je prohladni proljetni vjetrić. Lelujalo je pedeset muških i pet ženskih glava, lelujalo je 17 obješenih omladinaca i omladinki, među njima i Ilijas. Zašto? Izgleda ustašama početak oglasa nije bio dovoljno ubjedljiv, pa su pri dnu saopštenja dodali: “jer su djelatni članovi protudržavnih organizacija, postrojenih u “Petokrake” sa zadaćom da vrše atentate na predstavnike vojnih i građanskih vlasti, razornim tvorivom dižu u zrak pojedine državne zgrade, vrše djela sabotaže i druge protudržavne čine”…

A ko je omladinac Ilijas Smajlagić? Biografija kaže da je ovaj mladi trgovački pomoćnik veoma teško došao do zvanja i zaposlenja, da je još 1941. godine doturao razni materijal za NOB, da je dva puta hapšen, da je iz domobranske centralne ambulante preko ilegalne partijske organizacije u Maglaju otpremao velike količine sanitetskog materijala za naše jedinice u Centralnoj Bosni i bolnice u Tesliću. U njegovom stanu skrivali su se mnogi ilegalni radnici, a među njima Valter Perić, Enver Krzić i mnogi drugi. Pao je u ruke neprijatelja 20. marta 1945. godine. Počiva u zajedničkoj grobnici na Partizanskom groblju na Koševu.

ŽivanPETKOVIĆ

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Natron 1963 Dragica MitrovicDRAGICA MITROVIĆ,

svršena učenica Ženske stručne škole. Rođena u Osojnici, kraj Maglaja, 1922. godine.

Prvih dana po padu stare Jugoslavije ušla je u grupu sanitetskog tečaja, formiranog od strane Dušanke Vajić, učiteljice iz Trbuka. Na tečaju je naučila ukazivanje prve pomoći ranjenim i ozljeđenim. Na tom tečaju dobila je osnovno političko obrazovanje.

Prvog dana ustanka odlazi sa svojom učiteljicom Dušankom u sjedište štaba partizanskog odreda u Brezike, formirajući zajednički glavnu partizansku bolnicu.

Prvoborac Dragica Mitrović, poginula je hrabro u jesen 1943. godine u borbama sa ustašama i četnicima na Capardama kod Tuzle.,

“Natron” br. 6 – 26. 07. 1963.

Prof. M. Čanković: GODINE PRED RAT (Četvrti nastavak feljtona “Iz prošlosti Maglaja i okoline” objavljenog u listu “NATRON” 1974. godine)

GODINE PRED RAT

O prilikama u Maglaju i njegovoj široj okolini u godinama pred aprilski rat 1941. nema objavljenih izvora osim već spomenutih sitnih vijesti u »Politici« i nekoliko kraćih članaka u »Radničkom tjedniku«. Slično je i sa ustaničkim danima jer je jedini objavljeni rad koji tretira taj period knjiga TodoraVujasinovića »Ozrenski partizanski odred« u kojoj se o prilikama i događajima u Maglaju i maglajskom području govori onoliko koliko je bilo potrebno za cjelovitu obradu teme. No, iz perioda NOR-a i socijalističke revolucije (naročito prve godine) sačuvana je relativno bogata dokumentacija razne provenijencije (partijska, partizanskih jedinica i jedinica NOV, ustaška, domobranska, četnička itd), koja je uglavnom i objavljena, pa je i obrada toga perioda, i pored zanatskih praznina, utoliko lakša.

Znajući za oskudnost podataka o predratnom periodu OK SK BiH je pokrenula akciju za sakupljanje što većeg broja sjecanja (memorska građa) učesnika predratnog revolucionarnog radničkog pokreta i NOR-a koja u mnogo čemu popunjavaju postojeće praznine, a za analizu prilika i događaja u godinama pred aprilski rat su jedini izvori.

EKONOMSKE PRILIKE

Ranije sam već govorio o sporom ekonomskom razvitku, tačnije klasičnoj ekonomskoj stagnaciji Maglaja u godinama između dva svjetska rata. Industrije nije bilo, stanovništvo se skoro isključivo bavilo poljoprivredom, a u Maglaju je radilo nekoliko trgovačkih i zanatskih radnji i nekoliko raznih ugostiteljskih objekata.

Izvan ovih djelatnosti bilo je i nešto zaposlenih, pretežno sezonskih, radnika u »Šipadu« iz Zavidovića i na sječi šume na Ozrenu za pilanu u Bosanskom Petrovom Selu, te na željeznici (uglavnom u radioni u Usori). Prema jednoj procjeni bilo je prije rata u oblasti zanatstva zaposleno oko 100 ljudi, oko 150 ih je imalo stalno zaposlenje u državnoj službi, na željezničkoj stanici, pošti, sudu i prosvjeti, a preko 91% stanovništva bavilo se poljoprivredom, pri čemu je uzimanje zemlje na »polovinu« ili »trećinu« bila dosta raširena pojava.

U takvoj situaciji pritisak nezaposlene radne snage bio je ogroman, što je takođe doprinosilo povećanju stepena eksploatacije seljaštva. »Svakog dana na čaršiji su se mogle vidjeti grupe ljudi sa motikama, srpovima, kosama koji su čekali da ih neko pozove na okopavanje kukuruza, kosidbu, žetvu ili da iscijepaju tovar drva«.

Nadnice (dnevne zarade) su bile izrazito niske. Dok su nadnice sezonskih šumskih radnika iznosile 8 do 12 dinara nadnice ostvarivane na poljoprivrednim radovima padale su čak i na 5 dinara, a za kosidbu 8 do 10 dinara. U isto vrijeme tovar drva prodavan je za dva do dva i po dinara. Oni koji su dotjerali drva u Maglaj čekali su satima na kupce jer su »gazde u čaršiji obično čekale i tek nakon nekoliko sati, kada se konji u more i ne mogu više da stoje, kupovali drva što je više ličilo na ucjenu i maltretiranje«.

