Arhive oznaka: Petrašin Pupić

Pravda 10. 11. 1921. Nastavak prepiske u vezi sa izvrtanjem činjenica o događajima u Maglaju, o kojima su pisali dopisnici nekih listova

Naši dopisi.

U Maglaju, 4. novembra.

Pisac članka u „Srpskoj Riječi” od 19. X. 1921. broj: 216 odmah na početku lojalno priznaje, da je u danima oslobođenja pružio ruku pomirnicu svima, osim onih, koji to nijesu zaslužili. – Ako si, Čokorilo, ikada istinu rekao, to se može uzeti vjerodostojnim, jer ste pružili, a i sad držite ruku o ruku baš sa nekolicinom, kojima je nijeste smjeli pružiti. Vi to činite, jer su oni nekoliko puta vrijeđali ne samo pojedine muslimane, nego i islamske svetinje, pa to Tebi i Tvojim drugovima godi.

Druge koristi od njih neviđeste, pa da bi se Vaš ogavni ponos i simpatija takovim propalicama mogla razumjeti. Sama ta činjenica negira Tvoju tvrdnju, da si bio uvijek prijatelj sloge sa braćom muslimanima. Ta, poznato je svima muslimanima grada Maglaja, da ste upriličavali sviranje u svojoj čitaonici baš u momentu obavljanja molitve u džamiji, pa je li to, Čokorilo, pošteno i bratski? Sve to mi znamo, ali si bio u odboru prvi, iz čega slijedi, da si taj ogavni »bratski« postupak upriličavao.

Eto na taj si način pružao svoju prljavu ruku izlijevajući ogavnu mržnju prama najsvetijem svakome muslimanu. Niko se između Vas ne nađe, da to zapriječi, što je znakom, da ste sve to solidarno radili.

Tako ste u danima slobode otpočeli učvršćivati »bratsku slogu«. Djela Te pokazuju neprijateljem svega, što je muslimanima sveto, pa što otvoreno istini pljuješ u lice?

Mislite li, pošteni čitaoci, da je maglajski Čokorilo sa svojim kovačem otkinuo Austriji glavu? Slava ti upokojeni Oslobodioče! Tebi cijeli svijet priznaje junačka djela, da si braću oslobodio od tuđina sa hrabrim svojim vojnicima, i za vrijeme tih uzvišenih Tvojih djela maglajski je kovač i njegov drug tražio mišiju rupu, pa i pored toga drznu se, da negira tu zbilju i istinu i pripiše je sebi! Da nije bilo poštenih muslimana Smailagića, bila bi Ti glava otkinuta, ali istom svom spasitelju Ti vraćaš – špionažom, da ga strovališ u propast.

Eto, zar nije ni to Tvoja »bratska ruka«.

Znamo mi tebe, Čokorilo vrlo dobro jer su Tvoja djela u našem tefteru zabilježena, kao i Tvoga duševnog vođe koji je poznat – hvala Bogu – po svojim djelima za vrijeme rata, i njegova prijeteljstva sa Kvesićem i drugovima. Poznato je vrlo dobro i upravljanje Borića i njegova našljednika »Trijeznog Petašaina« i uloga Tvoja i drugova Ti.

Ti si, Čokorilo, bio advokat poznatog pijanice Pupića i pored škandala u čitaonici, što je napravio, Vi ste ga žirom spašavali, a g. Mujezinović poštenim i urednim životom nije do danas trebao zaštitnika, pa ga ni u buduće neće trebati.

Uspjeh državnog zajma u ovom siromašnom mjestancu pokazuje agilan i intenzivan rad kot. predstojnika Mujezinovića bez bajoneta i sile, da se s njime ne može usporediti niti nekoliko austrijskih zajmova, koje ste i Vi, tolike »patriote«, upisivali.

Milo bi mi bilo znati, da li ste Vi danas na djelu pokazali kod upisa, što ne vjerujem, jer se ni jedan od takovih »domoljuba« ne odazva za vrijeme obdržavanja sastanaka sa kotarskim predstojnikom Mujezinovićem, pa Ti je sada žao i boli te u duši, da još tu čast ne obnašaš.

