Arhive oznaka: Momir Lalović

Po njima su se zvale maglajske ulice 4. dio

LUKA LAZAREVIĆ PRVOBORAC SA OZRENA

Kratko je trajala njegova bolest. Zvanično, samo nekoliko dana. Sedamdeset petu godinu svog teškog i mukotrpnog života naš drug Luka, nosilac »Spomenice 1941«, iz Brezika, nije, eto, preživio. Umro je u Banji Vrućici, kod Teslica, osmog aprila i sutradan, uz velike počasti, sahranjen na Čakalovcu. Svojim doprinosom za pobjedu napredne stvari, oslobođenju zemlje od okupatora i uspostavljanja socijalističkog pokreta, zadužio nas je drug Luka da o njemu kažemo još koju riječ.

Bilo je to još 1939, kada je on, radeći u preduzeću »Jadrina« u Bosanskom Petrovom Selu, upoznao se s Todorom Vujasinovićem i stavio na čelo sindikalne grupe, formirane od šumskih radnika toga kraja. Došao je rat i s njim razne nedaće. Opet je Luka aktivan. On pomaže Toši, Peri Dokiću i drugima u pripremama ustanka, a kasnije u njemu i učestvuje aktivno.

Četnička izdaja je uslijedila, ali je Luka ostao vjeran Partiji. Sve četiri godine držao je vezu sa partizanskim jedinicama i narodnooslobodilačkim pokretom, učestvujući i dalje aktivno u njemu. Četnici su ga zato zatvarali i batinali. Tako ja zaslužio »Spomenicu 1941« i niz drugih odlikovanja, među kojima se ističe Orden bratstva i jedinstva drugog reda.

Dočekao je oslobođenje zemlje i svoga kraja, pun poleta i spremnosti za izvršavanje aktuelnih zadataka vezanih za obnovu i izgradnju i stvaranje boljeg i sretnijeg života svom narodu. Smrt ovog poštenog komuniste, borca i velikog patriote Luke Lazarevića nije samo gubitak za njegovu porodicu, nego i za drugove njegove saborce i mnoge ostale građane naše komune. O tome rječito govori veliki broj položenih vijenaca i brojno prisustvo njegovoj sahrani. Sve ono što je Luka u svom 75-godišnjem životu učinio ostaće nam kao neizbrisiva uspomena na njega. Neka mu je, zato, vječna slava i velika hvala!

Asim LOŠIĆ

(List “NATRON” 30. april 1971)

LUKA M. LAZAREVIĆ nosilac partizanske spomenice 1896-1971

MOMIR LALOVIĆ

Rezervni pukovnik JNA i nosilac “Partizanske spomenice 1941”

Dvadeset i osmog januara u Zenici se u 56. godini ugasio život revolucionara i istaknutog društveno-političkog radnika Momira Lalovića. Rođen je u Kalinoviku, ali se u dječačkim godinama, zajedno sa svojim roditeljima doselio u Maglaj i tu se stalno nastanio. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941”, član SKJ od 1941. godine i bio je i rezervni pukovnik JNA u penziji.

Poslije oslobođenja nalazio se na mnogim rukovodećim dužnostima u JNA, a nakon njegovog penzionisanja aktivno se uključio u društveno-politički život u mjestima gdje je živio. U Zenici je bio potpredsjednik Opštinskog odbora SUBNOR-a, član Opštinske konferencije Saveza komunista, predsjednik Organizacije gorana itd. Često je Momir navraćao u Maglaj smatrajući ga svojim zavičajem i surađivao sa društveno-političkim faktorima i boračkom organizacijom u obilježavanju značajnih dogadaja i ličnosti iz NOB-e.

Dugo će nam u sjećanju ostati svijetli lik revolucionara i istaknutog društveno-poliličkog radnika Momira Lalovića. Na gradskom groblju u Zenici 30. januara ove godine od pokojnog Lalovića oprostili su se predstavnici društveno-političkih zajednica Maglaja, Zenice, Prnjavora i Zavidovića, njegovi brojni suborci, prijatelji i drugovi.

