ORGANIZACIJA JRZ U MAGLAJU
Maglaj, 30 septembra.
Inicijativom Osmanbega Muratbašića narodnog poslanika izvršen je upis u JRZ. Izabran je i odbor JRZ u koji su ušli pretsjednik Osmanbeg Muratbegović, potpretsjednik dr. Mihajlo Simić, blagajnik Ibrahim Smajić, sekretar Hamzalija Smajlagić, odbornici Uzerbeg Uzejrbegović, Islam Lukačević, Sejfudin Terzimehić, Ibro Ruvić, Ibrahim (Čejvan?), Alija Mujanović, Mehmed Mašić, Mehmed Karabegović i Mehmed Lalić.
Vijesti iz Maglaja
NA ADRESU GRADSKE OPĆINE U MAGLAJU.
Maglaj, 4. januara.
Stanovnici mahale Voljevac pritužuju se da nemaju ni jedne lampe. U istoj mahali
Voljevac sve do prije nekoliko vremena bile su dvje lampe, jedna na raskrsnici pod kućom Delića, a druga na samoj vodi Voljevac, koje su iz nepoznatog razloga skinute i odnešene tako, da je čitava mahala Voljevac time osuđena da bude neosvijetljena dok je periferija osvijetljena.U mahali Voljevac živi jedna većina takve sirotinje, koja dolazi na vodu Voljevac.
Stanovnici mahale Voljevac vrlo su revoltirani, te apeluju da im se voda Voljevac popravi i pokrije kao i prije, i da se postave dvije petrolejske odnešene lampe na svoja stara mjesta.
BOSNA OPADA.
Jučer smo javili, da Bosna neprestano dolazi, od sinoć je opet počela opadati, i ušla je u svoje korito. Ceste sa obadvije strane rijeke slobodne su od vode. Za »preko« (Novu Varoš) prošla je svaka opasnost.
S.M.
(JL 9.1.1929)
Vijesti iz Maglaja
GRAĐANSTVO JE ZADOVOLJNO PROMJENOM.
Maglaj, 8. januara.
Jučer u rano jutro po dolasku drugog posebnog izdanja »Jugoslavenskog Lista« u naše mjesto, list je bio za čas rasprodan, jer je ovdje narod sa nestrpljenjem iščekivao promjenu situacije, koja se je rješila kako je naš narod ovdje i prije pripovijedao i želio.
Vrlo dobro primljena je proklamacija Njeg. Vel. Kralja i Kraljeva riječ minstrima koju je vijest u naše mjesto donio također prvi »Jugoslavenski List«, koji je svojim brzim i tačnim informacijama u građanstvu zadobio svaku pohvalu i simpatiju.
Na svakom mjestu, pri svakom doticaju i u čitanju čuli su se povici »Živio Kralj« koji nijesu bili osamljeni. Narod je sve vijesti koje su u detalje objavljene u drugom izdanju »Jugoslavenskog Lista« radosno primio, vjerujući da nas ovo vodi boljoj i ljepšoj budućnosti.
PREMINUO
U 80. godini života i najstariji po godinama u mjestu jučer je pokopan Ragib Mulalić, koji je preminuo preksinoć. — Rahmetlija je do zadnjeg časa bio zdrav, momentano se razbolio i nakon dva sata umro. Jučer u podne u gornjoj (čaršijskoj) džamiji obavljena je dženaza uz lijep broj prisutnih građana, koji su ga ispratili do na Orsopovac. Allah-rahmettejle.
ZBOG SLABOG BARATANJA REVOLVEROM.
Proslavljajući Božične praznike uz tradicionalne običaje pucanjem iz pušaka i revolvera dovede obično do nesreće. Tako su sinoć gradom u ovdašnju drž. ambulantu dopremili jednog težaka iz Bakotića, koji je mogao biti žrtvom zbog neumjesnog baratanja sa revolverom, koji je sam sebi opalio u lijevu nogu, gdje mu se kugla i zadržala.
S. M.
(JL 10. 1. 1929)
Staro općinsko vijeće ostaje
Maglaj, 11. februara.
