Arhive oznaka: Milorad Rado Savić

Historija partijske organizacije u Maglaju – Članak povodom 30. godišnjice osnivanja prve partijske ćelije – “Natron” 1970.

Svečano proslavljen značajan jubilej

Trideset godina partijske organizacije u Maglaju

Dodijeljene spomen-plakete najstarijim komunistima Maglaja

Između dva rata na području maglajske opštine nije bilo značajnijeg djelovanja revolucionarnih organizacija, to je bio zaostao kraj bez industrije i bez radničke klase, nosilaca revolucionarnih ideja. Međutim, revolucionarna previranja u Jugoslaviji i uticaj Komunističke partije osjetio se i u Maglaju. Neposredno pred Drugi svjetski rat, od nekolicine zanatskih radnika pokušano je da se formira sindikalna organizacija, ali to nije uspjelo. Što nije uspjelo »zanatlijama« u Maglaju, uspjelo je radnicima u Šumskom preduzeću »Jadrina« u Brezicima, koji su 1939. godine osnovali sindikalnu organizaciju. Tom organizacijom rukovodili su Ljubo Lazarević i Mihajlo Maksimović. Velik uticaj na formiranje ove organizaci je imao je komunista Tošo Vujasinović koji je u to vrijeme radio u Šumskom preduzeću »Jadrina«.

Organizovaniji rad sa naprednom omladinom počinje 1939. godine u Maglaju i njegovoj okolini. Milan Jovanović je još nešto ranije nastojao okupiti omladinu u selu Ošvama gdje je preko Milana Vidovića organizovao analfabetske tečajeve sa tamošnjim mladim ljudima. Pored toga on je, kao napredni beogradski student, inače nastojao da svoj politički rad usmjeri na pitanja vezana za uticaje Partije. On organizuje putem Srpske čitaonice uvježbavanje i prikazivanje naprednog pozorišnog komada »Sluga Jernej i njegovo pravo« od Ivana Cankara, učlanjuje omladinu raznih nacionalnosti u nogometni klub »Soko« itd. Tada već i Petar Dokić počinje dolaziti iz Beograda, donositi naprednu literaturu i okupljati u Maglaju napredne omladince i organizovati ih.

Sa omladinom se tada najlakše politički radilo putem raznih sportskih društava, kulturnih priredaba, izleta itd. U Maglaju je formiran fudbalski klub »Mošk« koji je objedinjavao aktivnost domaćih fudbalera koja je tu počela još prvih dana poslije završetka I svjetskog rata. Preko tog kluba Partija je ostvarivala svoju organizatorsku i političku rukovodeću ulogu i uticaj na te mlade ljude. Od značajnijih omladinskih akcija u Maglaju ističe se izlet u Borik sa naprednim programom koji je 6. maja 1940. godine izvelo zavidovićko Radničko kulturno umjetničko društvo »Rad«. Tu grupu predvodio je poznati tadašnji komunista i narodni heroj Ilija Goranin.

Zatim dolazi omladinska zabava avgusta 1940. godine sa veoma naprednim i revolucionarnim programom, uz učešće omladine iz svih okolnih srezova. Maglaj može posebno biti ponosan da je poslao svoju delegaciju na poznati u našoj istoriji, skojevski kurs Bosne i Hercegovine – kod Bugojna 1940. godine. Delegaciju je predvodio Petar Dokić. Sav rad sa omladinom imao je za cilj njeno političko vaspitanje, a to je bio i način povezivanja maglajske omladine sa omladinom ostalih okolnih mjesta Zavidovića, Tešnja, Doboja, Gračanice. U Maglaju su bile organizovane i tri ilegalne omladinske čitalačke grupe na čijim se sastancima preređivala napredna literatura, sakupljala Crvena pomoć i sl.

To je bilo vrijeme kad je i ilegalna radnica učiteljica iz Trbuka Dušanka Vajić razvila veoma širok politički rad sa omladinom i tamošnjim ljudima.

To je, u grubom, situacija u kojoj je oktobra 1940. godine u Maglaju formirana prva partijska ćelija – organizacija KPJ. Njeni prvi članovi su bili Ibrišim Obralić i Asim Lošić, krojači po zanimanju. Prvi sekretar i njen organizator bio je Fikret Dedić, koji je zbog svog komunističkog rada u Bugojnu izgubio posao poštanskog činovnika i došao da radi u Maglaju. Ova partijska organizacija nije mogla za kratko vrijeme do okupacije Jugoslavije da razvije masovniji rad zbog malobrojnosti radništva i zaostale političke sredine.

Nastavila je još ranije započeti rad sa omadinom, zanatlijama, a kasnije i sa povezivanjem seljaka. Širila je ilegalnu i polulegalnu štampu »Radnički tjednik« sindikalni list iz Zagreba, razne ilegalne literarne brošure itd. Unutar partijski rad bio je uglavnom posvećen ideološkom uzdizanju članova preradom istorije SKPb, direktivnih brošura, »Srp i čekić«, »Proleter« itd. Navratio je tada u Maglaj i Cvijetin Mijatović – Majo koji je u kući Asima Lošića u Gornjoj mahali održao omladinski sastanak, a nešto kasnije u stanu kod Fikreta i sastanak partijske organizacije. U jesen 1940. godine pozvan je iz maglajske organizacije Asim Lošić na oblasno partijsko savjetovanje u Tuzli pod rukovodstvom Pašage Mandžića po pitanjima organizacije, prikupljanja narodne pomoći. Na drugo savjetovanje koje je održano u maju 1941. godine išao je Ibrišim Obralić, a radilo se o dogovoru u čuvanju kadrova od ustaškog terora i najavljenim pripremama za ustanak. Treće oblasno savjetovanje n Tuzli bilo je posvećeno takođe direktivama za ustanak, formiranju vojnih jedinica, prikupljanju oružja itd. kojem je prisustvovao sekretar ćelije Fikret Dedić.

U proljeće 1941. godine primljeno je nekoliko novih članova u Partiju, među kojima Šahbeg Smajlagić, Salim Nalić, Džavid Karamehmedović, Fahir Lošić i Vlado Džaduh.

