Arhive oznaka: Aleksa Jovanović

Prof. M. Čanković: GODINE PRED RAT (Četvrti nastavak feljtona “Iz prošlosti Maglaja i okoline” objavljenog u listu “NATRON” 1974. godine)

GODINE PRED RAT

O prilikama u Maglaju i njegovoj široj okolini u godinama pred aprilski rat 1941. nema objavljenih izvora osim već spomenutih sitnih vijesti u »Politici« i nekoliko kraćih članaka u »Radničkom tjedniku«. Slično je i sa ustaničkim danima jer je jedini objavljeni rad koji tretira taj period knjiga TodoraVujasinovića »Ozrenski partizanski odred« u kojoj se o prilikama i događajima u Maglaju i maglajskom području govori onoliko koliko je bilo potrebno za cjelovitu obradu teme. No, iz perioda NOR-a i socijalističke revolucije (naročito prve godine) sačuvana je relativno bogata dokumentacija razne provenijencije (partijska, partizanskih jedinica i jedinica NOV, ustaška, domobranska, četnička itd), koja je uglavnom i objavljena, pa je i obrada toga perioda, i pored zanatskih praznina, utoliko lakša.

Znajući za oskudnost podataka o predratnom periodu OK SK BiH je pokrenula akciju za sakupljanje što većeg broja sjecanja (memorska građa) učesnika predratnog revolucionarnog radničkog pokreta i NOR-a koja u mnogo čemu popunjavaju postojeće praznine, a za analizu prilika i događaja u godinama pred aprilski rat su jedini izvori.

EKONOMSKE PRILIKE

Ranije sam već govorio o sporom ekonomskom razvitku, tačnije klasičnoj ekonomskoj stagnaciji Maglaja u godinama između dva svjetska rata. Industrije nije bilo, stanovništvo se skoro isključivo bavilo poljoprivredom, a u Maglaju je radilo nekoliko trgovačkih i zanatskih radnji i nekoliko raznih ugostiteljskih objekata.

Izvan ovih djelatnosti bilo je i nešto zaposlenih, pretežno sezonskih, radnika u »Šipadu« iz Zavidovića i na sječi šume na Ozrenu za pilanu u Bosanskom Petrovom Selu, te na željeznici (uglavnom u radioni u Usori). Prema jednoj procjeni bilo je prije rata u oblasti zanatstva zaposleno oko 100 ljudi, oko 150 ih je imalo stalno zaposlenje u državnoj službi, na željezničkoj stanici, pošti, sudu i prosvjeti, a preko 91% stanovništva bavilo se poljoprivredom, pri čemu je uzimanje zemlje na »polovinu« ili »trećinu« bila dosta raširena pojava.

U takvoj situaciji pritisak nezaposlene radne snage bio je ogroman, što je takođe doprinosilo povećanju stepena eksploatacije seljaštva. »Svakog dana na čaršiji su se mogle vidjeti grupe ljudi sa motikama, srpovima, kosama koji su čekali da ih neko pozove na okopavanje kukuruza, kosidbu, žetvu ili da iscijepaju tovar drva«.

Nadnice (dnevne zarade) su bile izrazito niske. Dok su nadnice sezonskih šumskih radnika iznosile 8 do 12 dinara nadnice ostvarivane na poljoprivrednim radovima padale su čak i na 5 dinara, a za kosidbu 8 do 10 dinara. U isto vrijeme tovar drva prodavan je za dva do dva i po dinara. Oni koji su dotjerali drva u Maglaj čekali su satima na kupce jer su »gazde u čaršiji obično čekale i tek nakon nekoliko sati, kada se konji u more i ne mogu više da stoje, kupovali drva što je više ličilo na ucjenu i maltretiranje«.

