Nekoliko članaka objavljenih u Sarajevskom dnevniku iz novembra 1945. o događanjima i aktivnostima u Maglaju tih dana

Najveće slavlje koje je zapamtio Maglaj

Izbori u Maglaju protekli su u spontanim manifestacijama cjelokupnog građanstva

Maglaj, 12 novembar. I Maglaj, zajedno sa ostalim mjestima, danas slavi najveći praznik naših

naroda. Sinoć je omladina, uz veliko učešće građanstva, priredila na ulicama Maglaja veličanstvenu bakljadu u čast prvih slobodnih izbora. A jutros rano stanovnici Maglaja, koji je osvanuo iskićen zastavama i zelenilom, spuštali su se iz gornjih mahala i pristizali na birališta.. Ispred ulaza u birališta redali su se dugi nizovi ljudi, žena, omladine. Zgrade su iskićene cvijećem, serdžadama, plakatima i slikama narodnih prvoboraca. Slike maršala Tita okićene su svježim cvijećem. Sve je u nekom svečanom prazničkom raspoloženju. Ljudi izlaze veseli iz birališta, stežu jedan drugome ruku i čestitaju

– Da nam je sretna Republika! Stariji blagosiljaju, omladina kliče i pjeva. I najmlađi su tu kod birališta, istina pomalo tužni što ne mogu glasati za svog najmilijeg druga i učitelja – maršala Tita. Maglaj je glasao listom, skoro 100 posto za listu Narodnog fronta.

– Neću valjda glasati za onu »ćoravu kutiju«, što sam došao nego da glasam za onoga za koga sam se borio – kaže Nedjeljko Todorović, radnik iz Maglaja. On radi u Zenici, ali je sinoć, zajedno sa mnogim drugim, došao da glasa za Narodni front.

Na birališta u Maglaju dolazili su i bolesni. Majka maglajskog prvoborca Ibrišima Obralića, bolesna i slaba, došla je na glasanje uz pomoć svojih komšinica. Kad su joj na biralištu objasnili da treba potajno ubaciti kuglicu u kutiju, ona je odgovorila:

– E, djeco moja, prođite sе vi toga. Ne govorim ja potajno ni da mi je dijete junački poginulo 1942 godine na bojnom polju, pa beli neću ni sada potajno da glasam. Pokažite vi meni koja je Titova kutija, jer ja samo za njega znam…

Ulicama Maglaja tokom čitavog dana igraju se kola i razliježu borbene pjesme. Maglaj se raduje istorijskom narodnom prazniku. Maglaj je dostojno izvršio svoiu dužnost, jer su svi glasači Maglaja glasali za Narodni front, za Tita i Republiku. – O. Z. Mirov

Sarajevski dnevnik 13. 11. 1945.

Obnova velikog mosta u Maglaju

Maglaj, 16 novembar.

Prilikom bjekstva ispred Jugoslovenske armije okupator je porušio i veliki most na cesti Zenica – Doboj preko rijeke Bosne u Maglaju. Narodne vlasti izgradile su odmah provizorni most, preko koojeg se obavlja saobraćaj. Sada je Narodna vlada donijela odluku da se obnovi veliki željezni most.

Most prekoo Bosne u Maglaju, koji je izgrađen 1910. godine, bio je dug 156 m, i to u dva raspona po 78 m. Most je razoren eksplozivom na dva mjesta. S jedne strane pao je u vodu, a s druge strane konstrukcija je pala više na obalu. Obnova mosta izvršiće se na taj način da će porušena konstrukcija biti podignuta iz vode, a svi oštećeni dijelovi biće demontirani. Fabrika vagona u Slav. Brodu izradiće sve potrebne dijelove i ugraditi ih u konstrukciju, koja će biti nanovo postavljena. Za dizanje razorene konstrukcije predviđeno je 440 radnih dana. Sada se vrše sve predradnje. Drvena građa za podizanje pomoćne skele već je naručena. Sami radovi počeće za desetak dana.

JESENJA SJETVA U MAGLAJSKOM SREZU

Maglaj, 16 novembar.

U maglajskom srezu je ove godine vrlo rano otpočela jesenja sjetva. Vrijeme je bilo pogodno za rad, i omogućilo da se zasiju velike količine ozime pšenice. I zbilja, stariji ljudi ne pamte da se ikad tolikoo pšenice zasijalo u maglajskom srezu. Samo jedan zemljoradnik Ibro Fetić-Berbić zasijao je oko 1000 kg pšenice. To je najbolji dokaz kako je ovaj kraj shvatio važnost ovogodišnje sjetve, koja će igrati veliku ulogu u ishrani našeg stanovništva. – Z. S.

Sarajevski dnevnik 17. 11. 1945.

SKUPŠTINA CRVENOG KRSTA U MAGLAJU

Maglaj, 22 novembar.

U maloj Sali Doma kulture održana je skupština Crvenog Krsta. Nakon izlaganja zadataka koji danas stoje pred odborom Crvenog Krsta, prešlo se na biranje nove uprave.U upravu su izabrani slijedeći: Savo Momirović, pretsjednik, Čejvan Ibrahim, potpretsjednik, Duško Maksimović, sekretar i Ljubica Krečo, ekonom. U nadzorni odbor ušli su dr. Ceculić, Šahza Lokmić i Ibrahim Krzić.

Sarajevski dnevnik 23. 11. 1945.

Historija partijske organizacije u Maglaju – Članak povodom 30. godišnjice osnivanja prve partijske ćelije – “Natron” 1970.

Svečano proslavljen značajan jubilej

Trideset godina partijske organizacije u Maglaju

Dodijeljene spomen-plakete najstarijim komunistima Maglaja

Između dva rata na području maglajske opštine nije bilo značajnijeg djelovanja revolucionarnih organizacija, to je bio zaostao kraj bez industrije i bez radničke klase, nosilaca revolucionarnih ideja. Međutim, revolucionarna previranja u Jugoslaviji i uticaj Komunističke partije osjetio se i u Maglaju. Neposredno pred Drugi svjetski rat, od nekolicine zanatskih radnika pokušano je da se formira sindikalna organizacija, ali to nije uspjelo. Što nije uspjelo »zanatlijama« u Maglaju, uspjelo je radnicima u Šumskom preduzeću »Jadrina« u Brezicima, koji su 1939. godine osnovali sindikalnu organizaciju. Tom organizacijom rukovodili su Ljubo Lazarević i Mihajlo Maksimović. Velik uticaj na formiranje ove organizaci je imao je komunista Tošo Vujasinović koji je u to vrijeme radio u Šumskom preduzeću »Jadrina«.

Organizovaniji rad sa naprednom omladinom počinje 1939. godine u Maglaju i njegovoj okolini. Milan Jovanović je još nešto ranije nastojao okupiti omladinu u selu Ošvama gdje je preko Milana Vidovića organizovao analfabetske tečajeve sa tamošnjim mladim ljudima. Pored toga on je, kao napredni beogradski student, inače nastojao da svoj politički rad usmjeri na pitanja vezana za uticaje Partije. On organizuje putem Srpske čitaonice uvježbavanje i prikazivanje naprednog pozorišnog komada »Sluga Jernej i njegovo pravo« od Ivana Cankara, učlanjuje omladinu raznih nacionalnosti u nogometni klub »Soko« itd. Tada već i Petar Dokić počinje dolaziti iz Beograda, donositi naprednu literaturu i okupljati u Maglaju napredne omladince i organizovati ih.

Sa omladinom se tada najlakše politički radilo putem raznih sportskih društava, kulturnih priredaba, izleta itd. U Maglaju je formiran fudbalski klub »Mošk« koji je objedinjavao aktivnost domaćih fudbalera koja je tu počela još prvih dana poslije završetka I svjetskog rata. Preko tog kluba Partija je ostvarivala svoju organizatorsku i političku rukovodeću ulogu i uticaj na te mlade ljude. Od značajnijih omladinskih akcija u Maglaju ističe se izlet u Borik sa naprednim programom koji je 6. maja 1940. godine izvelo zavidovićko Radničko kulturno umjetničko društvo »Rad«. Tu grupu predvodio je poznati tadašnji komunista i narodni heroj Ilija Goranin.

