Alija Nametak: EDHEM MULABDIĆ

Kad se u ovoj godini proslavlja osamdesetgodišnjica života Edhema Mulabdić a, književnika i kulturnog radnika, to je najmanje čime se hrvatski narod, a posebno muslimanski dio hrvatskog naroda, može odužiti ovom uzornom čovjeku, koji javno djeluje dulje nego prosječan viek današnjeg čovjeka, a koji je i u osamdesetoj godini života jednako svjež i radin.

Moj susret s književnim radom Mulabdićevim datira od prvih razreda gimnazije, kada me nije zadovoljavalo samo štivo čitanaka, koje sam učio u nižim razredima, pa sam se domogao i Petračić-Zagodine Hrvatske čitanke, u kojoj je bio Mulabdićev “Bajram”. U domaćoj ne suviše skromnoj knjižnici bila su uvezana dva prva godišta “Behara”, a osim toga i neuvezani brojevi ostalih godišta. Tu sam onda plakao s malim Hasom iz “Šehita”, igrao se s djecom iz “Biele medžidije”, pobožno hodao po Gazi-Husrevbegovoj džamiji i njezinu haremu s “Ihtijarom Sejfom”, a zatim dobih “Zeleno busenje” i “Na obali Bosne”. Zavolio sam toga književnika, jer je opisivao ljude, kakvi su bili i u mome Mostaru, imali sve vrline i mane mojih sugrađana, mahaljana i komšija, pa nije čudo, da i “junaci” mojih prvih književnih pokušaja prije dvadeset i pet godina počeše romantički uzdisati i sevdisati poput Mulabdićevih.

U vrieme, dok sam bio u višim razredima gimnazije (1921-1925.), Mulabdić i nije gotovo ništa književno radio, a kako ga nije bilo u učbenicima hrvatske književnosti, meni je bio nekako nejasan pojam o njegovu životu. Čak sam držao, da je nekad davno umro. Uvodeći se pomalo u javni život i prateći pisanje sarajevske “Pravde” saznadoh, da je izabran za narodnog zastupnika, ali

ga je i taj posao odvajao od književnosti, pa i dok sam bio na naukama, Mulabdićevo ime nisam susretao u književnim listovima, a hrvatskih književnih listova nije zapravo ni bilo u Sarajevu do pojave “Novoga Behara”. Tu počeše ponekad izlaziti članci i bilježke iz Mulabdićeva pera, a po svršetku nauka u Zagrebu i osobno se upoznah s Mulabdićem, kad dođoh god. 1930. u Sarajevo da uređujem “Novi Behar”. Pod vodstvom Mulabdićevim, koji je već bio predsjednik glavnog odbora “Narodne Uzdanice”, uredio sam ostatak III. godišta “Novoga Behara” nakon premještaja dotadašnjeg njegova urednika Husejna Gjoge Dubravića u Srbiju, a od četvrtoga godišta počeo sam samostalno voditi ovaj porodični list.

Osoba Edhema Mulabdića sve me više osvajala, pogotovu jer je bio nastavnik mome otcu u Darul-mualiminu u Sarajevu, a kako se i moj otac pomalo bavio književnošću, to sam ja u neku ruku bio Mulabdićev književni unuk. Saznavši odkad datira početak njegova javnog rada – a sam on smatra prvi ulazak u razred u svojstvu u čitelja u pučkoj školi u Brčkom svojim prvim javnim radom, iza čega je uskoro počeo objavijivati i prve književne priloge – pokrenuh nekolicinu hrvatskih književnika i javnih radnika, nastanjenih uglavnom u Sarajevu, posvetismo mu jedan (14.-15.) dvobroj “Novoga Behara” (1. XII. 1930.) u povodu četrdesetgodišnjice Mulabdićeva književnog i javnog rada. Nakon “Novog Behara” zabilježili su gotovo svi hrvatski listovi ovu značajnu godišnjicu, a sam Mulabdić u istom listu, u brojevima 21. do 23. istoga godišta, donese niz svojih sjećanja pod naslovom “Iz autobiografije”. Iz ovih sjećanja i ustmenoga kazivanja Mulabdićeva u raznim zgodama od našeg prvog osobnog poznanstva do sada sastavljena je ova biografija.

Edhem Mulabdić rodio se u Maglaju. Godina njegova rođenja nije točno poznata. U glavnom katalogu Učiteljske škole u Sarajevu zabilježeno je, da je rođen 1862., a po njegovu mišljenju, kako zaključuje po raznim događajima iz svoje mladosti, rodio se godine 1864. ili 1865. Knjižica, u koju su upisivani datumi rođenja ili smrti njegove braće i sestara, izgubila se uz okupaciju 1878., kad je porodica Mulabdićeva bježala iz grada u obližnja sela, da se skloni od ratnih okršaja.

Porodica Mulabdića zvala se Kuršumlići po džamiji Kuršumliji, gdje su mu i pradjed i djed, poznati Mustafa efendija, bili imami (svećenici). Brat ili bratić njegova djeda bio je Mula Abdija*, i po njemu se ova porodica prozvala Mulavdići ili Mulabdići.

Ciela ova porodica od četiri koljena unatrag imala je karakter neke pribrane duhovne i otmjene inteligencije. Iza djeda imama otac Edhemov bio je poznat u cielom maglajskom kotaru kao sabran i pametan čovjek, a vršio je službu poreznika u kotarskoj oblasti. Oba njegova brata (Edhemovi stričevi) Mula Ibrahim i Mustafa bili su također činovnici, Edhemov stariji brat Mehmed (u romanu “Zeleno busenje” Mehmed-efendija) bio je pisar kod kadije (sudca), a drugi, mlađi, od Edhema stariji Đulaga (u romanu Ahmet) bio je pisar u gruntovnici. U njihovoj porodici rodilo se i troje ženske djece, ali je sve troje pomrlo u ranoj mladosti.

Mati Edhema Mulabdića Nura-hanuma, u romanu žrtva razbojnika, bila je najstarije od dvanaestero djece čuvenog Arif-age Bektaša, čiji je bio han s kućom i posjedom u zaleđu na lievoj strani Bosne prema Maglaju, gdje je početak sadašnjeg mosta, a cesta tu na lakat zaokreće uz Bosnu. Tu je Edhem u ranoj svojoj mladosti proveo dosta vremena dolazeći tamo često s majkom djedu i daidžama (ujacima), gdje mu je iza maglajske kaldrme bila ugodna promjena. Tu je imao prilike vidjeti puno prolaznika, stranih lica, raznih odiela, pa govora, koji su prolazili iz Hrvatske, Slavonije, Madžarske i Austrije preko Broda i Maglaja dalje u Sarajevo. Te svoje doživljaje često opisuje u svojim pripoviedkama.

I Edhem Mulabdić je u ranoj svojoj mladosti pošao u mekteb, jer se početnici nisu primali u ruždiju.

U ono doba učilo se u mektebima staroga tipa i posve primitivnim načinom. Jedna jedina soba, puna krcata djece, jedno uz drugo kao žigice u kutiji. Svi uče naglas, vrije kao u loncu. Uz zidove su peštahte (klupe) i uz njih do zida sjede kalfe (korepetitori), a prema njima djeca, pa svako pred pojedinim kalfom prođe u sufari (početnici) svoj “sabah” (zadaću) i onda se pomiče i odlazi pred hodžu. A hodža je u uglu, diagonalno prema vratima, do kojih mu dopire prut, pravije motka, da njome mlatne nepokorne, i kad bi koji htio na vrata klisnuti. U takav je mekteb i on išao jedan period, t. j. jednu zimu ili jednu školsku godinu, a onda se išlo u ruždiju.

Ruždije, koje su se tih godina podizale po bosansko-hercegova čkirn gradovima i koje su imale učiniti znatan korak napried, imale su spočetka u muslimanskom građanstvu protivnika gotovo kao kasnije prve moderne škole, što ih je podizala austrijska uprava. Ovo opiranje i protivljenje ruždiji, kao nešto kasnije u modernoj europskoj, austrijskoj školi, karakterna je crta našega svieta. Kao što se opiralo reformama, u upravi i socialnom životu, tako i u prosvjeti novim zavodima – ruždijama. Bogatiji građani su poprieko gledali i ono uredno odlaženje djece iz ruždije, dva i dva u redu. Oni su voljeli onaj razsap djece iz mekteba, ako uz glasnu ciku i viku prhnu kao jato ptica ili roj pčela iz košnice. Ali u ruždiji je bila gotovo vojnička stega, i tu se učilo i radilo temeljito, a uspjeh se vidio ubrzo. Prvi svršenici tih škola bili su gotovi novi pisari ili kakvi drugi službenici u upravi, i sviet je brzo uočio korak, koji je ruždija u činila u narodu.

