Bošnjak, 1903. Preminuo Salihbeg Uzeirbegović.

Irtihali dari beka.

Pišu nam iz Maglaja, da je pred nekoliko dana naprasno preminuo tamošnji veleposjednik i na daleko čuveni hanedan g. Salih beg H. Uzeirbegović bivši u dobi od 66 godina. Merhum bijaše jedan od onih rijetkih hanedana, koji je musafire u svom konaku draga srca dočekivao, te uvijek gledao da nemoćnu i nevoljnu priteče u pomoć, da otare suzu sjerotinjsku, radeći to sve tako, da mu – što se reče – ne zna ljevica, šta dijeli desnica. I inače je merhum gledao u svakoj prilici kako će svojoj braći pritjecati u pomoć bilo sa savjetom bilo sa materijalnim žrtvama.

Rahmetullahialejhi rahmeten nasiah!

Oglas o stavljanju Nuri bega Uzeirbegovića pod skrbništvo zbog rasipnosti – SL 03. 03. 1882.

Broj 701 pol./13 šer.  117 3— 1

Oglas

Kotarska oblast kao šerijatski sud u Maglaju daje ovim na znanje, da je Nuri beg Uzeirbegović u Maglaju zbog rasipnosti pod škrbsto stavljen, a skrbnikom da mu je imenovan Mustaj beg Uzeirbegović gradonačelnik u Maglaju.

Usljed toga nije više Nuri beg Uzeirbegović kadar bez privole skrbnika i šerijatskog suda nikakovog ugovora sklopiti, obvezu na sebe uzeti, te takvi neodobreni ugo­vori i obveze neimaju nikakove valjanosti.

Dosadanji vjerovnici neka svoje tražbine što prije skrbniku prijave.

Kotarska oblast kao šerijatski sud

M a g la j, dne 15. marta 1882.

Nekrolog Abdi-begu (Hadži) Hafizbegoviću – Sarajevski list br 94, 26. 04. 1912.

Maglaj, 22. aprila. (Abdi beg Hadžihafizbegović – umro.)

Jučer, u subotu, dne 21. aprila preselio se je u vječiti svijet Abdi beg Hadžihafizbegović, veleposjednik u Maglaju. Rahmetliji je bilo 69 godina. Rahmetullahi alejhi rahmeten vasia!

Rahmetlija se de rodio u Srebrenici od oca Hadži Hafizbega Abdurahmanovića, po kome se je i prozvao Hadžihafizbegović. Obitelj Abdurahmanovića (Hadžihafizbegovića) je odavna poznata.

Nalazilo se je u njih predmeta, koje su njihovi starenici kao odličja dobili još za glasovite kosovske muharebe. Od starina su imali velike posjede. Još Hadži Hafiz beg Abdurahmanović je s braćom imao u samoj današnjoj Srbiji 500 čiftluka, i to u mjesto Besarovini kod Bajine Bašče, a isto tako i u srebreničkom kotaru takogjer veliki posjed. Hadži Hafiz beg je bio za otomanske vlade kajmekam u više kazata u Bosni. Rahmetli Abdi beg je većinom bivao uz oca, pa se je tako vrlo dobro uzgojio.

Izvrsno je vladao turskim jezikom u govoru i pismu. Ćirilicom je pisao prije okupacije, a uvježbao se je i latinici. Za otomanske vlade prizivan je bio u vrlo važne vilajetske, a skoro redovito i u okružne medžlise u Tuzli. Uz okupaciju postao je načelnikom u svome rodnom mjestu Srebrenici, koju je kašnje svojevoljno ostavio i preselio je s obitelji u Bijeljinu. Držeći, da se je narodu odužio dugogodišnjim radom na javnom polju, zaželio je, da se povuče u kraj, te da pobožno i mirno živi.

Ali su prilike donijele, da se je i u Bijeljini primio načelničke stolice, na kojoj je ostao 2-3 godine, dok nije opet uhvatio zgodu, te se i odatle iselio i prešao u Maglaj, odakle mu je bila i hanuma, rogjena od obitelji Uzeirbegovića. U Maglaju je rahmetlija živio do svoje smrti u željenom miru i pobožnosti.

Rahmetlija je bio vrlo uman, darovit, a uz to veoma pobožan i čedan tako, da se je rado družio i s najvećim siromahom. Osobito je ulemi ihtiram činio i najvolio u znanstvenim sijelima vrijeme provoditi. Objema je vladama bio odan,te bi pričao, da mu je tako otac nasihat ostavio.

Iza rahmetlije je ostala hanuma, kći rahmetli Uzeir bega, a sestra Mustajbega Uzeirbegovića, veleposjednika u Maglaju te jedan jedini sin Hilmi beg.

