Arhive oznaka: Rifat Smajić

Historija partijske organizacije u Maglaju – Članak povodom 30. godišnjice osnivanja prve partijske ćelije – “Natron” 1970.

Svečano proslavljen značajan jubilej

Trideset godina partijske organizacije u Maglaju

Dodijeljene spomen-plakete najstarijim komunistima Maglaja

Između dva rata na području maglajske opštine nije bilo značajnijeg djelovanja revolucionarnih organizacija, to je bio zaostao kraj bez industrije i bez radničke klase, nosilaca revolucionarnih ideja. Međutim, revolucionarna previranja u Jugoslaviji i uticaj Komunističke partije osjetio se i u Maglaju. Neposredno pred Drugi svjetski rat, od nekolicine zanatskih radnika pokušano je da se formira sindikalna organizacija, ali to nije uspjelo. Što nije uspjelo »zanatlijama« u Maglaju, uspjelo je radnicima u Šumskom preduzeću »Jadrina« u Brezicima, koji su 1939. godine osnovali sindikalnu organizaciju. Tom organizacijom rukovodili su Ljubo Lazarević i Mihajlo Maksimović. Velik uticaj na formiranje ove organizaci je imao je komunista Tošo Vujasinović koji je u to vrijeme radio u Šumskom preduzeću »Jadrina«.

Organizovaniji rad sa naprednom omladinom počinje 1939. godine u Maglaju i njegovoj okolini. Milan Jovanović je još nešto ranije nastojao okupiti omladinu u selu Ošvama gdje je preko Milana Vidovića organizovao analfabetske tečajeve sa tamošnjim mladim ljudima. Pored toga on je, kao napredni beogradski student, inače nastojao da svoj politički rad usmjeri na pitanja vezana za uticaje Partije. On organizuje putem Srpske čitaonice uvježbavanje i prikazivanje naprednog pozorišnog komada »Sluga Jernej i njegovo pravo« od Ivana Cankara, učlanjuje omladinu raznih nacionalnosti u nogometni klub »Soko« itd. Tada već i Petar Dokić počinje dolaziti iz Beograda, donositi naprednu literaturu i okupljati u Maglaju napredne omladince i organizovati ih.

Sa omladinom se tada najlakše politički radilo putem raznih sportskih društava, kulturnih priredaba, izleta itd. U Maglaju je formiran fudbalski klub »Mošk« koji je objedinjavao aktivnost domaćih fudbalera koja je tu počela još prvih dana poslije završetka I svjetskog rata. Preko tog kluba Partija je ostvarivala svoju organizatorsku i političku rukovodeću ulogu i uticaj na te mlade ljude. Od značajnijih omladinskih akcija u Maglaju ističe se izlet u Borik sa naprednim programom koji je 6. maja 1940. godine izvelo zavidovićko Radničko kulturno umjetničko društvo »Rad«. Tu grupu predvodio je poznati tadašnji komunista i narodni heroj Ilija Goranin.

Zatim dolazi omladinska zabava avgusta 1940. godine sa veoma naprednim i revolucionarnim programom, uz učešće omladine iz svih okolnih srezova. Maglaj može posebno biti ponosan da je poslao svoju delegaciju na poznati u našoj istoriji, skojevski kurs Bosne i Hercegovine – kod Bugojna 1940. godine. Delegaciju je predvodio Petar Dokić. Sav rad sa omladinom imao je za cilj njeno političko vaspitanje, a to je bio i način povezivanja maglajske omladine sa omladinom ostalih okolnih mjesta Zavidovića, Tešnja, Doboja, Gračanice. U Maglaju su bile organizovane i tri ilegalne omladinske čitalačke grupe na čijim se sastancima preređivala napredna literatura, sakupljala Crvena pomoć i sl.

To je bilo vrijeme kad je i ilegalna radnica učiteljica iz Trbuka Dušanka Vajić razvila veoma širok politički rad sa omladinom i tamošnjim ljudima.