Šahbeg Smajlagić Brko i Rašid Ruvić. Sliku objavio Dzemo Hasanić u FB grupi “Maglajlije”

 

Dakle, rat je već tu, Jugoslavija je kapitulirala. Partijska organizacija svoje djelovanje morala je da prilagodi novostvorenoj situaciji Organizovana je ustaška vlast – počeo je progon Srba i naprednih ljudi ostalih nacionalnosti, naročito komunista. Do progona komunista naročito je došlo nakon napada Njemačkena Sovjetski Savez 22. juna 1941. godine kada je u Zavidovićima uhapšen Petar Dokić, a dva dana kasnije i u Maglaju dva člana Partije.

Od kapitulacije Jugoslavije partijska organizacija Maglaja svoj rad je orijentisala na što jaču propagandu protiv okupatora i ustaškog režima, na odvraćanju ljudi da stupaju u njemačku vojsku i da odu na rad u Njemačku, na organizovanju prikupljanja oružja, sekretar Dedić Fikret se angažovao na organizovanju skupova sa seljacima Ozrena radi njihove pripreme za ustanak itd. U to vrijeme su sa rada u Zavidoviću već izbjegli Savo Momirović iz Bakotića, zatim Simo Milinović iz Osojnice, na Bočinji su bili napredni omladinci Miloš Nedić i Milorad Savić, u Trbuku Nikola Orlović, Dušanka Vajić itd. što je sve Dediću služilo kao dobar oslonac za taj rad na selu. Osim toga Ibrišim Obralić, preko svoje male krojačke radnje bio je pogodna veza sa nizom seljaka iz okoline Maglaja.

Nešto kasnije je iz zatvora pobjegao i Petar Dokić i na Ozrenu se povezao sa Todorom Vujasinovićem, koji je još ranije, po direktivi Partije došao da na Ozrenu organizuje ustanak. Organizovan je ustanak na Ozrenu. Pod rukovodstvom Todora Vujasinovića kao komandanta i Pašage Mandžića, komesara formiran je poznati Ozrenski partizanski odred sa svojim bataljonima, četama i vodovima.

Dan kasnije od napada na Doboj i Gračanicu napadnut je i Maglaj pod rukovodstvom Petra Dokića, Bože Spasojevića, Save Momirovića i drugih. U ranu zoru avgusta 1941. godine ustaničke čete prodrle su u Maglaj savladavši dosta lako neprijateljski otpor.

Maglaj je tada zaista prvi put bio oslobođen. Zaviorila se crvena zastava, ali su se pod pritiskom jačeg neprijatelja ustanici morali kroz, dva dana povući ponovo na Ozren. Od tada sve do četničkog puča aprila 1942. godine borbe ovog odreda ne prestaju. Pojedinim prepadima pobjeđuje se neprijatelj, uspješno se odupire neprijateljskim ofanzivama, borbom se borci snabdijevaju oružjem, a u Bočinji je Tomo Popović sam od bešavnih cijevi proizvodio ručne bombe za napad na bunkere.

Četnički puč je samo za kratko vrijeme prekinuo partizansku oružanu borbu na Ozrenu. Poznate su kasnije diverzije ustanika na željezničkoj pruzi kod Rječice i Trbuka, u toku rata je obnovljen Ozrenski partizanski odred, dok je jedan dio boraca stupio u Šestu proletersku istočno-bosansku brigadu.

Povremeno su i druge jedinice narodnooslobodilačke vojske vodile borbe na cijelom području opštine Maglaj. U toku rata paljena je željeznička stanica prilikom jednog napada partizanskih jedinica na Maglaj, prelažena je rijeka Bosna, a poznato je dugotrajnije stacioniranje Srednjobosanske brigade i nekih drugih jedinica 53. divizije na sektoru oko Novog Šehera gdje su vođene periodične borbe sa neprijateljskom vojskom.

Zločinstva okupatora i ustaških vlasti nad civilnim srpskim stanovništvom uslijedila su odmah nakon kapitulacije Jugoslavije. Tu su se našli i domaće izdajice i zlikovci, istina ne mnogobrojni, ali po zlodjelima takvi da će ih pamtiti naša novija istorija. To su čuveni koljači i ubice ustaše, Suljica Suljčić iz Misurića i žandar-ustaša-svjetski skitnica Omer Kepa. Njih dvojica su se pridružila crnim ustašama čuvene po zlu Francetićeve legije, poslije povlačenja ustaških jedinica iz Maglaja avgusta 1941. godine i nastavili paljevinu sela i ubistva nevinog civilnog stanovništva.

Pošto je partijska organizacija Maglaja desetkovana nakon odlaska nekih komunista na Ozren, u zatvor i sl. zatim poslije prestanka djelovanja partijske organizacije iz Brezika koju je 1941. godine formirao Todor Vujasinović, nakon povlačenja partizana sa Ozrena poslije puča, ilegalni rad i saradnja sa NOP-om odvijao se pod specifičnim uslovima i na specifičan način.

Prvo je poslije prestanka sa radom partijske organizacije Maglaja formirana skojevska grupa koju poneko naziva i partijskom. Sekretar joj je bio Rifat Smajić, geometar, a članovi: Rašid Ruvić, Fadil Idrizović, a kasnije i Ismet Smajić. Intenzivan je bio rad ove grupe u saradnji sa ustanicima na Ozrenu u doturanju raznog materijala, obavještenja i u prijemu obavještenja koja su se odnosila na stanovništvo ali je to bilo do poznatog četničkog puča aprila 1942. godine.

Kasnije se ilegalni rad i vezivanje za partizanske jedinice u Tešnju, na Ozrenu itd. obavljao preko pojedinaca u Maglaju. To su često bili Nusret Krzić, Salko Pirkić, Zijah Smajlagić, Rašid Ruvić i još neki. Neki od njih su se koristili i domobranskim uniformama u čijim redovima je bio određen broj pristalica NOP-a. Bilo ih je sigurno koji su iskreno simpatisali napredni pokret, a i onih koji su imali određene svoje računice. Ilegalni rad se obavljao preko određenih kurira: u Moševcu preko Huse Hekića kojega su zbog toga Nijemci ubili, zatim u Novom Šeheru preko Emina Deronje itd.

Tek početkom avgusta 1944. godine počinje i u Maglaju nešto organizovaniji i sistematskiji ilegalni rad i saradnja sa NOP-om. Tada, po zadatku Mjesnog komiteta KPJ iz Travnika u Maglaju dolazi Mehmed Krzić – Meša, sa zadatkom da formira odbore narodnooslobodilačkog fronta, omladinsku organizaciju i obavještajni centar. Obavještajni centar je imao zadatak da vojnim jedinicama i društveno-političkim organizacijama na oslobođenoj teritoriji Tešanj – Teslić šalje podatke o neprijateljskim snagama kao i neophodne materijale.

