Arhive oznaka: Radivoj Sužnjević

IGOR KOS – Članak u listu NATRON, januar 1974

NA ODLASKU IZ MAGLAJA

IGOR KOS – ČOVJEK KOJI NAS JE ZADUŽIO

DIO ŽIVOTA MEĐU NAMA U LJEKARSKOM MANTILU I BEZ NJEGA

Ne znam odkud uredniku ideja da baš ja pišem o Igoru Kosu. I to sada kada on odlazi. To je, da tako kažem, posao, koji bih najmanje volio da uradim. Možda zato što se bavim proučavanjem prošlosti našeg grada? Ali Igor nije prošlost. Istina – došao je u Maglaj 1958. godine, istina – pamti našu fabriku iz vremena kada je u njoj bilo 970 (!) radnika, kada je on počeo (kao mlad Ijekar!) da radi u dvije prostorije u Upravnoj zgradi uz pomoć jedne medicinske sestre, tri bolničara i jednog službenika. Ipak je to već istorija.
Mogli bismo reći da je zdravstvena zaštita naših radnika rasla zajedno s tom malom ambulantom, zajedno s njim. Počev od bolesti koje ni po čemu nisu nalikovale na oboljenja industrijskog radnika, jer on to još onda i nije u potpunosti ni bio, bolesti s kojima se Ijekar opšte prakse susretao u našem krugu i liječio. Liječio i upoznavao ljude. Tako već 16 godina.

Koliko su velike godine? A posebno kad ih je 16. Jedna do druge? Godine za koje se obično kaže da su najljepše, najplodnije. Podvući i sabrati. Oduzimati, dijeliti. Ja ću pokušati da nabrajam. Ne redom. Jer u tom nizu teško je reći šta je bilo prije, a šta poslije. Sve je jedno.

U početku i od početka s najmlađim, u zabavištu. U Crvenom krstu je negdje od 1962-63. godine. Predavanja, kursevi. Oko 20 seminara: Kosova, Jablanica, Brezove Dane, Novi Šeher, Ponijevo, Krsno Polje, Trbuk, Rakovac, Maglaj. Akcija dobrovoljnih davalaca krvi. Član Mjesne konferencije SSRN, Opštinske konferencije i izvršnog odbora, potpredsjednik, a onda biran za člana Republičke konferencije SSRN.

Eto, vidite, u tome je greška. Ne može se pisati o čovjeku nabrajajući funkcije! Gotovo da zaboravim da je ovdje stvorio još jednu organizaciju. Važnu. Oženio se. Kako se sve to desilo — zaista ne znam, iako sam bio komšija. Ali znam pouzdano da su uskoro Vera i Igor častili, jer je došao novi građanin Maglaja – Andrej, pa onda i Branko. U svemu dosljedan i temeIjan! Možda tu treba dodati i podatak da je bio izabran za počasnog člana Izvršnog odbora Konferencije za društvenu aktivnost žena, iako činjenice koje sam prije izložio nemaju nikakve direktne veze s ovim. Jednostavno: rad na prosvjećivanju, a posebno na prosvjećivanju žena na selu donio mu je i ovo počasno zvanje. I ne samo to 1966. godine dr Igor Kos postao je član Saveza komunista Jugoslavije. Ovdje, kod nas, u Maglaju. I poslanik Socijalno zdravstvenog vijeća Republičke skupštine BiH 1969-71. I odbornik SO, laureat Šesnaestoaprilske diplome, član Opštinskog odbora STVS i nosilac Ordena za vojne zasluge sa srebrnim mačevima. I član Savjeta Osnovne škole “Petar Dokić” punih 6 godina, a dječaci su već završili s bukvarom.

Ne znam kako je uredniku došla ideja da ja sve ovo pišem. Ja sam zaboravio da napišem da mi je Igor, da mi je Vera – prijatelj. A o tome, u nekom ozbiljnom članku, koji je posvećen njihovom odlasku od nas, ne treba pisati. Treba. Jer – nisu oni samo moji prijatelji. A to je, možda, najveće odlikovanje, priznanje tim ljudima. Mi smo prijatelji jednog čovjeka i jedne žene koji odlaze jer moraju otići. Uvijek se nekuda odlazi i protiv naše volje. Iza, ostaju godine, prijatelji idu dalje zajedno. Sada ih u Tvornici ima 2.800, koji su ovih zadnjih dana januara svi našli neku bolest da se još jedanput vide sa svojim Ijekarom. Navikli na njega, navikao na njih, prepoznavao ih je u njihovim bolestima i nedaćama i liječio toliko dobro da već svi misle kako ih niko tako dobro i uspješno neće moći da liječi. 16 godina su dolazili u ambulantu ljudi. Najprije 970 a sada 2.800. Nekada i 180 dnevno. Za svakoga je bila potrebna i riječ ohrabrenja, podrške, pravi lijek i osmijeh. Ne onaj profesionalni nego ljudski i prisni, osmijeh čovjeka, koji sa svojim pacijentima boluje rađa se i umire. Možda je zato rastanak težak. Pitanje je samo – koliko je to opšte rastanak. Sa 2.800 radnika, sa 16 suradnika u Zdravstvenoj stanici, konačno – sa svima nama koji se sada s njim pozdravljamo. Pozdravljamo se sa Ijekarem specijalistom medicine rada. Eto, to sam napisao. A sigurno je da nisam sve rekao. Ako ništa drugo, ne mogu da zaboravim da mu svi želimo uspješan nastavak rada u njegovom Zagrebu, njemu, Veri, a njihovim mališanima uspjeh u školi.

Radivoj SUŽNJEVIĆ