Asim LOŠIĆ: BJEKSTVO PETRA DOKIĆA IZ MAGLAJSKOG ZATVORA

Član naše maglajske partijske ćelije Ibrišim Brišo Obralić pozvan je krajem maja 1941. godine u Tuzlu na savjetovanje. Odmah poslije njegovog povratka u Maglaj, pristupili smo prikupljanju oružja.

Brišo i ja smo znali da se, u trenucima kapitulacije jugoslavenske vojske, kod Edhembegovog mlina na rijeci Bosni, na skrovitom mjestu, nalazila poveća kamara pušaka, municije i ručnih bombi, koje su ljudi iz okolnih kuća odnosili i sklanjali. Uputili smo se najprije tamo i u toku noći pronašli nekoliko pušaka i nešto municije i ručnih bombi. Brišo je to oružje čamcem prebacio na desnu obalu Bosne, odvezao ga iz Maglaja i sklonio u svoju ljetnu kućicu.

Nekoliko pušaka i nešto municije pronašla je i sklonila na sigurno mjesto i Dušanka Vajić, učiteljica iz Trbuka, dok je član naše partijske ćelije Salim Nalić, zajedno s naprednim omladincem Nikolom Orlovićem, učinio to isto u selu Paklenici, a Rašid Ruvić u selu Jablanici takođe je sakrio dvije puške.

U junu 1941. godine sekretar naše partijske ćelije Fikret Dedić prisustvovao je savjetovanju održanom u Tuzli i tom prilikom je bio određen za vojnog povjerenika u Maglaju.

Sredinom juna dogovarali smo se da organizujemo fudbalsku utakmicu između omladinskih timova Doboja i Maglaja. U vezi s tom utakmicom Adil Bešlagić mi je pisao: “Nije važan rezultat, važan je susret omladine naša dva mjesta…”

U nedjelju 22. juna 1941. godine sačekali smo na željezničkoj stanici omladinsku nogometnu ekipu iz Doboja, koju je doveo Adil Bešlagić. Odmah po dolasku Adil mi je saopštio da je tog jutra Njemačka napala SSSR…

Brzo sam zaboravio na utakmicu; pretpostavljajući da će uslijediti opća ustaška hajka na komuniste, otišao sam sa Salimom Nalićem u moju radnju pa smo sklonili iz nje sav kompromitujući materijal. Nisam se prevario: istog dana u Zavidovićima je uhapšen Petar Dokić

Sutradan, 23. juna, posjetio me je Milorad Savić i rekao mi da će organizovati bijeg Petra Dokića. Kako je to mislio da izvede, ne znam ni danas.

Istog dana uveče Fikret Dedić je sazvao sastanak maglajske partijske organizacije. Sastali smo se daleko od grada, u šumi Hedrovače. Razgovarali smo o situaciji nastaloj napadom Njemačke na Sovjetski Savez i o hapšenju Petra Dokića. Zaključili smo da moramo preduzeti mjere kako bismo izbjegli dalja hapšenja.

Ujutro 24. juna, kada sam polazio na posao, majka mi reče:

  • Sine, po mahali se priča da održavate nekakve sastanke po šumi. Čuvaj se…

Idući prema svojoj radnji, razmišljao sam: otkud čaršija zna za naš sastanak? Pred kafanom, kod moje radnje, sjedio je obično općinski policajac Džemal Muhić i motrio ko mi dolazi i šta radim. Polazeći u Hedrovače, Hasan Smailagić Šahbeg i ja vidjeli smo ga i zato krenuli u dva različita pravca. Sam nije mogao pratiti nas obojicu. Znači osim Mulića, još neko prati naše kretanje…

Iz razmišljanja me trže glas mog dobrog prijatelja, geometra Sulejmana Ibrahimefendića.

– Asime – reče mi on čim se pozdravismo – sprema se hajka na komuniste. Čuvaj se!

– Ako – odgovorih. – Ja nisam komunista.

Sulejman nije znao da sam član KPJ, ali je, vjerovatno, to pretpostavljao i kao prijatelj došao da me upozori. U to vrijeme radio je na trasi puta kod Žepča i nije žalio truda i vremena da dođe u Maglaj i obavijesti me o namjerama ustaša.