Zatim dolazi omladinska zabava avgusta 1940. godine sa veoma naprednim i revolucionarnim programom, uz učešće omladine iz svih okolnih srezova. Maglaj može posebno biti ponosan da je poslao svoju delegaciju na poznati u našoj istoriji, skojevski kurs Bosne i Hercegovine – kod Bugojna 1940. godine. Delegaciju je predvodio Petar Dokić. Sav rad sa omladinom imao je za cilj njeno političko vaspitanje, a to je bio i način povezivanja maglajske omladine sa omladinom ostalih okolnih mjesta Zavidovića, Tešnja, Doboja, Gračanice. U Maglaju su bile organizovane i tri ilegalne omladinske čitalačke grupe na čijim se sastancima preređivala napredna literatura, sakupljala Crvena pomoć i sl.

To je bilo vrijeme kad je i ilegalna radnica učiteljica iz Trbuka Dušanka Vajić razvila veoma širok politički rad sa omladinom i tamošnjim ljudima.

To je, u grubom, situacija u kojoj je oktobra 1940. godine u Maglaju formirana prva partijska ćelija – organizacija KPJ. Njeni prvi članovi su bili Ibrišim Obralić i Asim Lošić, krojači po zanimanju. Prvi sekretar i njen organizator bio je Fikret Dedić, koji je zbog svog komunističkog rada u Bugojnu izgubio posao poštanskog činovnika i došao da radi u Maglaju. Ova partijska organizacija nije mogla za kratko vrijeme do okupacije Jugoslavije da razvije masovniji rad zbog malobrojnosti radništva i zaostale političke sredine.

Nastavila je još ranije započeti rad sa omadinom, zanatlijama, a kasnije i sa povezivanjem seljaka. Širila je ilegalnu i polulegalnu štampu »Radnički tjednik« sindikalni list iz Zagreba, razne ilegalne literarne brošure itd. Unutar partijski rad bio je uglavnom posvećen ideološkom uzdizanju članova preradom istorije SKPb, direktivnih brošura, »Srp i čekić«, »Proleter« itd. Navratio je tada u Maglaj i Cvijetin Mijatović – Majo koji je u kući Asima Lošića u Gornjoj mahali održao omladinski sastanak, a nešto kasnije u stanu kod Fikreta i sastanak partijske organizacije. U jesen 1940. godine pozvan je iz maglajske organizacije Asim Lošić na oblasno partijsko savjetovanje u Tuzli pod rukovodstvom Pašage Mandžića po pitanjima organizacije, prikupljanja narodne pomoći. Na drugo savjetovanje koje je održano u maju 1941. godine išao je Ibrišim Obralić, a radilo se o dogovoru u čuvanju kadrova od ustaškog terora i najavljenim pripremama za ustanak. Treće oblasno savjetovanje n Tuzli bilo je posvećeno takođe direktivama za ustanak, formiranju vojnih jedinica, prikupljanju oružja itd. kojem je prisustvovao sekretar ćelije Fikret Dedić.

U proljeće 1941. godine primljeno je nekoliko novih članova u Partiju, među kojima Šahbeg Smajlagić, Salim Nalić, Džavid Karamehmedović, Fahir Lošić i Vlado Džaduh.

Šahbeg Smajlagić Brko i Rašid Ruvić. Sliku objavio Dzemo Hasanić u FB grupi “Maglajlije”

 

Dakle, rat je već tu, Jugoslavija je kapitulirala. Partijska organizacija svoje djelovanje morala je da prilagodi novostvorenoj situaciji Organizovana je ustaška vlast – počeo je progon Srba i naprednih ljudi ostalih nacionalnosti, naročito komunista. Do progona komunista naročito je došlo nakon napada Njemačkena Sovjetski Savez 22. juna 1941. godine kada je u Zavidovićima uhapšen Petar Dokić, a dva dana kasnije i u Maglaju dva člana Partije.

Od kapitulacije Jugoslavije partijska organizacija Maglaja svoj rad je orijentisala na što jaču propagandu protiv okupatora i ustaškog režima, na odvraćanju ljudi da stupaju u njemačku vojsku i da odu na rad u Njemačku, na organizovanju prikupljanja oružja, sekretar Dedić Fikret se angažovao na organizovanju skupova sa seljacima Ozrena radi njihove pripreme za ustanak itd. U to vrijeme su sa rada u Zavidoviću već izbjegli Savo Momirović iz Bakotića, zatim Simo Milinović iz Osojnice, na Bočinji su bili napredni omladinci Miloš Nedić i Milorad Savić, u Trbuku Nikola Orlović, Dušanka Vajić itd. što je sve Dediću služilo kao dobar oslonac za taj rad na selu. Osim toga Ibrišim Obralić, preko svoje male krojačke radnje bio je pogodna veza sa nizom seljaka iz okoline Maglaja.

Nešto kasnije je iz zatvora pobjegao i Petar Dokić i na Ozrenu se povezao sa Todorom Vujasinovićem, koji je još ranije, po direktivi Partije došao da na Ozrenu organizuje ustanak. Organizovan je ustanak na Ozrenu. Pod rukovodstvom Todora Vujasinovića kao komandanta i Pašage Mandžića, komesara formiran je poznati Ozrenski partizanski odred sa svojim bataljonima, četama i vodovima.

Dan kasnije od napada na Doboj i Gračanicu napadnut je i Maglaj pod rukovodstvom Petra Dokića, Bože Spasojevića, Save Momirovića i drugih. U ranu zoru avgusta 1941. godine ustaničke čete prodrle su u Maglaj savladavši dosta lako neprijateljski otpor.

Maglaj je tada zaista prvi put bio oslobođen. Zaviorila se crvena zastava, ali su se pod pritiskom jačeg neprijatelja ustanici morali kroz, dva dana povući ponovo na Ozren. Od tada sve do četničkog puča aprila 1942. godine borbe ovog odreda ne prestaju. Pojedinim prepadima pobjeđuje se neprijatelj, uspješno se odupire neprijateljskim ofanzivama, borbom se borci snabdijevaju oružjem, a u Bočinji je Tomo Popović sam od bešavnih cijevi proizvodio ručne bombe za napad na bunkere.

Četnički puč je samo za kratko vrijeme prekinuo partizansku oružanu borbu na Ozrenu. Poznate su kasnije diverzije ustanika na željezničkoj pruzi kod Rječice i Trbuka, u toku rata je obnovljen Ozrenski partizanski odred, dok je jedan dio boraca stupio u Šestu proletersku istočno-bosansku brigadu.

Povremeno su i druge jedinice narodnooslobodilačke vojske vodile borbe na cijelom području opštine Maglaj. U toku rata paljena je željeznička stanica prilikom jednog napada partizanskih jedinica na Maglaj, prelažena je rijeka Bosna, a poznato je dugotrajnije stacioniranje Srednjobosanske brigade i nekih drugih jedinica 53. divizije na sektoru oko Novog Šehera gdje su vođene periodične borbe sa neprijateljskom vojskom.

Zločinstva okupatora i ustaških vlasti nad civilnim srpskim stanovništvom uslijedila su odmah nakon kapitulacije Jugoslavije. Tu su se našli i domaće izdajice i zlikovci, istina ne mnogobrojni, ali po zlodjelima takvi da će ih pamtiti naša novija istorija. To su čuveni koljači i ubice ustaše, Suljica Suljčić iz Misurića i žandar-ustaša-svjetski skitnica Omer Kepa. Njih dvojica su se pridružila crnim ustašama čuvene po zlu Francetićeve legije, poslije povlačenja ustaških jedinica iz Maglaja avgusta 1941. godine i nastavili paljevinu sela i ubistva nevinog civilnog stanovništva.

Pošto je partijska organizacija Maglaja desetkovana nakon odlaska nekih komunista na Ozren, u zatvor i sl. zatim poslije prestanka djelovanja partijske organizacije iz Brezika koju je 1941. godine formirao Todor Vujasinović, nakon povlačenja partizana sa Ozrena poslije puča, ilegalni rad i saradnja sa NOP-om odvijao se pod specifičnim uslovima i na specifičan način.

Prvo je poslije prestanka sa radom partijske organizacije Maglaja formirana skojevska grupa koju poneko naziva i partijskom. Sekretar joj je bio Rifat Smajić, geometar, a članovi: Rašid Ruvić, Fadil Idrizović, a kasnije i Ismet Smajić. Intenzivan je bio rad ove grupe u saradnji sa ustanicima na Ozrenu u doturanju raznog materijala, obavještenja i u prijemu obavještenja koja su se odnosila na stanovništvo ali je to bilo do poznatog četničkog puča aprila 1942. godine.