Teško je s Čokorilom govoriti o istini, jer je on neće, što se je konstantovalo u više mahova, pa Ti opet dovikujem, da u stvari Arifagića zlobno izvrćeš istinu, jer je Tvoj proto sam javno priznao, da ga Arifagić ni jednom riječju uvrijedio nije, čime je dokumentovano, da je tobožnje izvješće Balorde, druga Pupića, potpuno lažno.

Ne možeš, Čokorilo, uprijeti prstom, da je starac Arifagić denuncirao i јеdnoga Srbina pravoslavne vjere i da bi zbog njegova takova ogavnog djela iko nastradao, kao što Vi danas lažno denuncirate poštene i svijesne državne činovnike muslimane. Zar nije Arifagić spravan?

Kao obično, Vi se ne crvenite i ne sramite, kad iznosite neistinu, jer svi građani bez razlike vrlo dobro znaju, da niti prstom makli nijeste, da djelom pokažete u danima upisa svoj patentirani patriotizam.

Cijeli uspjeh od preko 90 000 Din- u ovom poplavom i sušom nastradalom kotaru, može da se pripiše samo osobi g. Mujezinovića. Ta nisi, valjda čitao dopise svoje »Seke – Daše«, gdje osuđuje takove patriote u gračaničkom kotaru, pa si Ti sa svojom družinom istu opravdanu i objektivnu kritiku zaslužio.

Ja adžeba, Čokorilo, koji to još osim Tebe i Tvoga kovača ne voli i ne begeniše kotarskog predstojnika Mujezinovića?

Od takovih tipova i ne traži se nikakova simpatija, pa je pružite objeručke poznatom pijanici »treznom« Petrašinu Pupiću, a ne ispravnom i savjesnom kotarskom predstojniku Mujezinoviću, jer stara poslovica kaže – Ko nema oraha u džepu, ne boji se ni zveke. Utuvite sebi to u »bašunu«.

Zar nijesi čuo po čaršiji zucanje, da sad kotarski ured odgovara svome nazivu, i ako u njemu devet »turaka« sjedi, što se za ere Vašeg »treznog Pupića i vatrenog Srbina pravoslavne Vjere nikada nije čulo, nego da je sresko načelstvo na sve drugu sličilo, a ne na oblast?

Deder se Čokorilo interesuj upisom i uspjehom državnog zajma u žepačkom kotaru, ali bez firmi, pa ćeš viđati, šta je i koliko je polučio Vaš eksponent bivši pisar – Joca Milosavljević. –

Ne pišem ove retke radi Tebe, anonimni pišče, i da obranim kotarskog predstojnika Mujezinovića, nego da za uvijek ilustriram poštenoj javnosti Tebe pravoslavca objektivnim prikazom i neka ona sudi, kakovih tipova među nama ima, i tko stvara trzavice i narušenje poredka u mladoj nam kraljevini.

Špijune i podli lašcu kako Ti je neugodno, što sam pogodio Tvoju pravu žicu, jer u istinu ruješ i obaraš svojim destruktivnim čokorilovskim djelima sve, što bi mirne građane bez razlike vjere sljubilo!

Ruj i uništuj žudeni nam ideal, ali znadni, Čokorilo, da bi zle posljedice mogle da panu i po Tvojoj paći, a kajanje bi bilo prekasno.

Polemiku voditi sa takovim tipovima nema smisla, jer si već sam u svojim zadnjim dopisima sebi u lice pljunuo. Predbacivaš opć. vijeću, da je austrijsko, a Ti misliš, Čokorilo, da ćeš doći za gradskog oca.

Znamo mi Tebe da bi svojim prokušanim karakterom ubrzo pridonio glavobolje svim oblastima, jer ne bi mogao trpiti nikakovih objektivnih predloga, osim onih, što je Tebi i takovim čokorilovštinom zadojenim tipovima u korist.

U prošlom broju neki Te od mojih prijatelja »preporučuje« gospodinu ministru, da budeš savjetnik Mujezinovića.

Osjetili smo mi, Čokorilo, Tvoje nebratsko djelovanje za vrijeme predšastnika sadanjeg kotarskog Predstojnika — pa neka nas Bog dragi toga u buduće sačuva.