To je, u grubom, situacija u kojoj je oktobra 1940. godine u Maglaju formirana prva partijska ćelija – organizacija KPJ. Njeni prvi članovi su bili Ibrišim Obralić i Asim Lošić, krojači po zanimanju. Prvi sekretar i njen organizator bio je Fikret Dedić, koji je zbog svog komunističkog rada u Bugojnu izgubio posao poštanskog činovnika i došao da radi u Maglaju. Ova partijska organizacija nije mogla za kratko vrijeme do okupacije Jugoslavije da razvije masovniji rad zbog malobrojnosti radništva i zaostale političke sredine.

Nastavila je još ranije započeti rad sa omadinom, zanatlijama, a kasnije i sa povezivanjem seljaka. Širila je ilegalnu i polulegalnu štampu »Radnički tjednik« sindikalni list iz Zagreba, razne ilegalne literarne brošure itd. Unutar partijski rad bio je uglavnom posvećen ideološkom uzdizanju članova preradom istorije SKPb, direktivnih brošura, »Srp i čekić«, »Proleter« itd. Navratio je tada u Maglaj i Cvijetin Mijatović – Majo koji je u kući Asima Lošića u Gornjoj mahali održao omladinski sastanak, a nešto kasnije u stanu kod Fikreta i sastanak partijske organizacije. U jesen 1940. godine pozvan je iz maglajske organizacije Asim Lošić na oblasno partijsko savjetovanje u Tuzli pod rukovodstvom Pašage Mandžića po pitanjima organizacije, prikupljanja narodne pomoći. Na drugo savjetovanje koje je održano u maju 1941. godine išao je Ibrišim Obralić, a radilo se o dogovoru u čuvanju kadrova od ustaškog terora i najavljenim pripremama za ustanak. Treće oblasno savjetovanje n Tuzli bilo je posvećeno takođe direktivama za ustanak, formiranju vojnih jedinica, prikupljanju oružja itd. kojem je prisustvovao sekretar ćelije Fikret Dedić.

U proljeće 1941. godine primljeno je nekoliko novih članova u Partiju, među kojima Šahbeg Smajlagić, Salim Nalić, Džavid Karamehmedović, Fahir Lošić i Vlado Džaduh.

Šahbeg Smajlagić Brko i Rašid Ruvić. Sliku objavio Dzemo Hasanić u FB grupi “Maglajlije”

 

Dakle, rat je već tu, Jugoslavija je kapitulirala. Partijska organizacija svoje djelovanje morala je da prilagodi novostvorenoj situaciji Organizovana je ustaška vlast – počeo je progon Srba i naprednih ljudi ostalih nacionalnosti, naročito komunista. Do progona komunista naročito je došlo nakon napada Njemačkena Sovjetski Savez 22. juna 1941. godine kada je u Zavidovićima uhapšen Petar Dokić, a dva dana kasnije i u Maglaju dva člana Partije.

Od kapitulacije Jugoslavije partijska organizacija Maglaja svoj rad je orijentisala na što jaču propagandu protiv okupatora i ustaškog režima, na odvraćanju ljudi da stupaju u njemačku vojsku i da odu na rad u Njemačku, na organizovanju prikupljanja oružja, sekretar Dedić Fikret se angažovao na organizovanju skupova sa seljacima Ozrena radi njihove pripreme za ustanak itd. U to vrijeme su sa rada u Zavidoviću već izbjegli Savo Momirović iz Bakotića, zatim Simo Milinović iz Osojnice, na Bočinji su bili napredni omladinci Miloš Nedić i Milorad Savić, u Trbuku Nikola Orlović, Dušanka Vajić itd. što je sve Dediću služilo kao dobar oslonac za taj rad na selu. Osim toga Ibrišim Obralić, preko svoje male krojačke radnje bio je pogodna veza sa nizom seljaka iz okoline Maglaja.