U isto vrijeme ni eksploatacija čaršijske sirotinje u Maglaju nije bila manja. Šivanje košulje plaćalo se jedan i po, a šivanje pantolona dva i po dinara, dok su za jedan sašiveni mantil dvije siromašne učenice povremene ženske stručne škole dobile po dva i po dinara. Sve to ukazuje na to da je veći dio stanovništva, kako na selu, tako i u gradu, živio veoma teško. Nizak nivo obrade zemljišta nije ni mnogim seoskim domaćinstvima, a posebno »napoličarima« obezbjeđivao vlastitu ishranu za cijelu godinu. Tome je doprinosila poreska politika i prezaduženost sela, karakteristična, uostalom, ne samo za maglajsko područje. Da bi platio porez i vraćao dugove seljak je morao da prodaje žito ujesen, kada su cijene najniže, tako da je većina porodica imala vlastitu hranu »do Božića«. Tada se te porodice ponovo zadužuju da bi žito kod maglajskih trgovaca, razumije se po drugim cijenama, ili da posuđuju žita koga su poslije žetve morali vraćati u dvostrukom obimu (za 100 kg vraćalo se 200 kg). Bilo je godina kada su mnoge porodice, naročito u brdovitim selima, u proljeće i početkom ljeta gladovale. Karakterističan primjer zelenaškog kapitala bila je »Privredna banka« čije zajmove su seljaci koristili pod veoma nepovoljnim uslovima jer je provizija iznosila 24% i više.

PROSVJETA, ZDRAVSTVO

Podaci o stanju prosvjete dati u uvodnom dijelu nisu se bitno promijenili ni do 1941. godine. Na sadašnjem maglajskom području radilo je 10 osnovnih četvororazrednih škola sa ukupno oko 750 učenika. Zato je sasvim razumljivo što je procenat pismenog stanovništva bio stvarno neznatan iako je bilo slučajeva, naročito od pojave revolucionarnog radničkog pokreta, da se formiraju analfabetski tečajevi u nekim selima. Naime, od ukupno deset učitelja bilo ih je nekoliko vrlo naprednih: Dušanka Vajić (raniji član Komunističke Partije) u Trbuku, Kosta Trifković u Bočinji, Dejan Čudić, a kasnije Milan Dević u Brezicima, koji su svoje obaveze učitelja shvatili znatno šire nego što je sama razredna nastava. Tako je, na pr, Kosta Trifković sa Milanom Jovanovićem organizovao za stanovnike sela Bočinje priredbu na kojoj je izveden komad »Voda sa planine« R. Plaovića i M. Đokovića, Dejan Čudić je održavao večernje tečajeve za opismenjavanje odraslih u Brezicima koristeći te tečajeve i za to da seljacima objašnjava suprotnosti tadašnjeg društvenog uređenja, a slično su djelovali i članovi Partije i njeni simpatizeri ili članovi SKOJ-a (napr. analfabetski tečaj za seljake sela Ošve koji je organizovao Milan Jovanović u zimu 1940/1941. godine).

Taj rad je, razumije se, imao dalekosežne posljedice pa je, napr. nekoliko bivših učenika Dušanke Vajić učestvovalo u narodnooslobodilačkoj borbi, u selu Brezicima je već 1938. formira na sindikalna organizacija,a 1941. to selo je izabrano za centar organizovanja ustanka na Ozrenu itd. No, sve te akcije, ma koliko bile značajne već samim tim što su preduzimane, nisu mogle zbog ograničenog obima i vremena (tri-četiri godine pred rat ) da znatnije utiču na podizanje opšteg kulturnog nivoa stanovništva, što bi se odrazilo na sve vidove života — od suzbijanja nazadnih običaja do unapređivanja načina obrade zemljišta i poboljšanja zdravstveno-higijenskih prilika.