Poslije rata partijska ćelija bila je još nejaka i malobrojna, bez organizacionog iskustva u novim uslovima. Umjesto borbe trebalo je organizovati politički rad, a naročito u likvidiranju ostataka profašističkih i antisocijalističkih elemenata. Zbog toga je njen osnovni zadatak bio brojno i idejno političko jačanje. Na tom planu naročito se istakla omladina, vođena skojevskom grupom koja je formirana još u avgustu 1944. godine. Zbog neiskustva u političkom radu, pokrajinski komitet u Tuzli poslao je grupu prekaljenih skojevaca, koju je uglavnom sačinjavao Komitet SKOJ-a. Delegirani aktivisti od pokrajinskog rukovodstva SKOJ-a bili su Rađaković, Vajo Gojković, Mevlida Delić i Cvija Cvjetinović. Njihov zadatak bio je organizovanje omladine, formiranje sreskog i mjesnog Komiteta SKOJ-a. U ovim rukovodstvima naročito su se isticali Dušanka Simić, Razija i Ismet Dedić, Adi Mulabegović, Neđo Todorović, Anđa Stjepanović, Salija Lošić, Pejo Vukelić i drugi. Ova dva foruma uz pomoć partijske organizacije bili su nosioci svih aktivnosti u obnovi porušenog kraja, organizovanju omladine i tumači svih mjera koje su donosili viši partijski organi.

Odmah poslije rata partijska ćelija koja je u toku rata bila jedno vrijeme rasformirana organizovala se 1. maja 1945. godine od članova Zijaha Smajlagića, Nusreta Krzića i Salke Pirkića, a njen sekretar je bio Meša Krzić. Iz ove ćelije ubrzo je izrasla snažna i brojno ojačana partijska organizacija koja je bila nosilac cjelokupne društveno političke aktivnosti u poslijeratnoj izgradnji.

Danas je komandir čete Đoko Kokanović iz Crnjelova ispričao kako je poginula Dušanka Vajić, učiteljica iz Boljanića kod Gračanice. Ona je jedno vrijeme bila na Majevici upravnik Jablaničke bolnice.

U drugoj polovini aprila 1944. godine usmjerena je neprijateljska ofanziva na Bosutske šume. Mi smo se morali povući preko pruge prema Fruškoj Gori. Sa mojom četom bilo je nekoliko terenskih političkih radnika, koji su se povukli iz Semberije. Među njima bila je Dušanka Vajić. Od ranije sam je poznavao kao političkog komesara bolnice u Gornjem Crnjelovu. Pametna i zgodna djevojka.

Moja četa dobila je zadatak da napadne dobro utvrđeno ustaško uporiše na desnoj obali Dunava. Prišla mi je Dušanka i traži pušku. Hoće i ona u akciju iako to nije predviđeno. Odvraćao sam je da ne ide, ali je ona bila uporna. Tu noć u jurišu na neprijateljske bunkere junački je sa još pet boraca poginula u selu Neštinu i Dušanka.

Dušanka je rođena 1911. godine u Boljaniću, u blizini Gračanice. Otac joj je bio učitelj, brat Slobodan takođe. Mlađi brat Boro studirao je medecinu. Svi su pripadali naprednom radničkom pokretu. Dušanka je, kao učiteljica, bila veoma agilna u radu sa omladinom. Povezala se sa političkim aktivistima KPJ u Maglaju i Doboju. Neposredno pred rat, obučavala je djevojke u pružanju prve pomoći.

Muž Mitar, sa kojim je imala dvoje djece, htio je napustiti Ozren, iako je tu rođen, i odseliti se u Srbiju. Dušanka je nastojala da po svaku cijenu ostanu na Ozrenu. Djecu su odveli u Srbiju i odmah se vratili. Dušanka je 1941. godine postavljena za rukovodioca bolnice Ozrenskog partizanskog odreda u Brezicima. Sa djevojkama koje je obučavala obavljala je čitav posao koji je bio utoliko teži što Ijekara duže vrijeme nije bilo, a ranjenika i bolesnika sve više. Bolnicu nije napuštala ni u najtežim trenucima; Prilikom bombardovanja bila je teško ranjena, liječena je u bolnici u Srebreniku i u Jablanici.

(Iz knjige Radivoje Kovačević SJEVERISTOČNA BOSNA 1944-1945 – PRILOG ISTORIOGRAFIJI  izdavač SUBNOR Brčko Distrikta BiH)

Kliknite da pristupite 103_3.pdf

Todor Vujasinović, Dobojski ustanak

U Maglaju, Doboju, Gračanici i Zavidovićima postojale su pred rat partijske organizacije, čije se članstvo sastojalo uglavnom od zanatlijskih radnika, činovnika i đaka.

Partijsku organizaciju u Maglaju vodio je banjalučki komunista Fikret Dedić. U njoj su, osim njega, bili Brišo Obralić, krojač, Asim Lošić krojač, Šahbeg Smailagić i još neki. Za vrijeme raspusta s njima je radio i student agronomije Petar Dokić, čiji je otac živio u Bradićima kao željezničar. Sa Zavidovićima su održavali vezu uz pomoć Miloša Nedića apsolventa geodetske škole, i Milorada Savića skojevca, koji su živjeli u Bočinji kod Maglaja. u njihovu partijsku organizaciju spadala je i Dušanka Vajić učiteljica iz Trbuka. Ona je oko sebe okupljala nešto seoske omladine u tom kraju i s njom radila. Pomagali su joj u tom poslu Simo Malinović bivši vatrogasac pilane u Zavidovićima, koji je poslije okupacije bio otpušten iz službe, i skojevac gimnazista Nikola Orlović.