Nešto kasnije je iz zatvora pobjegao i Petar Dokić i na Ozrenu se povezao sa Todorom Vujasinovićem, koji je još ranije, po direktivi Partije došao da na Ozrenu organizuje ustanak. Organizovan je ustanak na Ozrenu. Pod rukovodstvom Todora Vujasinovića kao komandanta i Pašage Mandžića, komesara formiran je poznati Ozrenski partizanski odred sa svojim bataljonima, četama i vodovima.

Dan kasnije od napada na Doboj i Gračanicu napadnut je i Maglaj pod rukovodstvom Petra Dokića, Bože Spasojevića, Save Momirovića i drugih. U ranu zoru avgusta 1941. godine ustaničke čete prodrle su u Maglaj savladavši dosta lako neprijateljski otpor.

Maglaj je tada zaista prvi put bio oslobođen. Zaviorila se crvena zastava, ali su se pod pritiskom jačeg neprijatelja ustanici morali kroz, dva dana povući ponovo na Ozren. Od tada sve do četničkog puča aprila 1942. godine borbe ovog odreda ne prestaju. Pojedinim prepadima pobjeđuje se neprijatelj, uspješno se odupire neprijateljskim ofanzivama, borbom se borci snabdijevaju oružjem, a u Bočinji je Tomo Popović sam od bešavnih cijevi proizvodio ručne bombe za napad na bunkere.

Četnički puč je samo za kratko vrijeme prekinuo partizansku oružanu borbu na Ozrenu. Poznate su kasnije diverzije ustanika na željezničkoj pruzi kod Rječice i Trbuka, u toku rata je obnovljen Ozrenski partizanski odred, dok je jedan dio boraca stupio u Šestu proletersku istočno-bosansku brigadu.

Povremeno su i druge jedinice narodnooslobodilačke vojske vodile borbe na cijelom području opštine Maglaj. U toku rata paljena je željeznička stanica prilikom jednog napada partizanskih jedinica na Maglaj, prelažena je rijeka Bosna, a poznato je dugotrajnije stacioniranje Srednjobosanske brigade i nekih drugih jedinica 53. divizije na sektoru oko Novog Šehera gdje su vođene periodične borbe sa neprijateljskom vojskom.

Zločinstva okupatora i ustaških vlasti nad civilnim srpskim stanovništvom uslijedila su odmah nakon kapitulacije Jugoslavije. Tu su se našli i domaće izdajice i zlikovci, istina ne mnogobrojni, ali po zlodjelima takvi da će ih pamtiti naša novija istorija. To su čuveni koljači i ubice ustaše, Suljica Suljčić iz Misurića i žandar-ustaša-svjetski skitnica Omer Kepa. Njih dvojica su se pridružila crnim ustašama čuvene po zlu Francetićeve legije, poslije povlačenja ustaških jedinica iz Maglaja avgusta 1941. godine i nastavili paljevinu sela i ubistva nevinog civilnog stanovništva.

Pošto je partijska organizacija Maglaja desetkovana nakon odlaska nekih komunista na Ozren, u zatvor i sl. zatim poslije prestanka djelovanja partijske organizacije iz Brezika koju je 1941. godine formirao Todor Vujasinović, nakon povlačenja partizana sa Ozrena poslije puča, ilegalni rad i saradnja sa NOP-om odvijao se pod specifičnim uslovima i na specifičan način.

Prvo je poslije prestanka sa radom partijske organizacije Maglaja formirana skojevska grupa koju poneko naziva i partijskom. Sekretar joj je bio Rifat Smajić, geometar, a članovi: Rašid Ruvić, Fadil Idrizović, a kasnije i Ismet Smajić. Intenzivan je bio rad ove grupe u saradnji sa ustanicima na Ozrenu u doturanju raznog materijala, obavještenja i u prijemu obavještenja koja su se odnosila na stanovništvo ali je to bilo do poznatog četničkog puča aprila 1942. godine.

