Edhem Mulabdić

Edhem Mulabdić rodio se u Maglaju, tačna godina rođenja nije poznata. U nekim izvorima spominje se 1865. , u nekim 1864. , a u knjizi je zaveden 1862. , pa se ta godina uzima kao godina njegovog rođenja. Mulabdići su se ranije prezivali Kuršumlić, prema istoimenoj džamiji Kuršumliji gdje su njegovi preci bili imami. Po Mula Abdiji, bratu ili bratiću Edhemovog djeda, porodica je prozvana Mulabdićima. Edhemov otac Selim iako je vršio službu poreskog službenika bio je omiljen u čitavom maglajskom kotaru.

Edhemova braća, stariji Mehmed i mlađi Ðulaga, bili su pisari, Mehmed kod kadije, a Ðulaga u gruntovnici. U rodnom Maglaju Edhem Mulabdić završio je mekteb i ruždiju.

Djetinjstvo kod Mulabdića uistinu predstavlja jednu apotezu. U cjelokupnoj našoj književnosti nećemo pronaći svjetlije i sretnije stranice koja slavi djetinjstvo i nepatvorenu, nevinu i uzavrelu ljepotu toga doba. Tu pronalazimo istinsko oduševljenje, gotovo fizički povratak u svijet igre, bezbrižja i iskonskog veselja.

Prilikom okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, kad su austro-ugarske čete nakon borbi zauzele Maglaj, grupa pljačkaša ubija Edhemovu majku Nur–hanumu, i u borbama mu gine starije brat, a mlađi biva ranjen. Tada Mulabdića obuzima misao da iseli u Tursku, ali ga brat od toga odvraća, oženi ga:”… da se dijete za kuću priveže” i povremeno ga zaposli kao pisara u poreskom odjelu maglajske općine. Vremenom umjesto težnje da nastavi školovanje u Istambulu Mulabdića zaokupi želja za obrazovanjem na bosanskom jeziku. Prve osnovne gramatičke izraze maternjeg jezika davao mu je Jovan Čokić, prvi bilježnik u maglajskoj općini, a zatim ostali učitelji Narodne osnovne škole u Maglaju. Od njih dobiva i solidne osnove njemačkog jezika. Vrlo brzo je Mulabdić svladao Bukvar hrvatski, čitao novine Pozor i izreke iz drugih novina, kao i mnoge knjige koje su mu učitelji davali. Kada je osjetio da je sposoban i da može da napreduje, na nagovor svojih učitelja, a uz podršku Mustaj-bega Uzeirbegovića, načelnika maglajske općine, koji mu je omogućio stipendiju od 10 forinti, Mulabdić u maju 1887. dolazi u Sarajevo, raspituje se o uvjetima za upis u učiteljsku školu.

Kod Marka Grivića upoznaje Kostu Hermana koji mu omogućava stipendiju Zemaljske vlade u iznosu od 20 forinti. U jesen iste godine upisuje se u prvi razred učiteljske škole. Škola je radila zajedno sa Narodnom osnovnom školom na Bembaši.

Čekajući imenovanje za učitelja u nekoj od škola Bosne i Hercegovine Edhem Mulabdić provodi četiri mjeseca u neprestanom čitanju. Čitao je Šenou, Eugena Kumičića, Janka Jurkovića i druge, a njihova djela su ga osvojila i činilo mu se kako će jednog dana i sam sjesti i početi pisati. Prvo zaposlenje dobio je 7. novembra 1890. godine u Brčkom sa trećim i četvrtim razredima. Na tom zaposlenju ostaje godinu dana.