Preštampano, Salim Nalić:

Neki podaci o predratnom životu i radu omladine i uticaju KPJ u Maglaju:

»Svakog dana na čaršiji su se mogle vidjeti grupe ljudi sa motikama, srpovima, kosama, čekajući da ih neko pozove na okopavanje kukuruza, kosidbu, žetvu, ili da iscijepaju tovar drva. Oni su radili od jutra do mraka za mizernu nadnicu zadovoljavajući se više s tim da se toga dana prehrane na njivi age ili gazde. Kukuruza (kukuruzni hljeb) je bila osnovna ishrana. Pogača ili hljeb jeli su se za praznike i možda donošeni bolesnim. Brašno i žito (kukuruz) kupovno je na kilogram, a ostale namirnice (šećer, kafa, zejtin, so i gas) kupovane su kad se to moglo na »frtalje« i »dece«. Oblačilo se i obuvalo za praznike i to onaj tko je mogao, a ostali, naročito djeca nosila su zakrpanu odjeću i išli bosa dokle god se mogla podnositi hladnoća«.

Kada se opštoj slici prosvjetnih prilika doda da je prije 1941. godine na maglajskom području zdravstvene usluge stanovništvu pružao samo jedan ljekar, kome je pomagao jedan bolničar, postaju sasvim razumljivi podaci o niskom opštem kulturnom nivou stanovnika Ozrena (mnogobrojne praznovjerice i slicno) koje je dao Dr Milenko S. Filipović u svom etnološkom prikazu pod naslovom »Ozrenjaci ili Maglajci«. Nema nikakvih indicija na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je u drugim dijelovima maglajskog područja u tom pogledu situacija bila bolja.

DRUŠTVENI ŽIVOT, NACIONALNI ODNOSI

Sve do početka djelovanja revolucionarno orjentisane omladine, među kojom je bilo i nekoliko studenata beogradskog univerziteta koji su bili simpatizeri Komunističke partije i povezani sa članovima Partije, društveni život u Maglaju odvijao se u okvirima građanskih društava i udruženja »Prosvjeti« »Gajretu«, Sokolskom društvu, Muslimanskom klubu i Srpskoj čitaonici, pri čemu su dvije posljednje institucije imale najvažniju ulogu. Već i iz njihovih naziva vidi se da su bila osnovana na nacionalnoj, tačnije konfesionalnoj osnovi. Osim Sokolskog društva koje je pokušavalo da privuče sve »konstruktivne državne elemente« sva ostala su bila zatvorena za pripadnike drugih nacionalnosti, a to znači da da su djelovala na klasičnim građanskim osnovama i u okvirima tadašnjeg heterogenog bosansko-hercegovačkog kapitalističkog društva.

Osnivače i uprave Muslimanskog kluba i Srpske čitaonice činili su, razumije se, činovnici, trgovci, zemljoradnici i propali age i begovi pa su to i bile nekakve u koje je navraćao po koji zanatlija, a preko ljeta nešto srednjoškolaca i studenata, a u koje sirotinja nije zalazila. U njima je vladala ukočenost koja je trebala da znači dostojanstvanost i učmalost koja bi bila razbijena samo u takvim situacijama kao što su bili izbori i tada bi se pretvorili u političke punktove ove ili one buržoaske političke grupacije.

Uprkos svemu tome, takve nacionalne odvojenosti u društvenom i političkom životu, za međunacionalne odnose se ne bi moglo reći da su bili loši, zatrovani. To se može reći kako za sam Maglaj tako i za maglajsko područje. Primjer da Srbi i Muslimani zajedno podižu crkvu, a zatim džamiju, danas bi bio bizaran primjer međunacionalne trpeljivosti i sloge, ali u vremenu o kom govorimo takav događaj je imao znatnu političku težinu. Da međunacionalni odnosi nisu bili zatrovani (mada ne tvrdim ni da su bili dobri) govori i uspješno djelovanje grupe naprednih omladinaca na međunacionalnom zbližavanju srpske, muslimanske i hrvatske omladine u Maglaju, s jedne, i seoske i čaršijske omladine, s druge strane, koje je trajalo svega 3-4 godine pred rat (o čemu ću govoriti kasnije) kao i činjenica da za vrijeme NOB-e na maglajskom području nije bilo bratoublačke borbe između Srba i Muslimana izuzev zločina pojedinaca.

