U ljeto 1940. godine Petar Dokić, u saradnji sa Asimom Lošićem radio je na organizaciji omladinske priredbe s kulturnim programom, koja je trebalo da se razlikuje od svih dotadašnjih organizovanih u Maglaju, koje su organizovali “Gajret”, “Uzdanica” i “Prosvjeta”. U tom cilju organizovan je odbor, kao neki organizacioni komitet u koji su ušli: Asim Lošić, krojački radnik, studenti Milan Jovanović i Hamdija Stočanin, krojački radnik Ibrišim Brišo Obralić i još nekoliko članova iz redova omladine.
Osnovani su pjevački i recitativni hor i dramska grupa, a sa održavanjem proba počelo se u Sokolskom domu. Gledano iz današnje perspektive bila je hrabrost sastaviti i izvesti program kakav je za svoju priredbu pripremala progresivna omladina Maglaja, što se vidi iz slijedećeg programa: Pozdravni govor – Hasan Smailagić zvani Šahbeg, krojački radnik; horska pjesma “Hej Sloveni”; solo recitacija pjesme Alekse Šantića “O klasje moje” i pjesme “Mi mladi mi bismo života htjeli” – živa slika sa horskim recitalom; drama “Bau, vau”; horska pjesma “Omladinci, omladinke velik nas je broj”i Pored pripreme kulturnog programa, i obezbjeđivanja da ga vlasti odobre, poseban problem je bio publika, naročito prisustvo ženske muslimanske omladine. Ali, i to je riješeno tako što je svaki omladinac bio zadužen da dovede sestru i sestrinu prijateljicu. “… u to vrijeme, muslimanke nisu prisustvovale javnim skupovima. Zato smo se međusobno dogovorili da svaki od nas aktivnih učesnika dovede na priredbu svoju sestru, a ona da dovede svoju rođaku ili komšinicu. Pozvali smo omladinu i iz okolnih mjesta – Gračanice, Doboja, Tešnja, Žepča i Zavidovića, koja je stigla na sam dan priredbe…” Odziv je bio masovan iz samog Maglaja, kao i iz susjednih mjesta. Na priredbi u Sokolskom domu u publici je bio i sreski načelnik Mihajlo Nestorović i njegov zamjenik Ivica Simeon. Uprkos intervencijama cijeli program je ipak izveden. Sala Sokolskog doma se prolamala od aplauza. “Priredba se pretvorila u ono što smo željeli – u manifestaciju naprednog radničkog i omladinskog pokreta” – kaže Asim Lošić u svome članku o ovoj omladinskoj priredbi u Maglaju, u ljeto 1940. godine.ii Poslije ove priredbe Asim Lošić je, zajedno sa Petrom Dokićem i Miloradom Savićem otišao na skojevski kurs, koji je održan u okolini Bugojna za skojevske kadrove cijele Bosne i Hercegovine. Krajem iste godine, Asim Lošić je jedini iz Maglaja prisustvovao Savjetovanju SKOJ-a Bosne i Hercegovine, održanom u Tušnju,iii održanom u vezi sa organizacijom “narodne pomoći”.
Poslije pristupanja vlade Cvetković-Maček trojnom paktu dva prvaka napredne omladine Maglaja Milan Jovanović i Asim Lošić, napisali su pismo generalu Simoviću tražeći od nove vlade da pruži otpor fašizmu i zaključi savez sa SSSR-om. To pismo potpisalo je oko 30 naprednih maglajskih omladinaca.”iv
Asim Lošić je uskoro primljen u KPJ. On sam kaže: “Poslije povratka s kursa upoznao sam se s novim službenikom pošte u Maglaju Fikretom Dedićem. Često smo se sastajali i razgovarali. Jedne večeri, oktobra 1940. godine, dok smo šetali od Donje čaršije do ispod Gradine, Fikret je saopštio Briši Obraliću i meni da smo primljeni u članstvo KPJ. Tako je te večeri formirana u Maglaju partijska ćelija. Sekretar ćelije bio je Fikret, a članovi Brišo i ja…”v
Ibrišim Obralić Brišo, član partijske ćelije KPJ u Maglaju, prisustvovao je krajem maja1941. godine na partijskom savjetovanju u Tuzlivi i odmah po njegovom povratku pristupilo se sakupljanju oružja.
