Arhive oznaka: džamija Kuršumlija

El-Hidaje 1942. Izvještaj o obilježavanju Mevluda u Maglaju

PROSLAVA MEVLUDA U MAGLAJU.

I do sada je svake godine učen Mevlud, ali ove godine, i pokraj teških prilika, u kojima se nalazi skoro cio svijet, proslavljen je taj dan – dan rođenja Muhameda a. s. kao nikada do sada. Povjerenik El-Hidaje u Maglaju Hasan ef. Avdić, uz pomoć nekoliko omladinaca organizirao je priredbu Mevluda kako za muške tako i za ženske, na ovakav način.

Na sam dan Mevluda u ponedeljak proučen je Bašagića Mevlud za žene sa arapskim ilahijama, koje su učile učenice niže ženske stručne škole. Prije učenja Mevluda povjerenik Avdić je održao predavanje o značaju samoga Mevluda, a uz to se dotakao i samih naših prilika u kojima danas živimo. Naročito se je dotakao morala, koji je u opadanju, i upozorio majke na njihovu dužnost. Zatim je zamolio prisutne da što više pažnje posvete svojoj djeci u vjerskom pogledu, jer je to jedini način i spas za naš bolji i napredniji život. Kao sredstvo za što bolji vjerski odgoj preporučio je list El-Hidaju i istakao važnost toga lista, a između ostalog rekao je, da ni jedna muslimanska kuća ne bi smjela biti, a da nije pretplatnik toga lista. Tada je zamolio za prilog u korist toga lista, čemu su se prisutne rado odazvale sa svojim prilozima i šta više mnoge su žalile što nisu prije o tome obaviještene, jer bi inače mnogo više dale.

Nakon predavanja, koje je ostavilo jak utisak, otpočelo je sa učenjem Mevluda, koji je također najpomnije slušan i cijelo vrime praćen suzama, jer je to prisutnima bilo prvi puta čuti kako njihove kćerke sa svojim lijepim glasovima uče arapske ilahije i pojedine stihove iz Bašagićevog Mevluda, kao i samo recitovanje istog Mevluda, kojeg je recitovao Hamdija Stočanin, student prava. Mevlud je održan u Kuršumliji džamiji poslije podne namaza, koja je iako tako velika, bila dupke puna. Po završetku Mevluda ženama je podijeljeno šerbe, a djeci bonboni i tom prilikom mnoge su se zahvalile na tako lijepoj priredbi, šta više zamolile su, da se ovo više puta priredi i drugim danima.

Pošto je iz tehničkih razloga bilo nemoguće istoga dana i za muške održati Mevlud, stoga je taj Mevlud odgođen za petak, jer je svakako poželjno, da što više bude učesnika, a naročito sa sela. Radi toga je baš i izabran taj dan (petak), jer petkom sva obližnja sela dođu u Maglaj. Pa je tako u petak dne 3. IV. 1942. u Kuršumliji džamiji, poslije džume namaza, prvo održao opširno predavanje Hasan ef. Avdić, koje je bilo protkano sa Božijim i Muhamedovim a. s. riječima, a koje su prisutni sa najvećim interesovanjem saslušali. Na kraju predavanja objasnio je rad El-Hidaje i samu njezinu ulogu u svako doba vremena kao i sada. Ostvarenje njezinih ciljeva provodi se putem njezinog lista El-Hidaje. Zamolio je prisutne, da što više prate taj list i da budu pretplatnici toga lista. Zatim je apelirao na prisutne za prilog u korist toga lista, kako bi isti mogao u što većem broju izlaziti i da bi na takav način osim redovitih pretplatnika mogao se jedan izvjestan broj toga lista podijeliti besplatno, kako siromašnim muslimanima, tako, naročito među muhadžirima. Prisutni su te prijedloge ozbiljno shvatili, te su i svoje priloge dali.

Radi starog običaja nakon predavanja džem. imam Mustafa ef. Pirkić proučio je jedan odlomak iz Mevluda na turskom jeziku, a potom je omladina muslimanskog kluba, među kojima je bio dobar dio đaka srednjih škola otpočela sa učenjem Bašagića Mevluda. Po završenom mevludu, odraslima je podijeljeno šerbe, a djecima bonboni.

Prilog u korist lista El-Hidaje što od muških što od ženskih, na čisto iznosi 1.000.— Kuna, na čemu se ovom prilikom najtoplije zahvaljuje.

Maglaj, 12. svibnja 1942.

Krzić Sulejman, uč. Šer. gimnazije.

List “Bošnjak” 1894. Dopis iz Maglaja u vezi sa izborom imama u Kuršumliji džamiji

Naši dopisi.

U Maglaju svršetkom juna 1894.

Cijenjeni gosp. uredniče!

