STANKO PANIĆ,
rođen 1918. godine u Striježevici kraj Maglaja. Po zanimanju zemljoradnik. Završio građansku školu u Doboju. Pripadao je grupi napredne omladine, koju je okupljala Dušanka Vajić.
Rat ga je zatekao u jednoj jedinici bivše jugoslovenske vojske u okolini Gospića (Hrvatska). Volio je svoju domovinu iznad svega, a vojska se raspušta bez borbe…
U svojoj rodnoj domovini preko neprohodnih šuma kradom se prebacuje do svog rodnog kraja, do svoje Striježevice.
Ovaj razboriti, vrlo odmjereni striježevički seljak nije mogao dugo da podnosi uvredu sramne kapitulacije i okupatorsku terorističku čizmu. Odmah stupa u vezu sa licima koja su radila na pripremi ustanka, i baca na organizovanju mještana svoga sela na prikupljanje oružja, hrabreći ga u borbi protiv okupatora.
U prvim danima ustanka Stanka Panića nalazimo na čelu druge čete II bataljona Ozrenskog partizanskog odreda. Četa je dejstvovala na teritoriji Trbuk – Ševarlije, a kasnije i na širem području Ozrena. Pod njegovim rukovodstvom odpočela je i prva bitka u okolini Trbuka, koja se zbila 10. septembra 1941. godine.
U toj borbi Stanko je zračio hrabrošću i svojim junaštvom ulijevao snagu malobrojnoj četi.
Kao hrabrog i neustrašivog, u jesen 1941. godine Partija ga prestrojava u svoje redove – prima ga za člana KPJ. Učestvovao je u svim svakodnevnim bitkama koje su na padinama Ozrena iz dana u dan bivale sve jače i intenzivnije. Odnio je mnoge pobjede, zaklinjući se da iza njega nema mjesta za okupatora.
U prijepodnevnim časovima 12. decembra 1941. godine u borbi protiv ustaša, na Bajića Kamenu iznad Trbuka, Stanko je hrabro poginuo braneći svoju rodnu grudu, svoju domovinu.
Pao je u začetku ustanka u trenutku kada je najviše trebao Partiji i Revoluciji.
Ubistvo Ilijasa Smajlagića
U sarajevskom ustaškom dnevniku “Novi list” od 28. marta 1945. godine, na njegovoj trećoj strani, čitamo “Službeno saobćenje Župske redarstvene oblasti” u kome se obavještava javnost da su ustaški zločinci, u praskozorje slobode počinili još jedan zločin, tj. kako se kaže u ovom glasniku, “da su izvršene odmazde vješanjem pedeset pet lica koja su na podmukli način vršili umorstva državnih službenika, podmetanje mina na vlakove, ubijali redarstvene izvidnike, štražare, pouzdanike, vršili sabotaže i druge protudržavne čine”… Iza oglasnog “obrazloženja” pod rednim brojevima navedena su imena vješanih.
Pod rednim brojem 35 stoji: “Smajlagić Ilijas, sin Đelal, rođen 1920. godine u Maglaju, trgovački pomoćnik iz Sarajeva”.
Dogodilo se to nekoliko dana prije oslobođenja Sarajeva. Bilo je potrebno još samo nekoliko dana, pa bi i za mladića Ilijasa došla toliko čekana sloboda, sloboda za koju se žrtvuje. Ovo grozno umorstvo učinjeno je u ime fašizma, 28. marta 1945. godine na Marijin Dvoru. Tog dana u ranim jutarnjim satima pedeset i pet patriota njihao je prohladni proljetni vjetrić. Lelujalo je pedeset muških i pet ženskih glava, lelujalo je 17 obješenih omladinaca i omladinki, među njima i Ilijas. Zašto? Izgleda ustašama početak oglasa nije bio dovoljno ubjedljiv, pa su pri dnu saopštenja dodali: “jer su djelatni članovi protudržavnih organizacija, postrojenih u “Petokrake” sa zadaćom da vrše atentate na predstavnike vojnih i građanskih vlasti, razornim tvorivom dižu u zrak pojedine državne zgrade, vrše djela sabotaže i druge protudržavne čine”…
A ko je omladinac Ilijas Smajlagić? Biografija kaže da je ovaj mladi trgovački pomoćnik veoma teško došao do zvanja i zaposlenja, da je još 1941. godine doturao razni materijal za NOB, da je dva puta hapšen, da je iz domobranske centralne ambulante preko ilegalne partijske organizacije u Maglaju otpremao velike količine sanitetskog materijala za naše jedinice u Centralnoj Bosni i bolnice u Tesliću. U njegovom stanu skrivali su se mnogi ilegalni radnici, a među njima Valter Perić, Enver Krzić i mnogi drugi. Pao je u ruke neprijatelja 20. marta 1945. godine. Počiva u zajedničkoj grobnici na Partizanskom groblju na Koševu.
ŽivanPETKOVIĆ
DRAGICA MITROVIĆ,
svršena učenica Ženske stručne škole. Rođena u Osojnici, kraj Maglaja, 1922. godine.
Prvih dana po padu stare Jugoslavije ušla je u grupu sanitetskog tečaja, formiranog od strane Dušanke Vajić, učiteljice iz Trbuka. Na tečaju je naučila ukazivanje prve pomoći ranjenim i ozljeđenim. Na tom tečaju dobila je osnovno političko obrazovanje.
Prvog dana ustanka odlazi sa svojom učiteljicom Dušankom u sjedište štaba partizanskog odreda u Brezike, formirajući zajednički glavnu partizansku bolnicu.
Prvoborac Dragica Mitrović, poginula je hrabro u jesen 1943. godine u borbama sa ustašama i četnicima na Capardama kod Tuzle.,
“Natron” br. 6 – 26. 07. 1963.