Za Mulabdića nisu postojale ove potežkoće, jer mu otac bijaše činovnik, a isto tako i dvojica stričeva, a i starija braća sa svršenom ruždijom dobila su odmah mjesta u “konaku”. Naravno da je i njemu gotovo bilo suđeno poći tim putem. Činovni čka služba nije onda značila kruh kao danas, jer se onda živjelo jeftino; život gotovo nije imao potežkoća. Biti činovnik značilo je onda biti napredan, značilo je, da si Europljanin, da si razkrstio s reakcionarstvom, da nisi protiv reforama, a inteligencija i stečena naobrazba nije imala druge i bolje ciene, nego što je bio činovnički ili vojnički poziv.

Mulabdić je učio u ruždiji svom voljom, a i drugčije je imao prilike usavršavati se u turskom jeziku, u čitanju Kurana, a brzo je prisvojio iztočnjačku skladnost, okretnost i uglađenost. Nastavnik mu je bio u čitelj u pravom smislu te rieči, ma da se osposobljavao na istom vrelu i u istoj medresi u Carigradu s onim mektebskim, što mu djeca nisu znala ništa osim vjeronauka, i to površno i posve bez usvojenja islamskog ćudoređa. Tu je naučio sve što mladež osposobljava za praktičan život: brzo i razgovietno čitanje teksta, brzo i okretno pisanje diktata, pored slovnice i praktična govora, brzo sračunavanje, orientaciju u prostoru po zemljopisnim pojmovima, a nada sve liepo vladanje, vršenje svih svećeničkih dužnosti u džamiji i t. d. U III. godini on dobiva nalog, da u izvanškolsko vrieme prepiše u nekoliko primjeraka neke naredbe i pravilnike. Da se u očima javnosti pokaže praktičnost i korist ruždije, neke đake uzimaju da vrše pisarski posao uz popisivače desetine, inače vrlo ugledne ljude. I Mulabdić je one godine pred okupaciju vršio taj posao, iako nije mogao sam ni uzjahati na konja.

Na svečanom Svršetku godišnjeg izpita daje mu hodža da izgovori na turskom jeziku pred izpitnim povjerenstvom i svim posjetiocima neki oprostni govor, što je pobudilo obće odobravanje. I tako se on izticao liepim duševnim darovima i pokazivao velik izgled u kasnijem svom obrazovanju.

U svom razvoju u godinama mladića, a na stupnju obrazovanja, kad se već stekao pojam o svietu kao cjelini, o kontinentima i državama, kad se krasnoslove perzijski stihovi iz Šejh-Sadijina “Đulistana”, kad se uče silni gradovi, a u fantaziji gleda u njima vreva i metež svieta, sluša o žestokim bojevima i velikim junacima, kad se o čima mašte prate pukovnije sa svom opremom, s vojnim glasbama, kako se modre i zagasite odore sa sjajnim tokama i koče na divnim bielcima, kad se slušaju čitave bajke o Osman-paši na Plevni – i Mulabdić bijaše tada posve zaplovio strujom, koju je donosila suvremena turska reforma putem narodne (u pravom smislu turske) prosvjete, on se već tada ne samo snalazio u turskom jeziku, već počeo osjećati i njegove nianse.

U to doba dolazi naglo jedan preokret u životu Mulabdića. Nebo se zamrači, život zastade kao probijen brod, kad usred najbujnijeg veselja na njemu počne tonuti, puče glas: Dolazi Švabo. A osjećala se i prije neka mora u zraku, svako odraslo razborito čeljade bilo je zabrinuto, naslućivao se neki krupan događaj. Švabo je pošao zauzeti Bosnu, i taj dogadaj prekide mnogo jače niti, pa i nit snova i nauke ondašnje mladeži.

Još malo zanosa, dok su junački potomci starih Bošnjaka zadržavali nekoliko mjeseci Švabu tamo-amo po klancima i planinama, još malo nade u povratak starog života i gospodstva, a onda nastupi kruta nova zbilja, dođe nov život, koji poteče kao bujica svojim smjerom, a naš sviet baci u neku potištenost. Kad u prva dva mjeseca novog stanja doživi Mulabdić u vlastitoj kući groznu nesreću i tragediju (opisanu kasnije u “Zelenom busenju”), tada se u njemu, momčiću, iza nekog vremena i oporavka od one nesreće, budi neka tugaljiva spoznaja kao u kakva brodolomca. Dugo se nije mogao pribrati i snaći. Težak je to bio udarac za njihovu porodicu. Stariji brat Đulaga (Ahmet) odlazi s ustašama protiv Švaba i ne vraća se, ostavi svoje kosti negdje u ljutom boju, a majka mu, čestita i uljudna žena, koja ga je osobito voljela, pade također od neprijateljskog zrna, ni kriva ni dužna. U svoj toj nesreći stariji brat Mehmed bori se i muči s ranom na ruci zadobivenom one tragične noći u Trninama (Trnovu), i odaje se piću, dok mu se žena s dvoje sitne djece razboli, a malo kasnije i umre. Edhem sam u kući odolieva, poslužuje, brine se i bori se s neprilikama. Sve je snosio, ali je uzdisao nad svojom sudbinom, mladić u najbujnijim godinama osjećao se krilat u poletu mašte, ali satrven događajima i bez ikakva izgleda u kakav bolji život.

U prvim danima javna uprava bijaše u rukama vojske. Ali brzo se u Maglaju uzpostavi neka građanska uprava, i na obće čudo svieta u tu se upravu postaviše sve isti stari činovnici iz prijašnje turske uprave: kajmekam (kotarski predstojnik), kadija (sudac), mal-mudir (poreznik) i t. d., a pošto je nekoliko činovnika otišlo s Turcima, popuniše se njihova mjesta novim. Tako i Mulabdića zapade neka služba, i on bude pridieljen poreznoj upravi. Od svega svog djelovanja sjeća se on jedino toga, što mu se onih dana stavilo u dužnost, da popiše u gradu sve javne radnje: trgovine, kavane, gostionice i t. d. Kad dođe jednog dana u pratnji jednog zaptije (stražara) u novi naseljeni kraj grada preko Bosne, gdje uz cestu na golim ledinama bijahu podignute zdvora jednostavne daščare, a unutra sve pravi saloni s ogledalima, stolovima i svim priborom pravih restorana, pa poče izazivati vlastnike i na njihove oči pisati – naravno turskim pismom – njihova imena, sve neke Ulriche, Venclove i Steinere, ljudi se po češe snebivati od čuda, što su bez svoga znanja dospjeli pod tursku vladavinu. Ali ipak ljudi odrasli u urednosti i stezi pokoriše se brzo sudbini i carskom zakonu, dadoše potrebne obaviesti na sva pitanja i za nekoliko dana polagahu i odmjereni im porez na zaradu, što im Mulabdić po nekoj šabloni i uputi starijih i osobno naplati.

Za koji mjesec-dva taj period uprave prestade, jer dođe stalna nova građanska uprava, koja primi od stare sve poslove i imovnik i nastavi poslovanje u novom smjeru, uglavnom po starom na činu, samo što se po če pisati s lieva na desno. Naravno da i Mulabdićeva služba prestade tom prilikom, i on opet dobi vremena da razmišlja o sebi: šta će i kako će.

