Prenosimo dio teksta autora Mirka Šimunovića, vjerovatno preuzetog iz knjige / monografije o Župi Globarica, objavljen na web stranici http://globarica.webs.com/povjestglobarice.htm, u kojem saznajemo zanimljive detalje o povjesti i stanovništvu spomenutog mjesta.
Selo Stara Globarica, po kojemu je i župa dobila ime, smjestilo se sjeverno od današnje crkve iza Globaričkog brijega, uzvišenja Rakite i uzvišenja Vidova glavica – groblje Miščići. Najveći broj kuća bio je lociran u blizini vode „Stubo”, koja se nalazila na samom putu u blizini kuća Šime /Jure/ Šimunović, Ive Mostarca i Ante Markanović, zvanog Medin. To je bio i centar sela gdje su se seljani snabdijevali vodom, a domaćini okupljali neradnim danima i u večernjim satima na sijela i razgovore. Sjeverno od izvora nalazila se kuća Nikole i Dome Lozančića zvanih Mačlijeni i Šotre, a sjeveroistočno kuća Tadije i Ivice Marić. Južno od ovog izvora nalazile su se kuće Petra i Franje Pranjić. Zapadno od današnje crkve nalazila se kuća Mostarčeva, Ante i Jelene Šimunović, na čijoj je zemlji izgrađena današnja crkva. Nešto kasnije na ovaj lokalitet doselile su i obitelji Sović – Ribljakovi, a za vrijeme stare Jugoslavije i obitelj Ante Sović, zvanog Tunja. Obitelji Sović su doselile iz sela Brezje u kojem je ostalo još samo nekoliko kuća Ilije /Joze – Jozuna/ Sović, Joze /Tade/ Sović. Tridesetih godina prošlog stoljeća krenulo se sa gradnjom kuća i naseljavanje stanovništva iz Stare Globarice na novi lokalitet u dolinu rijeke Bosne uz uskotračnu prugu Brod – Sarajevo. Današnju župu Globarica čine tri naseljena mjesta: Devetine, Globarica i Miščići.
Tragovi življenja na ovim prostorima sežu u vrlo daleku prošlost. Mnoga kazivanja i legende, prenošene s koljena na koljeno, govore da život ovdje ima duboke korijene.
Ostaci življenja iz srednjovjekovnih i turskih vremena bila su na više lokaliteta kao: „Strana“ Mate Jozinovića; „Bašča“ Joze Borića – Crnog; „Orašje” i lokalitet ispod Miščićkog groblja; „Strana“ Ilije Borića – Supe; „Modrice“ u Tomićima itd.
Posebno interesantan lokalitet nalazi se na Devetinskom brdu. Na tom prostoru nalaze se stećci, a jedan od njih je u današnjem groblju. Jedan od stećaka nalazi se kod stare škole u Devetinama, čije je otkopavanje iz zemlje vršio Jozo /Niko/ Matijević zvani Đanka. Znatan broj stećaka nalazi se na lokalitetu „Pazarić“. Smatra se da su ovi stećci još iz vremena starih Ilira. Još od najstarijih vremena kršćani su imali i originalan i autentičan način pokapanja svojih mrtvih. Pod utjecajem kršćanstva, ali i slijedeći stare običaje svojih predaka, na grobove su stavljali stećke (sljemnice, biljege, kamene – narodni nazivi). Ovi stećci se javljaju pojedinačno i u nekropolama. Na stećcima su najčešće motivi Sunca, muža, žene, ptice, scene iz lova ili pak biljni motivi. Međutim, na ovim stećcima ne susrećemo takvu motive i ornamentiku već obično grubo klesano kamenje najčešće od kamena krečnjaka.
Ovi spomenici datiraju uglavnom s početka srednjega vijeka, ali nepostojanje simbolike na njima jasno govori o napretku civilizacije i kulturi življenja stanovništva ovog podneblja i vremena. Nedomaćinskim odnosom vlasti u SFR Jugoslaviji i lošeg odnosa domaćeg stanovništva prema tim lokalitetima i spomenicima kulture, te zuba vremena, prouzročio je devastaciju istih. Veliki broj ih je oštećen, polupan i korišten za pravljenje vapna /kreča/ za potrebe domaćeg stanovništva. Zbog nebrige vlasti i neodgovornog odnosa pojedinaca ovim spomenicima kulture na našem prostoru nanesene su velike i nenadoknadive štete.
Malo je dostupno pisanih tragova iz daleke prošlosti o postojanju ovih sela, mada na ovim lokalitetima postoje tragovi življenja još iz neolitskog vremena. Svi ti arheološki tragovi nisu dovoljno ispitani, pa se sa sigurnošću i ne može govoriti o starosti ovih naseobina. Uglavnom sve se temelji na pretpostavkama, legendama i pričama, koje djelomično imaju i uporišta u slučajnim arheološkim iskopinama.O tim legendama će biti nešto više riječi u posebnom poglavlju ove publikacije. Što kažu dostupna pisana vrela, to ćemo pokušati u granicama svojih mogućnosti istražiti.
Listajući stare spise i matice zaključujemo da su na prostoru ovih sela živjele obitelji s ovim prezimenima: Bevanda, Borić, Čustonjić, Dunđer, Jozinović, Lovrić, Lučić, Marić, Markanović, Matijević, Miličević, Mostarac, Nikolić, Pranjić, Šimunović. Uslijed migracije stanovništva na ove prostore su doselile obitelji s prezimenima: Bošnjak, Dojmi, Jozić, Kresić, Lozančić, Lukačev, Sović i Šimić. Prema pripovijedanju starih stanovnika ove obitelji doseliše na ove prostore iz Hercegovine: Ljubuški, Posušje, Konjic, Tomislavgrad i Mostar. Ta prezimena i danas susrećemo u Hercegovini, a pojedini nadgrobni spomenici rađeni su od kamena, kojega nema na našim prostorima, i oni nas upućuju da su doneseni u 19. stoljeću iz Hercegovine.
Jedno od najstarijih prezimena, koje susrećemo u pisanim vrelima, (Matica umrlih za 1775. godinu) je prezime Šimunović i stoga se može zaključiti da su oni možda starosjedioci ovih prostora. Po pričanju starih ljudi, rođenih 1900. godine, ove obitelji prvo se nastaniše iza Blizne pored rijeke Rujnice.
Jedan od predaka Šimunovića, izvjesni Tadija Šimunović, kupio je parcelu „Duga kosa“ površine od 512,80 dunuma od Hanife Mahmutbega, Merjane Širbegović i Saliha Mulalića iz Maglaja te Reufbega Efendića iz Gradačca. Po ulasku Austrougarske u Bosnu i Hercegovinu istu parcelu uknjižio je na sebe, o čemu svjedoči „ŠUMSKA TAPIJA“ izdana od strane Zemaljske vlade u Sarajevu, 3. veljače 1887.godine
Prema pričama, prenošenim s koljena na koljeno, ove obitelji vuku korijene uglavnom iz Hercegovine, okolice Mostara i Konjica, Imotskog i Ljubuškog. U dolini Neretvice i danas živi nekoliko obitelji prezimena Šimunović. Kao potvrda ovakvim tvrdnjama govori činjenica da u župi Solakova Kula, filijalna crkva Bare, susrećemo na desetinu obitelji, koji nose prezime Šimunović.
TV Zaboravljeni Maglaj - Dokumentarni program 