Arhive oznaka: Osman Muradbašić

Zeman br. 64 iz 1912. Dopis iz Maglaja o odnosu građana i školskog starješine

Izjava. U broju 60. od 6. jula 1912. lista Zemana izišao je lažan dopis bez potpisa na našeg ovomj. školskog starješinu Zulfikara Beharića, naime da on živi s nama gragjanima u mržnji i još tome slično.

Mi našim vlastoručnim potpisima izjavljujemo da je gornji dopis skoro neistinit, te naprotiv tvrdimo da je dotični s nama u slozi i ljubavi i da svoju službu vrši na potpuno zadovoljstvo nas gragjana.

Ujedno napominjemo da je gornji dopis potekao od jednog kompetenta koji reflektira da bude premješten u Maglaj na g. Beharića mjesto.

Maglaj, 13./7. 1912.

Ibrišaga Sečić, Ibrahim Muradpašić, Mehmed Alija Terzimehić, Arif Terzimehić, Ibrahim Hereg, Milan Ilić, Simo Ilić, Aleksa Arsenović, Muradbašić Osman, Muradbašić Salih, općinski vijećnik, Halil Osmanagić, Spasoje Gojković, Osman Bradarić, Meho Bradarić, Husnija Bradarić, Mehmedalija Kalfić, Hasan Kalfić, Salamon Albahari, Suljaga H. Numanović, Mustafa Bašić, Čejvan Hafiz Nurija, I. Mualim, Gjonlić Sabitaga Osmanagić, Mulabdić Šuaib, Mulabdić Sulejman, Mustafa Karamehić, Salih Karamehić, Ibrahim Karamehić, Habibija Karamehić, Nuraga Molić, Hivzo Molić, Sulejman I. Terzimehić.

“Gajret” 1908. godina – Popis članova upisanih iza 01. 02. 1907. (podaci za Maglaj)

Maglaj.
A) čl. II. reda:
Čamgjić Mulla Emin, Gjerzić Gjulaga (iz Gari), Kadribašić Salih, Mujkić Hasan (iz Perovića), Nevesinjac Hašim ef.,  Smajlagić Husejn ef., Sado Danon, Topčagić Aširaga.
B) čl. III. reda :
Krzić Ib­rahim, Bajrić Ibrahim, Muradbašić Zulfaga.
C) čl. IV. reda :
Bajrić Ibrahim, Krzić Ibra­him, Kadić Mujeserhanuma, Kadić Umahanuma, Muradbašić Osman, Obralić Rašid, Omerović Mehmed, Šibonja Hasan (iz Perovića), Terzimehić Ahmedaga, Terzimehić Mehmedalija.
Svega: članova II. reda 8, III. r. 3, IV. r. 10.
Prije upisano: dobrotvor 1, utemeljitelja 3, II. r. 4, IV. r. 7.

Pravda 1920. Popis donatora za spomenik pjesniku Musa Ćazimu Ćatiću

Za nišane merhum Ćazimove skupio je u Maglaju Osman ef. M u r a d b a š i ć od januara do marta o. g. svotu od 348 kruna, a darovaše je ovu poštivaoci našeg neumrlog pjesnika rahmetli Musa Ćazima:

po 100 K

Mustajbeg H. Uzejrbegović;

po 20 K:

Mehaga Mačković, Mehaga Pašukan, Husejn Mulalić, Zajim Džinić (Rečica) i Hasan Mulabećirović (Doboj);

po 10 K:

Dželal Smajlagić, Ibrahim Mačković, Mehmedalija Smajlagić, Suljo Mujezinović, Mehmed Mulalić, Nurija Smajlagić, Sulejman Herceg, Hafiz Ibrahim ef. Ibrahimefendić (Doboj), Meho Bradarić i Osman Muradbašić;

6 K:

Sadik Obralić;

po 5 K:

Sulejman Mulahasanović, Pašaga Arifagić, Hasan Ruvić, Asif Smajić, Jakub Hajrulahović i Fadil Muradbašić;

po 4 K:

Osman Obralić, Meho Emrić i Jusuf Subašić

Humanitarna akcija – “Gajret” 1910.