Dok ne zagusti, ja ne zamačem pera. Sad je baš zagustilo, jer smo i mi i naša starodrevna džamija Kuršumlija izgubili imama. Naš stari i valjani imam gjoja zbog bolesti ostavio to mjesto, a meni se čini, da bi mogao tome i drugi uzrok biti, t. j. što uredno svoje plaće ne dobiva. Ali pustimo to; on ne će dalje, pa gotova stvar. Sad nasta pitanje, ko će ga naslijediti. Jedni rekosmo H. Mehmed ef. Hadžialić, a drugi Salih ef. Numanović. Ali vidi čuda! Ni jedan ni drugi nejmade sreće, ma da su oba osposobljena za to u Carigradu, već neko 16-godišnje dijete. Nit se tu pitao džemat ni niko, već jednostavno otišla trojica i dovela dijete od goveda. Sam otac dječiji bijaše u sumnji, da li će njegovo dijete biti u stanju „imam u Kršumliji,“ ali mu na to rekoše: „dok smo mi ovdje i ono će biti imam.“ Je li to dakle pravo? Naravski da nije, jer da mi nemamo sposobnijih za to, onda bi valjalo i za ovim čobančetom ruke svezati, ali ovako ne ide.

Moglo bi se posumnjati, da sam ja rogjak one dvojice, za koje velim, da bi mogli biti imami, pa da njih i zagovaram. Nije tako; jer koliko ja znam, želja je svega džemata koliko da ovo dijete ide natrag, toliko da naša čestita džamija dobije čestita imama. Neka dakle ona trojica ispitaju džemat, pa će se osvjedočiti.

A sad još koju o djetetu i njegovoj sposobnosti: Neko jutro u sabahu zavelo učiti Am-me sure, te će na jednom mjestu pomesti. U džematu se trefila dva Visočaka, te ga jedan popravi. Dijete i drugi put pomete, a oni ga poprave; a kad dijete i treći put pomete, džemat pusti ruke i ode dalje po sebi klanjati. Tako se zbiva mal ne svaki dan, te se i njegovi veli – nimeti mogu o tom uvjeriti. Nije dakle džamija, a na po se naša Kuršumlija mjesto, gdje se djeca pripravljaju, da budu imami. S toga molimo naše prvake, da ostave hatur na stranu, već u sporazumu sa cijelim džematom izaberu drugog imama, ako su radi, da se džemat ne raspe, a treba i to znati, da najpošlje ni džemat ne će ostati ukoran zbog svog ovakog imama, već tražiće ovom lijeka, gdje treba.

Imamo nekih promjena u općini t. j. novih članova, pa je sva prilika, da će poslovi dobro napredovati, jer jedan se odmah izrazio, da bi nekim u kahvi ljudima trebalo jezik pokratiti. Lijep alamet!

Maglajlija.

Nekrolog Musaefendić Salih ef. (1878-1956), mujezinu Kuršumlije. Glasnik Islamske zajednice 1956.

MERHUM MUSAJEFENDIĆ SALIH IZ MAGLAJA

Dana 7 IX 1956 godine pre­selio je mujezin Kuršumlije dža­mije, član Udruženja ilmije u Maglaju Musajefendić Salih u svo­joj 78 godini života.

Rođen je u Maglaju 1878 go­dine, a postavljen je na muezinsku dužnost 1920 godine, te je ne­prekidno i savjesno vršio svoju dužnost sve do prije 2 mjeseca kada se je razbolio i legao u po­stelju. Bio je član Udruženja il­mije od početka sa malim preki­dima.

Ostavio je iza sebe ženu i dvije kćeri.

Na dženazi su bili prisutni mnogobrojni građani.

Smrću rametli Salih efendije, naš džemat gubi nenadoknadivog muezina, a i Povjereništvo udru­ženja ilmije jednog člana zajed­nice.

Imenovani je obavljao svoju dužnost redovno. Svaki dan je 5 puta išao na minaru koja ima 118 stepenica.

Ustalić Avdo

Glasnik IVZ 1956 nekrolog salih ef musaefendic (1878-1956)

Nekrolog Zaim ef. Dizdareviću, imamu i hatibu Kuršumlije džamije u periodu 1953-1958. (Preporod od 01. 01. 1991.)

Fatiha za naše merhume

HADŽI ZAIM EF. DIZDAREVIĆ

imam, muallim i pedagog

U ponedjeljak, 30. ramazana 1411. godine (16. aprila 1991. godi­ne) na ahiret je ispraćen hadži Zaim ef. Dizdarević, imam i muallim u mirovini iz Sokola kod Gračanice. Rođen je 1901. godine u ugled­noj porodici Dizdarevića u Sokolu od oca hadži Uzejra i majke Zlate.

Poslije završetka mekteba u rodnom Sokolu počeo je pohađati nastavu u Osman-kapetanovoj medresi u Gračanici. Nastavu je pohađao pred muderizom hfz. Mustafa ef. Šiljićem. Ovu medresa je uživala veliki ugled u ovim krajevima zbog čega su se roditelji najčešće odlučivali da pošalju svo­je sinove u ovu medresu. Ovu medresu je završio veliki broj poznatih intelektualaca, imama-hatiba i muallima koji su dali veliki doprinos u širenju islamskog uče­nja, očuvanju islamske kulture i tradicije, a među njima je bio i naš rahmetlija.

preporod 01 05 1991. Zaim ef. DizdarevicPo završetku Medrese ostao je u njoj više godina i obavljao duž­nost sohtabaše. U isto vrijeme obavljao je dužnost imama-hatiba u Oloviji džamiji i muallima u mektebi-ibtidaiji u Gračanici. Dužnost muallima je obavljao do zabrane rada mekteba.

