List “GAJRET” br 1, 15. 08. 1907. Izvještaj sa donatorske zabave održane u Maglaju 03. 08. 1907.

Iskaz

dobrovoljnih priloga darovanih prilikom prve zabave isl. omladine u Maglaju dana 3. augusta o. g. za “Gajret” i mjesnu islamsku sirotinju.

Darovaše slijedeća gospoda:

Po 20 K:

Edhembeg H. Uzejrbegović i Irfanbeg Sulejmanpašić, veleposjednici iz Maglaja;

po 16 K:

Braća Osmanagić, posjednici iz Maglaja;

po 10 K:

Ademaga Mešić. trg. i posjednik iz. Tešnja i Mustajbeg H. Uzejrbegović, veleposj. iz Maglaja;

po 8 K:

Osmanaga Srkalović, posj. iz Tešnja i Hilmi beg H. Hafizbegović veleposj. iz Maglaja;

po 6 K:

Mujaga Kučukalić veleposj. i trg. iz Gračanice, Rudolf Loebel, apotekar i Mahmudbeg Širbegović, načelnik iz Maglaja;

po 5 K:

Eminbeg Eminagić, veleposj., Rifadbeg Ferizbegović, veleposj. i Aširaga Mujičić, trg. sva tri iz Tešnja, Edhem ef. Mulabdić, uč. šer. škole iz Sarajeva, N. N., Uzejrbeg H. Uzejrbegović, veleposj. i Derviš ef. Čolaković, šk. uprav, oba iz Maglaja i Mujaga Karamehić posj. iz Visokog;

po 4 K:

Ibrahim ef. Kadić, šer. sudac i Simeun Arsenović, trg. oba iz Maglaja, Hašim ef. Nevesinjac, posj. iz Vozuće, kot. Maglaj, Fra Jure Tvrtković, župnik iz Radunica, kot. Maglaj;

po 3 K:

Muhamedbeg Širbegović, velep., Stefan Vujanović, por. kontr., Sulejman Begovac, posj., sva tri iz Tešnja, Mehmed Zuhdi ef. Ruvić iz Sarajeva, Smailaga Kakeš, posj., Ahmedaga Mulalić, posj., Abdul Halim Mulaomerović, posj., Hafiz Rudanović, posj. sva četiri iz Doboja, Rifadbeg Bagdadi, veleposj. iz Zepča, Ibrahim ef. Krzić, Nazifaga Omersoftić, Alois Soltys, nadšumar, Cvjetko Radović, kot sudac, Abraham Frenkel, geometar, Husein ef. Smailagić, Atifaga Smailagić, svi iz Maglaja;

po 2 K:

Husein ef. Kadić, trg. iz Visokog, Mehmed Didić, Nurija Ganibegović, posjednici iz Doboja, Stjepan Divić, župnik iz Žepča, Ibrahimbeg Čengić, velep., Sejd Alibeg Filipović, podrav. islam. štamp. oba iz Sarajeva, Ragibaga Mulalić, Sadik Danon, Sabitaga Osmanagić, Mihajlo Pavlović, Mustafa ef. Rešidović, Ignatz Hengster, učitelj, Leopold Sprung, šum. trg., Aleksa Arsenović, Aširaga Topčagić, Martin Lončarević por. kontr., Julije Kozaky, por. of., M. M., Miloš Arsenović, Aleksa Petrović, pravnik, Dervišaga Šahbegović, Mehmedalija Terzimehić, Milan Ilić, Dimitrija Božić, Josip Simić, Vladimir Pejović, svešt., Spaso Gojković, Naim ef. Lokmić, svi iz Maglaja, Hasan ef. Šabanović iz Krivaje, Stjepan Božanović, trg. iz Trbuka (Maglaj);

po 1 K 50 h:

Esad ef. Ibrahimefendić, imam iz Maglaja i Gjulaga Pekmić iz Mećevića (Maglaj);

po 1 K:

Derviš ef. Hero, učitelj, Mustafa ef. Vehabović, obitur. gimnazije, Divić živ. lij. sva tri iz Žepča; Salih Kadribašić, Ibrahim Hasanić, Meho Hasanić, Mehmed Jusufović, Ibrahim Bajrić, Mustafa Bajrić, Salih Herceg, Ignjat Popović, Pašaga Terzimehić, H. Sulejman Beganović, Jovo Cvijanović, Jovan Jeftić, sveštenik, Petar Jovanović, Mehaga Mulabdić, Thomas Katholing, post. upr., Franc Krikava, feldwobel, Kuzman Tanasić, Ahmetaga Terzimehić, Simo Ilić, Vlado Brkić, Sepil Ostrmann, Mihajlo Arsenović, Ivan Račić, bilj., svi iz Maglaja;

po 60 h:

Džanbeg Džanbegović iz Maglaja;

po 50 h:

Mustafa Mulalić, Šahbeg Mulalić, Mujo Obralić, Began Karahusić

i Hafiz Nuri ef. Čejvan iz Maglaja 40 h.

