Nekoliko zabilješki Tešanjskog sidžila iz sredine 18. stoljeća u kojima se spominju sela i stanovnici Maglajske nahije

L 5a/d6:

Neka je hvala moćnom, milostivom, uzvišenom, mom sultanu!

Predstavka smjernih je sljedeća:

Ovi smjerni podanici su stanovnici sela Penče, koje pripada Maglajskoj nahiji, Tešanjskom kadiluku. Sinoć, u ponedjeljak uvečer, zimija Vidoča, stanovnik sela Dobro Polje, koje pripada istoj nahiji, napao mi je kuću, ubili su sina mi Marka, a drugog sina Đoku i rođaka Todora ranili. Od Vaše se uzvišene milosti očekuje da imenujete mubašira i da spomenutog Vidoču i njegove drugove uhvate i pravedno kazne. O tome obavijestite fermanom milostivog mog sultana, gospodina tešanjskog kadiju i zabita Maglajske nahije.

Smjerni Ilija, zimija

L 8/d3:

Neka je hvala njegovoj visosti, moćnom, milostivom, mom sultanu!

Predstavka smjernog podanika zimije je sljedeća:

“Već su dvadeset i dvije godine kako sam uz posredništvo kupio i kako uživam dvije baštine u selu Vasil u Maglajskoj nahiji, koja pripada Tešanjskom kadiluku. Pet njiva koje su unutar spomenute zemlje stanovnici maglajske kasabe Mehmed i njegov brat Mahmud silom su uzeli i to registrovali na sudu. Već 22 godine uživam tih sedam njiva, a izdan je sudski dokument koji je u suprotnosti sa (ranijim) sudskim dokumentima i bujuruldijom, čime je Vašem smjernom podaniku učinjena velika nepravda i nasilje. Od Vaše uzvišene milosti moli se sljedeće: da uvidom u dokumente koje posjedujem posredstvom vašeg mubašira spomenutu dvojicu privedete na Bosanski Divan, da u prisustvu obje parnične strane, i u toku sudske rasprave, a na osnovu dokumenata koje posjedujem, ustanovite moje pravo i činjenično stanje. U vezi s ovim molbu podnosim sultanu mom, čija je naredba vječna.”

Smjerni Ilija

L 21/d3:

Predstavka smjernog dobroželjitelja je sljedeća:

Predstavku je napisao Abdulmumin-aga, stanovnik kasabe Maglaj, koja pripada Tešanjskom kadiluku. Naređeno je da se da:

– na ime pristojbe za poštanske stanice 88 akči za hadži Hasan-agu, kapidžiju bivšeg valije, vezira svijetla srca,

– za pronalaženje hajduka 78 groša,

– za sudske troškove gospodinu kadiji 100 groša,

– za ratni doprinos u Iranu kapidžibaši 270 (dvjesta sedamdeset) groša, a što ukupno iznosi 541 (petsto četrdeset jedan) groš. Spomenuti iznos razrezan je u navedenoj nahiji uz posredstvo svih. Iz spomenute nahije iznos od 180 groša nisu dali Vidoč, Marjan i Vujin. Dovedeni su na sud. Kada su ih pitali, izjavili su da su sumu u potpunosti predali imamu Mahmudu kada je bio razrez. Spomenuti imam Mahmud nije priznao da je prilikom kupljenja novac uzeo. Takav je slučaj!

Od Vaše visosti molimo izvještaj i da nas pozovete.

Dana: 11. ramazana 1156. (29.10.1743) godine.

Isprava tešanjskog kadije, april 1756.

U knjizi “Maglaj na tragovima prošlosti”, Adin Ljuca predstavlja sljedeći dokumenat iz zbirke Abdulaha Mahmutagića, u kojem se takođe spominju Begzade Mehmed-aga, zatim Abdulmumin i Abdulatif-aga, te Mehmed Čelebija i njgov sin (Mula) Mahmud efendija.

