Maglajska kapetanija, Hamdija Kreševljaković

Maglajska se kapetanija spominje prvi put u poznatim mi izvorima 25. listopada 1753.¹ Kako maglajski kapetan nije potpisan na mostarskom mahzaru, držim da je ova kapetanija nastala iza 1730. g. Granice maglajske kapetanije bile su Spreča, od ušća u Bosnu do Sapave, Turija, Krivaja i Gostović.²

Grad Maglaj se prvi put spominje 1503. u ugovoru između u sultana Bajazida II i ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava II i to među gradovima koji su u turskoj vlasti. ali se maglajska nahija spominje još godine 1489. Godine 1697. predao se Maglaj bez otpora princu Eugenu Savojskom Tada je u gradu bilo 200 vojnika, dva bega i pet aga. Ta je okupacija trajala samo nekoliko dana.

Za vrijeme Abdulah-paše Defterdarevića popravljeno je više bosanskih gradova a među njima i Maglaj. Na 13. veljače 1782. pregledalo je povjerenstvo, u kome su pored drugih bili bosanski graditelji Hasan-aga i kapetan, maglajski grad i ustanovilo da je potrebno sagraditi barutanu i popraviti 5 kula i 5 karaula i o tome izvijestilo bosanskog vezira. Vezir je o tome opet izvijestio Portu 12. ožujka. Posebnim fermanom naloženo je da se pnstupi poslu.

Osim martoloza u ovom je gradu bilo, koliko znam, svih ostalih rodova vojske. Godine 1790. opremila je ova kapetanija pod Kladušu 125 vojnika s više buIjubaša, od kojih se po imenu spominju samo Mahmud i Husein.³ 1829. bila su određena 72 vojnika da pođu na Rusiju.⁴ Sudeći po ovim brojevima, maglajska je kapetanija brojala preko 500 vojnika. U nepoznaton, broju sudjelovaIi su Maglajci u bojevima u Srbiji 1806. i 1813. godine.

Plaće su primali vojnici i zapovjednici od raznih državnih prihoda. Iz poznatih se izvora vidi da su razni džemati imali i razne odžakluke, a ti su se sastojali opet od raznih prihoda. Tako je, npr., jedan džemat posade od 36 čuvara primao u svemu 694 groša i 6 para od 5 raznih državnih prihoda, i to 66 i po groša od banjolučke krčmarine, 138 i po groša od jenišeherske carine, 70 groša od gusinjskih sela, 374 i po groša od golovske carine i 44 i po groša od neke druge carine.⁵ Mustahfizi šarampova primili su za 1235. (1819/20) od Salih-age Kaukčije iz Sarajeva 3112 groša.⁶

Kapetani Maglaja bili su iz dvaju različitih porodica kojima se za prezimena ne zna, kao ni za imena kapetana iz prve porodice. Potomci ove druge porodice prozvaše se kasnije Uzeirbegovići. U porodici ovih sačuvalo se predanje da je jedan od njihovih predaka bio imam Kalauz Jusuf-pašine džamije u Maglaju i da je on uzurpirao maglajsku kapetaniju na nepoznat način. Taj imam zvao se

Mustafa, i prema tome on je prvi kapetan iz te druge porodice. Nije mi došao do ruke ni jedan dokument koji bi zajamčio ovog Mustafu kao kapetana. Njegov je sin

Mahmud kapetan koji se uvijek spominje kao beg. Kasnije je postao kliški sandžak s titulom paša i u tom je svojstvu umro.

Tešanjska mukata kao carinski has bila je malikjana derventskog kapetana Saliha, Mehmed-bega Džino-Kapetanovića (Džino-kapudanzade) i maglajskog Mahmud-bega. Prva dvojica prodali su svoje trećine potonjem. Bujruldijom od 23. safera 1203. (23. studenog 1788) priznata je ova prodaja i dozvoljeno Mahmud-begu da pobire tu mukatu dok stigne carski ferman.⁷

Tešanjski kadija naredio je muraselom od 25. šabana 1204. (10. V 1790) da Mahmud-beg kao kapetan spriječi dizdara da ne ometa pobiranje prihoda nekim vlasnicima čifluka.⁸

