Bošnjak 1894. Javna zahvala za čestitke povodom ženidbe – Hafiz Mehmed Ali Dukatar

Javna zahvala.

Povodom moje ženidbe od S i n a n ef. iz Maglaja primio sam mnogobrojne čestitke što pismene što brzojavne. Pošto se svakome ne mogu na po se zahvaliti na izraženim srdačnim željama, to im se evo putem javnosti najtoplije zahvaljujem, kličući, da ih dobri Bog poživi !

U Žepču, dne 29. oktobra 1894.

Hafiz M. A. Dukatar

Mehmed Ali ef. Dukatar rođen je u Žepču oko 1870. godine, gdje je pohađao mekteb. Gazi Husrev-begovu medresu i Daru-l-muallimin završio je u Sarajevu. Dok je boravio u Sarajevu, sedam kira’eta je završio pred h. hfz. Šakir-ef- Tuzlom. Dužnost muallima obavljao je u Tešnju, Brčkom i Banja Luci. Radeći u Banjoj Luci slušao je predavanja muftije Muhammeda Šefket- ef. Kurta, koji mu je dodijelio idžazet.

Nakon što je položio ispit za vjeroučitelja – profesora u srednjim školama, predavao je vjeronauku u Banjoj Luci, Bihaću, Tuzli i, napokon, u Prvoj gimnaziji u Sarajevu.

Hfz. Mehmed je bio jedan od osnivača imamsko-muallimskog udruženja koje je osnovano 1909. godine.

Obavljao je dužnost prvog predsjednika ovog udruženja. Dok je bio profesor u Gimaziji u Tuzli, vršio je dužnost predsjednika „Mirkata“ (udruženje uleme). Preselio je na Ahiret 23. maja 1935. godine u Sarajevu gdje je i ukopan.

(Preuzeto sa https://hanefijskimezheb.wixsite.com/bosna/post/mehmed-ali-ef-dukatar)

Bošnjak 1894. Dopis iz Maglaja u vezi s uspostavljanjem mektebi ibtidaije i dr,

Naši dopisi.

U Maglaju, početkom ramazana.

Cijenjeni gospodine uredniče! Odavna Vam se ne javih iz ovih krajeva, te mi evo istom sad ramazanska duga noć dade prilike, da Vam koješta priopćim.

Opće korisni i kulturni zaključak naše uleme tamo o našim mektebima istisnuo je lijep plod i ovamo na našoj površini u našoj varošici. Naš g. predstojnik sazvao je naše gragjane, te se vijećalo i o jednom mektebi ibtidaiji u nas. Plod ovog sastanka bijaše lijep: u svrhu podignuća jednog mektebi ibtidaije bje upisano od gragjanstva preko 400 for. dobrovoljnih priloga. Hvala g. predstojniku a i svjesnom gragjanstvu na tom zauzimanju.

No naša buduća mektebi ibtidaija ne će ni na ovome samo ostati. Evo čujmo: Vasi muhtar Mehaga Ćilimak iz Tuzle i nasljednici rahmetli Hadži Hanume Kapetanovićke uredili su, te na temelju njezine oporuke odredili sulusa godišnje oko 300 forinti u dobrotvorne svrhe. Od ovih 300 for. ići će pola hodži, koji će biti u budućoj mektebi ibtidaiji, a druga pola imamu i mujezinu naše starodrevne i krasne Kuršumlije džamije.

