Arhive oznaka: Džemal Mulić

Jugoslavenski list 1939. Izvještaj o održavanju glavnih skupština Dobrovoljne vatrogasne čete i Muslimanskog pokopnog društva “Utjeha”

GLAVNE SKUPŠTINE U MAGLAJU

Maglaj 4. marta.

Dobrovoljna vatrogasna četa u Maglaju održala je svoju glavnu skupštinu u vlastitim prostorijama kojoj su prisustvovali svi članovi. Nakon podnesenih izvještaja koje je skupština primila data je razrješnica starom upravnom i nadzornom odboru kojem je istekao mandat od 3 godine. Prešlo se na izbor nove uprave u koju su izabrani gg. predsjednik Sulejman Mujezinović, zapovjednik Džemal Mulić, podzapovjednik Mustafa Jusufbašić, sekretar Salim Mulalić, blagajnik Ibrahim Smajić, spremištar Žiga Kajzer, Meho Đonlić, Omer Bašić i Omer Ahmedbegović.

Za skupštinu vatrogasne zajednice u Banjaluci, kao delegat jednoglasno je izabran predsjednik Sulejman Mujezinović.

Muslimansko pokopno društvo »Utjeha«, održalo je svoju glavnu skupštinu kojoj je prisustvovao veliki broj članova. Predsjednik g. Ibrahim Čejvan otvorio je skupštinu, zahvalivši se prisutnim te i ovom prilikom objasnio prisutnima korist društva. Iznosi broj umrlih članova. Izvještaj tajnika i blagajnika podnio je Suljaga Numanović. Društvo broji 170 članova. Postignut je primitak din 10.688.40. Izdatak Din 3.422. Na uložnoj knjižici u Poštanskoj štedionici Din 7.500. Izabrana je nova uprava koja će se konstituisati na prvoj sjednici i to gg.: IbrahimČejvan, Muharem Bradarić, Hasan ef Hadžić, Suljaga Numanović, Mustafa Hodžić, Alija Mujanović, i Began Karahusić. Zamjenici: Mustafa Alibarjaktarović, Ibro Mrvoljak i Zajim Mehinagić. Nadzorni odbor gg.: Osman ef Muradbašić, Ibrahim ef Krzić i Mehmedali ef Smajlagić. Zamjenici gg.: Ibro Hodžić i Hazim Ustalić.

Savo MOMIROVIĆ, OSLOBOĐENJE MAGLAJA

Rat i okupacija zatekli su našu partijsku ćeliju u preduzeću “Šipad” u Zavidovićima u istom sastavu: Simo Malinović – sekretar, Musto Kupusović, Jakov Đidara i ja. Nastavili smo rad. Svakodnevno smo bili u vezi, ali smo sastanke ćelije održavali rjeđe nego dotad, kako ne bismo pali neprijatelju u oči. Petar Dokić i Fikret Dedić dolazili su češće u Zavidoviće i davali nam zadatke i uputstva.

Odmah nakon njemačkog napada na SSSR, već u noći između 22. i 23. juna 1941. godine, uhapšen je u Zavidovićima Petar Dokić i otjeran u Maglaj u zatvor. Da ne bismo doživjeli to isto, Simo, Musto i ja napustili smo posao i otišli u svoja sela prema Ozrenu. U Zavidovićima je ostao samo Jakov Đidara, koji nije bio kompromitovan.

Poslije našeg odlaska iz Zavidovića, Fikret Dedić je dolazio k nama u sela i prenosio nam direktive Partije, a one su se tih dana odnosile prije svega na ubrzani rad na prikupljanju i sklanjanju oružja.