Poslije iznenadne smrti imama u Budimli Ahmetpašinoj džamiji – Bijeloj džamiji, hfz. Bekir ef. Like, koji je umro pred džamijom kao mutekif, hadži Zaim ef. preuzima dužnost imama i hatiba u ovoj džamiji. Obavljajući navedene po­slove ulagao je maksimum truda i pedagoške nadarenosti i sa sigur­nošću se može reći da je uspješno obavljao svoju muallimsku dužnost s dosta pedagoškog umijeća kao u mektebi-ibtidaiji tako još vi­še u radu s đacima Medrese, što sam i lično osjećao u kontaktima s njim i ne samo ja. Svi smo ga cije­nili i voljeli, a on je prema nama bio stariji kolega, muallim i rodi­telj. Znalački je otkrivao naše pro­bleme bilo u nastavi ili van nje, pronalazio bi najbolja rješenja, u ponekad teškim i konfliktnim situ­acijama za nas i za rad u Medresi. Među gračaničkom ilmijom i šire bio je poznat i cijenjen kao bes­kompromisan borac za vjeru i pro­vođenje islamskih propisa u vjeri zbog čega je optuživan kao reakci­onar i neprijatelj naroda od strane lokalnih moćnika toga doba. Zbog svog nepokolebljivog držanja, za­štitnika vjere islama i zaštite va­kufske imovine bio je optužen kao narodni neprijatelj i osuđen na 18 mjeseci zatvora, koji je izdržao po zatvorima u Bosni.

Poslije izlaska iz zatvora, od 1953. do 1958. godine, radio je u Maglaju kao imam-hatib u Kuršumli džamiji. Svojim nesebičnim radom i zalaganjem vrlo brzo je stekao ugled vjerskog službenika kojeg Maglajlije neće dugo zabo­raviti. 

Iz Maglaja je premješten u Ve­liku Brijesnicu, općina Doboj, gdje je službovao nepunu godinu kao imam-hatib.

Na zahtjev svojih Sokoljana, iako uz veliko protivljenje tadaš­njih vlasti, prešao je na rad u svoj rodni Soko i obavljao dužnost imama-hatiba i vjeroučitelja do zaslužene mirovine 1975. godine. Po­slije odlaska u mirovinu bio je ak­tivan u džematu, a posebno se angažovao oko izgradnje velike i lije­pe džamije koja se ističe svojom arhitekturom kao što se isticao ne­kad stari grad u ovom mjestu.

Iza njega su ostale četiri kćeri i sin Muhamed ef. koji je naslijedio rahmetli babu u džamiji i svim drugim poslovima vjerskog službe­nika. Dženazu je klanjalo hadži Zaim ef., preko 700 džematlija iz bliže i dalje okoline, kao i preko 50 njegovih starijih i mlađih kole­ga sa područja Gračanice, Gradačca, Doboja, Srebrenika i drugih mjesta.

Rahmetullahi alejhi rahmeten vasi’ah!

Šerbečić hadži Tahira Ibrahim

MACHIEL KIEL – DŽAMIJA KALAUN JUSUF-PAŠE U MAGLAJU: GODINA IZGRADNJE I STILSKE KARAKTERISTIKE

 Rad objavljen u časopisu Prilozi za orijentalnu filologiju, broj 57 / 2007.

http://www.turkishculture.org/whoiswho/academics/machiel-kiel-265.htm

MAGLAJ PRIJE IZGRADNJE DŽAMIJE KALAUN JUSUF-PAŠE

maglaj pogl sa tvrdjaveGrad Maglaj je vjerovatno krajem 14 stoljeća osnovao kralj Tvrtko I, koji je, nakon smrti ugarskog kralja Ludovika Velikog (1388) uspješno porazio Ugare. U pisanim izvorima Maglaj se prvi put spominje septembra 1408. u naredbi ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda, koji se na povratku kući sa pobjedonosnog pohoda protiv bosanskog kralja Tvrtka II ulogorio “sub castro nostro Maglay”. Ovo se odnosi samo na mali gornji zamak smješten na vrhu uzvišenja koje ima pregled nad Bosnom i kontrolira značajnu cestu koja vodi u unutrašnjost Bosne. gravura 16970002Vjerovatno se na tom mjestu prethodno nalazio neki stariji zamak. Prilikom arheoloških iskopavanja godine 1962. i ‘63. pronađeno je dosta slavenske keramike iz 13. i 14. stoljeća kao i nekoliko željeznih šljemova tipa “Kessellhaube” koji spada u 14. stoljeće, ali ne i tragovi ranijeg postojanja utvrde.1