U to vrijeme u Sarajevu počinje svoju saradnju sa Mehmed–begom Kapetanovićem, gdje pokreće politički sedmičnjak pod naslovom Bošnjak u kome Mulabdić objavljuje prve literarne priloge I dopise. Premješten je iz Maglaja 1. januara 1892. godine u Sarajevo na novoosnovani Daru-l-mualimin, gdje se obrazuju mualimi. U ovoj školi Mulabdić je ostao osam godina predajući bosanski jezik, historiju i zemljopis. Odgojio je nekoliko generacija mualima koji su u životu bošnjaka odigrali značajnu ulogu: Murad-efendija Hajrović, Hafiz Mehmed Ali–efendija Dukatar, Muhamed Seid–efendija Serdarević, Mustajbeg Halilbašić, Muhamed–efendija Zahirović.

U ovo vrijeme Mulabdić postaje odgovorni urednik časopisa Bošnjak. Na tom mjestu ostaje do kraja 1894. godine. To je prvi list namijenjen bošnjacima na bosanskom jeziku koji propagira iz broja u broj ideju bošnjaštva i bosanskog jezika. Uredništvo i glavni saradnici lista nalaze da su bošnjaštvo i bosanski jezik jednako domovinsko određenje i da su oznake slavenskog korijena, nastavljali su to afirmirati kroz romantičarski zanos i iskrenu odanost Bosni i Hercegovini kao jednoj domovini. Književnim prilozima znalački vođenom polemikom sa onima koji su napadali bošnjaštvo i bosanski jezik te pomoću pouke i zabave, Bošnjak je ne samo popularizirao bogatu tradiciju islama i Bošnjaka već ju je povezivao sa savremenim tekovinama zapadnog svijeta.

Godine 1893. Mulabdić izdaje svoju prvu knjigu, zbirku pripovijedaka pod naslovom “Rukovijet šale”, zatim uređuje Bajraktar kalendar za muslimanski svijet za godinu 1894. , a potom dvije godine uređuje kalendar Mearif. Tih godina se javlja prilozima u listovima Školski vijesnik, Nada, Sarajevski list i kalendaru Bošnjak. Budući da je Bosanska vila objavila negativne kritike njegove prve knjige, uspješno vodi književno kritičku polemiku sa autorom potpisanim pseudonimom Marko.

Zeleno Busenje

Kruna Mulabdićevog književnog rada bilo je objavljivanje romana “Zeleno busenje”, koji je Matica hrvatska izdala 1898. godine.

Uz bogat i raznovrstan književni rad, Mulabdić je iste godine spremio i položio u Zagrebu poseban ispit za nastavnika građanskih škola. Pun poleta stizao je tih godina uspješno obavljati poslove člana odbora i sekretara Sarajevske kiraethane, u njoj organizirati i držati predavanja. Sa Daru-l-mualimina je Mulabdić premješten 1899. godine u Učiteljsku školu u Sarajevu, za prefekta njezina internata i za nastavnika, a od 1902. do 1910. je u Šerijatskoj sudačkoj školi, gdje radi kao ekonom, administrator i nastavnik bosanskog jezika, historije i zemljopisa. Početkom drugog desetljeća Mulabdićeva književnog rada, Matica hrvatska objavljuje 1900. godine njegove prve pripovijetke u posebnoj knjizi pod nazivom “Na obali Bosne”.

U ovo vrijeme na prijelomu XIX I XX stoljeća, Mulabdić prema vlastitoj zamisli, s grupom mladih bošnjačkih književnika i javnih radnika: Osman Nuri Hadžić, Safvet–beg Bašagić, Ademaga Mešić – pokreće porodični list BEHAR. Prvi broj Behara je izišao prvog maja 1900. godine. U prvoj godini urednik Behara bio je Safvet-beg Bašagić, a narednih pet godina uređuje ga Edhem Mulabdić. Pored obimnog rada u Šerijatskoj sudačkoj školi i u Beharu, Mulabdić 1901. godine u listu Nada objavljuje roman Nova vremena. U ovom razdoblju zalaganjem skupine bošnjačkih intelektualaca osnovano je muslimansko društvo Gajret. Godine 1910. premješten je u Prosvjetno odjeljenje Zemaljske vlade gdje je radio godinu dana, a zatim zatim imenovan za školskog nadzornika u sarajevskom okrugu gdje ostaje do 1917. godine.