Postupajući po toj direktivi, ja sam u svom selu Bakotiću i okolnim selima počeo da obilazim ljude i obazrivo, koristeći se njihovim povjerenjem doznao ko posjeduje oružje. Ubrzo sam imao spisak tih ljudi i znao približno brojno stanje sakrivenih pušaka. Sjećam se da su u to vrijeme puške i municiju imali:

– u selu Bakotić: Miloš Nedić, Miloš Tripić, Aleksa i Rade Lukić, Milo Marić, Stanoje Jović, Petar Đurković, Nedeljko i Markan Sikanović i ja;

– u selu Gornji Rakovac: Rade Vidaković, Milivoje Vidaković, Ljubomir Blagojević, Petar i Luka Spasojević (lovačka duplica), Milorad Arsić, Stjepan i Kosta Stevanović i Stanko Popović;

– u selu Donji Rakovac: Lazo Ivančević, Dušan i Mihajlo Iličić, Milan Stevanović, Jovo Todorović;

– u selu Gornja Bukovica: Miloš Cvijanović, Dragomir Gojković, Nedeljko, Miloš, Mirko, Marko i Jovan Ilić;

– u selu Donja Bukovica: Lazo i Miloš Simić, Jevto, Spasoje i David Đurić;

– u selu Brusnica: Stanko Blagojević, Luka Jović, Petar, Milan i Lazar Simić, Rade Savić, Pavo Pavlović, Nedeljko Lazar i Dujko Petrović.

Osim navedenih, sakriveno oružje su imali i Todor Lazić, Đoko i Neđo Arsić, Dušan Zekić, Tomo Božanović i Jovan Stevanović.

Ukupno su se na mom spisku nalazila 52 čovjeka koji su imali puške.

Koncem jula 1941. godine dobio sam pismo od Briše Obralića da hitno dođem u njegovu ljetnju kućicu na Moruši radi važnog dogovora. Znao sam da je Brišo komunista i vjerovao da se radi o poruci Fikreta Dedića.

Kiša je padala kao iz kabla, ali sam morao da pođem. Mokar do gole kože, približavao sam se Brišinoj kućici. U blizini kućice iza jednog grma iskoči Salih Đonlić. Pošto se pozdravismo, reče mi:

– Brišo nije mogao doći!

Stvari namijenjene tebi ovdje su…

Rekavši to, Salih poče da vadi iz grmlja puške, mokre i prljave od blata; složivši na kamaru 10 pušaka, izvadi vreću, u kojoj se nalazilo oko 25 kg municije, i svemu tome dodade dvije kutije s 18 ručnih bombi.

U tom trenutku dođe do nas Brišina žena Zilha i potvrdi Salihove riječi da Brišo nije kod kuće već da je otputovao. Ne reče kuda. Požalih joj se da sam ne mogu ponijeti ovoliko oružje, te se ona obrati Salihu:

– Pomozi čovjeku da to odnese!

Ja sam zaprtio puške, a Salih vreću s municijom i kutije s bombama. Sve smo to donijeli do njive Džemala Mulića u Hedrovači. Tu nas je uhvatio dan; oružje smo sklonili u kukuruze.

– Ti pripazi na oružje – rekoh Salihu – a ja odoh da potražim konja.

Otišao sam do kuće Jovana Jovića i rekao mu o čemu se radi. Bez riječi je osamario konja i krenuo sa mnom. Na Džemalovoj njivi usjekli smo dva velika snopa jalovih kukuruza, umotali u svaki po pet pušaka i svezali za samar. Municiju i bombe stavili smo u vreću i nabacili odozgo. Tako smo to oružje prebacili do moje kuće u selu Bakotiću i tu ga sklonili…

U zoru 23. avgusta 1941. godine bili smo svi na nogama: došao je trenutak da se odazovemo pozivu KPJ na ustanak, s kojim su nas već ranije upoznali Fikret Dedić i Petar Dokić, koji je, mjesec dana ranije, poslije bjekstva iz maglajskog zatvora, došao na Ozren. Na Smailovcu, između sela Bakotić i Rakovac, okupilo se oko 250 ustanika – naoružanih puškama, vilama, sjekirama – iz sela: Krsno Polje, Bakotić, Smrdin, Gornja i Donja Bukovica, Gornji i Donji Rakovac i Brusnica. Tu smo se podijelili u tri grupe i pošli na Maglaj.