Spominjanja Maglaja u narednom periodu nema sve do iza Osmanlijskog osvajanja Bosne. Nakon što su Osmanlije zauzele “Kraljevu zemlju” 1463, a Ugari uzeli značajni kraljevski zamak Jajce i organizovali jaku liniju odbrane (1464), Osmanlije su odgovorile formiranjem “međudržave” između svojih i teritorija moćnih Ugara sa gradom Vrandukom, 40 km uz Bosnu, kao centrom. Ova mini međudržava je postojala do 1476.2 Brzo nakon toga vjerovatno je Maglaj pao u ruke Osmanlijama. Osmanski popis iz 1485. je drugi najstariji pisani izvor koji spominje Maglaj. Tada je bio centar male administrativne jedinice, “Nahiye-i Kal'a-i Maglay.” U podnožju zamka bilo je manje naselje sa sa 32 domaćinstva Vlaha stočara, “koji su došli sa strane i tu se naselili”.3 U februaru 1503. Osmanlije su uspjele zauzeti grad u Doboju, 16 km nizvodno, tako da se Maglaj više nije nalazio direktno na opasnoj granici.4 Devet godina nakon toga Osmanlije takođe zauzimaju Srebrenik, glavnu tvrđavu Ugarskog “Srebreničkog Banata” i 1526. nakon Mohačke bitke, opasnost od Ugara je nestala na period duži od stoljeće i po.5 Uslijedio je dugi period mira u kojem se napola opustošeno područje Maglaja brzo oporavlja. Osmanski popis T.D. 740 iz 1604, koji je nedavno objavljen u cjelosti, pokazuje da se u intervalu izmađu 1485. i 1604. grad povećao desetostruko. Broj domaćinstava sada je bio 306, od čega čak 237 muslimanskih, a ostalih 69 pravoslavnih.6

Do 1528. Maglaj je već bio centar kadiluka, što znači da je imao barem jednu džamiju u kojoj se klanja džuma petkom, i trg. Transformacija Maglaja od malog naselja pod zamkom u Islamsku palanku čini se da nije rezultat ranije već viđene Osmanske politike urbanizacije i islamizacije kao u primjerima smišljenih činova osnivanja pojedinih gradova kao što su Rudo na Limu, Razgrad u sjeveroistočnoj Bugarskoj, ili Kavalla u sjevernoj Grčkoj, nego više rezultat spontanog razvoja. Taj razvoj je krunisan, ali ne iniciran od strane Kalaun Jusuf-paše, podizanjem monumentalnih građevina u jednom već važnom muslimanskom urbanom centru.7 Ovo nas je dovelo direktno do njegove velike džamije i vremena izgradnje iste.

VRIJEME IZGRADNJE I STILSKE KARAKTERISTIKE KALAUN JUSUF-PAŠINE DŽAMIJE

U postojećoj literaturi za godinu izgradnje velike maglajske džamije postoji nekoliko prijedloga, a svi su zasnovani na pretpostavkama i bez ikakvog argumenta. Originalni natpis o gradnji (Bauinschrift) nije sačuvan. Natpis koji se danas može vidjeti je postavljen na mjesto gdje se vjerovatno nalazio originalni: iznad glavnih ulaznih vrata, a odnosi se na glavnu obnovu, koja je rađena godine 1284. (1867/68). Pored datuma, načinjenog u formi hronograma, zapis kazuje da je popravka plaćena od strane sultana Abdulaziza (1861-1876) i da je pravi osnivač džamije bio “Gazi Yusuf Pasha al-Maglavî”, dakle Jusuf-paša iz Maglaja.

Natpis na ulazu u džamiju Kuršumliju

Natpis na ulazu u džamiju Kuršumliju. Facebook stranica “Slike grada Maglaja”

Mehmed Mujezinović, koji je objavio natpis, zabilježio je lokalnu predaju u Maglaju da je originalni natpis bio ukrasna ploča od zlata, koju su odnijeli habsburški vojnici pod komandom princa Eugena Savojskog (1697). Ukrasna ploča je naravno bila mermerna sa pozlaćenim slovima na njoj, kao što je to ispravno predložio Mujezinović.8 Praksa odnošenja kući osmanskih natpisa kao trofeja, bila je prilično uobičajena, kako kod habzburških, tako i kod ruskih vojnika.