Međutim konstatovana nacionalna odvojenost (na konfesionalnoj osnovi) omogućavala je vladajućem sloju činovnika, trgovaca, gazda da u vrijeme izbora dosta široko manipulišu narodnim masama i postižu svoje ciljeve. Takav slučaj, koji ilustruje, bio je i 1935. godine u tzv. Petomajskim izborima. Tada su u Maglaju istaknute tri liste, dvije Udružene opozicije i vladina lista.

Nosilac prve liste Udružene opozicije bio je učitelj u penziji Osman Muradbašić koji je za svog zamjenika odredio katoličkog svećenika Tona (uhvaćen i strijeljan 1943. godine, kada su naše snage oslobodile Bijeljinu, kao njemački špijun). Nosilac druge opozicione liste bio je Spasoje Gojković, dobrovoljac u I svjetskom ratu i opozicionar vladajućem režimu. Nosilac vladine liste (Bogoljuba Jevtića) bio je trgovac Aleksa Jovanović, rukovodilac Sokolskog društva, koji je za zamjenika odredio Begana Karahusića, takođe trgovca iz Maglaja.

Kombinacije Muradbašić-Ton i Jovanović-Karahusić trebale su da privuku glasove Hrvata Muradbašaću, a glasove Muslimana Jovanoviću. Hrvati su, istina, glasali za Muradbašića, ali ne zbog njegovog zamjenika Tona nego zato što je Udruženu opoziciju predvodio Vlatko Maček. Muslimani su takođe glasali za Muradbašića jer je bio predsjednik Spahine Jugoslovenske muslimanske organizacije, a Jovanović je dobio glasove Srba i nekolicine činovnika i trgovaca drugih nacionalnosti koji su se plašili za svoje položaje ili da ne izgube povlastice koje su uživali.

Kako su izbori bili javni, za drugog, naprednijeg, kandidata opozicije Spasoja Gojkovića glasali su samo neki napredniji zanatlije i radnici, te nešto seljaka (Brezici). Tako je manipulisanje masama dobilo svoj klasični izraz – poslanik Muradbašić je ubrzo poslije izbora zajedno sa svojom JMO istupio iz opozicije i prošao novoj vladinoj grupaciji Milana Stojanovića, Jugoslavenskoj redikalnoj zajednici ili »Jerezi«.

Prof. Miodrag ČANKOVIĆ

(Objavljeno u listu “NATRON” br. 201, 24. 05. 1974)

Nekoliko imena građana Maglaja srpske nacionalnosti koji se spominju u literaturi u vezi sa događajima iz I svjetskog rata i poslije

U “Crnoj knjizi” u kojoj je Vladimir Ćorović opisao, kao što naslov kaže “Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme svetskog rata 1914-1918”, zabilježen je događaj koji se desio u Maglaju 10. avgusta 1914.

Nakon atentata u Sarajevu, ultimatuma, i početka rata, austro-ugarska vlast je počela poduzimati mjere i akcije da bi se zaštitila od eventualnog neprijatelja iznutra. Te su mjere uglavnom bile usmjerene prema Srbima, a njihova priroda takva da su često stradali nevini.

U svakom selu u svakom gradiću uzet je veći broj taoca. To je institucija, koju ne poznaje pravo nijedne kulturne i pravne države ovog veka. Po toj instituciji bivaju građani vlastite države uhapšeni i predani vojnicima s tom napomenom, da ih ti vojnici imaju pravo odmah ubiti, čim se makar što desi, čime bi bili ugroženi interesi vojske, sigurnost mostova i željeznica. Po toj instituciji imali su dakle građani da plate glavom za tuđa dela, koja su često bila plod podmetnute lične osvete. Mnogi od njih ubijen je bez krivnje, a mnogi bez ikakva razloga.

