Pokušaj identifikacije lica koja se spominju u Maglajskom i Tešanjskom sidžilu 1840. i 1745. godine

Vis (kota 603), Smrdin, Karačić, Lučići i Lug na austro-ugarskoj karti iz 1869-1887

U sačuvanim fragmentima Sidžila Maglajskog Kadiluka nalazi se sljedeća bilješka:

(bez datuma)
Zahtjev kršćana iz sela Lučić za sprovođenje sudske istrage u vezi sa ubistvom
VI-27/dok. VIII
U selu Lučić u jafti Bradić u maglajskom kadiluku ove srijede u rečenom selu bio je dan kada se u to selo dolazi na izlet te se raja susjednih sela okupila. I dok je zimija Stojan sin Antuna iz sela Lug u kadiluku Žepča sjedio, zimija Anto iz sela Debis (Vis?) u maglajskom kadiluku i njegov brat Ivaša napali su ovog Stojana i udarili iz puške, te je on od toga preminuo. Brat ubijenog Ilija prišao je šerijatskom sudu i zatražio da se ovo djelo istraži. … nije dovršeno

U vezi sa ovim događajem je i sljedeća bilješka:

(18. IV 1840.)  VI-8/dok. III

Prije izvjesnog vremena, na naredbu našeg gospodara moćnog Fadil-paše i pošto je vezan za garante, oslobođen je Ivaša sin Bore, koji je bio zatvoren zbog krvnog delikta koji se dogodio u selu Lučić. Sada su pred šerijatskim sudom postali garanti za njega mahalski starješina Isa iz sela Smrdina, i štićenik Sava sin Petra iz sela Karaši. Od danas pa nadalje, ako bude potrebno da se spomenuti privede ili pojavi na šerijatskom sudu, bilo da ga je pozvao šerijatski sud ili zabit, rečeni Isa i rečeni Sava su garanti da će pomenutog privesti i preedati, što je ovdje zabilježeno 15. Safera 1256. (18. IV 1840.)

Dakle Anto i Ivaša sinovi Bore su iz sela Debis ili Vis. Vjerovatno se radi o Visu u Bakotiću, jer su garanti za Ivašu iz obližnjih sela Smrdina i Karačića. Moglo bi se zaključiti da su bili katolici na što upućuju njihova imena koja su tipično katolička, zatim, išli su na teferič u katoličko selo Lučić, a poznato je da su na Visu živjeli katolici i to Antolovići. O njima Milenko S. Filipović piše:

Antolovići, kojih su sada 5 porodica na Visu u Bakotićima, jedini su pretstavnici i ostatak od nekada brojnijih katolika u ovom kraju. Oni znaju da je bilo katolika i u Tuku iznad Visa, gde je posle kuge ostao od njih samo neki Sovo, pa i on posle prešao u selo Bradiće na levoj strani Bosne, gde od njega vode poreklo Sovići. I katolici s Visa izbegli su bili na levu stranu Bosne. Sami Antolovići ne znaju ništa o svom poreklu sem da im je to prezime iz novijeg vremena, a ranije da su se zvali Jelkići. Ta Jelka sa decom bila se je povratila ispreko Bosne na svoju starinu.
Antolovići imaju svoje staro groblje na Visu i tvrde da je to groblje, kao i brankovićsko groblje na levoj strani Bosne, najstarije u ovom kraju. Na groblju na Visu drže “ljetnu misu” o sv. Anti, i to radi zaveta: zemlje su im “zavjetne” od vremena.

M. S. Filipović, Ozrenjaci ili Maglajci, etnološki prikaz; GZM, 1952.

Jednu fotografiju sa groblja na Visu i nekoliko informacija o Antolovićima iznosi Franjo Marić u knjizi “Kronologija žepačkog kraja 1458-2008” :

Natpis na nadgrobnom spomeniku iz starinskoga groblja Vis napisan je bosančicom. Naselje Vis nalazi se s desne strane rijeke Bosne iznad Bočinje, točnije Bakotića. Danas je u naselju Vis samo jedna hrvatska katolička obitelj Antolovića i pripada župi Maglaj. Prema nadgrobnim spomenicima, na Visu su nekada živjele katoličke hrvatske obitelji prezimena Antolović. Prema podacima iz 1855. godine Vis je pripadao župi Osovi i tada je imao 3 katoličke obitelji s 23 katolika. Godine 1864. Vis je imao 26 katolika.

