Arhive oznaka: Đorđe Čokorilo

Pravda 15. 10. 1921. Dopis iz Maglaja u kojem se reaguje na pisanje lista Srpska riječ, gdje su, kako tvrdi dopisnik, iznesene laži i denuncije

Naši dopisi.

Maglaj, 9. oktobra 1921.

Nije mi namjera, da uzimam u zaštitu ispravne državne činovnike, nego mi je svrha da se radi poštene i objektivne javnosti konstatuje laž, iznešena u broju 201. »Srpske Riječi« od 5. oktobra 1921. iz koje se može čitati intolerancija i mržnja jednog Čokorilovca prama državnim službenicima muslimanima.

Otkada je nestalo sa površine »Kara Zore« preseliše se listom svi Čokorilovci pod okrilje uredništva »Srpske Riječi«, koja im ustupa prostora za sve moguće laži i denuncije. Nije se čuditi toj pojavi, jer je njihov učitelj i vođa poznat hvala Bogu cijelom našem kraljevstvu, sa te svoje »vrline«.

Njihov je običaj da prate i bilježe svaku mjesnu pojavu, ali kod publikovanja izvrću činjenice, zbog čega sam i ja sebi uzeo za dužnost da u svoj tefter kronički golu činjenicu bilježim, kako bi u odlučnim momentima utukao – pobio – eventualne čokorilovštine.

Anonimni dopisnik inače poznati Čokorilov povjerenik za vrijeme izbora tendenciozno izvrće događaj sa Aganom Arifagićem, jer je to starac neokaljane političke prošlosti. U petak posteći došao je za vrijeme »Salle« pred podne pred džamiju, i ugledao je svoje dijete gdje izlazi iz škole, gdje je na pjevanju bilo. Starac želeći da svoje dijete odgoji u moralnom pogledu, pitao ga je, da li se je priredio za džamije, pa kad dječko odgovori da nije ćušne ga jedanput, u kojem momentu i proto Nikolić pristupi. Po svečanoj izjavi potonjega nije ga Arifagić ni jednom riječju uvrijedio. a kamoli da ga je linčovati htio. Obzirom na svečani taj dan nije najispravnije bilo od protoprezvitera Nikolića, da upriličuje vježbu pjevanja baš u momentu, kada su muslimani htjeli da obavljaju molitvu. Eto taj događaj iznosi Čokorilovac lažno, premda mu je vrlo dobro poznato bilo, da je Nikolić sam molio, da se istraga u toj stvari ne vodi.

Gradsko vijeće zaključi u svojoj sjednici, da ustupi jedan dio prostorija g. kot. predstojniku Mujezinoviću, gdje je odobrenjem Pokrajinske uprave i ostao par mjeseci, ali čuj Čokorilo! ne badava, nego uz određenu platu.

Uvjeren sam da g. kot. predstojniк Mujezinović ne bi sigurno stanovao tamo sa svojom familijom, da je igdje stana naći mogao. Premda je to anonimnom denuncijantu vrlo dobro poznato, i da općinska ambulansa ni najmanje trpila nije, ipak izlijeva svoju mržnju prama jednom muslimanu činovniku. Da je mjesto g. Mujezinovića tu poznati sreski načelnik Pupić, to se na javu ne bi iznosilo, nego bi mu se rađe agitovalo, da se nađu žiranti za oduzeti općinski novac. Na kakav prefidan i lažan način prikazuje oduzimanje zemljišta u Vozućoj, neka posluži slijedeća činjenica: To zemljište nalazi se u Gare, u kojoj su naseljeni isključivo muslimani i zove se »Garanski lug«.

