Todor Vujasinović, Dobojski ustanak

U Maglaju, Doboju, Gračanici i Zavidovićima postojale su pred rat partijske organizacije, čije se članstvo sastojalo uglavnom od zanatlijskih radnika, činovnika i đaka.

Partijsku organizaciju u Maglaju vodio je banjalučki komunista Fikret Dedić. U njoj su, osim njega, bili Brišo Obralić, krojač, Asim Lošić krojač, Šahbeg Smailagić i još neki. Za vrijeme raspusta s njima je radio i student agronomije Petar Dokić, čiji je otac živio u Bradićima kao željezničar. Sa Zavidovićima su održavali vezu uz pomoć Miloša Nedića apsolventa geodetske škole, i Milorada Savića skojevca, koji su živjeli u Bočinji kod Maglaja. u njihovu partijsku organizaciju spadala je i Dušanka Vajić učiteljica iz Trbuka. Ona je oko sebe okupljala nešto seoske omladine u tom kraju i s njom radila. Pomagali su joj u tom poslu Simo Malinović bivši vatrogasac pilane u Zavidovićima, koji je poslije okupacije bio otpušten iz službe, i skojevac gimnazista Nikola Orlović.

 Stanje na području oko Doboja, Maglaja, Zavidovića i Gračanice, nastalo poslije okupacije, bilo je slično stanju koje je vladalo u drugim krajevima Bosne. Okupator je čvrsto sjedio, a ustaška vlast se na brzinu formirala i počela s terorom. Bilo je nekoliko ubistava, a poslije 22. juna počele su i prve deportacije. Naročito se rasplamsala bijesna hajka na nas komuniste. Na sam dan 22. juna uhapšen je u Zavidovićima Pero Dokić. On nije mogao nikako da miruje i upravo je tog dana stigao u Zavidoviće na biciklu koji je petnaestak dana ranije uzeo od Asima Lošića iz Maglaja. Pero je još odranije bio poznat kao komunista i zavidovićka policija, podstaknuta događajima toga dana, uhapsila ga je i sprovela u Maglaj. Pošto je kod njega nađena Lošićeva dozvola za bicikl, uhapšen je odmać i Lošić a s njim i Šahbeg Smailagić jer je policija na obadvojicu odranije sumnjala. Prilikom pretresa njihovih stanova na tavanu Šahbegove kuće nađen je neki partijski materijal i prva glava Istorije SKP (b). Sva trojica su bili zatvoreni u žandarmerijskoj kasarni u Maglaju.

 Jula mjeseca, na prijavu Jovana Seksana, u Doboju je pohapšena veća grupa ljudi, među kojima Čedo Jaćimović, Milan i Veljko Seksan, Miloje Seksan, Obrad Bjelkić-Spasojević, Ranko Pajdić, Novak i Damjan Mrkonjić-Mitrović, Miloš Kupres i Đorđe Đorđić, pod sumnjom da su komunisti. u stvari, bila je to simpatizerska grupa s kojom je radio komunista Čedo Jaćimović.

Za rad na organizovanju ustanka bio nam je potreban svaki čovjek, a eto: maglajska partijska organizacija je bila već u početku prepolovljena i udarac koji nam je bio nanesen hapšenjem u Doboju osakatio nas je u selima oko Doboja, odakle smo najviše očekivali. Zato smo partijskim organizacijama u Doboju i Maglaju postavili zadatak da pohapšene drugove po svaku cijenu iščupaju iz zatvora.

Dobojska grupa s Čedom Jaćimovićem nalazila se u zatvoru Sreskog suda u Doboju. Dedo Trampić mi je pričao kako je dobojska partijska organizacija uspjela da im pripremi bjekstvo. Uz pomoć Envera Ruždije, činovnika Sreskog suda – inače našeg simpatizera i kasnije, od 1942. godine, člana Partije – stupili su u vezu s Jaćimovićem i obavijestili ga o pripremama. Enver Ruždija je uspio da dođe do zatvorskih ključeva i da ih dostavi skojevcu Hasanu Čoliću. Čolić se privukao zatvoru, otključao vrata i tako omogućio cijeloj grupi da pobjegne. Oni su se kod Bušletića prebacili preko rijeke Bosne, naoružali se i prikrivali u Cerovu gaju i na Dugoj njivi. Njihovom bjekstvu pomogao je i Mujo Kafedžić koji je držao kafanu ispod Sreskog suda i koji je učinio i niz drugih usluga našim hapšenim drugovima.

Teže je išlo sa spasavanjem maglajskih drugova – i pored svih nastojanja i upornosti Fikreta Dedića. On je uspio da doturi drugovima u zatvor neke turpije i pile, ali kako je saznao da će Pero Dokić tih dana biti sproveden u Prijeki sud u sarajevo, on je organizovao Perinu otmicu prilikom sprovođenja na željezničku stanicu. Taj posao trebalo je da obave Savo Momirović, Miloš Nedić, Musto Kupusović i Aleksa Lukić. Međutim, uoči samog dana kada je trebalo da bude sproveden,

Pero je uspio da pobjegne. Prilikom bijega uganuo je nogu, ali je uspio da se noću izvuče iz grada, prepliva rijeku Bosnu i skloni kod rođaka Miloša Nedića na Bliznoj iznad Maglaja. Odatle je došao meni.1

S Perom Dokićem i Josipom Jovanovićem podijelio sam sektore rada. Trebalo je da Pero Dokić rukovodi organizacijom na maglajskom sektoru, a Josip Jovanović na dobojskom. Ja sam sa Simom Lukićem i Milovanom Gajićem pripremao gračanički i tuzlanski kraj, rukovodeći cijelom organizacijom rada.

