Arhive oznaka: Spasoje Gojković

Zeman br. 64 iz 1912. Dopis iz Maglaja o odnosu građana i školskog starješine

Izjava. U broju 60. od 6. jula 1912. lista Zemana izišao je lažan dopis bez potpisa na našeg ovomj. školskog starješinu Zulfikara Beharića, naime da on živi s nama gragjanima u mržnji i još tome slično.

Mi našim vlastoručnim potpisima izjavljujemo da je gornji dopis skoro neistinit, te naprotiv tvrdimo da je dotični s nama u slozi i ljubavi i da svoju službu vrši na potpuno zadovoljstvo nas gragjana.

Ujedno napominjemo da je gornji dopis potekao od jednog kompetenta koji reflektira da bude premješten u Maglaj na g. Beharića mjesto.

Maglaj, 13./7. 1912.

Ibrišaga Sečić, Ibrahim Muradpašić, Mehmed Alija Terzimehić, Arif Terzimehić, Ibrahim Hereg, Milan Ilić, Simo Ilić, Aleksa Arsenović, Muradbašić Osman, Muradbašić Salih, općinski vijećnik, Halil Osmanagić, Spasoje Gojković, Osman Bradarić, Meho Bradarić, Husnija Bradarić, Mehmedalija Kalfić, Hasan Kalfić, Salamon Albahari, Suljaga H. Numanović, Mustafa Bašić, Čejvan Hafiz Nurija, I. Mualim, Gjonlić Sabitaga Osmanagić, Mulabdić Šuaib, Mulabdić Sulejman, Mustafa Karamehić, Salih Karamehić, Ibrahim Karamehić, Habibija Karamehić, Nuraga Molić, Hivzo Molić, Sulejman I. Terzimehić.

Prof. M. Čanković: GODINE PRED RAT (Četvrti nastavak feljtona “Iz prošlosti Maglaja i okoline” objavljenog u listu “NATRON” 1974. godine)

GODINE PRED RAT

O prilikama u Maglaju i njegovoj široj okolini u godinama pred aprilski rat 1941. nema objavljenih izvora osim već spomenutih sitnih vijesti u »Politici« i nekoliko kraćih članaka u »Radničkom tjedniku«. Slično je i sa ustaničkim danima jer je jedini objavljeni rad koji tretira taj period knjiga TodoraVujasinovića »Ozrenski partizanski odred« u kojoj se o prilikama i događajima u Maglaju i maglajskom području govori onoliko koliko je bilo potrebno za cjelovitu obradu teme. No, iz perioda NOR-a i socijalističke revolucije (naročito prve godine) sačuvana je relativno bogata dokumentacija razne provenijencije (partijska, partizanskih jedinica i jedinica NOV, ustaška, domobranska, četnička itd), koja je uglavnom i objavljena, pa je i obrada toga perioda, i pored zanatskih praznina, utoliko lakša.

Znajući za oskudnost podataka o predratnom periodu OK SK BiH je pokrenula akciju za sakupljanje što većeg broja sjecanja (memorska građa) učesnika predratnog revolucionarnog radničkog pokreta i NOR-a koja u mnogo čemu popunjavaju postojeće praznine, a za analizu prilika i događaja u godinama pred aprilski rat su jedini izvori.

EKONOMSKE PRILIKE

Ranije sam već govorio o sporom ekonomskom razvitku, tačnije klasičnoj ekonomskoj stagnaciji Maglaja u godinama između dva svjetska rata. Industrije nije bilo, stanovništvo se skoro isključivo bavilo poljoprivredom, a u Maglaju je radilo nekoliko trgovačkih i zanatskih radnji i nekoliko raznih ugostiteljskih objekata.