Neka mu je vječna slava i velika hvala za sve ono što je za svog kratkog života učinio za našu slobodu!

A. LOŠIĆ

(List “NATRON” 28. februar 1979)

ASIM LOŠIĆ

Na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu, 15. juna, je nakon kraće bolesti preminuo Asim Lošić, nosilac »Partizanske spomenice 1941« istaknuti društveno politički radnik iz Maglaja.

Asim Lošić je rođen 1911. godine u Maglaju. 1940. godine zajedno sa Ibrišimom Obralićem i Fikretom Dedićem je učestvovuo u osnivanju prve partijske ćelije u Maglaju. Zbog revolucionarne djelatnosti od strane režima stare Jugoslavije biva uhapšen, a po izlasku iz zatvora interniran u logor u Jasenovac. Nakon izlaska iz logora, mada narušenog zdravstvenog stanja, priključio se narodnooslobodilačkoj vojsci i bori se protiv neprijatelja u sastavu Desete hercegovačke brigade.

Nakon rata obavljao je niz značajnih funkcija, među kojima razne dužnosti u opštini Maglaj i kao instruktor u CK SK BiH. Svoju aktivnost nije svodio samo na povjerene zadatke, nego je nesebično pomagao u svim onim prilikama gdje je mogao dati svoj doprinos: u KUD »Petar Dokić«, organizaciji »Studentskog ljeta«, pomoć izviđačima, pionirima, omladini… Značajan doprinos je drug Asim dao za skupljanju istorijske
građe o učešću ljudi ovog kraja u NOB, a dugo godina je bio stalni dopisnik iz Maglaja u listovima »Oslobođenje«, »Glas komuna«, »Natron« i drugim.

Za svoj neumorni rad Asim Lošić je odlikovan Ordenom za hrabrost, Ordenom bratstva i
jedinstva, Ordenom zasluga za narod i drugim.

Na Partizanskom groblju u Čakalovcu, 17. juna, uz visoke počasti, od Asima Lošića se oprostilo više hiljada stanovnika Maglaja i okolnih mjesta. Od preminulog Asima Lošića posljednji su se oprostili Gojko Sušac, Slobodan Drča i Simo Dukić, sekretar OK SK Maglaj.

(List “NATRON” 30. juni 1979)

ASIM (Salke) Lošić 1911-1979

FIKRET DEDIĆ

U Sarajevu je , iznenada, u 69. godini života preminuo Fikret Dedić, nosilac »Partizanske spomenice 1941«.

Fikret Dedić je bio proslavljeni komesar Ozrenskog partizanskog odreda, a u Maglaj je došao 1938. godine na mjesto poštanskog službenika. Malo je onih koji su znali da je on već tada bio prekaljeni komunista, koji je odmah po dolasku u Maglaj uspostavio veze sa naprednom omladinom, učinio mnogo na njihovom okupljanju i idejnom osposobljavanju. U Maglaju je bio jedan od osnivača prve partijske ćelije, a povezujući se sa istaknutim komunistima: Todorom Vujasinovićem, Mahmutom Bušatlijom, Uglješom Danilovićem i Cvijetinom Mijatovićem učestvovao i u pripremama za ustanak.

Nakon rata je obavljao niz značajnih funkcija u Republici, a sa Maglajem se nikada nije
rastajao, odazivo se svakom pozivu, pomagao svojim bogatim političkim iskustvom. Proglašen je za počasog člana i predsjednika Mjesne organizacije SUBNOR-a u Maglaju.

Za svoj bogati i stvaralački rad Fikret Dedić je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva,
Partizanskom zvijezdom, dva Ordena za hrabrost, Ordenom zasluga za narod i Ordenom rada sa crvenom zastavom.

U Sarajevu je 13. juna sahrani Fikreta Dedića prisustvovala delegacija Maglaja, a u ime društveno-političke zajednice i stanovnika opštine Maglaj od Fikreta Dediće se oprostio Džemil Omerović, predsjednik OK SSRN Maglaj.