U životu u gradu Maglaju (a i u ostaloj Bosni i Hercegovini) vladaše onih prvih godina neka neizvjestnost. Sviet se laćao posla preko volje. Mlađi naraštaj je s voljom prihvaćao loše strane života, što ga je donosio novi sviet. Oni pseudosaloni u daščarama preko Bosne, nasuprot starom Maglaju, bili su po cielu noć puni. Činovnici i inženjeri, koji sklapahu konstrukcije novih mostova ili prosiecahu put željeznici, dolazili su u te salone radi svakidanjih potreba, da se večera i provede malo vremena do spavanja, a naš mlađi sviet naprotiv mišljaše, da su te zgrade podignute, da se u njima provode ciele noći. Tako se život ovdje razvijao u dva smjera: jedan bujan i aktivan u razsipanju, a drugi tih, miran i ravnodušan prema suvremenim potrebama. Jedan od prvih upravitelja grada, koji još bijaše vojnik, izvede jedne noći obhodnju po javnim lokalima Maglaja i izruži sutradan čitavu četu mladeži, što bijaše pohvatana te noći. A snebivao se taj gospodin osobito kad je među tom mladeži opazio zrelih ljudi.

Kad se Mulabdić osjeti opet vezan samo za kuću, opet je njime ovladala neka tuga i tegoba. Osjećao se, kao da je došao na neku razkrstnicu i zapeo nasred puta. Već stečenom duševnom zalihom nije se mogao poslužiti ni kao podlogom za dalji svoj razvoj i usavršavanje, ni kao glavnicom, s kojom bi udario temelj svom toku života. Za novi život bio je podpuno nedorastao. I počeo je uzdisati za onim, što je prošlo, i za onim, što bi imao tek nastaviti sa spremom stečenom u ruždiji. Obuzimale su misli, da onaj život, koji je kod nas prekinut, negdje još postoji. Ako je Švabo pritisnuo Bosnu, Turska je još ostala ciela i u njoj Carigrad, gdje se zgrće sviet njegovih misli i želja sa sviju strana svieta.

Prolazi vrieme, a on nosi te misli kao tajnu u sebi. Nema ni sredstava ni odvažnosti, da se uhvati u koštac sa sudbinom, da krene u sviet. Nakon pune borbe sa samim sobom on se odlučuje, ali samo odlučuje, da pođe nekud, pa povjerava svoju odluku jednom susjedu, prvom prijatelju otčevu, da ga pomogne i uputi, da započete nauke nastavi u Turskoj. Ali tu udara na nešto, čemu se nije nadao. Dobri naši stari i do djetinjstva naivni pametari ne bijahu još klonuli. Još je živjela u njih nada u povratak našeg starog života. Švabo će ostati u Bosni, vjerovali su, samo godinu dana, dok pobere stare topove s naših gradova, i onda odlazi, a nama se opet vraća stari naš život i gospodstvo. Dobri naši stari i kasnije su još dugo produljivali rokove Švabina obstanka u Bosni, od godine na tri, tri na sedam, pa na deset i tako redom. Zašto dakle da se on muči i vrluda po svietu. Susjed ga još i izruži, što je kratkovid, pa ne vidi, kud njega i njegove drugove u kahvi (kavani) nada vodi. I Edhem se pokloni starijem i pametnijem, zastiđen, što se drznuo, da tako daleko misli. Poklonio se i ušutio, ali se nije mogao otresti svoje želje. Prolazi i dalje vrieme u neizvjestnosti, a kad mu stariji brat i pravi skrbnik saznade od starog prijatelja i susjeda, što je Edhem zasnivao, on, po savjetu toga starca, jednostavno prisili Edhema, da se oženi. “Da se diete tako za kuću priveže”, motivirao je starac ovu odluku, kako je naš Mulabdić kasnije saznao, “i da ga luda glava ne bi zaniela kud u sviet.”

Uzprkos vremenu, događajima i shvaćanjima mladenačka radoznalost i prirodna težnja za znanjem čine svoje, te Mulabdić tokom prve godine iza okupacije postade pismen i u smislu novoga vremena, a da se i ne obraća svom dobrom susjedu savjetniku za dopuštenje da uči “natrag” pismo.

Ovaj svoj prvi korak u novom duhu izvodi Mulabdić na vrlo zanimliiv način. Ugledni ondašnji trgovac suhom šljivom i prekomorskom robom Atif Arapčić uzeo je gradskog bilježnika, pok. Jovana Čokića, za instruktora svome bratiću Eminu, koji je bio kod njega neki knjigovođa (naravno, turskim pismom), da ga nauči novo pismo i drugo što treba. Emin je bio Edhemov vršnjak i drug iz ruždije. Za Emina je nabavljena početnica, i on bi svaki dan od svog instruktora naučio po jedno slovo. To bi poslije Edhem od Emina prepisao i tako je preko svog druga naučio i za mjesec-dva postao pismen.

U to se doba doselio u Maglaj Rifatbeg Sulejmanpašić iz Bugojna (kasnije član bosanskog sabora), koji je proveo nekoliko godina u Carigradu na naukama, a tad se oženio u Maglaju i tu se nastanio. Njih trojica, vršnjaci, bijahu nerazdruživi Kad se u Maglaju otvori škola, uze to malo družtvance kod učitelja, pok. Huge Jesenka, zasebne satove iza večere, da uče njemački. Još im se pridružiše Rafo Danon i Stjepan Božanović. Učitelj Jesenko, dobar čovjek, gospodin, liepog načina, saobći im, da ne mogu ovako učiti njemački, kako oni zamišljaju, jer nisu sustavno učili svoga materinskog jezika. Zato će on s njima raditi tako, da će učiti uporedo i svoju i njemačku slovnicu. Dobaviše za tu svrhu neke knjige i na materinskom jeziku, a za njemački dođe svakom Kobenclova Palestra. Neuke a odrasle učenike ova je knjiga zadivila svojom ozbiljnošću i svojim obsegom.

Učilo se i zimskih i ljetnih noći, a učilo se i danju, gdje god se prilika pružila: i od poštara i od konduktera u vlaku, i od vojnika i kakva stranca. Koncem 1886. ode Jesenko u Sarajevo na Šeriatsku sudačku školu. Mulabdić je u to vrieme tražio kakvo pisarsko mjesto, ali je bio odbijen. U neko doba dadoše mu mjesto ovrhovoditelja u poreznom uredu.

Početkom 1887. posjećivao je češće novog učitelja Miloša Lintu, da mu što pokaže u knjigama za osnovnu školu, jer je htio znati barem gradivo osnovne škole. Pošto se učitelj uvjerio, da Mulabdić zna mnogo toga iz ruždije, uze ga savjetovati, da ide u u čiteljsku školu u Sarajevu. Svršit će je za tri godine, pa će biti gospodin i svoj čovjek. Susret s ovim u čiteljem bijaše puki slučaj, koji odluči Mulabdićevom sudbinom. Mulabdić sam kaže, da možda zadugo ne bi sam došao na tu sličnu misao, kad mu nisu bile poznate ni te škole, kad nije znao sam odlučiti: kuda i u kakvu školu. Kad se, veli Mulabdić, još nađoše ljudi, kao što bijaše spomenuti Rifatbeg Sulejmanpašić i Mustajbeg Hadžiuzeirbegović, koji mu još kao gradski načelnik dade iz obćine deset forinti mjesečne stipendije, Mulabdić se brzo odluči da ide u učiteljsku školu.

Po uputi učitelja ode on odmah 17. svibnja 1887. u Sarajevo, da se obaviesti, šta mu treba, da bude primljen u tu školu.

Pok. Ljuboje Dlustuš, tadanji vladin tajnik i glavar školstva za Bosnu i Hercegovinu, odvede ga na Bentbašu u preparandiju, da ga tamo izpitaju i vide, šta zna, pa da ga upute u dalji rad. Zanimljiv je ovaj pokus izpita s Mulabdićem. Iz hrvatskog jezika znao je čitati i nešto slovnice, a tako i računati, ali kad uze učitelj izpitivati zemljopis, bijaše iznenađenja. Učitelj mu pokaže na karti Indijski ocean i pita ga, što je to, a on – sa svježim znanjem iz ruždije, gdje se zemljopis najradije učio – kaže: “Bahri muhiti Hindi.” Učitelj, u čudu, vidi, da nešto zvuči po Indiji, ali zamršeno, pokaže mu Tihi ocean, a on: “To je Bahri muhiti kebir.” Pokaže mu granice Perzije, a on: “Adžemistan.” Upre mu štapićem u Kretu, a Mulabdić: “Girit adasi.” Odpustiše ga, davši mu neke knjige, da uči, pa da se prijavi 1. rujna. On se opet uvrati u vladu Dlustušu, koji ga osokoli i preporuči mu, da ide kući, pa neka ova 3-4 mjeseca uči, a 1. rujna neka dođe, da polaže izpit za prvo godište. “Ti ćeš”, rekao mu je, “dobiti 20 forinti stipendije i svršit ćeš školu za dvie godine. Eto, hajde sad!” Mulabdić ode sav sretan.