Gradsko općinsko vijeće u Maglaju izabrano na zadnjim općinskim izborima osim vijećnika g. Edhembega H. Uzeirbegovića, koji se nedavno zahvalio na mandatu, danas se u gradskoj vijećnici a u prisutnosti sreskog poglavara g. Miličevića ponovno zaklelo tako, da su ranije izabrani načelnik g. Uzeirbeg Uzeirbegović i podnačelnik g. Josif Simić i na dalje ostali na položaju. Poslije zakletve odaslan je pozdravni brzojav Nj. Vel. Kralju. Iza toga je ova svečana sjednica općinskog vijeća pretvorena u običnu sjednicu, pa je na predlog vijećnika g. Osmana Muradbašića jednoglasno zaključeno: da se obzirom na mnogobrojnu sirotinju u gradu i na nezapamćenu studen odmah pruži nekim najbjednijim porodicama hitna pomoć iz općinskih sredstava u sumi od 2000 dinara. U vezi s tim je vijeće zaključilo da se i cijene hljebu i mesu u čaršiji djelomično obore. Nu, pošto sve ove mjere obzirom na dugotrajnu studen, na prošlogodišnju sušu i nerodicu te na vječitu pasivnost i siromaštvo naroda skoro cijelog sreza maglajskog nisu ni od kakova značaja, ujedno je zaključeno, da se i vijeća svih ostalih pet općina u srezu hitno pozovu na prikupljanje podataka, da se što prije upute dvije predstavke i to na glavni odbor Crvenog Krsta radi pomoći narodu ovoga sreza u hrani, i na Ministarstvo Socijalne Politike radi pomoći u obliku javnih radova na već ranije započetim cestama u srezu, pa se je nadati, da će se i velika bijeda naroda ovoga sreza u brzo koliko toliko ublažiti.
S. M.
(JL 17.2.1929)
Pošta iz Maglaja
MAGLAJSKA KANDIDATSKA LISTA RADIKALA, J. M. O. I ZEMLJORADNIKA
Maglaj, 2. oktobra.
Po nadležnoj vlasti je potvrđena gornja kandidatska lista za općinske izbore. Nosioc liste g. Uzeirbeg Uzeirbegović, bankar i veleposjednik, zatim Josif Simić, industrijalac, Spaso Gojković, trgovac, Osman Muradbašić, oblasni poslanik, Aleksa Jovanović, trgovac i oblasni poslanik, Mehmed Mulalić, trgovac, Began Karahusić, trgovac, Suljo Mehinagić, težak, Meho Bradarić, trgovac i ekonom, Mehmed Mašić, težak i Alija Mujanović, težak.
Sastavom gornje kandidatske liste, kako sam informisan, jako su ogorčeni zanatlije, pošto na listi nema ni jednog predstavnika zanatlija.
S. Mujezinović
(JL, 04. 10. 1928)
Pošta iz Maglaja
U OČEKIVANJU OPĆINSKIH IZBORA
Maglaj, 4. oktobra.
Poslije kandidatske liste J. M. O., Radikala i Zemljoradnika postavljena je i po nadležnoj
vlasti odobrena i građanska lista za općinske izbore. Nosioc liste g. Edhembeg H. Uzeirbegović, veleposjednik, zatim Ibrahim Krzić, sudski činovnik, Šahbeg Mulalić, potkivač, Ibrahim Čejvan, trgovac, Refik Smajlagić, težak, Hašim Mustabašić, težak, Gavro Simić, pekar, Ibro Ruvić, dunđer, Mujo Berbić, težak, Haso Bradarić, težak, Mahmut Terzimehić težak.
Prema tome predate su svega dvije liste, koje su i potvrđene za Maglaj-grad, dok za sela ostaje po sporazumu Radikala, J. M. O. i Zemljoradnika.
Za Maglaj-grad bio je sporazum između Radikala, J. M. O. i Zemljoradnika koji bi bili na dan izbora 28. oktobra o. g. izabrani ovako: J. M. O. 8 mandata, Radikali 2, Zemljoradnici 1. Ukupno 11 mandata.
Čim je predata prva kandidatska lista sporazumaša, istog časa nastao je pokret za građansku listu, koja je sastavljena i u zadnji čas kao druga predata. Za građansku listu postavlja se prognoza 2-8 mandata.
Prema tome postavlja se kao vrlo vjerojatna ova prognoza: J. M. O. 5 mandata, Građanska 3 mandata, Radikali 2 mandata, Zemljoradnici 1 mandat. Ukupno 11 mandata, koliko se i bira.
S. Mujezinović
(JL, 06. 10. 1928)
GLAVNE SKUPŠTINE U MAGLAJU
Maglaj 4. marta.