Eto i to su dobri plodovi patriotičnih misli i želja vaši muhtara rahmetli Hadži hanume i našljednika joj, a dobra pomoć našoj ibtidaiji. Usputice moram ovdje istaknuti, da već osim našeg obljubljenog ruždije hodže, koji je u stanju upravljati zavodom, kao što je ruždija, imamo lijepa hodžu za mektebi ibtidaiju, i to našeg rogjenog domaćeg sina po imenu Salih efendiju. U Carigradu je nacrpio nauke i došao sad ovamo, da koristi svom rodu, te već sad godinu kako bez ikakve subvencije podučava našu dječicu. Kako je ovaj čovjek mlad i prikladan, a posvetio sve brige mektebu, mogao bi se upotrebiti i u džamiju dotičnu, jer ovom sadanjem imamu – budi bez zamjerke rečeno – kanda je preče baš kad ezan uči, zamaknuti ispod Hasina Hana kud god za poslom. On je uzrok, da se u dotičnoj čaršijskoj džamiji ni vaz ne kazuje, a s toga, jer će sam priznati, da on tome nije dorasto, a drugomu ne će da dozvoli kazivati, a Salih efendija bi mogao kazivati, te još vrlo prikladno za našeg svijeta.

Ali megju tim to su samo moje i nekog gragjanstva skromne misli, a da li će se kad ta stvar urediti, to je dakako pitanje. No ipak se nadam, da će mi kad tad ova želja biti uslišana kao i ona, što sam Vam pisao: da se općinski dohoci pobiru ispred općine bez zakupnika.

I sad hvala Bogu općinski se dohoci pobiru ispred općine, a osoblju, koje to izvršuje, ma da bi mogao prigovarati, ne ću, jer se bojim, da to ne bude uzrok, pa da se ovaj red poremeti, Bilo ih je i takih, koji su prigovarali onom mom predlogu, da se to ispred općine pobire, te su me grdili i psovali; ali ja njiha ne ću, makar da bi imao razloga recimo za hatur jedne c ……….. i horoza. Dalje o tome ne ću, svršetak oni bolje znaju, već im ovo iznosim za to, nek znaju, da još ko zna.

Ne mogu se sad uz lijepi ramazan potužiti ni na kasapa. Zaista debela goveda kolje. Istina prije je bilo da recimo općina osiječe cijenu mesu, ali da ona ne ostane dugo, a sad je sasvim drugačije. Općina je uredila, da kasap imade dvije vrsti mesa: prvo i drugo, te da je prvom cijena 50, a drugom 40 novč. Sad pošto nema nikakve kontrole nad kasapom, moglo bi se dogoditi, da kasap proda sve pod drugu vrstu t. j. da proda i debelo pod cijenu mršavoga, pa je on tada na šteti. Stoga bi trebala neka kontrola, da se take stvari ne dogagjaju, makar dok je ovo ramazana. Istina da u nas imade i takih ljudi, koji ti vele, kad mu se potužiš na meso: nek fukara travu jede, za nje nije meso; ali to nije pravo, moj kume, uz ovi mubareć dan treba i fukara da se mesa okusi.

Maglajlija

Hrvatski časopis “Napredak” od 01. 01. 1887. – Članak u kojem se spominje i opisuje maglajska ruždija i njen hodža Sinan efendija

A to sve je tim teže, jer je na mnogih školah odrasle mladeži, koja je u svoju vjeru inače dobro upućena, pa ne samo mladeži, već i ljudi otaca, kao što sam našao u Maglaju, da je sin u drugom razredu, a otac iza njega koju klupa dalje u trećem razredu bio. Obojica bijahu prošle godine dobri učenici.

Take prilike dakako ne dopuštaju nijednoj sljedbi, da iztiče u školi svoje vjersko čustvo; s toga po Bosni i Hercegovini u takih mješovito vjerskih narodnih osnovnih školah ne počinje, a niti se svršava nauka sa molitvom.

Mladež svake vjerske sljedbe imade svoje učitelje vjere, koji mladež u vjerskih dužnostih poučavaju. U Maglaju kao i po drugih sličnih mjestih postoje mektebi ili mejtefi, t. j. vjerske muhamedovske početne škole, gdje se djeca u prvih početcih vjere sa elif sufarom podučavaju po muhamedovskom ritusu, gdje gdje jošte na grozni način, što svjedoči zaptija Meho Supur, koji veli:

Muhamedovac običaje hodži reći, kada dijete u mejtef predaje:

„Evo ti ga. Tebi meso, meni kosti.”