Taj ljetni odmor proveo je s datim mu knjigama, koje su mu zadavale velikih potežkoća. Nije znao, treba li ih učiti napamet ili kako drugčije. Dosta je toga već i savladao, ali nije znao, da li baš zna. Da mu je tko, da ga izpita, da mu pomogne, da ga osokoli – ali nema nikoga. Njegova okolina već je šaputala, kako je smalaksao, nema ga, ne viđa se, prepao se, okanio se svega.

Ali uzprkos svim potežkoćama, on se odlučio, kako sam kaže, poduprt jakim svojstvom, koje je poslije i po imenu spoznao, a to je ambicija, a s druge strane zadovoljstvom, što je upravo njega zapalo, da prvi iz svog rodnog mjesta probije led.

Na koncu osvanu i taj dan. On ode 31. kolovoza u Sarajevo, izađe na izpit, ali o II. godištu nije bilo ni govora, morao je u I. razred, pa sve dalje redom.

Spočetka je u čio s potežkoćama, ali njegova marljivost savladavala je sve neprilike. Drugovi mu, između ostalih Stipo Milićević, sada školski nadzornik u m. u Travniku, i pok. Dragutin Hofbauer, pomagali mu češće, da nauči, što ne bi razumievao. Učio je, kaže on, i na sebi izkusio poznatu mudru rieč , da je svaki početak težak. Zaista i bijaše za njega težka rabota, ali bi, kaže, još teža bila zdravu i sposobnu momku vratiti se u svoj rodni kraj praznih ruku.

Svršio je prvo pa i drugo godište, a u trećem godištu na svršetku već je odlikovan jednom častnom zadaćom. Održao je na izpitnoj svečanosti oprostno predavanje “Učitelj u narodu”, koje je tiskano u zbirci “Književni pupoljci učiteljskih pripravnika u Sarajevu”. Po uputi ravnatelja pok. Đure Bujhera, koji ga je jako volio, spremio se on i obradio zadanu mu temu, a izgovorio ju je na svečanosti na obće zadovoljstvo, da mu je i poglavar zemlje barun Appel čestitao.

Zanimljive su tri godine školovanja Mulabdićeva u preparandiji, kako je on shvaćao školu i kako se snalazio u težkoj borbi s mnogim predmetima, gdje nije imao nikakve podloge. Izmedu ostaloga težko se snalazio na pr. u ra čunanju običnim razlomcima, počelima kemije i t. d., dok su njegovi drugovi, došavši sa svršenim četvrtim razredom gimnazije ili sa tri razreda trgovačke škole, igrajući se radili zadaće. Za prostoručno crtanje također nije imao priprave, dok se na pr. u crtanju zemljopisnih karata brzo snašao, jer se ta grana gradiva za mlade učitelje na tom stupnju radila sustavno od najnižih elemenata. Na koncu III. godine njegove su vlastitom rukom rađene topografske karte na izpitu pokazivane kao primjer dobre obrade.

Zanimljivo je Mulabdićevo shvaćanje iz prvih godina pohađanja u čiteljske škole o domaćem štivu. Dok su se njegovi drugovi otimali o razne knjige, navlastito o djela iz liepe književnosti u školskoj knjižnici, gdje su se dielile i izmjenjivale jednog dana svakog tjedna, on nije uzimao ništa za čitanje. Mislio je, da su školske knjige najpreče, a bojao se, ako uzme koju pripoviedku na čitanje, da će mu se prigovoriti, što čita zabavne knjige mjesto onih, koje treba najprije da uči. Ali kad se u II. godištu poče tražiti, da se kaže štogod više o piscu koga pročitanog članka šta je još napisao, šta je od toga koji od đaka čitao i t. d., onda je došao do uvjerenja, da treba čitati knjige i izvan školskih učbenika.

Zato se tada prihvatio domaćeg štiva, kad je god za to imao vremena. Osobito je školske praznike provodio u čitanju. Čitao je po cieli dan kod kuće, a napose je za to upotriebio duga četiri mjeseca godine 1890., kad je svršio i čekao imenovanje, sve od početka srpnja do konca listopada. August Šenoa, Josip Eugen Tomić , Kumičić , Đalski i Jurković bijahu Mulabdiću onda najmilije štivo.

Šenoina klasična djela iz hrvatske prošlosti i plastično prikazivanje osoba i događaja zanosili su Mulabdića. Ona mala razlika naših narječja njega nije smetala, nego ga je naprotiv pobuđivala na misao, kako bi to tek divno zvučilo u našem lokalnom govoru. Zato treba i naš život i našu prošlost i naš sviet onako slikati, da to isto reknu oni naši, koji to budu čitali. Samo, razumije se, treba i ovdje snage Šenoe pisca i pripovjedača. Ono je zaista divna istina, kaže Mulabdić , što je rekao neki kritičar, da je onaj književni sastav najbolji, koji se čitatelju čini, da bi ga i on mogao napisati. Šenoina i Tomićeva romantika, Kumičićeva snažna dikcija i jedrina, plastika narodnoga govora Stjepana Ljubiše, osvojili su i zanieli Mulabdića, i njemu se sve činilo, kaže on sam, da će i on jednostavno jednog dana sjesti i pisati.

Kad je dobio mjesto i 7. studenoga 1890. prvi put ušao u svoj razred, III. i IV. razred osnovne škole u Brčkom, on se osjetio neizmjerno sretan. Dječica, skupljena u desetak klupa, što bijahu upiljila oči u njega, bijahu njegov novi sviet, njegov brod, u kome je on sretno zaplovio svojim oceanom.

Godine 1891. pokrenut je u Sarajevu politički list “Bošnjak”. Pokrenuo ga je Mehmed Kapetanović Ljubušak, ugledan i utjecajan čovjek još iz turskoga doba, a tada vladin savjetnik. Urednik je bio Hilmi-efendija Muhibić , tajnik vakufskog ravnateljstva. Tada se nije znalo, kakva je svrha tome listu, ali pošto je bio u rukama muslimana, vidjelo se, da je namienjen muslimanskim pitanjima, pa se i Mulabdić odmah javio svojim dopisima (pseudonim: Ašik Garib) iz Posavine, prikazujući mahom zaostalost muslimanskog poljodjelca. Ti su dopisi svratili pažnju svojim jedrim razlaganjem i potrebnim uputama za seljaka. Međutim pisao je Mulabdić u tom listu i po koji podlistak, zgodan i pristupačan za neukije čitatelje.

U školi je Mulabdić radio najsavjestnije. Pokraj redovne nastave radio je češće sa svojom djecom u školskom vrtu, oplemenjivao s njima voćke i ružice, vodio ih u okolicu u prirodu, a vraćali su se u grad oboružani zelenilom i cviećem. Išlo se u grad korakom pjevajući pjesme, podesne za školsku djecu. Do njega se u toj školi nije uobće pjevalo, jer su nastavnici mahom bili bez sluha. Mulabdić i tu probija led, počinje djecu u školi učiti pjevati uz violinu, što onda pobuđuje senzaciju i negodovanje, ali samo kod jednog dušobrižnika. Mulabdić biva prisiljen da prestane s tim predmetom, ali nađe se zgodan izlaz; muslimani su bili odstranjeni s pjevanja, dok su u čenici drugih vjera i dalje pjevali. Naskoro se u čenici muslimani po češe kriti pod klupe, kad bi došao sat pjevanja. Neko je vrieme to tako potrajalo, i stvar je malo po malo prešla u zaborav. Na godišnjem izpitu odpjeva njegov razred nekoliko pjesama i završi s carevkom, što pobudi kod nazočnih posjetilaca vrlo ugodan dojam.

U mjesecu prosincu godine 1891. osnovana je u Sarajevu pobudom i troškom vakufske uprave nova škola, zvana Darul-mualimin (učiteljska škola), zavod za svišenike medrese, koji će poslije medrese dobiti u novom zavodu pouku iz najpotrebnijih svjetovnih predmeta, a navlastito iz pedagogije kao najpotrebnijeg predmeta za te buduće nastavnike u početnim vjerskim školama. Na taj je zavod na molbu vakufske uprave vlada pridielila Mulabdića, i on dođe u Sarajevo na Darul-mualimin točno 1. siečnja 1892.