Spomenik je nastao vjerojatno krajem 18. stoljeća

Prema spomenutoj austro-ugarskoj karti iz 1869-1887, zaselak “Antalović” što je vjerovatno pogrešno upisano “Antolović” postoji i u selu Golešnica koje graniči sa selom Lug iz koga su ubijeni Stojan sin Antuna i njegov brat ilija spomenuti u slučaju zabilježenom u sidžilu.

Na području Devetina i Globarice, dakle na suprotnoj obali Bosne, u odnosu na Vis i Bakotić, postoji rod prezimena Borić. Da se primijetiti da se to prezime pojavljuje isključivo na ovom području, što upućuje na zaključak da je rod i nastao upravo tu. Možda upravo od potomaka ovog Bore čiji se sinovi Ivaša i Anto spominju u Sidžilu? Možda se tu nalazi i rješenje nesigurnog čitanja naziva sela Debis / Vis: d-b-s arapskim pismom je slično kao d-b-t, kako je pisar možda želio upisati Devetine.

Za porodicu Antolović sa Visa bi mogao biti vezan i slučaj zabilježen u Tešanjskom sidžilu datiran 09. 11. 1745. gdje se navodi:

Stanovnici sela Rakovac u nahiji Maglaj, navedeni kadiluk, uputili su predstavku i naveli da su im ukrali:

Mitru dvije kobile, Mustafi Čelebniću jednu kobilu, Šahbazu jednu kravu i Juri pet komada košnica.

Neka se stanovnici sela koja se nalaze u navedenom kadiluku: Brusnica, Jaković, Hrastovac, Rakovac, Bukovica, Bakotići, Jošavac, Bilo Polje na ovom mjestu ispitaju i kontrolišu.

U vezi s tim napisana je ova bujuruldija i šalje se po određenom inspektoru. Kada stigne, potrebno je na izložen način posredstvom suda i naimenovanog inspektora, nakon detaljne kontrole i inspekcije kradljivce pohvatati i predati navedenom inspektoru, a zatim ih dovesti i nama predati. Ne činite im nikakav popust i olakšice. Ako se ovakvi kod vas pojave, uzmite im imena i opis i sa izvještajem nama ih pošaljite. Ne činite drugačije. Postupajte u skladu sa bujuruldijom. Čuvajte se i izbjegavajte suprotne postupke.

Dana: 24. ševvala 1158. (9.11.1745) godine.

Ovdje se spominje izvjesni Juro kome su ukrali pet komada košnica. U popisu katoličkih obitelji župe Žepče iz 1742. i 1768. godine, nalazi se ime Juro Antulović / Antolović. Da li bi to mogla biti ista osoba?

Godine 1742. kao kućnog starješinu jedne od 10 obitelji sela Lovnica, sa 8 odraslih i 9 djece nalazimo Juru Antulovića.  Vjerovatno se popis odnosi na mnogo šire područje  na desnoj obali Bosne, južno i sjeverno od ušća Krivaje, odn. današnjih Zavidovića.

Popis katoličkih obitelji u selu Lovnici 1742. godine (Vatikanski arhiv, vol. 720, fol. 153). Preuzeto iz: F. Marić, Kronika žepačkog kraja 1458-2008.

U sljedećem popisu, 26 godina kasnije, Juro Antolović se nalazi na popisu katoličkih obitelji sela Zavidovići, gdje je naveden kao starješina kuće sa 4 odraslih i 5 djece. Iako je vremenska udaljenost između dva događaja 23 godine, moguće je da se radi o istoj osobi. Navedeno je selo Zavidovići, međutim vjerovatno se popis odnosi na šire područje i na lijevoj i na desnoj obali Bosne prema Maglaju jer nema posebnog popisa za sela koja se tu nalaze. Pored Jurine navedeno je još 5 obitelji Antolovića i to Šimuna, Josipa, Stjepana, Ivana i Mate.

Popis katoličkih obitelji župe Žepče iz 1768. godine, podaci za selo Zavidovići. Preuzeto iz knjige Kronika žepačkog kraja 1458-2008, Franjo Marić

Savo MOMIROVIĆ, OSLOBOĐENJE MAGLAJA

Rat i okupacija zatekli su našu partijsku ćeliju u preduzeću “Šipad” u Zavidovićima u istom sastavu: Simo Malinović – sekretar, Musto Kupusović, Jakov Đidara i ja. Nastavili smo rad. Svakodnevno smo bili u vezi, ali smo sastanke ćelije održavali rjeđe nego dotad, kako ne bismo pali neprijatelju u oči. Petar Dokić i Fikret Dedić dolazili su češće u Zavidoviće i davali nam zadatke i uputstva.