Tek što sam ušao u radnju i sjeo da radim, banu pet-šest žandara. Pretresoše Šahbega i mene, ali ništa ne nađoše. Počeše da pretresaju radnju – opet uzalud. Nađoše, međutim, jednu dopisnu kartu Franje Jungića, obućara iz Ključa. Nekoliko mjeseci ranije poslao sam mu neke knjige i radničke novine; na karti je otprilike pisalo: “Dragi druže! Primio sam materijal i knjige. Velika ti hvala. Franjo”. Žandarima je to bilo dovoljno za moje hapšenje. Otišli su zatim mojoj kući i tamo izvršili pretres. Našli su samo jedan predratni letak u kojem su bosnsko-hercegovački studenti tražili autonomiju BiH…

Šahbega su žandari također odmah uhapsili i iz moje radnje odveli u zatvor. Izvršili su pretres i njegove kuće i na tavanu, pod rogom, pronašli jednu glavu “Istorije SKP(b)”.

U zatvoru, kamo je u međuvremenu doveden i Petar Dokić, saslušavali su nas pojedinačno. Nisu nas tukli. Mene je saslušavao ustaški logornik Mirko Topić. Posebno me je teretio za učešće u organizovanju omladinske priredbe održane u ljeto 1940. godine u Maglaju i insistirao da kažem ko je bio njen glavni organizator i inicijator. Odgovorio sam mu:

– Svi mi, omladina. Niko nije bio organizator…

Pokušavao je da me zavara kako je Šahbeg sve priznao, ali ja sam bio siguran da je to varka i uporno sam davao iste odgovore. Ne znam zašto je logornik Topić toliko insistirao na tom pitanju. Vjerovatno je htio da Šahbeg i ja potvrdimo da je Petar Dokić bio glavni organizator priredbe.

Zatvor se nalazio u žandarmerijskoj kasarni i budući da nije bilo dovoljno prostorija, Šahbeg i ja spavali smo u istoj sobi sa žandarima, dok se PetarDokić nalazio u odvojenoj sobici, na mansardi zgrade.

Jednoga dana moja sestra Refija donijela je zajedno s hranom ceduljicu koju je trebalo da doturim Petru. Slučaj je htio da su nas upravo tada, nakon 24 dana provedena u zatvoru, prvi put pustili svu trojicu zajedno u šetnju po dvorištu kasarne. Našao sam se s Petrom i predao mu ceduljicu. Ni danas ne znam ko ju je pisao i šta je u njoj stajalo, samo pretpostavljam da je to bila poruka Fikreta Dedića, koji se nalazio na slobodi.

Šetali smo po dvorištu kasarne, gdje se nalazila poveća hrpa pijeska. Petar ju je razgrtao kao da se igra. Čim je primijetio da žandar koji nas je čuvao gleda na drugu stranu, pokazao nam je pokretom ruke kako će preko nadstrešnice, iznad ulaznih vrata, skočiti na tu hrpu pijeska i kroz obližnje kukuruze odmagliti prema rijeci Bosni i Ozrenu. Držao se hladnokrvno, kao da se ne nalazi u hapsu.

Iduće noći Šahbeg i ja nismo mogli da spavamo. Očekivali smo šta će Petar učiniti. Međutim, svanulo je a sve je bilo mirno. Oko 7 sati ustali su i žandari, obrijali se, umili i doručkovali. Jedan od njih pošao je da obiđe Petra u njegovoj sobici na mansardi…

Odjednom nastade trka po kasarni i oko nje. U našu sobu upade žandar vičući:

– Dokić je pobjegao! Nema ga…

Trče na sve strane, pretresaju kukuruze oko kasarne, javljaju telefonom o Dokićevom bjekstvu. Prolazeći pokraj Šahbega i mene, žandari dobacuju:

– Uhvatićemo mi njega. Daleko je do Rusije…

Šahbeg i ja smo uzbuđeni i razdragani. Mislimo u sebi: ne treba Petru Rusija, dosta su mu Ozren i Romanija.

Poslije Dokićevog bjekstva, prema Šahbegu i meni preduzete su oštrije mjere: prebačeni smo u sobicu u kojoj se ranije nalazio Dokić, pred vrata sobice postavljen je stražar, pojačane su i straže oko kasarne. Uslova za naše bjekstvo više nije bilo.

Srednja Bosna u NOB-u, članci i sjećanja, knjiga prva, Beograd 1976. str. 474-476.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s