Arhive kategorije: Maglaj genealogija

Pravda 19. 6. 1924. Merhum Husejn ef. Smajlagić

INNA LILLAHI! Maglaj, 16. juna. Ovdje je prošle nedjelje preselio na ahiret naš ugledni građanin Husejn ef. Smajlagić u svojoj 66. godini, a nakon 6-mjesečne bolesti, koju je merhum strpljivo snosio. Merhum Husejn ef. bijaše obdaren lijepim duševnim sposobnostima čelik karaktera i lijepe ćudi a bez ikakva naročita isticanja. No istakao se on mimo mnoge naše prosječne ljude i za dugo vremena prije i poslije sebe rijetkom sposobnošću i vrlinama, a to je tim, što je od dvadesetero svoje djece, što je izrodio, četrnaestero, koja ostaju iza njega i to devet sinova i pet kćeri, lijepo odgojio, svako od njih uputio za posao i tada im dao pravac u životu, kojim treba da ide svaki pošteni musliman i čestiti građanin. Ni jedno od te djece, koja su već odrasla, nije skrenulo ni za dlaku na stranu a to je u današnjim vremenima velik uspjeh.

Merhum Husejn ef. je sin Mustafe Smajlagića, koji je prije dvadesetak godina umro kao zadnji u našoj varošici koji jе još nosio starinski kauk. No nebih rekao, da od svoje kompenzativnosti nije htio fesa da ustakne, jer on je jedan od prvih građana, koji negdje oko 1870. dade svog sina u ruždiju, koja se tada u nas osnova i na koju vikahu onda mnogi i slobodoumniji i tako je Husejn ef. jedan od prvih učenika naše ruždije, ali on bijaše i po svom napretku u nauci prvi, koji po svršetku njezinu stupi u državnu službu. Austrijska okupacija zateče ga već kao mal-mudira (poreznika). Interesantna je mala uspomena iz njegova života što ga naš prvi predstojnik iza okupacije Stojisavljević po imenu zadrža i dalje u istom svojstvu u službi i preporuči mu da što prije nauči novo pismo (latinicu) i da se tako pomalo uvodi u tu službu i u novom duhu i načinu, a uz jednog poreznog činovnika (po imenu Vasa), koji je za taj ured dobavljen i počeo već raditi. Husejn ef. se bio i sklonio na to, ali svagdanje moderne bezbožničke psovke gosp. Vase, koje je sipao na narod, kad je uplaćivao porez, ogadiše Husejn ef. to zvanje i on istupi iz službe i zatrgovči se. Tako je radio dok mlađi njegovi ne preuzeše njegove poslove. Mnogobrojno prisustvo građana dženazi a i prisustvo neke gg. činovnika pokazaše lijepu počast uspomeni dobrog i čestitog Husejn ef. Neka mu dragi Bog podijeli firdevsi ala dženet, a ožalošćenoj porodici, svojti i prijateljima sabur i utjehu.

Allah rahmet ejleje!

Edhem Mulabdić

Još jedan nekrolog iz pera Edhema Mulabdića, pun dragocjenih informacija.

Husejn ef. je umro u 66. godini, što znači da je rođen oko 1868.

Njegovi sinovi bili su Hazim, Salim (1889-1967), Osman, Mehmedalija, Nurija (1894-1963), Avdo (1894-1967), Dželal (1897-1964), Refik, Hamza i Hakim (1914-1993) a kćeri Ramiza Porobić, Hazba Mešić, Hava Ibrahimefendić, Ridžalka Mulić i Melećhana Širbegović.

U broju od 4. 6. te iste godine u “Pravdi” je objavljena javna zahvala gdje se braća Smajlagić zahvaljuju na brojnim izrazima saučešća povodom smrti njihovog oca:

JAVNA ZAHVALA.

Prilikom smrti našeg neprežaljenog oca Husejn ef. Smajlagića primili smo mnogo i pismenih i usmenih izražaja saučešća od svojih prijatelja i znanaca. Svima tim prijateljima i znancima izražavamo ovim putem najtopliju našu zahvalnost.

Maglaj, 30. juna 1924.

Braća Smajlagić, sinovi merhum Husejn ef.