Kasnije se ilegalni rad i vezivanje za partizanske jedinice u Tešnju, na Ozrenu itd. obavljao preko pojedinaca u Maglaju. To su često bili Nusret Krzić, Salko Pirkić, Zijah Smajlagić, Rašid Ruvić i još neki. Neki od njih su se koristili i domobranskim uniformama u čijim redovima je bio određen broj pristalica NOP-a. Bilo ih je sigurno koji su iskreno simpatisali napredni pokret, a i onih koji su imali određene svoje računice. Ilegalni rad se obavljao preko određenih kurira: u Moševcu preko Huse Hekića kojega su zbog toga Nijemci ubili, zatim u Novom Šeheru preko Emina Deronje itd.

Tek početkom avgusta 1944. godine počinje i u Maglaju nešto organizovaniji i sistematskiji ilegalni rad i saradnja sa NOP-om. Tada, po zadatku Mjesnog komiteta KPJ iz Travnika u Maglaju dolazi Mehmed Krzić – Meša, sa zadatkom da formira odbore narodnooslobodilačkog fronta, omladinsku organizaciju i obavještajni centar. Obavještajni centar je imao zadatak da vojnim jedinicama i društveno-političkim organizacijama na oslobođenoj teritoriji Tešanj – Teslić šalje podatke o neprijateljskim snagama kao i neophodne materijale.

Poslije rata partijska ćelija bila je još nejaka i malobrojna, bez organizacionog iskustva u novim uslovima. Umjesto borbe trebalo je organizovati politički rad, a naročito u likvidiranju ostataka profašističkih i antisocijalističkih elemenata. Zbog toga je njen osnovni zadatak bio brojno i idejno političko jačanje. Na tom planu naročito se istakla omladina, vođena skojevskom grupom koja je formirana još u avgustu 1944. godine. Zbog neiskustva u političkom radu, pokrajinski komitet u Tuzli poslao je grupu prekaljenih skojevaca, koju je uglavnom sačinjavao Komitet SKOJ-a. Delegirani aktivisti od pokrajinskog rukovodstva SKOJ-a bili su Rađaković, Vajo Gojković, Mevlida Delić i Cvija Cvjetinović. Njihov zadatak bio je organizovanje omladine, formiranje sreskog i mjesnog Komiteta SKOJ-a. U ovim rukovodstvima naročito su se isticali Dušanka Simić, Razija i Ismet Dedić, Adi Mulabegović, Neđo Todorović, Anđa Stjepanović, Salija Lošić, Pejo Vukelić i drugi. Ova dva foruma uz pomoć partijske organizacije bili su nosioci svih aktivnosti u obnovi porušenog kraja, organizovanju omladine i tumači svih mjera koje su donosili viši partijski organi.

Odmah poslije rata partijska ćelija koja je u toku rata bila jedno vrijeme rasformirana organizovala se 1. maja 1945. godine od članova Zijaha Smajlagića, Nusreta Krzića i Salke Pirkića, a njen sekretar je bio Meša Krzić. Iz ove ćelije ubrzo je izrasla snažna i brojno ojačana partijska organizacija koja je bila nosilac cjelokupne društveno političke aktivnosti u poslijeratnoj izgradnji.

Danas je komandir čete Đoko Kokanović iz Crnjelova ispričao kako je poginula Dušanka Vajić, učiteljica iz Boljanića kod Gračanice. Ona je jedno vrijeme bila na Majevici upravnik Jablaničke bolnice.

U drugoj polovini aprila 1944. godine usmjerena je neprijateljska ofanziva na Bosutske šume. Mi smo se morali povući preko pruge prema Fruškoj Gori. Sa mojom četom bilo je nekoliko terenskih političkih radnika, koji su se povukli iz Semberije. Među njima bila je Dušanka Vajić. Od ranije sam je poznavao kao političkog komesara bolnice u Gornjem Crnjelovu. Pametna i zgodna djevojka.

Moja četa dobila je zadatak da napadne dobro utvrđeno ustaško uporiše na desnoj obali Dunava. Prišla mi je Dušanka i traži pušku. Hoće i ona u akciju iako to nije predviđeno. Odvraćao sam je da ne ide, ali je ona bila uporna. Tu noć u jurišu na neprijateljske bunkere junački je sa još pet boraca poginula u selu Neštinu i Dušanka.

Dušanka je rođena 1911. godine u Boljaniću, u blizini Gračanice. Otac joj je bio učitelj, brat Slobodan takođe. Mlađi brat Boro studirao je medecinu. Svi su pripadali naprednom radničkom pokretu. Dušanka je, kao učiteljica, bila veoma agilna u radu sa omladinom. Povezala se sa političkim aktivistima KPJ u Maglaju i Doboju. Neposredno pred rat, obučavala je djevojke u pružanju prve pomoći.

Muž Mitar, sa kojim je imala dvoje djece, htio je napustiti Ozren, iako je tu rođen, i odseliti se u Srbiju. Dušanka je nastojala da po svaku cijenu ostanu na Ozrenu. Djecu su odveli u Srbiju i odmah se vratili. Dušanka je 1941. godine postavljena za rukovodioca bolnice Ozrenskog partizanskog odreda u Brezicima. Sa djevojkama koje je obučavala obavljala je čitav posao koji je bio utoliko teži što Ijekara duže vrijeme nije bilo, a ranjenika i bolesnika sve više. Bolnicu nije napuštala ni u najtežim trenucima; Prilikom bombardovanja bila je teško ranjena, liječena je u bolnici u Srebreniku i u Jablanici.

(Iz knjige Radivoje Kovačević SJEVERISTOČNA BOSNA 1944-1945 – PRILOG ISTORIOGRAFIJI  izdavač SUBNOR Brčko Distrikta BiH)

Kliknite da pristupite 103_3.pdf

• 

• 

“NATRON” 31. 03. 1975. – Zijah Smajlagić o danima neposredno nakon oslobođenja 1945.

PRVI DANI U OSLOBOĐENOM MAGLAJU

Zapisi iz sjećanja Zijaha Smajlagića

Njemci, ustaše, četnici, njihove sluge i izdajnici svih rodova i vrsta bježe pred naletom jedinica jugoslavenske armije.

Vodila se velika bitka za konačno oslobođenje izemlje. I pored Maglaja odstupaju jedinice neprijateljske vojske, a zaštitu im pruža posada koju sačinjavaju Njemci i ustaše.

15. aprila, oko 15 sati otpočela je bitka za oslobođenje Maglaja. Bitku za oslobođenje grada vodile su jedinice iz sastava 53. srednjobosanske divizije i 14. srednjobosanske brigade.

Žalosnu sliku pružao je porušeni grad. Veliki most preko Bosne i onaj željeznički, ležali su porušeni u rijeci, a zgrade i ostali objekti, naročito u Donjoj čaršiji bili su dobro oštećeni.

Neprijatelj je čak uništio mostove na Liješnici i Jablanici, a prugu je isparao.

Još u toku noći, uoči oslobodenja, omladinci su na zidovima ispisali parole, oslikali srpove i čekiće, a ilegalna organizacija snadbjela je sve aktivne suradnike sa trakama koje su ujutro nosili i tako 16. aprila dočekali ulazak 14. srednjobosanske brigade sa Momirom Lalovićem na čelu. Borci ove jedinice još u rano jutro bili su na lijevoj strani Maglaja, a na desnu stranu, u sam grad, otpočelo je prebacivanje tek kada se obezbjedio prevoz preko Bosne. Među prvim koji su ušli u grad bio je i Alija Nuhbegović, delegat IV bataljona. Odmah su preduzete mjere da se istupi u kontakt sa jedinicama koje su nastupale od Moruše 16. muslimanska brigada, kojoj su se već priključili vojnici dotadašnje posade Maglaja zvane »milicija«.

Prvi posao kojii je na sebe preuzela do tada ilegalna organizacija, bilo je organizovan je ishrane jedinica i obezbjeđenja smještaja, zaštite civilnog stanovništva, kao i uspostavljanje prelaza preko Bosne koja je usljed topljenja snijega bila znatno porasla.

Kuća Mustajbegovića dobro nam je došla za smještaj vojske.