Kasnije se ilegalni rad i vezivanje za partizanske jedinice u Tešnju, na Ozrenu itd. obavljao preko pojedinaca u Maglaju. To su često bili Nusret Krzić, Salko Pirkić, Zijah Smajlagić, Rašid Ruvić i još neki. Neki od njih su se koristili i domobranskim uniformama u čijim redovima je bio određen broj pristalica NOP-a. Bilo ih je sigurno koji su iskreno simpatisali napredni pokret, a i onih koji su imali određene svoje računice. Ilegalni rad se obavljao preko određenih kurira: u Moševcu preko Huse Hekića kojega su zbog toga Nijemci ubili, zatim u Novom Šeheru preko Emina Deronje itd.

Tek početkom avgusta 1944. godine počinje i u Maglaju nešto organizovaniji i sistematskiji ilegalni rad i saradnja sa NOP-om. Tada, po zadatku Mjesnog komiteta KPJ iz Travnika u Maglaju dolazi Mehmed Krzić – Meša, sa zadatkom da formira odbore narodnooslobodilačkog fronta, omladinsku organizaciju i obavještajni centar. Obavještajni centar je imao zadatak da vojnim jedinicama i društveno-političkim organizacijama na oslobođenoj teritoriji Tešanj – Teslić šalje podatke o neprijateljskim snagama kao i neophodne materijale.

Poslije rata partijska ćelija bila je još nejaka i malobrojna, bez organizacionog iskustva u novim uslovima. Umjesto borbe trebalo je organizovati politički rad, a naročito u likvidiranju ostataka profašističkih i antisocijalističkih elemenata. Zbog toga je njen osnovni zadatak bio brojno i idejno političko jačanje. Na tom planu naročito se istakla omladina, vođena skojevskom grupom koja je formirana još u avgustu 1944. godine. Zbog neiskustva u političkom radu, pokrajinski komitet u Tuzli poslao je grupu prekaljenih skojevaca, koju je uglavnom sačinjavao Komitet SKOJ-a. Delegirani aktivisti od pokrajinskog rukovodstva SKOJ-a bili su Rađaković, Vajo Gojković, Mevlida Delić i Cvija Cvjetinović. Njihov zadatak bio je organizovanje omladine, formiranje sreskog i mjesnog Komiteta SKOJ-a. U ovim rukovodstvima naročito su se isticali Dušanka Simić, Razija i Ismet Dedić, Adi Mulabegović, Neđo Todorović, Anđa Stjepanović, Salija Lošić, Pejo Vukelić i drugi. Ova dva foruma uz pomoć partijske organizacije bili su nosioci svih aktivnosti u obnovi porušenog kraja, organizovanju omladine i tumači svih mjera koje su donosili viši partijski organi.

Odmah poslije rata partijska ćelija koja je u toku rata bila jedno vrijeme rasformirana organizovala se 1. maja 1945. godine od članova Zijaha Smajlagića, Nusreta Krzića i Salke Pirkića, a njen sekretar je bio Meša Krzić. Iz ove ćelije ubrzo je izrasla snažna i brojno ojačana partijska organizacija koja je bila nosilac cjelokupne društveno političke aktivnosti u poslijeratnoj izgradnji.

Danas je komandir čete Đoko Kokanović iz Crnjelova ispričao kako je poginula Dušanka Vajić, učiteljica iz Boljanića kod Gračanice. Ona je jedno vrijeme bila na Majevici upravnik Jablaničke bolnice.

U drugoj polovini aprila 1944. godine usmjerena je neprijateljska ofanziva na Bosutske šume. Mi smo se morali povući preko pruge prema Fruškoj Gori. Sa mojom četom bilo je nekoliko terenskih političkih radnika, koji su se povukli iz Semberije. Među njima bila je Dušanka Vajić. Od ranije sam je poznavao kao političkog komesara bolnice u Gornjem Crnjelovu. Pametna i zgodna djevojka.

Moja četa dobila je zadatak da napadne dobro utvrđeno ustaško uporiše na desnoj obali Dunava. Prišla mi je Dušanka i traži pušku. Hoće i ona u akciju iako to nije predviđeno. Odvraćao sam je da ne ide, ali je ona bila uporna. Tu noć u jurišu na neprijateljske bunkere junački je sa još pet boraca poginula u selu Neštinu i Dušanka.

