Arhive oznaka: Dušan Nikolić

Pravda 15. 10. 1921. Dopis iz Maglaja u kojem se reaguje na pisanje lista Srpska riječ, gdje su, kako tvrdi dopisnik, iznesene laži i denuncije

Naši dopisi.

Maglaj, 9. oktobra 1921.

Nije mi namjera, da uzimam u zaštitu ispravne državne činovnike, nego mi je svrha da se radi poštene i objektivne javnosti konstatuje laž, iznešena u broju 201. »Srpske Riječi« od 5. oktobra 1921. iz koje se može čitati intolerancija i mržnja jednog Čokorilovca prama državnim službenicima muslimanima.

Otkada je nestalo sa površine »Kara Zore« preseliše se listom svi Čokorilovci pod okrilje uredništva »Srpske Riječi«, koja im ustupa prostora za sve moguće laži i denuncije. Nije se čuditi toj pojavi, jer je njihov učitelj i vođa poznat hvala Bogu cijelom našem kraljevstvu, sa te svoje »vrline«.

Njihov je običaj da prate i bilježe svaku mjesnu pojavu, ali kod publikovanja izvrću činjenice, zbog čega sam i ja sebi uzeo za dužnost da u svoj tefter kronički golu činjenicu bilježim, kako bi u odlučnim momentima utukao – pobio – eventualne čokorilovštine.

Anonimni dopisnik inače poznati Čokorilov povjerenik za vrijeme izbora tendenciozno izvrće događaj sa Aganom Arifagićem, jer je to starac neokaljane političke prošlosti. U petak posteći došao je za vrijeme »Salle« pred podne pred džamiju, i ugledao je svoje dijete gdje izlazi iz škole, gdje je na pjevanju bilo. Starac želeći da svoje dijete odgoji u moralnom pogledu, pitao ga je, da li se je priredio za džamije, pa kad dječko odgovori da nije ćušne ga jedanput, u kojem momentu i proto Nikolić pristupi. Po svečanoj izjavi potonjega nije ga Arifagić ni jednom riječju uvrijedio. a kamoli da ga je linčovati htio. Obzirom na svečani taj dan nije najispravnije bilo od protoprezvitera Nikolića, da upriličuje vježbu pjevanja baš u momentu, kada su muslimani htjeli da obavljaju molitvu. Eto taj događaj iznosi Čokorilovac lažno, premda mu je vrlo dobro poznato bilo, da je Nikolić sam molio, da se istraga u toj stvari ne vodi.

Gradsko vijeće zaključi u svojoj sjednici, da ustupi jedan dio prostorija g. kot. predstojniku Mujezinoviću, gdje je odobrenjem Pokrajinske uprave i ostao par mjeseci, ali čuj Čokorilo! ne badava, nego uz određenu platu.

Uvjeren sam da g. kot. predstojniк Mujezinović ne bi sigurno stanovao tamo sa svojom familijom, da je igdje stana naći mogao. Premda je to anonimnom denuncijantu vrlo dobro poznato, i da općinska ambulansa ni najmanje trpila nije, ipak izlijeva svoju mržnju prama jednom muslimanu činovniku. Da je mjesto g. Mujezinovića tu poznati sreski načelnik Pupić, to se na javu ne bi iznosilo, nego bi mu se rađe agitovalo, da se nađu žiranti za oduzeti općinski novac. Na kakav prefidan i lažan način prikazuje oduzimanje zemljišta u Vozućoj, neka posluži slijedeća činjenica: To zemljište nalazi se u Gare, u kojoj su naseljeni isključivo muslimani i zove se »Garanski lug«.