U isto vrijeme ni eksploatacija čaršijske sirotinje u Maglaju nije bila manja. Šivanje košulje plaćalo se jedan i po, a šivanje pantolona dva i po dinara, dok su za jedan sašiveni mantil dvije siromašne učenice povremene ženske stručne škole dobile po dva i po dinara. Sve to ukazuje na to da je veći dio stanovništva, kako na selu, tako i u gradu, živio veoma teško. Nizak nivo obrade zemljišta nije ni mnogim seoskim domaćinstvima, a posebno »napoličarima« obezbjeđivao vlastitu ishranu za cijelu godinu. Tome je doprinosila poreska politika i prezaduženost sela, karakteristična, uostalom, ne samo za maglajsko područje. Da bi platio porez i vraćao dugove seljak je morao da prodaje žito ujesen, kada su cijene najniže, tako da je većina porodica imala vlastitu hranu »do Božića«. Tada se te porodice ponovo zadužuju da bi žito kod maglajskih trgovaca, razumije se po drugim cijenama, ili da posuđuju žita koga su poslije žetve morali vraćati u dvostrukom obimu (za 100 kg vraćalo se 200 kg). Bilo je godina kada su mnoge porodice, naročito u brdovitim selima, u proljeće i početkom ljeta gladovale. Karakterističan primjer zelenaškog kapitala bila je »Privredna banka« čije zajmove su seljaci koristili pod veoma nepovoljnim uslovima jer je provizija iznosila 24% i više.

PROSVJETA, ZDRAVSTVO

Podaci o stanju prosvjete dati u uvodnom dijelu nisu se bitno promijenili ni do 1941. godine. Na sadašnjem maglajskom području radilo je 10 osnovnih četvororazrednih škola sa ukupno oko 750 učenika. Zato je sasvim razumljivo što je procenat pismenog stanovništva bio stvarno neznatan iako je bilo slučajeva, naročito od pojave revolucionarnog radničkog pokreta, da se formiraju analfabetski tečajevi u nekim selima. Naime, od ukupno deset učitelja bilo ih je nekoliko vrlo naprednih: Dušanka Vajić (raniji član Komunističke Partije) u Trbuku, Kosta Trifković u Bočinji, Dejan Čudić, a kasnije Milan Dević u Brezicima, koji su svoje obaveze učitelja shvatili znatno šire nego što je sama razredna nastava. Tako je, na pr, Kosta Trifković sa Milanom Jovanovićem organizovao za stanovnike sela Bočinje priredbu na kojoj je izveden komad »Voda sa planine« R. Plaovića i M. Đokovića, Dejan Čudić je održavao večernje tečajeve za opismenjavanje odraslih u Brezicima koristeći te tečajeve i za to da seljacima objašnjava suprotnosti tadašnjeg društvenog uređenja, a slično su djelovali i članovi Partije i njeni simpatizeri ili članovi SKOJ-a (napr. analfabetski tečaj za seljake sela Ošve koji je organizovao Milan Jovanović u zimu 1940/1941. godine).

Taj rad je, razumije se, imao dalekosežne posljedice pa je, napr. nekoliko bivših učenika Dušanke Vajić učestvovalo u narodnooslobodilačkoj borbi, u selu Brezicima je već 1938. formira na sindikalna organizacija,a 1941. to selo je izabrano za centar organizovanja ustanka na Ozrenu itd. No, sve te akcije, ma koliko bile značajne već samim tim što su preduzimane, nisu mogle zbog ograničenog obima i vremena (tri-četiri godine pred rat ) da znatnije utiču na podizanje opšteg kulturnog nivoa stanovništva, što bi se odrazilo na sve vidove života — od suzbijanja nazadnih običaja do unapređivanja načina obrade zemljišta i poboljšanja zdravstveno-higijenskih prilika.

Preštampano, Salim Nalić:

Neki podaci o predratnom životu i radu omladine i uticaju KPJ u Maglaju:

»Svakog dana na čaršiji su se mogle vidjeti grupe ljudi sa motikama, srpovima, kosama, čekajući da ih neko pozove na okopavanje kukuruza, kosidbu, žetvu, ili da iscijepaju tovar drva. Oni su radili od jutra do mraka za mizernu nadnicu zadovoljavajući se više s tim da se toga dana prehrane na njivi age ili gazde. Kukuruza (kukuruzni hljeb) je bila osnovna ishrana. Pogača ili hljeb jeli su se za praznike i možda donošeni bolesnim. Brašno i žito (kukuruz) kupovno je na kilogram, a ostale namirnice (šećer, kafa, zejtin, so i gas) kupovane su kad se to moglo na »frtalje« i »dece«. Oblačilo se i obuvalo za praznike i to onaj tko je mogao, a ostali, naročito djeca nosila su zakrpanu odjeću i išli bosa dokle god se mogla podnositi hladnoća«.

Kada se opštoj slici prosvjetnih prilika doda da je prije 1941. godine na maglajskom području zdravstvene usluge stanovništvu pružao samo jedan ljekar, kome je pomagao jedan bolničar, postaju sasvim razumljivi podaci o niskom opštem kulturnom nivou stanovnika Ozrena (mnogobrojne praznovjerice i slicno) koje je dao Dr Milenko S. Filipović u svom etnološkom prikazu pod naslovom »Ozrenjaci ili Maglajci«. Nema nikakvih indicija na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je u drugim dijelovima maglajskog područja u tom pogledu situacija bila bolja.

DRUŠTVENI ŽIVOT, NACIONALNI ODNOSI

Sve do početka djelovanja revolucionarno orjentisane omladine, među kojom je bilo i nekoliko studenata beogradskog univerziteta koji su bili simpatizeri Komunističke partije i povezani sa članovima Partije, društveni život u Maglaju odvijao se u okvirima građanskih društava i udruženja »Prosvjeti« »Gajretu«, Sokolskom društvu, Muslimanskom klubu i Srpskoj čitaonici, pri čemu su dvije posljednje institucije imale najvažniju ulogu. Već i iz njihovih naziva vidi se da su bila osnovana na nacionalnoj, tačnije konfesionalnoj osnovi. Osim Sokolskog društva koje je pokušavalo da privuče sve »konstruktivne državne elemente« sva ostala su bila zatvorena za pripadnike drugih nacionalnosti, a to znači da da su djelovala na klasičnim građanskim osnovama i u okvirima tadašnjeg heterogenog bosansko-hercegovačkog kapitalističkog društva.