Dobrovoljna vatrogasna četa u Maglaju održala je svoju glavnu skupštinu u vlastitim prostorijama kojoj su prisustvovali svi članovi. Nakon podnesenih izvještaja koje je skupština primila data je razrješnica starom upravnom i nadzornom odboru kojem je istekao mandat od 3 godine. Prešlo se na izbor nove uprave u koju su izabrani gg. predsjednik Sulejman Mujezinović, zapovjednik Džemal Mulić, podzapovjednik Mustafa Jusufbašić, sekretar Salim Mulalić, blagajnik Ibrahim Smajić, spremištar Žiga Kajzer, Meho Đonlić, Omer Bašić i Omer Ahmedbegović.
Za skupštinu vatrogasne zajednice u Banjaluci, kao delegat jednoglasno je izabran predsjednik Sulejman Mujezinović.
Muslimansko pokopno društvo »Utjeha«, održalo je svoju glavnu skupštinu kojoj je prisustvovao veliki broj članova. Predsjednik g. Ibrahim Čejvan otvorio je skupštinu, zahvalivši se prisutnim te i ovom prilikom objasnio prisutnima korist društva. Iznosi broj umrlih članova. Izvještaj tajnika i blagajnika podnio je Suljaga Numanović. Društvo broji 170 članova. Postignut je primitak din 10.688.40. Izdatak Din 3.422. Na uložnoj knjižici u Poštanskoj štedionici Din 7.500. Izabrana je nova uprava koja će se konstituisati na prvoj sjednici i to gg.: IbrahimČejvan, Muharem Bradarić, Hasan ef Hadžić, Suljaga Numanović, Mustafa Hodžić, Alija Mujanović, i Began Karahusić. Zamjenici: Mustafa Alibarjaktarović, Ibro Mrvoljak i Zajim Mehinagić. Nadzorni odbor gg.: Osman ef Muradbašić, Ibrahim ef Krzić i Mehmedali ef Smajlagić. Zamjenici gg.: Ibro Hodžić i Hazim Ustalić.
Izjava. U broju 60. od 6. jula 1912. lista Zemana izišao je lažan dopis bez potpisa na našeg ovomj. školskog starješinu Zulfikara Beharića, naime da on živi s nama gragjanima u mržnji i još tome slično.
Mi našim vlastoručnim potpisima izjavljujemo da je gornji dopis skoro neistinit, te naprotiv tvrdimo da je dotični s nama u slozi i ljubavi i da svoju službu vrši na potpuno zadovoljstvo nas gragjana.
Ujedno napominjemo da je gornji dopis potekao od jednog kompetenta koji reflektira da bude premješten u Maglaj na g. Beharića mjesto.
Maglaj, 13./7. 1912.
Ibrišaga Sečić, Ibrahim Muradpašić, Mehmed Alija Terzimehić, Arif Terzimehić, Ibrahim Hereg, Milan Ilić, Simo Ilić, Aleksa Arsenović, Muradbašić Osman, Muradbašić Salih, općinski vijećnik, Halil Osmanagić, Spasoje Gojković, Osman Bradarić, Meho Bradarić, Husnija Bradarić, Mehmedalija Kalfić, Hasan Kalfić, Salamon Albahari, Suljaga H. Numanović, Mustafa Bašić, Čejvan Hafiz Nurija, I. Mualim, Gjonlić Sabitaga Osmanagić, Mulabdić Šuaib, Mulabdić Sulejman, Mustafa Karamehić, Salih Karamehić, Ibrahim Karamehić, Habibija Karamehić, Nuraga Molić, Hivzo Molić, Sulejman I. Terzimehić.
