Nekoliko članaka objavljenih u Sarajevskom dnevniku početkom 1946. vezanih za kažnjavanje “špekulanata” i oduzimanja imovine

Suđenje špekulantima u Maglaju

Maglaj, 15 januar. Na Sreskom sudu u Maglaju radi špekulacije kažnjeni su: Husein Mulalić na tri mjeseca prisilnog rada sa lišenjem slobode i 10.000 dinara globe radi toga što je prodavao karbit iznad određene cijene, Dželal Smailagić na 5 mjeseci prisilnog rada sa lišenjem slobode, te sa 10 hiljada dinara globe što je skuplje prodavao kožu od određene cijene i Osman Obralić na 3 mjeseca prisilnog rada i 8.000 dinara globe što je skuplje od određene cijene prodao kantu.

(S. dnevnik, 16. 1. 1946)

KONFERENCIJA PRISUDITELJA U MAGLAJU

Maglaj, 23 januar. Danas je održana konferencija prisuditelja Sreskog narodnog suda u Maglaju. Konferencija je sazvana u svrhu upoznavanja prisuditelja sa njihvim zadacima i dužnostima, a najviše po pitanju upoznavanja zakona o pekulaciji i sabotaži.

U preunoj dvorani Sreskog narodnog suda potpretsjednik suda, drug Mehmed Kozić upoznao je prisutne sa zadacima i dužnostima prisuditelja. Zatim su prerađene neke najvažnije tačke Ustava. Kao zadnja i najvažnija tačka ovog savjetovanja bilo je upoznavanje sa Zakonom o špekulaciji i privrednoj sabotaži. Referent je podvukao zadatke svih prisuditelja u zalaganju za poboljšanje ekonomskih prilika u maglajskom srezu. Isto tako istakao je važnost u aktiviranju i upoznavanju širokih narodnih masa, a naročito seoskih u borbi protiv špekulacije. Prisutni su izlaganje saslušali sa velikom pažnjom.

(S. dnevnik, 24. 1. 1946)

Suđenje špekulantima u Maglaju

UPRAVA RADNIČKO-NAMJEŠTENIČKE ZADRUGE RIJEŠENA JE KRIVNJE

Maglaj, 28 januar. Pred Sreskom narodnim sudom u Maglaju vodila se vrlo interesantna rasprava po Zakonu osuzbijanju špekulacije i privredne sabotaže. Odgovarala je uprava Radničko-namješteničke zadruge u Maglaju protiv koje je podnio prijavu referent za suzbijanje cijena pri Sreskom narodnom odboru. Na ranijem suđenju sud je donio odluku kojom se urava zadruge oslobađa krivnje, ali je sudski postupak ponovo poveden na zahtjev Javnog tužioca za okrug Doboj. Prijava tereti upravu zadruge da je prodavala šećer, kafu i bonbone po višim cijenama nego što su odobrene.

Iz saslušanja i pretresa, koji je vođen u Sreskom narodnom sudu u prisustvu građanstva pretreseni su svi detalji u vezi sa ovim postupkom. Iz saslušanja članova uprave zadruge i priloženih dokaza sud je došao do uvjerenja da uprava Radničko-namješteničke zadruge nije kriva i riješio je krivnje. Iz priloženih dokaza uprave zadruge vidljivo je teško stanje zadruge u njenom formiranju, zatim poslovanje bez zarade u čemu se zadruga rukovodila odredbom Ministarstva trgovine i snabdijevanja Narodne vlade B. i H. po kojoj zadruga ima pravo na zaračunavanje bruto zarade od 15 posto što ona nije zarađivala ni onda kada je robu skuplje prodavala. Pored toga zadruga je imala po izjavi uprave i velike režijske troškove kod prebacivanja žitarica i soli – zbog toga što u mjestu nema mosta te je povišenjem cijena na bonbonima kao luksuznom artiklu nadoknadila štetu izazvanu skupim prenosom žitarica i soli.