Osnivače i uprave Muslimanskog kluba i Srpske čitaonice činili su, razumije se, činovnici, trgovci, zemljoradnici i propali age i begovi pa su to i bile nekakve u koje je navraćao po koji zanatlija, a preko ljeta nešto srednjoškolaca i studenata, a u koje sirotinja nije zalazila. U njima je vladala ukočenost koja je trebala da znači dostojanstvanost i učmalost koja bi bila razbijena samo u takvim situacijama kao što su bili izbori i tada bi se pretvorili u političke punktove ove ili one buržoaske političke grupacije.

Uprkos svemu tome, takve nacionalne odvojenosti u društvenom i političkom životu, za međunacionalne odnose se ne bi moglo reći da su bili loši, zatrovani. To se može reći kako za sam Maglaj tako i za maglajsko područje. Primjer da Srbi i Muslimani zajedno podižu crkvu, a zatim džamiju, danas bi bio bizaran primjer međunacionalne trpeljivosti i sloge, ali u vremenu o kom govorimo takav događaj je imao znatnu političku težinu. Da međunacionalni odnosi nisu bili zatrovani (mada ne tvrdim ni da su bili dobri) govori i uspješno djelovanje grupe naprednih omladinaca na međunacionalnom zbližavanju srpske, muslimanske i hrvatske omladine u Maglaju, s jedne, i seoske i čaršijske omladine, s druge strane, koje je trajalo svega 3-4 godine pred rat (o čemu ću govoriti kasnije) kao i činjenica da za vrijeme NOB-e na maglajskom području nije bilo bratoublačke borbe između Srba i Muslimana izuzev zločina pojedinaca.

Međutim konstatovana nacionalna odvojenost (na konfesionalnoj osnovi) omogućavala je vladajućem sloju činovnika, trgovaca, gazda da u vrijeme izbora dosta široko manipulišu narodnim masama i postižu svoje ciljeve. Takav slučaj, koji ilustruje, bio je i 1935. godine u tzv. Petomajskim izborima. Tada su u Maglaju istaknute tri liste, dvije Udružene opozicije i vladina lista.

Nosilac prve liste Udružene opozicije bio je učitelj u penziji Osman Muradbašić koji je za svog zamjenika odredio katoličkog svećenika Tona (uhvaćen i strijeljan 1943. godine, kada su naše snage oslobodile Bijeljinu, kao njemački špijun). Nosilac druge opozicione liste bio je Spasoje Gojković, dobrovoljac u I svjetskom ratu i opozicionar vladajućem režimu. Nosilac vladine liste (Bogoljuba Jevtića) bio je trgovac Aleksa Jovanović, rukovodilac Sokolskog društva, koji je za zamjenika odredio Begana Karahusića, takođe trgovca iz Maglaja.

Kombinacije Muradbašić-Ton i Jovanović-Karahusić trebale su da privuku glasove Hrvata Muradbašaću, a glasove Muslimana Jovanoviću. Hrvati su, istina, glasali za Muradbašića, ali ne zbog njegovog zamjenika Tona nego zato što je Udruženu opoziciju predvodio Vlatko Maček. Muslimani su takođe glasali za Muradbašića jer je bio predsjednik Spahine Jugoslovenske muslimanske organizacije, a Jovanović je dobio glasove Srba i nekolicine činovnika i trgovaca drugih nacionalnosti koji su se plašili za svoje položaje ili da ne izgube povlastice koje su uživali.

Kako su izbori bili javni, za drugog, naprednijeg, kandidata opozicije Spasoja Gojkovića glasali su samo neki napredniji zanatlije i radnici, te nešto seljaka (Brezici). Tako je manipulisanje masama dobilo svoj klasični izraz – poslanik Muradbašić je ubrzo poslije izbora zajedno sa svojom JMO istupio iz opozicije i prošao novoj vladinoj grupaciji Milana Stojanovića, Jugoslavenskoj redikalnoj zajednici ili »Jerezi«.

Prof. Miodrag ČANKOVIĆ

(Objavljeno u listu “NATRON” br. 201, 24. 05. 1974)

Maglajske ulice su se zvale po njima

ĐOKO ILKIĆ

Ulica koja vodi od starog hotela prema Tvornici uz Bosnu, nosi ime druga Đoke Ilkića, zvanog Đula. Sin je umrlog Đorđe i majke Marije Čikoš koja živi u ulici Ilijasa Smajlagića u Maglaju. O ovom drugu nema mnogo podataka o njegovom djelovanju u Maglaju, jer je odmah po završetku osnovne škole otišao na izučavanje zanata u Pirotehnički zavod u Kragujevac. Đoko potiče iz zanatske porodice koja je teško živjela, pa je i on već od rane mladosti kao i njegovi vršnjaci osjetio šta znači borba za život. Kao dječak od 11 godina morao je napustiti roditeljski dom i otići trbuhom za kruhom.

Njegova aktivnost i pripadnost naprednom pokretu ispoljavala se prilikom svakog njegovog dolaska na odsustvo u Maglaj. Družio se sa naprednim omladincima i stalno im pričao o Rusiji, o borbi radničke klase, o životu u Kragujevcu i Zavodima u kojima je radio. Bio je veseljak, svirao je gitaru koju je imao stalno naštimovanu za pjevanje ruskih pjesama. Njegov uticaj na pravilno orijentisanje mladih osjetio se kod maglajske omladine, bez obzira na vjersku pripadnost, jer se on družio sa svima. Svojim djelovanjem i ponašanjem bio je revolucionar i borac. Po onome što se zna i po pričanju Nemanje Ilkića, Đoko je poginuo u Kragujevcu. O njemu se malo zna jer je djelovao u vrijeme stroge konspiracije Partije, ali je po kazivanju drugih pao od neprijatelja kada je pošao na zadatak u Kraljevo da izvede veću grupu radnika na oslobođenu teritoriju.