Izvan ovih djelatnosti bilo je i nešto zaposlenih, pretežno sezonskih, radnika u »Šipadu« iz Zavidovića i na sječi šume na Ozrenu za pilanu u Bosanskom Petrovom Selu, te na željeznici (uglavnom u radioni u Usori). Prema jednoj procjeni bilo je prije rata u oblasti zanatstva zaposleno oko 100 ljudi, oko 150 ih je imalo stalno zaposlenje u državnoj službi, na željezničkoj stanici, pošti, sudu i prosvjeti, a preko 91% stanovništva bavilo se poljoprivredom, pri čemu je uzimanje zemlje na »polovinu« ili »trećinu« bila dosta raširena pojava.

U takvoj situaciji pritisak nezaposlene radne snage bio je ogroman, što je takođe doprinosilo povećanju stepena eksploatacije seljaštva. »Svakog dana na čaršiji su se mogle vidjeti grupe ljudi sa motikama, srpovima, kosama koji su čekali da ih neko pozove na okopavanje kukuruza, kosidbu, žetvu ili da iscijepaju tovar drva«.

Nadnice (dnevne zarade) su bile izrazito niske. Dok su nadnice sezonskih šumskih radnika iznosile 8 do 12 dinara nadnice ostvarivane na poljoprivrednim radovima padale su čak i na 5 dinara, a za kosidbu 8 do 10 dinara. U isto vrijeme tovar drva prodavan je za dva do dva i po dinara. Oni koji su dotjerali drva u Maglaj čekali su satima na kupce jer su »gazde u čaršiji obično čekale i tek nakon nekoliko sati, kada se konji u more i ne mogu više da stoje, kupovali drva što je više ličilo na ucjenu i maltretiranje«.

U isto vrijeme ni eksploatacija čaršijske sirotinje u Maglaju nije bila manja. Šivanje košulje plaćalo se jedan i po, a šivanje pantolona dva i po dinara, dok su za jedan sašiveni mantil dvije siromašne učenice povremene ženske stručne škole dobile po dva i po dinara. Sve to ukazuje na to da je veći dio stanovništva, kako na selu, tako i u gradu, živio veoma teško. Nizak nivo obrade zemljišta nije ni mnogim seoskim domaćinstvima, a posebno »napoličarima« obezbjeđivao vlastitu ishranu za cijelu godinu. Tome je doprinosila poreska politika i prezaduženost sela, karakteristična, uostalom, ne samo za maglajsko područje. Da bi platio porez i vraćao dugove seljak je morao da prodaje žito ujesen, kada su cijene najniže, tako da je većina porodica imala vlastitu hranu »do Božića«. Tada se te porodice ponovo zadužuju da bi žito kod maglajskih trgovaca, razumije se po drugim cijenama, ili da posuđuju žita koga su poslije žetve morali vraćati u dvostrukom obimu (za 100 kg vraćalo se 200 kg). Bilo je godina kada su mnoge porodice, naročito u brdovitim selima, u proljeće i početkom ljeta gladovale. Karakterističan primjer zelenaškog kapitala bila je »Privredna banka« čije zajmove su seljaci koristili pod veoma nepovoljnim uslovima jer je provizija iznosila 24% i više.

PROSVJETA, ZDRAVSTVO

Podaci o stanju prosvjete dati u uvodnom dijelu nisu se bitno promijenili ni do 1941. godine. Na sadašnjem maglajskom području radilo je 10 osnovnih četvororazrednih škola sa ukupno oko 750 učenika. Zato je sasvim razumljivo što je procenat pismenog stanovništva bio stvarno neznatan iako je bilo slučajeva, naročito od pojave revolucionarnog radničkog pokreta, da se formiraju analfabetski tečajevi u nekim selima. Naime, od ukupno deset učitelja bilo ih je nekoliko vrlo naprednih: Dušanka Vajić (raniji član Komunističke Partije) u Trbuku, Kosta Trifković u Bočinji, Dejan Čudić, a kasnije Milan Dević u Brezicima, koji su svoje obaveze učitelja shvatili znatno šire nego što je sama razredna nastava. Tako je, na pr, Kosta Trifković sa Milanom Jovanovićem organizovao za stanovnike sela Bočinje priredbu na kojoj je izveden komad »Voda sa planine« R. Plaovića i M. Đokovića, Dejan Čudić je održavao večernje tečajeve za opismenjavanje odraslih u Brezicima koristeći te tečajeve i za to da seljacima objašnjava suprotnosti tadašnjeg društvenog uređenja, a slično su djelovali i članovi Partije i njeni simpatizeri ili članovi SKOJ-a (napr. analfabetski tečaj za seljake sela Ošve koji je organizovao Milan Jovanović u zimu 1940/1941. godine).

