Maglajske ulice su se zvale po njima (2. dio)

STANKO PANIĆ,

rođen 1918. godine u Striježevici kraj Maglaja. Po zanimanju zemljoradnik. Završio građansku školu u Doboju. Pripadao je grupi napredne omladine, koju je okupljala Dušanka Vajić.

Rat ga je zatekao u jednoj jedinici bivše jugoslovenske vojske u okolini Gospića (Hrvatska). Volio je svoju domovinu iznad svega, a vojska se raspušta bez borbe…

U svojoj rodnoj domovini preko neprohodnih šuma kradom se prebacuje do svog rodnog kraja, do svoje Striježevice.

Ovaj razboriti, vrlo odmjereni striježevički seljak nije mogao dugo da podnosi uvredu sramne kapitulacije i okupatorsku terorističku čizmu. Odmah stupa u vezu sa licima koja su radila na pripremi ustanka, i baca na organizovanju mještana svoga sela na prikupljanje oružja, hrabreći ga u borbi protiv okupatora.

U prvim danima ustanka Stanka Panića nalazimo na čelu druge čete II bataljona Ozrenskog partizanskog odreda. Četa je dejstvovala na teritoriji Trbuk – Ševarlije, a kasnije i na širem području Ozrena. Pod njegovim rukovodstvom odpočela je i prva bitka u okolini Trbuka, koja se zbila 10. septembra 1941. godine.

U toj borbi Stanko je zračio hrabrošću i svojim junaštvom ulijevao snagu malobrojnoj četi.

Kao hrabrog i neustrašivog, u jesen 1941. godine Partija ga prestrojava u svoje redove – prima ga za člana KPJ. Učestvovao je u svim svakodnevnim bitkama koje su na padinama Ozrena iz dana u dan bivale sve jače i intenzivnije. Odnio je mnoge pobjede, zaklinjući se da iza njega nema mjesta za okupatora.

U prijepodnevnim časovima 12. decembra 1941. godine u borbi protiv ustaša, na Bajića Kamenu iznad Trbuka, Stanko je hrabro poginuo braneći svoju rodnu grudu, svoju domovinu.

Pao je u začetku ustanka u trenutku kada je najviše trebao Partiji i Revoluciji.

Ubistvo Ilijasa Smajlagića

U sarajevskom ustaškom dnevniku “Novi list” od 28. marta 1945. godine, na njegovoj trećoj strani, čitamo “Službeno saobćenje Župske redarstvene oblasti” u kome se obavještava javnost da su ustaški zločinci, u praskozorje slobode počinili još jedan zločin, tj. kako se kaže u ovom glasniku, “da su izvršene odmazde vješanjem pedeset pet lica koja su na podmukli način vršili umorstva državnih službenika, podmetanje mina na vlakove, ubijali redarstvene izvidnike, štražare, pouzdanike, vršili sabotaže i druge protudržavne čine”… Iza oglasnog “obrazloženja” pod rednim brojevima navedena su imena vješanih.

Pod rednim brojem 35 stoji: “Smajlagić Ilijas, sin Đelal, rođen 1920. godine u Maglaju, trgovački pomoćnik iz Sarajeva”.

Dogodilo se to nekoliko dana prije oslobođenja Sarajeva. Bilo je potrebno još samo nekoliko dana, pa bi i za mladića Ilijasa došla toliko čekana sloboda, sloboda za koju se žrtvuje. Ovo grozno umorstvo učinjeno je u ime fašizma, 28. marta 1945. godine na Marijin Dvoru. Tog dana u ranim jutarnjim satima pedeset i pet patriota njihao je prohladni proljetni vjetrić. Lelujalo je pedeset muških i pet ženskih glava, lelujalo je 17 obješenih omladinaca i omladinki, među njima i Ilijas. Zašto? Izgleda ustašama početak oglasa nije bio dovoljno ubjedljiv, pa su pri dnu saopštenja dodali: “jer su djelatni članovi protudržavnih organizacija, postrojenih u “Petokrake” sa zadaćom da vrše atentate na predstavnike vojnih i građanskih vlasti, razornim tvorivom dižu u zrak pojedine državne zgrade, vrše djela sabotaže i druge protudržavne čine”…

A ko je omladinac Ilijas Smajlagić? Biografija kaže da je ovaj mladi trgovački pomoćnik veoma teško došao do zvanja i zaposlenja, da je još 1941. godine doturao razni materijal za NOB, da je dva puta hapšen, da je iz domobranske centralne ambulante preko ilegalne partijske organizacije u Maglaju otpremao velike količine sanitetskog materijala za naše jedinice u Centralnoj Bosni i bolnice u Tesliću. U njegovom stanu skrivali su se mnogi ilegalni radnici, a među njima Valter Perić, Enver Krzić i mnogi drugi. Pao je u ruke neprijatelja 20. marta 1945. godine. Počiva u zajedničkoj grobnici na Partizanskom groblju na Koševu.

