Arhive oznaka: Hamdija Stočanin

El-Hidaje 1942. Izvještaj o obilježavanju Mevluda u Maglaju

PROSLAVA MEVLUDA U MAGLAJU.

I do sada je svake godine učen Mevlud, ali ove godine, i pokraj teških prilika, u kojima se nalazi skoro cio svijet, proslavljen je taj dan – dan rođenja Muhameda a. s. kao nikada do sada. Povjerenik El-Hidaje u Maglaju Hasan ef. Avdić, uz pomoć nekoliko omladinaca organizirao je priredbu Mevluda kako za muške tako i za ženske, na ovakav način.

Na sam dan Mevluda u ponedeljak proučen je Bašagića Mevlud za žene sa arapskim ilahijama, koje su učile učenice niže ženske stručne škole. Prije učenja Mevluda povjerenik Avdić je održao predavanje o značaju samoga Mevluda, a uz to se dotakao i samih naših prilika u kojima danas živimo. Naročito se je dotakao morala, koji je u opadanju, i upozorio majke na njihovu dužnost. Zatim je zamolio prisutne da što više pažnje posvete svojoj djeci u vjerskom pogledu, jer je to jedini način i spas za naš bolji i napredniji život. Kao sredstvo za što bolji vjerski odgoj preporučio je list El-Hidaju i istakao važnost toga lista, a između ostalog rekao je, da ni jedna muslimanska kuća ne bi smjela biti, a da nije pretplatnik toga lista. Tada je zamolio za prilog u korist toga lista, čemu su se prisutne rado odazvale sa svojim prilozima i šta više mnoge su žalile što nisu prije o tome obaviještene, jer bi inače mnogo više dale.

Nakon predavanja, koje je ostavilo jak utisak, otpočelo je sa učenjem Mevluda, koji je također najpomnije slušan i cijelo vrime praćen suzama, jer je to prisutnima bilo prvi puta čuti kako njihove kćerke sa svojim lijepim glasovima uče arapske ilahije i pojedine stihove iz Bašagićevog Mevluda, kao i samo recitovanje istog Mevluda, kojeg je recitovao Hamdija Stočanin, student prava. Mevlud je održan u Kuršumliji džamiji poslije podne namaza, koja je iako tako velika, bila dupke puna. Po završetku Mevluda ženama je podijeljeno šerbe, a djeci bonboni i tom prilikom mnoge su se zahvalile na tako lijepoj priredbi, šta više zamolile su, da se ovo više puta priredi i drugim danima.

Pošto je iz tehničkih razloga bilo nemoguće istoga dana i za muške održati Mevlud, stoga je taj Mevlud odgođen za petak, jer je svakako poželjno, da što više bude učesnika, a naročito sa sela. Radi toga je baš i izabran taj dan (petak), jer petkom sva obližnja sela dođu u Maglaj. Pa je tako u petak dne 3. IV. 1942. u Kuršumliji džamiji, poslije džume namaza, prvo održao opširno predavanje Hasan ef. Avdić, koje je bilo protkano sa Božijim i Muhamedovim a. s. riječima, a koje su prisutni sa najvećim interesovanjem saslušali. Na kraju predavanja objasnio je rad El-Hidaje i samu njezinu ulogu u svako doba vremena kao i sada. Ostvarenje njezinih ciljeva provodi se putem njezinog lista El-Hidaje. Zamolio je prisutne, da što više prate taj list i da budu pretplatnici toga lista. Zatim je apelirao na prisutne za prilog u korist toga lista, kako bi isti mogao u što većem broju izlaziti i da bi na takav način osim redovitih pretplatnika mogao se jedan izvjestan broj toga lista podijeliti besplatno, kako siromašnim muslimanima, tako, naročito među muhadžirima. Prisutni su te prijedloge ozbiljno shvatili, te su i svoje priloge dali.

Radi starog običaja nakon predavanja džem. imam Mustafa ef. Pirkić proučio je jedan odlomak iz Mevluda na turskom jeziku, a potom je omladina muslimanskog kluba, među kojima je bio dobar dio đaka srednjih škola otpočela sa učenjem Bašagića Mevluda. Po završenom mevludu, odraslima je podijeljeno šerbe, a djecima bonboni.

Prilog u korist lista El-Hidaje što od muških što od ženskih, na čisto iznosi 1.000.— Kuna, na čemu se ovom prilikom najtoplije zahvaljuje.

Maglaj, 12. svibnja 1942.

Krzić Sulejman, uč. Šer. gimnazije.

Jekdur Allah – članak u “Preporodu” 15. 09. 1976.