Prigodom otvorenja »Kluba islamske omladine« u Maglaju sakupljeno je za Gajret 28 К, koju svotu darovaše i to:
Gajret 1910 Donatori Klub islamske omladineEdhembeg Uzeirbegović 10 К;
Irfanbeg Sulejmanpašić 5 К;
Ibrahimaga Osmanagić 2 К;
Hašim ef. Topčić, Arifaga Terzimehić, Bego Mulahasanović, Hasan Ruvić, Mustafa Bradarić i Ibrahim ef. Krzlić svi po 1 К;
Salih Lošić, Mustafa Smailagić i Šakir Terzimehić po 50 h;
Čejvan Hafiz Nuri еf., Ibrahim Ruvić, Mulabdić Mujaga i Mulić Nuraga po 40 h;
Mahmud Jusufbašić i Rašidaga Širbegović po 30h;
Mehmed Musaefendić i Osman Muratbašić po 20 h.

Prof. M. Čanković: GODINE PRED RAT (Četvrti nastavak feljtona “Iz prošlosti Maglaja i okoline” objavljenog u listu “NATRON” 1974. godine)

GODINE PRED RAT

O prilikama u Maglaju i njegovoj široj okolini u godinama pred aprilski rat 1941. nema objavljenih izvora osim već spomenutih sitnih vijesti u »Politici« i nekoliko kraćih članaka u »Radničkom tjedniku«. Slično je i sa ustaničkim danima jer je jedini objavljeni rad koji tretira taj period knjiga TodoraVujasinovića »Ozrenski partizanski odred« u kojoj se o prilikama i događajima u Maglaju i maglajskom području govori onoliko koliko je bilo potrebno za cjelovitu obradu teme. No, iz perioda NOR-a i socijalističke revolucije (naročito prve godine) sačuvana je relativno bogata dokumentacija razne provenijencije (partijska, partizanskih jedinica i jedinica NOV, ustaška, domobranska, četnička itd), koja je uglavnom i objavljena, pa je i obrada toga perioda, i pored zanatskih praznina, utoliko lakša.

Znajući za oskudnost podataka o predratnom periodu OK SK BiH je pokrenula akciju za sakupljanje što većeg broja sjecanja (memorska građa) učesnika predratnog revolucionarnog radničkog pokreta i NOR-a koja u mnogo čemu popunjavaju postojeće praznine, a za analizu prilika i događaja u godinama pred aprilski rat su jedini izvori.

EKONOMSKE PRILIKE

Ranije sam već govorio o sporom ekonomskom razvitku, tačnije klasičnoj ekonomskoj stagnaciji Maglaja u godinama između dva svjetska rata. Industrije nije bilo, stanovništvo se skoro isključivo bavilo poljoprivredom, a u Maglaju je radilo nekoliko trgovačkih i zanatskih radnji i nekoliko raznih ugostiteljskih objekata.

Izvan ovih djelatnosti bilo je i nešto zaposlenih, pretežno sezonskih, radnika u »Šipadu« iz Zavidovića i na sječi šume na Ozrenu za pilanu u Bosanskom Petrovom Selu, te na željeznici (uglavnom u radioni u Usori). Prema jednoj procjeni bilo je prije rata u oblasti zanatstva zaposleno oko 100 ljudi, oko 150 ih je imalo stalno zaposlenje u državnoj službi, na željezničkoj stanici, pošti, sudu i prosvjeti, a preko 91% stanovništva bavilo se poljoprivredom, pri čemu je uzimanje zemlje na »polovinu« ili »trećinu« bila dosta raširena pojava.

U takvoj situaciji pritisak nezaposlene radne snage bio je ogroman, što je takođe doprinosilo povećanju stepena eksploatacije seljaštva. »Svakog dana na čaršiji su se mogle vidjeti grupe ljudi sa motikama, srpovima, kosama koji su čekali da ih neko pozove na okopavanje kukuruza, kosidbu, žetvu ili da iscijepaju tovar drva«.