Od 1917. u upravi Muslimanske ženske osnovne škole i Više djevojačke škole sa ženskom preparandijom ostaje 1923. godine kada je izabran za narodnog poslanika. Kao kandidat Maglaja na listi JMO-a Mulabdić je tri puta biran za Narodnu skupštinu u Beogradu – 1923. , 1925. i 1927. Poslije diktature kralja Aleksandra 6. januara 1929. , Mulabdić se prestao kandidirati. U glasilima JMO-a Mulabdić radi mladalačkim zanosom, počinje da piše priloge za sve listove, uređuje svih pet godišta kalendara Pravda i tad pokreće i postaje glavni urednik lista Novi behar.

Od 1923.godine Mulabdić se angažuje na osnivanju novog bošnjačkog kulturnog društva Narodna uzdanica.

Motivi i zadaci ovog društva su bili da pariraju Gajretu i neutrališu politički uticaj njegovog vođstva među bošnjacima. Edhem Mulabdić se svom svojom voljom posvećuje okupljanju članova društva i pored policijskog šikaniranja i zabrana broj članova raste iz dana u dan. Mulabdić 1929. postaje predsjednik glavnog odbora Narodne uzdanice pa sve do prestanka rada društva 1945. svake godine biva biran za predsjednika glavnog odbora.

Od 1933. pa do 1945. Narodna uzdanica izdaje svoj kalendar pod istim imenom, a priloge objavljuje Edhem Mulabdić. Pokretač je društva za otvaranje đačkih internata. Za te potrebe je u Sarajevu u početku korištena stara bosanska kuća u ulici Bistrik basamaci. Kasnije je sagrađen moderan društveni dom gdje su bile prostorije Narodne uzdanice.

U ovom periodu Edhem Mulabdić doživio je ličnu tragediju kada mu je u Bihaću umro jedinac sin Ešref gdje je obavljena sahrana i klanjana dženaza.

Obilježena je, vrlo svečano, i osamdesetogodišnjica života i rada Edhema Mulabdića. U tu čast, Matica hrvatska objavljuje drugo, dopunjeno izdanje Zelenog busenja, a Glavni pododbor Matice hrvatske u Sarajevu, knjigu Izabrane pripovijesti. Međutim, vrlo skoro, nakon samo nešto više od godine, veliki čovjek ponovo doživljava “nova vremena”, koji su ga ni kriva ni dužna, bacila u potpunu nemilost, zaborav i socijalnu bijedu. Najprije je zatvoren, 4. maja 1945. god. , potom osuđen na 5 godina zatvora, a u martu, 1946. godine, amnestiran je i oslobođen. Ali, od tada, pa sve do smrti, 1954. godine, Edhem Mulabdić je bio žrtvom jedne ideologije koja nije praštala “verbalni delikt”, pa makar on bio počinjen i prije njenog dolaska na vlast. Zabilježeno je da je Edhem Mulabdić umro u totalnoj bijedi, a da ga je posljednjih godina života izdržavao Hamdija Kreševljaković. Možda o svemu najrječitije govori bilješka – faksimil na kraju jednog primjerka drugog izdanja Zelenog busenja, knjige iz privatne biblioteke Alije Nametka, koji – saznavši za smrt velikog pisca i prosvjetitelja – svojom rukom, na kraju svog Predgovora, zapisuje:

Edhem Mulabdić umro je 28.1.1954. godine u Sarajevu, a vijest o njegovoj smrti objavilo je Oslobođenje tek 5. februara.

Nakon što je prošlo pedeset godina od smrti Edhema Mulabdića u periodu od 28. januara do 5. februara 2004. godine nijedne dnevne, ni sedmične novine koje izlaze u Sarajevu nisu objavile čak ni jednog retka u rubrici dogodilo se na današnji dan, ni na jednom skupu nije spomenut Edhem Mulabdić.

(Preuzeto sa http://osem.edu.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=29&Itemid=130)