Izvidni postupak sud je vodio 3 sata, pretresavši sve momente, koji bi mogli osvijetliti pravedno donošenje presude, te je po vijećanju suda uprava zadruge riješena krivnje. Pored toga pred sudom za suzbijanje špekulacije i nedopuštene trgovine vođeno je više rasprava, te su donešene i osude. Tako je osuđen opančar Hasanić Husein na 1 mjesec prisilnog rada sa lišenjem slobode i oduzimanjem cjelokupne zaplijenjene robe zato što je skuplje prodavao opanke; Terzimehić Sejfulah na 5.000 dinara novčane kazne zato što je kupovao sapun preko maksimirane cijene; Ibrahim Mulamehić na 3 mjeseca prisilnog rada sa lišenjem slobode zbog toga što je skuplje prodavao sita; Hamdo Agić na 3000 dinara novčane kazne radi skuplje prodanog konca. – Z. S.

(S. dnevnik, 29. 1. 1946)

SUĐENJE ŠPEKULANTIMA U MAGLAJU

Maglaj, 5 februar. Pred narodnim sudom u Maglaju održano je suđenje po Zakonu o nedopuštenoj špekulaciji i privrednoj sabotaži sekretaru i poslovođi Zemljoradničke zadruge Maglaj-grad, radi toga što je u toj zadruzi prodana roba skuplje od određene cijene.

U toj zadruzi prodane su dvije polovne haljine po 150 dinara mjesto po 80, koliko su bile procijenjene.

Sekretar zadruge Naim Mehinagić brani se da kod razvrstavanja robu nije mogao pravilno ocijeniti. Poslovođa zadruge Aziz Omersoftić veli da je robu primio bez zaduženja, a po cijeniku kojeg je izdao ONO cijena štofanoj haljini je 150 dinara. – Nakon ispitivanja svjedoka sud je proglasio krivim oba optužena, pa je kaznio Naima Mehinagića sa 6 mjeseci prinudnog rada, a Aziza Omersoftića sa 4 mjeseca prinudnog rada i novčanom kaznom od 8000 dinara. – Z. S.

(S. dnevnik, 6. 2. 1946)

SUĐENJE ŠPEKULANTIMA U MAGLAJU

Maglaj, 6 februar. Pred Sreskim sudom u Maglaju održano je nekoliko pretresa po suzbijanju nedopuštene trgovine. Obnovljen je postupak protiv Husejna Mulalića, trgovca iz Maglaja, koji je bio ranije kažnjen radi skuplje prodavanog karbita po cijeni od 25-30 dinara. Sud je donio zaključak da je imenovani kriv, a i on sam krivnju priznaje, te ga osudio na tri mjeseca prisilnog rada i 18.000 dinara globe. Zatim je donesena presuda Idrizu Kadribašiću, cipelaru iz Maglaja, koji je prodavao ženske cipele po 1800 dinara. Sud ga je osudio na tri mjeseca prinudnog rada, uzevši u obzir vrlo siromašno stanje osuđenog. Kupci cipela Teodora Stojanović i Mara Vasić kažnjene su sa po 500 dinara novčane kazne radi toga što su kupile robu po nedozvoljenim cijenama, a o tome nisu izvijestile narodne vlasti.