Molitvište je bilo prvobitno udaljeno od tog mjesta preko 2 km i nebivši prikladan pristup, a i bez vode, zamoli već pokojni proto Marković garanske muslimane, da mu dozvole prenos molitvišta tu u Garanski lug. Preko 30. godina obavljale su se molitve na tom mjestu, da nikada pritužbe nije bilo proti muslimanima da su obavljanja molitve smetali. Pred 20 godina bijaše projektirana kroz isto zemljište pruga šum. poduzeća, koje na istom mjestu napravi zgradu – i kroz kratko vrijeme proda je nekom trgovcu Werosti – koji je okrenu u birtiju, i valjda ne imajući dosta prihoda proda je već rahmetli Hašim eff. Nevesinjcu, koji je preokrenu u kafanu. Sklopi sa erarom ugovor i plaćao je najamninu dulji niz godina za to isto zemljište, a siromah pred oslobođenje umrije; iza sebe ostavi neopskrbljenu djecu sa sirotnom udovom. Nepoznati pljačkaroši orobiše je u danima prevrata odnesavši joj cijelo njezino pokućstvo, zbog čega se pribi sa djecom rodbini Đerzić. Da bi bar neku korist imala sirotna djeca od svog imanja – od te svoje naslijeđene kuće – odluči rodbina da je popravi, ali eto Čokorilovci ne daju, premda ta zgrada kroz 20 godina molitvištu na smetnji nije bila.

U godini 1919. imenovan bijaše za privremenog podvornika Suljo Kalfić, koji je po pripovijedanju tadanjeg predstojnika i njegovih isljednika potpuno odgovarao svojoj zadaći. Uzeše ga u vojsku, i njegovih troje djece preuze otac mu na uzdržavanje.

Kada se je povratio iz vojske bilо bi pravo zločinstvo, da gosp. kot. predstojnik Mujezinović nije primio ponovno, a uvjeren sam da to ne stoji ništa do g. kot. predstojnika Mujezinovića. Po pisanju anonimnog pisca bilo be орravdano daklen i potpuno ispravno od gosp. Mujezinovića, da je kao trećeg podvornika primio Srbina – pravoslavnog – Dujka Simića.

Lažni pisac denuncijant vrlo dobro poznaje stanje cesta u Maglajskom kotaru, da su u potpunom redu, što se jedino može pripisati ispravnom i intenzivnom radu jednog muslimana nadcestarnika g. Ibrahima Hodžića. Nijesam toliko znatiželjan, da li je zbilja g. Hodžić nadcestarnik pitao svoje putare, kad ih je vidio nezaposlene u čaršiji, ali i da jest – dokazuje samo, da je g. nadcestarniku Hodžiću samo stalo jedino do državnog interesa. Ta valjda je među nama građanima kao ispravan i valjan državni činovnik poznat g. Hodžić, što će i pošteni i objektivni Srbi Pravoslavne vjere posvjedočiti. Nu g. Hodžić je musliman, a trogodišnje naše oslobođenje dalo nam je iskustva, da Čokorilove pristaše ne mogu gledati u državnoj službi muslimana – pa bio najispravniji.

Za dijeljenje pomoći postradalim od poplave, mislim, da je u stanju odgovoriti g. Mujezinović, jer se je za kratko vrijeme svojeg službovanjа pokazao svijesnim i ispravnim državnim činovnikom. Za događaj s pekarom Edhembega H. Uzeirbegovića najbolji je svjedok pravorijеk suda, i osuda, pa ako Čokorilo misli, da je u tom bio nekorektnog postupka g. Mujezinović, neka traži uvid rješidbe pravde, koja će ga podučiti i kazati mu, da ga je i u toj stvari samo denuncija — laž kao i mržnja proti g. Mujezinoviću vodila. Eto anonimni pišče, da li si toliko okorio, pa da ne priznaš, da je ovo sve istina, a da si tendenciozno izvrtao činjenice. Radi ti samo tako po uzoru austrijskom, pa ćeš u istinu biti ožigosan kao i Đorđe Čokorilo, jer je to samo na uštrb bratstva i sloge. Ta pitaj postupak ispravnih građana muslimana ako nе znaš, da su u najkritičnijim momentima austrijskog režima 1914. spašavali svojoj istokrvnoj braći živote i imetke. Zar ti ne znaš, kako je starac Osmanaga Bradarić sa drugim muhtarima kresao u lice barunu Ketenburgu – da ne zavađa muslimane i pravoslavne, pa nemoj da ti preuzmeš ulogu tih austrijskih barunčića.