(List “NATRON” 30. juni 1979)

“NATRON” 31. 03. 1975. – Zijah Smajlagić o danima neposredno nakon oslobođenja 1945.

PRVI DANI U OSLOBOĐENOM MAGLAJU

Zapisi iz sjećanja Zijaha Smajlagića

Njemci, ustaše, četnici, njihove sluge i izdajnici svih rodova i vrsta bježe pred naletom jedinica jugoslavenske armije.

Vodila se velika bitka za konačno oslobođenje izemlje. I pored Maglaja odstupaju jedinice neprijateljske vojske, a zaštitu im pruža posada koju sačinjavaju Njemci i ustaše.

15. aprila, oko 15 sati otpočela je bitka za oslobođenje Maglaja. Bitku za oslobođenje grada vodile su jedinice iz sastava 53. srednjobosanske divizije i 14. srednjobosanske brigade.

Žalosnu sliku pružao je porušeni grad. Veliki most preko Bosne i onaj željeznički, ležali su porušeni u rijeci, a zgrade i ostali objekti, naročito u Donjoj čaršiji bili su dobro oštećeni.

Neprijatelj je čak uništio mostove na Liješnici i Jablanici, a prugu je isparao.

Još u toku noći, uoči oslobodenja, omladinci su na zidovima ispisali parole, oslikali srpove i čekiće, a ilegalna organizacija snadbjela je sve aktivne suradnike sa trakama koje su ujutro nosili i tako 16. aprila dočekali ulazak 14. srednjobosanske brigade sa Momirom Lalovićem na čelu. Borci ove jedinice još u rano jutro bili su na lijevoj strani Maglaja, a na desnu stranu, u sam grad, otpočelo je prebacivanje tek kada se obezbjedio prevoz preko Bosne. Među prvim koji su ušli u grad bio je i Alija Nuhbegović, delegat IV bataljona. Odmah su preduzete mjere da se istupi u kontakt sa jedinicama koje su nastupale od Moruše 16. muslimanska brigada, kojoj su se već priključili vojnici dotadašnje posade Maglaja zvane »milicija«.

Prvi posao kojii je na sebe preuzela do tada ilegalna organizacija, bilo je organizovan je ishrane jedinica i obezbjeđenja smještaja, zaštite civilnog stanovništva, kao i uspostavljanje prelaza preko Bosne koja je usljed topljenja snijega bila znatno porasla.

Kuća Mustajbegovića dobro nam je došla za smještaj vojske.

Sa komandantom jedinica 14. srednjobosanske brigade, Momirom Lalovićem, sporazumjeli smo se o formiranju partizanske zaštite, o održavanju prvog zbora u mjestu i drugim pitanjima nepohodnim za normalizovanje života. Dobili smo 12 pušaka, jednu parabelu i dva puškomitraljeza, pa smo od najboljih omladinaca formirali prvu partizansku zaštitu u Moglaju. Sjedište Narodno – oslobodilačkog odbora i svih drugih organa bilo je u prvi momenat u vakufskoj zgradi kraj đamije, jer je ona nekako bila najsačuvanija. Zato smo tu postavili i prve stražare partizanske zaštite, a kako je na drugoj strani Bosne u bivšem sjedištu kotarske uprave djelovao jedan dio Narodno – oslobodilačkog odbora, to smo i tamo postavili oružanu zaštitu.

Još prvog dana u oslobođenom gradu, 16. aprila, održan je miting u Donjoj čaršiji uz veliko učešće građana. Govornik na mitingu je bio naš zemljak Momir Lalović, koji je u NOB otišao 1941. godine prilikom prvog prolaznog oslobođenja Maglaja. Na mitingu se osjećalo svečano raspoloženje, ali isto tako i zbunjenost, ljudi nisu mogli da vjeruju da je konačno došao kraj strahu a neizvjesnosti, da je tu konačna sloboda.