Dušanka je rođena 1911. godine u Boljaniću, u blizini Gračanice. Otac joj je bio učitelj, brat Slobodan takođe. Mlađi brat Boro studirao je medecinu. Svi su pripadali naprednom radničkom pokretu. Dušanka je, kao učiteljica, bila veoma agilna u radu sa omladinom. Povezala se sa političkim aktivistima KPJ u Maglaju i Doboju. Neposredno pred rat, obučavala je djevojke u pružanju prve pomoći.

Muž Mitar, sa kojim je imala dvoje djece, htio je napustiti Ozren, iako je tu rođen, i odseliti se u Srbiju. Dušanka je nastojala da po svaku cijenu ostanu na Ozrenu. Djecu su odveli u Srbiju i odmah se vratili. Dušanka je 1941. godine postavljena za rukovodioca bolnice Ozrenskog partizanskog odreda u Brezicima. Sa djevojkama koje je obučavala obavljala je čitav posao koji je bio utoliko teži što Ijekara duže vrijeme nije bilo, a ranjenika i bolesnika sve više. Bolnicu nije napuštala ni u najtežim trenucima; Prilikom bombardovanja bila je teško ranjena, liječena je u bolnici u Srebreniku i u Jablanici.

(Iz knjige Radivoje Kovačević SJEVERISTOČNA BOSNA 1944-1945 – PRILOG ISTORIOGRAFIJI  izdavač SUBNOR Brčko Distrikta BiH)

Kliknite da pristupite 103_3.pdf

Fikret Dedić, IZ MAGLAJA NA OZREN

Maglajska partijska ćelija je počela s pripremama za borbu protiv okupatora i ustaša ubrzo nakon okupacije zemlje i stvaranja NDH. Pripreme su se svodile uglavnom na prikupljanje oružja. Naša veza s višim partijskim rukovodstvom u to vrijeme nije bila redovna, ali smo održavali manje-više stalan kontakt s Mjesnim komitetom KPJ u Doboju i s partijskom ćelijom u Zavidovićima. Sjećam se da sam u junu 1941. otišao jednom prilikom u Doboj i sastao se s Ademom Hercegovcem. Razgovarali smo o općoj situaciji. Nismo se ništa konkretno dogovorili, jer se Adem upravo spremao za odlazak u Teslić. Da bih pred ustaškim vlastima imao pokriće za to putovanje, produžio sam iz Doboja u Tešanj, gdje sam posjetio Ademagu Mešića, Pavelićevog doglavnika, inače poznanika mog oca, i tražio od njega da interveniše za zaposlenje neke naše rođake. Sa sekretarom tešanjske partijske ćelije Husom Hodžićem se tada nisam sastao, jer je bio negdje izvan Tešnja, ali sam se sastao s Tuparom Abdurahmanom i Rasimom Golalićem koji je bio član KPJ. Ubrzo poslije toga prisustvovao sam, kao sekretar maglajske partijske ćelije, sastanku koji je bio sazvan u Tuzli i tom smo prilikom dobili uputstva za dalje prikupljanje oružja i novca i formiranje manjih udarnih grupa koje će u datom trenutku stupiti u akciju.

Odmah nakon napada Njemačke na SSSR uhapšen je u Zavidovićima Pero Dokić a zatim i dva člana naše maglajske partijske ćelije, što je prilično poremetilo naš rad.

Između 10. i 15. jula u Maglaj je došao Mahmut Bušatlija. Poznavali smo se sa studija i on me je potražio u pošti, gdje sam radio kao službenik, a zatim je otišao u obližnju kafanu da me tamo sačeka. Nešto kasnije sam ga tu našao, pa smo pošli u šetnju. Međutim, ubrzo nam je prišao općinski policajac Avdo Hasanbegović i rekao mi da me zove kotarski predstojnik Hasanbegović. Ostavio sam Bušatliju s tim da se kasnije sastanemo na Moruši. Nisam znao zašto me zove Hasanbegovć. Plašio sam se da nije nešto u vezi s Bušatlijom. Međutim, Hasanbegović me je zvao zbog transporta Jevreja koji se upravo bio zaustavio na maglajskoj željezničkoj stanici i iz kojeg je neke ljude trebalo izvući.