Preuzeto sa:

http://digital.ghb.ba:8080/ghb/users/viewData.xhtml?file=1y5MAy9J9mPgGMge059JnZbQQ8b0rjWNq%2FbBuBqMtp4vP4b8%2BXrSbZoNYlJYJk1yRvTKWl2HWLtyBmPW1KIrRtLZME9w5KImrVCTdC1gpaNsmgilfragzD20QsyI1eDelosb5LdAkLC4uMKSPaZLYCbpNjLDTzrMegkvv70heH%2BIM8DnKbuJzDEHnY1PkukMOkSm41FeaZRWuDaul3He%2FnUUpAWl2m0BElAAQEokpNEZ7cr1%2FUieK9g%2BGL6PH4igm0wuO8EuK5%2FFi3mc1QQ%2Bdw%3D%3D

Časopis “Posavski lovac” br. 10, godina 1928, članak o Uzeirbegovićima i lovu sa sokolovima

Atmadža (Soko. Der Edelfalke)

Pusti hrte u lugove,
A sokole pod oblake
Hrti srnu uhvatiše,
A sokoli bijelu vilu.
Nar. pjesma

Što je lav medu četveronošcima, to je soko među pticama! Neznam što arapska literatura govori o „Kralju pustinje˝, ali znam, da mu ipak ne zavidi naš soko, koji je opjevan u našoj književnosti na prvom mjestu uz dobrog konja. U doba vitezova srednjeg vijeka, lovilo se je mnogo sokolovima, ali novo doba donijelo je dobro oružje, mnogo municije, pa ako ne oboriš jednom, pucaj majčin sine i drugi put. Ipak šport lova sa sokolovima nije posve zamro barem ne kod nas u Herceg-Bosni.

Jedino mjesto u Bosni, gdje se sokolovi odgajaju za lov na jarebice i prepelice, jeste Maglaj. Tamo je stara begovska familija Uzeirbegovića, koji su se najviše bavili, a i danas bave tim športom. Oni sami odgajaju sokolove, ali najviše to čini poznati starina Džanibeg. On ih hvata u nekakvu mrežu u Ozren planini.

Sokola je dosta teško uhvatiti, pa više puta traje po nekoliko dana, dok Džanibegu uspije lov. Dresura sokola vrlo je jednostavna, a sastoji se samo u tome, da čovjek sokola priuči na se, a to se postizava vrlo brzo. Najbolje je nedati mu spavati i što je moguće duže zadržati ga u budnom stanju. Ljudi koji piju, najlakše ga nauče, jer ga postave na stolac uza se, pa kad hoće soko da zaspi, oni stolicu malo drmnu i spriječe mu drijemanje.

Soko se uvjek nosi na ruci, a noge su mu svezane jednim tankim kajišićem koji mu ne smeta. Na svakoj mu je nozi po jedan praporac od bakra, da se čuje gdje će pasti, kad nekad ode daleko za pticom. Od ovog kajišića ima još jedan mali kajiš, koji se drži u ruci, pa kad ker ptice digne, ispusti se soko, koji brzo hvata plijen. Može se po 30 komada prepelica i jarebica za jedan dan sa sokolom uhvatiti. Soko je za lov najbolji u drugoj godini i toga zovu Tulek.

Najteže je Sokola odhraniti, jer je silno osjetljiv i izbirač. S početka se hrani jajima, a kašnje isključivo sa mesom i to krtim. Kod rezanja mesa, nož mora biti čist kao ljekarski. Ako je na pr. nožem rezan luk, pa njime sokolu odsječeno meso, uginuće. Pravi gospodin!

Stari soko nauči se toliko na lovca, da se rijetko kada izgubi sasvim. Edhembeg Uzeirbegović priča slijedeći slučaj: „Imao sam starog sokola, pa sam otišao na rijeku Bosnu u lov. Uhvatio sam nešto prepelica i jarebica, a fijaker je došao po mene, da se vratim u Maglaj. Žurio sam se radi jednog posla. Moj ptičar nađe prepelice i stade, čekajući zapovijed. Pripravih sokola, a keru komandovah “Naprijed”. Prepelice prhnuše, a soko za njima. Čuo sam praporac, a i taj za neko vrijeme presta zvoniti. Čekah dosta dugo, ali sokola ne bješe nigdje opaziti. Sjednem u fijaker i krenem kući, jer sam znao, da ako ga tko i nađe, već će ga meni donijeti. Nakon kratkog vremena vožnje oćujem praporac iza leđa. Obazrem se, a moj soko leti za fijakerom. Ustavim kola i soko se odmah pusti na ruku, gdje se obično i nosi˝.

Soko imade djekad običaj, da ne poleti za plijenom nego sune u vis, u svoj elemenat. To se događa onda, ako je dugo lovio, pa se zagrijao. Tada valja biti strpljiv i očekivati dok on provede svoje. Njega za čas nestane pod nebeskim plavetnilom, ali on će se vratiti! Nego valja dobro slušati, gdje će se očuti praporac, pa ići u onom pravcu po njega.

Mom prijatelju Arturu i meni obećao je Rizabeg Uzeirbegović, da će poslati 2 sokola, koja Džanibeg dresira, da se i mi naužijemo u lovu sa sokolovima.

Brezovopolje u augustu 1928,

Muratbeg Zaimović.

Preuzeto sa:

http://library.foi.hr/m3/pregled.aspx?B=1&C=S00201&X=S00201&vrsta=&grupa=&H=METELGRAD&R=&css=&dlib=&sql=SDD2DC(C928(DDDCD-DDD-SSPD35&U=uzeirb