Molitvište je bilo prvobitno udaljeno od tog mjesta preko 2 km i nebivši prikladan pristup, a i bez vode, zamoli već pokojni proto Marković garanske muslimane, da mu dozvole prenos molitvišta tu u Garanski lug. Preko 30. godina obavljale su se molitve na tom mjestu, da nikada pritužbe nije bilo proti muslimanima da su obavljanja molitve smetali. Pred 20 godina bijaše projektirana kroz isto zemljište pruga šum. poduzeća, koje na istom mjestu napravi zgradu – i kroz kratko vrijeme proda je nekom trgovcu Werosti – koji je okrenu u birtiju, i valjda ne imajući dosta prihoda proda je već rahmetli Hašim eff. Nevesinjcu, koji je preokrenu u kafanu. Sklopi sa erarom ugovor i plaćao je najamninu dulji niz godina za to isto zemljište, a siromah pred oslobođenje umrije; iza sebe ostavi neopskrbljenu djecu sa sirotnom udovom. Nepoznati pljačkaroši orobiše je u danima prevrata odnesavši joj cijelo njezino pokućstvo, zbog čega se pribi sa djecom rodbini Đerzić. Da bi bar neku korist imala sirotna djeca od svog imanja – od te svoje naslijeđene kuće – odluči rodbina da je popravi, ali eto Čokorilovci ne daju, premda ta zgrada kroz 20 godina molitvištu na smetnji nije bila.

U godini 1919. imenovan bijaše za privremenog podvornika Suljo Kalfić, koji je po pripovijedanju tadanjeg predstojnika i njegovih isljednika potpuno odgovarao svojoj zadaći. Uzeše ga u vojsku, i njegovih troje djece preuze otac mu na uzdržavanje.

Kada se je povratio iz vojske bilо bi pravo zločinstvo, da gosp. kot. predstojnik Mujezinović nije primio ponovno, a uvjeren sam da to ne stoji ništa do g. kot. predstojnika Mujezinovića. Po pisanju anonimnog pisca bilo be орravdano daklen i potpuno ispravno od gosp. Mujezinovića, da je kao trećeg podvornika primio Srbina – pravoslavnog – Dujka Simića.

Lažni pisac denuncijant vrlo dobro poznaje stanje cesta u Maglajskom kotaru, da su u potpunom redu, što se jedino može pripisati ispravnom i intenzivnom radu jednog muslimana nadcestarnika g. Ibrahima Hodžića. Nijesam toliko znatiželjan, da li je zbilja g. Hodžić nadcestarnik pitao svoje putare, kad ih je vidio nezaposlene u čaršiji, ali i da jest – dokazuje samo, da je g. nadcestarniku Hodžiću samo stalo jedino do državnog interesa. Ta valjda je među nama građanima kao ispravan i valjan državni činovnik poznat g. Hodžić, što će i pošteni i objektivni Srbi Pravoslavne vjere posvjedočiti. Nu g. Hodžić je musliman, a trogodišnje naše oslobođenje dalo nam je iskustva, da Čokorilove pristaše ne mogu gledati u državnoj službi muslimana – pa bio najispravniji.

Za dijeljenje pomoći postradalim od poplave, mislim, da je u stanju odgovoriti g. Mujezinović, jer se je za kratko vrijeme svojeg službovanjа pokazao svijesnim i ispravnim državnim činovnikom. Za događaj s pekarom Edhembega H. Uzeirbegovića najbolji je svjedok pravorijеk suda, i osuda, pa ako Čokorilo misli, da je u tom bio nekorektnog postupka g. Mujezinović, neka traži uvid rješidbe pravde, koja će ga podučiti i kazati mu, da ga je i u toj stvari samo denuncija — laž kao i mržnja proti g. Mujezinoviću vodila. Eto anonimni pišče, da li si toliko okorio, pa da ne priznaš, da je ovo sve istina, a da si tendenciozno izvrtao činjenice. Radi ti samo tako po uzoru austrijskom, pa ćeš u istinu biti ožigosan kao i Đorđe Čokorilo, jer je to samo na uštrb bratstva i sloge. Ta pitaj postupak ispravnih građana muslimana ako nе znaš, da su u najkritičnijim momentima austrijskog režima 1914. spašavali svojoj istokrvnoj braći živote i imetke. Zar ti ne znaš, kako je starac Osmanaga Bradarić sa drugim muhtarima kresao u lice barunu Ketenburgu – da ne zavađa muslimane i pravoslavne, pa nemoj da ti preuzmeš ulogu tih austrijskih barunčića.

Valjda će ti ovo biti dosta.

s

Ovo je bio članak iz broja 347, od 15. 10. 1921. godine. U broju 352, od 27. 10. 1921. slijedi još jedan komentar na pisanje “Srpske riječi” od 5. 10. 1921.