Kada sam se vratio, Bušatliju nisam zatekao na mjestu gdje smo se dogovorili. Nestao je. Digao sam na noge partijsku organizaciju i maglajske skojevce. Svi su tragali za Bušatlijom u gradu i okolini do svanuća, ali njega nigdje. Bili su mi to teški trenuci.

Poslije nekoliko dana došao je iz Doboja u Maglaj Dedo Trampić i ispričao mi šta se dogodilo.

Dok sam se ja nalazio kod kotarskog predstojnika, na Bušatliju je naišao općinski policajac. Pošto mu se učinio sumnjiv, uhapsio ga je. Bušatlija je imao legitimaciju na ime Kulenović i predstavio se kao rođak ustaškog ministra Kulenovića. To je pokolebalo policajca i on ga je umjesto u zatvor odveo u neko konačište-kafanu u blizini željezničke stanice i tu zatvorio. Ne čekajući dalji rasplet, Bušatlija je iskoristio prvu priliku, čim je čuo da teretni voz dolazi u stanicu, pobjegao iz konačišta, dokopao se voza i otišao u Doboj.

Iako nisam bio završio razgovor s Bušatlijom, mi smo poslije njegove posjete Maglaju pojačali pripreme za ustanak. U to vrijeme su Tošo Vujasinović i Josip Jovanović već bili na Ozrenu. Pozvali su me na sastanak i tom prilikom smo razmotrili plan ustanka na širem području Doboja.

Sredinom jula pobjegao je iz maglajskog zatvora Pero Dokić i odmah se uključio u rad na pripremanju ustanka, održavajući vezu s jedne strane s Tošom Vujasinovićem, a s druge sa mnom.

Između 10. i 15. avgusta, kada su pripreme za početak oružane borbe bile već dobrano uznapredovale, javljeno mi je telefonom iz Tuzle da će me idućeg dana na željezničkoj stanici u Doboju čekati “Čokalija”. Bio je to nadimak Uglješe Danilovića. Stigavši u Doboj, otišao sam do upravnika tamošnje pošte, koga sam poznavao, i pozvao ga da malo prošetamo. Šetajući, stigli smo na stanicu. Ugledao sam Uglješu. Bio je obučen u građansko odijelo, a na glavi je imao halbcilinder. Očigledno je izigravao trgovca stokom! Okolo su se muhali ustaše i policijski agenti. Dok sam, idući rukom pod ruku s upravnikom dobojske pošte, koji nije imao pojma da sam ga pozvao u šetnju samo zbog kamuflaže, prolazio kraj Uglješe, on mi je dobacio: “Vidimo se u vozu!” Međutim, izgleda da je i to neko čuo, jer kada smo se našli u vozu do nas je sjeo jedan folksdojčer. Uglješa i ja smo tada započeli glasan razgovor o stoci, trgovini… Ipak u toku razgovora on mi je uspio da saopći ono što je bilo najvažnije: “Javi Toši da odmah treba početi s ustankom!” U Maglaju sam sišao s voza, a Uglješa je produžio prema Sarajevu.

Dobivenu poruku, koja je u stvari predstavljala naredbu Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, odmah sam prenio Toši Vujasinoviću. Tada je zaključeno da akciju započnemo 23. avgusta u zoru, istovremenim napadom na Doboj, Gračanicu i Maglaj. U tom trenutku u selima oko Maglaja je već bilo formirano nekoliko grupa od po 20 ljudi, koje su imale svoje komandire i s kojima je Pero Dokić uvježbavao razne borbene radnje. Te grupe su raspolagale s oko 60 pušaka i nešto revolvera i bombi. Istovremeno su ustaše u Maglaju i okolini formirali i naoružali domaću miliciju, s oko 160 pušaka. Osim te milicije, u Maglaju se tada nalazila posada od 40 domobrana i jednog voda žandara. Međutim, pripremajući ustanak, mi smo našom agitacijom uspjeli da unesemo paniku u redove neprijejatelja, naročito u redove milicije, u kojoj je bilo dosta ljudi nama naklonjenih.