Zijah Smajlagić

djoko-ilkic-web

DANILO PIJUNOVIĆ

Česti prolaznici koji pođu na izlet prema Trnovi tom lijepom izletištu prolaze kroz ulicu koja nosi ime palog omladinca Danila Pijunovića. Ulica se pruža od stare zgrade suda, pa dalje kroz ranije zvanu Srpsku varoš, u kojoj je rođen Danilo Pijunović u 1924. godini.

Sin je Alekse koji je bio sudski službenik, ali i dobrovoljac solunskog fronta i nosilac Karađorđeve zvijezde, što će sve olakšati njegovom sinu Danilu da mu se omogući dalje školovanje nakon završene osnovne škole u Maglaju. Nakon završene osnovne škole nastavlja sa daljim školovanjem u učiteljskoj školi u Skoplju.

danilo-pijunovic-webO boravku u školi u Skoplju sjeća se Danila i njegov vršnjak Fehat Delić, penzionisani oficir JNA, koji je već kako kaže, primijetio zrelost i borbenost Danila. Danilo se isticao u to vrijeme među omladinom u Maglaju za vrijeme dolaska na ferije. Tako negov vršnjak i drug iz osnovne škole Nedeljko Gojković kaže da je danilo uvijek kada je dolazio donosio razne brošure i marksističke knjige, o čemu smo mi onda malo znali. Posebno se Danila sjeća Milan Pijunović što je nakon kapitulacije Jugoslavije kao još nesvršeni učitelj došao u Maglaj i odmah se prihvatio oružja. U prvo vrijeme viđao sam ga sa lovačkom puškom kaže Milan, kako čuva kuću, a nas djecu bi okupljao oko Ramine kovačnice i učio nas da izvikujemo “fuj Hitler”. Mi smo to kako kaže Milan rado prihvatili i vikali iako nismo znali ko je Hitler i kakvoj se opasnosti izlažemo. Imao je uticaja na sredinu u kojoj je živio, a kako i ne bi, kad je bio jedan od školovanijih.

Ustanak na Ozrenu i napad na Maglaj 23. avgusta 1941. godine bila je prilika za mladog revolucionara Danila da se priključi oslobodiocima sa pištoljem u ruci kojeg je dobio od Luke Pijunovića, tadašnjeg službenika sreza Maglaj. Sa Danilom je u borbu pošla i njegova sestra Zora Pijunović koja je nastavila ratovanje i poslije Danilove pogibije da bi rat završila kao oficir JNA i sada živi u Sarajevu.

Za vrijeme dok je Ozrenski partizanski odred držao oslobođen Maglaj, Danilo je učestvovao u podjeli hrane siromašnima koja je nađena u Zakladi i činovničkoj zadruzi, kao i jednog dijela novca zaplijenjenog u neprijateljskim blagajnama. Kada se Ozrenski partizanski odred povukao iz Maglaja i Danilo je otišao sa ostalim borcima prema Ozrenu odakle je učestvovao u čestim napadima na Maglaj i ostale objekte prema Doboju. Tako je nakon jedne borbe, odmarajući se sa svojim vodom u Jablanici otkriven od neprijatelja i napadnut te je nakon iskakanja kroz prozor kuće u kojoj je boravio, uhvaćen i savladan. Odatle je odveden u Maglaj, a zatim u Doboj i dalje u Zagreb. Uspio se javiti jednom karticom iz Broda i to je posljednje javljanje Danilovo, jer je na putu za Zagreb likvidiran od crnih ustaša. Tako se ugasio mladi život druga Danila, Jednog od hrabrih omladinaca Maglaja.

Zijah Smajlagić

DRAGICA MITROVIĆ

Osvježavajući uspomene na pale drugove i drugarice u NOP-u, sa puno poštovanja i ljubavi sjećamo se pale skojevke, drugarice Dragice Mitrović. Sa ponosom izgovaramo ime ove hrabre omladinke koja nije žalila svoje mladosti, svog mladog života, za bolju budućnost, koju nije doživjela.

dragica-mitrovic-webRođena je 1922. godine u siromašnoj radničkoj porodici, kao treće dijete od osmoro braće i sestara. Već u ranoj mladosti osjetila je sve teškoće života u staroj Jugoslaviji. Kći je majke Duje (koja je umrla 1973. godine) i oca Jovice Mitrovića, ložača na željeznici, čiji je posao bio težak i trebalo je zaraditi toliko da se ishrani deset članova porodice. Njen brat Nedeljko Mitrović, sa kojim smo i obavili razgovor, zaposlen je kao radnik u laboratoriji tvornice “Natron”.

Dragica je osnovnu školu završila u Trbuku, a zatim je pohađala stručnu školu u Doboju. U to vrijeme u Trbuku je živjela i djelovala učiteljica Dušanka Vajić, iskusni partijski radnik, koja je svojim uticajem doprinijela pravilnoj orijentaciji mlade Dragice. Tako se Dragica rano opredijelila za put kojim će krenuti u život, put koji je pun teškoća i borbe za oslobođenje od ugnjetavanja, za bolji život svih u ravnopravnoj zajednici. Zahvaljujući njenom takvom opredjeljenju i djelovanju, bila je primljena u Savez komunističke omladine još prije drugog svjetskog rata, a prijem je izvršila Dušanka Vajić sa ostalim drugovima i drugaricama.

Ubrzo poslije njenog stupanja u redove komunističke omladine došao je i rat, a sa njim i sve teškoće i neprilike koje je rat donio. Došlo je i do ustanka na Ozrenu. Dragica, kao Skojevka, odazvala se odmah pozivu Partije, stupa u redove Ozrenskog partizanskog odreda, i postaje bolničarka u partizanskoj bolnici koja je bila smještena na Brezicima na Ozrenu. Prilikom neprijateljskog bombardovanja bolnice za vrijeme ofanzive na Ozren, Dragica je ranjena. Kada je došlo do cijepanja odreda na Ozrenu, Dragica sa ostalim partizanskim borcima kreće prema Tuzli. Učestvuje u borbama oko Tuzle i Birča u Šestoj proleterskoj brigadi, i prilikom jedne od teških borbi sa neprijateljem pala je na Capardama od ustaških metaka braneći liniju Zvornik – Tuzla.