Nemam smisla za pismene sastave. Nisam imao ni kao đak. Ali, jedan običaj vezan, Preporod 15 09 1976 Jekdur Allahbaš, za Ramazan, ponuka me da se odazovem vašem pozivu i da za list »Preporod« napišem ovaj skromni sastav. Naime, bio je običaj u mjestu Maglaju, gdje sam ranije živio, da se ljudi po obavljenom teravih namazu sakupe pred džamijom i jedan između njih iz svega giasa vikne »Jekdur Allah«. Prisutni, u horu, punim glasom, to za njim ponove. Tiha ramazanska noć raznosila je, po cijelom gradu, eho »Jekdur Allah«. Čuo ga je svaki i musliman i nemusliman, postač i nepostač. Za mene, posebno, iskreno govoreći, ranijih godina, kao nepostača, eho »Jekdur Allah« imao je značaj opomene, s najmjerodavnijeg mjesta, da nije u pita­nju obična noć, nego ramazanska i na obaveze veza­ne za Ramazan, pa sam, često u skrivenim dubinama duše, znao osjetiti izvjesnu grižnju savjesti. I, danas, kada više ne čujem nigdje »Jekdur Allah«, svaka po­misao na Ramazan izaziva sjećanje na taj običaj i svakog Ramazana poželim da se svrstam u grupu ljudi koja pred džamijom izvikuje »Jekdur Allah«.

Hamdija Stočanin
“Jekdur Allah” – Allah je jedan, od turske riječi “jek” što znači jedan.

Asim LOŠIĆ: U MAGLAJU

Poslije završenog krojačkog zanata u Križevcima, radio sam u Sarajevu, Zenici, Begovom Hanu, Zavidovićima i najzad, 1939. godine, otvorio sam u svom rodnom mjestu Maglaju vlastitu krojačku radionicu.

Jednog ljetnjeg dana 1940. godine Petar Dokić, s kojim sam se u međuvremenu povezao, saopćio mi je da u Maglaju treba da organizujemo omladinsku priredbu s programom, koji će svojom revolucionarnom sadržinom odudarati od stereotipnih programa na priredbama “Gajreta”, “Uzdanice” i “Prosvjete”. Ubrzo je formirana neka vrsta organizacionog odbora priredbe, u koju su, osim mene, ušli studenti Milan Jovanović i Hamdija Stočanin, krojački radnik Ibrišim Brišo Obralić i neki drugi omladinci.

Organizovali smo pjevački i recitacioni hor i dramsku grupu i u sali Sokolskog doma, koja je imala pozornicu, počeli probe. Utvrdili smo program: pozdravni govor – Hasan Smailagić zvani Šahbeg, krojački radnik; horska pjesma “Hej Slaveni”; solo recitacija pjesme Alekse Šantića “O klasje moje” i pjesme “Mi mladi bismo života htjeli”; živa slika s horskim recitalom; igrokaz “Vau, vau”; horska pjesma “Omladinci, omladinke velik nas je broj”. . .

U igrokazu “Vau, vau” radilo se o radniku jedne kapitalističke zemlje koji je, gladan, iz izloga radnje uzeo kobasicu; na njega se sručuju i sudstvo i vlast. Međutim, u toj istoj zemlji caruju korupcija i pljačka koja doseže milionske iznose, ali pošto to čine bogataši i političari, protiv njih se ništa ne preduzima, niti oni odgovaraju za svoja prljava djela. Cijela radnja igrokaza izražava se lajanjem (“Vau-vau”) i mimikom. Ulogu radnika optuženog za krađu kobasice tumačio sam ja, ulogu žandara Vlado Đaduh, a uloge suca, državnog tužioca i branioca Petar Dokić, Džavid Karamehmedović i Hamdija Stočanin.

Živa slika: na velikom bijelom platnu, sličnom bioskopskom ekranu, razapetom na pozornici, nacrtan je kolonizator s tropskim šeširom na glavi i s bičem u ruci, a ispred njega crnac, koji očekuje gospodarev udarac; na znak gonga nas nekoliko, u kratkim gaćicama, okićeni lisnatim granjem oko pojasa, pojavljujemo se i izgovaramo riječi negodovanja . . .

Predviđeni program morali smo dati na odobrenje u sresko načelstvo. Zahvaljujući snalažljivosti Petra Dokića i Milana Jovanovića prošao je cenzuru a da nije znatnije osakaćen.

Osim rada na pripremanju umjetničkog dijela priredbe, bilo je još mnogo toga što se moralo uraditi. U prvom redu trebalo je obezbijediti publiku, naročito prisustvo omladine. Najteže je bilo sa ženskom muslimanskom omladinom. “Sokolana” se nalazila na drugoj strani rijeke Bosne kamo omladina skoro nikada nije dolazila. Osim toga, u to vrijeme, Muslimanke nisu prisustvovale javnim skupovima. Zato smo se međusobno dogovorili da svaki od nas aktivnih učesnika dovede na priredbu svoju sestru, a ona da povede neku svoju rođaku ili komšinicu. Pozvali smo i omladinu iz okolnih mjesta – Gračanice, Doboja, Tešnja, Žepča i Zavidovića, koja je stigla na sam dan održavanja priredbe. Grupu omladinaca iz Doboja predvodio je Esad Uzunović, dok je grupa iz Tešnja, sa studentom agronomije Husom Hodžićem, došla na biciklima. Kolona od dvadesetak biciklista došla je iz Tešnja s dvije strane: iz Novog Šehera i sa Karuša, a zatim se u Maglaju spojila i preko mosta prešla u stari dio grada. Bila je to, za ono vrijeme, zaista impozantna slika. Teško je opisati uzbuđenje koje nas je obuzelo kada smo ugledali tu kolonu: osjetili smo da nismo sami, postali smo nekako sigurniji, slobodniji …

Sala Sokolskog doma imala je oko 200 sjedišta, ali bila je dupkom puna. Bili su tu i predstavnici vlasti: sreski načelnik Mihajlo Nestorović i njegov zamjenik Ivica Simeon. Atmosfera je bila veoma interesantna: kod nekih omladinaca i građana primjećivao se izvjestan strah – ulazili su u “Sokolanu” i izlazili ne usuđujući se da zauzmu svoja mjesta sve dok se sala nije napunila.