April 1756. godine. Isprava tešanjskog kadije (potpun prijevod).¹

Ono što je u (dokumentu) istraženo i zabilježeno
desilo se (doista) kod (mene), upućenog na onoga
koga stalno slavim i koji je uzvišen (na Boga),
Musa, zamjenik kadije Tešanjskog kadiluka da ga (Bog) prosti!
(Pečat s nečitkom legendom)

Budući da je zatraženo da se istraga izvrši, zabilježi, saslušanje sprovede, stvar razluči i riješi na mjestu istraživanja po donjem predmetu, stigao sam osobno na mjesto oko koga se vodi spor, u Gornju mahalu, jednu od mahala kasabe Maglaj, i održano je vjersko-šerijatsko suđenje u prisutnosti vjerodostojnih svjedoka koji su popisani u nastavku dokumenta.² Tada je Mula-Abdi, sin Šuajb-efendije izjavio: “Ovo mjesto koje se istražuje jest put s moje livade koju sam kupio od Fazli-hodže i već godinama običavam prolaziti i prenositi svoje tovare (tuda), a ovaj Hasan, sin Mehmedov, zabranjuje mi da prolazim kroz spomenuto mjesto, pa želim da šerijatski sud naredi da mi on ne spriječava i ne brani taj prolaz”.

Navedeni u ovom dokumentu, spomenuti Hasan je to poricao i rekao: “Spomenuti Mula-Abdi tvrdi za navedeno mjesto da je to njegov put, a prema tvrđenju većine stanovnika naše kasabe, imanja pokojnog Mehmeda, daidže Mula-Abdije i njegovog drugog daidže Mahmuda koji je još u životu, i naša imanja, nisu bila ograđena ni zidom, ni ogradom, ni živicom, pa je kroz njih prolazio tko god je htio, a ja sam spomenuto zemljište kupio još ranije od spomenutih Mehmeda i Mahmuda, dvojice daidža navedenog Mula-Abdije za dvije tisuće osam stotina četrdeset akči, i ogradio sam svoje imanje zato što sam htio da spriječim prolaženje”.

Kad su zatraženi od spomenutog Hasana istiniti iskazi i vidni dokazi, priveo je i suočio slobodne svjedoke, ugledne Muslimane iz spomenute mahale, osobe po imenu: Pašo-zade Jahja Čembiju i Mula Mahmud efendiju, sina Mehmed-Čelebije koji su bili prisutni radi svjedočenja na spomenutom održanom suđenju, i ovi su izjavili: “Svjedoci smo i svjedočimo na osnovu dokaza i iskaza na sudu da je stvarno onako kako je navedeno”.

Budući da se njihovo svjedočenje usvojilo, nakon iskaza svjedoka i provjeravanja, i kad je svaki od njih svjedočio, to je na traženje (ova) isprava napisana kako je stvar tekla na sudu i predana molitelju. Napisano časnog šabana 1170. godine (=aprila 1756. godine).

Svjedoci:

Ponos prvaka i jednakih Begzade Mehmed-aga
Ponos prvaka Begzade Husein-aga
Ponos prvaka Abdulmumin-aga
Ponos među sličnima Abdulatif-aga
Dizdar Abdulkadir-aga
Handžija Emrulah Čelebi
Ponos imama Osman-efendi
Ponos sličnih Ahmed Baša
Memiš, sin Abdulmumin-agin
Sudski pozivar Čauš Hasan i drugi prisutni.

1ĐUKANOVIĆ, Marija: Maglajski dokumenti A. Mahmutagića. AFF. Beograd – VI(1966). str. 451-452.

2Vjerodostojni svjedoci u jednoj mahali bili su unaprijed određeni i uz malu nagradu bili uvijek kadiji na raspoloženju (sr. F. Bajraktarević, Dubrovačka Arabica, Beograd, 1962, str. 22).

Bilješka iz Tešanjskog sidžila – tužba Sulejman-age dizdara maglajske tvrđave 02.01.1746.