Za nišane merhum Ćazimove skupio je u Maglaju Osman ef. M u r a d b a š i ć od januara do marta o. g. svotu od 348 kruna, a darovaše je ovu poštivaoci našeg neumrlog pjesnika rahmetli Musa Ćazima:
po 100 K
Mustajbeg H. Uzejrbegović;
po 20 K:
Mehaga Mačković, Mehaga Pašukan, Husejn Mulalić, Zajim Džinić (Rečica) i Hasan Mulabećirović (Doboj);
po 10 K:
Dželal Smajlagić, Ibrahim Mačković, Mehmedalija Smajlagić, Suljo Mujezinović, Mehmed Mulalić, Nurija Smajlagić, Sulejman Herceg, Hafiz Ibrahim ef. Ibrahimefendić (Doboj), Meho Bradarić i Osman Muradbašić;
6 K:
Sadik Obralić;
po 5 K:
Sulejman Mulahasanović, Pašaga Arifagić, Hasan Ruvić, Asif Smajić, Jakub Hajrulahović i Fadil Muradbašić;
po 4 K:
Osman Obralić, Meho Emrić i Jusuf Subašić
Edhembeg Uzeirbegović 10 К;
GODINE PRED RAT
O prilikama u Maglaju i njegovoj široj okolini u godinama pred aprilski rat 1941. nema objavljenih izvora osim već spomenutih sitnih vijesti u »Politici« i nekoliko kraćih članaka u »Radničkom tjedniku«. Slično je i sa ustaničkim danima jer je jedini objavljeni rad koji tretira taj period knjiga TodoraVujasinovića »Ozrenski partizanski odred« u kojoj se o prilikama i događajima u Maglaju i maglajskom području govori onoliko koliko je bilo potrebno za cjelovitu obradu teme. No, iz perioda NOR-a i socijalističke revolucije (naročito prve godine) sačuvana je relativno bogata dokumentacija razne provenijencije (partijska, partizanskih jedinica i jedinica NOV, ustaška, domobranska, četnička itd), koja je uglavnom i objavljena, pa je i obrada toga perioda, i pored zanatskih praznina, utoliko lakša.
Znajući za oskudnost podataka o predratnom periodu OK SK BiH je pokrenula akciju za sakupljanje što većeg broja sjecanja (memorska građa) učesnika predratnog revolucionarnog radničkog pokreta i NOR-a koja u mnogo čemu popunjavaju postojeće praznine, a za analizu prilika i događaja u godinama pred aprilski rat su jedini izvori.
EKONOMSKE PRILIKE
Ranije sam već govorio o sporom ekonomskom razvitku, tačnije klasičnoj ekonomskoj stagnaciji Maglaja u godinama između dva svjetska rata. Industrije nije bilo, stanovništvo se skoro isključivo bavilo poljoprivredom, a u Maglaju je radilo nekoliko trgovačkih i zanatskih radnji i nekoliko raznih ugostiteljskih objekata.
Izvan ovih djelatnosti bilo je i nešto zaposlenih, pretežno sezonskih, radnika u »Šipadu« iz Zavidovića i na sječi šume na Ozrenu za pilanu u Bosanskom Petrovom Selu, te na željeznici (uglavnom u radioni u Usori). Prema jednoj procjeni bilo je prije rata u oblasti zanatstva zaposleno oko 100 ljudi, oko 150 ih je imalo stalno zaposlenje u državnoj službi, na željezničkoj stanici, pošti, sudu i prosvjeti, a preko 91% stanovništva bavilo se poljoprivredom, pri čemu je uzimanje zemlje na »polovinu« ili »trećinu« bila dosta raširena pojava.
U takvoj situaciji pritisak nezaposlene radne snage bio je ogroman, što je takođe doprinosilo povećanju stepena eksploatacije seljaštva. »Svakog dana na čaršiji su se mogle vidjeti grupe ljudi sa motikama, srpovima, kosama koji su čekali da ih neko pozove na okopavanje kukuruza, kosidbu, žetvu ili da iscijepaju tovar drva«.
Nadnice (dnevne zarade) su bile izrazito niske. Dok su nadnice sezonskih šumskih radnika iznosile 8 do 12 dinara nadnice ostvarivane na poljoprivrednim radovima padale su čak i na 5 dinara, a za kosidbu 8 do 10 dinara. U isto vrijeme tovar drva prodavan je za dva do dva i po dinara. Oni koji su dotjerali drva u Maglaj čekali su satima na kupce jer su »gazde u čaršiji obično čekale i tek nakon nekoliko sati, kada se konji u more i ne mogu više da stoje, kupovali drva što je više ličilo na ucjenu i maltretiranje«.