Pravda 9. 6. 1927. Merhum Agan Arifagić iz Maglaja

Inna lillahi! Ovih dana promijenio je svijet u Maglaju ugledni građanin i starina Agan (Agić) Arifagić u svojoj 70. godini. Merhum Agan potječe iz ugledne starinske, nekad dobro poznate težačke kuće i prostrana gospodarskog naselja na lijevoj obali Bosne prama samom Maglaju kud je nekad vodila jedina cesta od Broda prama Sarajevu. S toga je otac mu merhum Arifaga, a i kuća mu, bili na daleko poznati sa svoga dočeka. Agić je jedan od sedam sinova te porodice i posljednji od njih završuje svoj život. Kako bijahu svi snažni i dobro razvijeni, odlikovahu se ne samo u svom teškom težačkom radu nego i u snazi i junaštvu te sudjelovahu uz okupaciju u bojevima protiv austrijske vojske, i mladi Agan, onda u naponu svoje mladenačke snage bijaše kasnije, kad Švabe zauzeše Maglaj prokazan, da se borio, i čak oklevetan, da je zaplijenio neku kasu vojske austrijske i on bi uhvaćen i strpan u zatvor zajedno sa još dvojicom sugrađana svojih i to Suljagom Beganovićem i Hadži – Suljagom Nenadovićem. Šta su sve pretrpili za vrijeme istrage kao i samog zatvora, znao je merhum Agan za svog života pripovijedati, da bi ga svak s interesom slušao. On bi najteže osuđen i odleža u Lepoglavi ravnih sedam godina, ma da sе nikad kod njega ne pronađoše ni kakvi novci ni kasa vojna, nego bi siromah osuđen na prostu denunciju onih, koji Švabu u zagrljaj dočekaše.

Merhum Agan ostavlja iza sebe kod građanstva svog rodnog mjesta lijepu uspomenu ugledna građanina i vrijedna težaka. Kao čvrst karakter neustrašivo on sudjelova u cijeloj našoj borbi za vakufsko – mearifsku autonomiju i isto tako bijaše od početka naše organizacije čvrst pristaša naš sve do svoje smrti.

Da ga dragi Bog obdari firdevsi-ala dženetom, a ucviljenoj porodici podijeli utjehu!

Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiah!

Em

Ovaj članak je vjerovatno napisao Edhem Mulabdić koji se često potpisivao inicijalima EM i objavio dosta bilješki o uglednim, poštovanim i zaslužnim maglajlijama koji bi preselili na ahiret u to vrijeme između dva svjetska rata. Merhum Agan bi mogao biti njegov dajdža, odn. brat njegove majke Nura-hanume. Alija Nametak je zabilježio pišući o Edhem efendijinim korijenima:

Mati Edhema Mulabdića Nura-hanuma, bila je najstarije od dvanaestero djece čuvenog Arif-age Bektaša, čiji je bio han s kućom i posjedom u zaleđu na lievoj strani Bosne prema Maglaju, gdje je početak sadašnjeg mosta, a cesta tu na lakat zaokreće uz Bosnu. Tu je Edhem u ranoj svojoj mladosti proveo dosta vremena dolazeći tamo često s majkom djedu i daidžama (ujacima), gdje mu je iza maglajske kaldrme bila ugodna promjena. Tu je imao prilike vidjeti puno prolaznika, stranih lica, raznih odiela, pa govora, koji su prolazili iz Hrvatske, Slavonije, Madžarske i Austrije preko Broda i Maglaja dalje u Sarajevo. Te svoje doživljaje često opisuje u svojim pripoviedkama.

Agan je dakle rođen oko 1857. što znači da je imao dvadesetak godina u vrijeme austrougarske okupacije 1878. Vjerovatno je bio jedan od mlađih braće i sestara s obzirom da posljednji od njih i umro, a Edhemova majka je bila najstarija. Ovdje se navodi da ih je bilo sedmorica braće, dok je ukupno Arifaga (prema Nametku) imao 12 djece, znači još pet kćeri je bilo. Za jednog brata znamo da se zvao Mehinaga, a taj podatak nalazimo u oglasu Sarajevskog lista od 1. 1. 1896. gdje se Mehinaga proglašava rasipnikom i daje pod starateljstvo brata Agana (u to vrijeme je Aganu oko 40 godina).

Agan je imao sinove Hajdara i Pašagu (1891-1970), te kćeri Hanifu ud. Smajlagić, Azizu ud. Spahić i Đulradu Međić.

Obzor 21. 7. 1911. Izvještaj sa suđenja Savi Dragoviću zbog ubistva iz 1878.

GRABEŽNO UMORSTVO ZA OKUPACIJE.

Konac prijepodnevne rasprave prvoga dana.

Zatim pripovjeda svjedok Mehaga Mulabdić što su vojnici sve odnieli te označuje glavnim krivcem onoga čovjeka u crvenom fesu s „Kaiserbartom”.

Predsjedatelj stavlja na svjedoka više pitanja. — Svjedok na nekoja pitanja odgovara, da se ne sjeća, a na neka odgovara kako je bilo i kako je on upamtio.