Beratom od 4. ševala 1213. (11. ožujka 1799) imenovan je Mahmud-beg kliškim sandžak-begom⁹ i ubrzo iza toga je umro u Žepču, putujući na svoje novo mjesto. Mrtvo tijelo prenesoše u Maglaj i pokopaše pred Kalauz Jusuf-pašinom ili Kuršumlijom džamijom. Na nadgrobnom spomeniku, koji je mnogo kasnije podignut, uklesana je godina 1212, a to je pogreška. Da je Mahmud-beg umro upravo posljednji dan godine 1212, onda bi izneđu njegove smrti i imenovanja za kliškog sandžak-bega prošlo preko devet mjeseci i da kroz to vrijeme ne bi stigla vijest o njegovoj smrti u Stambol, to je teško vjerovati. Osim toga se zna da je on primio berat o imenovanju i uputio se na novo mjesto službovanja. Na kapetaniji ga je naslijedio sin, zvani

Tahir-kapetan, a puno mu je ime Ibrahim Tahir, koji je kao kapetan obavio hadž pa se zvao i Hadži-Tahir-kapetan. Kapetanovao je od 1799. do 1821. godine. I njega je dao pogubiti Ali-paša Dželalija. Po jednoj verziji pogubljen je kao veliki zulumćar, a po drugoj stoga što je tražio i silio kadiju da ga vjenča sa mlađom sestrom njegove žene, dok je ova još živjela.

Ovaj je kapetan uživao po carskom beratu jednu malikjanu u maglajskoj nahiji u kojoj je bilo selo Mihovac. To saznajemo iz jedne tapije što ju je izdao ovaj kapetan 29. I 1232 (19. XII 1816) godine.¹⁰ Njegov najstariji sin je

Emin-kapetan (1821-1835). Pored njega ostala su još dva punoljetna sina, Uzeir-beg i Abas-beg, i 4 kćeri. Tri su mu se kćeri udale za trojicu kapetana, i to tuzlanskog Mahmud-bega, zvorničkog također Mahmud-bega i ostrožačkog Beširevića. Što se zna, Emin kapetan je bio vrlo naprasit čovjek, ali sirotinji nije bio zao. Sagradio je kulu u selu Brdarima.^d Bio je pristaša Husein-kapetana Gradaščevića i snjim je prebjegao u Slavoniju. S Gradaščevićem se rastao u Osijeku, kad je ovaj odlučio poći u Stambol. Zbog odlaska u Slavoniju nije izgubio kapetaniju jer je nakon povratka pristao uz reforme, uviđajući da je stvar za koju se borio Gradaščević izgubljena. Nakon ukinuća kapetanija uputio se na hadžiluk u Meku i na putu umro 1837. godine. Njegov brat Uzeir-beg postao je po ukinuću kapetanija maglajski muselim. Umro je u Maglaju 18. XII 1288 (28. II 1872). Po njemu se prozvaše potomci maglajskih kapetana Uzeirbegovići.

Još i danas se zove jedna kula u maglajskom gradu kapetanova kula. Pored te kule imali su ovi kapetani još po jednu kulu u Brdarima i Krtovu.^e

Osim već gore spomenutih buljubaša spominju se kao age mustahfizi 1820. Ibrahim-aga, Ahmed-aga, Osman-aga i Mustafa-aga.

12. safera 1189 (14. IV 1775) obnovljen je berat Ibrahim-agi II džemata azapa s dnevnicom od 30 akči.

Od maglajskih dizdara poznati su mi samo Sulejman-aga 1790. i Mahmud Atif 1834/35. Sulejman-aga htio je prisvojiti čifluk Mehmeda, sina Huseinova, u maglajskoj nahiji, što su ga uživala dvojica spahija, Mehmed i Mustafa. Ovi su se obratili bosanskom veziru s potrebnim ispravama i dokazali svoje pravo, pa je vezir i dao nalog tešanjskom kadiji Isa-efendiji da to spriječi. Kadija je svojom muraselom od 25. šabana 1204 (10. V 1790) naredio maglajskom kapetanu kao izvršnom organu, da izvrši taj vezirov nalog.¹¹

1Tešanjski sidžil u Mehmed ef. Hulusije u Žepču bio 1940. god.

2Po podacima Mustaj-bega Uzeirbegovića iz Maglaja koji je bio živa historija Maglaja i naglajske kapetanije.

3Kronika M. E. Kadića, XIII, str. 167.

4Sarajevski sidžil, broj 67, str. 80.

5Manuscripta turcica, broj 92.

6Manuscripta turcica, 4210.

7Tešanjski sidžil kao u bilješci 1.

8Manuscripta turcica, broj 4998.

9Ovjerovljen prepis berata vidio sam 1940. godine u Uzeir-bega Uzeirbegovića u Maglaju.

10Originalna tapija u mene.

dSelo 5 km udaljeno od Sanskog Mosta.

eIsto kao i u napomeni d.

11Manuscripta turcica, broj 4998.

Hamdija Kreševljaković: Izabrana djela I, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša, Sarajevo 1991, str. 162. – 164.