PRETRES RATNOM DOBITNIKU U MAGLAJU

Maglaj, 6 februar. Pred komisijom za ratnu dobit pri Sreskom sudu u Maglaju održana je rasprava po utvrđivanju ratne dobiti Hajdaru Arifagiću iz Maglaja. Po završenom pretresu komisija je donijela odluku kojom se Arifagić Hajdar iz Maglaja proglašuje ratnim dobitnikom zato što je kao državni službenik obavljao razne trgovačke poslove za vrijeme okupatorske uprave i na taj način postigao dobit u vrijednosti od 173.545 dinara, a u vremenu od 6 IV 1941 do 16 IV 1946 godine. Za vrijeme bivše Jugoslavije do 6 IV 1941 god. imao je nepokretnog imetka samo u vrijednosti od Din 2.800.- i svoje mjesečne prinadležnosti. Navedeni ratni dobitnik koristio je za vrijeme okupacije svoj privilegovani položaj, te je zgrnio toliku dobit da je podigao za sebe novu kuću za stanovanje, zatim počeo podizati još jednu zgradu, i kupio zemljište zvano “Borje” na kojem je podigao ljetnikovac. Pored naprijed navedene ratne dobiti pomenuti je nabavio raznog građevinskog materijala u većoj količini. Obzirom na izloženo, a pošto je ustanovljena ratna dobit, sud je donio odluku kojom se oduzimaju nekretnine ustanovljene da su nabavljene iz sredstava ratne dobiti kao i građevinski materijal, sve u iznosu od 173.545 dinara. – Z. S.

(S. dnevnik, 7. 2. 1946)

ZEMLJORADNIK – TRGOVAC TERZIMEHIĆ I NJEGOV ORTAK NA AGRARNOJ RASPRAVI U MAGLAJU POKUŠALI SU DA IZIGRAJU ZAKON O AGRARNOJ REFORMI

Maglaj, 7 april. Uz veliko interesovanje građanstva ovdje je održana agrarna rasprava Nazifu Terzimehiću. Nazif Terzimehić ukupno posjeduje 82 dunuma i 127kv. metara zemlje, te s njim živi i njegova sestrična koja posjeduje 20 dunuma zemlje. Terzimehić je po zanimanju trgovac. On je radio i danas radi u zajednici sa trgovcem Čejvan Ibrahimom iz Maglaja. Pored zemlje posjeduje i 2 kuće. Na raspravi Terzimehić je uporno dokazivao da je zemljoradnik.

Pretstavnik agrarnih interesenata Osman Idrizović daje svoj iskaz. On kaže: “Ovaj se nije ni javio da pada pod udar agrarne reforme. Bavio se stalno trgovinom”. Drugi agrarni interesenti kažu da je Terzimehić nedavno osuđen zbog špekulacije.

Žena Nazifova izjavljuje da je njihovo glavno zanimanje zemljoradnja i bijesno napada pretstavnika agrarnih interesenata. Na izjavu agrarnih interesenata koji su dokazali da je Terzimehić nezemljoradnik javio se Čejvan Ibrahim Terzimehićev ortak koji je počeo dokazivati da je Terzimehić zemljoradnik.

Poslije vijećanja komisija je donijela odluku kojom se Nazif Terzimehić proglašava nezemljoradnikom te mu se oduzima po zakonu sav višak zemlje u zemljišni fond. Z. S.

(S. dnevnik, 8. 4. 1946)

“NATRON” 31. 03. 1975. – Zijah Smajlagić o danima neposredno nakon oslobođenja 1945.

PRVI DANI U OSLOBOĐENOM MAGLAJU

Zapisi iz sjećanja Zijaha Smajlagića

Njemci, ustaše, četnici, njihove sluge i izdajnici svih rodova i vrsta bježe pred naletom jedinica jugoslavenske armije.

Vodila se velika bitka za konačno oslobođenje izemlje. I pored Maglaja odstupaju jedinice neprijateljske vojske, a zaštitu im pruža posada koju sačinjavaju Njemci i ustaše.

15. aprila, oko 15 sati otpočela je bitka za oslobođenje Maglaja. Bitku za oslobođenje grada vodile su jedinice iz sastava 53. srednjobosanske divizije i 14. srednjobosanske brigade.

Žalosnu sliku pružao je porušeni grad. Veliki most preko Bosne i onaj željeznički, ležali su porušeni u rijeci, a zgrade i ostali objekti, naročito u Donjoj čaršiji bili su dobro oštećeni.