 Stanje na području oko Doboja, Maglaja, Zavidovića i Gračanice, nastalo poslije okupacije, bilo je slično stanju koje je vladalo u drugim krajevima Bosne. Okupator je čvrsto sjedio, a ustaška vlast se na brzinu formirala i počela s terorom. Bilo je nekoliko ubistava, a poslije 22. juna počele su i prve deportacije. Naročito se rasplamsala bijesna hajka na nas komuniste. Na sam dan 22. juna uhapšen je u Zavidovićima Pero Dokić. On nije mogao nikako da miruje i upravo je tog dana stigao u Zavidoviće na biciklu koji je petnaestak dana ranije uzeo od Asima Lošića iz Maglaja. Pero je još odranije bio poznat kao komunista i zavidovićka policija, podstaknuta događajima toga dana, uhapsila ga je i sprovela u Maglaj. Pošto je kod njega nađena Lošićeva dozvola za bicikl, uhapšen je odmać i Lošić a s njim i Šahbeg Smailagić jer je policija na obadvojicu odranije sumnjala. Prilikom pretresa njihovih stanova na tavanu Šahbegove kuće nađen je neki partijski materijal i prva glava Istorije SKP (b). Sva trojica su bili zatvoreni u žandarmerijskoj kasarni u Maglaju.

 Jula mjeseca, na prijavu Jovana Seksana, u Doboju je pohapšena veća grupa ljudi, među kojima Čedo Jaćimović, Milan i Veljko Seksan, Miloje Seksan, Obrad Bjelkić-Spasojević, Ranko Pajdić, Novak i Damjan Mrkonjić-Mitrović, Miloš Kupres i Đorđe Đorđić, pod sumnjom da su komunisti. u stvari, bila je to simpatizerska grupa s kojom je radio komunista Čedo Jaćimović.

Za rad na organizovanju ustanka bio nam je potreban svaki čovjek, a eto: maglajska partijska organizacija je bila već u početku prepolovljena i udarac koji nam je bio nanesen hapšenjem u Doboju osakatio nas je u selima oko Doboja, odakle smo najviše očekivali. Zato smo partijskim organizacijama u Doboju i Maglaju postavili zadatak da pohapšene drugove po svaku cijenu iščupaju iz zatvora.

Dobojska grupa s Čedom Jaćimovićem nalazila se u zatvoru Sreskog suda u Doboju. Dedo Trampić mi je pričao kako je dobojska partijska organizacija uspjela da im pripremi bjekstvo. Uz pomoć Envera Ruždije, činovnika Sreskog suda – inače našeg simpatizera i kasnije, od 1942. godine, člana Partije – stupili su u vezu s Jaćimovićem i obavijestili ga o pripremama. Enver Ruždija je uspio da dođe do zatvorskih ključeva i da ih dostavi skojevcu Hasanu Čoliću. Čolić se privukao zatvoru, otključao vrata i tako omogućio cijeloj grupi da pobjegne. Oni su se kod Bušletića prebacili preko rijeke Bosne, naoružali se i prikrivali u Cerovu gaju i na Dugoj njivi. Njihovom bjekstvu pomogao je i Mujo Kafedžić koji je držao kafanu ispod Sreskog suda i koji je učinio i niz drugih usluga našim hapšenim drugovima.

Teže je išlo sa spasavanjem maglajskih drugova – i pored svih nastojanja i upornosti Fikreta Dedića. On je uspio da doturi drugovima u zatvor neke turpije i pile, ali kako je saznao da će Pero Dokić tih dana biti sproveden u Prijeki sud u sarajevo, on je organizovao Perinu otmicu prilikom sprovođenja na željezničku stanicu. Taj posao trebalo je da obave Savo Momirović, Miloš Nedić, Musto Kupusović i Aleksa Lukić. Međutim, uoči samog dana kada je trebalo da bude sproveden,

Pero je uspio da pobjegne. Prilikom bijega uganuo je nogu, ali je uspio da se noću izvuče iz grada, prepliva rijeku Bosnu i skloni kod rođaka Miloša Nedića na Bliznoj iznad Maglaja. Odatle je došao meni.1

S Perom Dokićem i Josipom Jovanovićem podijelio sam sektore rada. Trebalo je da Pero Dokić rukovodi organizacijom na maglajskom sektoru, a Josip Jovanović na dobojskom. Ja sam sa Simom Lukićem i Milovanom Gajićem pripremao gračanički i tuzlanski kraj, rukovodeći cijelom organizacijom rada.

 Krajem jula i početkom avgusta užurbano smo radili na pripremama. U tom radu ubrzo su se istakli neki novi i sposobni ljudi, koji su nam kasnije mnogo koristili. U maglajskom kraju, osim Bože Spasojevića brzo su izbili u prvi red Stanko Panić iz Trbuka, Simo Milanović iz Osojnice, Savo Momirović iz Bakotića, Miloš Nedić iz Bočinje, Jovan Vukelić iz Osojnice, Nedo Jelisić iz Paklenice, u Lipcu Petko Đurić i Ignjat, Petar i Veso Radojčić, u Boljaniću Spasoje i Todor Janković, u Kakmužima Miloš Lazarević. Tih dana uspostavio sam vezu s čovjekom koji nam je mnogo pomogao. Bio je to bivši narednik Todor Panić, rodom iz Boljanića. Njegovo vojničko znanje bilo nam je od velike koristi, a naročito njegova spremnost da s nama ide u borbu bez ikakve rezerve. On nam je doveo još dvojicu podoficira – svoga brata, podnarednika Luku Panića i podnarednika Vojina Panića iz Karanovca.

 Dvadeset i četvrtog avgusta oko jedan sat poslije podne stigao je prvi kurir s izvještajem iz Maglaja. Naši su te noći s oko pedeset pušaka i većim brojem bespuškara, poslije kraće borbe, zauzeli Maglaj. Dio vojnika i milicije su zarobili i razoružali, dok je veći dio pobjegao u pravcu Žepča. Zaplijenili su oko 130 pušaka, 15 sanduka municije, 2 puškomitraljeza, dosta sanitetskog materijala i vojne spreme. Uništili su uređaje na pošti i željezničkoj stanici, otvorili državne magacine s hranom i hranu podijelili uglavnom sirotinji, a jedan dio prebacili u Bakotić. Božo Spasojević je natjerao šefa poreske uprave da mu otvori kasu i iz nje uzeo 700 000 kuna. Kad ga je preplašeni činovnik zamolio za priznanicu, on mu je tu priznanicu zaista napisao i potpisao. Sama akcija na Maglaj uspjela je utoliko lakše što ju je Fikret Dedić uz pomoć Briše Obralića, u samom mjestu prilično dobro pripremio.