Odmah nakon njemačkog napada na SSSR, već u noći između 22. i 23. juna 1941. godine, uhapšen je u Zavidovićima Petar Dokić i otjeran u Maglaj u zatvor. Da ne bismo doživjeli to isto, Simo, Musto i ja napustili smo posao i otišli u svoja sela prema Ozrenu. U Zavidovićima je ostao samo Jakov Đidara, koji nije bio kompromitovan.

Poslije našeg odlaska iz Zavidovića, Fikret Dedić je dolazio k nama u sela i prenosio nam direktive Partije, a one su se tih dana odnosile prije svega na ubrzani rad na prikupljanju i sklanjanju oružja.

Postupajući po toj direktivi, ja sam u svom selu Bakotiću i okolnim selima počeo da obilazim ljude i obazrivo, koristeći se njihovim povjerenjem doznao ko posjeduje oružje. Ubrzo sam imao spisak tih ljudi i znao približno brojno stanje sakrivenih pušaka. Sjećam se da su u to vrijeme puške i municiju imali:

– u selu Bakotić: Miloš Nedić, Miloš Tripić, Aleksa i Rade Lukić, Milo Marić, Stanoje Jović, Petar Đurković, Nedeljko i Markan Sikanović i ja;

– u selu Gornji Rakovac: Rade Vidaković, Milivoje Vidaković, Ljubomir Blagojević, Petar i Luka Spasojević (lovačka duplica), Milorad Arsić, Stjepan i Kosta Stevanović i Stanko Popović;

– u selu Donji Rakovac: Lazo Ivančević, Dušan i Mihajlo Iličić, Milan Stevanović, Jovo Todorović;

– u selu Gornja Bukovica: Miloš Cvijanović, Dragomir Gojković, Nedeljko, Miloš, Mirko, Marko i Jovan Ilić;

– u selu Donja Bukovica: Lazo i Miloš Simić, Jevto, Spasoje i David Đurić;

– u selu Brusnica: Stanko Blagojević, Luka Jović, Petar, Milan i Lazar Simić, Rade Savić, Pavo Pavlović, Nedeljko Lazar i Dujko Petrović.

Osim navedenih, sakriveno oružje su imali i Todor Lazić, Đoko i Neđo Arsić, Dušan Zekić, Tomo Božanović i Jovan Stevanović.

Ukupno su se na mom spisku nalazila 52 čovjeka koji su imali puške.

Koncem jula 1941. godine dobio sam pismo od Briše Obralića da hitno dođem u njegovu ljetnju kućicu na Moruši radi važnog dogovora. Znao sam da je Brišo komunista i vjerovao da se radi o poruci Fikreta Dedića.

Kiša je padala kao iz kabla, ali sam morao da pođem. Mokar do gole kože, približavao sam se Brišinoj kućici. U blizini kućice iza jednog grma iskoči Salih Đonlić. Pošto se pozdravismo, reče mi:

– Brišo nije mogao doći!

Stvari namijenjene tebi ovdje su…

Rekavši to, Salih poče da vadi iz grmlja puške, mokre i prljave od blata; složivši na kamaru 10 pušaka, izvadi vreću, u kojoj se nalazilo oko 25 kg municije, i svemu tome dodade dvije kutije s 18 ručnih bombi.

U tom trenutku dođe do nas Brišina žena Zilha i potvrdi Salihove riječi da Brišo nije kod kuće već da je otputovao. Ne reče kuda. Požalih joj se da sam ne mogu ponijeti ovoliko oružje, te se ona obrati Salihu:

– Pomozi čovjeku da to odnese!

Ja sam zaprtio puške, a Salih vreću s municijom i kutije s bombama. Sve smo to donijeli do njive Džemala Mulića u Hedrovači. Tu nas je uhvatio dan; oružje smo sklonili u kukuruze.

– Ti pripazi na oružje – rekoh Salihu – a ja odoh da potražim konja.

Otišao sam do kuće Jovana Jovića i rekao mu o čemu se radi. Bez riječi je osamario konja i krenuo sa mnom. Na Džemalovoj njivi usjekli smo dva velika snopa jalovih kukuruza, umotali u svaki po pet pušaka i svezali za samar. Municiju i bombe stavili smo u vreću i nabacili odozgo. Tako smo to oružje prebacili do moje kuće u selu Bakotiću i tu ga sklonili…

U zoru 23. avgusta 1941. godine bili smo svi na nogama: došao je trenutak da se odazovemo pozivu KPJ na ustanak, s kojim su nas već ranije upoznali Fikret Dedić i Petar Dokić, koji je, mjesec dana ranije, poslije bjekstva iz maglajskog zatvora, došao na Ozren. Na Smailovcu, između sela Bakotić i Rakovac, okupilo se oko 250 ustanika – naoružanih puškama, vilama, sjekirama – iz sela: Krsno Polje, Bakotić, Smrdin, Gornja i Donja Bukovica, Gornji i Donji Rakovac i Brusnica. Tu smo se podijelili u tri grupe i pošli na Maglaj.