 Krajem jula i početkom avgusta užurbano smo radili na pripremama. U tom radu ubrzo su se istakli neki novi i sposobni ljudi, koji su nam kasnije mnogo koristili. U maglajskom kraju, osim Bože Spasojevića brzo su izbili u prvi red Stanko Panić iz Trbuka, Simo Milanović iz Osojnice, Savo Momirović iz Bakotića, Miloš Nedić iz Bočinje, Jovan Vukelić iz Osojnice, Nedo Jelisić iz Paklenice, u Lipcu Petko Đurić i Ignjat, Petar i Veso Radojčić, u Boljaniću Spasoje i Todor Janković, u Kakmužima Miloš Lazarević. Tih dana uspostavio sam vezu s čovjekom koji nam je mnogo pomogao. Bio je to bivši narednik Todor Panić, rodom iz Boljanića. Njegovo vojničko znanje bilo nam je od velike koristi, a naročito njegova spremnost da s nama ide u borbu bez ikakve rezerve. On nam je doveo još dvojicu podoficira – svoga brata, podnarednika Luku Panića i podnarednika Vojina Panića iz Karanovca.

 Dvadeset i četvrtog avgusta oko jedan sat poslije podne stigao je prvi kurir s izvještajem iz Maglaja. Naši su te noći s oko pedeset pušaka i većim brojem bespuškara, poslije kraće borbe, zauzeli Maglaj. Dio vojnika i milicije su zarobili i razoružali, dok je veći dio pobjegao u pravcu Žepča. Zaplijenili su oko 130 pušaka, 15 sanduka municije, 2 puškomitraljeza, dosta sanitetskog materijala i vojne spreme. Uništili su uređaje na pošti i željezničkoj stanici, otvorili državne magacine s hranom i hranu podijelili uglavnom sirotinji, a jedan dio prebacili u Bakotić. Božo Spasojević je natjerao šefa poreske uprave da mu otvori kasu i iz nje uzeo 700 000 kuna. Kad ga je preplašeni činovnik zamolio za priznanicu, on mu je tu priznanicu zaista napisao i potpisao. Sama akcija na Maglaj uspjela je utoliko lakše što ju je Fikret Dedić uz pomoć Briše Obralića, u samom mjestu prilično dobro pripremio.

 Sutradan, 25. avgusta, oko deset sati ujutro naši su napustili i Maglaj. Oduševljeni uspjehom, oni su u Maglaju održali miting na koji su okupili skoro cijeli grad. Mada smo bili dali direktivu da Dedić i Brišo Obralić treba da ostanu nekompromitovani, jer su imali zadatak da i poslije našeg povlačenja produže partijski rad u Maglaju, neki od boraca koji su ih dobro poznavali izvikali su Fikreta Dedića i natjerali ga da govori na tom zboru. Maglaj je toga dana imao svečan izgled; niko nije radio ništa. Naši su na stari grad istakli crvenu i srpsku zastavu, a na čaršijsku džamiju crvenu i zelenu muslimansku zastavu. Sirotinja je bila naročito oduševljena besplatno podijeljenom hranom iz ustaških magacina. Kada je oduševljenje dostiglo vrhunac, s pravca Bočinje je neki mladić dojahao na konju i sav uplašen saopštio da od Zavidovića kreće velik broj ustaša koji pale i ubijaju sve odreda. Naši su na brzinu organizovali evakuaciju, pozvali ono malo čaršijskih Srba da pođu s njima – odazvalo ih se svega četvoro-petoro – i povukli se prema Smrdinju i Rakovcu. Naravno, morao se povući i Fikret Dedić.

 Sutradan, 25. avgusta, oko deset sati ujutro naši su napustili i Maglaj. Oduševljeni uspjehom, oni su u Maglaju održali miting na koji su okupili skoro cijeli grad. Mada smo bili dali direktivu da Dedić i Brišo Obralić treba da ostanu nekompromitovani, jer su imali zadatak da i poslije našeg povlačenja produže partijski rad u Maglaju, neki od boraca koji su ih dobro poznavali izvikali su Fikreta Dedića i natjerali ga da govori na tom zboru. Maglaj je toga dana imao svečan izgled; niko nije radio ništa. Naši su na stari grad istakli crvenu i srpsku zastavu, a na čaršijsku džamiju crvenu i zelenu muslimansku zastavu. Sirotinja je bila naročito oduševljena besplatno podijeljenom hranom iz ustaških magacina. Kada je oduševljenje dostiglo vrhunac, s pravca Bočinje je neki mladić dojahao na konju i sav uplašen saopštio da od Zavidovića kreće velik broj ustaša koji pale i ubijaju sve odreda. Naši su na brzinu organizovali evakuaciju, pozvali ono malo čaršijskih Srba da pođu s njima – odazvalo ih se svega četvoro-petoro – i povukli se prema Smrdinju i Rakovcu. Naravno, morao se povući i Fikret Dedić.

