Arhive oznaka: Zaćir Obralić

Natron, 29. 11. 1977. Članak o Asimu Mulaliću

Asim Mulalić je bio omladinac za koga se može reći da je iz velike ljubavi prema slobodi otišao u partizane. Tih godina 1943. i 1944. u Maglaju se pričalo o velikoj ljubavi Asima i Hije Mulabdić, djevojke iz Gornje Mahale, kao o nečem uzvišenom. Kod Asima je ipak preovladala ljubav prema slobodi svog naroda i zemlje te iako nježnog zdravlja, odlazi u redove jedinica NOB, nadajući se da će ga poslije čekati njegova Hija. Međutim, život se poigrao sa ovo dvoje mladih. Oboje su umrli ne dočekavši slobodu.

Rođen je u Maglaju 1917. godine, u zanatskoj porodici. Ostao je rano bez majke, sa ocem Šahbegom, potkivačem konja i maćehom Šefikom, koja ga je odgajala. U toj siromašnoj, zanatskoj porodici rastao je Asim i završio osnovnu školu u Maglaju.

Nakon završene osnovne škole pohađao je Građansku školu u Doboju, te nakon završene ove škole odlazi na školovanje u Sarajevo, gdje je izučavao školu za otpravnike vozova, Poslije školovanja Asim dobiva prvo zaposlenje na željezničkoj stanici Gabela, kao mladi otpravnik vozova. Nakon kraćeg vremena premješten je u stanicu Maglaj, gdje je vršeći službu pokazivao dosta umjeća u obavljanju svoga posla.

Asim je bio druželjubiv, stupio je i u tamburašku sekciju koja je tada djelovala u Maglaju, a igrao je i u nogometnom klubu. Zahvaljujući uticaju Partije i SKOJ-a u predratnom i ratnom periodu, Asim se svrstao u napredne omladince i saradnike ilegalne organizacije. Svoju aktivnost pokazivao je još 1942. godine učešćem na izletima u Borik sa drugim omladincima kojom se prilikom vršilo upoznavanje situaciji kako u okolini Maglaja tako i sa situacijom u svijetu.

Nakon tih dogovora vršena je dalja propaganda u gradu u korist NOP-a. Isto tako, Asim je aktivno učestvovao u organizovanju teferiča i igranki za omladinu na Omerdinom polju, jer je i ta forma korištena za djelovanje među omladinom.

Učestvovao je u sakupljanju pomoći od omladine za potrebe oslobođene teritorije. Kada je kroz Maglaj 1943, prošla Dalmatinska brigada, Asim se pridružio u želji da ode u borbu, jer je u to vrijeme imao nepogodnog šefa stanice od kojeg je strahovao.

Vraćen je iz brigade jer je bio nježnog zdravlja, a bio je i potreban za ilegalan rad u gradu.

Asim je tražio priliku da izađe na oslobođeni teritorij. Takva prilika mu se pružila 13. septembra 1944. godine, kada je organizovan masovan izlazak ilegalnih radnika i ostalih patriota na oslobođenu teritoriju.

Njegov put je bio pravac Novi Šeher, skupa sa najbližim drugom Enverom Šečićem. Dolaskom u Tešanj, drug Asim je, kako je pričao Enver, bio raspoređen u 14. Srednjobosansku brigadu i zadržan u komandi mjesta. Odatle su učestvovali u borbama na Crnom Vrhu. Pored toga priča Nusret Krzić:

Vidio sam nekoliko puta Asima kada je dolazio iz Teslića u komandu mjesta u Tešanj, jer je u međuvremenu bio prekomandovan u Teslić. Jednom prilikom znam da je učestvovao u borbi na Sivšoj kada su ustaške jedinice napale na naše položaje. U 19. Srednjobosanskoj brigadi, Asim je bio raspoređen u prvi bataljon u kome je komandant bio Stevo Markočević, visokokvalifikovani tesar, a kasnije graditelj Natronke.