Taj rad je, razumije se, imao dalekosežne posljedice pa je, napr. nekoliko bivših učenika Dušanke Vajić učestvovalo u narodnooslobodilačkoj borbi, u selu Brezicima je već 1938. formira na sindikalna organizacija,a 1941. to selo je izabrano za centar organizovanja ustanka na Ozrenu itd. No, sve te akcije, ma koliko bile značajne već samim tim što su preduzimane, nisu mogle zbog ograničenog obima i vremena (tri-četiri godine pred rat ) da znatnije utiču na podizanje opšteg kulturnog nivoa stanovništva, što bi se odrazilo na sve vidove života — od suzbijanja nazadnih običaja do unapređivanja načina obrade zemljišta i poboljšanja zdravstveno-higijenskih prilika.

Preštampano, Salim Nalić:

Neki podaci o predratnom životu i radu omladine i uticaju KPJ u Maglaju:

»Svakog dana na čaršiji su se mogle vidjeti grupe ljudi sa motikama, srpovima, kosama, čekajući da ih neko pozove na okopavanje kukuruza, kosidbu, žetvu, ili da iscijepaju tovar drva. Oni su radili od jutra do mraka za mizernu nadnicu zadovoljavajući se više s tim da se toga dana prehrane na njivi age ili gazde. Kukuruza (kukuruzni hljeb) je bila osnovna ishrana. Pogača ili hljeb jeli su se za praznike i možda donošeni bolesnim. Brašno i žito (kukuruz) kupovno je na kilogram, a ostale namirnice (šećer, kafa, zejtin, so i gas) kupovane su kad se to moglo na »frtalje« i »dece«. Oblačilo se i obuvalo za praznike i to onaj tko je mogao, a ostali, naročito djeca nosila su zakrpanu odjeću i išli bosa dokle god se mogla podnositi hladnoća«.

Kada se opštoj slici prosvjetnih prilika doda da je prije 1941. godine na maglajskom području zdravstvene usluge stanovništvu pružao samo jedan ljekar, kome je pomagao jedan bolničar, postaju sasvim razumljivi podaci o niskom opštem kulturnom nivou stanovnika Ozrena (mnogobrojne praznovjerice i slicno) koje je dao Dr Milenko S. Filipović u svom etnološkom prikazu pod naslovom »Ozrenjaci ili Maglajci«. Nema nikakvih indicija na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je u drugim dijelovima maglajskog područja u tom pogledu situacija bila bolja.

DRUŠTVENI ŽIVOT, NACIONALNI ODNOSI

Sve do početka djelovanja revolucionarno orjentisane omladine, među kojom je bilo i nekoliko studenata beogradskog univerziteta koji su bili simpatizeri Komunističke partije i povezani sa članovima Partije, društveni život u Maglaju odvijao se u okvirima građanskih društava i udruženja »Prosvjeti« »Gajretu«, Sokolskom društvu, Muslimanskom klubu i Srpskoj čitaonici, pri čemu su dvije posljednje institucije imale najvažniju ulogu. Već i iz njihovih naziva vidi se da su bila osnovana na nacionalnoj, tačnije konfesionalnoj osnovi. Osim Sokolskog društva koje je pokušavalo da privuče sve »konstruktivne državne elemente« sva ostala su bila zatvorena za pripadnike drugih nacionalnosti, a to znači da da su djelovala na klasičnim građanskim osnovama i u okvirima tadašnjeg heterogenog bosansko-hercegovačkog kapitalističkog društva.