Sa komandantom jedinica 14. srednjobosanske brigade, Momirom Lalovićem, sporazumjeli smo se o formiranju partizanske zaštite, o održavanju prvog zbora u mjestu i drugim pitanjima nepohodnim za normalizovanje života. Dobili smo 12 pušaka, jednu parabelu i dva puškomitraljeza, pa smo od najboljih omladinaca formirali prvu partizansku zaštitu u Moglaju. Sjedište Narodno – oslobodilačkog odbora i svih drugih organa bilo je u prvi momenat u vakufskoj zgradi kraj đamije, jer je ona nekako bila najsačuvanija. Zato smo tu postavili i prve stražare partizanske zaštite, a kako je na drugoj strani Bosne u bivšem sjedištu kotarske uprave djelovao jedan dio Narodno – oslobodilačkog odbora, to smo i tamo postavili oružanu zaštitu.

Još prvog dana u oslobođenom gradu, 16. aprila, održan je miting u Donjoj čaršiji uz veliko učešće građana. Govornik na mitingu je bio naš zemljak Momir Lalović, koji je u NOB otišao 1941. godine prilikom prvog prolaznog oslobođenja Maglaja. Na mitingu se osjećalo svečano raspoloženje, ali isto tako i zbunjenost, ljudi nisu mogli da vjeruju da je konačno došao kraj strahu a neizvjesnosti, da je tu konačna sloboda.

Odmah poslije mitinga jedinice srednjobosanske brigade otišle su iz Maglaja, odvodeći sa
sobom čuvenog zlikovca Omera Kepu koji je za vrijeme rata nanio velikog zla Maglaju. Ostalo je tridesetak pripadnika domobranskih jedinica iz posade Maglaja koji su radili na raščišćavanju ruševina. Predveče istog dana dogovoreno je da se obezbijedi prelaz preko Bosne. Taj zadatak je riješen tako što je obezbijeđeno nekoliko čamaca od mlinova i napravljen »kerep«, tako da je već drugog dana bila uspostavljena veza između dva dijela grada.

Drugog dana u grad su došli sa oslobođene teritorije Mehmed Krzić, Nusret Krzić, Salko Pirkić i Nada Simić, koji su ranije djelovali u ilegalnoj organizaciji Maglaja. Po njihovom dolasku napravljen je raspored snaga za daljnji rad, pa je Meša preuzeo komandu mjesta, Pirkić je preuzeo brigu oko vađenja i prevoza skele sa Bočinje. Ja sam se posvetio Narodno – oslobodilačkom odboru, Nusret obezbjeđenju, a Nada brizi za socijalne i zdravstvene probleme.

Prelaz preko Bosne je malo poboljšan kada je dovezena skela, a kasnije za pješake je napravljen prelaz preko gornje konstrukcije mosta koji je ležao u rijeci.

Treći dan poslije oslobođenja, već se osjećala aktivnost na svakom koraku, organizovan rad, a pjesma je odjekivala sa radilišta. Toga dana došao je Đemal Bijedić sa Duškom Josipovićem, pa smo organizovali prve izbore za Gradski narodno – oslobodilački odbor u prostorijama stare škole, uz učešće većeg broja građana. Za predsjednika je izabran Mehmedalija Lokmić, za sekretara Zijah Smajlagić, a za odbornike Žarko Simić, Alija Delibegović, Sejfudin Terzimehić i drugi.

U međuvremenu došlo je i do izmjene jedinica u Maglaju, umjesto 16. muslimanske, došla je 20. romanijska brigada. U tom periodu došlo je i do povezivan j a Maglaja sa Oblasnim odborom u Tuzli, koji je uputio svoje predstavnike kao pomoć Maglaju. Tada je došao Safet Čehaić koji je preuzeo komandu mjesta, delegirani su i neki partijski radnici, među kojima Slobodan Janković, Derviš Hukić, Danica Begić, Kemo Halilović i Velid Delić, pa je formiran prvi sreski komitet KPJ čiji je sekretar bio Slobodan Janković. U međuvremenu počeo je i rad na formiranju sreskog NOO na čemu je posebno radio Meša Krzić, a na formiranju sreiske organizacije AFŽ radila je Dušanka Simić. Posebno je bila razvijena aktivnost i održavane konferencije po selima, i birani mjesni narodni odbori, a vršene su pripreme za formiranje ostalih društveno-političkiih rukovodstava u Srezu.

U sastav Gradskog narodno-oslobodilačkog odbora ubrzo zatim uključena su sva susjedna sela: Misurići, Moševac, Jelovac, Liješnica, Ulišnjak, Jablanica, Parnica i Muslimanska Rječica. Nakon toga,, u Sudskoj bašti, uz veliko učešće stanovništva, izabran je novi Gradski narodno-oslobodilački odbor Maglaj.

Za predsjednika je izabran Mehmedaiija Lokmić, za podpredsjednike Đorđo Ilkić i Naim Mehinagić, za sekretara Zijah Smajlagić, a za odbornike Smajl Ruvić, Alija Delibegović, Lucija Kljaić, Agan Mahmić, Jašar Smajlović i drugi. Odbor je radio u staroj opštini.

NEVIĐENI POLET U OBNOVI I IZGRADNJI

Primaran zadatak u prvim danima poslije oslobođenja bilo je osposobljenje saobraćaja, a to nije bilo nimalo lako s obzirom na porušene mostove i demoliranu željezničku stanicu. Na prvi poziv za akciju, odazvali su se svi radnici ranije radionice na Usori i svi drugi koji su mogli da rade. Otpočeo je udarnički rad, radilo se bez predaha, danju i noću. Jedan po jedan most je osposobljen uz minimalne tehničke uslove, gotovo golim rukama radnika. Tako nešto bilo je moguće izvesti samo u takvom entuzijazmu i radnom zanosu. Sjećanje na te hrabre i požrtvovane radnike, među kojima su se isticali Mustafa Džambegović, Omer Bašić i mnogi drugi znani i neznani, i danas je pravi užitak. Kada smo o tim naporima radnika govorili na oblasnom partijskom savjetovanju u Tuzli 20. maja 1945. godine, svi prisutni su burnim aplauzom pozdravili ove prve radne pobjede u oslobođenoj Bosni. U tim uslovima, sa tim radnicima, formirana je i prva Sindikalna organizacija u Maglaju. Bila je to Sindikalna podružnica željezničkih i transportnih radnika. Nedugo iza toga formirali smo i prvo Sindikalno vijeće.

Drugi po važnosti zadatak bila je briga za sjetvu. U ovim radovima prednjačila je omladina koja je pored pomoći u obavljanju sjetve partizanskim porodicama, obrađivala i veliki omladinski vrt na Čakalovcu, a to je bio prvi kolektivni objekat u poljoprivredi kod nas. Drugarica Mileva, pomoćnik komesara 20. romanijske brigade, pomogla je da dobijemo konje za obavljanje sjetvenih radova.

Važan zadatak je bio i obezbjedenje isharne i snabdjevanje stanovništva, kao i jedinica stacioniranih u pozadini. Za prolaznike je otvorena kuhnja u zgradi Bože Cvijanovića, a vojska je imala posebnu kuhinju. Najviše se osjećao nedostatak soli i duhana. Znali smo da svega toga ima u Tuzli, ali je trebalo doći do Tuzle, kada veze nisu postojale. Naša prva prodavnica čiji je poslovođa bio Suljaga Numanović, bila je vrlo slabo snabdjevena. Rješeno je da se uputi jedan odbornik sa karavanom konja preko Ozrena da nabavi soli. Taj zadatak je povjeren, Aliji Delibegoviću, koji se za tri dana vratio, pa je u prodavnici odmah izvršena raspodjela — po pet deka svakome stanovniku. Tada je ocijenjeno da je Alija napravio veliki podvig, kada se sa karavanom soli probio preko Ozrena gdje su još uvijek krstarili ostaci razbijenih četničkih bandi. Preko Oblasnog odbora dobili smo ii nešto geršla, bijelog brašna i još nekih namirnica, pa se snabdjevanje stanovništva poboljšalo, a posebno se osjetilo poboljšanje u snabdjevanju uspostavljanjem kamionskog prevoza hrane od Karuša do Liješnice, i odatle dalje prema Sarajevu.