U isto vrijeme ni eksploatacija čaršijske sirotinje u Maglaju nije bila manja. Šivanje košulje plaćalo se jedan i po, a šivanje pantolona dva i po dinara, dok su za jedan sašiveni mantil dvije siromašne učenice povremene ženske stručne škole dobile po dva i po dinara. Sve to ukazuje na to da je veći dio stanovništva, kako na selu, tako i u gradu, živio veoma teško. Nizak nivo obrade zemljišta nije ni mnogim seoskim domaćinstvima, a posebno »napoličarima« obezbjeđivao vlastitu ishranu za cijelu godinu. Tome je doprinosila poreska politika i prezaduženost sela, karakteristična, uostalom, ne samo za maglajsko područje. Da bi platio porez i vraćao dugove seljak je morao da prodaje žito ujesen, kada su cijene najniže, tako da je većina porodica imala vlastitu hranu »do Božića«. Tada se te porodice ponovo zadužuju da bi žito kod maglajskih trgovaca, razumije se po drugim cijenama, ili da posuđuju žita koga su poslije žetve morali vraćati u dvostrukom obimu (za 100 kg vraćalo se 200 kg). Bilo je godina kada su mnoge porodice, naročito u brdovitim selima, u proljeće i početkom ljeta gladovale. Karakterističan primjer zelenaškog kapitala bila je »Privredna banka« čije zajmove su seljaci koristili pod veoma nepovoljnim uslovima jer je provizija iznosila 24% i više.
PROSVJETA, ZDRAVSTVO
Podaci o stanju prosvjete dati u uvodnom dijelu nisu se bitno promijenili ni do 1941. godine. Na sadašnjem maglajskom području radilo je 10 osnovnih četvororazrednih škola sa ukupno oko 750 učenika. Zato je sasvim razumljivo što je procenat pismenog stanovništva bio stvarno neznatan iako je bilo slučajeva, naročito od pojave revolucionarnog radničkog pokreta, da se formiraju analfabetski tečajevi u nekim selima. Naime, od ukupno deset učitelja bilo ih je nekoliko vrlo naprednih: Dušanka Vajić (raniji član Komunističke Partije) u Trbuku, Kosta Trifković u Bočinji, Dejan Čudić, a kasnije Milan Dević u Brezicima, koji su svoje obaveze učitelja shvatili znatno šire nego što je sama razredna nastava. Tako je, na pr, Kosta Trifković sa Milanom Jovanovićem organizovao za stanovnike sela Bočinje priredbu na kojoj je izveden komad »Voda sa planine« R. Plaovića i M. Đokovića, Dejan Čudić je održavao večernje tečajeve za opismenjavanje odraslih u Brezicima koristeći te tečajeve i za to da seljacima objašnjava suprotnosti tadašnjeg društvenog uređenja, a slično su djelovali i članovi Partije i njeni simpatizeri ili članovi SKOJ-a (napr. analfabetski tečaj za seljake sela Ošve koji je organizovao Milan Jovanović u zimu 1940/1941. godine).
Taj rad je, razumije se, imao dalekosežne posljedice pa je, napr. nekoliko bivših učenika Dušanke Vajić učestvovalo u narodnooslobodilačkoj borbi, u selu Brezicima je već 1938. formira na sindikalna organizacija,a 1941. to selo je izabrano za centar organizovanja ustanka na Ozrenu itd. No, sve te akcije, ma koliko bile značajne već samim tim što su preduzimane, nisu mogle zbog ograničenog obima i vremena (tri-četiri godine pred rat ) da znatnije utiču na podizanje opšteg kulturnog nivoa stanovništva, što bi se odrazilo na sve vidove života — od suzbijanja nazadnih običaja do unapređivanja načina obrade zemljišta i poboljšanja zdravstveno-higijenskih prilika.
Preštampano, Salim Nalić:
Neki podaci o predratnom životu i radu omladine i uticaju KPJ u Maglaju:
»Svakog dana na čaršiji su se mogle vidjeti grupe ljudi sa motikama, srpovima, kosama, čekajući da ih neko pozove na okopavanje kukuruza, kosidbu, žetvu, ili da iscijepaju tovar drva. Oni su radili od jutra do mraka za mizernu nadnicu zadovoljavajući se više s tim da se toga dana prehrane na njivi age ili gazde. Kukuruza (kukuruzni hljeb) je bila osnovna ishrana. Pogača ili hljeb jeli su se za praznike i možda donošeni bolesnim. Brašno i žito (kukuruz) kupovno je na kilogram, a ostale namirnice (šećer, kafa, zejtin, so i gas) kupovane su kad se to moglo na »frtalje« i »dece«. Oblačilo se i obuvalo za praznike i to onaj tko je mogao, a ostali, naročito djeca nosila su zakrpanu odjeću i išli bosa dokle god se mogla podnositi hladnoća«.