O Kalaun Jusuf-paši kao i godinama u kojima je živio, zna se vrlo malo. Njegovo ime je zapamćeno lokalnom predajom. Prvi dio imena je vrlo rijedak, tako da je isključena mogućnost pogrešne identifikacije. Uprkos tome, razni autori koji su pisali o maglajskoj džamiji nisu znali vremenski locirati njenog vakifa. Jedan autoritet kao što je Alija Bejtić, spominje “1584” bez ulaženja u detalje. Autori članka “Maglaj” u Enciklopediji Jugoslavije iz 1962. locirali su ga “oko 1580”. Ivo Bojanovski, u svojoj detaljnoj studiji o Maglaju i njegovoj tvrđavi, naveo je “iz 16. stoljeća”. Mehmed Mujezinović je zapazio da je “u svakom slučaju podignuta u drugoj polovini 16. stoljeća”. Husref Redžić navodi 1560. bez ikakvih komentara. U svojoj nedavnoj, na 400 strana sabranoj kompilaciji historije Maglaja, Adin Ljuca je predložio isti period, zasnivajući mišljenje najviše na zamagljenoj slici Saliha Hadžihuseinovića Muvekkita datoj u kompilaciji iz 19. stoljeća, koji je predlagao “Kalauz Ali-pašu” poznatijeg kao Kalajli-Koz. Njegovi datumi se fokusiraju oko 1580. Godine 1999. Muhamed Hamidović kao godinu gradnje uzima 1560. ili 1584., isto kao i Johan Mårtelius iz tima švedskih restauratora džamije iste godine.9 Ipak tahrir iz 1604. koji nije koristio nijedan od spomenutih autora, ne poznaje nikakvu džamiju ili mahalu nazvanu po imenu ovog čovjeka. Niti se stilske karakteristike uklapaju u 16. stoljeće, niti je Kalaun Jusuf-paša poznat u osmanskim zapisima iz 16. stoljeća. Džamija očigledno još nije postojala.

Tabla sa informacijama o maglajskoj džamiji. Prema svjetski poznatom holandskom stručnjaku, ovi podaci o vremenu gradnje nisu utemeljeni. Foto: Slike grada Maglaja @ Facebook.

Tabla sa informacijama o maglajskoj džamiji. Prema svjetski poznatom holandskom stručnjaku, ovi podaci o vremenu gradnje nisu utemeljeni. Foto: Slike grada Maglaja @ Facebook.

Godine 1888. Moritz Hoernes zabilježio je priču da je “Kalavun Jusuf Pasha” osnivač džamije bio iz grada, i da je bio “der letzte türkishe Pascha von Ofen” [=Budapest].10 Ovdje se susrećemo sa istim vidom miješanja nekoliko ličnosti kao i u Muvekkitovom radu. Zadnji turski Budimski namjesnik je bio, kao što je poznato, Süleyman Pasha, porijeklom iz Peqina u centralnoj Albaniji, koji je umro sa mačem u ruci braneći grad od ujedinjene kršćanske vojske. Najvjerovatnije su on i Kalaun Jusuf-paša miješani sa drugim važnim maglajskim sinom: Maglayli Mahmud pašom, koji je bio çavuşbaşı na carskom sudu i 1665. promaknut u Kubbe vezira, 1667/68 u namjesnika Konye i konačno 1670/71 bio je namesnik u Budimu.11 Dakle, usmena predaja je, čini se, od tri ili možda čak četiri čovjeka napravila jednog. Fenomen koji nije nepoznat.12

Zanimljivo je uočiti da zbrka oko osnivača naše džamije seže daleko u prošlost, i većim dijelom najvjerovatnije do lokalnog narodnog sjećanja.

Razlog zašto nijedan od ranije pomenutih istraživača nije mogao utvrditi tačno vrijeme gradnje i pravi identitet Kalaun Jusuf-paše je koliko jednostavan toliko i simptomatičan: arhitekti i historičari umjetnosti ne koriste dostupne historijske izvore na osmanskom turskom jeziku, historičari se ne služe kao radnim alatom saznanjima historije umjetnosti. To je problem strukture obrazovanja, kako na zapadu tako i na istoku.

Prava priča o Kalaun Jusuf-paši je vezana za historičara Ibrahima Pečeviju, koji je u vrijeme glavnih događaja bio defterdar pokrajine Diyarbakır u istočnoj Anadoliji, kako sam o sebi govori u svojoj “Historiji”. Bio je, dakle, blizu svih događaja, i kao član finansijske uprave morao je prilično dobro poznavati Kalaun Jusufa. Savremenik iz bliskog perioda tom vremenu, historičar Naima, opisao je iste događaje. Kalaun Jusuf je takođe poznavao i britanski ambasador sir Thomas Roe, koji spominje njega i njegove poduhvate za vrijeme njegovog putovanja kroz Anadoliju. Prema materijalu sakupljenom u velikom “Ko je ko” u Osmanskom carstvu, Sicill-i Osmânî, autor Mehmed Süreyya, Kalaun Jusuf je odrastao i obrazovao se u carskom ministarstvu finansija. Godine 1028. (1619), po preporuci Hoca Ömer efendije, odgojitelja sultana Genç Osmana (vladao od 26. 02. 1618. do 20. 05. 1622), postavljen je za prvog defterdara carstva, sa zvanjem vezira. Na toj je poziciji bio oko godinu dana, kada je smijenjen i postavljen za namjesnika u Maraş u južnoj Anadoliji. Na tom mjestu, godine 1623. dobio je zadatak da uguši pobunu Abaza Mehmed-paše, koji je htio da se osveti za ubistvo sultana Genç Osmana. Umjesto da se suprotstavi Abazi, Kalaun se pridružio njegovom pokretu. Kasnije u logoru nadomak grada Sivasa zbog straha od zavjere podmuklo je ubijen od strane Abaza-paše. Priča je povezana sa nekim detaljima u Hammerovoj velikoj Historiji Osmanskog Carstva (1829) i u isto tako autoritativnoj “Osmanlı Tarihi” od Uzunçarşılı.13

gravura 16970001a

Maglaj na dan 17. 10. 1697. Tvrđava još nije imal ni obor ni predvorje, kako se lijepo vidi na graviri. Slika preuzeta iz knjige Maglaj na tragovima prošlosti, Adin Ljuca.