 Sutradan, 25. avgusta, oko deset sati ujutro naši su napustili i Maglaj. Oduševljeni uspjehom, oni su u Maglaju održali miting na koji su okupili skoro cijeli grad. Mada smo bili dali direktivu da Dedić i Brišo Obralić treba da ostanu nekompromitovani, jer su imali zadatak da i poslije našeg povlačenja produže partijski rad u Maglaju, neki od boraca koji su ih dobro poznavali izvikali su Fikreta Dedića i natjerali ga da govori na tom zboru. Maglaj je toga dana imao svečan izgled; niko nije radio ništa. Naši su na stari grad istakli crvenu i srpsku zastavu, a na čaršijsku džamiju crvenu i zelenu muslimansku zastavu. Sirotinja je bila naročito oduševljena besplatno podijeljenom hranom iz ustaških magacina. Kada je oduševljenje dostiglo vrhunac, s pravca Bočinje je neki mladić dojahao na konju i sav uplašen saopštio da od Zavidovića kreće velik broj ustaša koji pale i ubijaju sve odreda. Naši su na brzinu organizovali evakuaciju, pozvali ono malo čaršijskih Srba da pođu s njima – odazvalo ih se svega četvoro-petoro – i povukli se prema Smrdinju i Rakovcu. Naravno, morao se povući i Fikret Dedić.

 Sutradan, 25. avgusta, oko deset sati ujutro naši su napustili i Maglaj. Oduševljeni uspjehom, oni su u Maglaju održali miting na koji su okupili skoro cijeli grad. Mada smo bili dali direktivu da Dedić i Brišo Obralić treba da ostanu nekompromitovani, jer su imali zadatak da i poslije našeg povlačenja produže partijski rad u Maglaju, neki od boraca koji su ih dobro poznavali izvikali su Fikreta Dedića i natjerali ga da govori na tom zboru. Maglaj je toga dana imao svečan izgled; niko nije radio ništa. Naši su na stari grad istakli crvenu i srpsku zastavu, a na čaršijsku džamiju crvenu i zelenu muslimansku zastavu. Sirotinja je bila naročito oduševljena besplatno podijeljenom hranom iz ustaških magacina. Kada je oduševljenje dostiglo vrhunac, s pravca Bočinje je neki mladić dojahao na konju i sav uplašen saopštio da od Zavidovića kreće velik broj ustaša koji pale i ubijaju sve odreda. Naši su na brzinu organizovali evakuaciju, pozvali ono malo čaršijskih Srba da pođu s njima – odazvalo ih se svega četvoro-petoro – i povukli se prema Smrdinju i Rakovcu. Naravno, morao se povući i Fikret Dedić.

Pred veče su stigli Josip Jovanović i Husinjani, a nešto kasnije i Pašaga. On me je nasamo obavijestio ović panici koja se prenijela i na kraj oko Doboja; borci i narod su se povukli u Duboki potok pod Preslicom, a neki su otvoreno prijetili da treba odmah pobiti mene, Pašagu i ostale komuniste. Pošto je stanje na gračaničkom sektoru bilo mnogo bolje, dogovorili smo se da odemo u Duboki potok i pokušamo da smirimo duhove. Pašaga je krenuo odmah, ja sam ostao da se dogovorim s Todorom Panićem, koga u taj čas nije bilo tu, a onda isto veče da i ja pođem tamo. Kad sam pred noć stigao u Duboki potok, Pašaga i Simo Lukić su već bili uspjeli da stvari donekle srede. Okupili su narod na zbor i govorili im. Čim sam stigao, održali smo savjetovanje s najodabranijim i najpouzdanijim ljudima, razoružali neke paničare i huškače koji su raznosili razne panične vijesti i to je ostavilo povoljan utisak na masu.

Iste noći smo uspjeli da donekle organizujemo ljude koji su se tu našli. Trbučane i Striježevljane smo uputili prema Trbuku sa zadatkom da zatvore put preko Preslice i posjednu Šain-kamen, Bajića brdo i druge položaje iznad pruge. Pridiljane i Lipčane smo poslali s Petkom Đurićem u pravcu njihovih sela, za koja smo saznali da ih je neprijatelj jednim dijelom popalio. Treću grupu, koju su sačinjavali seljaci Tekućice i Suhog Polja, poslali smo prema Tekućici, gdje smo se sreli s Todorom Panićem i jednim dijelom Boljanićana i Karanovčana.

Na dobojskom sektoru ostavili smo Josipa Jovanovića i Simu Lukića, a mi smo se vratili u Boljanić i tu zatekli Husinjane. Bili su žalosni jer su u borbama kod Doboja izgubili svoga komandira Ivu Bojanovića.

Te noći, 26. avgusta, na sastanku s Pašagom, Todorom Panićem, Josipom Jovanovićem i Simom Lukićem pretresli smo situaciju i donijeli zaključke o tome šta da se dalje radi. Bilo je jasno da selima oko Trebave i na lijevoj obali Bosne ne možemo mnogo pomoći, ali da stanje u ozrenskom kraju, ako odmah krenemo na posao, možemo održati u svojim rukama i srediti ga.

Napisali smo letak narodu Ozrena i Muslimanima i Hrvatima okolnih sela i mjesta. U njemu smo izložili razloge naše borbe i njenu liniju – u smislu letaka koje je tih dana izdavala naša Komunistička partija. Kada smo posvršavali sve te poslove, a to je trajalo dan i noć krenuli smo da obiđemo sela isturena prema neprijatelju, u kojima su se nalazile naše jedinice.

Najprije smo obišli maglajski sektor. Na tom sektoru smo formirali četu i za njenog komandira postavili Božu Spasojevića, bivšeg šumara iz Brezika, čovjeka koji je u prvom svjetskom ratu bio zarobljen u Rusiji, a zatim se kao dobrovoljac-narednik borio na solunskom frontu. Za političkog komesara postavili smo Fikreta Dedića. Vodnik prvoga voda je bio u prvo vrijeme Savo Momirović; vodnik drugog voda – Žarko Šarčević a trećeg, u prvo vrijeme – Simo Malinović.