U sklopu svih zadataka nije se zaboravilo na otvaranje škole i ambulante. Sva ova pitanja uspješno su rješena, iako je bilo i ne predviđenih zgoda i nezgoda. Tako je npr. naš povjernik za prosvjetu, jedan dobar drug iz obližnjeg sela, zabranio da se u školi pjeva, dok traje klanjanje u džamiji preko podne, jer je škola uz samu džamiju. Počeli smo i sa usmenim novinama, a omladina je organizovala izdavanje i zidnih novina. Subotom je uvedeno sijelo sa šaljivim programom. Osnovano je omladinsko sportsko društvo »Crvena zvijezda« čiji je incijator bio Ismet Dedić. Svi uspjesi postignuti u to vrijeme vezani su za djelovanje društvenopolitičkih organizacija u mjestu.

Radeći punim tempom, bez zastoja i odmora, očekivali smo prvu proslavu Prvog maja u oslobođenjenom gradu. Da bi proslava bila što bolje pripremljena, formiran je odbor sa predstavnicima vojske. Grad je posebno očišćen i uređen. Organizovan je uranak, povorka kroz mjesto i masovni miting.

Formiran je d Sreski NOO, a prvi predsjednik je bio Savo Momirović, dok je za sekretara izabran Meša Krzić.

U tim danima pripremali smo i prve delegate za Prvi kongres USAOJ-a u Sarajevu. Predkongresno takmičenje je još pokrenulo omladinu na rad na sve strane organizovane su radne akcije, svuda se čula pjesma mladih.

Vrijeme je prolazilo, Maglaj je mijenjao svoj lik. Svi su međutim bili iznenađeni, kako se naš grad brzo oporavljao od ratnih razaranja, kako je život brzo ušao u tokove obnove i izgradnje u oslobođenoj domovini.

Članak objavljen u listu “NATRON”, 31. 03. 1975.

Todor Vujasinović, Dobojski ustanak

…

U Maglaju, Doboju, Gračanici i Zavidovićima postojale su pred rat partijske organizacije, čije se članstvo sastojalo uglavnom od zanatlijskih radnika, činovnika i đaka.

Partijsku organizaciju u Maglaju vodio je banjalučki komunista Fikret Dedić. U njoj su, osim njega, bili Brišo Obralić, krojač, Asim Lošić krojač, Šahbeg Smailagić i još neki. Za vrijeme raspusta s njima je radio i student agronomije Petar Dokić, čiji je otac živio u Bradićima kao željezničar. Sa Zavidovićima su održavali vezu uz pomoć Miloša Nedića apsolventa geodetske škole, i Milorada Savića skojevca, koji su živjeli u Bočinji kod Maglaja. u njihovu partijsku organizaciju spadala je i Dušanka Vajić učiteljica iz Trbuka. Ona je oko sebe okupljala nešto seoske omladine u tom kraju i s njom radila. Pomagali su joj u tom poslu Simo Malinović bivši vatrogasac pilane u Zavidovićima, koji je poslije okupacije bio otpušten iz službe, i skojevac gimnazista Nikola Orlović.

…

 Stanje na području oko Doboja, Maglaja, Zavidovića i Gračanice, nastalo poslije okupacije, bilo je slično stanju koje je vladalo u drugim krajevima Bosne. Okupator je čvrsto sjedio, a ustaška vlast se na brzinu formirala i počela s terorom. Bilo je nekoliko ubistava, a poslije 22. juna počele su i prve deportacije. Naročito se rasplamsala bijesna hajka na nas komuniste. Na sam dan 22. juna uhapšen je u Zavidovićima Pero Dokić. On nije mogao nikako da miruje i upravo je tog dana stigao u Zavidoviće na biciklu koji je petnaestak dana ranije uzeo od Asima Lošića iz Maglaja. Pero je još odranije bio poznat kao komunista i zavidovićka policija, podstaknuta događajima toga dana, uhapsila ga je i sprovela u Maglaj. Pošto je kod njega nađena Lošićeva dozvola za bicikl, uhapšen je odmać i Lošić a s njim i Šahbeg Smailagić jer je policija na obadvojicu odranije sumnjala. Prilikom pretresa njihovih stanova na tavanu Šahbegove kuće nađen je neki partijski materijal i prva glava Istorije SKP (b). Sva trojica su bili zatvoreni u žandarmerijskoj kasarni u Maglaju.

…

 Jula mjeseca, na prijavu Jovana Seksana, u Doboju je pohapšena veća grupa ljudi, među kojima Čedo Jaćimović, Milan i Veljko Seksan, Miloje Seksan, Obrad Bjelkić-Spasojević, Ranko Pajdić, Novak i Damjan Mrkonjić-Mitrović, Miloš Kupres i Đorđe Đorđić, pod sumnjom da su komunisti. u stvari, bila je to simpatizerska grupa s kojom je radio komunista Čedo Jaćimović.

Za rad na organizovanju ustanka bio nam je potreban svaki čovjek, a eto: maglajska partijska organizacija je bila već u početku prepolovljena i udarac koji nam je bio nanesen hapšenjem u Doboju osakatio nas je u selima oko Doboja, odakle smo najviše očekivali. Zato smo partijskim organizacijama u Doboju i Maglaju postavili zadatak da pohapšene drugove po svaku cijenu iščupaju iz zatvora.

Dobojska grupa s Čedom Jaćimovićem nalazila se u zatvoru Sreskog suda u Doboju. Dedo Trampić mi je pričao kako je dobojska partijska organizacija uspjela da im pripremi bjekstvo. Uz pomoć Envera Ruždije, činovnika Sreskog suda – inače našeg simpatizera i kasnije, od 1942. godine, člana Partije – stupili su u vezu s Jaćimovićem i obavijestili ga o pripremama. Enver Ruždija je uspio da dođe do zatvorskih ključeva i da ih dostavi skojevcu Hasanu Čoliću. Čolić se privukao zatvoru, otključao vrata i tako omogućio cijeloj grupi da pobjegne. Oni su se kod Bušletića prebacili preko rijeke Bosne, naoružali se i prikrivali u Cerovu gaju i na Dugoj njivi. Njihovom bjekstvu pomogao je i Mujo Kafedžić koji je držao kafanu ispod Sreskog suda i koji je učinio i niz drugih usluga našim hapšenim drugovima.

Teže je išlo sa spasavanjem maglajskih drugova – i pored svih nastojanja i upornosti Fikreta Dedića. On je uspio da doturi drugovima u zatvor neke turpije i pile, ali kako je saznao da će Pero Dokić tih dana biti sproveden u Prijeki sud u sarajevo, on je organizovao Perinu otmicu prilikom sprovođenja na željezničku stanicu. Taj posao trebalo je da obave Savo Momirović, Miloš Nedić, Musto Kupusović i Aleksa Lukić. Međutim, uoči samog dana kada je trebalo da bude sproveden,

Pero je uspio da pobjegne. Prilikom bijega uganuo je nogu, ali je uspio da se noću izvuče iz grada, prepliva rijeku Bosnu i skloni kod rođaka Miloša Nedića na Bliznoj iznad Maglaja. Odatle je došao meni.¹

S Perom Dokićem i Josipom Jovanovićem podijelio sam sektore rada. Trebalo je da Pero Dokić rukovodi organizacijom na maglajskom sektoru, a Josip Jovanović na dobojskom. Ja sam sa Simom Lukićem i Milovanom Gajićem pripremao gračanički i tuzlanski kraj, rukovodeći cijelom organizacijom rada.

…

 Krajem jula i početkom avgusta užurbano smo radili na pripremama. U tom radu ubrzo su se istakli neki novi i sposobni ljudi, koji su nam kasnije mnogo koristili. U maglajskom kraju, osim Bože Spasojevića brzo su izbili u prvi red Stanko Panić iz Trbuka, Simo Milanović iz Osojnice, Savo Momirović iz Bakotića, Miloš Nedić iz Bočinje, Jovan Vukelić iz Osojnice, Nedo Jelisić iz Paklenice, u Lipcu Petko Đurić i Ignjat, Petar i Veso Radojčić, u Boljaniću Spasoje i Todor Janković, u Kakmužima Miloš Lazarević. Tih dana uspostavio sam vezu s čovjekom koji nam je mnogo pomogao. Bio je to bivši narednik Todor Panić, rodom iz Boljanića. Njegovo vojničko znanje bilo nam je od velike koristi, a naročito njegova spremnost da s nama ide u borbu bez ikakve rezerve. On nam je doveo još dvojicu podoficira – svoga brata, podnarednika Luku Panića i podnarednika Vojina Panića iz Karanovca.