Lokalna predaja i natpis sultana Abdulaziza kažu da je Kalaun Jusuf rodom Maglajlija. To odmah objašnjava zašto je tako impozantna džamija izgrađena u relativno malom bosanskom gradu. Kao i mnogi bosanski velikodostojnici i prije i poslije njega, Kalaun je htio da pokaže svojim sugrađanima “kako je uspio”. Vrijeme gradnje sada također može biti utvrđeno. To je ta godina kada je imenovan za glavnog defterdara, 1619, ili par godina koje slijede, do njegove nasilne smrti 1623. Dvije ili tri godine su sasvim dovoljne da bi se podigla građevina poput maglajske džamije. Vakufu je također pripadao hamam, koji je nestao početkom 20. stoljeća.14 Lokalno predanje kaže da je Jusuf-paša htio sagraditi i kameni most preko rijeke Bosne, ali su radovi zaustavljeni zbog žestokih protesta stanovnika. Već izrezani kamen mnogo kasnije je iskorišten za gradnju novih kuća.15 Možemo pretpostaviti da su Jusuf-pašina djela uključivala i mekteb odnosno osnovnu školu i han ili karavansaraj, i možda imaret za ishranu putnika i siromašnih.16 Ipak, nedostaje nam povelja o utemeljenju maglajskih građevina da bismo to dokazali. Nije sačuvana njihova vakfiye u bogatoj kolekciji Gazi Husrefove biblioteke u Sarajevu kao ni u istambulskoj Prime Minister's Ottoman Archive.17 Ovo daje osnovu za nagađanje da Kalaun nije imao vremena da se pobrine za svoje građevine i da je država preuzela odgovornost za isplate plaća osoblja i za održavanje, kao što se dešavalo sa mnogim drugim osmanskim zadužbinama.18 Bilo kako bilo, možemo biti sigurni da Kalaun Jusuf-pašina džamija u Maglaju nije djelo iz druge polovine 16. stoljeća, nego je 40 do 50 godina mlađa od datuma predloženih u postojećoj literaturi.

Sa godinom izgradnje oko 1620. u mogućnosti smo razumjeti i masivni, monumentalni karakter građevine. Nije elegantna niti ima uglađene, prefinjene proporcije, kao neke mostarske džamije (Karadjoz Bey, 1557/58), ali oduševljava već razmjerama i glomaznošću. To je glavna karakteristika kasno-klasične osmanske arhitekture, što se posebno odnosi na 17. stoljeće, koje nije imalo svježih, novih rješenja, ali pokazuje pomalo umorne i ponekad nezgrapne oblike, koje prate već uspostavljene tradicije. Opšti oblik Kalaun Jusufove džamije je prilično u skladu sa opštim tendencijama arhitekture 17. stoljeća, ali ne i detalji. To se najbolje može vidjeti na kapitelima arkada, koje podupiru trokupolni trijem džamije. Očito je da su ove kapitele radili lokalni zidari, neizvježbani u zahtjevnoj vještini rezbarenja muqarna dekoracija. Ono što vidimo jesu pokušaji izrade muqarni (“would-be-muqarnas”), slabe i neotesane imitacije. Samo jedan kapitel, koji podupire centralnu kupolu jeste nešto boljeg kvaliteta, ali ipak ne klasični osmanski. Ovo je jedna od karakteristika osmanske umjetnosti u Bosni. Veći dio posla su izvodili lokalni majstori koji nisu istinski razumjeli kako se isijeca viseći kapitel. Kad je neposredno pred Bosanski rat bila planirana restauracija maglajske džamije, iz specijalne restauratorske radionice u Mariboru / Slovenija, bili su doveženi sjajno rezbareni neo-osmanski kapiteli. Rat je omeo planove. U restauraciji oštećenog trijema koja je uslijedila, Švedski restauratori su srećom odlučili da ih ne iskoriste. Da jesu, krivotvorili bi originalni bosanski karakter građevine. Novi kapiteli još uvijek leže u dvorištu džamije. Sada posmatraču daju izvrsnu priliku za poređenje. Trebalo bi dodati, u ovom kontekstu, da jedan od centralnih stubova trijema nije izrađen od pješčara nego od mekšeg, lokalnog žućkastog krečnjaka. Restauratori džamije su mogli ustanoviti da je to bio posljednji svjedok ratne štete iz 1697. Jedan od originalnih stubova načinjenih od mermeru sličnog krečnjaka bio je uništen, a sa njim i dio kupole na trijemu. Pažljivo su restaurirani, ali uz korištenje nešto drukčijeg materijala. Švedski restauratori su odlučili poštovati ovaj historijski trag.19 Dakle, izvorno, trijem je imao dva stuba od krečnjaka sličnog mermeru koji su podupirali središnju kupolu, i dva od žućkastog lokalnog pješčara, na oba kraja trijema u nastojanju da se istakne, korišćenjem različitih građevinskih materijala, centralna osa građevine i centralni ulaz. Strani i neotesani kapiteli u predvorju dakle, nisu proizvod iz 1620. nego iz otprilike 1700. godine.