Posao smo dosta brzo i lako svršili, jer su Fikret Dedić, Pero Dokić, Božo Spasojević i Savo Momirović zajedno s ona dva-tri partijca i nekim otresitijim ljudima, uspjeli da još prije našeg dolaska savladaju paniku koja je nastala poslije povlačenja, a zatim bila podgrijavana agitacijom nekih seljačkih gazda, naročito nekog Stanka Pijunović iz Bukovice. Taj Pijunović je počeo da širi glas da su komunisti, a naročito Pero Dokić i Fikret Dedić – jedan Hrvat, a drugi Musliman – bili namjerno poslani od ustaša da zavedu srpski narod i pomognu njegovo uništavanje. Mi smo huškače brzo ućutkali.

Uz naše borce evakuisalo se nekoliko ljudi i žena iz Maglaja, a među njima i poznati maglajski bukač i nazovikomunista Kasim Drnda. Međutim, Drnda se ubrzo vratio ustašama u Maglaj i da bi im se dodvorio, odnio sa sobom 200 000 kuna koje smo bili zaplijenili u Maglaju.

SB u NOB, knjiga I, VIZ beograd 1976, str. 730-745.

1Prema jednom ustaškom dokumentu, Pero Dokić je pobjegao iz zatvora noću između 15. i 16. jula 1941. godine.

Asim LOŠIĆ: “STUDENTSKO LOGOROVANJE”

 Vrućih avgustovskih dana 1940. godine u Pršljanima, kod Bugojna, održano je “logorovanje beogradskih studenata-planinara”. Međutim, radilo se u stvari o desetodnevnom skojevskom kursu, organizovanom od strane partijskog i omladinskog rukovodstva Bosne i Hercegovine, kursu kojem je prisustvovalo oko 70 studenata, đaka, mladih radnika i seljaka!

Tog ljeta, sarajevski skojevac i skaut Isak Ozmo Puba dobio je od Pavla Goranina i Rate Dugonjića zadatak da pronađe pogodno mjesto gdje bi se pod firmom Udruženja studenata-planinara Beogradskog univerziteta mogao, neometan od žandara i policije, održati veći višednevni skup omladinaca. Obišavši prethodno neka mjesta oko Zavidovića i Olova, on je najzad, zajedno s Mahmutom Bušatlijom Bušom, studentom iz Bugojna, koji će biti “domaćin” kursa, u Pršljanima blizu Vesele, sela ispod planine Stožera, pronašao u šumi napuštenu staru lugarsku kućicu. Tu između proplanaka, kroz mirišljavi čair, proticao je potok. Ambijent ne samo da je bio divan već je pružao i idealne mogućnosti za logorovanje.

Jednog dana, Petar Dokić mi je saopštio da zajedno s njim i omladincem Miloradom Radom Savićem iz sela Bočinje treba da pođem u Bugojno na neki politički skup nazvan “Studentsko logorovanje”.

Da bih zataškao trag, zatvorio sam svoju krojačku radnju u Maglaju, rekavši svima da odlazim u planinu na oporavak. Dobio sam neku lažnu studentsku legitimaciju, a to će biti slučaj i sa svim ostalim učesnicima kursa koji nisu bili studenti, i na maglajskoj željezničkoj stanici našao se s Petrom i Radom. Uza svu konspiraciju, našlo se tu i nekoliko drugova, koji su došli da nas isprate na put (poslije su mi ti drugovi rekli da su pretpostavljali da odlazim na neki organizovani politički skup).

U Lašvi, željezničkoj raskrsnici, gdje je trebalo da pređemo u voz prema Bugojnu, našao se priličan broj mladića i djevojaka koji su pristizali od Sarajeva i Bosanskog Broda. Petar je mnoge od njih poznavao. Sjećam se da me je tada upoznao sa studentkinjom Radojkom Lakić.1

Do mjesta logorovanja stigli smo bez poteškoća. Kurs je počeo pjevanjem “Internacionale”. Bio je to nezaboravan prizor: sedamdeset mladića i djevojaka, mladih komunista, u zanosu koji može da da samo mladost, prkosno i ponosno pjevaju svoju proletersku himnu!

U logoru je vladala primjerna disciplina: ujutro zajedničko ustajanje, zatim fiskultura, doručak, a onda zajednička predavanja, pa ručak i, najzad, uglavnom u toku popodneva, učenje po kružocima. Predavanja su obuhvatala teme o Partiji, sindikatima, radu s omladinom, radu sa ženama… Jedno predavanje druga Avde Hume, ne sjećam se više na koju temu, duboko me se dojmilo. Slušajući ga, stalno sam njegovu sadržinu upoređivao sa člankom koji sam prije toga čitao u ilegalnom organu KPJ “Proleteru”, misleći da ga je on pisao.

Naveče bismo se obično okupljali oko logorske vatre, slušali recitacije, političke satire na tadašnje društveno uređenje, pjevali borbene pjesme, domaće i strane, naročito ruske, vodili razgovore… Iako smo se nalazili u relativno pustom planinskom kraju, naišao bi ponekad neki seljak i, zastavši, sa čuđenjem posmatrao taj za njega neobičan svijet.

Kurs se bližio kraju. Izgledalo je da će ovaj put skup skojevaca proći bez uobičajenog epiloga – sukoba s policijom. Ali, ne bi tako!

Bilo je popodne, sjedili smo u hladovini, na jednoj strmoj kosi ispod gaja, i slušali predavanje o sindikatima, koje je držao drug Salih, obućar iz Bihaća.2 Sjajno je govorio, tako da su se mnogi drugovi koji ga nisu poznavali pitali da nije, možda, po zanimanju profesor ili književnik!

– Žandari! – povika neko.

Zaista, livadom, na udaljenosti od oko tri stotine metara, išle su prema nama dvije žandarmerijske patrole s puškama na gotovs. Zgledasmo se. Oklijevati se nije smjelo. Počesmo da se pravimo pomalo nevješti, kao, eto, tu sjedimo slučajno, onako iz dosade. Jedan po jedan ili dvojica ustadosmo i počesmo da šetamo. Rato Dugonjić dobaci Isaku Ozmi Pubi:

– Ti si komandant logora, zadrži ih dok sklonimo materijal!

Na ulasku u logor, pokraj postavljenog slavoluka, žandarmerijski narednik je pokazivao Pubi pismeno naređenje o raspuštanju logora. Puba, a zatim još neki drugovi, ubjeđivao je žandare da je nemoguće odmah prekinuti logorovanje, jer među studentima ima nekoliko bolesnih itd. Na kraju je žandarmerijski narednik pristao da jedna delegacija pođe do sreskog načelnika u Bugojno i da od njega traži dozvolu za dalji boravak.

