Arhive kategorije: Natron

IGOR KOS – Članak u listu NATRON, januar 1974

NA ODLASKU IZ MAGLAJA

IGOR KOS – ČOVJEK KOJI NAS JE ZADUŽIO

DIO ŽIVOTA MEĐU NAMA U LJEKARSKOM MANTILU I BEZ NJEGA

Ne znam odkud uredniku ideja da baš ja pišem o Igoru Kosu. I to sada kada on odlazi. To je, da tako kažem, posao, koji bih najmanje volio da uradim. Možda zato što se bavim proučavanjem prošlosti našeg grada? Ali Igor nije prošlost. Istina – došao je u Maglaj 1958. godine, istina – pamti našu fabriku iz vremena kada je u njoj bilo 970 (!) radnika, kada je on počeo (kao mlad Ijekar!) da radi u dvije prostorije u Upravnoj zgradi uz pomoć jedne medicinske sestre, tri bolničara i jednog službenika. Ipak je to već istorija.
Mogli bismo reći da je zdravstvena zaštita naših radnika rasla zajedno s tom malom ambulantom, zajedno s njim. Počev od bolesti koje ni po čemu nisu nalikovale na oboljenja industrijskog radnika, jer on to još onda i nije u potpunosti ni bio, bolesti s kojima se Ijekar opšte prakse susretao u našem krugu i liječio. Liječio i upoznavao ljude. Tako već 16 godina.

Koliko su velike godine? A posebno kad ih je 16. Jedna do druge? Godine za koje se obično kaže da su najljepše, najplodnije. Podvući i sabrati. Oduzimati, dijeliti. Ja ću pokušati da nabrajam. Ne redom. Jer u tom nizu teško je reći šta je bilo prije, a šta poslije. Sve je jedno.

U početku i od početka s najmlađim, u zabavištu. U Crvenom krstu je negdje od 1962-63. godine. Predavanja, kursevi. Oko 20 seminara: Kosova, Jablanica, Brezove Dane, Novi Šeher, Ponijevo, Krsno Polje, Trbuk, Rakovac, Maglaj. Akcija dobrovoljnih davalaca krvi. Član Mjesne konferencije SSRN, Opštinske konferencije i izvršnog odbora, potpredsjednik, a onda biran za člana Republičke konferencije SSRN.

Eto, vidite, u tome je greška. Ne može se pisati o čovjeku nabrajajući funkcije! Gotovo da zaboravim da je ovdje stvorio još jednu organizaciju. Važnu. Oženio se. Kako se sve to desilo — zaista ne znam, iako sam bio komšija. Ali znam pouzdano da su uskoro Vera i Igor častili, jer je došao novi građanin Maglaja – Andrej, pa onda i Branko. U svemu dosljedan i temeIjan! Možda tu treba dodati i podatak da je bio izabran za počasnog člana Izvršnog odbora Konferencije za društvenu aktivnost žena, iako činjenice koje sam prije izložio nemaju nikakve direktne veze s ovim. Jednostavno: rad na prosvjećivanju, a posebno na prosvjećivanju žena na selu donio mu je i ovo počasno zvanje. I ne samo to 1966. godine dr Igor Kos postao je član Saveza komunista Jugoslavije. Ovdje, kod nas, u Maglaju. I poslanik Socijalno zdravstvenog vijeća Republičke skupštine BiH 1969-71. I odbornik SO, laureat Šesnaestoaprilske diplome, član Opštinskog odbora STVS i nosilac Ordena za vojne zasluge sa srebrnim mačevima. I član Savjeta Osnovne škole “Petar Dokić” punih 6 godina, a dječaci su već završili s bukvarom.