Kada se opštoj slici prosvjetnih prilika doda da je prije 1941. godine na maglajskom području zdravstvene usluge stanovništvu pružao samo jedan ljekar, kome je pomagao jedan bolničar, postaju sasvim razumljivi podaci o niskom opštem kulturnom nivou stanovnika Ozrena (mnogobrojne praznovjerice i slicno) koje je dao Dr Milenko S. Filipović u svom etnološkom prikazu pod naslovom »Ozrenjaci ili Maglajci«. Nema nikakvih indicija na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je u drugim dijelovima maglajskog područja u tom pogledu situacija bila bolja.
DRUŠTVENI ŽIVOT, NACIONALNI ODNOSI
Sve do početka djelovanja revolucionarno orjentisane omladine, među kojom je bilo i nekoliko studenata beogradskog univerziteta koji su bili simpatizeri Komunističke partije i povezani sa članovima Partije, društveni život u Maglaju odvijao se u okvirima građanskih društava i udruženja »Prosvjeti« »Gajretu«, Sokolskom društvu, Muslimanskom klubu i Srpskoj čitaonici, pri čemu su dvije posljednje institucije imale najvažniju ulogu. Već i iz njihovih naziva vidi se da su bila osnovana na nacionalnoj, tačnije konfesionalnoj osnovi. Osim Sokolskog društva koje je pokušavalo da privuče sve »konstruktivne državne elemente« sva ostala su bila zatvorena za pripadnike drugih nacionalnosti, a to znači da da su djelovala na klasičnim građanskim osnovama i u okvirima tadašnjeg heterogenog bosansko-hercegovačkog kapitalističkog društva.
Osnivače i uprave Muslimanskog kluba i Srpske čitaonice činili su, razumije se, činovnici, trgovci, zemljoradnici i propali age i begovi pa su to i bile nekakve u koje je navraćao po koji zanatlija, a preko ljeta nešto srednjoškolaca i studenata, a u koje sirotinja nije zalazila. U njima je vladala ukočenost koja je trebala da znači dostojanstvanost i učmalost koja bi bila razbijena samo u takvim situacijama kao što su bili izbori i tada bi se pretvorili u političke punktove ove ili one buržoaske političke grupacije.
Uprkos svemu tome, takve nacionalne odvojenosti u društvenom i političkom životu, za međunacionalne odnose se ne bi moglo reći da su bili loši, zatrovani. To se može reći kako za sam Maglaj tako i za maglajsko područje. Primjer da Srbi i Muslimani zajedno podižu crkvu, a zatim džamiju, danas bi bio bizaran primjer međunacionalne trpeljivosti i sloge, ali u vremenu o kom govorimo takav događaj je imao znatnu političku težinu. Da međunacionalni odnosi nisu bili zatrovani (mada ne tvrdim ni da su bili dobri) govori i uspješno djelovanje grupe naprednih omladinaca na međunacionalnom zbližavanju srpske, muslimanske i hrvatske omladine u Maglaju, s jedne, i seoske i čaršijske omladine, s druge strane, koje je trajalo svega 3-4 godine pred rat (o čemu ću govoriti kasnije) kao i činjenica da za vrijeme NOB-e na maglajskom području nije bilo bratoublačke borbe između Srba i Muslimana izuzev zločina pojedinaca.
Međutim konstatovana nacionalna odvojenost (na konfesionalnoj osnovi) omogućavala je vladajućem sloju činovnika, trgovaca, gazda da u vrijeme izbora dosta široko manipulišu narodnim masama i postižu svoje ciljeve. Takav slučaj, koji ilustruje, bio je i 1935. godine u tzv. Petomajskim izborima. Tada su u Maglaju istaknute tri liste, dvije Udružene opozicije i vladina lista.
Nosilac prve liste Udružene opozicije bio je učitelj u penziji Osman Muradbašić koji je za svog zamjenika odredio katoličkog svećenika Tona (uhvaćen i strijeljan 1943. godine, kada su naše snage oslobodile Bijeljinu, kao njemački špijun). Nosilac druge opozicione liste bio je Spasoje Gojković, dobrovoljac u I svjetskom ratu i opozicionar vladajućem režimu. Nosilac vladine liste (Bogoljuba Jevtića) bio je trgovac Aleksa Jovanović, rukovodilac Sokolskog društva, koji je za zamjenika odredio Begana Karahusića, takođe trgovca iz Maglaja.