Kasnije je Asim kao stručno lice prebačen na rad na željeznicu u Šiprage, da bi poslije bio dalje prekomandovan po potrebi na glavnu partizansku prugu Donji Vakuf – Srnetica. Tu se Asim, vršeći savjesno povjerenu mu dužnost razbolio. Prebačen je u bolnicu u Banja Luku koja je u to vrijeme bila oslobođena, te je tu i umro. Smrt ga je zadesila 15. aprila 1945. godine ne dočekavši potpuno oslobođenje naše zemlje i povratak u svoj Maglaj, koji je neizmjerno volio. Sahranjen je na groblju u Banja Luci. Pored njega je grob maglajlije Zaćira Obralića.

Tako se ugasio život ovog hrabrog i tihog borca, omladinca sa kojim se ponosi naša generacija.

Zijah Smajlagić

Asim Mulalić o kome govori ovaj članak je daidža rahmetli Asimu Musaefendiću, nedavno preminulom profesoru matematike. Musaefendić r. Mulalić Ajka (1912 – 1997), majka Asima, Ekrema, Rifata, Esada, Hidajete i Nisvete, a supruga Salke koji ubijen 1944. “u direktnom teroru” mu je sestra. Imali su još jednu sestru Alemu udatu Emrić (1904 – 1965). Kao što stoji u članku, Šefika r. Avdibegović bila im je maćeha, a majka se zvala Zulfa r. Hasančić, jedna od deset kćeri i sinova Ibrahima i Bademe r. Obralić. Zulfa je umrla 1921. – kad je Asim imao četiri godine. (Nap. TVZM)

Pismo Husejna Obralića Čabre listu “Gajret” 1933. godine

Zahavala Gajretu

Prije tri godine posle svršene osnovne škole moj sin Hasib stupio je kao šegrt pod krov internata Gajretova, našeg, vrednog humanog kulturnog i prosvjetnog društva. Pune tri godine držao ga je „Gajret” u svom naručju i hranio svojimGAJRET 1933 Obralic Husejn i Hasib pismo zahvale hljebom, kao majka dijete svoje. Ja otac petero djece od svoje minimalne zarade ne bi mogao utrošiti ni dinara za izdržavanje Hasiba u Sarajevu, za to se osjećam dužnim da zahvalim Gajretu, da nije ostao na ulici bez ikakvog zanata.

Moj  sin sa osobitim zadovoljstvom sjeća se momenata iz Internata, što svakako treba zahvaliti vrijednim i sposobnim upravnicima, koji su upotrebljavali najsavršenije metode u vaspitanju naših mladih šegrta. Samo ovakim radom Gajret će sebi stvoriti iskrene saradnike i propagatore svojih ideja. Nikad neću zabo­raviti kao ni moj sin na Gajret, koji je omogućio, da dođe do sigurne egzistencije i da postane vredan sin našeg naroda.

Uz najtopliju zahvalu i poštovanje Gajretu obećajem da ću biti vredan pobornik njegovih ideja i da ću mu pomoći u širenju njegove akcije. Uz mahsus selam Husejn Obralić, Hasib Obralić.

Maglaj dne 13 aprila 1933 godine.

Ovo je pismo kafedžije Husejna Obralića poznatijeg po nadimku Čabro, čiji je objekat – Čabrina kafana bio i ostao do danas jedan od simbola starog dijela Maglaja.

Husejn (sin Zaćira) je rođen 1893. a umro 1963. Petero djece koje spominje u pismu su sinovi Hasib, Mehmed, Mustafa i Zaćir te kći Rašida.

Sin Zaćir poginuo je 1946. kao pripadnik NOVJ. O njemu i njegovoj pogibiji pisao je Zijah Smajlagić u članku objavljenom u listu “Natron” 30. 06. 1977:

Likovi naših boraca

Godine prolaze, rastu nove generacije, pa moramo voditi brigu da oživimo sjecanja i na one borce koji su ugradili svoje živote u temelje naše slobode, a koji nemaju neko vidnije spomen-obilježje.Zacir Obralic Natron 1977

Jedan od takvih je i Zaćir Obralić, rođen u Maglaju 14. septembra 1922. godine. Njegov otac Husein, poznatiji kao Čabro, koji je umro prije nekoliko godina, a još bolje je bio poznat po dobroj kahvi i pričama o starinama Maglaja, nije imao mogućnosti da školuje Zaćira, jer su prihodi kafedžije u to vrijeme bili tanki, pogotovo u Maglaju kojem je tada bilo više kafana nego danas. Zaćir je završio osnovnu školu, a poslije toga morao je kao i mnogi, da se otisne »trubuhom za kruhom«, pa je tako stigao u Zenicu. Tu je kod privatnog pekara Rifata počeo da šegrtuje.