ŽivanPETKOVIĆ

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

DRAGICA MITROVIĆ,

svršena učenica Ženske stručne škole. Rođena u Osojnici, kraj Maglaja, 1922. godine.

Prvih dana po padu stare Jugoslavije ušla je u grupu sanitetskog tečaja, formiranog od strane Dušanke Vajić, učiteljice iz Trbuka. Na tečaju je naučila ukazivanje prve pomoći ranjenim i ozljeđenim. Na tom tečaju dobila je osnovno političko obrazovanje.

Prvog dana ustanka odlazi sa svojom učiteljicom Dušankom u sjedište štaba partizanskog odreda u Brezike, formirajući zajednički glavnu partizansku bolnicu.

Prvoborac Dragica Mitrović, poginula je hrabro u jesen 1943. godine u borbama sa ustašama i četnicima na Capardama kod Tuzle.,

“Natron” br. 6 – 26. 07. 1963.

Maglajske ulice su se zvale po njima

ĐOKO ILKIĆ

Ulica koja vodi od starog hotela prema Tvornici uz Bosnu, nosi ime druga Đoke Ilkića, zvanog Đula. Sin je umrlog Đorđe i majke Marije Čikoš koja živi u ulici Ilijasa Smajlagića u Maglaju. O ovom drugu nema mnogo podataka o njegovom djelovanju u Maglaju, jer je odmah po završetku osnovne škole otišao na izučavanje zanata u Pirotehnički zavod u Kragujevac. Đoko potiče iz zanatske porodice koja je teško živjela, pa je i on već od rane mladosti kao i njegovi vršnjaci osjetio šta znači borba za život. Kao dječak od 11 godina morao je napustiti roditeljski dom i otići trbuhom za kruhom.

Njegova aktivnost i pripadnost naprednom pokretu ispoljavala se prilikom svakog njegovog dolaska na odsustvo u Maglaj. Družio se sa naprednim omladincima i stalno im pričao o Rusiji, o borbi radničke klase, o životu u Kragujevcu i Zavodima u kojima je radio. Bio je veseljak, svirao je gitaru koju je imao stalno naštimovanu za pjevanje ruskih pjesama. Njegov uticaj na pravilno orijentisanje mladih osjetio se kod maglajske omladine, bez obzira na vjersku pripadnost, jer se on družio sa svima. Svojim djelovanjem i ponašanjem bio je revolucionar i borac. Po onome što se zna i po pričanju Nemanje Ilkića, Đoko je poginuo u Kragujevcu. O njemu se malo zna jer je djelovao u vrijeme stroge konspiracije Partije, ali je po kazivanju drugih pao od neprijatelja kada je pošao na zadatak u Kraljevo da izvede veću grupu radnika na oslobođenu teritoriju.

Zijah Smajlagić

DANILO PIJUNOVIĆ

Česti prolaznici koji pođu na izlet prema Trnovi tom lijepom izletištu prolaze kroz ulicu koja nosi ime palog omladinca Danila Pijunovića. Ulica se pruža od stare zgrade suda, pa dalje kroz ranije zvanu Srpsku varoš, u kojoj je rođen Danilo Pijunović u 1924. godini.

Sin je Alekse koji je bio sudski službenik, ali i dobrovoljac solunskog fronta i nosilac Karađorđeve zvijezde, što će sve olakšati njegovom sinu Danilu da mu se omogući dalje školovanje nakon završene osnovne škole u Maglaju. Nakon završene osnovne škole nastavlja sa daljim školovanjem u učiteljskoj školi u Skoplju.

O boravku u školi u Skoplju sjeća se Danila i njegov vršnjak Fehat Delić, penzionisani oficir JNA, koji je već kako kaže, primijetio zrelost i borbenost Danila. Danilo se isticao u to vrijeme među omladinom u Maglaju za vrijeme dolaska na ferije. Tako negov vršnjak i drug iz osnovne škole Nedeljko Gojković kaže da je danilo uvijek kada je dolazio donosio razne brošure i marksističke knjige, o čemu smo mi onda malo znali. Posebno se Danila sjeća Milan Pijunović što je nakon kapitulacije Jugoslavije kao još nesvršeni učitelj došao u Maglaj i odmah se prihvatio oružja. U prvo vrijeme viđao sam ga sa lovačkom puškom kaže Milan, kako čuva kuću, a nas djecu bi okupljao oko Ramine kovačnice i učio nas da izvikujemo “fuj Hitler”. Mi smo to kako kaže Milan rado prihvatili i vikali iako nismo znali ko je Hitler i kakvoj se opasnosti izlažemo. Imao je uticaja na sredinu u kojoj je živio, a kako i ne bi, kad je bio jedan od školovanijih.