Da je bio mjesto Mujezinovića Tvoj štićenika »trijezni« Petrašin za vrijeme podlog i prijevarnog zauzimanja pekare gospodina Edhembega Uzeirbegovića po pravoslavnom Gavri Simiću, nastale bi posljedice, koje bi samo takovi đonobrazi mogli na se preuzeti.

Hvala trezvenosti g. Mujezinovića pa se je sve mirnim načinom svršilo. Ne spominješ više ovaj slučaj, jer si sigurno pogledao pravorijek suda i osjetio ćušku, koju Ti je on dao radi zlobna iskrivljivanja činjenica.

Silom hoćete stvarajući komplot i služeći se najogavnijim sredstvima proti ispravnog kotarskog predstojnika Mujezinovića i Hodžića, da nekim svojim napravite mjesta. Pa radite. Konac će pokazati, da ste bili kratkih rukava u svojim paklenim lažima i nesavjesnim, perfidnim i zlobnim djelima.

Pravda 15. 10. 1921. Dopis iz Maglaja u kojem se reaguje na pisanje lista Srpska riječ, gdje su, kako tvrdi dopisnik, iznesene laži i denuncije

Naši dopisi.

Maglaj, 9. oktobra 1921.

Nije mi namjera, da uzimam u zaštitu ispravne državne činovnike, nego mi je svrha da se radi poštene i objektivne javnosti konstatuje laž, iznešena u broju 201. »Srpske Riječi« od 5. oktobra 1921. iz koje se može čitati intolerancija i mržnja jednog Čokorilovca prama državnim službenicima muslimanima.

Otkada je nestalo sa površine »Kara Zore« preseliše se listom svi Čokorilovci pod okrilje uredništva »Srpske Riječi«, koja im ustupa prostora za sve moguće laži i denuncije. Nije se čuditi toj pojavi, jer je njihov učitelj i vođa poznat hvala Bogu cijelom našem kraljevstvu, sa te svoje »vrline«.

Njihov je običaj da prate i bilježe svaku mjesnu pojavu, ali kod publikovanja izvrću činjenice, zbog čega sam i ja sebi uzeo za dužnost da u svoj tefter kronički golu činjenicu bilježim, kako bi u odlučnim momentima utukao – pobio – eventualne čokorilovštine.

Anonimni dopisnik inače poznati Čokorilov povjerenik za vrijeme izbora tendenciozno izvrće događaj sa Aganom Arifagićem, jer je to starac neokaljane političke prošlosti. U petak posteći došao je za vrijeme »Salle« pred podne pred džamiju, i ugledao je svoje dijete gdje izlazi iz škole, gdje je na pjevanju bilo. Starac želeći da svoje dijete odgoji u moralnom pogledu, pitao ga je, da li se je priredio za džamije, pa kad dječko odgovori da nije ćušne ga jedanput, u kojem momentu i proto Nikolić pristupi. Po svečanoj izjavi potonjega nije ga Arifagić ni jednom riječju uvrijedio. a kamoli da ga je linčovati htio. Obzirom na svečani taj dan nije najispravnije bilo od protoprezvitera Nikolića, da upriličuje vježbu pjevanja baš u momentu, kada su muslimani htjeli da obavljaju molitvu. Eto taj događaj iznosi Čokorilovac lažno, premda mu je vrlo dobro poznato bilo, da je Nikolić sam molio, da se istraga u toj stvari ne vodi.

Gradsko vijeće zaključi u svojoj sjednici, da ustupi jedan dio prostorija g. kot. predstojniku Mujezinoviću, gdje je odobrenjem Pokrajinske uprave i ostao par mjeseci, ali čuj Čokorilo! ne badava, nego uz određenu platu.

Uvjeren sam da g. kot. predstojniк Mujezinović ne bi sigurno stanovao tamo sa svojom familijom, da je igdje stana naći mogao. Premda je to anonimnom denuncijantu vrlo dobro poznato, i da općinska ambulansa ni najmanje trpila nije, ipak izlijeva svoju mržnju prama jednom muslimanu činovniku. Da je mjesto g. Mujezinovića tu poznati sreski načelnik Pupić, to se na javu ne bi iznosilo, nego bi mu se rađe agitovalo, da se nađu žiranti za oduzeti općinski novac. Na kakav prefidan i lažan način prikazuje oduzimanje zemljišta u Vozućoj, neka posluži slijedeća činjenica: To zemljište nalazi se u Gare, u kojoj su naseljeni isključivo muslimani i zove se »Garanski lug«.