Nadnice (dnevne zarade) su bile izrazito niske. Dok su nadnice sezonskih šumskih radnika iznosile 8 do 12 dinara nadnice ostvarivane na poljoprivrednim radovima padale su čak i na 5 dinara, a za kosidbu 8 do 10 dinara. U isto vrijeme tovar drva prodavan je za dva do dva i po dinara. Oni koji su dotjerali drva u Maglaj čekali su satima na kupce jer su »gazde u čaršiji obično čekale i tek nakon nekoliko sati, kada se konji u more i ne mogu više da stoje, kupovali drva što je više ličilo na ucjenu i maltretiranje«.

U isto vrijeme ni eksploatacija čaršijske sirotinje u Maglaju nije bila manja. Šivanje košulje plaćalo se jedan i po, a šivanje pantolona dva i po dinara, dok su za jedan sašiveni mantil dvije siromašne učenice povremene ženske stručne škole dobile po dva i po dinara. Sve to ukazuje na to da je veći dio stanovništva, kako na selu, tako i u gradu, živio veoma teško. Nizak nivo obrade zemljišta nije ni mnogim seoskim domaćinstvima, a posebno »napoličarima« obezbjeđivao vlastitu ishranu za cijelu godinu. Tome je doprinosila poreska politika i prezaduženost sela, karakteristična, uostalom, ne samo za maglajsko područje. Da bi platio porez i vraćao dugove seljak je morao da prodaje žito ujesen, kada su cijene najniže, tako da je većina porodica imala vlastitu hranu »do Božića«. Tada se te porodice ponovo zadužuju da bi žito kod maglajskih trgovaca, razumije se po drugim cijenama, ili da posuđuju žita koga su poslije žetve morali vraćati u dvostrukom obimu (za 100 kg vraćalo se 200 kg). Bilo je godina kada su mnoge porodice, naročito u brdovitim selima, u proljeće i početkom ljeta gladovale. Karakterističan primjer zelenaškog kapitala bila je »Privredna banka« čije zajmove su seljaci koristili pod veoma nepovoljnim uslovima jer je provizija iznosila 24% i više.

PROSVJETA, ZDRAVSTVO

Podaci o stanju prosvjete dati u uvodnom dijelu nisu se bitno promijenili ni do 1941. godine. Na sadašnjem maglajskom području radilo je 10 osnovnih četvororazrednih škola sa ukupno oko 750 učenika. Zato je sasvim razumljivo što je procenat pismenog stanovništva bio stvarno neznatan iako je bilo slučajeva, naročito od pojave revolucionarnog radničkog pokreta, da se formiraju analfabetski tečajevi u nekim selima. Naime, od ukupno deset učitelja bilo ih je nekoliko vrlo naprednih: Dušanka Vajić (raniji član Komunističke Partije) u Trbuku, Kosta Trifković u Bočinji, Dejan Čudić, a kasnije Milan Dević u Brezicima, koji su svoje obaveze učitelja shvatili znatno šire nego što je sama razredna nastava. Tako je, na pr, Kosta Trifković sa Milanom Jovanovićem organizovao za stanovnike sela Bočinje priredbu na kojoj je izveden komad »Voda sa planine« R. Plaovića i M. Đokovića, Dejan Čudić je održavao večernje tečajeve za opismenjavanje odraslih u Brezicima koristeći te tečajeve i za to da seljacima objašnjava suprotnosti tadašnjeg društvenog uređenja, a slično su djelovali i članovi Partije i njeni simpatizeri ili članovi SKOJ-a (napr. analfabetski tečaj za seljake sela Ošve koji je organizovao Milan Jovanović u zimu 1940/1941. godine).

Taj rad je, razumije se, imao dalekosežne posljedice pa je, napr. nekoliko bivših učenika Dušanke Vajić učestvovalo u narodnooslobodilačkoj borbi, u selu Brezicima je već 1938. formira na sindikalna organizacija,a 1941. to selo je izabrano za centar organizovanja ustanka na Ozrenu itd. No, sve te akcije, ma koliko bile značajne već samim tim što su preduzimane, nisu mogle zbog ograničenog obima i vremena (tri-četiri godine pred rat ) da znatnije utiču na podizanje opšteg kulturnog nivoa stanovništva, što bi se odrazilo na sve vidove života — od suzbijanja nazadnih običaja do unapređivanja načina obrade zemljišta i poboljšanja zdravstveno-higijenskih prilika.