Kombinacije Muradbašić-Ton i Jovanović-Karahusić trebale su da privuku glasove Hrvata Muradbašaću, a glasove Muslimana Jovanoviću. Hrvati su, istina, glasali za Muradbašića, ali ne zbog njegovog zamjenika Tona nego zato što je Udruženu opoziciju predvodio Vlatko Maček. Muslimani su takođe glasali za Muradbašića jer je bio predsjednik Spahine Jugoslovenske muslimanske organizacije, a Jovanović je dobio glasove Srba i nekolicine činovnika i trgovaca drugih nacionalnosti koji su se plašili za svoje položaje ili da ne izgube povlastice koje su uživali.
Kako su izbori bili javni, za drugog, naprednijeg, kandidata opozicije Spasoja Gojkovića glasali su samo neki napredniji zanatlije i radnici, te nešto seljaka (Brezici). Tako je manipulisanje masama dobilo svoj klasični izraz – poslanik Muradbašić je ubrzo poslije izbora zajedno sa svojom JMO istupio iz opozicije i prošao novoj vladinoj grupaciji Milana Stojanovića, Jugoslavenskoj redikalnoj zajednici ili »Jerezi«.
Prof. Miodrag ČANKOVIĆ
(Objavljeno u listu “NATRON” br. 201, 24. 05. 1974)
(Uz naslovnu stranu)
KURŠUMLIJA DŽAMIJA U MAGLAJU
Srednjevjekovni utvrđeni grad Maglaj, na desnoj strani rijeke Bosne na jednom obronku Ozren planine, potiče iz 15 vijeka, a spominje se prvi put godine 1503, pošto je već došao u ruke Turaka. Tada se ispod utvrde razvi varošica koja svojim slikovitim starobosanskim izgledom danas privlači pažnju svih kulturnih putnika koji prolaze pokraj Maglaja. Ovoj živopisnoj varošici sa prostranim, još prilično očuvanim zidinama srednjevjekovnog utvrđenog grada i impozantnom sahat-kulom daje glavni urbanistički akcenat Kuršumlija džamija, koja se ponosno diže u samom centru varošice. Džamija je sagrađena u drugoj polovini 16. vijeka a osnivač joj je Kalavun Jusuf-paša Budimlija, o kojem inače nema nikakvih sigurnih podataka. Narod priča da je Jusuf-paša bio budimski vezir a njegova džamija naziva se Kuršumlijom zato što je pokrivena olovom (Turski kuršum znači olovo). Za vlade sultana Abdulaziza (1861-1876) izvršeni su na džamiji opravci iz sredstava koja je u tu svrhu dodijelio ovaj sultan (18 000 groša).
Monumentalana zgrada ove džamije spada među najljepše arhitektonske objekte iz turskog doba Bosne i Hercegovine, te se može uspješno takmičiti sa nadaleko poznatom Aladža-džamijom u Foči. Šta više, neki tvrde da njena divna munara svojom elegancijom i skladnošću proporcija nadmašuje munaru Aladža-džamije. Nema sumnje da ornamentalni motivi stalaktita ispod šerefe predstavljaju vrhunac orijentalne sklupturne umjetnosti kod nas. Unutrašnjost zgrade u skladu je sa cjelinom i sa sofama koje su slične sofama Gazi-Alipašine džamije u Sarajevu. Nažalost, prilikom prepokrivanja sofa u novije vrijeme kubeta su dobila šiljat oblik, što umanjuje spomeničku vrijednost objekta i šteti mu u estetskom pogledu. I okolica džamije prilagođena je ljepoti zgrade, pošto su nadgrobni spomenici u haremu brižljivo istesani i lijepo ornamentirani. (“Glasnik VIS-a” 1954 godine)
Od pretsjednika Vakufskog povjereništva u Maglaju Ustalića primili smo ove podatke o Kuršumliji džamiji u Maglaju:
Građena je po prilici prije 380 do 390 godina, a da li je ovo tačno ili nije teško je ustanoviti jer je tarih iznad vrata skinut i odnijela ga je soldateska Princa Eugena Savojskog. Isto tako skinuta je i odnešena pozlata ispod šerefeta kao i zlatni alem sa munare. Džamija je podignuta na inicijativu nekog Kalaun Jusuf-paše, navodno onda Budimskog vezira. Ko je to Kalaun Jusuf-paša Budimski vezir teško je utvrditi s razloga što su dvojica-trojica turskih guvernera u Madžarskoj nosili to ime tj. Kalaun Jusuf-paša.