Mulabdić se je i u tom novom zavodu svoje vrste snašao vrlo lako. On je na kraju prve godine Darul-mualimina – nakon samih sedam mjeseci – izveo na izpit liepo osposobljene đake, koji su ubrzo iza najnuždnijih elemenata prisvojili dosta solidnog znanja.

U II. i III. godištu, kad se broj predmeta povećao i broj sati narastao za više nastavnika, pridieljeni su zavodu još neki nastavnici s učiteljske škole, i za tri godine svršilo je prvo kolo tih mladih budućih nastavnika, njih sedam na broju, koji su namješteni u početnim vjerskim školama (mektebi-ibtidaijjama). Ti prvi nastavnici, svršenici Darul-mualimina, postigli su goleme uspjehe. Sto bi se prije naučilo u mektebima godinama, oni su svladavali za nekoliko mjeseci.

Mulabdić ostade u Darul-mualiminu cielih osam godina (do 30. IX. 1899.). Kad je prve godine udario temelj toj novoj školi i dao joj potrebni pravac, onda se pomalo javlja i na drugim poljima rada. U listu “Bošnjak” surađivao je i dalje. U toj prvoj godini rada u novom zavodu – drugoj godini svoje učiteljske prakse – pripremio se za “definitivu” (izpit za učiteljsko osposobljenje) i položio ga u mjesecu rujnu 1892. s odlikom. Sliedeće godine izdaje Mulabdić svoju prvu knjigu, zbirku šaljivih pripoviedaka pod naslovom “Rukoviet šale”. Zatim uređuje “Bajraktar”, kalendar za muslimanski sviet za godinu 1894. Kroz sliedeće dvie godine uređuje kalendar “Mearif” (prosvjeta). Pokraj svega toga javlja se tih godina književnim prilozima u listovima “Školski Vjesnik”, “Nada”, “Sarajevski List” (službeni organ) i u (službenom) kalendaru “Bošnjak”. Godine 1897. surađivao je u “Bosanskoj Pošti”, koja je izlazila samo jednu godinu, dok je s uređivanjem “Bošnjaka” prestao god. 1894. Povrh svega napisao je te godine roman “Zeleno busenje”, koji je Matica Hrvatska izdala u svojim izdanjima za godinu 1898. Pored tolikoga književnog i školskog rada Mulabdić se spremio i za ispit za građanske (u banskoj Hrvatskoj više pučke) škole i položio ga u Zagrebu godine 1898. Tih je godina bio u više perioda član odbora i tajnik družtva sarajevske Kiraethane (čitaonice).

Kako se vidi, Mulabdićev rad u prvih deset godina njegove djelatnosti bio je obilan. U tom periodu, osim romana “Zeleno busenje”, napisao je i objavio u raznim listovima i kalendarima velik broj pripoviesti i znanstveno-poučnih članaka.

U rujnu 1899. Mulabdić je premješten u Učiteljsku školu za prefekta u konviktu i za nastavnika hrvatskog jezika, zemljopisa i t. d., i tu ostao dvie i po godine. Iza dotadašnje jednostavne nastavničke službe nova njegova služba bila je dosta složena. Rad u internatu oduzimao mu je dosta vremena, a isto tako i nastava, premda je predavao manje sati nego redovni nastavnici. Ali se je i tu brzo snašao. Osobito ga je veselilo, što je došao pod upravu tadanjeg ravnatelja Đure Bujhera, koji mu je u svoje vrieme, prije desetak godina, bio i nastavnik i ravnatelj zavoda, u kojemu je pod njegovom upravom svršio svoje nauke. I ravnatelj Bujher bio je zadovoljan, što je Mulabdić došao pod njegovu upravu, da tako složno i skladno upravljaju zavodom, na zadovoljstvo prosvjetnih vlasti.

Godine 1899. dovršio je Mulabdić drugo ve če književno djelo pod naslovom “Na obali Bosne”. Objavila ga je Matica u svojim izdanjima za god. 1899., a sadrži dvadeset manjih pripoviedaka i crtica.

U drugom desetljeću svoga rada (1900-1910.) Mulabdić ne obiluje raznolikim prilozima u onolikoj mjeri i u onoliko listova kao dotada, ali ga u to vrijeme zaokuplja jedan novi podhvat, koji je od velikog zamašaja po Mulabdićevo suvremeno družtvo. Na početku ovoga desetljeća pokreće on s drugovima Osmanom Nuri Hadžićem i Safvetbegom Bašagićem književni list “Behar”, koji će izlaziti dvaput mjesečno na 16 strana četvrtine.

Utvrđeno je, da je ovaj list osnovan prema zamisli i na priedlog samog Mulabdića i da je on tu zamisao povjerio dvojici drugova i pozvao ih, da je zajedno izvedu, što su oni i u činili. No ipak prije svega su odlu čili sazvati na sastanak 20-25 intelektualaca radi populariziranja novog lista. Ali začudo, na tom sastanku nisu naišli na oduševlienje. Očitovale se neke bojazni i sumnje, hoće li list uspjeti, da nije prerano, imamo dosta čitatelja i t. d., a padale su i primjetbe i pitanja za pojedine sitnice, koje nisu smjele odlučivati o stvari, t. j. o samom pokretu i životu lista. Temperamenat Osmana Hadžića nije mogao dalje izdržati, pa je odsjekao kao sabljom, da će list izlaziti, a što mu se primjećuje, prije nego je počeo i izlaziti, da će se izbjegavati i da će se izpravljati, kad ga budemo čitali i vidjeli kakav je. Toga je časa i formalno odlučeno, da list izlazi.

Točno 1. svibnja 1900. počeo je “Behar” izlaziti i za kratko vrieme naišao svuda na vrlo dobar odziv.

Zanimljiva je bila tajna namjera Mulabdićeva s ovim listom. On je odlučio, da “Beharom” izvede ujedno jedan pokušaj, što su ga i njegovi sudrugovi prihvatili. On je taj svoj pokušaj ovako obrazlagao:

List “Behar” bit će književni list, ali više porodični nego strogo književni, a kako je namienjen muslimanskom dielu hrvatskog naroda, to treba da u njemu surađuju samo muslimani, da se tako izkaže i sadržajem, dotično suradnicima, kao i čitaonica, da je to list namienjen izključivo muslimanima. Ovako zasnovan list, zamišliao je pokretač , doniet će dvie koristi: suradnici će mu biti muslimani, a u tom je slučaju izključena mogućnost, da se koji suradnik u svom književnom prilogu ogrieši o osjećaje muslimana, koji su, kako je poznato, i te kako osjetljivi, kad im se dirne makar u kakav bezzna č ajan narodni običaj, a kamoli u koji vjerski propis. U drugu ruku ovo ograničenje suradnika “Beharovih” imalo je pokazati, ima li tada, godine 1900., dalde poslije 22 godine novog života, dovoljno radnika, pismenih muslimana, koji su u stanju pisati za svoju zajednicu. Kritičara je bilo dosta i na obične pojave u životu, a osobito na one, koje su dolazile sa strane, kad bi neupućeni posegnuli da pišu o našoj sredini, pa bi im najedanput udarila sjekira o kamen. Mulabdić je htio, da se muslimani i moralno prisile na suradnju, kad im se dade prilika, da pišu za svoju zajednicu. Zato im treba stvoriti mogućnost i pokrenuti organ, gdje će moći i morati surađivati.

S te strane je list osiguran, mislio je Mulabdić . Hadžić i Bašagić su obećali popunjavati list, kad im nitko drugi ne bi ni pristupio, a mogla se o čekivati pomoć i drugih suradnika, jer je već dosta mlađeg svieta bilo vješto peru u raznim granama suvremenoga života. S druge strane Mulabdić je bio iz svog izkustva dovoljno uvjeren, da će list naći i dosta čitatelja. Bio je spreman uvesti jednu novost, da list naime čita samo onaj, tko ga unapried plati, da se sviet i u tom pravcu odgaja, da plaća svoju duševnu hranu, da se uči redu i namirivanju svojih obveza.