Preštampano, Salim Nalić:

Neki podaci o predratnom životu i radu omladine i uticaju KPJ u Maglaju:

»Svakog dana na čaršiji su se mogle vidjeti grupe ljudi sa motikama, srpovima, kosama, čekajući da ih neko pozove na okopavanje kukuruza, kosidbu, žetvu, ili da iscijepaju tovar drva. Oni su radili od jutra do mraka za mizernu nadnicu zadovoljavajući se više s tim da se toga dana prehrane na njivi age ili gazde. Kukuruza (kukuruzni hljeb) je bila osnovna ishrana. Pogača ili hljeb jeli su se za praznike i možda donošeni bolesnim. Brašno i žito (kukuruz) kupovno je na kilogram, a ostale namirnice (šećer, kafa, zejtin, so i gas) kupovane su kad se to moglo na »frtalje« i »dece«. Oblačilo se i obuvalo za praznike i to onaj tko je mogao, a ostali, naročito djeca nosila su zakrpanu odjeću i išli bosa dokle god se mogla podnositi hladnoća«.

Kada se opštoj slici prosvjetnih prilika doda da je prije 1941. godine na maglajskom području zdravstvene usluge stanovništvu pružao samo jedan ljekar, kome je pomagao jedan bolničar, postaju sasvim razumljivi podaci o niskom opštem kulturnom nivou stanovnika Ozrena (mnogobrojne praznovjerice i slicno) koje je dao Dr Milenko S. Filipović u svom etnološkom prikazu pod naslovom »Ozrenjaci ili Maglajci«. Nema nikakvih indicija na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je u drugim dijelovima maglajskog područja u tom pogledu situacija bila bolja.

DRUŠTVENI ŽIVOT, NACIONALNI ODNOSI

Sve do početka djelovanja revolucionarno orjentisane omladine, među kojom je bilo i nekoliko studenata beogradskog univerziteta koji su bili simpatizeri Komunističke partije i povezani sa članovima Partije, društveni život u Maglaju odvijao se u okvirima građanskih društava i udruženja »Prosvjeti« »Gajretu«, Sokolskom društvu, Muslimanskom klubu i Srpskoj čitaonici, pri čemu su dvije posljednje institucije imale najvažniju ulogu. Već i iz njihovih naziva vidi se da su bila osnovana na nacionalnoj, tačnije konfesionalnoj osnovi. Osim Sokolskog društva koje je pokušavalo da privuče sve »konstruktivne državne elemente« sva ostala su bila zatvorena za pripadnike drugih nacionalnosti, a to znači da da su djelovala na klasičnim građanskim osnovama i u okvirima tadašnjeg heterogenog bosansko-hercegovačkog kapitalističkog društva.

Osnivače i uprave Muslimanskog kluba i Srpske čitaonice činili su, razumije se, činovnici, trgovci, zemljoradnici i propali age i begovi pa su to i bile nekakve u koje je navraćao po koji zanatlija, a preko ljeta nešto srednjoškolaca i studenata, a u koje sirotinja nije zalazila. U njima je vladala ukočenost koja je trebala da znači dostojanstvanost i učmalost koja bi bila razbijena samo u takvim situacijama kao što su bili izbori i tada bi se pretvorili u političke punktove ove ili one buržoaske političke grupacije.

Uprkos svemu tome, takve nacionalne odvojenosti u društvenom i političkom životu, za međunacionalne odnose se ne bi moglo reći da su bili loši, zatrovani. To se može reći kako za sam Maglaj tako i za maglajsko područje. Primjer da Srbi i Muslimani zajedno podižu crkvu, a zatim džamiju, danas bi bio bizaran primjer međunacionalne trpeljivosti i sloge, ali u vremenu o kom govorimo takav događaj je imao znatnu političku težinu. Da međunacionalni odnosi nisu bili zatrovani (mada ne tvrdim ni da su bili dobri) govori i uspješno djelovanje grupe naprednih omladinaca na međunacionalnom zbližavanju srpske, muslimanske i hrvatske omladine u Maglaju, s jedne, i seoske i čaršijske omladine, s druge strane, koje je trajalo svega 3-4 godine pred rat (o čemu ću govoriti kasnije) kao i činjenica da za vrijeme NOB-e na maglajskom području nije bilo bratoublačke borbe između Srba i Muslimana izuzev zločina pojedinaca.