…

 Dvadeset i četvrtog avgusta oko jedan sat poslije podne stigao je prvi kurir s izvještajem iz Maglaja. Naši su te noći s oko pedeset pušaka i većim brojem bespuškara, poslije kraće borbe, zauzeli Maglaj. Dio vojnika i milicije su zarobili i razoružali, dok je veći dio pobjegao u pravcu Žepča. Zaplijenili su oko 130 pušaka, 15 sanduka municije, 2 puškomitraljeza, dosta sanitetskog materijala i vojne spreme. Uništili su uređaje na pošti i željezničkoj stanici, otvorili državne magacine s hranom i hranu podijelili uglavnom sirotinji, a jedan dio prebacili u Bakotić. Božo Spasojević je natjerao šefa poreske uprave da mu otvori kasu i iz nje uzeo 700 000 kuna. Kad ga je preplašeni činovnik zamolio za priznanicu, on mu je tu priznanicu zaista napisao i potpisao. Sama akcija na Maglaj uspjela je utoliko lakše što ju je Fikret Dedić uz pomoć Briše Obralića, u samom mjestu prilično dobro pripremio.

…

 Sutradan, 25. avgusta, oko deset sati ujutro naši su napustili i Maglaj. Oduševljeni uspjehom, oni su u Maglaju održali miting na koji su okupili skoro cijeli grad. Mada smo bili dali direktivu da Dedić i Brišo Obralić treba da ostanu nekompromitovani, jer su imali zadatak da i poslije našeg povlačenja produže partijski rad u Maglaju, neki od boraca koji su ih dobro poznavali izvikali su Fikreta Dedića i natjerali ga da govori na tom zboru. Maglaj je toga dana imao svečan izgled; niko nije radio ništa. Naši su na stari grad istakli crvenu i srpsku zastavu, a na čaršijsku džamiju crvenu i zelenu muslimansku zastavu. Sirotinja je bila naročito oduševljena besplatno podijeljenom hranom iz ustaških magacina. Kada je oduševljenje dostiglo vrhunac, s pravca Bočinje je neki mladić dojahao na konju i sav uplašen saopštio da od Zavidovića kreće velik broj ustaša koji pale i ubijaju sve odreda. Naši su na brzinu organizovali evakuaciju, pozvali ono malo čaršijskih Srba da pođu s njima – odazvalo ih se svega četvoro-petoro – i povukli se prema Smrdinju i Rakovcu. Naravno, morao se povući i Fikret Dedić.

…

 Sutradan, 25. avgusta, oko deset sati ujutro naši su napustili i Maglaj. Oduševljeni uspjehom, oni su u Maglaju održali miting na koji su okupili skoro cijeli grad. Mada smo bili dali direktivu da Dedić i Brišo Obralić treba da ostanu nekompromitovani, jer su imali zadatak da i poslije našeg povlačenja produže partijski rad u Maglaju, neki od boraca koji su ih dobro poznavali izvikali su Fikreta Dedića i natjerali ga da govori na tom zboru. Maglaj je toga dana imao svečan izgled; niko nije radio ništa. Naši su na stari grad istakli crvenu i srpsku zastavu, a na čaršijsku džamiju crvenu i zelenu muslimansku zastavu. Sirotinja je bila naročito oduševljena besplatno podijeljenom hranom iz ustaških magacina. Kada je oduševljenje dostiglo vrhunac, s pravca Bočinje je neki mladić dojahao na konju i sav uplašen saopštio da od Zavidovića kreće velik broj ustaša koji pale i ubijaju sve odreda. Naši su na brzinu organizovali evakuaciju, pozvali ono malo čaršijskih Srba da pođu s njima – odazvalo ih se svega četvoro-petoro – i povukli se prema Smrdinju i Rakovcu. Naravno, morao se povući i Fikret Dedić.

Pred veče su stigli Josip Jovanović i Husinjani, a nešto kasnije i Pašaga. On me je nasamo obavijestio ović panici koja se prenijela i na kraj oko Doboja; borci i narod su se povukli u Duboki potok pod Preslicom, a neki su otvoreno prijetili da treba odmah pobiti mene, Pašagu i ostale komuniste. Pošto je stanje na gračaničkom sektoru bilo mnogo bolje, dogovorili smo se da odemo u Duboki potok i pokušamo da smirimo duhove. Pašaga je krenuo odmah, ja sam ostao da se dogovorim s Todorom Panićem, koga u taj čas nije bilo tu, a onda isto veče da i ja pođem tamo. Kad sam pred noć stigao u Duboki potok, Pašaga i Simo Lukić su već bili uspjeli da stvari donekle srede. Okupili su narod na zbor i govorili im. Čim sam stigao, održali smo savjetovanje s najodabranijim i najpouzdanijim ljudima, razoružali neke paničare i huškače koji su raznosili razne panične vijesti i to je ostavilo povoljan utisak na masu.

Iste noći smo uspjeli da donekle organizujemo ljude koji su se tu našli. Trbučane i Striježevljane smo uputili prema Trbuku sa zadatkom da zatvore put preko Preslice i posjednu Šain-kamen, Bajića brdo i druge položaje iznad pruge. Pridiljane i Lipčane smo poslali s Petkom Đurićem u pravcu njihovih sela, za koja smo saznali da ih je neprijatelj jednim dijelom popalio. Treću grupu, koju su sačinjavali seljaci Tekućice i Suhog Polja, poslali smo prema Tekućici, gdje smo se sreli s Todorom Panićem i jednim dijelom Boljanićana i Karanovčana.

Na dobojskom sektoru ostavili smo Josipa Jovanovića i Simu Lukića, a mi smo se vratili u Boljanić i tu zatekli Husinjane. Bili su žalosni jer su u borbama kod Doboja izgubili svoga komandira Ivu Bojanovića.

Te noći, 26. avgusta, na sastanku s Pašagom, Todorom Panićem, Josipom Jovanovićem i Simom Lukićem pretresli smo situaciju i donijeli zaključke o tome šta da se dalje radi. Bilo je jasno da selima oko Trebave i na lijevoj obali Bosne ne možemo mnogo pomoći, ali da stanje u ozrenskom kraju, ako odmah krenemo na posao, možemo održati u svojim rukama i srediti ga.

Napisali smo letak narodu Ozrena i Muslimanima i Hrvatima okolnih sela i mjesta. U njemu smo izložili razloge naše borbe i njenu liniju – u smislu letaka koje je tih dana izdavala naša Komunistička partija. Kada smo posvršavali sve te poslove, a to je trajalo dan i noć krenuli smo da obiđemo sela isturena prema neprijatelju, u kojima su se nalazile naše jedinice.

Najprije smo obišli maglajski sektor. Na tom sektoru smo formirali četu i za njenog komandira postavili Božu Spasojevića, bivšeg šumara iz Brezika, čovjeka koji je u prvom svjetskom ratu bio zarobljen u Rusiji, a zatim se kao dobrovoljac-narednik borio na solunskom frontu. Za političkog komesara postavili smo Fikreta Dedića. Vodnik prvoga voda je bio u prvo vrijeme Savo Momirović; vodnik drugog voda – Žarko Šarčević a trećeg, u prvo vrijeme – Simo Malinović.

Posao smo dosta brzo i lako svršili, jer su Fikret Dedić, Pero Dokić, Božo Spasojević i Savo Momirović zajedno s ona dva-tri partijca i nekim otresitijim ljudima, uspjeli da još prije našeg dolaska savladaju paniku koja je nastala poslije povlačenja, a zatim bila podgrijavana agitacijom nekih seljačkih gazda, naročito nekog Stanka Pijunović iz Bukovice. Taj Pijunović je počeo da širi glas da su komunisti, a naročito Pero Dokić i Fikret Dedić – jedan Hrvat, a drugi Musliman – bili namjerno poslani od ustaša da zavedu srpski narod i pomognu njegovo uništavanje. Mi smo huškače brzo ućutkali.

Uz naše borce evakuisalo se nekoliko ljudi i žena iz Maglaja, a među njima i poznati maglajski bukač i nazovikomunista Kasim Drnda. Međutim, Drnda se ubrzo vratio ustašama u Maglaj i da bi im se dodvorio, odnio sa sobom 200 000 kuna koje smo bili zaplijenili u Maglaju.