Neprijatelj je čak uništio mostove na Liješnici i Jablanici, a prugu je isparao.

Još u toku noći, uoči oslobodenja, omladinci su na zidovima ispisali parole, oslikali srpove i čekiće, a ilegalna organizacija snadbjela je sve aktivne suradnike sa trakama koje su ujutro nosili i tako 16. aprila dočekali ulazak 14. srednjobosanske brigade sa Momirom Lalovićem na čelu. Borci ove jedinice još u rano jutro bili su na lijevoj strani Maglaja, a na desnu stranu, u sam grad, otpočelo je prebacivanje tek kada se obezbjedio prevoz preko Bosne. Među prvim koji su ušli u grad bio je i Alija Nuhbegović, delegat IV bataljona. Odmah su preduzete mjere da se istupi u kontakt sa jedinicama koje su nastupale od Moruše 16. muslimanska brigada, kojoj su se već priključili vojnici dotadašnje posade Maglaja zvane »milicija«.

Prvi posao kojii je na sebe preuzela do tada ilegalna organizacija, bilo je organizovan je ishrane jedinica i obezbjeđenja smještaja, zaštite civilnog stanovništva, kao i uspostavljanje prelaza preko Bosne koja je usljed topljenja snijega bila znatno porasla.

Kuća Mustajbegovića dobro nam je došla za smještaj vojske.

Sa komandantom jedinica 14. srednjobosanske brigade, Momirom Lalovićem, sporazumjeli smo se o formiranju partizanske zaštite, o održavanju prvog zbora u mjestu i drugim pitanjima nepohodnim za normalizovanje života. Dobili smo 12 pušaka, jednu parabelu i dva puškomitraljeza, pa smo od najboljih omladinaca formirali prvu partizansku zaštitu u Moglaju. Sjedište Narodno – oslobodilačkog odbora i svih drugih organa bilo je u prvi momenat u vakufskoj zgradi kraj đamije, jer je ona nekako bila najsačuvanija. Zato smo tu postavili i prve stražare partizanske zaštite, a kako je na drugoj strani Bosne u bivšem sjedištu kotarske uprave djelovao jedan dio Narodno – oslobodilačkog odbora, to smo i tamo postavili oružanu zaštitu.

Još prvog dana u oslobođenom gradu, 16. aprila, održan je miting u Donjoj čaršiji uz veliko učešće građana. Govornik na mitingu je bio naš zemljak Momir Lalović, koji je u NOB otišao 1941. godine prilikom prvog prolaznog oslobođenja Maglaja. Na mitingu se osjećalo svečano raspoloženje, ali isto tako i zbunjenost, ljudi nisu mogli da vjeruju da je konačno došao kraj strahu a neizvjesnosti, da je tu konačna sloboda.

Odmah poslije mitinga jedinice srednjobosanske brigade otišle su iz Maglaja, odvodeći sa
sobom čuvenog zlikovca Omera Kepu koji je za vrijeme rata nanio velikog zla Maglaju. Ostalo je tridesetak pripadnika domobranskih jedinica iz posade Maglaja koji su radili na raščišćavanju ruševina. Predveče istog dana dogovoreno je da se obezbijedi prelaz preko Bosne. Taj zadatak je riješen tako što je obezbijeđeno nekoliko čamaca od mlinova i napravljen »kerep«, tako da je već drugog dana bila uspostavljena veza između dva dijela grada.

Drugog dana u grad su došli sa oslobođene teritorije Mehmed Krzić, Nusret Krzić, Salko Pirkić i Nada Simić, koji su ranije djelovali u ilegalnoj organizaciji Maglaja. Po njihovom dolasku napravljen je raspored snaga za daljnji rad, pa je Meša preuzeo komandu mjesta, Pirkić je preuzeo brigu oko vađenja i prevoza skele sa Bočinje. Ja sam se posvetio Narodno – oslobodilačkom odboru, Nusret obezbjeđenju, a Nada brizi za socijalne i zdravstvene probleme.