Međutim konstatovana nacionalna odvojenost (na konfesionalnoj osnovi) omogućavala je vladajućem sloju činovnika, trgovaca, gazda da u vrijeme izbora dosta široko manipulišu narodnim masama i postižu svoje ciljeve. Takav slučaj, koji ilustruje, bio je i 1935. godine u tzv. Petomajskim izborima. Tada su u Maglaju istaknute tri liste, dvije Udružene opozicije i vladina lista.

Nosilac prve liste Udružene opozicije bio je učitelj u penziji Osman Muradbašić koji je za svog zamjenika odredio katoličkog svećenika Tona (uhvaćen i strijeljan 1943. godine, kada su naše snage oslobodile Bijeljinu, kao njemački špijun). Nosilac druge opozicione liste bio je Spasoje Gojković, dobrovoljac u I svjetskom ratu i opozicionar vladajućem režimu. Nosilac vladine liste (Bogoljuba Jevtića) bio je trgovac Aleksa Jovanović, rukovodilac Sokolskog društva, koji je za zamjenika odredio Begana Karahusića, takođe trgovca iz Maglaja.

Kombinacije Muradbašić-Ton i Jovanović-Karahusić trebale su da privuku glasove Hrvata Muradbašaću, a glasove Muslimana Jovanoviću. Hrvati su, istina, glasali za Muradbašića, ali ne zbog njegovog zamjenika Tona nego zato što je Udruženu opoziciju predvodio Vlatko Maček. Muslimani su takođe glasali za Muradbašića jer je bio predsjednik Spahine Jugoslovenske muslimanske organizacije, a Jovanović je dobio glasove Srba i nekolicine činovnika i trgovaca drugih nacionalnosti koji su se plašili za svoje položaje ili da ne izgube povlastice koje su uživali.

Kako su izbori bili javni, za drugog, naprednijeg, kandidata opozicije Spasoja Gojkovića glasali su samo neki napredniji zanatlije i radnici, te nešto seljaka (Brezici). Tako je manipulisanje masama dobilo svoj klasični izraz – poslanik Muradbašić je ubrzo poslije izbora zajedno sa svojom JMO istupio iz opozicije i prošao novoj vladinoj grupaciji Milana Stojanovića, Jugoslavenskoj redikalnoj zajednici ili »Jerezi«.

Prof. Miodrag ČANKOVIĆ

(Objavljeno u listu “NATRON” br. 201, 24. 05. 1974)

Članak o džamiji Kuršumliji iz 1959. godine objavljen u “Glasniku VIS FNRJ”

(Uz naslovnu stranu)

KURŠUMLIJA DŽAMIJA U MAGLAJU

Srednjevjekovni utvrđeni grad Maglaj, na desnoj strani rijeke Bosne na jednom obronku Ozren planine, potiče iz 15 vijeka, a spominje se prvi put godine 1503, pošto je već došao u ruke Turaka. Tada se ispod utvrde razvi varošica koja svojim slikovitim starobosanskim izgledom danas privlači pažnju svih kulturnih putnika koji prolaze pokraj Maglaja. Ovoj živopisnoj varošici sa prostranim, još prilično očuvanim zidinama srednjevjekovnog utvrđenog grada i impozantnom sahat-kulom daje glavni urbanistički akcenat Kuršumlija džamija, koja se ponosno diže u samom centru varošice. Džamija je sagrađena u drugoj polovini 16. vijeka a osnivač joj je Kalavun Jusuf-paša Budimlija, o kojem inače nema nikakvih sigurnih podataka. Narod priča da je Jusuf-paša bio budimski vezir a njegova džamija naziva se Kuršumlijom zato što je pokrivena olovom (Turski kuršum znači olovo). Za vlade sultana Abdulaziza (1861-1876) izvršeni su na džamiji opravci iz sredstava koja je u tu svrhu dodijelio ovaj sultan (18 000 groša).