Zbog neodlučnosti koja je vladala među ustanicima na našem sektoru, napad na Maglaj nije počeo istovremeno s napadom na Doboj i Gračanicu, već tek sutradan, 23. avgusta ujutro. Grad smo zauzeli skoro bez otpora: milicija i većina domobrana su se odmah predali, dok je nekoliko ustaša i žandara pobjeglo dan ranije. Zaplijenili smo oko 120 pušaka, dva puškomitraljeza, desetak sanduka municije i bombi. Maglaj se nalazio u našim rukama nepuna dva dana i za to vrijeme smo spalili državne arhive i uništili postrojenja na pošti i željezničkoj stanici. Namirnice iz državnih magazina smo jednim dijelom otpremili prema Ozrenu, a drugi dio smo podijelili narodu. Osim toga smo izvukli iz grada znatne količine sanitetskog materijala i druge opreme. Porušili smo dobar dio željezničke pruge i potrgali telefonske veze. Namjeravali smo da porušimo i željeznički most na Bosni, ali nismo imali ni sredstava ni stručnjaka za taj posao.

Magaj smo napustili bez borbe, jer je kurir Rade Savić donio izvještaj da od Zavidovića neprijatelj nastupa s jakim snagama. Povukli smo se na desnu obalu rijeke Bosne, formirali Komandu maglajskog sektora i preduzeli mjere za zaštitu sela. Međutim, srpskim selima na lijevoj obali Bosne nismo mogli pomoći i ustaše su ih većim dijelom popalili, počinivši strašna zvjerstva, naročito u Ošvama. I u Maglaju su ustaše strijeljali 10-12 Srba koje su zatekli u gradu.

Zajedno s nama na Ozren se povukao i Kasim Drnda, koji je u Maglaju imao neki dućančić. Još prije rata je njegovu sestru oženio jedan beg, ali ju je ubrzo poslije toga otjerao. Drndu je to ogorčilo i on je povjerovao da mu ustanak pruža priliku da se begu osveti. Međutim, događaji se nisu razvijali onako kako je on očekivao i, jasno, brzo se pokolebao. Kako je znao da sam ja prilikom našeg povlačenja iz grada nekoliko paketa novca (500.000 dinara), koji smo našli u državnim ustanovama, povjerio na čuvanje nekolicini boraca, Drnda je na prevaru uzeo od njih dio tog novca (15.000 dinara) i nakon dan-dva pobjegao s njim nazad u Maglaj. Budući da su neprijateljski elementi već bili počeli da među ustanicima šire glasine kako smo Pero Dokić i ja, Pero Hrvat a ja Musliman, isprovocirali ustanak da bi ustaše nakon toga imali opravdanje za progone i ubistva Srba, slučaj Kasima Drnde im je dobro došao kao “argument” više. Međutim, većina ustanika nije nasjela tim podlim intrigama i podvalama.

Prilikom povlačenja iz Maglaja 25. avgusta 1941. godine, ja sam poslao Milana Vidovića sa sedam-osam boraca na lijevu obalu Bosne, u selo Ošve radi zaštite naroda. Izgleda da ta grupa nije mogla pružiti jači otpor, brzo se raspala i razišla. Ostao je samo Milan koji nas je obavještavao o stanju na tom sektoru i služio nam kao veza s ustanicima oko Teslića i Tešnja. Čini mi se da nam je tim putom stiglo na Ozren pismo Ede Blažeka. Slušajući svakodnevno odjek teških borbi koje smo vodili, naročito oko Trbuka, drugovi na području Teslića su mislili da mi imamo oružja na pretek i tražili su od nas da im ga pošaljemo, naročito minobacače. Nismo im mogli pomoći. Koliko se sjećam, mi smo nešto kasnije primili još jedno pismo sa sektora Teslića, ali u to vrijeme nismo imali jasnu sliku o zbivanjima u srednjoj Bosni.