Sahranjena je u zajedničko … mjesto sahrane obilježeno je spomenikom, skupa sa drugovima i drugaricama koji su sa Dragicom poginuli. Kada je formirano partizansko groblje u Trbuku, želja boračkih organizacija ovog područja bila je da prenesu posmrtne ostatke drugarice Dragice na groblje u Trbuk, međutim, to nije bilo moguće. Ipak drugarica Dragica nije zaboravljena. Pored toga što se hrabre Skojevke sjećamo prilikom svih naših svečanosti, jedna od ulica u Maglaju dobila je ime Dragice Mitrović, kao trajno obilježje i uspomena za sve što je u svom kratkom, ali plodnom životu ostvarila.

Zijah Smajlagić

Članci objavljeni u listu “Natron” 1977. godine.

Todor Vujasinović, Dobojski ustanak

U Maglaju, Doboju, Gračanici i Zavidovićima postojale su pred rat partijske organizacije, čije se članstvo sastojalo uglavnom od zanatlijskih radnika, činovnika i đaka.

Partijsku organizaciju u Maglaju vodio je banjalučki komunista Fikret Dedić. U njoj su, osim njega, bili Brišo Obralić, krojač, Asim Lošić krojač, Šahbeg Smailagić i još neki. Za vrijeme raspusta s njima je radio i student agronomije Petar Dokić, čiji je otac živio u Bradićima kao željezničar. Sa Zavidovićima su održavali vezu uz pomoć Miloša Nedića apsolventa geodetske škole, i Milorada Savića skojevca, koji su živjeli u Bočinji kod Maglaja. u njihovu partijsku organizaciju spadala je i Dušanka Vajić učiteljica iz Trbuka. Ona je oko sebe okupljala nešto seoske omladine u tom kraju i s njom radila. Pomagali su joj u tom poslu Simo Malinović bivši vatrogasac pilane u Zavidovićima, koji je poslije okupacije bio otpušten iz službe, i skojevac gimnazista Nikola Orlović.

 Stanje na području oko Doboja, Maglaja, Zavidovića i Gračanice, nastalo poslije okupacije, bilo je slično stanju koje je vladalo u drugim krajevima Bosne. Okupator je čvrsto sjedio, a ustaška vlast se na brzinu formirala i počela s terorom. Bilo je nekoliko ubistava, a poslije 22. juna počele su i prve deportacije. Naročito se rasplamsala bijesna hajka na nas komuniste. Na sam dan 22. juna uhapšen je u Zavidovićima Pero Dokić. On nije mogao nikako da miruje i upravo je tog dana stigao u Zavidoviće na biciklu koji je petnaestak dana ranije uzeo od Asima Lošića iz Maglaja. Pero je još odranije bio poznat kao komunista i zavidovićka policija, podstaknuta događajima toga dana, uhapsila ga je i sprovela u Maglaj. Pošto je kod njega nađena Lošićeva dozvola za bicikl, uhapšen je odmać i Lošić a s njim i Šahbeg Smailagić jer je policija na obadvojicu odranije sumnjala. Prilikom pretresa njihovih stanova na tavanu Šahbegove kuće nađen je neki partijski materijal i prva glava Istorije SKP (b). Sva trojica su bili zatvoreni u žandarmerijskoj kasarni u Maglaju.

 Jula mjeseca, na prijavu Jovana Seksana, u Doboju je pohapšena veća grupa ljudi, među kojima Čedo Jaćimović, Milan i Veljko Seksan, Miloje Seksan, Obrad Bjelkić-Spasojević, Ranko Pajdić, Novak i Damjan Mrkonjić-Mitrović, Miloš Kupres i Đorđe Đorđić, pod sumnjom da su komunisti. u stvari, bila je to simpatizerska grupa s kojom je radio komunista Čedo Jaćimović.

Za rad na organizovanju ustanka bio nam je potreban svaki čovjek, a eto: maglajska partijska organizacija je bila već u početku prepolovljena i udarac koji nam je bio nanesen hapšenjem u Doboju osakatio nas je u selima oko Doboja, odakle smo najviše očekivali. Zato smo partijskim organizacijama u Doboju i Maglaju postavili zadatak da pohapšene drugove po svaku cijenu iščupaju iz zatvora.

Dobojska grupa s Čedom Jaćimovićem nalazila se u zatvoru Sreskog suda u Doboju. Dedo Trampić mi je pričao kako je dobojska partijska organizacija uspjela da im pripremi bjekstvo. Uz pomoć Envera Ruždije, činovnika Sreskog suda – inače našeg simpatizera i kasnije, od 1942. godine, člana Partije – stupili su u vezu s Jaćimovićem i obavijestili ga o pripremama. Enver Ruždija je uspio da dođe do zatvorskih ključeva i da ih dostavi skojevcu Hasanu Čoliću. Čolić se privukao zatvoru, otključao vrata i tako omogućio cijeloj grupi da pobjegne. Oni su se kod Bušletića prebacili preko rijeke Bosne, naoružali se i prikrivali u Cerovu gaju i na Dugoj njivi. Njihovom bjekstvu pomogao je i Mujo Kafedžić koji je držao kafanu ispod Sreskog suda i koji je učinio i niz drugih usluga našim hapšenim drugovima.

Teže je išlo sa spasavanjem maglajskih drugova – i pored svih nastojanja i upornosti Fikreta Dedića. On je uspio da doturi drugovima u zatvor neke turpije i pile, ali kako je saznao da će Pero Dokić tih dana biti sproveden u Prijeki sud u sarajevo, on je organizovao Perinu otmicu prilikom sprovođenja na željezničku stanicu. Taj posao trebalo je da obave Savo Momirović, Miloš Nedić, Musto Kupusović i Aleksa Lukić. Međutim, uoči samog dana kada je trebalo da bude sproveden,

Pero je uspio da pobjegne. Prilikom bijega uganuo je nogu, ali je uspio da se noću izvuče iz grada, prepliva rijeku Bosnu i skloni kod rođaka Miloša Nedića na Bliznoj iznad Maglaja. Odatle je došao meni.1

S Perom Dokićem i Josipom Jovanovićem podijelio sam sektore rada. Trebalo je da Pero Dokić rukovodi organizacijom na maglajskom sektoru, a Josip Jovanović na dobojskom. Ja sam sa Simom Lukićem i Milovanom Gajićem pripremao gračanički i tuzlanski kraj, rukovodeći cijelom organizacijom rada.