Odmah poslije mitinga jedinice srednjobosanske brigade otišle su iz Maglaja, odvodeći sa
sobom čuvenog zlikovca Omera Kepu koji je za vrijeme rata nanio velikog zla Maglaju. Ostalo je tridesetak pripadnika domobranskih jedinica iz posade Maglaja koji su radili na raščišćavanju ruševina. Predveče istog dana dogovoreno je da se obezbijedi prelaz preko Bosne. Taj zadatak je riješen tako što je obezbijeđeno nekoliko čamaca od mlinova i napravljen »kerep«, tako da je već drugog dana bila uspostavljena veza između dva dijela grada.

Drugog dana u grad su došli sa oslobođene teritorije Mehmed Krzić, Nusret Krzić, Salko Pirkić i Nada Simić, koji su ranije djelovali u ilegalnoj organizaciji Maglaja. Po njihovom dolasku napravljen je raspored snaga za daljnji rad, pa je Meša preuzeo komandu mjesta, Pirkić je preuzeo brigu oko vađenja i prevoza skele sa Bočinje. Ja sam se posvetio Narodno – oslobodilačkom odboru, Nusret obezbjeđenju, a Nada brizi za socijalne i zdravstvene probleme.

Prelaz preko Bosne je malo poboljšan kada je dovezena skela, a kasnije za pješake je napravljen prelaz preko gornje konstrukcije mosta koji je ležao u rijeci.

Treći dan poslije oslobođenja, već se osjećala aktivnost na svakom koraku, organizovan rad, a pjesma je odjekivala sa radilišta. Toga dana došao je Đemal Bijedić sa Duškom Josipovićem, pa smo organizovali prve izbore za Gradski narodno – oslobodilački odbor u prostorijama stare škole, uz učešće većeg broja građana. Za predsjednika je izabran Mehmedalija Lokmić, za sekretara Zijah Smajlagić, a za odbornike Žarko Simić, Alija Delibegović, Sejfudin Terzimehić i drugi.

U međuvremenu došlo je i do izmjene jedinica u Maglaju, umjesto 16. muslimanske, došla je 20. romanijska brigada. U tom periodu došlo je i do povezivan j a Maglaja sa Oblasnim odborom u Tuzli, koji je uputio svoje predstavnike kao pomoć Maglaju. Tada je došao Safet Čehaić koji je preuzeo komandu mjesta, delegirani su i neki partijski radnici, među kojima Slobodan Janković, Derviš Hukić, Danica Begić, Kemo Halilović i Velid Delić, pa je formiran prvi sreski komitet KPJ čiji je sekretar bio Slobodan Janković. U međuvremenu počeo je i rad na formiranju sreskog NOO na čemu je posebno radio Meša Krzić, a na formiranju sreiske organizacije AFŽ radila je Dušanka Simić. Posebno je bila razvijena aktivnost i održavane konferencije po selima, i birani mjesni narodni odbori, a vršene su pripreme za formiranje ostalih društveno-političkiih rukovodstava u Srezu.

U sastav Gradskog narodno-oslobodilačkog odbora ubrzo zatim uključena su sva susjedna sela: Misurići, Moševac, Jelovac, Liješnica, Ulišnjak, Jablanica, Parnica i Muslimanska Rječica. Nakon toga,, u Sudskoj bašti, uz veliko učešće stanovništva, izabran je novi Gradski narodno-oslobodilački odbor Maglaj.

Za predsjednika je izabran Mehmedaiija Lokmić, za podpredsjednike Đorđo Ilkić i Naim Mehinagić, za sekretara Zijah Smajlagić, a za odbornike Smajl Ruvić, Alija Delibegović, Lucija Kljaić, Agan Mahmić, Jašar Smajlović i drugi. Odbor je radio u staroj opštini.