Da listu pribavi sredstva, Mulabdić dolazi na osobitu ideju. Trebalo je u gradovima Bosne i Hercegovine obvezati oko petdeset prijatelja, koji su u stanju davati listu redovnu mjesečnu pomoć od 3 do 5 forinti kroz jednu godinu dana, tako da bi se listu zajamčio obstanak za jednu godinu, sve kad ne bi imao ni jednog predplatnika. A za tu jednu godinu steklo bi se uvjerenje o mogućnosti života toga lista i u pitanju suradnje i u pitanju broja čitatelja i u pitanju namirivanja troškova.

Ova je osnova Mulabdićeva u družtvu trojice smjesta usvojena, i Mulabdić se obratio viđenijim intelektualcima i rodoljubima po manjim mjestima. Već nakon nekoliko dana stigli su Mulabdiću povoljni odgovori od Šehovića iz Trebinja, od Hamdibega Džinića iz Banje Luke, od Ibrahimbega Defterdarevića, kotarskog predstojnika iz Doboja i t. d., kad se javi Ademaga Mešić iz Tešnja s izjavom, da ne treba te pomoći list od pojedinaca: on se obvezuje izdržavati list godinu dana, kad ne bi bilo nikakve predplate. Senzacija! List odmah izlazi i prima se objeručke na sve strane. Jedan naš student iz toga vremena pričao je Mulabdiću, da su se muslimani studenti u Beču više radovali, kad bi im listonoša donosio novi broj “Behara”, nego kad bi im donio novčani list.

“Behar” je izlazio točno svakog 1. i 15. u mjesecu, čitao se sladko i plaćao točno. Tri pokretača bez ikakva posebnog dogovora razdieliše sadržaj u tri rubrike: Hadžić je pisao poviestne razprave iz područja islama, Bašagić je davao pjesme, zabavu i pouku, dok je Mulabdić davao i uređivao beletristiku i feljton, a uz to je vodio i upravu.

Na kraju prve godine Bašagić izstupa kao urednik, pa Mulabdić preuzirria uredničtvo, a kao treći mjesto Safvetbega dolazi Fehim Spaho.

Punih šest godina izlazi “Behar” s jednakim elanom pod Mulabdićevim uredničtvom, do kraja VI. godišta, a onda silom prilika dolazi do njegova odstupa. List preuzima H. M. Džemaluddin Čaušević , kasniji Reis-ul-ulema, i drugovi. Reformiraju ga tako, da izlazi dielom hrvatski, a jednom četvrtinom obsega turski; nakon godinu dana mienjaju ga u čisto vjersko-poučni list, pa opet nakon godinu dana vraćaju ga na prijašnji način uređivanja uz suradnju Hrvata katolika, i konačno list zbog mnogih nepotrebnih injekcija posve prestaje.

Onda se istom osjetila praznina, na koju se svatko tužio. Palo je opet na Mulabdića, da ga spasava. On pozva god. 1912. nekoliko istomišljenika na jedan sastanak, da se nastavi izdavanje “Behara”, ali nisu došli do povoljna rezultata, pogotovu, jer je počeo izlaziti sličan list u Mostaru pod imenom “Biser”. Iza toga god. 1914. buknu svjetski rat i sprieči ovaj pokušaj.

U mjesecu svibnju 1902. vodi Mulabdića služba iz Učiteljske škole u Šeriatsku sudačku školu kao dotada izkušana ekonoma, administratora i dobra nastavnika hrvatskog jezika, zemljopisa i poviesti. Na toj školi ostaje Mulabdić do svibnja 1910.

U toj školi nailazi Mulabdić na razgranate poslove u svojoj službi: predaje 10 -16 sati tjedno, upravlja obskrbom zavoda i nadzire pitomce, nabavlja i održava imovnik, razrednik je u svim razredima i perovođa u svim sjednicama.

I pokraj tih razgranatih poslova u školi njegov rad na književnom polju, pa dalje u družtvenom i uobće kultumom pravcu, nastavlja se bez smetnje. Njegov rad i u drugom desetlieću (1900.-1910.) ništa ne zaostaje za onim plodnim djelovanjem iz prvog desetljeća (1890.-1900.).

U “Nadi” godine 1901. izlazi njegov roman “Nova vremena”, slika iz suvremenog života, koji je idejno sli čan Kozarčevim “Mrtvim kapitalima”, pa ga zbog njegove popularnosti Kalajdžićeva knjižara u Mostaru izdaje u nizu knjiga Muslimanske Biblioteke (1914.). U ovom romanu pokušava autor unieti u suvremeno družtvo preporod na gospodarskom polju.

Dok je u to vrieme – do svibnja 1906. – uređivao “Behar”, osnovan je – u veljači 1903. – i “Gajret”, podporno školsko družtvo za muslimane, pokraj sličnih već prije osnovanih družtava u Bosni na konfesionalnoj osnovi (“Prosvjeta” kod pravoslavnih i “Napredak” kod katolika). Za osnivanje “Gajreta” ima i Mulabdić velikih zasluga. Živo je sudjelovao na svim sastancima pri osnivanju družtva, a kad se na glavnoj osnivajućoj skupštini 20. veljače 1903. pojavi reakcionaran odpor protiv osnivanja družtva, Mulabdić i ostali pokretači (Safvetbeg Bašagić, Hasan Hodžić, Ademaga Mešić i sam tadanji Reis-ul-ulema Hadži-Mehmed Tevfik-ef. Azabagić) pobjeđuju, i “Gajret” se osniva s velikim oduševlienjem. Tok te osnivačke skupštine “Gajreta” Mulabdić je gotovo stenografski uhvatio i iznio u jednom broju “Behara”, koji je sav posvećen osnivanju “Gajreta”.

Naravno u prvi odbor novog družtva ulazi i Mulabdić i radi svom snagom na širenju “Gajreta”. Od toga časa u svakom broju “Behara” pune su stranice njegovih članaka i bilježaka o “Gajretu”, a radi svestrano i u samom odboru na organiziranju družtva.

Pokretanje “Behara” 1900. i osnivanje “Gajreta” 1903. dva su epohalna djela, dva velika koraka napried u životu muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini. A u njima je Mulabdić imao snažna udjela u savladavanju zapreka i potežkoća, u krčenju trnovita puta i napredka svoje muslimanske zajednice.

Kad se novo družtvo osovilo na svoje noge, Mulabdić se daje na važan posao: okupljanje omladine u svrhu osnivanja pjevačkog zbora. Kad je i ta akcija krenula napried, laća se on priprema za jednu veliku zabavu, gdje će se družtvo afirmirati kod građanstva i predstavnika vlasti i t. d. Pjevački je zbor brzo sastavljen, zborovođa je uvježbao mlade pjevače, a Bašagić napisao kazalištni komad “Boj pod Ozijom”, koji su izveli mladi diletanti, članovi družtva. I druge točke programa, tipičnog za ondašnje zabave u Bosni i Hercegovini, brzo su pripravljene. Samo njegovim poticajem i njegovim rukovođenjem ove akcije doživio je 17. travnja 1904. “Gajret” golem uspjeh svoje prve zabave u Sarajevu.

Mulabdićeva je ideja i pokretanje kalendara “Gajret” u godini 1906., koji tada bijaše slika rada samoga družtva. Naskoro se pokreće i list “Gajret” kao organ družtva, a uređuje ga spočetka sam Mulabdić.

Suvremena jaka skupina muslimanske inteligencije u Sarajevu nije imala svog družtvenog kluba ili čitaonice. U dotadanjoj Kiraethani ( čitaonici) na Bentbaši nije se moglo ništa raditi u novom duhu, pa jednog dana jedna jaka skupina ovog agilnog mladog svieta izstupi iz Kiraethane i osniva svoje druztvo pod imenom “Družtvo muslimanske omladine”, u kojemu je naravno i Mulabdić s Bašagićem vodio glavnu rieč. Kad je otvorena željeznička pruga Sarajevo – Višegrad – Uvac, njih preko stotinu napraviše izlet u te krajeve, što ga je Mulabdić opisao u jednom broju “Ogledala”, koji je list pokrenuo i kratko vrieme izdavao Safbetbeg Bašagić.