Ne znam kako je uredniku došla ideja da ja sve ovo pišem. Ja sam zaboravio da napišem da mi je Igor, da mi je Vera – prijatelj. A o tome, u nekom ozbiljnom članku, koji je posvećen njihovom odlasku od nas, ne treba pisati. Treba. Jer – nisu oni samo moji prijatelji. A to je, možda, najveće odlikovanje, priznanje tim ljudima. Mi smo prijatelji jednog čovjeka i jedne žene koji odlaze jer moraju otići. Uvijek se nekuda odlazi i protiv naše volje. Iza, ostaju godine, prijatelji idu dalje zajedno. Sada ih u Tvornici ima 2.800, koji su ovih zadnjih dana januara svi našli neku bolest da se još jedanput vide sa svojim Ijekarom. Navikli na njega, navikao na njih, prepoznavao ih je u njihovim bolestima i nedaćama i liječio toliko dobro da već svi misle kako ih niko tako dobro i uspješno neće moći da liječi. 16 godina su dolazili u ambulantu ljudi. Najprije 970 a sada 2.800. Nekada i 180 dnevno. Za svakoga je bila potrebna i riječ ohrabrenja, podrške, pravi lijek i osmijeh. Ne onaj profesionalni nego ljudski i prisni, osmijeh čovjeka, koji sa svojim pacijentima boluje rađa se i umire. Možda je zato rastanak težak. Pitanje je samo – koliko je to opšte rastanak. Sa 2.800 radnika, sa 16 suradnika u Zdravstvenoj stanici, konačno – sa svima nama koji se sada s njim pozdravljamo. Pozdravljamo se sa Ijekarem specijalistom medicine rada. Eto, to sam napisao. A sigurno je da nisam sve rekao. Ako ništa drugo, ne mogu da zaboravim da mu svi želimo uspješan nastavak rada u njegovom Zagrebu, njemu, Veri, a njihovim mališanima uspjeh u školi.

Radivoj SUŽNJEVIĆ

List “Natron” 30. 04. 1977. Članak o Ahmetu Mustabašiću

POVODOM DODJELJIVANJA PRVOMAJSKE NAGRADE SSJ

SRETNO AHMETE!

AHMET MUSTAJBAŠIĆ PRIMIO PRVOMAJSKU NAGRADU I POVELJU

Nekada je tu bilo plodno Liješničko polje uz prugu uzanog kolosijeka gdje se smjestilo i nekoliko kućeraka. Samo zato što su bili bliže Ulišnjaku, pripadali su tom naselju, a u stvari dijelila ih je rijeka Bosna. Sada je na tom liješničkom polju tvornica Natron, protegla se od ušća rijeke Liješnice, pa sve tamo do naspram prvih kuća Ulišnjaka. Sada tu prolazi pruga koju su gradile omladinske brigade. Nema više ni onih kućeraka. Nešto je porušeno, jer je trebalo prostora za Tvornicu, a nešto je porušeno da bi se izgradile nove i ljepše kuće.

Mehmed Mustajbašić, abadžija, životario je ovdje na malo zemlje i u skromnoj kući, svojim radom podizao je sedmero djece. Za svako je našao po neki posao, neko zanimanje. Ahmet koji se rodio 1932. godine, pješačio je svakog dana, četiri godine u osnovnu školu u Maglaju, a odmah poslije rata pošao je na izučavanje limarsko-bravarskog zanata u Zavidovićima. Naukovanje je završio kod Mustafe Krzića u Maglaju.

Još za šegrtovanja, Ahmet se uključio u omladinske akcije, bio je na izgradnji auto-puta Bratstvo-jedinstvo, na izgradnji Novog Beograda, na akcijama sječe šume i slično. Kad se »oslobodio«, kad je položio ispit otišao je u vojsku i to u vrijeme onih nemirnih događaja oko Trsta u jedinici koja je tamo bila raspoređena.

Po dolasku iz Armije za Ahmeta Mustajbašića počinje novi život. Počela je izgradnja tvornice Natron i on se 12. maja 1954. godine upisao u matičnu knjigu ove Tvornice. Počeo je da radi u jeku izgradnje, a ostao je do danas, prolazeći kroz sve faze njenog rasta i razvoja.

Kad se zaposlio, kad je stao na svoje noge, počeo je da misli na budućnost, oženio se, stekao je svoj dom. Izgradio je kuću na komadu zemlje – očevine, što je ostala nezahvaćena tvorničkim krugom. Tu on sad živi, može se reći pored ograde Tvornice. On je i na taj način vezan sa njom. a inače kažu da je on više u Tvornici nego kod kuće, uvijek je u Pogonu kad god to zatreba u bilo koje doba dana ili noći.

Valjda da ne iznevjeri tradiciju Ahmet se postarao i za brojnu porodicu, ima petoro djece, najstariji sin završava Mašinsko-tehničku školu u Doboju, a najmlađa kćerka sprema se da pođe u prvi razred osnovne škole.