NEVIĐENI POLET U OBNOVI I IZGRADNJI

Primaran zadatak u prvim danima poslije oslobođenja bilo je osposobljenje saobraćaja, a to nije bilo nimalo lako s obzirom na porušene mostove i demoliranu željezničku stanicu. Na prvi poziv za akciju, odazvali su se svi radnici ranije radionice na Usori i svi drugi koji su mogli da rade. Otpočeo je udarnički rad, radilo se bez predaha, danju i noću. Jedan po jedan most je osposobljen uz minimalne tehničke uslove, gotovo golim rukama radnika. Tako nešto bilo je moguće izvesti samo u takvom entuzijazmu i radnom zanosu. Sjećanje na te hrabre i požrtvovane radnike, među kojima su se isticali Mustafa Džambegović, Omer Bašić i mnogi drugi znani i neznani, i danas je pravi užitak. Kada smo o tim naporima radnika govorili na oblasnom partijskom savjetovanju u Tuzli 20. maja 1945. godine, svi prisutni su burnim aplauzom pozdravili ove prve radne pobjede u oslobođenoj Bosni. U tim uslovima, sa tim radnicima, formirana je i prva Sindikalna organizacija u Maglaju. Bila je to Sindikalna podružnica željezničkih i transportnih radnika. Nedugo iza toga formirali smo i prvo Sindikalno vijeće.

Drugi po važnosti zadatak bila je briga za sjetvu. U ovim radovima prednjačila je omladina koja je pored pomoći u obavljanju sjetve partizanskim porodicama, obrađivala i veliki omladinski vrt na Čakalovcu, a to je bio prvi kolektivni objekat u poljoprivredi kod nas. Drugarica Mileva, pomoćnik komesara 20. romanijske brigade, pomogla je da dobijemo konje za obavljanje sjetvenih radova.

Važan zadatak je bio i obezbjedenje isharne i snabdjevanje stanovništva, kao i jedinica stacioniranih u pozadini. Za prolaznike je otvorena kuhnja u zgradi Bože Cvijanovića, a vojska je imala posebnu kuhinju. Najviše se osjećao nedostatak soli i duhana. Znali smo da svega toga ima u Tuzli, ali je trebalo doći do Tuzle, kada veze nisu postojale. Naša prva prodavnica čiji je poslovođa bio Suljaga Numanović, bila je vrlo slabo snabdjevena. Rješeno je da se uputi jedan odbornik sa karavanom konja preko Ozrena da nabavi soli. Taj zadatak je povjeren, Aliji Delibegoviću, koji se za tri dana vratio, pa je u prodavnici odmah izvršena raspodjela — po pet deka svakome stanovniku. Tada je ocijenjeno da je Alija napravio veliki podvig, kada se sa karavanom soli probio preko Ozrena gdje su još uvijek krstarili ostaci razbijenih četničkih bandi. Preko Oblasnog odbora dobili smo ii nešto geršla, bijelog brašna i još nekih namirnica, pa se snabdjevanje stanovništva poboljšalo, a posebno se osjetilo poboljšanje u snabdjevanju uspostavljanjem kamionskog prevoza hrane od Karuša do Liješnice, i odatle dalje prema Sarajevu.

U sklopu svih zadataka nije se zaboravilo na otvaranje škole i ambulante. Sva ova pitanja uspješno su rješena, iako je bilo i ne predviđenih zgoda i nezgoda. Tako je npr. naš povjernik za prosvjetu, jedan dobar drug iz obližnjeg sela, zabranio da se u školi pjeva, dok traje klanjanje u džamiji preko podne, jer je škola uz samu džamiju. Počeli smo i sa usmenim novinama, a omladina je organizovala izdavanje i zidnih novina. Subotom je uvedeno sijelo sa šaljivim programom. Osnovano je omladinsko sportsko društvo »Crvena zvijezda« čiji je incijator bio Ismet Dedić. Svi uspjesi postignuti u to vrijeme vezani su za djelovanje društvenopolitičkih organizacija u mjestu.

Radeći punim tempom, bez zastoja i odmora, očekivali smo prvu proslavu Prvog maja u oslobođenjenom gradu. Da bi proslava bila što bolje pripremljena, formiran je odbor sa predstavnicima vojske. Grad je posebno očišćen i uređen. Organizovan je uranak, povorka kroz mjesto i masovni miting.

Formiran je d Sreski NOO, a prvi predsjednik je bio Savo Momirović, dok je za sekretara izabran Meša Krzić.