Prva grupa – 18 ljudi s puškama i oko 70 naoružanih vilama i sjekirama – dobila je zadatak da napadne tvrđavu na Gradini; grupom sam komandovao ja;

druga grupa – 14 pušaka i oko 70 ljudi naoružanih hladnim oružjem – dobila je zadatak da napadne grad sa sjevera, dolinom rijeke Bosne;

treća grupa – 12 pušaka i oko 50 ljudi naoružanih sjekirama i vilama – dobila je zadatak da napadne zgradu suda, koja se nalazila na desnoj obali rijeke Bosne; ovom grupom komandovali su Petar Dokić i Božo Spasojević, kojeg je k nama uputio s Ozrena Todor Vujasinović.

Naknadno nam je u pomoć pristigla i četvrta grupa iz sela Paklenice s 15 pušaka i oko 40 ljudi; njom je komandovao Niko Morušić.

Napad na Maglaj počeo je jednovremeno. Druga i treća grupa brzo su prodrle u grad, dok je moja grupa naišla na snažan otpor ustaša na Gradini. Međutim paklenička grupa uspjela je da na veoma vješt i lukav način likvidira jaku neprijateljsku posadu na željezničkom mostu preko rijeke Bosne u Maglaju: u vagonet natovaren kamenjem i vrećama s pijeskom ušla su 4 borca, dok su ostali gurali vagonet pred sobom. Ustaše su otvorili bjesomučnu vatru, ali vagonet je uporno klizio prema njima. Kada im se približio, ustaše su pobjegli glavom bez obzira, a borci pakleničke grupe, uz gromoglasno “Ura!” stuštili su se za njima i u naletu zauzeli žandarmerijsku stanicu. Odmah zatim otvorili su crkvu i počeli da zvone. To je pokrenulo i moju grupu: izvršili smo juriš i zauzeli položaj na Gradini.

Maglaj je bio oslobođen, a u naše ruke je pao bogat ratni plijen: 30 pušaka, 2 puškomitraljeza, veća količina municije i druge ratne opreme.

U oslobođenom Maglaju ostali smo nepuna dva dana, tačnije – 36 sati. Otvorili smo državne magazine i podijelili hranu sirotinji; nijedan građanin nije poginuo prilikom našeg napada niti je bilo kome učinjeno nešto nažao; narod se uvjerio da ustanici nisu nikakva razbojnička banda, kako je to tvrdila ustaška propaganda, i da se osim Srba u njihovim redovima nalaze i Hrvati i Muslimani.

Pred naletom jekih ustaško-njemačkih snaga s pravca Zavidovića morali smo se povući iz grada. S nama su tada pošli Fikret Dedić i Brišo Obralić. Trebalo je da Fikret ostane u Maglaju po zadatku Partije, ali naši su borci to, nehotice, onemogućili: za vrijeme dvodnevne “Maglajske republike” – tako smo je sami krstili, a ustaše su taj termin prenijeli i u svoje izvještaje – borci su ga sretali na ulici, zvali ga po imenu, grlili i ljubili.

Povukavši se, zauzeli smo položaje nedaleko od grada i nismo dozvolili neprijatelju da upada u sela prema Ozrenu. Međutim, Nijemci i ustaše izvršili su odmazdu u prvom redu nad srpskim življem Maglaj i bliže okoline. Pohvatali su Aleksu i Luku Pijunovića, Duška Jovanovića, Vojina Lalovića, Boška Božića, Svetozara, Dimitrija, Gavru i Dujka Simića i Aleksu Agića (Aleksa je bio Musliman, ali je prije rata prešao na pravoslavnu vjeru i oženio se Ruskinjom), potrpali ih u vagon, odvezli u blizinu sela Paklenice i na rijeci Bosni poubijali. Istovremeno su Francetićevi ustaše i žandari upali u srpsko selo Ošve, zapadno od Maglaja, i pobili 62 lica, od nejači do staraca od preko 80 godina.

Uprkos njemačko-ustaškim represalijama nad nedužnim življem, uspješan napad na Maglaj i dvodnevno postojanje “Magllajske republike” podigli su moral ustanika i naroda i doprinijeli daljem razvoju ustanka, posebno na sektoru Ozrena.

SREDNJA BOSNA U NOB, članci i sjećanja, knjiga prva, Vojnoizdavački zavod, Beograd 1976, str. 766-769.