Predsjedatelj predočuje svjedoku, kako se njegovi prvi iskazi iz god. 1878. i sadašnji iskaz ne slažu posvema. Onda je u nekojim stvarima drugačije iskazao, nego što to danas iskazuje. Svjedok veli, da se točno ne sjeća što je sve govorio, no nije mogao reći vojnom sudcu, da on nebi mogao prepoznati vodju, jer ga je već prije prepoznao.

Predsjedatelj pita svjedoka, da li je mogao u silnom strahu, koga je osjećao, kada su u njegovu sobu provalila četiri oružana čovjeka, prepoznati tako točno onoga čovjeka sa crvenim fesom.

Svjedok veli, da je mogao vidjeti toga čovjeka točna, jer je s njime govorio.

Predsjedatelj predočuje svjedoku, da je on tvrdio, da je bar dvadeset puta preslušan a sud znade samo za dva preslušavanja. — Da li ste bili preslušavani jedno dvadeset puta? — Svjedok: Jesam. Ni sam ne znam koliko puta. — Predsjedatelj: Da li je bio ovaj čovjek, kojega ste vi prepoznali, preslušan? — Svjedok: Nikada, što bi ja znao. — Predsjedatelj: Kako si tumačite, da je vaš brat u nekim stvarima drugačije iskazao nego vi? — Svjedok: na to pitanje šuti.

Predsjedatelj u tri četvrta na 1 sat prekida raspravu i uriče nastavak poslije u 4 sata.

Poslijepodnevna razprava.

Nešto iza 4 sata otvara predsjedatelj Košutić nastavak glavne razprave Save Dragovića.

U dvorani se nalazi veliki broj obćinstva uslied čega vlada u dvorani nepodnošljiva vrućina.

Nastavlja se preslušavanje svjedoka Mehage Mulabdića.

Bran. dr. Katušić stavlja na svjedoka pitanja a naročito glede rasvjete sobe kada je izvedeno umorstvo. — Svjedok: Gorila je svieća. — Predsjedatelj pita svjedoka od koga je čuo da se onaj vodja zove Sava Dragović? — Svjedok veli, da ne zna od коga je čuo, ali je čuo odmah nakon konfrontacije da se zove tako.

Na dalnje upite predsjedatelja odgovara svjedok, da je upoznao krivca (onoga vodju) kod konfrontacije, te je on namignuo, jer mu je tako rekao „kapetan ili oficir”.

Svjedok veli, da nije nikada poslie vidio toga „cugsfirera”, nego sada ovdje pred sudcom iztražiteljem.

Predsjedatelj: A je li vi živite u mržnji s obtuženikom?

Svjedok: Ne živim. A za što?

veli, da obtuženik каže da svjedok za to krivo izkazuje, što hoće da mi se osveti radi strogog traženja oružja za doba okupacije. — Svjedok veli, da nije imao posla s obtuženikom.

Predsjedatelj poziva obtuženika, da dodje gore pred svjedoka, a onda pita svjedoka da li on može na dušu reći, da je to doista taj čovjek, koji je vodio četu provalnika.

Svjedok: Jest, to je onaj isti.

Predsjedatelj: A po čemu ga vi prepoznajete?

Svjedok: Tako. Po svem, a najbolje po očima.

Obtuženi: Nisam ja bio.

Predsjedatelj: A ne varate li se vi Mehago, možda u osobi.

Svjedok: Ne varam se!

Predsjedatelj: A jeste li vi bili daleko od obtuženoga.

Svjedok: Bio sam na korak daleko i molio ga neka nas pusti, a on me puškom odgurnuo

Obtuženi veli, da je svjedok rekao za njega, da je kozičav, a to on nije.

Predsjedatelj: On je rekao, da izgleda„kao“ kozičav.

Obtuženi veli, da se je vidjao sa svjedokom i poslie toga. Veli, da je 1880. godine došao u Maglaj da proda Krausu konja, a onda mu se svjedok zagrozio, da će mu se osvetiti, jer da mu je ubio mater.

Svjedok: Nisam ga vidio. Da sam ga vidio, ja bih ga prijavio.

Obtuženi veli, da je vidjao svjedoka u birtiji pok. Riste Nikolića.

Bran. dr. Katušić stavlja na svjedoka razna pitanja glede nekih potankosti iz dobe

čina.

Tako ga pita, kad je saznao za ime Save Dragovića.

Svjedok veli, da ne zna točno kada.

Branitelj: Gdje je stajala svieća one noći

Svjedok: To je bila lojena svieća, a stajala je u fenjeru na sanduku. Kad je išao otvoriti, onda je išao s drugom sviećom u čirjaku.

Na upit branitelja pokazuje svjedok, kako je bio zamotan onaj vodja razbojnika. Рrеma tome se je cielo lice njegovo vidjelo.