Prva grupa – 18 ljudi s puškama i oko 70 naoružanih vilama i sjekirama – dobila je zadatak da napadne tvrđavu na Gradini; grupom sam komandovao ja;

druga grupa – 14 pušaka i oko 70 ljudi naoružanih hladnim oružjem – dobila je zadatak da napadne grad sa sjevera, dolinom rijeke Bosne;

treća grupa – 12 pušaka i oko 50 ljudi naoružanih sjekirama i vilama – dobila je zadatak da napadne zgradu suda, koja se nalazila na desnoj obali rijeke Bosne; ovom grupom komandovali su Petar Dokić i Božo Spasojević, kojeg je k nama uputio s Ozrena Todor Vujasinović.

Naknadno nam je u pomoć pristigla i četvrta grupa iz sela Paklenice s 15 pušaka i oko 40 ljudi; njom je komandovao Niko Morušić.

Napad na Maglaj počeo je jednovremeno. Druga i treća grupa brzo su prodrle u grad, dok je moja grupa naišla na snažan otpor ustaša na Gradini. Međutim paklenička grupa uspjela je da na veoma vješt i lukav način likvidira jaku neprijateljsku posadu na željezničkom mostu preko rijeke Bosne u Maglaju: u vagonet natovaren kamenjem i vrećama s pijeskom ušla su 4 borca, dok su ostali gurali vagonet pred sobom. Ustaše su otvorili bjesomučnu vatru, ali vagonet je uporno klizio prema njima. Kada im se približio, ustaše su pobjegli glavom bez obzira, a borci pakleničke grupe, uz gromoglasno “Ura!” stuštili su se za njima i u naletu zauzeli žandarmerijsku stanicu. Odmah zatim otvorili su crkvu i počeli da zvone. To je pokrenulo i moju grupu: izvršili smo juriš i zauzeli položaj na Gradini.

Maglaj je bio oslobođen, a u naše ruke je pao bogat ratni plijen: 30 pušaka, 2 puškomitraljeza, veća količina municije i druge ratne opreme.

U oslobođenom Maglaju ostali smo nepuna dva dana, tačnije – 36 sati. Otvorili smo državne magazine i podijelili hranu sirotinji; nijedan građanin nije poginuo prilikom našeg napada niti je bilo kome učinjeno nešto nažao; narod se uvjerio da ustanici nisu nikakva razbojnička banda, kako je to tvrdila ustaška propaganda, i da se osim Srba u njihovim redovima nalaze i Hrvati i Muslimani.

Pred naletom jekih ustaško-njemačkih snaga s pravca Zavidovića morali smo se povući iz grada. S nama su tada pošli Fikret Dedić i Brišo Obralić. Trebalo je da Fikret ostane u Maglaju po zadatku Partije, ali naši su borci to, nehotice, onemogućili: za vrijeme dvodnevne “Maglajske republike” – tako smo je sami krstili, a ustaše su taj termin prenijeli i u svoje izvještaje – borci su ga sretali na ulici, zvali ga po imenu, grlili i ljubili.

Povukavši se, zauzeli smo položaje nedaleko od grada i nismo dozvolili neprijatelju da upada u sela prema Ozrenu. Međutim, Nijemci i ustaše izvršili su odmazdu u prvom redu nad srpskim življem Maglaj i bliže okoline. Pohvatali su Aleksu i Luku Pijunovića, Duška Jovanovića, Vojina Lalovića, Boška Božića, Svetozara, Dimitrija, Gavru i Dujka Simića i Aleksu Agića (Aleksa je bio Musliman, ali je prije rata prešao na pravoslavnu vjeru i oženio se Ruskinjom), potrpali ih u vagon, odvezli u blizinu sela Paklenice i na rijeci Bosni poubijali. Istovremeno su Francetićevi ustaše i žandari upali u srpsko selo Ošve, zapadno od Maglaja, i pobili 62 lica, od nejači do staraca od preko 80 godina.