http://maglajbh.files.wordpress.com/2013/11/imag0863.jpg

Trijem (predvorje) džamije. Kapiteli spajaju stubove sa arkadama koje nose kupole. Photo Maglajlije i Maglajke @ WordPress

U unutrašnjosti džamije, mihrab i minber su ponovo u najboljoj osmanskoj tradiciji i vrlo vješto izvedeni. Ovdje je na djelu bilo nekoliko majstora, dovedenih iz središnjih zemalja carstva. Dovođenje čitave ekipe bi bilo preskupo, čak i za ministra finansija, u vrijeme kad se korupcija proširila kroz cijelu državnu mašineriju. Dakle, lokalni majstori su iskorišteni za glavni posao, a specijalisti za nekoliko detalja.

kursumlija mihrab i minberBogata unutrašnja dekoracija, kaligrafija i figurativno oslikavanje na zidovima, su očigledno proizvod Abdulazizove restauracije, ali Baedeker-ov vodič za Austro-ugarsku iz 1913. (str. 407) sadrži bilješku da su urađene 1900, možda slijedeći raspored i plan starijih oslikavanja. Švedski restauratori džamije također su prihvatili 1900. kao datum. Zidna oslikavanja spadaju u svakom slučaju među najbolja u Bosni, i u najočuvanija. Jedino ona u dijelovima kupole su pretrpjela štetu usljed vlage. Kao zaključak možemo reći da je džamija Kalaun Jusuf-paše u Maglaju, nakon uništenja Ferhadije u Banjoj Luci (iz 1585) za vrijeme Bosanskog rata, i Aladža džamije u Foči na Drini (1550), druga najvažnija džamija Bosne, odmah nakon Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, iako mnogo manje poznata. Skupa sa napola srednjevjekovnom, napola osmanskom tvrđavom, Maglaj bi mogao postati lijepa turistička atrakcija, uz uslov da krhki mir u Bosni potraje.

Unutrašnjost džamije prije restauracije iz 2013. godine

Unutrašnjost nakon restauracije 2013. godine.

KALAUN JUSUF-PAŠINA DŽAMIJA U MAGLAJU: DATUM IZGRADNJE I STILSKE KARAKTERISTIKE

Sažetak

Ovaj rad je tek kamenčić u živopisnoj kulturnoj historiji Bosne. U radu se obrađuju tri aspekta jedne od najljepših i najvažnijih džamija u Bosni, tj. Kalaun Jusuf-pašina džamija u Maglaju na rijeci Bosni. U radu se pokušava ustanoviti datum izgradnje džamije i saznati identitet njenog osnivača. Do sada to nije bilo urađeno na zadovoljavajući način. Ime Kalaun ili Kalavun je vrlo rijetko, što olakšava identifikaciju. Historijski podaci o osnivaču, porijeklom iz Maglaja, tačno ga lociraju u drugu deceniju 17. stoljeća, kada se za nekoliko godina uzdigao do vrlo visokog položaja defterdara Osmanskog carstva; kratko nakon toga bio je namjesnik u nekom mjestu u Anadoliji. Na ovom položaju imao je i novac i priliku da izgradi veliku i monumentalnu džamiju u svom rodnom gradu.

Treći aspekt o kojem se govori je mjesto koje ova džamija zauzima u islamskoj arhitekturi Bosne. Ustvari, stilski podaci bili bi dovoljni da se džamija locira u 17. umjesto u 16. stoljeće, kao što su činili svi koji su ranije pisali o njoj.


 