Za tim dolazi na preslušanje svjedok Teofil von Halavania-Radoicich, 68 god. star, rkatolik, rodom iz Bjelovara, general-major u miru; pošto je prigodom istrage zaprisegnut, to se sada ne zaprisiže.

Pošto svjedok ne znade hrvatski, to ga predsjedatelj pita njemački.

Svjedok veli, da je bio 1878. godine u Maglaju kao kapetan i zapovjednik 5-satnije 79. pješačke pukovnije, u kojoj je služio opt. Sava Dragović.

Ne znade absolutno ništa o tome, da je tada u Maglaju izvedeno grabežno umorstvo, a najmanje kod njegove satnije. To je sve poslie čuo.

Svjedok se u obće ničega ne sjeća, a najmanje opt. Dragovića. Veli, da se vojnici moraju redovito brijati, a tako je bilo i onda u Bosni.

Svj. Mehaga veli, da se ne sjeća tog svjedoka, ali moguće da je bio kapetan u ono doba

Svj. Halavania za obt. Dragovića veli da mu se čini, da ga poznade, naročito po očima

Obtuženi veli, da poznade svjedoka, jer da je bio njegov kapetan.

Predsjedatelj predočuje obtuženiku,da se svjedok ne sjeća onog velikog dogodjaja, kad je bila konfrontacija, ali da se dobro sjeća pogleda obtuženikovih očiju. Tako isto se zasjekao vaš pogled u pamet Mehagi.

Obtuženik pripovieda jedan slučaj iz Doboja no svjedok se toga niti najmanje ne sjeća.

Za tim branitelji stavljaju na svjedoka razna pitanja no svjedok se ne sjeća niti jednog dogadjaja iz te dobe.

Bran. dr. Katušić: Je li moguće, da jedan podpukovnik u jednoj službenoj prijavi na Armeekomando, izvješćujuč o zbivšem se zločinu grabežnoga umorstva počinjenom navodno po vojnicima izvjesti u istoj — da se nakon u svestranog potraživanja medju vojnicima nijesu krivci mogli pronaći, akoprem je dva dana prije po oštećenicima označen i prepoznat kao krivac jedan vodnik? Predsjedatelj odklanja to pitanje.

Bran. dr. Katušić ulaže žaobu ništovnu.

Nakon toga se preslušava treći svjedok Agan Arifagić, prisjednik u Maglaju. Veli da je našao za vrieme okupacije neku kasu ,,švabsku“ te iz nje izvadio novaca. Nakon istrage od tri godine, dobio je „čistih“ pet godina Lepoglave, i to je ovršio.

Svjedok nakon zaprisegnuća iskazuje, da je „onda“ bio u istražnom zatvoru u „festungu“ radi one kradje. Tu je upoznao nekog vojnika koji mu je rekao, da se zove Sava Dragović i da je potvoren radi ubojstva neke žene, ali da on nije toga učinio.

Kod suočenja prepoznaje svjedok obtuženika kao onoga, koji mu je pripoviedao, i rekao, da je pod sumnjom umorstva.

Nakon toga je dovršeno preslušavanje toga svjedoka, a predsjedatelj prekida raspravu i odredjuje nastavak za danas u jutro u 8 sati.

Pravda 26. 11. 1921.

Naši dopisi.

Maglaj, 23. novembra.

Čokorilovac Aleksa Jovanović, uljez iz Žepča, i drug mu kovač Joco Simić, bivši »jakšićevac«, otvoreno priznaju, da su baš oni glavom začetnici napadaju na g. predstojnika Mujezinovića po opće poznatom propalici Numanoviću kojeg je otac iz kuće istjerao, jer mu je zadavao bezbroj muka i patnja. Taj pokvareni tip pripravan je na svako zločinstvo, te se je takim pokazao i 1914. god. zbog čega već i odgovara, a ruka mu je zbodena u tučnjavi napadnuvši mirnog svog komšiju.

Bio je porezni ovrhovoditelj, pa je baš na tužbu istih tipova otpušten prošle godine, a već ove godine potražuju se porezne daće od raznih težaka, premda su Numanoviću platili. Tako su ga nedavno tražili uprav sedamdeset težaka, da ga »pozovu na odgovornost«, jer im se plaćeni porez ište, ali se je zlikovac sakrio.

Mnogi su građani razbijali o njegova leđa i paču stolice i batine, pa eto takog tipa nagovoriše pokvareni individui a la uljez Jovanović et Co., da mučki napane savjesnog i poštenog g. Mujezinovića, koji kod provađanja raznih naređenja ne pazi na vjersku pripadnost, što je samo odlika njegove objektivnosti.

