Ton održavanju džemata, bez sumnje su davali Uzeirbegovići, što je i razumljivo. Oni su jednostavno nastavili tradiciju prvog maglajskog načelnika, Mustaj-bega, i slijedili ga u težnji da se život i olakša i osavremeni. Porodice Uzeir-bega, Riza-bega i Edhem-bega, bile su što i druge porodice ovog džemata, a njihova djeca su bila djeca ove čaršije. Uzeir-begova djeca: Nurko, Osman, Mahmut zvani Baja, bili su aktivni učesnici NOB-e, partizani. Mahmut je kasnije, 70-tih-80-tih godina prošlog vijeka bio i predsjednik Skupštine Opštine Višegrad, za što su trebali i posebni društveni kvaliteti. Osvojiti simpatije i povjerenje građana u sredini koja nije tvoj zavičaj nije bilo lahko, niti je to mogao svatko.
Među njima valja izdvajati Edhem-bega i po njegovoj inteligenciji, darovitosti, maštovitosti, racionalnosti u korištenju snage vjetra, vode, sunca. Edhem-beg će još 1932, na pravcu ušća jandrošačkog potoka u Bosnu, kontruisati mlin lađaš. Dvije velike lađe će ukrotiti međusobno dobrom rešetkastom drvenom konstrukcijom, a podesnim branama će između lađa usmjeriti ozbiljnu snagu vode na vodenično kolo, koje pokreće gornji žrvanj i melje zasutežitarice.
A zašto lađaš? Pa jednostavno, s ciljem da se izbjegne ovisnost o vodostaju rijeke Bosna i omogući neprekidan rad mlina tokom cijele godine. Poznato je da mlinovi-vodeničari koji su građeni na obalama rijeka, ovise o visini vodostaja, koji je tokom godine promjenjljiv. Osovina vodeničnog kola se postavlja na nosačima odgovarajuće visine, tako da voda usmjerena branom, udara u dovoljan broj lopatica i potiskuje kolo u rotaciju, brzinom koja je najoptimalnija za žrvanj. U sušno doba vodostaj pada, voda zahvata manje lopatica, vodenično kolo nema potrebnu pogonsku snagu, sporije se okreće i može doći do potpunog zastoja. To se može desiti i zimi pri vrlo niskim temperaturama, kada se voda u brani zaledi. Visok vodostaj će potopiti vodenično kolo, onemogućiti rotaciju i nastaje prekid rada uz moguća oštećenja.
Lađaš omogućuje da se ove teškoće zaobiđu. Čitava konstrukcija mlina, pa i njegovo vodenično kolo, sa dovoljnim brojem lopatica u vodi koje mu daju potrebnu pogonsku snagu, mehanički je učvršćen na drvenoj rešeci na lađama. Bez obzira na vodostaj, lađe su uvijek u vodi na istoj dubini, a time i vodenično kolo. Ako voda nadolazi (vodostaj raste) lađe se podižu. Ako je sušni period, i vodotok plići (vodostaj opada) lađe se spuštaju. Lađe su na prednjim dijelovima pričvršćene (usidrene) za riječno dno pravim brodskim sidrom (kotvom), da ih vodotok ne bi odnio nizvodno. Osiguravaju se i bočno, vežu se lancima ili čeličnim užadima za sigurne nosače na obali. Tako su sidra i užad garancija opstanka mlina i u slučaju nadolaska jačih voda, poplava i slično. Sve to omogućava da se popuštanjem užadi u sušnom periodu lađe pomjeraju prema sredini vodostaja-dubljoj vodi. U zimskom periodu će vrijedni radnici razbijati led ispred lađa i sante otiskivati niz bokove lađa i osigurati normalan rad lađaša. Na taj način je osigurano normalno funkcionisanje lađaša cijelu godinu bez prekida. On je u kritičnim periodima (suša i led) postajao spasilac za one koji nisu blagovremeno obezbijedili zalihe mliva.
Bilo bi veoma lijepo kada bi neko od današnjih imućnijih građana Maglaja, vratio lađaš na ušće Jandrošca u Bosnu i osmišljenim sadržajem, pored atrakcije, doprinosio razvoju ove čaršije. Obzirom da je on tad već imao i auto, nabavio je i rezervnu dinamu koju će podesnom transmisijom vezati za vodenično kolo i proizvoditi struju. Cijelu noć će lađaš biti osvjetljen električnim sijalicama. Biće tom strujom osvijetljen i njegov velelepni konak nad Bosnom, što je izazivalo radoznalost šetača preko mosta. Edhem-beg će već sjeseni 1932, od čaršije do svog ljetnikovca na Čakalovcu imati uličnu rasvjetu, kao i najnužniju rasvjetu u ljetnjikovcu. A ljetnikovac u orijentalnoj arhitekturi, Edhem-beg će podići na Čakalovcu, upravo na jednom od najljepših i najatraktivnijih prevoja na dužem toku rijeke Bosne. A struje nigdje u Maglaju. Sve do 1948, kad je kupljena i montirana prva lokomobila, za struju u gradu. Pa je li i to imidž Gradskog džemata? Neosporno jeste.
M. Jusufbašić, Dž. Omerović, Gradski džemat Maglaja i njegovi ljudi XX vijeka, Planjax Tešanj, 2009. str. 179-181.
TV Zaboravljeni Maglaj - Dokumentarni program 