 Krajem jula i početkom avgusta užurbano smo radili na pripremama. U tom radu ubrzo su se istakli neki novi i sposobni ljudi, koji su nam kasnije mnogo koristili. U maglajskom kraju, osim Bože Spasojevića brzo su izbili u prvi red Stanko Panić iz Trbuka, Simo Milanović iz Osojnice, Savo Momirović iz Bakotića, Miloš Nedić iz Bočinje, Jovan Vukelić iz Osojnice, Nedo Jelisić iz Paklenice, u Lipcu Petko Đurić i Ignjat, Petar i Veso Radojčić, u Boljaniću Spasoje i Todor Janković, u Kakmužima Miloš Lazarević. Tih dana uspostavio sam vezu s čovjekom koji nam je mnogo pomogao. Bio je to bivši narednik Todor Panić, rodom iz Boljanića. Njegovo vojničko znanje bilo nam je od velike koristi, a naročito njegova spremnost da s nama ide u borbu bez ikakve rezerve. On nam je doveo još dvojicu podoficira – svoga brata, podnarednika Luku Panića i podnarednika Vojina Panića iz Karanovca.

 Dvadeset i četvrtog avgusta oko jedan sat poslije podne stigao je prvi kurir s izvještajem iz Maglaja. Naši su te noći s oko pedeset pušaka i većim brojem bespuškara, poslije kraće borbe, zauzeli Maglaj. Dio vojnika i milicije su zarobili i razoružali, dok je veći dio pobjegao u pravcu Žepča. Zaplijenili su oko 130 pušaka, 15 sanduka municije, 2 puškomitraljeza, dosta sanitetskog materijala i vojne spreme. Uništili su uređaje na pošti i željezničkoj stanici, otvorili državne magacine s hranom i hranu podijelili uglavnom sirotinji, a jedan dio prebacili u Bakotić. Božo Spasojević je natjerao šefa poreske uprave da mu otvori kasu i iz nje uzeo 700 000 kuna. Kad ga je preplašeni činovnik zamolio za priznanicu, on mu je tu priznanicu zaista napisao i potpisao. Sama akcija na Maglaj uspjela je utoliko lakše što ju je Fikret Dedić uz pomoć Briše Obralića, u samom mjestu prilično dobro pripremio.

 Sutradan, 25. avgusta, oko deset sati ujutro naši su napustili i Maglaj. Oduševljeni uspjehom, oni su u Maglaju održali miting na koji su okupili skoro cijeli grad. Mada smo bili dali direktivu da Dedić i Brišo Obralić treba da ostanu nekompromitovani, jer su imali zadatak da i poslije našeg povlačenja produže partijski rad u Maglaju, neki od boraca koji su ih dobro poznavali izvikali su Fikreta Dedića i natjerali ga da govori na tom zboru. Maglaj je toga dana imao svečan izgled; niko nije radio ništa. Naši su na stari grad istakli crvenu i srpsku zastavu, a na čaršijsku džamiju crvenu i zelenu muslimansku zastavu. Sirotinja je bila naročito oduševljena besplatno podijeljenom hranom iz ustaških magacina. Kada je oduševljenje dostiglo vrhunac, s pravca Bočinje je neki mladić dojahao na konju i sav uplašen saopštio da od Zavidovića kreće velik broj ustaša koji pale i ubijaju sve odreda. Naši su na brzinu organizovali evakuaciju, pozvali ono malo čaršijskih Srba da pođu s njima – odazvalo ih se svega četvoro-petoro – i povukli se prema Smrdinju i Rakovcu. Naravno, morao se povući i Fikret Dedić.

 Sutradan, 25. avgusta, oko deset sati ujutro naši su napustili i Maglaj. Oduševljeni uspjehom, oni su u Maglaju održali miting na koji su okupili skoro cijeli grad. Mada smo bili dali direktivu da Dedić i Brišo Obralić treba da ostanu nekompromitovani, jer su imali zadatak da i poslije našeg povlačenja produže partijski rad u Maglaju, neki od boraca koji su ih dobro poznavali izvikali su Fikreta Dedića i natjerali ga da govori na tom zboru. Maglaj je toga dana imao svečan izgled; niko nije radio ništa. Naši su na stari grad istakli crvenu i srpsku zastavu, a na čaršijsku džamiju crvenu i zelenu muslimansku zastavu. Sirotinja je bila naročito oduševljena besplatno podijeljenom hranom iz ustaških magacina. Kada je oduševljenje dostiglo vrhunac, s pravca Bočinje je neki mladić dojahao na konju i sav uplašen saopštio da od Zavidovića kreće velik broj ustaša koji pale i ubijaju sve odreda. Naši su na brzinu organizovali evakuaciju, pozvali ono malo čaršijskih Srba da pođu s njima – odazvalo ih se svega četvoro-petoro – i povukli se prema Smrdinju i Rakovcu. Naravno, morao se povući i Fikret Dedić.

Pred veče su stigli Josip Jovanović i Husinjani, a nešto kasnije i Pašaga. On me je nasamo obavijestio ović panici koja se prenijela i na kraj oko Doboja; borci i narod su se povukli u Duboki potok pod Preslicom, a neki su otvoreno prijetili da treba odmah pobiti mene, Pašagu i ostale komuniste. Pošto je stanje na gračaničkom sektoru bilo mnogo bolje, dogovorili smo se da odemo u Duboki potok i pokušamo da smirimo duhove. Pašaga je krenuo odmah, ja sam ostao da se dogovorim s Todorom Panićem, koga u taj čas nije bilo tu, a onda isto veče da i ja pođem tamo. Kad sam pred noć stigao u Duboki potok, Pašaga i Simo Lukić su već bili uspjeli da stvari donekle srede. Okupili su narod na zbor i govorili im. Čim sam stigao, održali smo savjetovanje s najodabranijim i najpouzdanijim ljudima, razoružali neke paničare i huškače koji su raznosili razne panične vijesti i to je ostavilo povoljan utisak na masu.

