Momir LALOVIĆ, Evo ti sine, štajer

Prije kapitulacije Jugoslavije u aprilskom ratu 1941. godine radio sam kao radnik u tvornici obuće “Bata” u Borovu. Ubrzo po formiranju Nezavisne Države Hrvatske, kao Srbinu, nije mi više bilo mjesta u tvornici pa sam otišao roditeljima u Maglaj. Otac, do rata lugar, doživio je isto: istjeran je iz službe. Zemlje nismo imali i naša sedmočlana porodica je odjednom ostala bez ikakvih sredstava za život.

S formiranjem ustaške vlasti počeo je odmah i ustaški teror. Zajedno sa Jevrejima, koje su najvećim dijelom dogonili iz Zavidovića, tjerani smo na prisilni rad – da raskrčujemo ruševine. Jednog dana, početkom maja 1941. godine, u nekom kanalu je radio Branko Brane Ilić, sin uglednog maglajskog građanina i trgovca. Kad su ustaše naišli kraj njega, odveli su ga sa sobom. Više se nikad nije vratio u roditeljsku kuću. Ubili su ga na obali rijeke Bosne i bacili u rijeku. Kasnije su ubili Ukrajinca Vladu Đaduha, zatim braću SimićeDimitrija (Dimšu) i Svetozara (Svetu). Bile su to prve žrtve u Maglaju, maja 1941.godine.

Poslije ovih zločina zavladala je mučna atmosfera. Strah je ušao u svaku kuću. Ljudi su se kriomice sastajali i šaputali. Svako se plašio: omrknuće, neće osvanuti. Bili su to teški dani. O ustanku još niko nije ništa govorio, ali su ljudi pripremali oružje da se nađe pri ruci kad zatreba.

U tim teškim danima u Maglaju je živjela i radila grupa komunista, članova Partije i simpatizera: Fikret Dedić, Petar Dokić, Asim Lošić, Ibrišim Brišo Obralić i Šahbeg. Ubrzo sam i ja bio primljen u SKOJ. Imao sam u te ljude ogromno povjerenje. Često mi je Fikret, ili neki drugi od njih, u prolazu znao reći:

– Pripazi se večeras!

Značile su te riječi opomenu, upozorenje da bi ustaše i žandari mogli da hapse ili ubijaju, kao što su radili u maju. Tako su dani tekli do avgusta 1941. godine, kada je izbio opšti ustanak na Ozrenu i Trebavi i organizovani napadi ustanika na Gračanicu, Doboj i Maglaj.

Čim je zapucalo u Doboju, mi smo očekivali napad i na Maglaj, jer su za pripreme ustanka znali Fikret i ostali članovi Partije. Nismo dugo čekali: zapucalo je i oko Maglaja sa svih strana. Mislili smo: sloboda je već tu!

Kad su ustanici ušli u Maglaj, otvorili su pravoslavnu crkvu i počeli zvoniti. Zvuk zvona, koja su zanijemila poslije ustaškog pečaćenja pravoslavne crkve, natjerao je pobožnima suze na oči. Moja majka Ljubica plakala je od radosti što čuje ustaničke puške i zvuk crkvenih zvona. Tog momenta moj otac Vojo uđe u sobu, noseći pištolj štajer, trofej iz prvog svjetskog rata. Pružajući mi ga, reče:

– Evo ti, sine, ovaj štajer! Neka ti je sa srećom!

Tog časa, kad mi je pružio pištolj, otac me je zajedno s njim uputio u redove ustanika i revolucije. Taj trenutak dok živim neću zaboraviti. Tri dana kasnije ustaški krvoloci su ubili oca na najzvjerskiji način. Ni za grob mu ne znam niti ću ikada saznati.

U Maglaju smo ostali trideset šest sati, ali pred jačim snagama neprijatelja morali smo se povući u brda Ozrena, a ustaše zloglasnog Bobana, koji su stigli iz Sarajeva, divljali su tada po Maglaju i okolnim selima. Kupili su ljude po Maglaju i bez ikakvog saslušavanja gonili na gubilište. Tog dana, 25. avgusta 1941. godine, u selu Riječici ubili su Jovu, Milana, Trivu, Jovana i Nedu Soldatovića i bacili ih u bunar pred kućom. Pobili su iz pušaka ili poklali noževima i bacili u rijeku Bosnu moga oca – Voju Vojislava Lalovića, zatim Aleksu i Luku Pijanovića, Dragu Pavlovića, Branka Ilića, Nedu Panića, Blagoju Ristića, Stanka Pejića, Dušana Jovanovića, Milana, Savu i Dujka Simića, Velimira Nikičića i Mahmuta Agića Ibrinog.

Osim navedenih, ustaše su ubili još osamdeset devet ljudi, žena i djece u selu Ošvama, koje se nalazi oko četiri kilometra sjeverno od Maglaja. To je najveći zločin u maglajskoj opštini 1941. godine. Tu ustaše nisu poštedjeli nikoga koga su uhvatili; ubijali su sve: od djece, tek rođene, do staraca preko osamdeset godina. Živog svjedoka tog zločina nema, jer su svi u kućama zatečeni bili poubijani, a oni koji su pobjegli zločin nisu vidjeli.1

SB u NOB, knjiga I, str. 769-771.

1 Ustaše su u Ošvama ubili slijedeće osobe: Božicu, Darinku Đorđevu, Darinku Vasinu, Davida Đorđevog, Davida Vasinog, Dušana, Gospu, Gospavu, Ilinku, Lazu, Ljubicu, Maru Lazinu, Maru Nikinu, Milana, Milku, Niku, Savku, Stjepana, Stojana, Todu, Vasu Jovinog i Vasu Stanišinog Cvetkovića, Blaga i Krstu Đorđevića, Đorđa Mićinog, Đorđa Ristinog, Iliju, Krstu, Miću, Milku, Simu i Vasilija Jovanovića, Mitra i Stevu Jovića, Iliju, Luku i Vasu Kršića Anušu, Cvijana, Ljubu, Maru, Milevu, Miloša, Nedeljka, Simoljku i Zorku Mandić, Đorđa, Marka i Nedu Ristanića, Đoku, Maru i Sofiju Simić, Ignju, Iliju, Luku, Maru, Milana, Milku Dušanovu, Milku Milanovu (muž), Milku Ristinu, Pavla i Staku Todorović, Đorđa i Jeftu Trgića, Milana Trivića, Jovu i Todora Vidovića. Napomena Redakcije.

Roth-Steyr M1907

Roth-Steyr M1907 je konstruisao Karel Krnka 1900. godine. Ovaj pištolj koristi sistem dugog trzaja i rotiranja cevi za 90 stepeni. Pohranjuje se sa gornje strane okvirom od 10 metaka kalibra 8mm Roth-Steyr. Ovo oružje je teško oko 1kg, a ukupna dužina je oko 230mm. Efektivan domet je 75m, a maksimalan domet je 1400m. Roth-Steyr M1907 je 1909. godine usvojila Austro-Ugarska konica. Ovaj pištolj korsitile su Italija, Jugoslavia, Austrija, Mađarska i Poljska. Izašao je iz vojne upotrebe 1945. godine. U upotrebi je bio u Prvom i Drugom svetskom ratu.

http://www.mycity-military.com/Prvi-svetski-rat/Pistolji-i-Revolveri-Prvog-svetskog-rata.html

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s