Priznadoše taj svoj zločin napisavši dopis od 6. novembra u »Srpskoj Riječi« broj 234, i kojeg dadoše potpisati po zločincu Numanoviću u zatvoru, a po sudskom podvorniku Mišiću poslaše na uredništvo »Srpske Riječi« preko ovdašnjeg poštanskog ureda. Nije im to dosta bilo, nego je čokorilovac Jovanović poslao popratno pismo na uredništvo i molio, da se gornje objelodani. U tom dopisu što su ga mizerije sklepale – navode, da je g. Mujezinović nagovorio policajca Salku Bašića, da glasno zove zlikovca Numanovića, neka prizna, da su ga Srbi nagovorili. O naivnosti!

Ta ko je još toliko lud, da u to povjeruje? Čim je za to čuo navedeni policajac, pljunuo je na đonobraz obojici čokorilovaca, da ih cijela Bosna oprati ne može.

Nijeste umjeli da stvar udesite na drugačiji način, jer vas je mržnja proti gospodinu Mujezinoviću spriječila da udesite na vjerojatniji način.

To su »vidili« svi građani i znadu tu prozirnu, ali sasma naivnu denunciju, ali kojom ste sebe čokorilovci otkrili.

Koliko ja poznam g. Mujezinovića, a to mu svjedoči i rad kao upravitelja ispostave u Zavidoviću, vršio je svoju dužnost savjesno i revno, pa ga je i »Seka Daša« više puta u zvijezde okivala.

Uvijek se je držao objektivnog postupka, ali gornjim čokorilovcima ne miriše, jer je musliman, pa se ne stide, da proti poštenih činovnika muslimana iznose otvorene laži i denuncije, samo jer su muslimani.

Dobro bi bilo da okružni sud u Tuzli malo pretrese, kako je podvornik Mišić smio da se brine za ovakove laži i denunciie, koje su samo na štetu ugleda miesnog suda.

Čuje se mnogo toga preko mjesnih sudbenih uza, pa bi bolje bilo da g. savjetnik Mirosavljević tomu posveti malo veću pasku, a ne da rastjeruje opštinski sud i govorom da ubija voliu drugim članovima za tom zakonitom institucijom.

(Pravda – Glasilo Jugoslovenske muslimanske organizacije, broj 126 (364) od 26. 11. 1921)

U dopisu se spominje izvjesni Numanović, bivši porezni ovrhovoditelj. Može se utvrditi da se radi o Ibrahimu Numanoviću koji je spomenut kao maglajlija – član Udruženja poreskih ovrhovoditelja – u obavijesti o održavanju glavne skupštine 21. 3. 1920. što je objavljena u Jugoslavenskom listu 25. 3. 1920.

Prepiske putem stranačkih glasila poput ove koju smo pratili u tri zadnja posta bile su uobičajene u to vrijeme. O tome je pisao Enes S. Omerović u radu objavljenom u časopisu “Historijska traganja” br. 11 iz 2013. godine

Nekoliko članaka iz Jugoslavenskog lista vezanih za Maglaj, objavljenih početkom 1929. kad je uvedena diktatura

Vijesti iz Maglaja

NA ADRESU GRADSKE OPĆINE U MAGLAJU.

Maglaj, 4. januara.

Stanovnici mahale Voljevac pritužuju se da nemaju ni jedne lampe. U istoj mahali

Obnovljena Voljevačka česma. Sliku objavila Na FB Hajrija Mašić 1. 11. 2019

Voljevac sve do prije nekoliko vremena bile su dvje lampe, jedna na raskrsnici pod kućom Delića, a druga na samoj vodi Voljevac, koje su iz nepoznatog razloga skinute i odnešene tako, da je čitava mahala Voljevac time osuđena da bude neosvijetljena dok je periferija osvijetljena.U mahali Voljevac živi jedna većina takve sirotinje, koja dolazi na vodu Voljevac.

Stanovnici mahale Voljevac vrlo su revoltirani, te apeluju da im se voda Voljevac popravi i pokrije kao i prije, i da se postave dvije petrolejske odnešene lampe na svoja stara mjesta.

BOSNA OPADA.

Jučer smo javili, da Bosna neprestano dolazi, od sinoć je opet počela opadati, i ušla je u svoje korito. Ceste sa obadvije strane rijeke slobodne su od vode. Za »preko« (Novu Varoš) prošla je svaka opasnost.

S.M.

(JL 9.1.1929)

Vijesti iz Maglaja

GRAĐANSTVO JE ZADOVOLJNO PROMJENOM.

Maglaj, 8. januara.

Jučer u rano jutro po dolasku drugog posebnog izdanja »Jugoslavenskog Lista« u naše mjesto, list je bio za čas rasprodan, jer je ovdje narod sa nestrpljenjem iščekivao promjenu situacije, koja se je rješila kako je naš narod ovdje i prije pripovijedao i želio.