U tim danima pripremali smo i prve delegate za Prvi kongres USAOJ-a u Sarajevu. Predkongresno takmičenje je još pokrenulo omladinu na rad na sve strane organizovane su radne akcije, svuda se čula pjesma mladih.

Vrijeme je prolazilo, Maglaj je mijenjao svoj lik. Svi su međutim bili iznenađeni, kako se naš grad brzo oporavljao od ratnih razaranja, kako je život brzo ušao u tokove obnove i izgradnje u oslobođenoj domovini.

Članak objavljen u listu “NATRON”, 31. 03. 1975.

Momir LALOVIĆ, Evo ti sine, štajer

Prije kapitulacije Jugoslavije u aprilskom ratu 1941. godine radio sam kao radnik u tvornici obuće “Bata” u Borovu. Ubrzo po formiranju Nezavisne Države Hrvatske, kao Srbinu, nije mi više bilo mjesta u tvornici pa sam otišao roditeljima u Maglaj. Otac, do rata lugar, doživio je isto: istjeran je iz službe. Zemlje nismo imali i naša sedmočlana porodica je odjednom ostala bez ikakvih sredstava za život.

S formiranjem ustaške vlasti počeo je odmah i ustaški teror. Zajedno sa Jevrejima, koje su najvećim dijelom dogonili iz Zavidovića, tjerani smo na prisilni rad – da raskrčujemo ruševine. Jednog dana, početkom maja 1941. godine, u nekom kanalu je radio Branko Brane Ilić, sin uglednog maglajskog građanina i trgovca. Kad su ustaše naišli kraj njega, odveli su ga sa sobom. Više se nikad nije vratio u roditeljsku kuću. Ubili su ga na obali rijeke Bosne i bacili u rijeku. Kasnije su ubili Ukrajinca Vladu Đaduha, zatim braću SimićeDimitrija (Dimšu) i Svetozara (Svetu). Bile su to prve žrtve u Maglaju, maja 1941.godine.

Poslije ovih zločina zavladala je mučna atmosfera. Strah je ušao u svaku kuću. Ljudi su se kriomice sastajali i šaputali. Svako se plašio: omrknuće, neće osvanuti. Bili su to teški dani. O ustanku još niko nije ništa govorio, ali su ljudi pripremali oružje da se nađe pri ruci kad zatreba.

U tim teškim danima u Maglaju je živjela i radila grupa komunista, članova Partije i simpatizera: Fikret Dedić, Petar Dokić, Asim Lošić, Ibrišim Brišo Obralić i Šahbeg. Ubrzo sam i ja bio primljen u SKOJ. Imao sam u te ljude ogromno povjerenje. Često mi je Fikret, ili neki drugi od njih, u prolazu znao reći:

– Pripazi se večeras!

Značile su te riječi opomenu, upozorenje da bi ustaše i žandari mogli da hapse ili ubijaju, kao što su radili u maju. Tako su dani tekli do avgusta 1941. godine, kada je izbio opšti ustanak na Ozrenu i Trebavi i organizovani napadi ustanika na Gračanicu, Doboj i Maglaj.

Čim je zapucalo u Doboju, mi smo očekivali napad i na Maglaj, jer su za pripreme ustanka znali Fikret i ostali članovi Partije. Nismo dugo čekali: zapucalo je i oko Maglaja sa svih strana. Mislili smo: sloboda je već tu!

Kad su ustanici ušli u Maglaj, otvorili su pravoslavnu crkvu i počeli zvoniti. Zvuk zvona, koja su zanijemila poslije ustaškog pečaćenja pravoslavne crkve, natjerao je pobožnima suze na oči. Moja majka Ljubica plakala je od radosti što čuje ustaničke puške i zvuk crkvenih zvona. Tog momenta moj otac Vojo uđe u sobu, noseći pištolj štajer, trofej iz prvog svjetskog rata. Pružajući mi ga, reče:

– Evo ti, sine, ovaj štajer! Neka ti je sa srećom!