Gosp. ministru unutrašnjih djela.

»Srpska Riječ« br. 210 od 5./Х. 21. sa potpisom A. Jovanović plače, da je autoritet vlasti u maglajskom srezu pod upravom sreskog načelnika Mujezinovića pao na nulu, pa Vam evo i ja preporučujem formulu, kako bi se autoritet te vlasti opet »podigao« na onu visinu, na kojoj je bio i za vrijeme bivšeg ovdašnjeg sreskog načelnika, »treznog« Petrašina Pupića, koji se »trezan« čak i po jarkovima valjao, te za vrijeme njegova zamjenika sreskog pisara, a negdašnjeg k. u. k. feldvebla Milana Bosančića, kog je birtaš Tiko Mišić svojevremeno u svom vlastitom lokalu znao i pod astal stjerali, izlemati ga, kao vola u kupusu, a da današnji nepismeni dopisnik »Srpske Riječi«, inače uljez Aca Jovanović et comp. autoritetu vlasti u to vrijeme ne izvolje ni svojih »lepih« usta otvoriti. Neophodno bi, naime, nužno bilo, da izdate naređenje sreskom načelniku Mujezinoviću u Maglaju, da odmah sebi uz bok stavi kao savjetnika Aca Jovanovića uljeza, Joca Simića izvozničara, te »dobričinu« Pera Popovića, Acina aminaša.

Rad će tada da otpočne po prilici slijedeći način:

Aca Jovanović, inače jedan obični »uljez, mučki će da išamara finog i poštenog poštanskog upravnika Pintara.

Sreski načelnik Mujezinović će Aca za to da pogladi po leđima, a pošteni će građani »pohvaliti« to patriotsko »delo« jednog »odličnog« građanina, uljeza Aca Jovanovića.

Kad Jovanoviću pristupi kakav pošten težak musliman, koji se interesuje za punčevu mu zemlju (a ne za njegovu, jer on i nema ništa) i koji težak po beglučkoj uredbi također ima pravo na tu zemlju, pa hoće da čuje i Acino mišljenje o tome, Aca će ga izbaciti na polje, vičući, da ne da Turcima zemlje, a pošteni građani, naročito muslimani, kliknuće: »Živeo najveći pobornik naše »sloge« i našeg narodnog »jedinstva«, naš veliki »patriota« Aca Jovanović — uljez!

Sjedeći uz bok sreskog načelnika Mujezinovića doći će Jovanoviću do ušiju, da kogod posjeduje i kakve municije. Jovanović će, da dotičnog pokrije, uzeti od njega 1000 K (pardon: dvjestapedeset dinara) u korist Srpske čitaonice u Maglaju, i — autoritet je vlasti tu!

Tako po malo šamarajući, psujući i korumpirajući vlast će se da održi na potrebnoj visini, baš kao i za Pupića ere, te neće trebati ni policije ni žandara.

Ako kakav starac musliman povrijeđen u svojim vjerskim osjećajima, svoje vlastito dijete, koje zapriječeno nesmotrenim vaspitanjem čak i nepozvanih vaspitača, ne izvršuje svojih vjerskih dužnosti, izruži i išiba, Aca će starca radi toga »izgreda« predvesti sreskom, koji će da ga najstrožije kazni, a ostali će građani muslimani da kažu: »E baš se učvršćuje sloga između nas muslimana i pravoslavnih! Blago nama i našoj mladoj Kraljevini, kad imamo ovakovih »patriota«, kao što je naš uljez Aca Jovanović!«

Dok ovako bude sa desne strane sreskog načelnika Mujezinovića djelovao Jovanović, kog će sreski i pored svih tih pojava ipak militi i govoriti: »Ha, sokole!«, dotle će Joca Simić da našilja pojedine tipove bratu Refika Smailagića, koji mu je život spasio i da ga na tako podao način iskušava, da li ima oružja. I, bratska je sloga i jedinstvo na svojoj »idealnoj visini«.