Pošto je ovaj kraj osim stare tvrđave, koju su navodno gradili domaći bosanski vladari (obzirom na primitivne zidove) nema inače velikog značaja, pretpostavlja se da je ova džamija podignuta na žalbu više Maglajlija, koji su se po svoj prilici naročito istakli u borbi u nekoj bitci, valjda u Rusiji i Poljskoj itd. Postoji tradicija da je neki od tih Kalaun Jusuf-paša bio zapovjednik u toj nekoj bitci gdje su se Maglajlije istakle.
Takođe postoji tradicija da je ova džamija u prvi kraj bila pokrivena sa tri sloja borove-lučeve daske, gdje se ova smola stopila u jednu cjelinu i tako dulje vremena odolijevala kišama i snijegu. Ipak je još za turske uprave u ovim krajevima ta borova daska skinuta, a džamija je pokrivena olovnim pločama, te je i prozvana “Kuršumlija” džamija.
S južne strane, za velikih ljetnih vrućina te olovne ploče mjestimice su se i rastopile, pa je krov tokom vremena popravljan. Za vrijeme austro-ugarske uprave, a prije Prvog svjetskog rata također je dio krova s južne strane popravljan.
Postoji priča da su neki majstori prilikom izvođenja tih popravaka (majstori koji su pripadali hrišćanskoj vjeri), tražili da im se za to što su se izlagali velikoj opasnosti na krovu, nabavi malo rakije. Ondašnji članovi Vakufskog povjerenstva nisu našli shodno da im izađu u susret, jer se radilo o džamiji gdje alkohol nije smio doći u obzir. Zbog toga su ovi majstori našli način, da se osvete Vakufskom povjerenstvu i ostavili negdje neku šupljinu, pa se posljedica toga i dan-danas osjeća na moleraju pod kubetom južne strane.
Za vrijeme austro-ugarske uprave, kada je ovdje služio u svojstvu kotarskog pretstojnika baron Berns džamija je iznutar sva molovana na trošak ondašnje Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu. 1902 godine vjetar je iznad šerefeta prelomio munaru, koja je nanovo sazidana i alem postavljen.
Također se pripovijeda da je bivši općinski načelnik kao i član Vakufskog sabora Mustajbeg Uzeirbegović također molovao iznutra ovu džamiju o svome trošku.
Za vrijeme službovanja u Maglaju kotarskog pretstojnika Jula nabavljen je za ovu džamiju i jedan ogroman ćilim. Govori se da je to darovala ili Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, ili možda ondašnji poglavar Barun Apel.
Karakteristično je za ovu džamiju i sljedeće: Ona je sazidana od tesanog kamena. Koliko je bio visok jedan kamen u jednom pasu ili sloju, toliko je bio visok svaki kamen u tom pasu. Sa sjeverne strane harema ove džamije ozidana je i napravljena česma, da se tu može uzimati abdest. Ova česma prozvana je Hadžina voda. Vjerovatno je ona podignuta na inicijativu nekog hadžije, o čemu ništa potanje nije poznato.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata jedan župnik iz Radunica, srez Maglaj, tvrdio je da se ova česma tačno zove Katarinina voda. Također je on tada tvrdio, da je sav ovaj tesani kamen od koga je sazidana ova džamija donešen navodno od nekakve Katarinine crkve, koja je navodno postojala negdje na Krsnom Polju, 6 do 7 km uzvodno uz rijeku Bosnu, s desne strane. Međutim to je bila prosta izmišljotina. Kamen od koga je sazidana džamija, usječen je u Visu u selu Smrdin, južno od Maglaja 10 do 12 km i muslimani maglajski bili su onda (kada je džamija podignuta) u punoj mogućnosti da taj kamen u majdanu usijeku i dovuku u Maglaj.
Napred navedene podatke dao je Muratbašić Osman, penzioner.
Maglaj, dne 10/2 – 1959. godine.
Članak objavljen u “Glasniku VIS FNRJ” godine 1959, 140-149. strana.
TV Zaboravljeni Maglaj - Dokumentarni program 