Što se tiče mog odlaska iz Maglaja zajedno s ustanicima, moram istaći da mi niko nikada nije prenio navodno postojeću partijsku direktivu da treba da ostanem u gradu. Uostalom, to bi bilo ravno samoubistvu, jer sam u toku priprema za ustanak razgovarao otvoreno s velikim brojem seljaka, uglavnom Srba, iz okoline Maglaja, pozivao ih na ustanak i najzad, kada je do ustanka došlo, morao, jasno, da učestvujem u njemu.1 Ipak i poslije našeg povlačenja, Maglaj nije ostao bez aktivista narodnooslobodilačkog pokreta. U gradu su, po zadatku, ostali drugovi Fadil Idrizović-Šahbegović, član KPJ, Rašid Ruvić, skojevac, Ismet Smajić i njegov brat Rifat, koje sam smatrao članovima Partije, iako im to još nisam bio saopćio i Edhem Bota. S Ozrena sam održavao vezu s njima. Oni su nam slali sanitetski materijal, duhan, papir, a i značajna obavještenja o neprijateljskim garnizonima u Zavidovićma, Maglaju i Doboju, pokretima i namjerama neprijatelja. Od februara do aprila 1942. godine vezu s Maglajem je, po skojevskoj liniji, održavao s Ozrena i Dinko Falatar. Nekako pred četnički puč na terenu neki aktivisti u Maglaju su dobili pozive u domobranstvo i htjeli su da dođu k nama u partizane. Međutim, situacija na Ozrenu je, u odnosu na Muslimane, zbog četničke propagande, bila takva da sam ih morao ubijediti, a to mi je teško pošlo za rukom, da se odazovu pozivu u domobranstvo i da zatim, tamo gdje budu služili vojsku, prvom prilikom, gdje god se nađu, prebjegnu u partizane, što su oni i učinili.

SB u NOB, VIZ Beograd 1976, knj. I, str. 745-749.

1 U izvještaju Mahmuta Bušatlije Bodina, člana vojnog rukovodstva za Bosnu i Hercegovinu, poslanom koncem avgusta 1941. godine Svetozaru Vukmanoviću Tempu, stoji i slijedeće:

“Prilikom zauzimanja Maglaja, Doboja, Gračanice i drugih mjesta u ovom kraju, ono malo part.(ijskih) organizacija uzelo je aktivna učešća i, kad su partizani bili prisiljeni da se povuku, prirodno, povuklo se i ono malo partijskog članstva – do tada nekompromitovanog. Tako je u Maglaju jedan stari partijac (riječ je o Fikretu Dediću – napomena Redakcije), do tada potpuno nekompromitovan, održao partizanima pozdravni govor prilikom zauzimanja Maglaja. Jasno je da je sa ostalim morao u šumu. Ovakav stav Partije sproveden je u cijelom okrugu. Svi ovi drugovi, ukoliko nisu prisiljeni na ovakvo držanje, ne smiju izmaći kazni… Partizani su držali Maglaj oko 36 sati u svojim rukama. Tamo su održavali zborove preko kojih su objasnili narodu akciju. Ispred partiz.(ana) govorio je drug Petar Dokić, a ispred građana Fikret Dedić (Da ga bog ubije!).” Zbornik dokumenata i podataka o NOR jugoslavenskih naroda, tom IV, knjiga 1, dok. br. 56.

Fikret Dedić je iz Banjaluke i on i braća mu bili su poznati kao komunisti, te se teško moglo o Fikretu govoriti kao “nekompromitovanom”, tim više što je kao komunista do rata bio hapšen. Napomena Redakcije.