Ukupno dobrovoljnih priloga 306 K — h.

Od ulaznica                                 234 K 80 h.

Od ruža i koriandola                   23 K — h.

Ukupno                                         563 K 80 h.

odbivši troškova                          188 K 40 h.

Ostaje čista prihoda                    375 K 40 h.

Od ove svote pripada po zaključku odbora “Gajretu” 200 K, a ostatak od 175 K 40 h mjesnoj isl. sirotinji.

Odbor smatra za ugodnu dužnost zahvaliti se svjema prijateljima i gospodi, koji priložiše dar zabavi, za tim svjema, koji odlikovaše našu zabavu svojim posjetom i tim nam pomogoše i uveličaše naše veselje. Mnogi nam prijatelji pozajmiše stvari za ukras bine i sale, na čemu im odbor najljepše zahvaljuje.

Živili!

U Maglaju, 25. augusta 1907.

Odbor.

Nekoliko imena građana Maglaja srpske nacionalnosti koji se spominju u literaturi u vezi sa događajima iz I svjetskog rata i poslije

U “Crnoj knjizi” u kojoj je Vladimir Ćorović opisao, kao što naslov kaže “Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme svetskog rata 1914-1918”, zabilježen je događaj koji se desio u Maglaju 10. avgusta 1914.

Nakon atentata u Sarajevu, ultimatuma, i početka rata, austro-ugarska vlast je počela poduzimati mjere i akcije da bi se zaštitila od eventualnog neprijatelja iznutra. Te su mjere uglavnom bile usmjerene prema Srbima, a njihova priroda takva da su često stradali nevini.

U svakom selu u svakom gradiću uzet je veći broj taoca. To je institucija, koju ne poznaje pravo nijedne kulturne i pravne države ovog veka. Po toj instituciji bivaju građani vlastite države uhapšeni i predani vojnicima s tom napomenom, da ih ti vojnici imaju pravo odmah ubiti, čim se makar što desi, čime bi bili ugroženi interesi vojske, sigurnost mostova i željeznica. Po toj instituciji imali su dakle građani da plate glavom za tuđa dela, koja su često bila plod podmetnute lične osvete. Mnogi od njih ubijen je bez krivnje, a mnogi bez ikakva razloga.

U Maglaju, jedan od talaca, prema navodima iz ove knjige, bio je Josif Simić. Evo kako je opisan taj događaj:

Taoc Josif Simić iz Maglaja zamalo nije izgubio glavu. 10. avgusta dođe iznenada jedan musliman, Pašo Musaefendić, i javi, da su mu Srbi seljaci napali na kuću. Odmah straža ode tamo, poče pucati i tražiti, ali ne nađe ništa. međutim izjavi komandant, da taoc mora radi tog dela biti streljan za pola sata. Simić, u nevolji, da dobije vremena, primeti, da on samo odgovara za železničku prugu i da je s toga ta odluka nezakonita, našto se razvi debata o tom pitanju. U to stiže jedan sused Musaefendićev i reče, da je čitava stvar prosto izmišljena. Pašini sinovi bili su taj dan pozvani od kotara u komoru, pa je stari sknadio ovu priču, da bi se prikazao ugroženim i da bi mu vlast s toga razloga poštedila sinove. To je bilo u stvari tako; Simića s toga ostave na miru, ali klevetniku, jer se stvar ticala Srba, ne bi ništa.

Spomenuti Simić je kasnije u poznatom “Banjalučkom veleizdajničkom procesu” bio osuđen na 12 godina zatvora. U istoj knjizi ukratko je opisano zbog čega:

Za Josifa Simića, kovača, navodi se u istom protokolu, da je 24. septembra 1912. s. k. “ispraćen u Beograd”. Ovaj to poriče i poziva se, među drugim, i na svog majstora, da je 1912. bio u Maglaju. Njegov majstor Rudolf Lebl tvrdi, da je Simić bio kod njega, te da je “koncem 1912. ili početkom 1913.” otišao. Kad se daje takav navod, onda je najprirodnije pretpostaviti, da se odlazak može staviti samo u zadnje nedelje 1912. (kraj novembra i decembar), koje opravdavaju to kolebanje: da li kraj 1912. ili početak 1913. Inače, čovek bi bio siguran, da se to dogodilo baš 1912. Sud, međutim, uzima, da bi “koncem godine 1912.” “moglo biti i početkom oktobra 1912.”, pa uzevši onda to “moglo bi biti” za dokazano zaključuje, “da je optuženi baš u kritično vrijeme mogao biti u Srbiji” (str. 240). I eto, na osnovu tih dvaju pogodbenih premisa sud onda stvara pozitivan zaključak o Simićevoj krivici!