Prelaz preko Bosne je malo poboljšan kada je dovezena skela, a kasnije za pješake je napravljen prelaz preko gornje konstrukcije mosta koji je ležao u rijeci.

Treći dan poslije oslobođenja, već se osjećala aktivnost na svakom koraku, organizovan rad, a pjesma je odjekivala sa radilišta. Toga dana došao je Đemal Bijedić sa Duškom Josipovićem, pa smo organizovali prve izbore za Gradski narodno – oslobodilački odbor u prostorijama stare škole, uz učešće većeg broja građana. Za predsjednika je izabran Mehmedalija Lokmić, za sekretara Zijah Smajlagić, a za odbornike Žarko Simić, Alija Delibegović, Sejfudin Terzimehić i drugi.

U međuvremenu došlo je i do izmjene jedinica u Maglaju, umjesto 16. muslimanske, došla je 20. romanijska brigada. U tom periodu došlo je i do povezivan j a Maglaja sa Oblasnim odborom u Tuzli, koji je uputio svoje predstavnike kao pomoć Maglaju. Tada je došao Safet Čehaić koji je preuzeo komandu mjesta, delegirani su i neki partijski radnici, među kojima Slobodan Janković, Derviš Hukić, Danica Begić, Kemo Halilović i Velid Delić, pa je formiran prvi sreski komitet KPJ čiji je sekretar bio Slobodan Janković. U međuvremenu počeo je i rad na formiranju sreskog NOO na čemu je posebno radio Meša Krzić, a na formiranju sreiske organizacije AFŽ radila je Dušanka Simić. Posebno je bila razvijena aktivnost i održavane konferencije po selima, i birani mjesni narodni odbori, a vršene su pripreme za formiranje ostalih društveno-političkiih rukovodstava u Srezu.

U sastav Gradskog narodno-oslobodilačkog odbora ubrzo zatim uključena su sva susjedna sela: Misurići, Moševac, Jelovac, Liješnica, Ulišnjak, Jablanica, Parnica i Muslimanska Rječica. Nakon toga,, u Sudskoj bašti, uz veliko učešće stanovništva, izabran je novi Gradski narodno-oslobodilački odbor Maglaj.

Za predsjednika je izabran Mehmedaiija Lokmić, za podpredsjednike Đorđo Ilkić i Naim Mehinagić, za sekretara Zijah Smajlagić, a za odbornike Smajl Ruvić, Alija Delibegović, Lucija Kljaić, Agan Mahmić, Jašar Smajlović i drugi. Odbor je radio u staroj opštini.

NEVIĐENI POLET U OBNOVI I IZGRADNJI

Primaran zadatak u prvim danima poslije oslobođenja bilo je osposobljenje saobraćaja, a to nije bilo nimalo lako s obzirom na porušene mostove i demoliranu željezničku stanicu. Na prvi poziv za akciju, odazvali su se svi radnici ranije radionice na Usori i svi drugi koji su mogli da rade. Otpočeo je udarnički rad, radilo se bez predaha, danju i noću. Jedan po jedan most je osposobljen uz minimalne tehničke uslove, gotovo golim rukama radnika. Tako nešto bilo je moguće izvesti samo u takvom entuzijazmu i radnom zanosu. Sjećanje na te hrabre i požrtvovane radnike, među kojima su se isticali Mustafa Džambegović, Omer Bašić i mnogi drugi znani i neznani, i danas je pravi užitak. Kada smo o tim naporima radnika govorili na oblasnom partijskom savjetovanju u Tuzli 20. maja 1945. godine, svi prisutni su burnim aplauzom pozdravili ove prve radne pobjede u oslobođenoj Bosni. U tim uslovima, sa tim radnicima, formirana je i prva Sindikalna organizacija u Maglaju. Bila je to Sindikalna podružnica željezničkih i transportnih radnika. Nedugo iza toga formirali smo i prvo Sindikalno vijeće.