To će reći: bij ga, ma mu meso otrgao, a kosti same kući došle. (Vidi: Pjesme iz Bosne K. Blagajića, str. 133.)

U Maglaju postoje do sobe osnovne škole i sobe ruždije t. j. gradjanske škole. Ruždija u Maglaju sastoji od jedne veće i jedne manje sobe. U većoj sobi sjedi mladež po podu podvitih nogu te glasno uči, klanja i nariče. U manjoj sobi uz stijenu leži slamnjaca kao minder (nizko sjedalo), na čem sjedi hodža. Kada mu se prohtije, zovne po jednoga ili dva učenika preda se. Učenik stupiv pred hodžu, ima se nakloniti i pozdraviti ga metnuv desnu ruku najprije na prsa, onda na usta i konačno na čelo. Nakon toga se baci na koljena, i podvivši noge, sjedne preda nj i odgovara na pitanja. Što ne bi bilo dobro, ili što ne bi ni malo znao, izpravlja i upućuje ga stariji dječak, što do njega sjedi.

Prisustvovao sam nekoliko časova jednomu takomu katehetičkomu izpitivanju u Sarajevu baš u Usrefbegovoj džamiji. Odrasli mladići sjedjahu u okrugu, a medju njima hodža, koji ih je skoro preglasno i to nekim prijetećim tonom izpitivao.

U Maglaju saznavši hodža Sinan efendija za moj boravak kod mjestnoga učitelja, počasti me posjetom rano u jutru. Nenadajući se u Bosni kakve počasti, najmanje rano u jutru, našao me je efendija jošte neodjevena, gdje za stolom svoje bilježke promatram.

Stupivši u sobu sa „dobro jutro”, reče mi:

Mi smo Sinan efendija, hodža ruždije i drug učitelja g. H. Jesenka.

Drago mi je, što me počastiste posjetom.

E i nam je drago, što se upoznasmo, reče hodža. Sjedi, – puši, – reče mi opet, a to valjda zato, što je u njih običaj, da onaj odredjuje, koji u posjete dolazi, što smiješ činiti.

U razgovoru zapitah hodžu, odakle je, a on mi reče:

Odavle iz Maglaja, gdje nam je i žena.

Dakle rodjeni maglajlija.

Jok, mi smo rodjeni iz Zvornika, a sada smo odavle, gdje nam je žena.

Preuzeto sa:

http://dnc.nsk.hr/Journals/LibraryTitle.aspx?id=dd26e9a4-f456-4b1c-9b8c-f9b4df4eef1f&y=1887&m=5&d=1&n=13

Sinan efendija je sahranjen u haremu Kuršumlije džamije. Taj podatak nalazimo kod M. Mujezinovića u knjizi “Islamska epigrafika u BiH“:

Bez datuma

NATPIS NA NIŠANU SINAN EFENDIJE

Na nišanu umrlog sa ulemanskim turbanom isklesan je u veoma lijepom i kaligrafski izvedenom dželi-nesh pismu sljedeći natpis u prozi na turskom jeziku.

“On (Allah). Božjom odredbom moje slabašno tijelo napala je bolest, ozdravljenja ne nađoh i bolest me savlada tako da mi je konačno prispjela smrt. Za moju dušu (prouči) Fatihu. Sinan efendija hodža ruždije.”

Natpis nije datiran, ali s obzirom na to da se kaže za Sinan efendiju da je bio hodža (nastavnik) u ruždiji, svakako je spomenik noviji.

Prema podacima iz periodične štampe tog vremena, Sinan efendija je redovno bio član Kotarske vakufske komisije u Maglaju sve do 1907. godine, a od tada se više ne spominje, pa je vrlo vjerovatno da je te ili naredne godine i umro.