Na sastanku Vojnog komiteta za tuzlansku vojnu oblast, održanom 15. jula 1941. godinevii odlučeno je da Todor Tošo Vujasinović ide u ozrenski kraj, a posebno u Maglaj. “Ja sam još kao dijete živio s roditeljima u Maglaju. Nekoliko raspusta proveo sam po ozrenskim selima, na Brezicima, u Panjiku. Godine 1937. i 1938. bio sam konfiniran u Bosanskom Petrovom Selu, u čijoj mi je okolini, u Kakmužima, žena radila kao učiteljica… Bilo je to poslije moga povratka s robije u Sremskoj Mitrovici i jednogodišnjeg boravka u Han-Pijesku.”viii
“Maglajska partijska ćelija je počela s pripremama za borbu protiv okupatora i ustaša ubrzo nakon okupacije zemlje i stvaranja NDH. Pripreme su se svodile uglavnom na prikupljanje oružja. Naša veza s višim partijskim rukovodstvom, u to vrijeme, nije bila redovna, ali smo održavali manje-više stalan kontakt s Mjesnim komitetom KPJ u Doboju i s partijskom ćelijom u Zavidovićima. Sjećam se da sam u junu 1941. otišao jednom prilikom u Doboj i sastao se s Ademom Hercegovcem…. Ubrzo poslije toga prisustvovao sam, kao sekretar maglajske partijske ćelije, sastanku koji je bio sazvan u Tuzli i tom smo prilikom dobili uputstva za dalje prikupljenje oružja i novca i formiranje manjih udarnih grupa koje će u datom trenutku stupiti u akciju… Između 10. i 15. jula u Maglaj je došao Mahmut Bušatlija. Poznavali smo se sa studija i on me je potražio u pošti gdje sam radio kao službenik… Između 10. i 15. avgusta, kada su pripreme za početak oružane borbe bile već dobro uznapredovale, javljeno mi je telefonom iz Tuzle da će me idućeg dana na željezničkoj stanici u Doboju ćekati “Čokalija”. Bio je to nadimak za Uglješu Danilovića…Dobijenu poruku (od Uglješe), koja je u stvari predstavljala naređenje Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, odmah sam prenio Toši Vujasinoviću. Tada je zaključeno da akciju započnemo 23. avgusta u zoru, istovremenim napadom na Doboj, Gračanicu i Maglaj. U tom trenutku u selima oko Maglaja je već bilo formirano nekoliko grupa od po 20 ljudi, koje su imale svoje komandire i s kojima je Pero Dokić uvježbavao razne borbene radnje. Te grupe su raspolagale s oko 60 pušaka i nešto revolvera i bombi. Istovremeno su ustaše u maglaju i okolini formirali i naoružali domaću miliciju, s oko 160 pušaka. Osim te milicije, u Maglaju se tada nalazila posada od 40 domobrana i jednog voda žandara. Međutim, pripremajući ustanak, mi smo našom agitacijom uspjeli da unesemo paniku u redove neprijatelja, naročito u redove milicije, u kojoj je bilo dosta ljudi nama naklonjenih.”ix
Desetak dana poslije napada Nijemaca na SSSR, krajem juna, skojevac iz Maglaja Miloš Nedić, došao je u Teslić kod brata, a u stvari, donijeo je proglas CK KPJ od 22. juna, kaže Adem Hercegovac.x
Dolaskom ustaške vlasti u u NDH, počeo je odmah teror nad stanovništvom, posebno srpskim i jevrejskim. ”U tim teškim danima u Maglaju je živjela i radila grupa komunista, članova Partije i simpatizera.: Fikret Dedić, Petar Dokić, Asim Lošić, Ibrišim Brišo Obralić i Šahbeg. Ubrzo sam i ja primljen u SKOJ. Imao sam u te ljude ogromno povjerenje. Često mi je Fikret, ili neki drugi od njih, u prolazu znao reći: – Pripazi se večeras! Značile su te riječi opomenu, upozorenje da bi ustaše i žandari mogli da hapse ili ubijaju, kao što su radili u maju… Zajedno sa Jevrejima, koje