Tog časa, kad mi je pružio pištolj, otac me je zajedno s njim uputio u redove ustanika i revolucije. Taj trenutak dok živim neću zaboraviti. Tri dana kasnije ustaški krvoloci su ubili oca na najzvjerskiji način. Ni za grob mu ne znam niti ću ikada saznati.

U Maglaju smo ostali trideset šest sati, ali pred jačim snagama neprijatelja morali smo se povući u brda Ozrena, a ustaše zloglasnog Bobana, koji su stigli iz Sarajeva, divljali su tada po Maglaju i okolnim selima. Kupili su ljude po Maglaju i bez ikakvog saslušavanja gonili na gubilište. Tog dana, 25. avgusta 1941. godine, u selu Riječici ubili su Jovu, Milana, Trivu, Jovana i Nedu Soldatovića i bacili ih u bunar pred kućom. Pobili su iz pušaka ili poklali noževima i bacili u rijeku Bosnu moga oca – Voju Vojislava Lalovića, zatim Aleksu i Luku Pijanovića, Dragu Pavlovića, Branka Ilića, Nedu Panića, Blagoju Ristića, Stanka Pejića, Dušana Jovanovića, Milana, Savu i Dujka Simića, Velimira Nikičića i Mahmuta Agića Ibrinog.

Osim navedenih, ustaše su ubili još osamdeset devet ljudi, žena i djece u selu Ošvama, koje se nalazi oko četiri kilometra sjeverno od Maglaja. To je najveći zločin u maglajskoj opštini 1941. godine. Tu ustaše nisu poštedjeli nikoga koga su uhvatili; ubijali su sve: od djece, tek rođene, do staraca preko osamdeset godina. Živog svjedoka tog zločina nema, jer su svi u kućama zatečeni bili poubijani, a oni koji su pobjegli zločin nisu vidjeli.1

SB u NOB, knjiga I, str. 769-771.

1 Ustaše su u Ošvama ubili slijedeće osobe: Božicu, Darinku Đorđevu, Darinku Vasinu, Davida Đorđevog, Davida Vasinog, Dušana, Gospu, Gospavu, Ilinku, Lazu, Ljubicu, Maru Lazinu, Maru Nikinu, Milana, Milku, Niku, Savku, Stjepana, Stojana, Todu, Vasu Jovinog i Vasu Stanišinog Cvetkovića, Blaga i Krstu Đorđevića, Đorđa Mićinog, Đorđa Ristinog, Iliju, Krstu, Miću, Milku, Simu i Vasilija Jovanovića, Mitra i Stevu Jovića, Iliju, Luku i Vasu Kršića Anušu, Cvijana, Ljubu, Maru, Milevu, Miloša, Nedeljka, Simoljku i Zorku Mandić, Đorđa, Marka i Nedu Ristanića, Đoku, Maru i Sofiju Simić, Ignju, Iliju, Luku, Maru, Milana, Milku Dušanovu, Milku Milanovu (muž), Milku Ristinu, Pavla i Staku Todorović, Đorđa i Jeftu Trgića, Milana Trivića, Jovu i Todora Vidovića. Napomena Redakcije.

Roth-Steyr M1907

Roth-Steyr M1907 je konstruisao Karel Krnka 1900. godine. Ovaj pištolj koristi sistem dugog trzaja i rotiranja cevi za 90 stepeni. Pohranjuje se sa gornje strane okvirom od 10 metaka kalibra 8mm Roth-Steyr. Ovo oružje je teško oko 1kg, a ukupna dužina je oko 230mm. Efektivan domet je 75m, a maksimalan domet je 1400m. Roth-Steyr M1907 je 1909. godine usvojila Austro-Ugarska konica. Ovaj pištolj korsitile su Italija, Jugoslavia, Austrija, Mađarska i Poljska. Izašao je iz vojne upotrebe 1945. godine. U upotrebi je bio u Prvom i Drugom svetskom ratu.

http://www.mycity-military.com/Prvi-svetski-rat/Pistolji-i-Revolveri-Prvog-svetskog-rata.html