Molitvište je bilo prvobitno udaljeno od tog mjesta preko 2 km i nebivši prikladan pristup, a i bez vode, zamoli već pokojni proto Marković garanske muslimane, da mu dozvole prenos molitvišta tu u Garanski lug. Preko 30. godina obavljale su se molitve na tom mjestu, da nikada pritužbe nije bilo proti muslimanima da su obavljanja molitve smetali. Pred 20 godina bijaše projektirana kroz isto zemljište pruga šum. poduzeća, koje na istom mjestu napravi zgradu – i kroz kratko vrijeme proda je nekom trgovcu Werosti – koji je okrenu u birtiju, i valjda ne imajući dosta prihoda proda je već rahmetli Hašim eff. Nevesinjcu, koji je preokrenu u kafanu. Sklopi sa erarom ugovor i plaćao je najamninu dulji niz godina za to isto zemljište, a siromah pred oslobođenje umrije; iza sebe ostavi neopskrbljenu djecu sa sirotnom udovom. Nepoznati pljačkaroši orobiše je u danima prevrata odnesavši joj cijelo njezino pokućstvo, zbog čega se pribi sa djecom rodbini Đerzić. Da bi bar neku korist imala sirotna djeca od svog imanja – od te svoje naslijeđene kuće – odluči rodbina da je popravi, ali eto Čokorilovci ne daju, premda ta zgrada kroz 20 godina molitvištu na smetnji nije bila.

U godini 1919. imenovan bijaše za privremenog podvornika Suljo Kalfić, koji je po pripovijedanju tadanjeg predstojnika i njegovih isljednika potpuno odgovarao svojoj zadaći. Uzeše ga u vojsku, i njegovih troje djece preuze otac mu na uzdržavanje.

Kada se je povratio iz vojske bilо bi pravo zločinstvo, da gosp. kot. predstojnik Mujezinović nije primio ponovno, a uvjeren sam da to ne stoji ništa do g. kot. predstojnika Mujezinovića. Po pisanju anonimnog pisca bilo be орravdano daklen i potpuno ispravno od gosp. Mujezinovića, da je kao trećeg podvornika primio Srbina – pravoslavnog – Dujka Simića.

Lažni pisac denuncijant vrlo dobro poznaje stanje cesta u Maglajskom kotaru, da su u potpunom redu, što se jedino može pripisati ispravnom i intenzivnom radu jednog muslimana nadcestarnika g. Ibrahima Hodžića. Nijesam toliko znatiželjan, da li je zbilja g. Hodžić nadcestarnik pitao svoje putare, kad ih je vidio nezaposlene u čaršiji, ali i da jest – dokazuje samo, da je g. nadcestarniku Hodžiću samo stalo jedino do državnog interesa. Ta valjda je među nama građanima kao ispravan i valjan državni činovnik poznat g. Hodžić, što će i pošteni i objektivni Srbi Pravoslavne vjere posvjedočiti. Nu g. Hodžić je musliman, a trogodišnje naše oslobođenje dalo nam je iskustva, da Čokorilove pristaše ne mogu gledati u državnoj službi muslimana – pa bio najispravniji.

Za dijeljenje pomoći postradalim od poplave, mislim, da je u stanju odgovoriti g. Mujezinović, jer se je za kratko vrijeme svojeg službovanjа pokazao svijesnim i ispravnim državnim činovnikom. Za događaj s pekarom Edhembega H. Uzeirbegovića najbolji je svjedok pravorijеk suda, i osuda, pa ako Čokorilo misli, da je u tom bio nekorektnog postupka g. Mujezinović, neka traži uvid rješidbe pravde, koja će ga podučiti i kazati mu, da ga je i u toj stvari samo denuncija — laž kao i mržnja proti g. Mujezinoviću vodila. Eto anonimni pišče, da li si toliko okorio, pa da ne priznaš, da je ovo sve istina, a da si tendenciozno izvrtao činjenice. Radi ti samo tako po uzoru austrijskom, pa ćeš u istinu biti ožigosan kao i Đorđe Čokorilo, jer je to samo na uštrb bratstva i sloge. Ta pitaj postupak ispravnih građana muslimana ako nе znaš, da su u najkritičnijim momentima austrijskog režima 1914. spašavali svojoj istokrvnoj braći živote i imetke. Zar ti ne znaš, kako je starac Osmanaga Bradarić sa drugim muhtarima kresao u lice barunu Ketenburgu – da ne zavađa muslimane i pravoslavne, pa nemoj da ti preuzmeš ulogu tih austrijskih barunčića.