Joca Simić će da traži od države besplatno drvo za popravak svoje trošne kuće, nu budući da je „previše” opterećen gornjim poslovima, prodaće on to drvo, koje je kao izvozničar i »mučenik« dobio, a građani će kazati: »Naša će mlada Kraljevina za cijelo da divno napreduje!«

Budući da Joca posjeduje dozvolu za prodaju oružja, neće mu biti moguće, da uvijek sjedi u sreskom načelstvu, jer je prisiljen, da to oružje raznosi po raznim pazarima i prodaje, pošto ga volja, sjediće mjesto njega g. Pera Popović i on će samo da reče: »Ja moram, jer stanujem u kući uljezova punca Aleksije, i sve što uljez Aca radi patriotsko je, premda ni očem pojma nemam«.

Ove odredbe, g. ministre, izdajte hitno, jer su Aca i Joca do skrajnosti naduli, te ako te odredbe za kratko vrijeme ne stignu, crknuće obojica od muke, a to bi po našu mladu Kraljevinu bila velika šteta.

Također izdajte naređenje državnom odvjetništvu u Tuzli, da ne diže optužbe proti Ace radi mučkog napadaja na državnog poštanskog činovnika Pintara, jer ga je već sreski načelnik Mujezinović radi toga pogladio po leđima sa 20 dana zatvora, pa mu je to i onako dosta, te bi potpuno izgubio volju, da dalje »patriotski« djeluje i učvršćuje slogu megju istokrvnom braćom kad bi ga još i državno odvjetništvo po zasluzi pogladilo.

Eto, g. Ministre, kakva sorta hoće da zapovjeda sreskom načelniku Mujezinoviću i od kakovih tipova ima on čast da sačekuje napadaje i uvrede, i to ni za što drugo do samo stoga, što je Mujezinović — musliman, te što svakome hoće da mjeri jednakim aršinom, a to njima dakako nikako ne miriše.

Ovo su, g. Ministre, samo nekolika fakta, koja ovaj put letimično i na brzu o ovoj trojici tipova (o Aci, Joci »dobričini« Peri) zabilježih i napomenuh Vam ih, a doskora ću imati čast, da Vam o njima i opširnije prozborim i uputim Vas u još nekoliko njihovih »patriotskih dela«, koja se nikako prešutiti ne mogu, niti smiju, i koja su u dijametralnoj opreci sa skoro izdanim po Vama Zakonom o zaštiti države i javne bezbjednosti.

Jedan objektivni posmatrač.

Na pisanje “Srpske riječi” reagovao je i kotarski predstojnik – sreski načelnik Ahmed Mujezinović u “Pravdi” broj 345 od 11. 10. 1921.

Otvoreno pismo lažnom anonimnom denuncijantu u Maglaju.

Nijesam se mogao blaže u adresi izraziti, jer to potpuno zaslužuješ, kada u »Srpskoj Riječi« od 5. ov. mj. u broju 201. izlijevaš mržnju proti moje osobe lažnim navodima. Pošten čovjek javno potpisuje što napiše, a Ti nesmjede, jer si uvjeren, da laž pišeš i kriješ se za leda uredništva. Predaću stvar u ruke pravde, tamo ćeš se osvjedočiti da si neistinu govorio. Isto pismo poslao sam i uredništvu »Srpske Riječi«, ali sam uvjeren, da neće smjeti da ga objelodani.

Maglaj, 9. oktobra 1921.

Mujezinović Ahmed

Nekoliko imena građana Maglaja srpske nacionalnosti koji se spominju u literaturi u vezi sa događajima iz I svjetskog rata i poslije

U “Crnoj knjizi” u kojoj je Vladimir Ćorović opisao, kao što naslov kaže “Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme svetskog rata 1914-1918”, zabilježen je događaj koji se desio u Maglaju 10. avgusta 1914.

Nakon atentata u Sarajevu, ultimatuma, i početka rata, austro-ugarska vlast je počela poduzimati mjere i akcije da bi se zaštitila od eventualnog neprijatelja iznutra. Te su mjere uglavnom bile usmjerene prema Srbima, a njihova priroda takva da su često stradali nevini.