Godine 1910. premješten je Mulabdić na jednu godinu zemaljskoj vladi, a zatim je postavljen za okružnog školskog nadzornika u sarajevskom okružju, u kojoj je službi ostao sve do 1917. Češće putovanje radi pregleda škola, kojih je bilo 52 u okružju, smetalo je očevidno Mulabdića, pa se u književnosti riedko javlja. Uz to zabavlja ga dosta pripremanje novog izdanja učbenika za pučke škole, a zatim jedna anketa za reviziju i izpravak naziva sela u popisu pučanstva, koje je obavljeno godine 1910. To razdoblje zauzimaju dobrim dielom i ratne prilike, koje i drugčije nepovoljno djeluju na književnost.

Na jednu godinu pred svršetak rata, t. j. 1917., Mulabdić odlazi po svojoj službi na upravu “Muslimanske ženske osnovne i više djevojačke škole” sa ženskom preparandijom, koji je zavod i prije svoga premještaja nadzirao, kao i Darul-mualimin, u kome je nekad sluzio. Ratne godine bile su sve teže, kad se rat primicao svršetku, a i raznoliki rad u školi, pravo u tri škole, oduzimao mu je vrieme, da se gotovo ništa drugo nije moglo ni raditi. Tek pod jesen 1918., kad se rat završio, nastupiše malo mirnije prilike, te se tada udara temelj stranačkoj skupini, koja i Mulabdića povlači, a započinje i izdavanje stranačkog lista i kasnije kalendara, koji Mulabdić uređuje više godina. U to vrieme pada i osnivanje jednog, zapravo prvog, muslimanskog ženskog družtva, nazvanog “Osvitanje”, koje je osnovano u samoj školi, gdje je Mulabdić služio, a iniciatori i osnivači družtva bile su muslimanske u čiteljice, koje su služile pod Mulabdićevom upravom. I to se sve radilo i izvodilo pod nadzorom Mulabdićevim, gdje je on i formalno bio vezan izborom u nadzorni odbor novog družtva s još dvojicom prijatelja.

Mulabdić je u tim godinama bio zauzet i učiteljskim izpitima, koji su se polagali u Učiteljskoj školi.

Kako se Mulabdić dosta založio u političkoj borbi prvih godina Jugoslavije, to ga prilike prisiliše, te se u izborima u ožujku 1923. dade birati za narodnog zastupnika za kotar Maglaj i Kladanj, koji izbor on i primi.

U skupštini našao je posve novo polje, koje s knjizevnošću nije imalo gotovo ništa zajedničko. Najviše ozlovoljuje Mulabdića, naučena na posve druge elemente rada, ono obično stranačko čarkanje, a gdjekada i žučno izazivanje. Ukoliko u samoj skupštini nema sređena rada, izuzevši rad oko državnog proračuna, zastupniku zadaje posla nesposobna uprava hrđavom administracijom, pa je zastupnik bio vječno osuđen na tumaranje po uredima raznih ministarstava radi posredovanja, da se narodu pomogne makar odklanjanjem nepravedno mu nametnutih kazna i globa.

Period Mulabdićeva rada u narodnoj skupštini potrajao je do kraja god. 1928., kad je poznatim šestosiečanjskim proglasom dokončan period kakvog takvog utjecaja naroda na upravljanje zemljom.

U to doba osniva se nova ustanova pod imenom “Narodna Uzdanica” u Sarajevu, za koju ima Mulabdić velikih zasluga. Godine 1908. oduzeto je od skupine oko Safvetbega Bašagića Muslimansko podporno družtvo “Gajret” i zaplovilo posve srbskim vodama, a borba između ove dvie skupine za ovo družtvo vodila se još nekoliko godina, pa su istom ratne prilike 1914.-1918. prekinule tu borbu. Zato se na ovoj strani sve više osjećala potreba za osnivanjem novoga ovakova družtva, a to se izvelo tek godine 1923., kad se na jednoj skupštini Jugoslavenske Muslimanske Organizacije osniva družtvo “Narodna Uzdanica”. A kako je ovo novo družtvo gledano, vidi se najbolje po tome, što je odmah po osnutku zabranjeno, a zabrana je potrajala gotovo cielu godinu. Kad je politička skupina muslimana pod predsjedanjem dra Mehmeda Spahe došla god. 1924. u vladu, onda je tek uspjelo s “Narodne Uzdanice” skinuti zabranu.

U tom periodu 1923.-1928. Mulabdić je radio ponešto u listu “Pravda”, a zatim je pokrenuo pored stranačkog lista “Pravde” još i kalendar istoga imena, koji je uređivao pet godina.

Godine 1927. konačno je sazrela potreba, da se obnovi “Behar”, pa na Mulabdićev poticaj bi odlučeno na sastanku, gdje je bio i Reis-ul-ulema Čaušević , da se list pokrene pod imenom “Novi Behar”. U tom se listu Mulabdić javlja pogdjekad kojim književnim prilogom, a pod konac trećega godišta podpisivao ga je kao glavni urednik. List izlazi i danas, a od početka 1944. vlastnik mu je “Narodna Uzdanica”

Godine 1928. pojavio se Mulabdić s književnim prilogom u jednoj monografiji pod naslovom “Naše selo”, koja je izašla s književnim prilozima pisaca iz raznih krajeva bivše države. U toj je knjizi izišao Mulabdićev obširan članak o muslimanskom selu.

Prestankom beogradske narodne skupštine i Mulabdić se povlači u Sarajevo, gdje mu i porodica boravi. Kako je tada imao djelatne službe nepunih 38 godina, nije se više vraćao u službu, nego je umirovljen.

U mjesecu srpnju 1929. Mulabdić je na godišnjoj skupštini Muslimanskog kulturnog društva “Narodna Uzdanica” izabran u glavni odbor, pa je na prvoj sjednici 27. srpnja 1929. jednoglasno izabran za predsjednika. Taj izbor pada na njega i sliedećih godina, pa je ove družtvene godine nedavno navršio 15 godina kao predsjednik glavnog odbora “Narodne Uzdanice”.

Nesmetan ni školom ni radom u skupštini Mulabdić se svom svojom voljom i snagom posvećuje “Narodnoj Uzdanici”. Kad se pregledaju uspjesi njegova rada u “Narodnoj Uzdanici”, može se mirne duše reći, da je kruna njegova kulturnog rada njegovo 15-godišnje djelo u “Narodnoj Uzdanici”.

Odmah od prvog dana daje se Mulabdić na prikupljanje članova. Broj im raste iz dana u dan, a prema tome i prihodi. Već u trećem mjesecu družtvene godine 1929./30. odbor je odlučio otvoriti svoj konvikt, i kad je naišao na povoljnu priliku, kupljena je zgrada za konvikt i družtvene prostorije. Mulabdić radi u tim danima na prikupljanju mladeži za pjevački zbor. Istodobno se počinju pripreme za veliku družtvenu zabavu. Taj rad svraća pozornost vlasti, koje lebde nad mirom i redom u državi, i jednog jutra u mjesecu listopadu osviću redarstveni organi pred privatnim stanovima svih jedanaest članova glavnog odbora. Obavlja se u stanovima premetačina, a zatim i u uredskim prostorijama i arhivu glavnog odbora. Cielo prijepodne pretresaju se i najmanje stvari kod

svakog pojedinog člana glavnog odbora “Narodne Uzdanice”, a da on i ne zna, šta se traži, niti zna, da se to istodobno čini i kod ostalih č anova. Tek iza podne, kad je sve bilo gotovo, svi su članovi glavnog odbora dovedeni na redarstvo, gdje je sa svima obavljeno preslušavanje. Tom se prilikom saznalo, da se tražio izvornik nekog agitacionog letka, koji je nepoznata ruka poštom uputila svima mjestnim odborima “N. U.” u pokrajini, a kojim se poziva na osnivanje političke organizacije, pošto su šestim siečnja zabranjene sve politi čke stranke i obustavljen svaki politi čki rad. Redarstveni organi imali su dosta muke sa sarkastičnim odgovorima i zajedljivim primjetbama uzrujanih članova glavnog odbora, koji su u žestokom tonu reagirali na ovaj postupak redarstva. Na tome se sve svršilo, samo što su se još nekoliko dana poslije toga događaja izpitivali po pisarnama raznih ureda i zavoda pisaći strojevi, da se tobože pronađu tipovi slova, kojima je izvornik letka pisan.

