Merhum Mujaga Osmanagić
iz Maglaja
Iz obične građanske kuće u Maglaju, rođen negdje. 1875., od oca merhum Osmanage Osmanagića, nekadanjeg posjednika. Jedva da je Mujaga imao koji razred osnovne škole, ali od prirode inteligentan, dotjerivao se lektirom i u praktičnom životu očuvao sa starijim bratom merhum Ibrahimagom iza oca naslijeđen priličan osrednji posjed i podizao ga, ali 1918. izgubi sve potezom pera agrarne reforme. Srećom sačuvao je dosta slobodne zemlje, na kojoj je držao dosta blaga i živio do 1941., kada mu jedne noći prilikom četničke navale sve plamen uništi. Ovo iza travnja 1941. do 11. srpnja 1942. proživio je nešto u Tuzli a nešto u Žepču kod rođaka Halila Osmanagića, šumara, gdje ga i smrt nađe 11. srpnja o. g.
Vrlo je interesantan merhum Mujaga svojim životom i nazorima, pa zaslužuje i više pažnje od obične uspomene, koju mu kao rođak i prijatelj i dobar poznavalac želim među nama da sačuvam.
Medu prvim našim mladićima, koji su god. 1885. sabrani, iz svakog grada po jedan, u Sarajevo u Morića han, prvi naš konvikt uređen za našu školsku mladež od strane naše centralne vakufske uprave, dođe Mujaga Osmanagić. Ali tu provede samo jednu godinu i vrati se kući u Maglaj. Kad je ovdje svršio osnovnu školu, stupi u porezni ured kao vježbenik, gdje ostade 7—8 godina. Teška služba za njegov slabašni organizam prisili ga, da se okani službe, gdje je već bio postao oficijal. Česta posjeta liječniku svrati pažnju liječnika na Mujagu, pa kad saznade za njegove privatne prilike, da je on inače mali posjednik, udari ga liječnik grditi, šta će njemu činovnička karijera kad može da živi kao samostalan čovjek. I on se okani službe.
Nastanivši se u Milinu Selu nedaleko postaje Puračić, gdje je imao i dosta kmetova a i svoje slobodne zemlje, otpoče novi život. Našao je, tu puno zanimljivosti, i od prije je uživao u gajenju domaćeg blaga, i sad brzo njegov stan oživje od živadi, stoke i blaga svake ruke. Nabavljao je stručne gospodarske knjige i čitao puno, ali mučila ga najviše indolencija seljaka, koji nijesu bili pristupačni ničem novom; ta oni nijesu mogli da se otresu mnogih navika za koje i oni uviđaju, da su im na štetu.
Živeći tako osamljen, on se češće zabavljao i raznim spravama, bez ikakve prethodne obuke umio je kao pravi sahačija rastaviti i opet sastaviti svaki sat, šivaći stroj isto tako je popravljao i radio na njemu, popravljao gramofon, pušku, po nacrtima iz stručnih listova pravio praktičnu pušnicu za sušenje šljiva, a po običnom kazivanju jednoga, koji je vidio suhi mlin u Slavoniji, i on napravi model toga mlina, za koji jedan stručnjak reče, da je u teoriji posve dobar, samo što mu razni dijelovi nijesu međusobno u pravoj harmoniji.
Puno je muke imao, dok je seljake sklonio, da se u njihovu selu sagradi škola. Poklonio je za to dobro zemljište, ali seljaci se onda uhvatiše za jednu sitnicu, da buduća škola ne će biti točno na sredini sviju mahala, koje sačinjavaju područje škole. Konačno se našlo i takvo zemljište, koje se zamjenom za poklonjeno dobilo za školu.
Interesantan je slučaj merhum Mujage sa jednim kotarskim predstojnikom, s kojim je on za vrijeme svoje službe u poreznom uredu bio kao i drugi činovnici u odnosu podređenog, a u privatnim sastancima u čitaonici, na kuglani i t. d. bio je među njima čak drugarski odnos. Ali Mujagu je porazilo predstojnikovo držanje u jednoj raspravi, gdje je on nastupio kao aga prema svome kmetu. Jedan mu kmet umro, žena mu se udala u drugo selo i posve raskrstila sa kmetovskim selištem prvog svog muža. Mujaga traži, da se kmetovski odnos na toj zemlji briše, čemu se bivša kmetica ne protivi. Na to g. predstojnik istupa kao branilac kmetice i ne da, da se taj odnos briše, ne da da njezino kmetovsko pravo utrne. Taj je istup Mujagu prenerazio i nije mogao, da predstojniku poslije u privatnom razgovoru ne prigovori. Ali mu predstojnik očita bukvicu kao đaku, da on ne razumije situaciju, on treba da zna, da je Austrija došla za to da uzme raju u zaštitu, a on kao aga, neka traži sebi naknadu, ima zemlje dosta, a ako je nema, neka se nagađa s kmetima i neka mu kmeti nagodbom ustupe neki dio zemlje, pa neka radi, drukčije ne može biti. I taj je slučaj doprinio da se on nastanio u svom selu.
Međutim kasnijim rješenjem agrarnog pitanja bio je uopće razočaran, a još više zakonom iza šestog januara, pa prvih godina nije uopće htio, da kod vlasti ističe zahtjev na svoje uzurpirane zemlje i šume; toliko je bio ogorčen na razne postupke vlasti. Shvaćao je to pitanje suviše patriarhalno. Ako je, kaže, ovo država, ona treba da uzme u zaštitu moje pravo.
Puno se bavio i čitanjem, prilično je bio savladao i njemački jezik i koristio se dosta stručnom literaturom na tom jeziku.
Merhum Mujaga bijaše jedan poseban čovjek, pogriješio je što nije udario temelj porodici, on se nije ženio, pa se i zbog toga dosta mučio deverajući sa slugama. Inače je bio povučen, samotan, a mirne ćudi, blag i mehak. Pomagao je vrijedne i siromašne, a mrzio i progonio lijenčine prekoravajući ih cijeloga života zbog učmalosti i nehaja. Lijepu je uspomenu ostavio u svojoj sredini. Allah rahmetejle!
Edhem Mulabdić
Dne 7. o. obdržavala se kotarska vakufska skupština ovd. kotara, u prostoriji Mektebi-ibtidaije, i to: Jednoglasno za članove izabrani su: Ibrahim ef. Kadić, šerijatski sudija, H. Mehmed-aga H. Omersoftić, Mahmut beg Širbegović, Mustaj beg H. Uzeirbegović, Mujaga Osmanagić i Mehaga Mačak, te je prvi izabran za predsjednika, našto je svojevoljno odstupio i zahvalio skupštinarima, te je došao za predsjednika H. Mehmedaga H. Omersoftić, za potpredsjednika Ibrahim ef. Kadić, a potonja četvorica za članove; za zamjenike: Sinan ef. Bečirović, Hafiz Sulejman ef. Ibrahimefendić i Mula Mehmed Idrizović; a za članove u okružju izabran je Mustaj beg Uzeirbegović i Mahmut beg Širbegović.
TV Zaboravljeni Maglaj - Dokumentarni program 