Monumentalana zgrada ove džamije spada među najljepše arhitektonske objekte iz turskog doba Bosne i Hercegovine, te se može uspješno takmičiti sa nadaleko poznatom Aladža-džamijom u Foči. Šta više, neki tvrde da njena divna munara svojom elegancijom i skladnošću proporcija nadmašuje munaru Aladža-džamije. Nema sumnje da ornamentalni motivi stalaktita ispod šerefe predstavljaju vrhunac orijentalne sklupturne umjetnosti kod nas. Unutrašnjost zgrade u skladu je sa cjelinom i sa sofama koje su slične sofama Gazi-Alipašine džamije u Sarajevu. Nažalost, prilikom prepokrivanja sofa u novije vrijeme kubeta su dobila šiljat oblik, što umanjuje spomeničku vrijednost objekta i šteti mu u estetskom pogledu. I okolica džamije prilagođena je ljepoti zgrade, pošto su nadgrobni spomenici u haremu brižljivo istesani i lijepo ornamentirani. (“Glasnik VIS-a” 1954 godine)

Od pretsjednika Vakufskog povjereništva u Maglaju Ustalića primili smo ove podatke o Kuršumliji džamiji u Maglaju:

Građena je po prilici prije 380 do 390 godina, a da li je ovo tačno ili nije teško je ustanoviti jer je tarih iznad vrata skinut i odnijela ga je soldateska Princa Eugena Savojskog. Isto tako skinuta je i odnešena pozlata ispod šerefeta kao i zlatni alem sa munare. Džamija je podignuta na inicijativu nekog Kalaun Jusuf-paše, navodno onda Budimskog vezira. Ko je to Kalaun Jusuf-paša Budimski vezir teško je utvrditi s razloga što su dvojica-trojica turskih guvernera u Madžarskoj nosili to ime tj. Kalaun Jusuf-paša.

Pošto je ovaj kraj osim stare tvrđave, koju su navodno gradili domaći bosanski vladari (obzirom na primitivne zidove) nema inače velikog značaja, pretpostavlja se da je ova džamija podignuta na žalbu više Maglajlija, koji su se po svoj prilici naročito istakli u borbi u nekoj bitci, valjda u Rusiji i Poljskoj itd. Postoji tradicija da je neki od tih Kalaun Jusuf-paša bio zapovjednik u toj nekoj bitci gdje su se Maglajlije istakle.

Takođe postoji tradicija da je ova džamija u prvi kraj bila pokrivena sa tri sloja borove-lučeve daske, gdje se ova smola stopila u jednu cjelinu i tako dulje vremena odolijevala kišama i snijegu. Ipak je još za turske uprave u ovim krajevima ta borova daska skinuta, a džamija je pokrivena olovnim pločama, te je i prozvana “Kuršumlija” džamija.

S južne strane, za velikih ljetnih vrućina te olovne ploče mjestimice su se i rastopile, pa je krov tokom vremena popravljan. Za vrijeme austro-ugarske uprave, a prije Prvog svjetskog rata također je dio krova s južne strane popravljan.

Postoji priča da su neki majstori prilikom izvođenja tih popravaka (majstori koji su pripadali hrišćanskoj vjeri), tražili da im se za to što su se izlagali velikoj opasnosti na krovu, nabavi malo rakije. Ondašnji članovi Vakufskog povjerenstva nisu našli shodno da im izađu u susret, jer se radilo o džamiji gdje alkohol nije smio doći u obzir. Zbog toga su ovi majstori našli način, da se osvete Vakufskom povjerenstvu i ostavili negdje neku šupljinu, pa se posljedica toga i dan-danas osjeća na moleraju pod kubetom južne strane.

Za vrijeme austro-ugarske uprave, kada je ovdje služio u svojstvu kotarskog pretstojnika baron Berns džamija je iznutar sva molovana na trošak ondašnje Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu. 1902 godine vjetar je iznad šerefeta prelomio munaru, koja je nanovo sazidana i alem postavljen.

Također se pripovijeda da je bivši općinski načelnik kao i član Vakufskog sabora Mustajbeg Uzeirbegović također molovao iznutra ovu džamiju o svome trošku.