Drugi po važnosti zadatak bila je briga za sjetvu. U ovim radovima prednjačila je omladina koja je pored pomoći u obavljanju sjetve partizanskim porodicama, obrađivala i veliki omladinski vrt na Čakalovcu, a to je bio prvi kolektivni objekat u poljoprivredi kod nas. Drugarica Mileva, pomoćnik komesara 20. romanijske brigade, pomogla je da dobijemo konje za obavljanje sjetvenih radova.

Važan zadatak je bio i obezbjedenje isharne i snabdjevanje stanovništva, kao i jedinica stacioniranih u pozadini. Za prolaznike je otvorena kuhnja u zgradi Bože Cvijanovića, a vojska je imala posebnu kuhinju. Najviše se osjećao nedostatak soli i duhana. Znali smo da svega toga ima u Tuzli, ali je trebalo doći do Tuzle, kada veze nisu postojale. Naša prva prodavnica čiji je poslovođa bio Suljaga Numanović, bila je vrlo slabo snabdjevena. Rješeno je da se uputi jedan odbornik sa karavanom konja preko Ozrena da nabavi soli. Taj zadatak je povjeren, Aliji Delibegoviću, koji se za tri dana vratio, pa je u prodavnici odmah izvršena raspodjela — po pet deka svakome stanovniku. Tada je ocijenjeno da je Alija napravio veliki podvig, kada se sa karavanom soli probio preko Ozrena gdje su još uvijek krstarili ostaci razbijenih četničkih bandi. Preko Oblasnog odbora dobili smo ii nešto geršla, bijelog brašna i još nekih namirnica, pa se snabdjevanje stanovništva poboljšalo, a posebno se osjetilo poboljšanje u snabdjevanju uspostavljanjem kamionskog prevoza hrane od Karuša do Liješnice, i odatle dalje prema Sarajevu.

U sklopu svih zadataka nije se zaboravilo na otvaranje škole i ambulante. Sva ova pitanja uspješno su rješena, iako je bilo i ne predviđenih zgoda i nezgoda. Tako je npr. naš povjernik za prosvjetu, jedan dobar drug iz obližnjeg sela, zabranio da se u školi pjeva, dok traje klanjanje u džamiji preko podne, jer je škola uz samu džamiju. Počeli smo i sa usmenim novinama, a omladina je organizovala izdavanje i zidnih novina. Subotom je uvedeno sijelo sa šaljivim programom. Osnovano je omladinsko sportsko društvo »Crvena zvijezda« čiji je incijator bio Ismet Dedić. Svi uspjesi postignuti u to vrijeme vezani su za djelovanje društvenopolitičkih organizacija u mjestu.

Radeći punim tempom, bez zastoja i odmora, očekivali smo prvu proslavu Prvog maja u oslobođenjenom gradu. Da bi proslava bila što bolje pripremljena, formiran je odbor sa predstavnicima vojske. Grad je posebno očišćen i uređen. Organizovan je uranak, povorka kroz mjesto i masovni miting.

Formiran je d Sreski NOO, a prvi predsjednik je bio Savo Momirović, dok je za sekretara izabran Meša Krzić.

U tim danima pripremali smo i prve delegate za Prvi kongres USAOJ-a u Sarajevu. Predkongresno takmičenje je još pokrenulo omladinu na rad na sve strane organizovane su radne akcije, svuda se čula pjesma mladih.

Vrijeme je prolazilo, Maglaj je mijenjao svoj lik. Svi su međutim bili iznenađeni, kako se naš grad brzo oporavljao od ratnih razaranja, kako je život brzo ušao u tokove obnove i izgradnje u oslobođenoj domovini.

Članak objavljen u listu “NATRON”, 31. 03. 1975.