Još dok je bio na zanatu, Zaćir se isticao kao primjeran omladinac, dobrog vladanja i u granicama mogućnosti pomagao je mnogočlanu porodicu svoga oca u Maglaju. O njemu i njegov majstor Rifat, koji češće navrati na kafu u prolazu kroz Maglaj, govori sve najljepše i kaže da je to bio zaista primjeran mladić koji je uspješno izučio pekarski zanat 1940. godine.

Zaćir se družio i sa naprednom omladinom u Maglaju, aktivno se bavio sportom igrao je u tadašnjem maglajskom nogometnom društvu »Radnički«. Uvijek je služio za primjer drugima.

U NOVJ stupio je 15. septembra 1944. godine, kada je iz Maglaja krenula veća grupa omladinaca (Ferid Obralić, Omer Zorabdić i drugi) koji su na Omerdinom Polju prešli preko Bosne i dalje prema Šeheru, gdje su se uključili u XIV Srednjobosansku brigadu. U 1945. godini iz te Brigade prebačen je u Brigadu KNOJ u kojoj je bio postavljen za upravnika pekare. Kada se poslije rata pristupilo formiranju udarnih grupa u brigadi KNOJ, javio se kao dobrovoljac i učestvovao u borbi protiv ostataka neprijateljskih grupa četnika i ustaša. Učestvujući tako u jednoj akciji, gdje se uvijek isticao borbenošću, poginuo je u borbi sa grupom četnika 19.januara 1946. godine, položivši svoj mladi život u temelje naše oslobođene zemlje. Njegovi drugovi iz Brigade KNOJ-a sahranili su ga u Banja Luci. Tako se ugasio život mladog borca Zaćira Obralića.

Zijah SMAJLAGIĆ

Kći Rašida (1914-1980) je bila udata za Mustafu (Muje) Bilića. Imali su sina Feriza (1941-2001).

Hasib je živio u Zavidovićima. Imao je sinove Sulejmana i Zaćira.

smrtovnica obralic hasiba sulejman zavidovici

GALERIJA U ČABRINOJ KAFANI

Jedna slučajna inicijativa pred realizacijomGalerija u Cabrinoj kafani NATRON 30.09.1975

Ko od nas nije barem jedno poslije ili prije podne proveo pred čabrinom kahvom? To je mjesto privlačno koliko i onaj Maglaj koji nestaje, a kojeg bismo željeli kako tako sačuvati. I, sjećamo se, ima u toj kafani nešto što nas zarobi. Da li je to kafa koja se na žalost više ne tuca, ili je to navika i želja da se susretnemo s nečim što je postalo naš dio. Vjerovatno je da su svi ovi razlozi i naveli Mustafu Obralića da pokrene i realizuje jednu nesvakidašnju ideju. On je jednostavno želio da fotografiše i u kafani na zid stavi slike svojih najstarijih mušterija! Eto, samo to i samo toliko. Ali, to je, istovremeno, i zaustavljanje našeg sjećanja, zaustavljanje našeg starenja. Jer, ne zaboravimo, odlazimo u Čabrinu kafanu, iako je tamo samo Čabrina fotografija i njegov uvijek prisutan osmjeh. Tako je u toku i tako nastaje svojevrsna galerija likova naših najstarijih Maglajlija. Dosada je završeno oko pedesetak portreta, a malo je još ostalo pa da cjelokupni posao bude potpuno dovršen. Onda, svečano i kako to dolikuje, treba otvoriti izložbu koja se neće skidati i koja ostaje trajno vlasništvo naše i sredstvo protiv zaboravljanja koje je često neumitno.

(List “Natron”, 30. 09. 1975.)