Pred veče su stigli Josip Jovanović i Husinjani, a nešto kasnije i Pašaga. On me je nasamo obavijestio ović panici koja se prenijela i na kraj oko Doboja; borci i narod su se povukli u Duboki potok pod Preslicom, a neki su otvoreno prijetili da treba odmah pobiti mene, Pašagu i ostale komuniste. Pošto je stanje na gračaničkom sektoru bilo mnogo bolje, dogovorili smo se da odemo u Duboki potok i pokušamo da smirimo duhove. Pašaga je krenuo odmah, ja sam ostao da se dogovorim s Todorom Panićem, koga u taj čas nije bilo tu, a onda isto veče da i ja pođem tamo. Kad sam pred noć stigao u Duboki potok, Pašaga i Simo Lukić su već bili uspjeli da stvari donekle srede. Okupili su narod na zbor i govorili im. Čim sam stigao, održali smo savjetovanje s najodabranijim i najpouzdanijim ljudima, razoružali neke paničare i huškače koji su raznosili razne panične vijesti i to je ostavilo povoljan utisak na masu.

Iste noći smo uspjeli da donekle organizujemo ljude koji su se tu našli. Trbučane i Striježevljane smo uputili prema Trbuku sa zadatkom da zatvore put preko Preslice i posjednu Šain-kamen, Bajića brdo i druge položaje iznad pruge. Pridiljane i Lipčane smo poslali s Petkom Đurićem u pravcu njihovih sela, za koja smo saznali da ih je neprijatelj jednim dijelom popalio. Treću grupu, koju su sačinjavali seljaci Tekućice i Suhog Polja, poslali smo prema Tekućici, gdje smo se sreli s Todorom Panićem i jednim dijelom Boljanićana i Karanovčana.

Na dobojskom sektoru ostavili smo Josipa Jovanovića i Simu Lukića, a mi smo se vratili u Boljanić i tu zatekli Husinjane. Bili su žalosni jer su u borbama kod Doboja izgubili svoga komandira Ivu Bojanovića.

Te noći, 26. avgusta, na sastanku s Pašagom, Todorom Panićem, Josipom Jovanovićem i Simom Lukićem pretresli smo situaciju i donijeli zaključke o tome šta da se dalje radi. Bilo je jasno da selima oko Trebave i na lijevoj obali Bosne ne možemo mnogo pomoći, ali da stanje u ozrenskom kraju, ako odmah krenemo na posao, možemo održati u svojim rukama i srediti ga.

Napisali smo letak narodu Ozrena i Muslimanima i Hrvatima okolnih sela i mjesta. U njemu smo izložili razloge naše borbe i njenu liniju – u smislu letaka koje je tih dana izdavala naša Komunistička partija. Kada smo posvršavali sve te poslove, a to je trajalo dan i noć krenuli smo da obiđemo sela isturena prema neprijatelju, u kojima su se nalazile naše jedinice.

Najprije smo obišli maglajski sektor. Na tom sektoru smo formirali četu i za njenog komandira postavili Božu Spasojevića, bivšeg šumara iz Brezika, čovjeka koji je u prvom svjetskom ratu bio zarobljen u Rusiji, a zatim se kao dobrovoljac-narednik borio na solunskom frontu. Za političkog komesara postavili smo Fikreta Dedića. Vodnik prvoga voda je bio u prvo vrijeme Savo Momirović; vodnik drugog voda – Žarko Šarčević a trećeg, u prvo vrijeme – Simo Malinović.

Posao smo dosta brzo i lako svršili, jer su Fikret Dedić, Pero Dokić, Božo Spasojević i Savo Momirović zajedno s ona dva-tri partijca i nekim otresitijim ljudima, uspjeli da još prije našeg dolaska savladaju paniku koja je nastala poslije povlačenja, a zatim bila podgrijavana agitacijom nekih seljačkih gazda, naročito nekog Stanka Pijunović iz Bukovice. Taj Pijunović je počeo da širi glas da su komunisti, a naročito Pero Dokić i Fikret Dedić – jedan Hrvat, a drugi Musliman – bili namjerno poslani od ustaša da zavedu srpski narod i pomognu njegovo uništavanje. Mi smo huškače brzo ućutkali.

Uz naše borce evakuisalo se nekoliko ljudi i žena iz Maglaja, a među njima i poznati maglajski bukač i nazovikomunista Kasim Drnda. Međutim, Drnda se ubrzo vratio ustašama u Maglaj i da bi im se dodvorio, odnio sa sobom 200 000 kuna koje smo bili zaplijenili u Maglaju.

SB u NOB, knjiga I, VIZ beograd 1976, str. 730-745.

1Prema jednom ustaškom dokumentu, Pero Dokić je pobjegao iz zatvora noću između 15. i 16. jula 1941. godine.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s