Čim je program počeo, zamjenik sreskog načelnika Simeon pojavio se iza kulisa protestujući što što se izvode tačke kojenisu prošle cenzuru. Međutim, to je bilo samo djelimično tačno. Osim rečenice “Mi nećemo rat, mi nećemo smrt” iz pjesme “Mi mladi …”, koju je recitovao Petar Dokić, a koju smo namjerno izostavili iz programa prilikom podnošenja na cenzuru, svi ostali tekstovi su bili odobreni, samo riječi izgovarane na pozornici drukčije su zvučale i izgledale nego na papiru.

Ubrzo je sreski načelnik Nestorović napustio priredbu, a za njim još nekoliko građana. Međutim, mi smo u sali rasporedili napredne omladince tako da su bili izmiješani s ostalom publikom i na izvjestan način davali ton cijeloj priredbi.

Uprkos intervenciji Ivice Simeona, izveden je cijeli program. Sala je prosto grmjela od aplauza; skoro sve tačke su morale biti ponovljene. U takvoj situaciji, poslije završenog programa omladinu nije bilo teško zadržati na zabavi; igrala su se kola, pjevale borbene pjesme. Priredba se pretvorila u ono što smo željeli – u manifestaciju naprednog radničkog i omladinskog pokreta. Evo stihova omladinske revolucionarne pjesme “Protiv rat i fašizma, svi ćemo u boj” i njen refren “Hej, zasučimo rukave, znoj neka lije, izgradićemo novoga čovjeka” nije odzvanjao samo salom već se kao melem lijepio za srca prisutnih mladića i djevojaka . . .

Međutim, ova priredba imala je i drugu stranu medalje. Njeni organizatori i neki aktivni učesnici našli su se u policijskoj kartoteci kao politički sumnjivi; Hasan Smailagić pozvan je poslije nekoliko mjeseci kao vojni obveznik u rezervu, ali se umjesto u kasarni obreo u koncentracionom logoru u selu Međurečju kod Ivanjice . . .

 Ubrzo nakon ove priredbe otišao sam s Petrom Dokićem i Miloradom Savićem Radom na skojevski kurs, koji je održan u okolini Bugojna.

Poslije povratka s kursa upoznao sam se s novim službenikom pošte u Maglaju Fikretom Dedićem. Često smo se sastajali i razgovarali. Jedne večeri, oktobra 1940. godine, dok smo šetali od Donje čaršije do ispod Gradine, Fikret je saopštio Briši Obraliću i meni da smo primljeni u članstvo KPJ. Tako je te večeri formirana u Maglaju partijska ćelija. Sekretar ćelije bio je Fikret, a članovi Brišo i ja.

Rad naše ćelije – sastanke smo održavali približno svakih petnaest dana – svodio se na izučavanje marksističke literature, u prvom redu “Istorije SKP/b”, na propagiranje komunističkih i antifašističkih ideja i na prikupljanje “narodne pomoći”, najčešće u novcu, što je dostavljano porodicama drugova koji su se nalazili na robiji ili po zatvorima.

U vezi sa organizacijom “narodne pomoći” pozvan sam krajem 1940. godine na savjetovanje zakazano u Tušnju kod Tuzle. Krenuo sam vozom. U kupeu sam sreo Ivicu Kralja iz Zavidovića. Upitao me je kuda idem.

  • Djevojci – rekoh mu.

Kada smo stigli u Karanovac, u kupe uđe Velo Šuput iz Gračanice. I on reče da ide djevojci! Međutim kada smo izišli iz voza, sva trojica krenusmo… u Tušanj. Tu, u jednoj osamljenoj kući, opkoljenoj voćnjakom, nađosmo se ponovno.

Ne sjećam se tačno datuma tog savjetovanja, ali znam da ga je pripremila partijska organizacija Tuzle i da je, pored ostalih, bio prisutan i Pašaga Mandžić.

Vijest o pristupanju vlade Cvetković-Maček trojnom paktu primili smo i mi komunisti i većina građana Maglaja sa zabrinutošću i negodovanjem. Naša je radost stoga bila veća kada smo 27. marta saznali za događaje u Beogradu. Milan Jovanović i ja napisali smo tada pismo generalu Simoviću tražeći od nove vlade da pruži otpor fašizmu i zaključi savez sa SSSR-om. To pismo potpisalo je oko 30 naprednih maglajskih omladinaca.

Srednja Bosna u NOB, Članci i sjećanja, knjiga I, str. 133., Vojno izdavački zavod, Beograd, 1976.