Otišla je delegacija na čelu s Pubom. Načelnik ih je dočekao s pištoljem na stolu, kao neke razbojnike. Počela su ubjeđivanja. Puba i drugovi su tvrdili da je tehnički neizvodljivo da se odmah prekine logorovanje, ljutili se tobože, izigravali naivčine ističući neprekidno da među studentima na logorovanju nema komunista, tražili telefonsku vezu sa Zagrebom da tamo intervenišu…

I, konačno, načelnik je dozvolio da se logorovanje produži, ali samo još 24 sata. Taman toliko koliko nam je bilo potrebno da proučimo preostali materijal.

Žandari koji su ostali u blizini logora, poslije odlaska delegacije, vratili su se ubrzo u Bugojno.

Slijedećeg dana uveče organizovana je posljednja logorska vatra pod nazivom “Špansko veče”. Pored ostaloga, Miljenko Cvitković Španac trebalo je da nam izloži svoje utiske i lične doživljaje iz borbi u španskom građanskom ratu i prilikom povratka u domovinu. Program je počeo, ali naša “izvidnica” je ubrzo javila da opet dolaze žandari.

Sada više nije moglo biti diskusije: moralo se bez pogovora putovati.

Sutradan ujutro, pred napuštanje logora, na rastanku, ponovo smo svi zajedno, stojeći ispod jednog gaja, otpjevali “Internacionalu”.

Tog dana Bugojno je doživjelo neviđen prizor. Smatrali smo da više nemamo šta da krijemo. Tišina i učmalost kasabe bili su razbijeni: ulicama maloga grada pod Stožerom marširala je velika grupa mladića i djevojaka pjevajući “Bilećanku”, “Budi se istok i zapad” i druge revolucionarne pjesme. A čitavo Bugojno kao da se sleglo na ulice…

Ista se slika ponovila i na željezničkoj stanici. Policajci su samo slijegali ramenima, snebivali se, ne znajući ni sami šta da rade. Poslije se pričalo da su htjeli prije polaska voza da otkopčaju vagone u kojima su se nalazili “studenti”, ali su od toga odustali. Ko vele: Neka idu, neka ih samo đavo nosi što dalje od nas!

Tako se završio skojevski kurs u Pršljanima, kurs koji je, nesumnjivo, odigrao značajnu ulogu u uzdizanju političkih kadrova i njihovom pripremanju za nastupajuće okršaje koje će voditi Komunistička partija Jugoslavije.

skoj0001

Srednja Bosna u NOB-u, članci i sjećanja, knjiga prva, str. 141-143.

1Radojka Lakić – studentkinja Filozofskog fakulteta u Beogradu, rodom iz Mrkonjić-Grada. Poslije hapšenja i zvjerskog mučenja u sarajevskom ustaškom zatvoru, odvedena oktobra 1941. godine na strijeljanje, koje je dočekala s revolucionarnom pjesmom na usnama. Narodni heroj. Primjedba redakcije.

2Salih Mušanović, obućarski radnik, član Mjesnog komiteta KPJ u Bihaću 1931-1932. godine. U provali partijske organizacije 1932. godine uhapšen i osuđen na šest mjeseci robije. Od 1938. godine do odlaska u partizane 1941. godine sekretar MK KPJ Bihać. Poginuo u kozarskoj ofanzivi juna 1942. godine. Primjedba Redakcije.

Asim LOŠIĆ: U MAGLAJU

Poslije završenog krojačkog zanata u Križevcima, radio sam u Sarajevu, Zenici, Begovom Hanu, Zavidovićima i najzad, 1939. godine, otvorio sam u svom rodnom mjestu Maglaju vlastitu krojačku radionicu.

Jednog ljetnjeg dana 1940. godine Petar Dokić, s kojim sam se u međuvremenu povezao, saopćio mi je da u Maglaju treba da organizujemo omladinsku priredbu s programom, koji će svojom revolucionarnom sadržinom odudarati od stereotipnih programa na priredbama “Gajreta”, “Uzdanice” i “Prosvjete”. Ubrzo je formirana neka vrsta organizacionog odbora priredbe, u koju su, osim mene, ušli studenti Milan Jovanović i Hamdija Stočanin, krojački radnik Ibrišim Brišo Obralić i neki drugi omladinci.

Organizovali smo pjevački i recitacioni hor i dramsku grupu i u sali Sokolskog doma, koja je imala pozornicu, počeli probe. Utvrdili smo program: pozdravni govor – Hasan Smailagić zvani Šahbeg, krojački radnik; horska pjesma “Hej Slaveni”; solo recitacija pjesme Alekse Šantića “O klasje moje” i pjesme “Mi mladi bismo života htjeli”; živa slika s horskim recitalom; igrokaz “Vau, vau”; horska pjesma “Omladinci, omladinke velik nas je broj”. . .

U igrokazu “Vau, vau” radilo se o radniku jedne kapitalističke zemlje koji je, gladan, iz izloga radnje uzeo kobasicu; na njega se sručuju i sudstvo i vlast. Međutim, u toj istoj zemlji caruju korupcija i pljačka koja doseže milionske iznose, ali pošto to čine bogataši i političari, protiv njih se ništa ne preduzima, niti oni odgovaraju za svoja prljava djela. Cijela radnja igrokaza izražava se lajanjem (“Vau-vau”) i mimikom. Ulogu radnika optuženog za krađu kobasice tumačio sam ja, ulogu žandara Vlado Đaduh, a uloge suca, državnog tužioca i branioca Petar Dokić, Džavid Karamehmedović i Hamdija Stočanin.

Živa slika: na velikom bijelom platnu, sličnom bioskopskom ekranu, razapetom na pozornici, nacrtan je kolonizator s tropskim šeširom na glavi i s bičem u ruci, a ispred njega crnac, koji očekuje gospodarev udarac; na znak gonga nas nekoliko, u kratkim gaćicama, okićeni lisnatim granjem oko pojasa, pojavljujemo se i izgovaramo riječi negodovanja . . .

Predviđeni program morali smo dati na odobrenje u sresko načelstvo. Zahvaljujući snalažljivosti Petra Dokića i Milana Jovanovića prošao je cenzuru a da nije znatnije osakaćen.