 Josif Simić je nakon I svj. rata u prizemlju zgrade u kojoj je nekad bio hotel “Lobenwein” držao ugostiteljsku radnju, a kasnije i stanovao sa porodicom na spratu iste (Živan Petković – Nastanak i razvoj bankarstva na tlu Maglaja).  U jednoj fusnoti u navedenoj knjizi Ž. Petkovića, Simić se spominje kao “građevinski poduzetnik” koji je avgusta 1920. donirao novac za izgradnju Oblasne bolnice:

I pored ovakvog deklarisanja naše predratne Privredne dioničarske banke, ostaje u izvjesnoj mjeri, nejasno zašto prikupljeni novac za Oblasnu bolnicu u Maglaju nije tranzitiran preko nje. Prema pronađenim arhivskim dokumentima Upravni odbor za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju (predsjednik Dušan J. Nikolić, protoprezbiter iz Maglaja) pismeno je obaviješten od Srpske privredne banke d.d. iz Sarajeva 22. juna 1920. god. da je Odjeljenje za zaštitu djece i mladeži iz Sarajeva položilo 50.000 kruna, da je avgusta 1920. Josif Simić, građ. preduzimač iz Maglaja darovao 20.000, a maja 1921. da je Zdravstveni odsjek Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu položio 400.000 kruna. Pred kraj decembra 1921. god. pomenuti Zdravstveni odsjek Zemaljske vlade pismeno se saglasio da Upravni odbor za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju proda ranije kupljeno zemljište i da s tim novcem i novcima sakupljenim na tekućem računu kod Banke otkupi kuću od maglajskog trgovca Holendera i istu adaptira za Oblasnu bolnicu. Uvidom u gruntovne knjige, trgovačka porodica Holender Lajoša od 31. 1. 1918. do 5. 1. 1922. god. bila je u posjedu ZK uloška br. 2450 na kojoj je zgrada stare PTT (današnje Krojačke zadruge), koja je 5. jan. 1922. god. prešla u vlasništvo Edhembega Uzeirbegovića iz Maglaja. Osim pomenute drugu zgradu Holenderovih nisam uspio pronaći. Bolnice se u Maglaju danas niko ne sjeća (niti Holenderovih), što bi moglo da znači da do njenog aktiviranja nije ni došlo i pored prikupljenih finansijskih sredstava.

U tekstu o istoriji Srpske pravoslavne opštine Maglaj, Simić se spominje na nekoliko mjesta: 1958. u vrijeme pisanja teksta, dao je iskaz o prilikama u posljednjoj deceniji 19. vijeka, kao jedan od najstarijih stanovnika Maglaja, koji lično pamti to vrijeme;1931. kada se nalazio na položaju “podpredsjednika Crkvenoopšinskog savjeta”; 1941. na istom položaju, kada je zbog ustaškog terora napustio Maglaj i sklonio se u Srbiju, da bi se vratio nakon rata.

Ime jednog maglajlije vezano je za događaj koji se desio u Žepču a spominje se u Ćorovićevoj “Crnoj knjizi”:

Zanimljiv je i ovaj žepački slučaj iz tih dana, gde su obični provalnici dobili oreolu ogorčenih otadžbenika drugi ljudi stradali sa razloga, koji valjda nigde drugo ne bi bili mogući. “Hrvatska” je donela kao odjek demonstracija od 29. juna ovaj dopis:

“U Žepču su također ove demonstracije bile vrlo burne, pa je razjarena svjetina nakon što je demolirala neke srpske trgovine i privatne stanove, provalila u prostorije srpske čitaonice, da i ovu demolira. Kako se među demonstrantima nalazilo po najviše seljaka,koji su sve uništili, što im je došlo pod ruku, pohrlio je zidarski obrtnik iz Žepča Ante Pavlović u prostorije čitaonice da odstrani vladarevu sliku, za koju je znao da se ondje nalazi. No na njegovo najveće začuđenje slike nije mogao nigdje naći ali je za to našao sliku kralja Petra, kao i sliku sviju srbskih vladara počam od Nemanje, nadalje slike srbskih junaka od posljednih sto godina, sliku Petra Kočića, kao i svu silu inih srbskih slika. Međutim je razjarena svjetina provalila u prostorije i uništila sve slike i čitav namještaj, dok je Pavlović s nekolicinom prijatelja i dalje tražio sliku našega vladara i ovu konačno ipak odkrio. Ova se nalazila u staroj kuhinji čitaonice, koja se rabila za spremanje drva, starih novina, petrolejskih posuda, krpa za brisanje prašine smeća, uopće za bezvriedne stvari. Slika se nalazila na štednjaku okrenuta s prednjom stranom k zidu. Ovo odkriće izazvalo je najveće ogorčenje. Ova se vijest u masi proširila munjevitom brzinom, pa je svjetina dočuv, da se slika našeg vladara u srbskoj čitaonici nalazi u nedostojnom mjestu još više planula, te se tek onda primirila, kad je Pavlović iznio sliku kralja i u najvećem je slavlju prenio u zgradu kotarskog ureda gdje je po predstojniku pohranjena. Sasma je logično da je odbor čitaonice radi nedostojnog postupka s kraljevom slikom morao biti povučen na odgovornost. I doista kotarska oblast dala je smjesta pohvatati sve članove odbora i povela je istragu. Odbor se sastojao od mjesnog prote popa Manojla Varagića kao predsjednika, diumiste Jove Markovića kao podpredsjednika, gostioničara Danila Strahinića kao blagajnika, Alekse Jovanovića kao tajnika i Milutina Jovanovića kao knjižničara.