Za vrijeme službovanja u Maglaju kotarskog pretstojnika Jula nabavljen je za ovu džamiju i jedan ogroman ćilim. Govori se da je to darovala ili Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, ili možda ondašnji poglavar Barun Apel.

Karakteristično je za ovu džamiju i sljedeće: Ona je sazidana od tesanog kamena. Koliko je bio visok jedan kamen u jednom pasu ili sloju, toliko je bio visok svaki kamen u tom pasu. Sa sjeverne strane harema ove džamije ozidana je i napravljena česma, da se tu može uzimati abdest. Ova česma prozvana je Hadžina voda. Vjerovatno je ona podignuta na inicijativu nekog hadžije, o čemu ništa potanje nije poznato.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata jedan župnik iz Radunica, srez Maglaj, tvrdio je da se ova česma tačno zove Katarinina voda. Također je on tada tvrdio, da je sav ovaj tesani kamen od koga je sazidana ova džamija donešen navodno od nekakve Katarinine crkve, koja je navodno postojala negdje na Krsnom Polju, 6 do 7 km uzvodno uz rijeku Bosnu, s desne strane. Međutim to je bila prosta izmišljotina. Kamen od koga je sazidana džamija, usječen je u Visu u selu Smrdin, južno od Maglaja 10 do 12 km i muslimani maglajski bili su onda (kada je džamija podignuta) u punoj mogućnosti da taj kamen u majdanu usijeku i dovuku u Maglaj.

Napred navedene podatke dao je Muratbašić Osman, penzioner.

Maglaj, dne 10/2 – 1959. godine.

Članak objavljen u “Glasniku VIS FNRJ” godine 1959, 140-149. strana.

Nekoliko dokumenata dostupnih na internetu u kojima su podaci o Osmanu Muradbašiću

U časopisu Historijska traganja, koji izdaje Institut za istoriju, Sarajevo, u broju 12 iz 2013. godine objavljen je rad pod naslovom  IDEJA AUTONOMIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1941-1945. U OKVIRIMA IZVORA I HISTORIJSKE REKONSTRUKCIJE, autora Adnana Jahića. U tom radu, na jednom mjestu se spominje izvještaj kotarskog domobranskog izvjestitelja upućen Domobranskom popunidbenom zapovjedničtvu u Travniku o Osmanu Muradbašiću, bivšem narodnom zastupniku JRZ:

Jednako tako valja biti oprezan kada je riječ o navodima kotarskog domobranskog izvjestitelja u Maglaju o bivšem narodnom zastupniku Jugoslovenske radikalne zajednice (JRZ) Osmanu Muradbašiću. On je u izvještaju od 16. juna 1944. godine opisao Muradbašića kao osobu koja diktira političku orijentaciju muslimana u maglajskom kotaru na liniji razgradnje hrvatske države, u svrhu čega “odgovara pričuvnike muslimane da ne idu u hrvatsku vojsku već da se organiziraju u razne milicije i zelene kadere”. Prema izvjestitelju, Muradbašić propovijeda mržnju prema Hrvatima i Njemačkoj, a naročito prema ustašama i poglavniku. “On tvrdi kod muslimana da Hrvatska neće postojati a da će Bosna biti autonomna i da će u njoj gospodariti samo muslimani, ako pobjede partizani”. Nagovara muslimane da se što više naoružavaju “i da je bolje živjeti sa Srbima nego li sa Hrvatima, jer da su Srbi srodniji muslimanima od Hrvata katolika budući da su duže vremena zajedno živjeli”.39
Pored toga što nije jasno kako bi muslimani mogli gospodariti autonomnom Bosnom ne učestvujući u borbi partizana, koji su, pritom, zagovarali ravnopravnost naroda, za razumijevanje navedenih tvrdnji važno je naglasiti i činjenicu da ih je pisao katolik koji se osjećao usamljeno u sredini kojom su, kako je tvrdio, dominirali muslimani i pravoslavni i kojem je prijetilo da bude zamijenjen bivšim kotarskim domobranskim izvjestiteljom stožernim narednikom Sadikom Čibukčićem, na čemu je insistirala muslimanska elita Maglaja na čelu sa Muradbašićem. 40

39 Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo (GHB), Zbirka: ZRDA, sign. A-812/B.