Osnivače i uprave Muslimanskog kluba i Srpske čitaonice činili su, razumije se, činovnici, trgovci, zemljoradnici i propali age i begovi pa su to i bile nekakve u koje je navraćao po koji zanatlija, a preko ljeta nešto srednjoškolaca i studenata, a u koje sirotinja nije zalazila. U njima je vladala ukočenost koja je trebala da znači dostojanstvanost i učmalost koja bi bila razbijena samo u takvim situacijama kao što su bili izbori i tada bi se pretvorili u političke punktove ove ili one buržoaske političke grupacije.

Uprkos svemu tome, takve nacionalne odvojenosti u društvenom i političkom životu, za međunacionalne odnose se ne bi moglo reći da su bili loši, zatrovani. To se može reći kako za sam Maglaj tako i za maglajsko područje. Primjer da Srbi i Muslimani zajedno podižu crkvu, a zatim džamiju, danas bi bio bizaran primjer međunacionalne trpeljivosti i sloge, ali u vremenu o kom govorimo takav događaj je imao znatnu političku težinu. Da međunacionalni odnosi nisu bili zatrovani (mada ne tvrdim ni da su bili dobri) govori i uspješno djelovanje grupe naprednih omladinaca na međunacionalnom zbližavanju srpske, muslimanske i hrvatske omladine u Maglaju, s jedne, i seoske i čaršijske omladine, s druge strane, koje je trajalo svega 3-4 godine pred rat (o čemu ću govoriti kasnije) kao i činjenica da za vrijeme NOB-e na maglajskom području nije bilo bratoublačke borbe između Srba i Muslimana izuzev zločina pojedinaca.

Međutim konstatovana nacionalna odvojenost (na konfesionalnoj osnovi) omogućavala je vladajućem sloju činovnika, trgovaca, gazda da u vrijeme izbora dosta široko manipulišu narodnim masama i postižu svoje ciljeve. Takav slučaj, koji ilustruje, bio je i 1935. godine u tzv. Petomajskim izborima. Tada su u Maglaju istaknute tri liste, dvije Udružene opozicije i vladina lista.

Nosilac prve liste Udružene opozicije bio je učitelj u penziji Osman Muradbašić koji je za svog zamjenika odredio katoličkog svećenika Tona (uhvaćen i strijeljan 1943. godine, kada su naše snage oslobodile Bijeljinu, kao njemački špijun). Nosilac druge opozicione liste bio je Spasoje Gojković, dobrovoljac u I svjetskom ratu i opozicionar vladajućem režimu. Nosilac vladine liste (Bogoljuba Jevtića) bio je trgovac Aleksa Jovanović, rukovodilac Sokolskog društva, koji je za zamjenika odredio Begana Karahusića, takođe trgovca iz Maglaja.

Kombinacije Muradbašić-Ton i Jovanović-Karahusić trebale su da privuku glasove Hrvata Muradbašaću, a glasove Muslimana Jovanoviću. Hrvati su, istina, glasali za Muradbašića, ali ne zbog njegovog zamjenika Tona nego zato što je Udruženu opoziciju predvodio Vlatko Maček. Muslimani su takođe glasali za Muradbašića jer je bio predsjednik Spahine Jugoslovenske muslimanske organizacije, a Jovanović je dobio glasove Srba i nekolicine činovnika i trgovaca drugih nacionalnosti koji su se plašili za svoje položaje ili da ne izgube povlastice koje su uživali.

Kako su izbori bili javni, za drugog, naprednijeg, kandidata opozicije Spasoja Gojkovića glasali su samo neki napredniji zanatlije i radnici, te nešto seljaka (Brezici). Tako je manipulisanje masama dobilo svoj klasični izraz – poslanik Muradbašić je ubrzo poslije izbora zajedno sa svojom JMO istupio iz opozicije i prošao novoj vladinoj grupaciji Milana Stojanovića, Jugoslavenskoj redikalnoj zajednici ili »Jerezi«.

Prof. Miodrag ČANKOVIĆ

(Objavljeno u listu “NATRON” br. 201, 24. 05. 1974)