Valjda će ti ovo biti dosta.

s

Ovo je bio članak iz broja 347, od 15. 10. 1921. godine. U broju 352, od 27. 10. 1921. slijedi još jedan komentar na pisanje “Srpske riječi” od 5. 10. 1921.

Gosp. ministru unutrašnjih djela.

»Srpska Riječ« br. 210 od 5./Х. 21. sa potpisom A. Jovanović plače, da je autoritet vlasti u maglajskom srezu pod upravom sreskog načelnika Mujezinovića pao na nulu, pa Vam evo i ja preporučujem formulu, kako bi se autoritet te vlasti opet »podigao« na onu visinu, na kojoj je bio i za vrijeme bivšeg ovdašnjeg sreskog načelnika, »treznog« Petrašina Pupića, koji se »trezan« čak i po jarkovima valjao, te za vrijeme njegova zamjenika sreskog pisara, a negdašnjeg k. u. k. feldvebla Milana Bosančića, kog je birtaš Tiko Mišić svojevremeno u svom vlastitom lokalu znao i pod astal stjerali, izlemati ga, kao vola u kupusu, a da današnji nepismeni dopisnik »Srpske Riječi«, inače uljez Aca Jovanović et comp. autoritetu vlasti u to vrijeme ne izvolje ni svojih »lepih« usta otvoriti. Neophodno bi, naime, nužno bilo, da izdate naređenje sreskom načelniku Mujezinoviću u Maglaju, da odmah sebi uz bok stavi kao savjetnika Aca Jovanovića uljeza, Joca Simića izvozničara, te »dobričinu« Pera Popovića, Acina aminaša.

Rad će tada da otpočne po prilici slijedeći način:

Aca Jovanović, inače jedan obični »uljez, mučki će da išamara finog i poštenog poštanskog upravnika Pintara.

Sreski načelnik Mujezinović će Aca za to da pogladi po leđima, a pošteni će građani »pohvaliti« to patriotsko »delo« jednog »odličnog« građanina, uljeza Aca Jovanovića.

Kad Jovanoviću pristupi kakav pošten težak musliman, koji se interesuje za punčevu mu zemlju (a ne za njegovu, jer on i nema ništa) i koji težak po beglučkoj uredbi također ima pravo na tu zemlju, pa hoće da čuje i Acino mišljenje o tome, Aca će ga izbaciti na polje, vičući, da ne da Turcima zemlje, a pošteni građani, naročito muslimani, kliknuće: »Živeo najveći pobornik naše »sloge« i našeg narodnog »jedinstva«, naš veliki »patriota« Aca Jovanović — uljez!

Sjedeći uz bok sreskog načelnika Mujezinovića doći će Jovanoviću do ušiju, da kogod posjeduje i kakve municije. Jovanović će, da dotičnog pokrije, uzeti od njega 1000 K (pardon: dvjestapedeset dinara) u korist Srpske čitaonice u Maglaju, i — autoritet je vlasti tu!

Tako po malo šamarajući, psujući i korumpirajući vlast će se da održi na potrebnoj visini, baš kao i za Pupića ere, te neće trebati ni policije ni žandara.

Ako kakav starac musliman povrijeđen u svojim vjerskim osjećajima, svoje vlastito dijete, koje zapriječeno nesmotrenim vaspitanjem čak i nepozvanih vaspitača, ne izvršuje svojih vjerskih dužnosti, izruži i išiba, Aca će starca radi toga »izgreda« predvesti sreskom, koji će da ga najstrožije kazni, a ostali će građani muslimani da kažu: »E baš se učvršćuje sloga između nas muslimana i pravoslavnih! Blago nama i našoj mladoj Kraljevini, kad imamo ovakovih »patriota«, kao što je naš uljez Aca Jovanović!«

Dok ovako bude sa desne strane sreskog načelnika Mujezinovića djelovao Jovanović, kog će sreski i pored svih tih pojava ipak militi i govoriti: »Ha, sokole!«, dotle će Joca Simić da našilja pojedine tipove bratu Refika Smailagića, koji mu je život spasio i da ga na tako podao način iskušava, da li ima oružja. I, bratska je sloga i jedinstvo na svojoj »idealnoj visini«.

