Arhive oznaka: Dušan Radović

Dušan RADOVIĆ; KUDA ĆE TREĆI, GOSPODINE ŽUPANE?

U drugoj polovini juna 1941. godine nalazio sam se na dužnosti u kotaru Žepče. Tih dana vršene su u Žepču, a posebno u ustanovama i nadleštvima, užurbane pripreme za doček velikog župana i podžupana. Sve je bilo na nogama. Na doček su bili pozvani svi predsjednici i bilježnici opština. Trebalo je da veliki župan s njima održi sastanak i da im dadne direktive za rad.

Sastanku s velikim županom i podžupanom u zgradi Kotara prisustvovali su, osim predsjednika i bilježnika opština, i svi službenici Kotara. Među njima sam se našao i ja. Jedini Srbin! Izuzev ljudi koji su sa mnom radili, drugi to nisu ni znali. Bilo nas je više nego mjesta za sjedenje pa su mnogi stajali. Veliki župan Nikola Tusun je počeo govor o teškoćama oko zbrinjavanja stanovništva:

– Magazini su ostali pusti, radnje također! – rekao je on. – Sve što se našlo u magazinima ili su ljudi raznijeli u rasulu, ili su Nijemci odvukli! Hrane i drugih artikala nema.

Zatim je govorio kako treba rekvirirati imovinu imućnijih srpskih porodica, otvoriti kase trgovaca, u prvom redu Jevreja i Srba, i za novac koji se nađe nabaviti hranu. Prisutni su ćutali i slušali. Drugi dio izlaganja se odnosio na učvršćenje vlasti, jer je pred sobom imao ljude koji su bili nosioci vlasti po opštinama i u samom kotaru. Rekao je, otprilike, ovo:

– Gospodo, u našoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj biće zakonom, koji se priprema, priznate samo dvije vjere, i to: rimokatolička i islamska! Treće neće biti!

U sobi je nastao tajac. Kad je vidio da njegove riječi nisu prihvaćene, zaćutao je. Tada je ustao predsjednik opštine iz Vozuće, Mustafa Đerzić, omalen i trbušast čovjek. Po njegovom se izgledu moglo zaključiti da je ugledna ličnost. On se obratio velikom županu riječima:

– Gospodine veliki župane! Kuda će ovi treći? Njima drugog izlaza nema nego šuma! A šta onda, gospodine?

Nastade komešanje i žagor. Ljudi se počeše gurkati. Niko više ne govori. Mustafa je postavio pitanje i sjeo. I župan se nađe u nezgodi.

Bilo mi je veoma nezgodno što sam se kao Srbin tu našao. Mislio sam da me svi znaju i u mene gledaju. Iz tih misli trgnuo me je ponovno Tusun, odgovorom Mustafi Đerziću:

– Pa, mogu i oni biti tu, ali nemaju nikakva prava!

Tek se tad ljudi uznemiriše. Nasta galama. Više ljudi u isti čas postavljaju pitanja županu. Tusun se i sam uznemirio, ali pokušava da smiri duhove. Ništa mu ne polazi za rukom. Pojedinci mu pomažu, ali sve je uzalud. Ljudi počeše napuštati zgradu Kotara i sastanak se ne završi.

Ni danas mi nije jasno kako su ljudi Žepča, trgovci, zanatlije i cijela čaršija, tako brzo čuli za ovaj slučaj. Za kratko vrijeme sve je bilo na nogama, pred zgradom Kotara! Tu se našao pretežno muslimanski živalj, ali bilo je među njima i Hrvata. Čak je napisana i peticija. Pritisak je izvršen na podžupana Muhameda Sudžuku. Bio je opkoljen sa svih strana; peticija mu je ugurana u ruke. Sudžuka je pokušavao da smiri narod, ali svi su bili revoltirani; čuli su se povici iz mase:

– Svi treba da imamo ista prava!

– Živjeli smo sa Srbima stoljećima! Šta hoćete sada?

Sudžuka je smirivao ljude, vičući da bi ga prisutni čuli:

– Ljudi, nije sve tako! Oni mogu ostati kod svojih kuća, ali nemaju sva prava kao ostali!1

Manifestujući tog dana solidarnost sa svojim obespravljenim komšijama, Žepčani su stavili ustašama na znanje da osuđuju njihovu politiku prema Srbima.

SBuNOB, članci i sjećanja, knjiga I, VIZ Beograd 1976. str. 284-285.

1Muhamed Sudžuka je kasnije prišao narodnooslobodilačkom pokretu. Napomena Redakcije.