Valjda će ti ovo biti dosta.

s

Ovo je bio članak iz broja 347, od 15. 10. 1921. godine. U broju 352, od 27. 10. 1921. slijedi još jedan komentar na pisanje “Srpske riječi” od 5. 10. 1921.

Gosp. ministru unutrašnjih djela.

»Srpska Riječ« br. 210 od 5./Х. 21. sa potpisom A. Jovanović plače, da je autoritet vlasti u maglajskom srezu pod upravom sreskog načelnika Mujezinovića pao na nulu, pa Vam evo i ja preporučujem formulu, kako bi se autoritet te vlasti opet »podigao« na onu visinu, na kojoj je bio i za vrijeme bivšeg ovdašnjeg sreskog načelnika, »treznog« Petrašina Pupića, koji se »trezan« čak i po jarkovima valjao, te za vrijeme njegova zamjenika sreskog pisara, a negdašnjeg k. u. k. feldvebla Milana Bosančića, kog je birtaš Tiko Mišić svojevremeno u svom vlastitom lokalu znao i pod astal stjerali, izlemati ga, kao vola u kupusu, a da današnji nepismeni dopisnik »Srpske Riječi«, inače uljez Aca Jovanović et comp. autoritetu vlasti u to vrijeme ne izvolje ni svojih »lepih« usta otvoriti. Neophodno bi, naime, nužno bilo, da izdate naređenje sreskom načelniku Mujezinoviću u Maglaju, da odmah sebi uz bok stavi kao savjetnika Aca Jovanovića uljeza, Joca Simića izvozničara, te »dobričinu« Pera Popovića, Acina aminaša.

Rad će tada da otpočne po prilici slijedeći način:

Aca Jovanović, inače jedan obični »uljez, mučki će da išamara finog i poštenog poštanskog upravnika Pintara.

Sreski načelnik Mujezinović će Aca za to da pogladi po leđima, a pošteni će građani »pohvaliti« to patriotsko »delo« jednog »odličnog« građanina, uljeza Aca Jovanovića.

Kad Jovanoviću pristupi kakav pošten težak musliman, koji se interesuje za punčevu mu zemlju (a ne za njegovu, jer on i nema ništa) i koji težak po beglučkoj uredbi također ima pravo na tu zemlju, pa hoće da čuje i Acino mišljenje o tome, Aca će ga izbaciti na polje, vičući, da ne da Turcima zemlje, a pošteni građani, naročito muslimani, kliknuće: »Živeo najveći pobornik naše »sloge« i našeg narodnog »jedinstva«, naš veliki »patriota« Aca Jovanović — uljez!

Sjedeći uz bok sreskog načelnika Mujezinovića doći će Jovanoviću do ušiju, da kogod posjeduje i kakve municije. Jovanović će, da dotičnog pokrije, uzeti od njega 1000 K (pardon: dvjestapedeset dinara) u korist Srpske čitaonice u Maglaju, i — autoritet je vlasti tu!

Tako po malo šamarajući, psujući i korumpirajući vlast će se da održi na potrebnoj visini, baš kao i za Pupića ere, te neće trebati ni policije ni žandara.