…

SB u NOB, knjiga I, VIZ beograd 1976, str. 730-745.

1Prema jednom ustaškom dokumentu, Pero Dokić je pobjegao iz zatvora noću između 15. i 16. jula 1941. godine.

Savo MOMIROVIĆ, OSLOBOĐENJE MAGLAJA

Rat i okupacija zatekli su našu partijsku ćeliju u preduzeću “Šipad” u Zavidovićima u istom sastavu: Simo Malinović – sekretar, Musto Kupusović, Jakov Đidara i ja. Nastavili smo rad. Svakodnevno smo bili u vezi, ali smo sastanke ćelije održavali rjeđe nego dotad, kako ne bismo pali neprijatelju u oči. Petar Dokić i Fikret Dedić dolazili su češće u Zavidoviće i davali nam zadatke i uputstva.

Odmah nakon njemačkog napada na SSSR, već u noći između 22. i 23. juna 1941. godine, uhapšen je u Zavidovićima Petar Dokić i otjeran u Maglaj u zatvor. Da ne bismo doživjeli to isto, Simo, Musto i ja napustili smo posao i otišli u svoja sela prema Ozrenu. U Zavidovićima je ostao samo Jakov Đidara, koji nije bio kompromitovan.

Poslije našeg odlaska iz Zavidovića, Fikret Dedić je dolazio k nama u sela i prenosio nam direktive Partije, a one su se tih dana odnosile prije svega na ubrzani rad na prikupljanju i sklanjanju oružja.

Postupajući po toj direktivi, ja sam u svom selu Bakotiću i okolnim selima počeo da obilazim ljude i obazrivo, koristeći se njihovim povjerenjem doznao ko posjeduje oružje. Ubrzo sam imao spisak tih ljudi i znao približno brojno stanje sakrivenih pušaka. Sjećam se da su u to vrijeme puške i municiju imali:

– u selu Bakotić: Miloš Nedić, Miloš Tripić, Aleksa i Rade Lukić, Milo Marić, Stanoje Jović, Petar Đurković, Nedeljko i Markan Sikanović i ja;

– u selu Gornji Rakovac: Rade Vidaković, Milivoje Vidaković, Ljubomir Blagojević, Petar i Luka Spasojević (lovačka duplica), Milorad Arsić, Stjepan i Kosta Stevanović i Stanko Popović;

– u selu Donji Rakovac: Lazo Ivančević, Dušan i Mihajlo Iličić, Milan Stevanović, Jovo Todorović;

– u selu Gornja Bukovica: Miloš Cvijanović, Dragomir Gojković, Nedeljko, Miloš, Mirko, Marko i Jovan Ilić;

– u selu Donja Bukovica: Lazo i Miloš Simić, Jevto, Spasoje i David Đurić;

– u selu Brusnica: Stanko Blagojević, Luka Jović, Petar, Milan i Lazar Simić, Rade Savić, Pavo Pavlović, Nedeljko Lazar i Dujko Petrović.

Osim navedenih, sakriveno oružje su imali i Todor Lazić, Đoko i Neđo Arsić, Dušan Zekić, Tomo Božanović i Jovan Stevanović.

Ukupno su se na mom spisku nalazila 52 čovjeka koji su imali puške.

Koncem jula 1941. godine dobio sam pismo od Briše Obralića da hitno dođem u njegovu ljetnju kućicu na Moruši radi važnog dogovora. Znao sam da je Brišo komunista i vjerovao da se radi o poruci Fikreta Dedića.

Kiša je padala kao iz kabla, ali sam morao da pođem. Mokar do gole kože, približavao sam se Brišinoj kućici. U blizini kućice iza jednog grma iskoči Salih Đonlić. Pošto se pozdravismo, reče mi:

– Brišo nije mogao doći!

Stvari namijenjene tebi ovdje su…

Rekavši to, Salih poče da vadi iz grmlja puške, mokre i prljave od blata; složivši na kamaru 10 pušaka, izvadi vreću, u kojoj se nalazilo oko 25 kg municije, i svemu tome dodade dvije kutije s 18 ručnih bombi.

U tom trenutku dođe do nas Brišina žena Zilha i potvrdi Salihove riječi da Brišo nije kod kuće već da je otputovao. Ne reče kuda. Požalih joj se da sam ne mogu ponijeti ovoliko oružje, te se ona obrati Salihu:

– Pomozi čovjeku da to odnese!

Ja sam zaprtio puške, a Salih vreću s municijom i kutije s bombama. Sve smo to donijeli do njive Džemala Mulića u Hedrovači. Tu nas je uhvatio dan; oružje smo sklonili u kukuruze.

– Ti pripazi na oružje – rekoh Salihu – a ja odoh da potražim konja.

Otišao sam do kuće Jovana Jovića i rekao mu o čemu se radi. Bez riječi je osamario konja i krenuo sa mnom. Na Džemalovoj njivi usjekli smo dva velika snopa jalovih kukuruza, umotali u svaki po pet pušaka i svezali za samar. Municiju i bombe stavili smo u vreću i nabacili odozgo. Tako smo to oružje prebacili do moje kuće u selu Bakotiću i tu ga sklonili…

U zoru 23. avgusta 1941. godine bili smo svi na nogama: došao je trenutak da se odazovemo pozivu KPJ na ustanak, s kojim su nas već ranije upoznali Fikret Dedić i Petar Dokić, koji je, mjesec dana ranije, poslije bjekstva iz maglajskog zatvora, došao na Ozren. Na Smailovcu, između sela Bakotić i Rakovac, okupilo se oko 250 ustanika – naoružanih puškama, vilama, sjekirama – iz sela: Krsno Polje, Bakotić, Smrdin, Gornja i Donja Bukovica, Gornji i Donji Rakovac i Brusnica. Tu smo se podijelili u tri grupe i pošli na Maglaj.

Prva grupa – 18 ljudi s puškama i oko 70 naoružanih vilama i sjekirama – dobila je zadatak da napadne tvrđavu na Gradini; grupom sam komandovao ja;

druga grupa – 14 pušaka i oko 70 ljudi naoružanih hladnim oružjem – dobila je zadatak da napadne grad sa sjevera, dolinom rijeke Bosne;

treća grupa – 12 pušaka i oko 50 ljudi naoružanih sjekirama i vilama – dobila je zadatak da napadne zgradu suda, koja se nalazila na desnoj obali rijeke Bosne; ovom grupom komandovali su Petar Dokić i Božo Spasojević, kojeg je k nama uputio s Ozrena Todor Vujasinović.

Naknadno nam je u pomoć pristigla i četvrta grupa iz sela Paklenice s 15 pušaka i oko 40 ljudi; njom je komandovao Niko Morušić.

Napad na Maglaj počeo je jednovremeno. Druga i treća grupa brzo su prodrle u grad, dok je moja grupa naišla na snažan otpor ustaša na Gradini. Međutim paklenička grupa uspjela je da na veoma vješt i lukav način likvidira jaku neprijateljsku posadu na željezničkom mostu preko rijeke Bosne u Maglaju: u vagonet natovaren kamenjem i vrećama s pijeskom ušla su 4 borca, dok su ostali gurali vagonet pred sobom. Ustaše su otvorili bjesomučnu vatru, ali vagonet je uporno klizio prema njima. Kada im se približio, ustaše su pobjegli glavom bez obzira, a borci pakleničke grupe, uz gromoglasno “Ura!” stuštili su se za njima i u naletu zauzeli žandarmerijsku stanicu. Odmah zatim otvorili su crkvu i počeli da zvone. To je pokrenulo i moju grupu: izvršili smo juriš i zauzeli položaj na Gradini.

Maglaj je bio oslobođen, a u naše ruke je pao bogat ratni plijen: 30 pušaka, 2 puškomitraljeza, veća količina municije i druge ratne opreme.

U oslobođenom Maglaju ostali smo nepuna dva dana, tačnije – 36 sati. Otvorili smo državne magazine i podijelili hranu sirotinji; nijedan građanin nije poginuo prilikom našeg napada niti je bilo kome učinjeno nešto nažao; narod se uvjerio da ustanici nisu nikakva razbojnička banda, kako je to tvrdila ustaška propaganda, i da se osim Srba u njihovim redovima nalaze i Hrvati i Muslimani.