L 28/d1:
Sulejman-aga, sin Abdulatif-age, dizdar tvrđave Maglaj – Tešanjski kadiluk – došao je na uvaženi sud koji treba poštovati i izjavio:

“Prema časnom, uzvišenom beratu uživalac sam timara koji je među stanovnicima i komšijama poznat po imenu Prokulica. Posjed poznat po imenu Prokulica izdao je u zakup Ali-hodža, što je naznačeno u sultanskom defteru koji posjedujem i određen je resm po 40 akči ušura. Po zakonu nije dozvoljeno miješanje u moj timar i izmjene zakonskog ušura koji se treba davati sa obradivih površina. Bez ikakvih važećih dokumenata stanovnici kasabe Maglaj:
Mahmud-efendija, sin Mehmeda čelebije,
Abdurahman, sin Ibrahimov,
Mahmud, kethoda,
Osman, sin Mehmedov,
Imrulah, sin Alijin,
Mustafa, sin Osmanov,
Hasan, sin Sulejmanov,
Mahmud, sin Ahmedov i
Mehmed, sin Husejnov,
tvrdili su da su oni uživaoci posjeda koji je dat u zakup. Samovoljno su, umjesto mene, uzeli zakonsku desetinu. Zbog njihove samovolje uputio sam predstavku bivšem bosanskom valiji Jegen Mehmed-paši sa obavještenjima originalnog sultanovog deftera sa tugrom, koji posjedujem. Tešanjskom gospodinu kadiji naređeno je da prema sultanovom defteru, koji se kod njeg nalazi, utvrdi činjenično stanje. Isto tako fermanom je bilo naređeno bivšem tešanjskom kadiji Ajni-efendiji da se u njegovom prisustvu izvrši sudski spor i da se na osnovu sultanovog deftera sa tugrom donese presuda, zatim da se izvrši zakonska opomena zbog uzurpacije zakonske desetine. Zbog toga što su prihodu mog timara učinili veliku štetu navedeni nisu bili ni upozoreni, niti okrivljeni. Molim da se to na licu mjesta ispita i izvrši sudska rasprava.”

Zemin hatiba Ali-havadže – poznat kao Okolica registrovan je u Opširnom popisu Bosanskog Sandžaka iz 1606. Naveden je kod podataka o raji u samom Maglaju, dio u mahali Bradići. A. Ljuca, str. 102.

Na raspravi, održanoj u prisustvu osoba zapisanih u dodatku dokumenta, pozvane su parnične strane. Spomenuti tužitelj Sulejman upitao je uz svjedoče­nje stanovnika iste kasabe
Mehmeda, odabaše,
njegovog brata Sulejmana, alemdara, i
Husejna, sina Fazlulah-havadže:
“Osim mog timara poznatog po imenu Prokulica, a čiji sam ja uživalac na osnovu berata, postoji li u njegovim granicama drugi takav posjed?” Upitani su bez prisile odgovorili da ne postoji. Kada se pogledala kopija sultanskog deftera koju posjeduje Sulejman-aga, pisalo je da je resm za zemin Ali-havadže hatiba, poznat po imenu Prokulica određeno 40 akči. Prema izjavi optuženih, a saglasno dodatnom dokumentu, zemin je u zakupu koji uživaju samo tri posadnika. Prema zakonu i sultanskom defteru za posjed koji uživaju trebaju dati zakonske desetine. Utvrđeno je na časnom sudu da spomenutom Sulejman-agi trebaju dati zakonsku desetinu. U cilju donošenja presude i upozorenja napisan je ovaj hudžet. Kopija se čuva u sidžilu.
Dogodilo se i zapisano: 9. zul-hidždžeta 1158. (2.1.1746) godine.

Svjedoci čina:
Omer spahija Ćupović (Ćupo-oglu) iz sela Kopice,
Mehmed-aga Galijašević iz Tešnja,
ponos vršnjaka Abdulmumin-aga iz Maglaja.

dizdar – zapovjednik grada, kastelan, starješina mustahfiza, morao je stalno boraviti u gradu, svaki dizdar posjedovao je timar s ekonomskim imunitetom.
berat – carski ukaz kojim se postavlja neki službenik, dodjeljuje posjed, plata ili neko odlikovanje.
resm – porez, taksa, pristojba, naknada.
ušur – naturalni porez na poljoprivredne i druge proizvode, a najčešće je iznosio desetinu.
čelebija – gospodin, obrazovan čovjek, plemićka titula.
kethoda – zamjenik glavnog i odgovornog vršioca određene službe, zamjenik ili pomoćnik nekog upravnog službenika ili vojnog zapovjednika.
odabaša – zapovjednik manje vojne formacije, do desetak članova.
alemdar – osoba koja u vojsci nosi zastavu
havadže – učitelj, profesor, hodža.
hudžet – službeni kadijski dokument.