-Bio sam ja u ono poslijeratno vrijeme član folklora u Maglaju, a sada nemam vremena da se nečim bavim. Ponekad se umiješam sa djecom kad igraju loptu i to je sve. Kad nisam u fabrici moram pomoći i oko kuće, obrađujem malo bašte, žena vodi brigu o domaćinstvu. Imamo i jednu kravu, dobro mi dođe, više radi djece. Znate kako je, ja sam radim, a ima nas.

To je eto naš Ahmet Mustajbašić, visokokvalifikovani majstor, predradnik bravara održavanja u Proizvodnji papira. Iznenadio se kad je čuo da su ga drugovi iz Sindikata predložili za nagradu za njegovo dugogodišnje primjerno zalaganje u radu za isticanje u rješavanju problema, naročito za vrijeme remonta i u drugim prilikama. Bio je Ahmet biran u mnoge organe samoupravljanja. Sada je član Delegacijo OOUR Proizvodnja, delegat je u Zajednici penziono-invalidskog osiguranja, član je Savjeta mjesne zajednice Liješnica.

U kući Ahmetovoj radost i iznenađenje, a na pitanje šta misle sa novčanim dijelom nagrade koja iznosi 3 miliona starih dinara, dileme nema. Već je određeno da se ta sredstva odvoje za školovanje djece. Tako Ahmet želi da i njegova djeca postanu vrijedni radnici, graditelji socijalizma, da slijede njegov put.

– Da znate drugovi kako mi je bilo kad sam krenuo u Beograd. Nisam mogao da se snađem pred zgradom Saveznog izvršnog vijeća, a kada sam tamo ušao, ono sve naši državni i politički rukovodioci, pa lijepo razgovaraju sa svima, a ja sam to do sada samo na televiziji gledao.

-To sam eto doživio i to je za mene nezaboravno, ja stvarno moram da zahvalim svima koji su me predložili i koji su prihvatili prijedlog da ja ove godine budem jedan od nosilaca ovog visokog priznanja koje se daje našim radnicima, rekao nam je Ahmet Mustajbašić na rastanku.

A mi bi dodali pored naše, još jednu čestitku, razglednicu iz Trstenika upućenu na Ahmetovu adresu u kojoj doslovce piše: »Čestitamo vam nagradu. Vi ćete nam biti primjer kako treba raditi i voljeti domovinu«. U potpisu učenici i učitelj I razreda osnovne škole Trstenik.

I.D.

“NAŠI JUBILARCI” – List “Natron” 29. 11. 1975. godine

FRANJO DUVNJAK, radnik na kanalu, u RJ-100. U Tvornici zaposlen od septembra 1955. godine.

Prvo sam radio u Transportu na istovaru uglja, pa u Sjekaoni. Posljednjih 15 godina radim na Drvnom prostoru.

Franjo je iz Vrela kod Teslića. Već 20 godina živi odvojeno od porodice koju obilazi samo »kad je velika sloboda«. Rekao nam je da mu to teško pada, ali i to da se već navikao na tu razdvojenost. Treba još nekoliko godina izdržati do penzije.

Kad sam došao na Drvni prostor bilo nas je svega dvadesetak. Sve se radilo ručno. Bilo je naporno… Danas je puno lakše, mašine obavljaju najveći dio poslova. Što je najvažnije, teške trupce više ne istovaramo ručno.

 

BEGO MEHINAGIĆ, nadposlovođa Pogona sjekaone. U Tvornici zaposlen od 17. 9. 1955. godine.

I onda je, kao i danas, bio problem dobiti posao. Kao KV bravar nisam bio primljen u radionicu nego u Celulozu, na mjesto I pomoćnika perioca celuloze. Negdje 1957. godine u julu, manjom reorganizacijom radnih mjesta u Celulozi raspoređen sam u Sjekaonu, za smjenovođu. Kasnije sam se doškolovavao i završio za VKV radnika metalnog smjera i prerasporeden na današnju dužnost.

Upravo se dogovaramo da u Pogonu celuloze na dnevni red još ozbiljnije postavimo pitanje discipline. Dolazili smo u situaciju da sa čovjekom koji dva i po mjeseca nije dolazio na posao ne možemo raskinuti radni odnos dok ga ne nađemo i dok ne potpiše pismenu izjavu.