U glavnom odboru nekoliko se dana razpravljalo, kako da se reagira na ovaj postupak vlasti, koje su o čevidno same organizirale ovu podvalu, samo da tako dobiju formalan povod za obustavu “Narodne Uzdanice”. Konačno je na priedlog predsjednika odlučeno, da se pro forma podnese tužba na najvišu instanciju u mjestu, ali u stvari da će biti najbolji odgovor na ovaj postupak rad u družtvu s većim zamahom.

I zaista se radilo od to doba više i intenzivnije. Nije prošao ni pun mjesec dana iza toga događaja, a “Narodna Uzdanica” je otvorila svoj makar i skromni konvikt, dok su se svaku večer izvodile vježbe pjevačkog zbora, tamburaške i diletantske sekcije. Ubrzo na dan 3. ožujka 1930. “Narodna Uzdanica” izlazi pred obćinstvo s elitnom zabavom, kakva se ne pamti u Sarajevu. Uskoro i mjestni odbori po Bosni i Hercegovini prire đuju ovakve zabave, te je Mulabdić u tu svrhu išao osobno po raznim mjestima Tako je “Narodna Uzdanica” razvijala svoju kulturnu misiju, što je često svraćalo pozornost vlasti, koje su joj pravile neprilike.

Dok su kojekakvi kriomčari i problematični tipovi dobivali pojedince ili u skupinama popuste i poklone na vožnji željeznicom, “Narodnoj Uzdanici” se taj popust uzkraćivao, pa je predsjednik za takve i druge slične nepravde morao češće putovati u Beograd, da se bori za družtvo.

“Narodna Uzdanica” je za predsjednikovanja Mulabdićeva otvorila osim onoga u Sarajevu još četiri konvikta: za srednjoškolce u Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci, i za visokoškolce u Zagrebu, a uz to je svake godine davala velik broj stipendija onim učenicima i učenicama, koji su pohađali škole u mjestima, gdje “Narodna Uzdanica” nije imala svoga konvikta. Nije ovdje mjesto iznositi brojke, iz kojih bi se vidio broj pitomaca Uzdaničinih prije i poslije dolazka Mulabdića na mjesto predsjednika glavnog odbora, ali nema ni najmanje sumnje, da su kako broj članstva i količina družtvenih prihoda tako i broj koristnika narasli najviše zaslugom predsjednika Mulabdića, koji je cielo vrieme bio uzor uztrajnosti i marljivosti, makar da je za 12 godina njegova predsjednikovanja postojalo drugo slično muslimansko, od vlasti povlašteno i milovano družtvo (“Gajret”). Isto tako je glavna zasluga Mulabdića, da “Narodna Uzdanica” od god. 1933. izdaje svoj družtveni godišnjak, kalendar, u kojemu je svake godine izlazio i po koji književni prilog Mulabdićev.

“Narodna Uzdanica” izvela je zaista zamašno kulturno djelo. Zasluge Mulabdića za to djelo neocjenjive su. On nije samo onaj, koji u družtvu naređuje i družtvo vodi, nego onaj, koji najviše i radi. Mulabdić kroz čitavih ovih petnaest godina nije samo predsjednik, nego i poslovođa. On gotovo neprestano boravi u družtvu, rješava spise, rukovodi sjednicama i godišnjim skupštinama, pa često, osobito za nedavne vladavine, obavlja i vanjske poslove, posreduje i brani, a u potrebi i putuje u poslovima družtva. Uredovnica “Narodne Uzdanice” ne može se zamisliti bez Mulabdića, ni obratno, Mulabdić bez “Narodne Uzdanice”. Mulabdić još uzto smaže vremena, da se češće javi u “Novom Beharu” kojim književnim prilogom.

Karakteristično je kod Mulabdića, što on i kod svojih godina nimalo ne popušta u zanosu kulturnog radnika. Vazda svjež i vazda razpoložen, uviek je spreman na svaku koristnu družtvenu akciju. Njegov rad i njegov na čin zadivljuju. On ne radi samo, da posao svrši, nego i da pokaže, kako treba da se radi.

Mulabdić je čovjek idealna značaja, neobično obilan i plodan kulturni radnik.

Iako je Mulabdić najviše književno stvarao u doba realizma i moderne, u doba književne borbe Mladih i Starih, on je bio daleko izvan svih borba i sukoba. Književni izraz Bosne, posebno muslimanske Bosne, jest tipično romantičarski, a u biti je Mulabdić ostao romantik i do danas. Istina, nije to izključivi romantizam, jer je on i realistički gledao na život i ljude, pa su mu opisi ljudi i situacija najčešće vjeran odraz ondašnjega života, koji se i takav nama sada pričinja romantičan. Uz to Mulabdić nije nikada bio lartpurlartist, jer nije smatrao književnost samu sebi svrhom niti je stvarao samo djela radi djela, nego je htio uviek poučavati i oplemenjivati. On je i u književnom stvaranju ostao učitelj, koji svoja duboka humana osjećanja i svoj družtveni poziv preporađanja svoga elementa, u kome djeluje, iznosi u umjetničkom obliku, i tako dovodi do kompromisa svoje umjetničko nadahnuće s idejama preporoda, na kojemu je uviek radio. Time, naravno, nije ni izdaleka izkoristio svoje duhovne mogućnosti, dok je “književnošću služio družtvenim i kulturnim idejama i sve više primao ulogu socialnog i narodnog vođe”, jer je zaista takav bio narodu potreban.

Didaktična nota izbija osobito u njegovim dramama, koje su nastale više za potrebu diletantskih družina, nego iz duševne potrebe autora da stvori književna djela. I kao što su sa slašću čitane Mulabdićeve pripoviesti i crtice, tako su sa zadovoljstvom gledane njegove živahne aktovke: “Svak na posao”, “Mirazka” i “Težka vremena”.

U nacionalnom radu Mulabdić je uviek Hrvat, ali nije hrvatsko ime forsirao ni u u “Beharu” ni u “Gajretu”. On je uviek smatrao, a i sada smatra tako prirodnim, upravo a apriornim da su bosansko-hercegovački muslimani Hrvati i da to ne treba nigdje napose izticati, jer se u tom slučaju činilo, kao da to istom treba dokazivati, kao da nam to netko tuđ može osporiti, kao da se Hrvati otimaju o muslimane, to jest sami o sebe.

U družtvenom radu Mulabdić je bio uvijek demokrat u najplemenitijem značenju te rieči. Ali to je imalo u njegovu životu i javnom radu zlih posljedica, koje su dovodile do zastoja u našem napredku. Makar da je stvorio “Behar” i šest mu godina – uz sve ostalo, što je za njega u činio – bio i administrator, a list se sam od predplata izdržavao, da mu nije trebalo ničije podpore, on bez ikakva protivljenja predaje list njegovu nominalnom vlastniku, inače hrvatskom nacionalistu, a ovaj ga predaje drugom uredniku, u tom poslu novajliji, koji ga mjesto u hrvatskom uređuje u anacionalnom i panislamskom duhu.

Kad jedna srbski orientirana muslimanska stranka protupravilno osvaja “Gajret” i obara predsjednika Bašagića, Mulabdić kratko vrieme nastoji surađivati s novim odborom, a onda se povlači i bez borbe napušta postave, koje je s mnogo truda izgrađivao i izgradio za obću narodnu korist.

Ako bismo u najkraćim potezima htjeli izreći sud o Mulabdiću, književniku i čovjeku borcu, onda bi trebalo ustanoviti, da on spada najvećim dielom svojih književnih radova romantizmu, da u pisanju ima realističkih primjesa, da je didaktičan, a u družtvenom radu živi duševni stroj, perpetuum mobile, bez umora i odmora, ukratko, da je radnik, radnik književnog odkrivanja ljepote i dobrote, radnik družtvenog preporoda i nacionalnog osvješćivanja hrvatskih muslimana.

Alija Nametak, SARAJEVSKE USPOMENE, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1997, str. 67-85.

serif;”>ùnla je počastni naslov ugledna vjerskog u čenjaka, ali u novije vrieme ovaj naslov neslužbeno daje narod mnogom starijem čovjeku, vjerski nešto bolje obrazovanu.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s