Uprkos njemačko-ustaškim represalijama nad nedužnim življem, uspješan napad na Maglaj i dvodnevno postojanje “Magllajske republike” podigli su moral ustanika i naroda i doprinijeli daljem razvoju ustanka, posebno na sektoru Ozrena.

SREDNJA BOSNA U NOB, članci i sjećanja, knjiga prva, Vojnoizdavački zavod, Beograd 1976, str. 766-769.

Predstavka stanovnika sela Rakovac u vezi krađe stoke, 09.11.1745.

L 33/d1:

Bujuruldija kajmekamova.

Tešanjskom gospodinu kadiji, neka mu se uveća učenost, ponosima sličnih i jednakih, ajanima, oficirima i drugim službenicima, neka im se uveća rang.

Stanovnici sela Rakovac¹ u nahiji Maglaj, navedeni kadiluk, uputili su predstavku i naveli da su im ukrali:

Mitru dvije kobile, Mustafi Čelebniću jednu kobilu, Šahbazu jednu kravu i Juri pet komada košnica.

Neka se stanovnici sela koja se nalaze u navedenom kadiluku: Brusnica, Jaković², Hrastovac³, Rakovac, Bukovica⁴, Bakotići⁵ Jošavac⁶, Bilo Polje⁷ na ovom mjestu ispitaju i kontrolišu.

U vezi s tim napisana je ova bujuruldija i šalje se po određenom inspektoru. Kada stigne, potrebno je na izložen način posredstvom suda i naimenovanog inspektora, nakon detaljne kontrole i inspekcije kradljivce pohvatati i predati navedenom inspektoru, a zatim ih dovesti i nama predati. Ne činite im nikakav popust i olakšice. Ako se ovakvi kod vas pojave, uzmite im imena i opis i sa izvještajem nama ih pošaljite. Ne činite drugačije. Postupajte u skladu sa bujuruldijom. Čuvajte se i izbjegavajte suprotne postupke.

Dana: 24. ševvala 1158. (9.11.1745) godine.

1Danas u općini Maglaj postoje naselja Donji i Gornji Rakovac.

2Naselje Jaković neubicirano.

3Naselje Hrastovac neubicirano. Možda je riječ o današnjem selu Rastovcu kod Maglaja.

4Danas Gornja i Donja Bukovica kod Maglaja.

5Naselje kod Maglaja.

6Naselje Jošavac kod Maglaja.

7Naselje Bilo Polje, danas Bijelo Polje, kod Maglaja.

(Tešanjski sidžil, str. 109-110)

Tužba Abduselama protiv Bile sina Novakovog, 1742. godina

L 9/d3:

Saopćava se:

Abduselam, čauš, sin Mustafin, požalio se na Bilu, sina Novakova, u njegovom prisustvu i izjavio:

“Godinu dana prije datuma u sidžilu spomenuti nevjernik mi je u prisustvu muslimana rekao da sam pas i hajduk. Obratio mi se i s drugim sramnim riječima. Moja je molba da se izvrši zakonska presuda.”

Sudska je rasprava izvršena uz svjedočenje
Mehmed-age, sina Mustafinog, prvog azapa i
Abdulmumin-age.
Oni su dobrovoljno svjedočili.
Registrovano.

Svjedoci čina:
Mula Sulejman, sin Abdulatif-age, iz Maglaja,
Sulejman-aga, iz Maglaja,
Ahmed-beg, sin hadži Murteze, iz Rogatice,
sudski pozivar, i drugi.

(Tešanjski sidžil, str. 39)

L 15/d4:

Predstavka smjernog podanika sljedeća je:

Abduselam, čauš iz Maglaja, koji se nalazi u kadiluku Tešanj podnio je tužbu sudu protiv Bile iz sela Bakotići u Maglajskoj nahiji, zbog jakih uvreda. Kada je sud uputio sudski poziv i tužbu, spomenuti nije došao. Pošto je vidljivo odsustvo poslušnosti, neka Vaša visost izvoli narediti.
Vječna je naredba i zapovjed na Vratima Pravde!
Zapisano: 28. ševvala 1154. (9.1.1742) godine.

Derviš Ebu Bekir, kadija u kadiluku Tešanj

(Tešanjski sidžil, str. 57)

čauš – oficir, niži zapovjednik
azap – pripadnik posebnog reda turske pješadije; prvobitno je služio u pomorskoj i riječnoj floti a zatim – kao laka pješadija, u tvrđavama, u prvom redu onim koje su se nalazile na plovnim rijekama; azapi su plaćenička vojska ali su neki mogli da imaju i timare.