 

SAFIJA KLENOVŠEK, izlagač sortiror, u RJ-330/1. U Tvornici zaposlena od 12. 4. 1955. godine.

Bilo nas je 26. Počele smo u Papir hali, jer još nije završena montaža Konfekcije. Čistile smo dijelove mašina, pomagale radnicima i obavljale razne druge poslove. 1956. godine, poslije montiranja Konfekcije prešli smo u ovaj Pogon. Radilo se tada pod veoma teškim uslovima, malo nas je bilo. Nije bilo grijanja, društvene ishrane, na poslu se ostajalo i po 10 do 12 sati, nije bilo slobodnih dana… Pa ipak disciplina je bila jača.

Interesantno je kako smo ja i ostale radnice saznale da je Kuhaona počela da radi. Doručkovale smo i odjednom osjetile miris kiselog kupusa. U to vrijeme svako je sebi donosio doručak. Počele smo da zavirujemo jedna drugoj u kantice, tražeći kupus. Tada je naišao Juraj Vancaš i upitao nas šta to radimo. Kada smo mu rekle nasmijao se i kazao: »E, to je Kuhaona počela da radi. Od danas, pa dok postoji Tvornica, pratiće vas ovaj miris.

IBRAHIM MUJANOVIĆ, radi na održavanju Pogona u doradi. U Tvornici zaposlen od 16. 6. 1955. godine.

Kada sam došao u Tvornicu prvo sam radio na mjestu smjenovođe u Pogonu regeneracije. Poslije izvjesnog vremena bio sam premješten u Papir halu, poslije toga u Doradu na radno mjesto strojovođe poprečnog rezača. Kako se Tvornica modernizovala i usavršavala, tako sam i ja nastojao da proširujem svoje znanje. Završio sam prvo za KV, a kasnije za VKV bravara i raspoređen na novootvoreno radno mjesto bravar na održavanju Pogona.

Meni su u najljepšem sjećanju ostali dani kada se Tvornica puštala u probni rad. Bilo je kasnije i poteškoća, ali su one brzo zaboravljene. Radosni su to trenuci bili za nas jer smo dočekali da čujemo zvuke mašina i vidimo proizvode koji su bili djelo naših ruku.

Danas je, to je očigledno, disciplina popustila. Nema one nekadašnje odgovornosti prema radu. Smeta mi i boli me, još jedna činjenica. Često nam se desi da nešto sprovedemo u djelo, pa tek poslije toga tražimo za to odobrenje nadležnog organa.

 

ANTO ANTOLOVIĆ, KV električar za remont u RJ 420. U Tvornici zaposlen od 1. 11. 1955. godine.

Ja sam kao radnik GP »Tehnika« radio na izgradnji ove Tvornice, i 1955. godine primljen za stalnog radnika u RJ Transport i tako zasnovao radni odnos kao NK radnik sa ovom Tvornicom.

Nakon godinu dana prešao sam u Elektro radionicu, upisao se u školu i za tri godine položio ispit za KV električara. Sada radim na VK radnom mjestu. Moj posao vezan je za rad na održavanju.

Danas mi je zdravlje prilično narušeno, ali zahvaljujući razumjevanju mojih drugova u radnoj jedinici, obavljam lakše poslove. Meni ponekad smeta što pojedini ljudi nisu dovoljno disciplinovani, a razlog za to je vjerovatno taj što danas rade pod mnogo povoljnijim uslovima, nego mi nekada, pa tako postavljaju odmah uslove i traže lakše poslove.

 

DVADESET GODINA VJERNI KOLEKTIVU


29. novembra navršilo se 20 godina kako su u matičnu knjigu Tvornice »Natron« zapisani i danas još rade u Kolektivu, a za vjernost Kolektivu biće im uručeni zlatni časovnici:

Marić-Dejanović Mara, Brestovac Bosiljka, Pejić Stana, Hadžiomerović Senija, Stojanović Gospava, Klenovšek Safija, Jusufbašić Senija, Tutnjević Dušanka, Džambegović Selima-Minka, Karamehić Razija, Husanović Samil, Kaimović Derviš, Kujrić Hasan, Salatović Hasan, Skejić Mahmut, Omerović Mehmed, Brkić Alija, Muhić Sulejman, Bašić Osman, Huseinbašić Osman, Huseinbašić Delija, Mehinagić Đemal, Lazarevic Stevo, Nalić Fadil, Havić Mujo, Salkić Adem, Ruvić Husein,Ćosić Kasim, Bilić Mehmedalija, Medžić Ibro, Kovačević Spasoje, Bradarić Šekib, Jakovac Huso, Duvnjak Franjo, Komušanac Tadija, Ilić Stojan, Komušanac Mato, Hatibović Ahmet, Šahbaz Bego, Nikolić Drago, Osmić Arif, Kovačević Anto, Alić Raif, Vidaković Vaskrsija, Rakanović Stojan, Hrnjić Šaban, Rakanović Lazar, Suljaković Hasan, Lovrić Pero, Hukić Emin, Pijunović Lazar, Suljaković Mehmed, Čamić Ramo, Savić Radovan, Mitrović Danilo, Hrnjić Sulejman, Bajrić Mehmed, Bradarić Salih, Čamić Bajro, Jović Milenko, Obralić Mustafa, Bradarić Mehmed, Bašić Hilmo, Gavrić Branko, Pijunović Vlado, Topić Petar, Salkić Mujo , Bilić Avdo, Herceg Hamza, Obralić Mustafa, Mahmutagić Avdo, Obralić Mahmut, Sinanović Mahmut, Hodžić Ismail, Terzimehić Safet, Mujanović Ibrahim, Gračić Alija, Bradarić Haso, Gračić Jusuf, Čaušević Meho, Heralić Bego, Alić Sulejman, Lukanović Voljko, Gajdić Mehmed, Mustabašić Mehmed, Dević Pero, Hodžić Suljo, Jurišić Marko, Krpić Mahmut, Kršić Petar, Jurišić Anto, Karatović Petar, Muminović Zaim, Alić Selim, Bajrić Ibrahim, Bradarić Mujo, Vilić Jozo, Čamić Salih, Imamović Adem, Begić Salih, Hodžić Junuz, Gračić Salih, Bajrić Ibro, Marković Petar, Kruško Hasan, Gračić Asim, Bilić Fadil, Mehinagić Bego, Jokić Niko, Ristić Tatomir, Bilić Osman, Ristić Žarko, Trgić Jovan, Medžić Rasim, Hasanić Ramiz, Hadžić Smail, Ajanović Šefket, Banović Ivan, Muhamedović Husein, Memišević Mustafa, Jakić Ivo, Šainović Grga, Husukić Atif, Slišković Mato, Jozić Ivo, Hotić Osman, Isović Hakija, Smajić Ismet, Lovrić Mato, Celzner Vjekoslav, Hodžić Mehmedalija, Bilić Suljo, Smailbegović Mehmedalija, Antolović Ivo, Banjac Ilija, Salkić Emin, Tepavac Mile, Bajić Todor, Gostić Gligor, Radojčić Drago, Hodžić Hamdija, Antolović Anto, Gavrić Rajko, Lončar Simo, Hrnjić Ibrahim, Jovanović Milorad, Lampe Albert, Vidaković Vid, Iličić Dujko, Arifagić Mehmed.