Iste noći smo uspjeli da donekle organizujemo ljude koji su se tu našli. Trbučane i Striježevljane smo uputili prema Trbuku sa zadatkom da zatvore put preko Preslice i posjednu Šain-kamen, Bajića brdo i druge položaje iznad pruge. Pridiljane i Lipčane smo poslali s Petkom Đurićem u pravcu njihovih sela, za koja smo saznali da ih je neprijatelj jednim dijelom popalio. Treću grupu, koju su sačinjavali seljaci Tekućice i Suhog Polja, poslali smo prema Tekućici, gdje smo se sreli s Todorom Panićem i jednim dijelom Boljanićana i Karanovčana.

Na dobojskom sektoru ostavili smo Josipa Jovanovića i Simu Lukića, a mi smo se vratili u Boljanić i tu zatekli Husinjane. Bili su žalosni jer su u borbama kod Doboja izgubili svoga komandira Ivu Bojanovića.

Te noći, 26. avgusta, na sastanku s Pašagom, Todorom Panićem, Josipom Jovanovićem i Simom Lukićem pretresli smo situaciju i donijeli zaključke o tome šta da se dalje radi. Bilo je jasno da selima oko Trebave i na lijevoj obali Bosne ne možemo mnogo pomoći, ali da stanje u ozrenskom kraju, ako odmah krenemo na posao, možemo održati u svojim rukama i srediti ga.

Napisali smo letak narodu Ozrena i Muslimanima i Hrvatima okolnih sela i mjesta. U njemu smo izložili razloge naše borbe i njenu liniju – u smislu letaka koje je tih dana izdavala naša Komunistička partija. Kada smo posvršavali sve te poslove, a to je trajalo dan i noć krenuli smo da obiđemo sela isturena prema neprijatelju, u kojima su se nalazile naše jedinice.

Najprije smo obišli maglajski sektor. Na tom sektoru smo formirali četu i za njenog komandira postavili Božu Spasojevića, bivšeg šumara iz Brezika, čovjeka koji je u prvom svjetskom ratu bio zarobljen u Rusiji, a zatim se kao dobrovoljac-narednik borio na solunskom frontu. Za političkog komesara postavili smo Fikreta Dedića. Vodnik prvoga voda je bio u prvo vrijeme Savo Momirović; vodnik drugog voda – Žarko Šarčević a trećeg, u prvo vrijeme – Simo Malinović.

Posao smo dosta brzo i lako svršili, jer su Fikret Dedić, Pero Dokić, Božo Spasojević i Savo Momirović zajedno s ona dva-tri partijca i nekim otresitijim ljudima, uspjeli da još prije našeg dolaska savladaju paniku koja je nastala poslije povlačenja, a zatim bila podgrijavana agitacijom nekih seljačkih gazda, naročito nekog Stanka Pijunović iz Bukovice. Taj Pijunović je počeo da širi glas da su komunisti, a naročito Pero Dokić i Fikret Dedić – jedan Hrvat, a drugi Musliman – bili namjerno poslani od ustaša da zavedu srpski narod i pomognu njegovo uništavanje. Mi smo huškače brzo ućutkali.

Uz naše borce evakuisalo se nekoliko ljudi i žena iz Maglaja, a među njima i poznati maglajski bukač i nazovikomunista Kasim Drnda. Međutim, Drnda se ubrzo vratio ustašama u Maglaj i da bi im se dodvorio, odnio sa sobom 200 000 kuna koje smo bili zaplijenili u Maglaju.

SB u NOB, knjiga I, VIZ beograd 1976, str. 730-745.

1Prema jednom ustaškom dokumentu, Pero Dokić je pobjegao iz zatvora noću između 15. i 16. jula 1941. godine.

Asim LOŠIĆ: BJEKSTVO PETRA DOKIĆA IZ MAGLAJSKOG ZATVORA

Član naše maglajske partijske ćelije Ibrišim Brišo Obralić pozvan je krajem maja 1941. godine u Tuzlu na savjetovanje. Odmah poslije njegovog povratka u Maglaj, pristupili smo prikupljanju oružja.

Brišo i ja smo znali da se, u trenucima kapitulacije jugoslavenske vojske, kod Edhembegovog mlina na rijeci Bosni, na skrovitom mjestu, nalazila poveća kamara pušaka, municije i ručnih bombi, koje su ljudi iz okolnih kuća odnosili i sklanjali. Uputili smo se najprije tamo i u toku noći pronašli nekoliko pušaka i nešto municije i ručnih bombi. Brišo je to oružje čamcem prebacio na desnu obalu Bosne, odvezao ga iz Maglaja i sklonio u svoju ljetnu kućicu.

Nekoliko pušaka i nešto municije pronašla je i sklonila na sigurno mjesto i Dušanka Vajić, učiteljica iz Trbuka, dok je član naše partijske ćelije Salim Nalić, zajedno s naprednim omladincem Nikolom Orlovićem, učinio to isto u selu Paklenici, a Rašid Ruvić u selu Jablanici takođe je sakrio dvije puške.

U junu 1941. godine sekretar naše partijske ćelije Fikret Dedić prisustvovao je savjetovanju održanom u Tuzli i tom prilikom je bio određen za vojnog povjerenika u Maglaju.

Sredinom juna dogovarali smo se da organizujemo fudbalsku utakmicu između omladinskih timova Doboja i Maglaja. U vezi s tom utakmicom Adil Bešlagić mi je pisao: “Nije važan rezultat, važan je susret omladine naša dva mjesta…”

U nedjelju 22. juna 1941. godine sačekali smo na željezničkoj stanici omladinsku nogometnu ekipu iz Doboja, koju je doveo Adil Bešlagić. Odmah po dolasku Adil mi je saopštio da je tog jutra Njemačka napala SSSR…

Brzo sam zaboravio na utakmicu; pretpostavljajući da će uslijediti opća ustaška hajka na komuniste, otišao sam sa Salimom Nalićem u moju radnju pa smo sklonili iz nje sav kompromitujući materijal. Nisam se prevario: istog dana u Zavidovićima je uhapšen Petar Dokić

Sutradan, 23. juna, posjetio me je Milorad Savić i rekao mi da će organizovati bijeg Petra Dokića. Kako je to mislio da izvede, ne znam ni danas.