40 Čibukčić je u izvještaju opisan kao ”njihov čovjek”, koji bi nastavio sabotirati hrvatske oružane snage i štititi muslimane od odlaska u hrvatsku vojsku. ”Kada bi im uspjelo [iz Dervente] povratiti u Maglaj st[ožernog] narednika Čibukčić Sadika”, pisao je maglajski izvjestitelj Domobranskom popunidbenom zapovjedničtvu u Travniku, ”onda bi Maglaj postao prava pravcata mala Ankara.” GHB, Zbirka: ZRDA, sign. A-812/B.

Muradbašić je rođen 1878. godine.

U Službenom dodatku Školskog vjesnika 1900. je zabilježeno da je kao svršeni učiteljski pripravnik imenovan pomoćnim učiteljem u Gradačcu. 1901. je premješten iz Gradačca u Čajnicu (Čajniče). 1903. premješten je iz Čajniča u Žepče.

Godine 1918. nalazimo ga kao starješinu Narodne osnovne škole u Maglaju.

(http://www.scribd.com/doc/186359083/%C5%A0ematizam-svih-obl-u-BiH-podaci-za-Maglaj-1893-1918)

Godine 1927. bio je predsjednik Kotarskog odbora JMO Maglaj.

(https://tvzaboravljenimaglajdokumentarniprogram.wordpress.com/2014/06/04/08-08-1927-poziv-aliji-mujanovicu-iz-ulisnjaka-ispred-ko-jmo-da-bude-cuvar-glasacke-kutije-na-dan-izbora-11-09-1927/)

1935. i 1936. bio je narodni poslanik u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije.

(http://www.sistory.si/publikacije/prenos/?urn=SISTORY:ID:3546

http://www.sistory.si/publikacije/prenos/?urn=SISTORY:ID:3586)

Preselio je 1961. godine, a sahranjen je na mezarju kod “Lipe” na O. Polju.

11 06 2013 037

08. 08. 1927. Poziv Aliji Mujanoviću iz Ulišnjaka ispred KO JMO da bude čuvar glasačke kutije na dan izbora 11. 09. 1927.

jmo0001

 

Kotarski Odbor Jugoslavenske Muslimanske Organizacije u Maglaju

dne 8. avgusta 1927.

Gospodinu Aliji Mujanoviću Ulišnjaku

Povjeravamo ti i imenujemo te za čuvara naše kutije na glasačkom mjestu Maglaj II na dan izbora od 11. septembra 1927, pa te molimo, da se za hatar sloge i jedinstva u našoj organizaciji bez oklijevanja primiš te dužnosti i da se nađeš na glasačkom mjestu već uoči izbora 10. septembra najkasnije u 3 sata poslije podne.

Mahsus selam!

Tajnik: Smajlagić

Presjednik: Muradbašić

Primjedba: Naša je kutija ovaj put peta po redu. Lista naše Organizacije glasi:

Nosilac liste: Dr. Mehmed Spaho

Sreski kandidat: Edhem Mulabdić

Njegov zamjenik: Uzeirbeg Uzeirbegović

Na glasačkom mjestu Maglaj II glasaju općine: Moševac, Ulišnjak, Tujnica, Straišće, Krsnopolje, Globarice.

Vasijjetnama u arhivu GHB 9. septembar 1912.

SV II redni broj 595, str. 284

Vasijjetnama, datirana 27. ramazana 1330. godine (9. septembar 1912.), Mullalić hadži Hanife, iz Maglaja.

Dala je izjavu o vasijjetu pred svojim rođacima Ibrahimom, sinom Osmana Muradbašića da je pod interes 750 forinti za vazife iamamu i mujezina u četiri džamije u Maglaju, a za vasiju je postavila Ibrahima Muradbašića te za njegove pomoćnike Salih-agu, sina Osmana Muradbašića, i Begu, sina Mujo-age Muratovića.

Ispod ovako kratko navedenog teksta stoji defter troškova ukopa koji iznosi 202 forinte. Potom je u bilješkama sa strane još registriran trošak od 200 forinti za učenje mevluda godišnje.

Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga 29-30, Sarajevo 2009. str.139.

Kliknite da pristupite anali_29-30.pdf