Ustanak na Ozrenu i napad na Maglaj 23. avgusta 1941. godine bila je prilika za mladog revolucionara Danila da se priključi oslobodiocima sa pištoljem u ruci kojeg je dobio od Luke Pijunovića, tadašnjeg službenika sreza Maglaj. Sa Danilom je u borbu pošla i njegova sestra Zora Pijunović koja je nastavila ratovanje i poslije Danilove pogibije da bi rat završila kao oficir JNA i sada živi u Sarajevu.

Za vrijeme dok je Ozrenski partizanski odred držao oslobođen Maglaj, Danilo je učestvovao u podjeli hrane siromašnima koja je nađena u Zakladi i činovničkoj zadruzi, kao i jednog dijela novca zaplijenjenog u neprijateljskim blagajnama. Kada se Ozrenski partizanski odred povukao iz Maglaja i Danilo je otišao sa ostalim borcima prema Ozrenu odakle je učestvovao u čestim napadima na Maglaj i ostale objekte prema Doboju. Tako je nakon jedne borbe, odmarajući se sa svojim vodom u Jablanici otkriven od neprijatelja i napadnut te je nakon iskakanja kroz prozor kuće u kojoj je boravio, uhvaćen i savladan. Odatle je odveden u Maglaj, a zatim u Doboj i dalje u Zagreb. Uspio se javiti jednom karticom iz Broda i to je posljednje javljanje Danilovo, jer je na putu za Zagreb likvidiran od crnih ustaša. Tako se ugasio mladi život druga Danila, Jednog od hrabrih omladinaca Maglaja.

Zijah Smajlagić

DRAGICA MITROVIĆ

Osvježavajući uspomene na pale drugove i drugarice u NOP-u, sa puno poštovanja i ljubavi sjećamo se pale skojevke, drugarice Dragice Mitrović. Sa ponosom izgovaramo ime ove hrabre omladinke koja nije žalila svoje mladosti, svog mladog života, za bolju budućnost, koju nije doživjela.

Rođena je 1922. godine u siromašnoj radničkoj porodici, kao treće dijete od osmoro braće i sestara. Već u ranoj mladosti osjetila je sve teškoće života u staroj Jugoslaviji. Kći je majke Duje (koja je umrla 1973. godine) i oca Jovice Mitrovića, ložača na željeznici, čiji je posao bio težak i trebalo je zaraditi toliko da se ishrani deset članova porodice. Njen brat Nedeljko Mitrović, sa kojim smo i obavili razgovor, zaposlen je kao radnik u laboratoriji tvornice “Natron”.

Dragica je osnovnu školu završila u Trbuku, a zatim je pohađala stručnu školu u Doboju. U to vrijeme u Trbuku je živjela i djelovala učiteljica Dušanka Vajić, iskusni partijski radnik, koja je svojim uticajem doprinijela pravilnoj orijentaciji mlade Dragice. Tako se Dragica rano opredijelila za put kojim će krenuti u život, put koji je pun teškoća i borbe za oslobođenje od ugnjetavanja, za bolji život svih u ravnopravnoj zajednici. Zahvaljujući njenom takvom opredjeljenju i djelovanju, bila je primljena u Savez komunističke omladine još prije drugog svjetskog rata, a prijem je izvršila Dušanka Vajić sa ostalim drugovima i drugaricama.

Ubrzo poslije njenog stupanja u redove komunističke omladine došao je i rat, a sa njim i sve teškoće i neprilike koje je rat donio. Došlo je i do ustanka na Ozrenu. Dragica, kao Skojevka, odazvala se odmah pozivu Partije, stupa u redove Ozrenskog partizanskog odreda, i postaje bolničarka u partizanskoj bolnici koja je bila smještena na Brezicima na Ozrenu. Prilikom neprijateljskog bombardovanja bolnice za vrijeme ofanzive na Ozren, Dragica je ranjena. Kada je došlo do cijepanja odreda na Ozrenu, Dragica sa ostalim partizanskim borcima kreće prema Tuzli. Učestvuje u borbama oko Tuzle i Birča u Šestoj proleterskoj brigadi, i prilikom jedne od teških borbi sa neprijateljem pala je na Capardama od ustaških metaka braneći liniju Zvornik – Tuzla.

Sahranjena je u zajedničko … mjesto sahrane obilježeno je spomenikom, skupa sa drugovima i drugaricama koji su sa Dragicom poginuli. Kada je formirano partizansko groblje u Trbuku, želja boračkih organizacija ovog područja bila je da prenesu posmrtne ostatke drugarice Dragice na groblje u Trbuk, međutim, to nije bilo moguće. Ipak drugarica Dragica nije zaboravljena. Pored toga što se hrabre Skojevke sjećamo prilikom svih naših svečanosti, jedna od ulica u Maglaju dobila je ime Dragice Mitrović, kao trajno obilježje i uspomena za sve što je u svom kratkom, ali plodnom životu ostvarila.

Zijah Smajlagić

Članci objavljeni u listu “Natron” 1977. godine.