U svakom selu u svakom gradiću uzet je veći broj taoca. To je institucija, koju ne poznaje pravo nijedne kulturne i pravne države ovog veka. Po toj instituciji bivaju građani vlastite države uhapšeni i predani vojnicima s tom napomenom, da ih ti vojnici imaju pravo odmah ubiti, čim se makar što desi, čime bi bili ugroženi interesi vojske, sigurnost mostova i željeznica. Po toj instituciji imali su dakle građani da plate glavom za tuđa dela, koja su često bila plod podmetnute lične osvete. Mnogi od njih ubijen je bez krivnje, a mnogi bez ikakva razloga.

U Maglaju, jedan od talaca, prema navodima iz ove knjige, bio je Josif Simić. Evo kako je opisan taj događaj:

Taoc Josif Simić iz Maglaja zamalo nije izgubio glavu. 10. avgusta dođe iznenada jedan musliman, Pašo Musaefendić, i javi, da su mu Srbi seljaci napali na kuću. Odmah straža ode tamo, poče pucati i tražiti, ali ne nađe ništa. međutim izjavi komandant, da taoc mora radi tog dela biti streljan za pola sata. Simić, u nevolji, da dobije vremena, primeti, da on samo odgovara za železničku prugu i da je s toga ta odluka nezakonita, našto se razvi debata o tom pitanju. U to stiže jedan sused Musaefendićev i reče, da je čitava stvar prosto izmišljena. Pašini sinovi bili su taj dan pozvani od kotara u komoru, pa je stari sknadio ovu priču, da bi se prikazao ugroženim i da bi mu vlast s toga razloga poštedila sinove. To je bilo u stvari tako; Simića s toga ostave na miru, ali klevetniku, jer se stvar ticala Srba, ne bi ništa.

Spomenuti Simić je kasnije u poznatom “Banjalučkom veleizdajničkom procesu” bio osuđen na 12 godina zatvora. U istoj knjizi ukratko je opisano zbog čega:

Za Josifa Simića, kovača, navodi se u istom protokolu, da je 24. septembra 1912. s. k. “ispraćen u Beograd”. Ovaj to poriče i poziva se, među drugim, i na svog majstora, da je 1912. bio u Maglaju. Njegov majstor Rudolf Lebl tvrdi, da je Simić bio kod njega, te da je “koncem 1912. ili početkom 1913.” otišao. Kad se daje takav navod, onda je najprirodnije pretpostaviti, da se odlazak može staviti samo u zadnje nedelje 1912. (kraj novembra i decembar), koje opravdavaju to kolebanje: da li kraj 1912. ili početak 1913. Inače, čovek bi bio siguran, da se to dogodilo baš 1912. Sud, međutim, uzima, da bi “koncem godine 1912.” “moglo biti i početkom oktobra 1912.”, pa uzevši onda to “moglo bi biti” za dokazano zaključuje, “da je optuženi baš u kritično vrijeme mogao biti u Srbiji” (str. 240). I eto, na osnovu tih dvaju pogodbenih premisa sud onda stvara pozitivan zaključak o Simićevoj krivici!

DSCF3720 J SIMIC WEB Josif Simić je nakon I svj. rata u prizemlju zgrade u kojoj je nekad bio hotel “Lobenwein” držao ugostiteljsku radnju, a kasnije i stanovao sa porodicom na spratu iste (Živan Petković – Nastanak i razvoj bankarstva na tlu Maglaja).  U jednoj fusnoti u navedenoj knjizi Ž. Petkovića, Simić se spominje kao “građevinski poduzetnik” koji je avgusta 1920. donirao novac za izgradnju Oblasne bolnice:

I pored ovakvog deklarisanja naše predratne Privredne dioničarske banke, ostaje u izvjesnoj mjeri, nejasno zašto prikupljeni novac za Oblasnu bolnicu u Maglaju nije tranzitiran preko nje. Prema pronađenim arhivskim dokumentima Upravni odbor za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju (predsjednik Dušan J. Nikolić, protoprezbiter iz Maglaja) pismeno je obaviješten od Srpske privredne banke d.d. iz Sarajeva 22. juna 1920. god. da je Odjeljenje za zaštitu djece i mladeži iz Sarajeva položilo 50.000 kruna, da je avgusta 1920. Josif Simić, građ. preduzimač iz Maglaja darovao 20.000, a maja 1921. da je Zdravstveni odsjek Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu položio 400.000 kruna. Pred kraj decembra 1921. god. pomenuti Zdravstveni odsjek Zemaljske vlade pismeno se saglasio da Upravni odbor za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju proda ranije kupljeno zemljište i da s tim novcem i novcima sakupljenim na tekućem računu kod Banke otkupi kuću od maglajskog trgovca Holendera i istu adaptira za Oblasnu bolnicu. Uvidom u gruntovne knjige, trgovačka porodica Holender Lajoša od 31. 1. 1918. do 5. 1. 1922. god. bila je u posjedu ZK uloška br. 2450 na kojoj je zgrada stare PTT (današnje Krojačke zadruge), koja je 5. jan. 1922. god. prešla u vlasništvo Edhembega Uzeirbegovića iz Maglaja. Osim pomenute drugu zgradu Holenderovih nisam uspio pronaći. Bolnice se u Maglaju danas niko ne sjeća (niti Holenderovih), što bi moglo da znači da do njenog aktiviranja nije ni došlo i pored prikupljenih finansijskih sredstava.

U tekstu o istoriji Srpske pravoslavne opštine Maglaj, Simić se spominje na nekoliko mjesta: 1958. u vrijeme pisanja teksta, dao je iskaz o prilikama u posljednjoj deceniji 19. vijeka, kao jedan od najstarijih stanovnika Maglaja, koji lično pamti to vrijeme;1931. kada se nalazio na položaju “podpredsjednika Crkvenoopšinskog savjeta”; 1941. na istom položaju, kada je zbog ustaškog terora napustio Maglaj i sklonio se u Srbiju, da bi se vratio nakon rata.

Ime jednog maglajlije vezano je za događaj koji se desio u Žepču a spominje se u Ćorovićevoj “Crnoj knjizi”:

Zanimljiv je i ovaj žepački slučaj iz tih dana, gde su obični provalnici dobili oreolu ogorčenih otadžbenika drugi ljudi stradali sa razloga, koji valjda nigde drugo ne bi bili mogući. “Hrvatska” je donela kao odjek demonstracija od 29. juna ovaj dopis:

“U Žepču su također ove demonstracije bile vrlo burne, pa je razjarena svjetina nakon što je demolirala neke srpske trgovine i privatne stanove, provalila u prostorije srpske čitaonice, da i ovu demolira. Kako se među demonstrantima nalazilo po najviše seljaka,koji su sve uništili, što im je došlo pod ruku, pohrlio je zidarski obrtnik iz Žepča Ante Pavlović u prostorije čitaonice da odstrani vladarevu sliku, za koju je znao da se ondje nalazi. No na njegovo najveće začuđenje slike nije mogao nigdje naći ali je za to našao sliku kralja Petra, kao i sliku sviju srbskih vladara počam od Nemanje, nadalje slike srbskih junaka od posljednih sto godina, sliku Petra Kočića, kao i svu silu inih srbskih slika. Međutim je razjarena svjetina provalila u prostorije i uništila sve slike i čitav namještaj, dok je Pavlović s nekolicinom prijatelja i dalje tražio sliku našega vladara i ovu konačno ipak odkrio. Ova se nalazila u staroj kuhinji čitaonice, koja se rabila za spremanje drva, starih novina, petrolejskih posuda, krpa za brisanje prašine smeća, uopće za bezvriedne stvari. Slika se nalazila na štednjaku okrenuta s prednjom stranom k zidu. Ovo odkriće izazvalo je najveće ogorčenje. Ova se vijest u masi proširila munjevitom brzinom, pa je svjetina dočuv, da se slika našeg vladara u srbskoj čitaonici nalazi u nedostojnom mjestu još više planula, te se tek onda primirila, kad je Pavlović iznio sliku kralja i u najvećem je slavlju prenio u zgradu kotarskog ureda gdje je po predstojniku pohranjena. Sasma je logično da je odbor čitaonice radi nedostojnog postupka s kraljevom slikom morao biti povučen na odgovornost. I doista kotarska oblast dala je smjesta pohvatati sve članove odbora i povela je istragu. Odbor se sastojao od mjesnog prote popa Manojla Varagića kao predsjednika, diumiste Jove Markovića kao podpredsjednika, gostioničara Danila Strahinića kao blagajnika, Alekse Jovanovića kao tajnika i Milutina Jovanovića kao knjižničara.