Vrlo dobro primljena je proklamacija Njeg. Vel. Kralja i Kraljeva riječ minstrima koju je vijest u naše mjesto donio također prvi »Jugoslavenski List«, koji je svojim brzim i tačnim informacijama u građanstvu zadobio svaku pohvalu i simpatiju.

Na svakom mjestu, pri svakom doticaju i u čitanju čuli su se povici »Živio Kralj« koji nijesu bili osamljeni. Narod je sve vijesti koje su u detalje objavljene u drugom izdanju »Jugoslavenskog Lista« radosno primio, vjerujući da nas ovo vodi boljoj i ljepšoj budućnosti.

PREMINUO

U 80. godini života i najstariji po godinama u mjestu jučer je pokopan Ragib Mulalić, koji je preminuo preksinoć. — Rahmetlija je do zadnjeg časa bio zdrav, momentano se razbolio i nakon dva sata umro. Jučer u podne u gornjoj (čaršijskoj) džamiji obavljena je dženaza uz lijep broj prisutnih građana, koji su ga ispratili do na Orsopovac. Allah-rahmettejle.

ZBOG SLABOG BARATANJA REVOLVEROM.

Proslavljajući Božične praznike uz tradicionalne običaje pucanjem iz pušaka i revolvera dovede obično do nesreće. Tako su sinoć gradom u ovdašnju drž. ambulantu dopremili jednog težaka iz Bakotića, koji je mogao biti žrtvom zbog neumjesnog baratanja sa revolverom, koji je sam sebi opalio u lijevu nogu, gdje mu se kugla i zadržala.

S. M.

(JL 10. 1. 1929)

Staro općinsko vijeće ostaje

Maglaj, 11. februara.

Gradsko općinsko vijeće u Maglaju izabrano na zadnjim općinskim izborima osim vijećnika g. Edhembega H. Uzeirbegovića, koji se nedavno zahvalio na mandatu, danas se u gradskoj vijećnici a u prisutnosti sreskog poglavara g. Miličevića ponovno zaklelo tako, da su ranije izabrani načelnik g. Uzeirbeg Uzeirbegović i podnačelnik g. Josif Simić i na dalje ostali na položaju. Poslije zakletve odaslan je pozdravni brzojav Nj. Vel. Kralju. Iza toga je ova svečana sjednica općinskog vijeća pretvorena u običnu sjednicu, pa je na predlog vijećnika g. Osmana Muradbašića jednoglasno zaključeno: da se obzirom na mnogobrojnu sirotinju u gradu i na nezapamćenu studen odmah pruži nekim najbjednijim porodicama hitna pomoć iz općinskih sredstava u sumi od 2000 dinara. U vezi s tim je vijeće zaključilo da se i cijene hljebu i mesu u čaršiji djelomično obore. Nu, pošto sve ove mjere obzirom na dugotrajnu studen, na prošlogodišnju sušu i nerodicu te na vječitu pasivnost i siromaštvo naroda skoro cijelog sreza maglajskog nisu ni od kakova značaja, ujedno je zaključeno, da se i vijeća svih ostalih pet općina u srezu hitno pozovu na prikupljanje podataka, da se što prije upute dvije predstavke i to na glavni odbor Crvenog Krsta radi pomoći narodu ovoga sreza u hrani, i na Ministarstvo Socijalne Politike radi pomoći u obliku javnih radova na već ranije započetim cestama u srezu, pa se je nadati, da će se i velika bijeda naroda ovoga sreza u brzo koliko toliko ublažiti.

S. M.

(JL 17.2.1929)

Iršad, 28. 06. 1922. Pismo podrške predsjedniku JMNO Maglajliću

Maglaj, 14. juna

Izjavljujemo da odobrajemo Tvoj (Maglajlićev. Op. ur.) način vođenja politike, jer je u našu islamsku korist, te Ti ovim pružamo svoje potpuno povjerenje, kao i drugim Tvojim suborcima.

Sulejman Terzimehić, Emin Smailagić, Sejfudin Terzimehić, Salih Musajefendić, Ibrahim Smajić, Sulejman Mulamehić, Ibrahim Saračević, Osman Šahbegović, Rašid Mehinagić, Šaćir Ibrahimefendić, Širbeg Terzimehić, Mujo Hasanić, Mahmo Bradarić, Mehmed Bajrić, Salko Bradarić, Mehmed Čičeklić, Salih Obralić, Mahmut Mulić.

Iršad (Glasilo Jugoslovenske muslimanske narodne organizacije) 04. 10. 1922. Izjava koju potpisuje grupa maglajlija kojom podržavaju rad stranke

IZJAVA.