(Hrvatska br 1045 )

Na prvoj raspravi u Travniku svi su optuženi bili rešeni krivnje, da su uvredili cara, ali na zahtev iz Sarajeva rasprava je vođena po drugi put tamo i onda su 22. aprila 1915. bili osuđeni Varagić na 15, Strahinić na 13, a Marković na 12 meseci teške tamnice. Aleksa Jovanović je suđen docnije isto na godinu dana, dok je Milutin radi veleizdaje u banjalučkom procesu bio osuđen na smrt.

Aleksa Jovanović je po završetku rata bio vlasnik trgovačke radnje mješovitom robom u Maglaju (Ž. Petković). Isti autor je zabilježio da je bio podpredsjednik Nadzornog odbora Srpske banke d.d. Zavidovići.

Srpska banka d.d. (Zavidovići) osnovana je 1923. god. Na X godišnjoj skupštini obavijestila dioničare da je poslovni gubitak za 1932. godinu u iznosu od 49.712,83 dinara pokrila sredstvima rezervnog fonda Banke;

Naš sugrađanin Aleksa Jovanović u više navrata bio je (u svojstvu dioničara) potpredsjednik Nadzornog odbora ove Banke, a kao bankovni činovnik izvjesno vrijeme u njoj je radio Momčilo Arsenović iz Maglaja.

1931. izabran je za člana povjerenstva maglajske Crkvene opštine koja je imala zadatak da sprovede izbore za nova crkvena predstavništva po Ustavu. Sljedeće godine na izborima izabran je za sekretara Crkvenoopštinskog savjeta. Na istoj je funkciji ostao sve do 1941. kad je kao i Simić, zbog ustaškog terora izbjegao u Srbiju, odakle se vratio nakon rata.

U već navedenoj fusnoti iz knjige Ž. Petkovića, spomenuto je ime Dušana J. Nikolića, protoprezbitera iz Maglaja koji je bio predsjednik Upravnog odbora za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju. Isti se spominje u članku – Fragmenti iz neobjavljenih “Bilješki” Mihaila Hadžistevića o danima u taocima, a potom u zatvoru pod optužbom za “veleizdaju” 1914-1916. – Dr. Vojin Hadžistević – objavljenom u Gračaničkom glasniku br. 37, maj 2014.

Na 12/I došli su u zatvor još neki iz Brčanskog i Kladanjskog Kotara, sa kojima nisam bio poznat, a kroz 2-3 dana došao je i pop Dušan Nikolić iz Maglaja, te su i njega zatvorili u našu sobu… Niko nije znao zašto smo zatvoreni.

…

Svaki dan očekivali smo početak istrage, ali ove ne bijaše. Okolnost da su Dr Jeremića i drugove otpremili u Banja Luku, a da su u Tuzlu dopraćena dvojica iz Hercegovine, i to Đuro Đeren i Božo Tadulović, bijaše nam prava zagonetka… Kroz nekoliko dana kancelista Musliman, poznat sa Dušanom Nikolićem, rekao je: kako nema ništa stvarnog protivu nas, a ključar Miroslav rekao je to isto, i kao da ćemo do kraja mjeseca biti preslušani i nekuda ići. Sve ovo bilo nam je zagonetno, te smo medju sobom nagađali i razgovarali se…

…

Putovanje inače bijaše ugodno – ako se to uopće može u takovim prilikama reći – jer dan bijaše čist i topal, a naši pratioci žandari ljudi dobri i predusretljivi. U Doboju je izašla na stanicu žena popa Slavka, a u Maglaju žena i djeca popa Dušana. Gledajući ih kako plaču i mi smo po koju suzu pustili.

…

Kada su izdate optužnice… pušteni su iz zatvora njih 46… među kojima i pop Dušan Nikolić, pop Pero Đavo i drugi…

 Prota Nikolić je bio maglajski paroh do 1924. kad je premješten u Vršac.