Ako kakav starac musliman povrijeđen u svojim vjerskim osjećajima, svoje vlastito dijete, koje zapriječeno nesmotrenim vaspitanjem čak i nepozvanih vaspitača, ne izvršuje svojih vjerskih dužnosti, izruži i išiba, Aca će starca radi toga »izgreda« predvesti sreskom, koji će da ga najstrožije kazni, a ostali će građani muslimani da kažu: »E baš se učvršćuje sloga između nas muslimana i pravoslavnih! Blago nama i našoj mladoj Kraljevini, kad imamo ovakovih »patriota«, kao što je naš uljez Aca Jovanović!«

Dok ovako bude sa desne strane sreskog načelnika Mujezinovića djelovao Jovanović, kog će sreski i pored svih tih pojava ipak militi i govoriti: »Ha, sokole!«, dotle će Joca Simić da našilja pojedine tipove bratu Refika Smailagića, koji mu je život spasio i da ga na tako podao način iskušava, da li ima oružja. I, bratska je sloga i jedinstvo na svojoj »idealnoj visini«.

Joca Simić će da traži od države besplatno drvo za popravak svoje trošne kuće, nu budući da je „previše” opterećen gornjim poslovima, prodaće on to drvo, koje je kao izvozničar i »mučenik« dobio, a građani će kazati: »Naša će mlada Kraljevina za cijelo da divno napreduje!«

Budući da Joca posjeduje dozvolu za prodaju oružja, neće mu biti moguće, da uvijek sjedi u sreskom načelstvu, jer je prisiljen, da to oružje raznosi po raznim pazarima i prodaje, pošto ga volja, sjediće mjesto njega g. Pera Popović i on će samo da reče: »Ja moram, jer stanujem u kući uljezova punca Aleksije, i sve što uljez Aca radi patriotsko je, premda ni očem pojma nemam«.

Ove odredbe, g. ministre, izdajte hitno, jer su Aca i Joca do skrajnosti naduli, te ako te odredbe za kratko vrijeme ne stignu, crknuće obojica od muke, a to bi po našu mladu Kraljevinu bila velika šteta.

Također izdajte naređenje državnom odvjetništvu u Tuzli, da ne diže optužbe proti Ace radi mučkog napadaja na državnog poštanskog činovnika Pintara, jer ga je već sreski načelnik Mujezinović radi toga pogladio po leđima sa 20 dana zatvora, pa mu je to i onako dosta, te bi potpuno izgubio volju, da dalje »patriotski« djeluje i učvršćuje slogu megju istokrvnom braćom kad bi ga još i državno odvjetništvo po zasluzi pogladilo.

Eto, g. Ministre, kakva sorta hoće da zapovjeda sreskom načelniku Mujezinoviću i od kakovih tipova ima on čast da sačekuje napadaje i uvrede, i to ni za što drugo do samo stoga, što je Mujezinović — musliman, te što svakome hoće da mjeri jednakim aršinom, a to njima dakako nikako ne miriše.

Ovo su, g. Ministre, samo nekolika fakta, koja ovaj put letimično i na brzu o ovoj trojici tipova (o Aci, Joci »dobričini« Peri) zabilježih i napomenuh Vam ih, a doskora ću imati čast, da Vam o njima i opširnije prozborim i uputim Vas u još nekoliko njihovih »patriotskih dela«, koja se nikako prešutiti ne mogu, niti smiju, i koja su u dijametralnoj opreci sa skoro izdanim po Vama Zakonom o zaštiti države i javne bezbjednosti.

Jedan objektivni posmatrač.

Na pisanje “Srpske riječi” reagovao je i kotarski predstojnik – sreski načelnik Ahmed Mujezinović u “Pravdi” broj 345 od 11. 10. 1921.

Otvoreno pismo lažnom anonimnom denuncijantu u Maglaju.

Nijesam se mogao blaže u adresi izraziti, jer to potpuno zaslužuješ, kada u »Srpskoj Riječi« od 5. ov. mj. u broju 201. izlijevaš mržnju proti moje osobe lažnim navodima. Pošten čovjek javno potpisuje što napiše, a Ti nesmjede, jer si uvjeren, da laž pišeš i kriješ se za leda uredništva. Predaću stvar u ruke pravde, tamo ćeš se osvjedočiti da si neistinu govorio. Isto pismo poslao sam i uredništvu »Srpske Riječi«, ali sam uvjeren, da neće smjeti da ga objelodani.

Maglaj, 9. oktobra 1921.

Mujezinović Ahmed