(Hrvatska br 1045 )

Na prvoj raspravi u Travniku svi su optuženi bili rešeni krivnje, da su uvredili cara, ali na zahtev iz Sarajeva rasprava je vođena po drugi put tamo i onda su 22. aprila 1915. bili osuđeni Varagić na 15, Strahinić na 13, a Marković na 12 meseci teške tamnice. Aleksa Jovanović je suđen docnije isto na godinu dana, dok je Milutin radi veleizdaje u banjalučkom procesu bio osuđen na smrt.

DSCF3716Aleksa Jovanović je po završetku rata bio vlasnik trgovačke radnje mješovitom robom u Maglaju (Ž. Petković). Isti autor je zabilježio da je bio podpredsjednik Nadzornog odbora Srpske banke d.d. Zavidovići.

Srpska banka d.d. (Zavidovići) osnovana je 1923. god. Na X godišnjoj skupštini obavijestila dioničare da je poslovni gubitak za 1932. godinu u iznosu od 49.712,83 dinara pokrila sredstvima rezervnog fonda Banke;

Naš sugrađanin Aleksa Jovanović u više navrata bio je (u svojstvu dioničara) potpredsjednik Nadzornog odbora ove Banke, a kao bankovni činovnik izvjesno vrijeme u njoj je radio Momčilo Arsenović iz Maglaja.

1931. izabran je za člana povjerenstva maglajske Crkvene opštine koja je imala zadatak da sprovede izbore za nova crkvena predstavništva po Ustavu. Sljedeće godine na izborima izabran je za sekretara Crkvenoopštinskog savjeta. Na istoj je funkciji ostao sve do 1941. kad je kao i Simić, zbog ustaškog terora izbjegao u Srbiju, odakle se vratio nakon rata.

U već navedenoj fusnoti iz knjige Ž. Petkovića, spomenuto je ime Dušana J. Nikolića, protoprezbitera iz Maglaja koji je bio predsjednik Upravnog odbora za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju. Isti se spominje u članku – Fragmenti iz neobjavljenih “Bilješki” Mihaila Hadžistevića o danima u taocima, a potom u zatvoru pod optužbom za “veleizdaju” 1914-1916. – Dr. Vojin Hadžistević – objavljenom u Gračaničkom glasniku br. 37, maj 2014.

Na 12/I došli su u zatvor još neki iz Brčanskog i Kladanjskog Kotara, sa kojima nisam bio poznat, a kroz 2-3 dana došao je i pop Dušan Nikolić iz Maglaja, te su i njega zatvorili u našu sobu… Niko nije znao zašto smo zatvoreni.

Svaki dan očekivali smo početak istrage, ali ove ne bijaše. Okolnost da su Dr Jeremića i drugove otpremili u Banja Luku, a da su u Tuzlu dopraćena dvojica iz Hercegovine, i to Đuro Đeren i Božo Tadulović, bijaše nam prava zagonetka… Kroz nekoliko dana kancelista Musliman, poznat sa Dušanom Nikolićem, rekao je: kako nema ništa stvarnog protivu nas, a ključar Miroslav rekao je to isto, i kao da ćemo do kraja mjeseca biti preslušani i nekuda ići. Sve ovo bilo nam je zagonetno, te smo medju sobom nagađali i razgovarali se…

Putovanje inače bijaše ugodno – ako se to uopće može u takovim prilikama reći – jer dan bijaše čist i topal, a naši pratioci žandari ljudi dobri i predusretljivi. U Doboju je izašla na stanicu žena popa Slavka, a u Maglaju žena i djeca popa Dušana. Gledajući ih kako plaču i mi smo po koju suzu pustili.

Kada su izdate optužnice… pušteni su iz zatvora njih 46… među kojima i pop Dušan Nikolić, pop Pero Đavo i drugi…

 Prota Nikolić je bio maglajski paroh do 1924. kad je premješten u Vršac.