1For details on the castle, its history and the excavations see in detail the careful study of Ivo Bojanovski, “Stari Grad Maglaj – istraživački i konzervatorski radovi 1962. i 1963. g.” in: Naše starine, X, Sarajevo 1965, pp. 61-97.2V. Klaić, Povijest Hrvata, II,3, Zagreb 1904, p. 64; Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk; Naučno društvo BiH, Djela Knj. XIV, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, Knj. 10, Sarajevo 1959, pp. 48-49.3Istanbul, Prime Ministers Ottoman Archive, Icmal (summary) register T.D. 18, from 890 (1485) and the detailed (mufassal) register T.D. 24, finished at the “beginning of the month of Ramadan of the year 894 (August 1489).4Hamdija Kreševljaković, “Stari bosanski gradovi,” in: Naše starine, I, Sarajevo 1953, p. 21.5A survey of the history of the northern border of Ottoman Bosnia and Hungarian controlled Slavonia, but not directly touching Maglaj, is given by Adem Handžić, “Prilog istoriji starih gradova u bosanskoj i slavonskoj krajini pred kraj XVI vijeka,” in: Godišnjak Društva istoričara BiH, god. XIII, Sarajevo 1963.6Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, 4 vols, published by the Bosnian Institute in Zurich and Orijentalni institut Sarajevo, 2000. For a handy survey of the data as contained in this singularly important source see: Adem Handžić, ”O društvenoj strukturi stanovništva u Bosni 1604 g. in: Prilozi za orijentalnu filologiju, 32-33, Sarajevo 1982/83, pp. 140-146.7For the origin of Razgrad see: M.Kiel, “H'razgrad – Hezargrad – Razgrad, The vicissitudes of a Turkish town in Bulgaria (Historical, Demographical Economic and Art Historical Notes),” in: Turcica XXI-XIll 1991 (Melanges offerts a Irene Melikoff) p. 495-563. For Kavalla, M. Kiel, “Ottoman Building Activity along the Via Egnatia, the Cases of Pazargah, Kavalla and Ferecik,” in: Elisabeth Zachariadou (cd.), The Via Egnatia under Ottoman Rule 1380-1699, Rcthymnon 1996, p. 145-158.8M. Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, II, Sarajevo 1977, p. 237.9Alija Bejtić, “Spomenici osmanlijske arhitekture li Bosni i Hercegovini,” in: Prilozi za orijetalnu filologiju, III-IV, Sarajevo 1952/53, p. 246. For Bojanovski's study see note 3, p. 84. M. Mujezinović, Epigrafika, p. 237. Husref Redžić, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Sarajevo 1983, p.124. Adin Ljuca, Maglaj, na tragovima prošlosti, Maglaj 2000, p. 201-206. Muhamed Hamidović, “Kuršurnlijamosken in Maglaj,” in: Johan Martelius (ed.) Bosnien- ett islamisk kurturarv i Europa, En moske i Maglaj, Stockholm (Medel-havsmuseet) 1999, p. 22-29. I would like to thank Dr. Sabira Husedžinović, Ministry of Culture of BiH to bring this rare, but well made book to my attention, and Dr. Karin Adahl of the Medelhavs Museet, Stockholm, to provide me with a copy of it. See also the anonymous study “Kuršumlija džamija u Maglaju,” in Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva (VIS), X,1-3, 1959, p. 146-149.10Moritz Hoernes, Dinarische Wanderungen, Cultur- und Landschaftsbilder aus Bosnien und der Hercegovina, Wien 1888, p. 205.11For this person see: Sicill-i Osmani, IV, p. 5; idem IV, p. 321.12For this and related phcnomenons sce the classic of Jan Vansina, Oral History (several editions).13Ibrahim Pecevi, Tarih, modern Turkish edition by Murat Uraz, Istanbul 969, vol. II, p. 469; Joseph von Hammer, Geschichte des osmanischen Reiches, V, 1623- 1656, Pest, 1829, p. 28-30 (where the name is corrupted into “Kulaun,” Thomas Roc even made Kalaun Pasha into “Colophonbassa.” See also the handy surveys of ismail Harni Danismend, Izahli Osmanli Tarihi Kronolojisi, V, Istanbul 1971, p. 264, vol III, p. 821/22; and: Mehmed Sureya, Sicill-i Osmani, vol IV, p. 655.14For this hamam see: Hamdija Kreševljaković, Banje u Bosni i Hercegovini (1462 – 1916), Sarajevo 1952,2 p117/118.15 Hoernes, Dinarische Wanderungen, 205, heard the same story, which must have been kept alive in local memory,16In the early 20th century there were at least two khans in Maglaj. One of them stood in the Čaršija, not far from the great mosque. It worked till 1948. See: Hamdija Kreševljaković, Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini, (Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Djela, Knjiga VIII), Sarajevo 1957, p.122/23. The other was on the other bank of the river Bosna, at the old landing stage of the ferry. The one in the market street would be a good candidate for the suceessor of Kalaun Yusuf's khan.17A survey of the Vakfiyes preserved in the Gazi Husrev Bey Library was published by Zejnil Fajić as: “Popis vakufnama iz Bosne i Hercegovine koji se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu,” in Anali Gazi Husrev-begove biblioteke V-VI, Sarajevo 1978, p. 245 – 302. The catalogue “Vakfiyeler: in the B.B.O.A. can only be read at the spot. There still is a possibility that the rich, but only partly surveyable archive of Vakiflar Genel Mudurlugu in Ankara has a copy of the Maglaj Vakfiye.18The section Maliye'den Mudevver of the B.B.O.A. contains several 17th and 18th century registers of payment of mosque officials and others at the expense of the state. An example of this kind of state-supported vakfs in the central and southem Balkans is M.M. 5625 from 1047 (1637) which mentions dozens of examples. The article “Džamije i njihovi vakufi u gradovima Kliškog sandžaka početkom XVII vijeka,” of Fehim Spaho in Anali Gazi Husrev-begove biblioteke V-VI, Sarajevo 1978, p. 217-229, also contains a number of examples of mosques without vakfs.19Letter of Prof. Martelius from II October 2000 to author.