Ručni časovnici za deset godina rada u Tvornici

Mečević Hidajeta, Biber Koviljka, Gračić Niza, Antolović Janja, Božić Cvijeta, Kujrić Hata, Karabegović Devla, Riljić Zora, Salkić Ševala, Mačković Fethija, Nikolić Dragica, Gušo Emina, Bahtić Hana, Lujić Ljubica, Tuholjak Mevlija, Kadribašić Senija, Ristić Milica, Ilić Nevenka, Miličević Stojka, Mrvoljak Nisveta, Salkić Hatidža, Miličević Ružica, Havić Hanifa, Ivešić Niko, Mičić Petar, Šupković Jozo, Kolukčija Nusret, Jović Ilija, Maksimović Momčilo, Bašić Šerif, Pavlović Anto, Bećirović Meho, Mrkonjić Ilija, Džambo Ivica, Hasaković Fehim, Hasanić Husein, Bajrić Hasan, Grlić Anto, Mehinagić Emin, Mačković Hakija, Maksimović Momir, Mitrović Borivoje, Slišković Anto, Mehinagić Sadik, Dura Slobodan, Lazić Jovo, Herceg Sulejman, Hadžišehić Ahmet, Ilić Vojin, Šarčević Milorad, Mahmić Esad, Rešidović Asim, Mahmutagić Rašid, Zukić Abdulah, Jović Marko, Cvjetković David, Salkić Safet, Vrbičić Ilija, Ilić Dragomir, Jelavić Nikola, Tubić Žarko, Gojković Radislav, Murtezanović Hasan, Ivešić Jozo, Mehinagić Ibrahim, Šehić Mahmut, Bubalo Drago, Ćatić Salih, Salkić Tahir, Hodžić Džafer, Mrvoljak Salih, Duraković Abdulkadir, Hrnčić Bajazit, Vilić Jozo, Ristanić David, Ibrahimkadić Rešad, Gavrić Ilija, Božić Vojin, Đuričić Marko, Petrović Uroš, Ristić Konstantin, Milošević Marko, Mujadžić Safet, Pantić Savo, Simić Simo, Tomić Marijan, Pavlović Jovan, Sredojević Bogdan, Bulj Marijan, Nedić Ostoja, Mahmutagić Sulejman, Mišić Branko, Budimir Anto, Karabegović Salko, Čamić Mustafa, Gračić Ibrahim, Gavrić Ratko, Nalić Fuad, Marković Vukadin.

List “Natron” br. 72. od 29. 11. 1963. Članak pod naslovom “Naši desetogodišnjaci”

Naši “desetogodišnjaci”

Prošle godine prilikom proslave 29. novembra, proslavilo je svoj jubilej – desetogodišnjicu rada 25 članova ovog kolektiva. Ovaj skromni jubilej obilježiće se i ove godine predajom nagrada na svečanoj sjednici Radničkog savjeta četrdeset trojici članova kolektiva, koji su navršili deset godina rada u kolektivu. To su ljudi koji su izrastali zajedno s ovom fabrikom, ugradnjom svakog dijela stroja sticali iskustva,da bi danas bili stručnjaci na svom radnom mjestu. Mi im čestitamo ovaj jubilej, sa željom da ubuduće imamo još više ovakvih jubilaraca, članova kolektiva koji će svoj radni vijek provesti ovdje, u ovoj tvornici.

natron 1963 desetogodisnjaci 1

Evo imena drugova i drugarica kojima će na svečanoj sjednici Radničkog savjeta biti podijeljeni satovi s posvetom u znak sjećanja na ovaj događaj i kao dokaz pažnje prema dugogodišnjim radnicima:

natron 1963 desetogodisnjaci 2

1. Privora Dragutina Branko
2. Dujaković Dušana Danilo
3. Šehić Edhema Muharem
4. Simić Mitra Stevan
5. Šehanović Muharema Vedo
6. Bajić Joze Ivo
7. Salkić Ibre Naim
8. Salkić Muje Naim
9. Ilić Jovana Spaso
10. Marić Ivice Pero
11. Panić Petra Slavko
12. Salkić Ibre Salim
12. Perković Nike Marjan
14. Knežević Marka Mato
15. Nikić Jove Aleksa
16. Pavlović Mihajla Veseljko
17. Vasić Jove Blažan
18. Milovanović Marka Božo
19. Tadić Jove Drago
20. Halveđić Osmana Šemso
21. Milovanović Stevana Jovan
22. Đurić Vase Vojin
23. Simić Vaskrsije Miloš
24. Nalić Sadika Mustafa
25. Mehinagić Latifa Muhamed
26. Bilić Hasana Jusuf
27. Bajkanović Jove Ratko
28. Didić Emina Galib
29. Isić Smaila Seid
30. Lošić Ahmeta Kasim
31. Lovrić Jerka Jerko
32. Tadić Petra Gojko
33. Hrnjić Muharema Mustafa
34. Musaefendić Muje Ramiz
35. Lokmić Mehmedalije Enver
36. Bradarić Ibrahima Ahmet
37. Ibraković Ibrahima Suljo
38. Tomić Milana Milorad
39. Mačković Ibre Mahmut
40. Jusufbašić Adema Salim
41. Mačković Ibre Emin
42. Nikolić Ćirkana Vladimir
43. Cmiral Majera Salčika