Pred naletom jekih ustaško-njemačkih snaga s pravca Zavidovića morali smo se povući iz grada. S nama su tada pošli Fikret Dedić i Brišo Obralić. Trebalo je da Fikret ostane u Maglaju po zadatku Partije, ali naši su borci to, nehotice, onemogućili: za vrijeme dvodnevne “Maglajske republike” – tako smo je sami krstili, a ustaše su taj termin prenijeli i u svoje izvještaje – borci su ga sretali na ulici, zvali ga po imenu, grlili i ljubili.

Povukavši se, zauzeli smo položaje nedaleko od grada i nismo dozvolili neprijatelju da upada u sela prema Ozrenu. Međutim, Nijemci i ustaše izvršili su odmazdu u prvom redu nad srpskim življem Maglaj i bliže okoline. Pohvatali su Aleksu i Luku Pijunovića, Duška Jovanovića, Vojina Lalovića, Boška Božića, Svetozara, Dimitrija, Gavru i Dujka Simića i Aleksu Agića (Aleksa je bio Musliman, ali je prije rata prešao na pravoslavnu vjeru i oženio se Ruskinjom), potrpali ih u vagon, odvezli u blizinu sela Paklenice i na rijeci Bosni poubijali. Istovremeno su Francetićevi ustaše i žandari upali u srpsko selo Ošve, zapadno od Maglaja, i pobili 62 lica, od nejači do staraca od preko 80 godina.

Uprkos njemačko-ustaškim represalijama nad nedužnim življem, uspješan napad na Maglaj i dvodnevno postojanje “Magllajske republike” podigli su moral ustanika i naroda i doprinijeli daljem razvoju ustanka, posebno na sektoru Ozrena.

SREDNJA BOSNA U NOB, članci i sjećanja, knjiga prva, Vojnoizdavački zavod, Beograd 1976, str. 766-769.

Savo MOMIROVIĆ: FORMIRANJE I RAD PARTIJSKE ĆELIJE U ZAVIDOVIĆIMA

Godine 1938. napustio sam posao kod “Našičke” u Begovom Hanu i prešao u Zavidoviće, gdje sam se zaposlio u “Šipadovom” pogonu stovarišta balvana. Ubrzo, već na prvoj skupštini, izabran sam za sindikalnog povjerenika, a odmah zatim i za predsjednika podružnice Ujedinjenih radničkih sindikata (URSS) “Šipadovih” radnika u Zavidovićima.

Rad naše sindikalne podružnice bio je intenzivan i njen uticaj na radnike daleko jači od uticaja Jugoras-a i HRS-a, premda su ove dvije organizacije pokušavale, na sve moguće načine, da nas ometu. U to vrijeme KPJ je djelovala putem Ursa i ja sam se, kao sindikalni aktivista, povezao s velikim brojem naprednih ljudi i komunista, u prvom redu sa studentom agronomije Petrom Dokićem, poštanskim činovnikom Fikretom Dedićem, Đurom Došenom, Mirkom Popovićem, Ivicom Stanojem… Oni su mi pomagali jer su i intelektualno i teoretski bili jači od mene.

Jednoga dana, septembra 1940. godine, Petar Dokić,¹ koji mi je već ranije govorio o KPJ, njenoj borbi i ciljevima, pozvao me je na razgovor u stan Sime Malinovića, u Zavidovićima. Kada sam došao u Simin stan, našao sam tu Fikreta Dedića i dva nepoznata čovjeka. Ubrzo su stigli Petar, Musto Kupusović, Jakov Đidara i Simo. Posjedali smo i riječ je uzeo Petar. Koliko se sjećam, rekao je da smo pozvani na veoma ozbiljan sastanak, da su prisutni drugovi, koje ne poznajemo, partijski rukovodioci iz Tuzle i Doboja² te da će nam drug iz Tuzle saopštiti o čemu se radi.

Tada je drug iz Tuzle ustao i obratio nam se otprilike ovim riječima:

– Drugovi, iako vas do danas nisam vidio, poznajem vaš rad i djelovanje. Od večeras vi ste članovi KPJ jer ste to povjerenje zaslužili. Partija od vas očekuje da ćete u budućnosti s još više volje izvršavati zadatke koji će se pred vas postavljati. Posebno morate obratiti pažnju na konspiraciju: niko osim nas ovdje prisutnih ne smije znati da ste članovi Partije. Morate biti budni prema neprijatelju, izbjegavati problematično društvo, paziti na svoj lični život. Svaka i najmanja neopreznost može vas odvesti na robiju. Član Partije nije lako biti i zato svaki od vas treba da se pojedinačno izjasni da li prihvata tu tešku, ali časnu dužnost…

Zatim je govorio Simo Malinović. Poslije njega sam govorio ja, a zatim su Musto i Jakov izrazili spremnost da budu članovi KPJ i zahvalnost na povjerenju koje im je na taj način ukazano. Svi smo bili ponosni što smo postali članovi KPJ.

Petar Dokić je predložio da se odmah formira partijska ćelija i izabere njen sekretar. Za sekretara je predložio Simu Malinovića, sa čim smo se Musto Kupusović, Jakov Đidara i ja složili.

Tako je formirana partijska ćelija u preduzeću “Šipad” u Zavidovićima.

Sastanke ćelije održavali smo svakih 15 dana u Siminom stanu, ili, ako je bilo lijepo vrijeme, kod Mustine kuće u selu Majdan.³ Pored nas četvorice, sastancima su prisustvovali Petar Dokić i Fikret Dedić, ili barem jedan od njih dvojice. Oni su nam pomagali u izučavanju marksističke literature.

Sve direktive koje smo dobivali i zaključke koje smo donosili sprovodili smo, uglavnom, putem sindikalne podružnice Ursa. Tako smo postupali sve do kraja decembra 1940. godine, kada je vlada Cvetković-Maček zabranila rad Ursa. U novim uslovima promijenili smo metode rada: osnovali smo Kulturno-prosvjetno društvo “Rad” i tako zadržali dotadašnje prostorije povjereništva Ursa. Formirali smo u tom društvu tamburašku, horsku, dramsku i literarnu sekciju, u koje smo okupljali radnike i radničku omladinu, te uz pomoć naprednih studenata i srednjoškolaca organizovali razne priredbe, izdavali zidne novine itd.

Srednja Bosna u NOB, Članci i sjećanja, knjiga I, str. 137., Vojno izdavački zavod, Beograd, 1976.

1Petar Dokić, student agronomije, bio je veoma aktivan u studentskom pokretu u Beogradu, kao član uprave bosanskohercegovačkog studentskog udruženja “Petar Kočić” i uprave Udruženja studenata šumara i agronoma u Zemunu. U radu na terenu bio je povezan s Mjesnim komitetom KPJ u Doboju i Tuzli. Otac mu je bio željezničar u Bradićima, između Maglaja i Zavidovića, i Petar se pred rat našao na tom terenu po partijskom zadatku i bio tijesno povezan s partijskom ćelijom u Maglaju i sekretarom Fikretom Dedićem. Napomena Redakcije.

2Poslije sam saznao da su to bili Cvijetin Mijatović (iz Tuzle) i Josip Jovanović (iz Doboja).

3Ime Mustafa Kupusović (iz Zavidovića) se nalazi na Popisu imena logoraša komunista i aktivista NOP-a koncentracionog logora »Danica«, kraj Koprivnice, koji su poslali sami logoraši Odboru za logore i zatvore Pokrajinskog odbora Narodne pomoći za Hrvatsku koji je sačinjen janauara 1942. (Knjiga Sjeverozapadna Hrvatska u NOB i Socijalističkoj revoluciji II. – Građa 1941. – 1945. Zagreb 1984. dok. br. 24)

U knjizi Jusufa Mujkića – Zavidovići kroz historiju II, u prilogu: ŽRTVE CIVILNOG STANOVNIŠTVA od okupatora i njegovih pomagača u periodu 1941-1945. god. na području zavidovićkog sreza po mjesnim narodnim odborima, u podacima za Zavidovići selo na spisku je i Mustafa (Mustafe) Kupusović (str. 556). Osim Mustafe u istoj knjizi je spomenut Kupusović (Mustafe) Mahmut iz Majdana koji je u avgustu 1941. stupio u Ozrenski partizanski odred i koji je u januaru 1942. zarobljen i odveden u logor Jasenovac gdje je ubijen (str. 109). Moguće je da je ovdje greškom umjesto Mustafe evidentirano Mahmut.

(NAPOMENA TVZM)