Osim rada na pripremanju umjetničkog dijela priredbe, bilo je još mnogo toga što se moralo uraditi. U prvom redu trebalo je obezbijediti publiku, naročito prisustvo omladine. Najteže je bilo sa ženskom muslimanskom omladinom. “Sokolana” se nalazila na drugoj strani rijeke Bosne kamo omladina skoro nikada nije dolazila. Osim toga, u to vrijeme, Muslimanke nisu prisustvovale javnim skupovima. Zato smo se međusobno dogovorili da svaki od nas aktivnih učesnika dovede na priredbu svoju sestru, a ona da povede neku svoju rođaku ili komšinicu. Pozvali smo i omladinu iz okolnih mjesta – Gračanice, Doboja, Tešnja, Žepča i Zavidovića, koja je stigla na sam dan održavanja priredbe. Grupu omladinaca iz Doboja predvodio je Esad Uzunović, dok je grupa iz Tešnja, sa studentom agronomije Husom Hodžićem, došla na biciklima. Kolona od dvadesetak biciklista došla je iz Tešnja s dvije strane: iz Novog Šehera i sa Karuša, a zatim se u Maglaju spojila i preko mosta prešla u stari dio grada. Bila je to, za ono vrijeme, zaista impozantna slika. Teško je opisati uzbuđenje koje nas je obuzelo kada smo ugledali tu kolonu: osjetili smo da nismo sami, postali smo nekako sigurniji, slobodniji …

Sala Sokolskog doma imala je oko 200 sjedišta, ali bila je dupkom puna. Bili su tu i predstavnici vlasti: sreski načelnik Mihajlo Nestorović i njegov zamjenik Ivica Simeon. Atmosfera je bila veoma interesantna: kod nekih omladinaca i građana primjećivao se izvjestan strah – ulazili su u “Sokolanu” i izlazili ne usuđujući se da zauzmu svoja mjesta sve dok se sala nije napunila.

Čim je program počeo, zamjenik sreskog načelnika Simeon pojavio se iza kulisa protestujući što što se izvode tačke kojenisu prošle cenzuru. Međutim, to je bilo samo djelimično tačno. Osim rečenice “Mi nećemo rat, mi nećemo smrt” iz pjesme “Mi mladi …”, koju je recitovao Petar Dokić, a koju smo namjerno izostavili iz programa prilikom podnošenja na cenzuru, svi ostali tekstovi su bili odobreni, samo riječi izgovarane na pozornici drukčije su zvučale i izgledale nego na papiru.

Ubrzo je sreski načelnik Nestorović napustio priredbu, a za njim još nekoliko građana. Međutim, mi smo u sali rasporedili napredne omladince tako da su bili izmiješani s ostalom publikom i na izvjestan način davali ton cijeloj priredbi.

Uprkos intervenciji Ivice Simeona, izveden je cijeli program. Sala je prosto grmjela od aplauza; skoro sve tačke su morale biti ponovljene. U takvoj situaciji, poslije završenog programa omladinu nije bilo teško zadržati na zabavi; igrala su se kola, pjevale borbene pjesme. Priredba se pretvorila u ono što smo željeli – u manifestaciju naprednog radničkog i omladinskog pokreta. Evo stihova omladinske revolucionarne pjesme “Protiv rat i fašizma, svi ćemo u boj” i njen refren “Hej, zasučimo rukave, znoj neka lije, izgradićemo novoga čovjeka” nije odzvanjao samo salom već se kao melem lijepio za srca prisutnih mladića i djevojaka . . .

Međutim, ova priredba imala je i drugu stranu medalje. Njeni organizatori i neki aktivni učesnici našli su se u policijskoj kartoteci kao politički sumnjivi; Hasan Smailagić pozvan je poslije nekoliko mjeseci kao vojni obveznik u rezervu, ali se umjesto u kasarni obreo u koncentracionom logoru u selu Međurečju kod Ivanjice . . .

 Ubrzo nakon ove priredbe otišao sam s Petrom Dokićem i Miloradom Savićem Radom na skojevski kurs, koji je održan u okolini Bugojna.

Poslije povratka s kursa upoznao sam se s novim službenikom pošte u Maglaju Fikretom Dedićem. Često smo se sastajali i razgovarali. Jedne večeri, oktobra 1940. godine, dok smo šetali od Donje čaršije do ispod Gradine, Fikret je saopštio Briši Obraliću i meni da smo primljeni u članstvo KPJ. Tako je te večeri formirana u Maglaju partijska ćelija. Sekretar ćelije bio je Fikret, a članovi Brišo i ja.

Rad naše ćelije – sastanke smo održavali približno svakih petnaest dana – svodio se na izučavanje marksističke literature, u prvom redu “Istorije SKP/b”, na propagiranje komunističkih i antifašističkih ideja i na prikupljanje “narodne pomoći”, najčešće u novcu, što je dostavljano porodicama drugova koji su se nalazili na robiji ili po zatvorima.

U vezi sa organizacijom “narodne pomoći” pozvan sam krajem 1940. godine na savjetovanje zakazano u Tušnju kod Tuzle. Krenuo sam vozom. U kupeu sam sreo Ivicu Kralja iz Zavidovića. Upitao me je kuda idem.

  • Djevojci – rekoh mu.

Kada smo stigli u Karanovac, u kupe uđe Velo Šuput iz Gračanice. I on reče da ide djevojci! Međutim kada smo izišli iz voza, sva trojica krenusmo… u Tušanj. Tu, u jednoj osamljenoj kući, opkoljenoj voćnjakom, nađosmo se ponovno.

Ne sjećam se tačno datuma tog savjetovanja, ali znam da ga je pripremila partijska organizacija Tuzle i da je, pored ostalih, bio prisutan i Pašaga Mandžić.

Vijest o pristupanju vlade Cvetković-Maček trojnom paktu primili smo i mi komunisti i većina građana Maglaja sa zabrinutošću i negodovanjem. Naša je radost stoga bila veća kada smo 27. marta saznali za događaje u Beogradu. Milan Jovanović i ja napisali smo tada pismo generalu Simoviću tražeći od nove vlade da pruži otpor fašizmu i zaključi savez sa SSSR-om. To pismo potpisalo je oko 30 naprednih maglajskih omladinaca.

Srednja Bosna u NOB, Članci i sjećanja, knjiga I, str. 133., Vojno izdavački zavod, Beograd, 1976.