Joca Simić će da traži od države besplatno drvo za popravak svoje trošne kuće, nu budući da je „previše” opterećen gornjim poslovima, prodaće on to drvo, koje je kao izvozničar i »mučenik« dobio, a građani će kazati: »Naša će mlada Kraljevina za cijelo da divno napreduje!«

Budući da Joca posjeduje dozvolu za prodaju oružja, neće mu biti moguće, da uvijek sjedi u sreskom načelstvu, jer je prisiljen, da to oružje raznosi po raznim pazarima i prodaje, pošto ga volja, sjediće mjesto njega g. Pera Popović i on će samo da reče: »Ja moram, jer stanujem u kući uljezova punca Aleksije, i sve što uljez Aca radi patriotsko je, premda ni očem pojma nemam«.

Ove odredbe, g. ministre, izdajte hitno, jer su Aca i Joca do skrajnosti naduli, te ako te odredbe za kratko vrijeme ne stignu, crknuće obojica od muke, a to bi po našu mladu Kraljevinu bila velika šteta.

Također izdajte naređenje državnom odvjetništvu u Tuzli, da ne diže optužbe proti Ace radi mučkog napadaja na državnog poštanskog činovnika Pintara, jer ga je već sreski načelnik Mujezinović radi toga pogladio po leđima sa 20 dana zatvora, pa mu je to i onako dosta, te bi potpuno izgubio volju, da dalje »patriotski« djeluje i učvršćuje slogu megju istokrvnom braćom kad bi ga još i državno odvjetništvo po zasluzi pogladilo.

Eto, g. Ministre, kakva sorta hoće da zapovjeda sreskom načelniku Mujezinoviću i od kakovih tipova ima on čast da sačekuje napadaje i uvrede, i to ni za što drugo do samo stoga, što je Mujezinović — musliman, te što svakome hoće da mjeri jednakim aršinom, a to njima dakako nikako ne miriše.

Ovo su, g. Ministre, samo nekolika fakta, koja ovaj put letimično i na brzu o ovoj trojici tipova (o Aci, Joci »dobričini« Peri) zabilježih i napomenuh Vam ih, a doskora ću imati čast, da Vam o njima i opširnije prozborim i uputim Vas u još nekoliko njihovih »patriotskih dela«, koja se nikako prešutiti ne mogu, niti smiju, i koja su u dijametralnoj opreci sa skoro izdanim po Vama Zakonom o zaštiti države i javne bezbjednosti.

Jedan objektivni posmatrač.

Na pisanje “Srpske riječi” reagovao je i kotarski predstojnik – sreski načelnik Ahmed Mujezinović u “Pravdi” broj 345 od 11. 10. 1921.

Otvoreno pismo lažnom anonimnom denuncijantu u Maglaju.

Nijesam se mogao blaže u adresi izraziti, jer to potpuno zaslužuješ, kada u »Srpskoj Riječi« od 5. ov. mj. u broju 201. izlijevaš mržnju proti moje osobe lažnim navodima. Pošten čovjek javno potpisuje što napiše, a Ti nesmjede, jer si uvjeren, da laž pišeš i kriješ se za leda uredništva. Predaću stvar u ruke pravde, tamo ćeš se osvjedočiti da si neistinu govorio. Isto pismo poslao sam i uredništvu »Srpske Riječi«, ali sam uvjeren, da neće smjeti da ga objelodani.

Maglaj, 9. oktobra 1921.

Mujezinović Ahmed