su najvećim dijelom dovodili iz Zavidovića. ,,… tjerani smo na prislini rad – da raskrčujemo ruševine. Jednog dana, početkom maja 1941. godine, u nekom kanalu je radio Branko Brane Ilić, sin uglednog maglaskog građanina i trgovca. Kad su ustaše naišle kraj njega, odveli su ga sa sobom. Više se nikad nije vratio u roditeljsku kuću. Ubili su ga na obali rijeke Bosne i bacilli u rijeku. Kasnije su ubili Ukrajinca Vladu Đaduha, zatim braću Simiće – Dimitrija (Dimšu) i Svetozara (Svetu). Bile su to prve žrtve u Maglaju, maja 1941. godine… Kad su ustanici ušli u Maglaj… Moja majka Ljubica plakala je od radosti što čuje ustaničke puške i zvuk crkvenih zvona. Tog momenta moj otac Vojo uđe u sobu, noseći pištolj, štajer, trofej iz prvog svjetskog rata. Pružajući ga, reče: “Evo ti, sine, ovaj štajer! Neka ti se nađe.”xi
“Partijsku organizaciju u Maglaju vodio je banjalučki komunista Fikret Dedlić. U njoj su, osim njega, bili Brišo Obralić, krojač, Asim Lošić, krojač, Šahbeg Smailagić i još neki. Za vrijeme raspusta s njima je radio i student agronomije Petar Dokić, čiji je otac živio u Bradićima kao željezničar. Sa Zavidovićima su održavali vezu uz pomoć Miloša Nedića, apsolventa geodetske škole, i Milorada Savića, skojevca, koji su živjeli u u Bočinji kod Maglaja. U njihovu partijsku organizaciju spadala je i Dušanka Vajić, učiteljica iz Trbuka. Ona je oko sebe okupljala nešto seoske omladine u tom kraju i s njom radila. Pomagali su joj u tom poslu Simo Milošević, bivši vatrogasac pilane u Zavidovićima, koji je poslije okupacije bio otpušten iz službe, i skojevac gimnazista Nikola Orlović.”xii
Zanimljiv je i slijedeći potez mladih ljudi iz Maglaja u vezi sa pristupanjem vlade Cvetković-Maček trojnom paktu. S tim u vezi Asim Lošić, u to vrijeme mladi član KPJ u Maglaju kaže slijedeće: “Vijest o pristupanju vlade Cvetković-Maček trojnom paktu primili smo i mi komunisti i većina građana Maglaja sa zabrinutošću i negodovanjem. Naša je radost stoga bila veća kada smo 27. marta saznali za događaje u Beogradu. Milan Jovanović i ja napisali smo tada pismo generalu Simoviću tražeći od nove vlade da pruži otpor fašizmu i zaključi savez sa SSSR-om. To pismo potpisalo je oko 30 naprednih maglajskih omladinaca.”xiii
iAsim Lošić, U Maglaju, Srednja Bosna u NOB, knj. 1, str. 133 – 134.
iiAsim Lošić, n. d., str. 134.
iiiAsim Lošić, n. d., str. 135.
ivAsim Lošić, n. d., str. 135.
vAsim Lošić, n. d., str. 135.
viU “Hronologiji oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije 1941 – 1945” (Izdanje VII, 1964) piše “25. maja 1941. u Tuzli… održano savjetovanje partijskih aktivista tuzlanske oblasti…”
viiT. Vujasinović, n. d., str. 730.
viiiT. Vujasinović, n. d., str. 731.
ixFikret Dedić, Iz Maglaja na Ozren, Srednja Bosna u NOB, knj. 1, str. 745-747.
xAdem Hercegovac, Na partijskom radu u Tesliću, Srednja Bosna u NOB, knj. 1, str. 455.
xiMomir Lalević, Evo ti, sine, štajer, Srednja Bosna u NOB, knj. 1, str. 769-770.
xiiT. Vujasinović, n. d., str. 731.
xiiiAsim Lošić, U Maglaju, Srednja Bosna u NOB, Beograd 1976, knj. 1, str.135.
Iz knjige Nevenka Petrić: “I zvijezde smo dosezali – Revolucionarni omladinski pokret Srednje Bosne, 1941-1945.” str. 56 – 59.
http://nevenkapetric.org/wp-content/uploads/2011/12/I-zvijezde-smo-dosezali-2.pdf
TV Zaboravljeni Maglaj - Dokumentarni program 