Mi potpisani odobravamo politički rad grupe Muftije Maglajlića, te joj i ovaj put iskazujemo naše povjerenje.

Maglaj, 25. septembra.

Agan Ruvić, Bego Hodžić, Agan Omerović, Suljo H. Abdić, Omer Begić, A. Hodžić, Omer Hodžić, Salih Terzimehić, Agan Čatić, Adem Arifagić, Ibrahim Numanović, Omer Idrizović, Mehmed Obralić, Salko Husić, Said Mulahasanović, Nazif H. Omersoftić, Hasan Ruvić, Ibrahim Karamehić, Salko Šehić, Suljo Mahmić, Sulejman Mahmić, Mujo Mujanović, Husein Skejić, Avdo Hodžić, Mahmut Mulić, Osman Mačković, Smajo Delibegović, Ahmet Mujanović, Mujo Avdić, Hasan Hodžić, Ibrahim Delić, Meho Hodžić, Huso Osmić, Mustafa Ruvić, Omer Ruvić, Ahmet Ruvić, Hašim Mustabašić, Mustafa Sofić, Ibrahim Šehić, Agan Omerović sin, Ahić iz Bradića, Hasan Skejić, Šačir Zahirović, Suljo Skejić, Osman Hasić, Omer Topčić, Haso Mačković, Mujo Hasić, Šaban Zahirović, Alija Begović, Mustafa Mačković, Mujo Muminović, Mahmut Muminović, 54.) Salko Muminović.

Nekoliko bilješki o hodži mekteba Nuri ef. Čejvanu koji se kasnije spominje kao hafiz

U listu “Bošnjak” iz 1899. godine, kao odgovor uredništva na dopis neimenovanog čitaoca iz Maglaja objavljen je ovaj tekst u kojem se spominje mekteb-hodža Nuri ef. Čejvan:

N N Maglaj.

Mi Vas čisto ne razumijemo. Neznamo šta Vas je ponukalo da sada, nakon godinu dana, falite vašeg bivšeg mekjteb-hodžu Nuri ef. Čejvana, koji je, kako i sami velite prije godinu dana otišo u Prnjavor. Doduše na kraju dopisa izražavate želju, da bi Vam opet spomenuti mekjtebi-hodža u Maglaj došo, ali za to Vam prosto stoji zamoliti tamošnju kotarsku vakufsku komisiju, neka se kod nadležnog mjesta zauzme da Vam se želja ispuni. Selam.

(Bošnjak 1899)

U “Bosanskom glasniku” za godinu 1900. Nuri ef. je naveden kao član Vakufske komisije u Prnjavoru. Uz njegovo ime je funkcija – muderis.

Ef. Čejvan se zaista ubrzo poslije toga vratio u Maglaj jer se u listu “Behar” 1903. spominje kao donator koji je dao novčani prilog za “Gajret” dobrotvorno društvo. Tu je već spomenut sa titulom hafiz.

U radu “Historijsko-geografska istraživanja Doboja” magistra Rusmira Djedovića objavljenom u Zborniku radova sa naučnog skupa Naslijeđe Doboja i okoline održanog 2014. godine nalaze se sljedeći podaci:

Sve do iza Prvog svjetskog rata ima kmetovskih selišta i u samom
Doboju. Takvo je kmetovsko selište Kokić u Šušnjarima. Krajem osmanskog
perioda je u vlasništvu familije Čejvana iz Prnjavora. Krajem 19. stoljeća
Mehmeda Čejvana iz Prnjavora a 1902. godine njegove djece, između ostalog i
hafiza Nurudin (Nurije) ef. Čejvana umrlog Mehmeda.

Hafiz Čejvan bio je aktivan u društvenom životu čaršije u periodu do I svjetskog rata. Njegovo ime se često spominje u humanitarnim akcijama i kao potpisnik peticija, a bio je član i funkcioner nekih udruženja kao što su Muslimansko-muallimsko društvo i Klub islamske omladine. Iza rata se više ne pojavljuje, što bi moglo značiti da je tih godina i umro.

S obzirom da je u Maglaju bila samo ta jedna obitelj, pretpostavka je da je trgovac Ibrahim Čejvan (1897-1966) sin hafiza Nuri ef. Na to ukazuje i činjenica da se Ibrahimov sin takođe zove Nurija (dobio ime po djedu). U jednom od prethodnih postova smo prenijeli članak iz 1939. o održavanju skupštine Muslimanskog pokopnog društva “Utjeha”, gdje se Ibrahim spominje kao predsjednik. Ostali njegovi sinovi prema nama dostupnim podacima su Asim (1930-1992), Rasim (1928-2020) te kćeri Vasva i Mensura.

ASIM ČEJVAN, VK bravar, poslovođa u Pogonu Konfekcije.