Istog dana uveče Fikret Dedić je sazvao sastanak maglajske partijske organizacije. Sastali smo se daleko od grada, u šumi Hedrovače. Razgovarali smo o situaciji nastaloj napadom Njemačke na Sovjetski Savez i o hapšenju Petra Dokića. Zaključili smo da moramo preduzeti mjere kako bismo izbjegli dalja hapšenja.

Ujutro 24. juna, kada sam polazio na posao, majka mi reče:

  • Sine, po mahali se priča da održavate nekakve sastanke po šumi. Čuvaj se…

Idući prema svojoj radnji, razmišljao sam: otkud čaršija zna za naš sastanak? Pred kafanom, kod moje radnje, sjedio je obično općinski policajac Džemal Muhić i motrio ko mi dolazi i šta radim. Polazeći u Hedrovače, Hasan Smailagić Šahbeg i ja vidjeli smo ga i zato krenuli u dva različita pravca. Sam nije mogao pratiti nas obojicu. Znači osim Mulića, još neko prati naše kretanje…

Iz razmišljanja me trže glas mog dobrog prijatelja, geometra Sulejmana Ibrahimefendića.

– Asime – reče mi on čim se pozdravismo – sprema se hajka na komuniste. Čuvaj se!

– Ako – odgovorih. – Ja nisam komunista.

Sulejman nije znao da sam član KPJ, ali je, vjerovatno, to pretpostavljao i kao prijatelj došao da me upozori. U to vrijeme radio je na trasi puta kod Žepča i nije žalio truda i vremena da dođe u Maglaj i obavijesti me o namjerama ustaša.

Tek što sam ušao u radnju i sjeo da radim, banu pet-šest žandara. Pretresoše Šahbega i mene, ali ništa ne nađoše. Počeše da pretresaju radnju – opet uzalud. Nađoše, međutim, jednu dopisnu kartu Franje Jungića, obućara iz Ključa. Nekoliko mjeseci ranije poslao sam mu neke knjige i radničke novine; na karti je otprilike pisalo: “Dragi druže! Primio sam materijal i knjige. Velika ti hvala. Franjo”. Žandarima je to bilo dovoljno za moje hapšenje. Otišli su zatim mojoj kući i tamo izvršili pretres. Našli su samo jedan predratni letak u kojem su bosnsko-hercegovački studenti tražili autonomiju BiH…

Šahbega su žandari također odmah uhapsili i iz moje radnje odveli u zatvor. Izvršili su pretres i njegove kuće i na tavanu, pod rogom, pronašli jednu glavu “Istorije SKP(b)”.

U zatvoru, kamo je u međuvremenu doveden i Petar Dokić, saslušavali su nas pojedinačno. Nisu nas tukli. Mene je saslušavao ustaški logornik Mirko Topić. Posebno me je teretio za učešće u organizovanju omladinske priredbe održane u ljeto 1940. godine u Maglaju i insistirao da kažem ko je bio njen glavni organizator i inicijator. Odgovorio sam mu:

– Svi mi, omladina. Niko nije bio organizator…

Pokušavao je da me zavara kako je Šahbeg sve priznao, ali ja sam bio siguran da je to varka i uporno sam davao iste odgovore. Ne znam zašto je logornik Topić toliko insistirao na tom pitanju. Vjerovatno je htio da Šahbeg i ja potvrdimo da je Petar Dokić bio glavni organizator priredbe.

Zatvor se nalazio u žandarmerijskoj kasarni i budući da nije bilo dovoljno prostorija, Šahbeg i ja spavali smo u istoj sobi sa žandarima, dok se PetarDokić nalazio u odvojenoj sobici, na mansardi zgrade.

Jednoga dana moja sestra Refija donijela je zajedno s hranom ceduljicu koju je trebalo da doturim Petru. Slučaj je htio da su nas upravo tada, nakon 24 dana provedena u zatvoru, prvi put pustili svu trojicu zajedno u šetnju po dvorištu kasarne. Našao sam se s Petrom i predao mu ceduljicu. Ni danas ne znam ko ju je pisao i šta je u njoj stajalo, samo pretpostavljam da je to bila poruka Fikreta Dedića, koji se nalazio na slobodi.

Šetali smo po dvorištu kasarne, gdje se nalazila poveća hrpa pijeska. Petar ju je razgrtao kao da se igra. Čim je primijetio da žandar koji nas je čuvao gleda na drugu stranu, pokazao nam je pokretom ruke kako će preko nadstrešnice, iznad ulaznih vrata, skočiti na tu hrpu pijeska i kroz obližnje kukuruze odmagliti prema rijeci Bosni i Ozrenu. Držao se hladnokrvno, kao da se ne nalazi u hapsu.

Iduće noći Šahbeg i ja nismo mogli da spavamo. Očekivali smo šta će Petar učiniti. Međutim, svanulo je a sve je bilo mirno. Oko 7 sati ustali su i žandari, obrijali se, umili i doručkovali. Jedan od njih pošao je da obiđe Petra u njegovoj sobici na mansardi…

Odjednom nastade trka po kasarni i oko nje. U našu sobu upade žandar vičući:

– Dokić je pobjegao! Nema ga…

Trče na sve strane, pretresaju kukuruze oko kasarne, javljaju telefonom o Dokićevom bjekstvu. Prolazeći pokraj Šahbega i mene, žandari dobacuju:

– Uhvatićemo mi njega. Daleko je do Rusije…

Šahbeg i ja smo uzbuđeni i razdragani. Mislimo u sebi: ne treba Petru Rusija, dosta su mu Ozren i Romanija.

Poslije Dokićevog bjekstva, prema Šahbegu i meni preduzete su oštrije mjere: prebačeni smo u sobicu u kojoj se ranije nalazio Dokić, pred vrata sobice postavljen je stražar, pojačane su i straže oko kasarne. Uslova za naše bjekstvo više nije bilo.

Srednja Bosna u NOB-u, članci i sjećanja, knjiga prva, Beograd 1976. str. 474-476.