U Tvornici zaposlen od 20. maja 1954. godine.

Počeo sam 1954. godine kao KV bravar u Radionici, da bi nakon dvije godine prešao u Konfekciju na održavanje šivaćih strojeva. Te poslove sam radio do 1960. godine, od kada sam raspoređen na radno mjesto poslovođe.

Uvijek ću se sjećati onih trenutaka kada je proizveden prvi papir kolika je želja i interesovanje vladalo među nama radnicima. Mi metalci tada smo bili na okupu i danonoćno pratili rad strojeva, učili i otklanjali nedostatke. Isto tako kada su pravljene prve vreće za naše kupce bilo je pravo zadovoljstvo udovoljiti želji tih naših prvih kupaca. Mislim da smo ispunjavali te želje.

Mišljenja sam da je danas slaba saradnja između pogona. Pogon papira i naš Pogon trebali bi više sarađivati. Ukoliko bi se Pogon papira interesirao o kvalitetu proizvedenih vreća onda bi sigurno i kvalitet papira bio bolji. S druge strane smatram da mi moramo više posjećivati naše kupce i upoznavati se sa problemima koji nastaju kada koriste naše vreće. Obzirom da smo mi najveći proizvođač papira u Jugoslaviji, moramo se založiti da što više i preradimo tog papira, jer samo tako možemo konkurisati drugim proizvođačima papirne ambalaže. Osim toga smatram da bi bilo neophodno nabaviti još jednu Šlauh mašinu i mašinu za izradu dna da bi u sezoni mogli udovoljiti zahtjevu cementara odnosno potrošačima vreća. S druge strane, kada bi naš Pogon imao na raspolaganju jednog ekonomistu, rezultati poslovanja bili bi brže prikazani nego što je to danas praksa.

“Naši jubilarci” – “Natron” 29. 11. 1974.

Jugoslavenski list 26. 10. 1929. Vijesti iz Maglaja

Maglaj, 24. oktobra.

KONFERENCIJA J. M. O.

Danas u 1 sat po podne održana je u gornjoj čaršiji u kafani Šahbega Idrizovića konferencija J. M. O. kojoj je prisustvovalo 80 osoba. Na konferenciji je govorio nar. posl. Edhem ef. Mulabdić o općinskim izborima. Na konferenciju bio je došao i dopisnik “Zagrebačke Riječi” ali ga je g. Mulabdić odstranio. Zakazana je na večer i druga konferencija u istim prostorijama.

IZ ZAGREBA DO MAGLAJA PROŠAO KROZ 11 ZATVORA

Prije par dana ovamo je bio sproveden cipelarski radnik Omer Idrizović, koji je iz Zagreba do Maglaja ostavio 14 dana i prošao kroz 11 zatvora. Po sprovodu u svoje rodno mjesto bio je preslušan i odmah riješen i pušten u slobodu. On veli, – bio sam u Zagrebu zaposlen, a morao sam imati domovnicu, koju sam preko uprave grada Zagreba molbom zatražio od svoje općine, koju mi nijesu iz nepoznatog mi razloga poslali, nego mi molbu povratili sa riješenjem “Imenovani nepoznat”. Ovo je upravi grada Zagreba bio dovoljan razlog, da ga strpaju u zatvor i protjeraju u njegovo rodno mjesto.

S.M.

Jugoslavenski list 20. 06. 1929.

Skače u Bosnu da se utopi

Maglaj, 18 juna.

Sinoć u 8 i po sati, kada je čitava čaršija bila u najvećem miru i tišini, najednom je čaršijom odjeknuo zvonki ženski glas:

– Oj, pomozite, ode mi brat, eno ga skoči u Bosnu!

Time je izazvana čitava čaršija na uzbunu i svijet je pečeo sa svih strana trčat da vidi šta se dogodilo..

Ibrahim Halilović, mladić od svojih 24 godina, pred gostionom Milića sa svojom sestrom Hatom nešto je razgovarao i najedanput se otrgnuo i potrčao prema silazu u Bosnu odakle je i skočio. Kada je tu njegovu nakanu spazila njegova sestra i vidjela da joj brat u istinu skoči u Bosnu, potrčala je na čaršiju, gdje je svojom vikom iskupila masu svijeta. Kad je Ibrahim skočivši u Bosnu u najdublje mjesto, vidio i osjetio gorčinu smrti jednog utopljenika, lijepo je zaplivao te prešao na drugu stranu Bosne i tu se skrio.

Svijet kako nije od samoubojice nalazio traga, razišao se, a njegovu onesvještenu sestru su dvojica odveli kući. Kasnije su stražari međutim Ibrahima našli zdrava u jednoj kafani i stavili ga u pritvor.

M. A.