U Maglaju, jedan od talaca, prema navodima iz ove knjige, bio je Josif Simić. Evo kako je opisan taj događaj:

Taoc Josif Simić iz Maglaja zamalo nije izgubio glavu. 10. avgusta dođe iznenada jedan musliman, Pašo Musaefendić, i javi, da su mu Srbi seljaci napali na kuću. Odmah straža ode tamo, poče pucati i tražiti, ali ne nađe ništa. međutim izjavi komandant, da taoc mora radi tog dela biti streljan za pola sata. Simić, u nevolji, da dobije vremena, primeti, da on samo odgovara za železničku prugu i da je s toga ta odluka nezakonita, našto se razvi debata o tom pitanju. U to stiže jedan sused Musaefendićev i reče, da je čitava stvar prosto izmišljena. Pašini sinovi bili su taj dan pozvani od kotara u komoru, pa je stari sknadio ovu priču, da bi se prikazao ugroženim i da bi mu vlast s toga razloga poštedila sinove. To je bilo u stvari tako; Simića s toga ostave na miru, ali klevetniku, jer se stvar ticala Srba, ne bi ništa.

Spomenuti Simić je kasnije u poznatom “Banjalučkom veleizdajničkom procesu” bio osuđen na 12 godina zatvora. U istoj knjizi ukratko je opisano zbog čega:

Za Josifa Simića, kovača, navodi se u istom protokolu, da je 24. septembra 1912. s. k. “ispraćen u Beograd”. Ovaj to poriče i poziva se, među drugim, i na svog majstora, da je 1912. bio u Maglaju. Njegov majstor Rudolf Lebl tvrdi, da je Simić bio kod njega, te da je “koncem 1912. ili početkom 1913.” otišao. Kad se daje takav navod, onda je najprirodnije pretpostaviti, da se odlazak može staviti samo u zadnje nedelje 1912. (kraj novembra i decembar), koje opravdavaju to kolebanje: da li kraj 1912. ili početak 1913. Inače, čovek bi bio siguran, da se to dogodilo baš 1912. Sud, međutim, uzima, da bi “koncem godine 1912.” “moglo biti i početkom oktobra 1912.”, pa uzevši onda to “moglo bi biti” za dokazano zaključuje, “da je optuženi baš u kritično vrijeme mogao biti u Srbiji” (str. 240). I eto, na osnovu tih dvaju pogodbenih premisa sud onda stvara pozitivan zaključak o Simićevoj krivici!

DSCF3720 J SIMIC WEB Josif Simić je nakon I svj. rata u prizemlju zgrade u kojoj je nekad bio hotel “Lobenwein” držao ugostiteljsku radnju, a kasnije i stanovao sa porodicom na spratu iste (Živan Petković – Nastanak i razvoj bankarstva na tlu Maglaja).  U jednoj fusnoti u navedenoj knjizi Ž. Petkovića, Simić se spominje kao “građevinski poduzetnik” koji je avgusta 1920. donirao novac za izgradnju Oblasne bolnice:

I pored ovakvog deklarisanja naše predratne Privredne dioničarske banke, ostaje u izvjesnoj mjeri, nejasno zašto prikupljeni novac za Oblasnu bolnicu u Maglaju nije tranzitiran preko nje. Prema pronađenim arhivskim dokumentima Upravni odbor za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju (predsjednik Dušan J. Nikolić, protoprezbiter iz Maglaja) pismeno je obaviješten od Srpske privredne banke d.d. iz Sarajeva 22. juna 1920. god. da je Odjeljenje za zaštitu djece i mladeži iz Sarajeva položilo 50.000 kruna, da je avgusta 1920. Josif Simić, građ. preduzimač iz Maglaja darovao 20.000, a maja 1921. da je Zdravstveni odsjek Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu položio 400.000 kruna. Pred kraj decembra 1921. god. pomenuti Zdravstveni odsjek Zemaljske vlade pismeno se saglasio da Upravni odbor za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju proda ranije kupljeno zemljište i da s tim novcem i novcima sakupljenim na tekućem računu kod Banke otkupi kuću od maglajskog trgovca Holendera i istu adaptira za Oblasnu bolnicu. Uvidom u gruntovne knjige, trgovačka porodica Holender Lajoša od 31. 1. 1918. do 5. 1. 1922. god. bila je u posjedu ZK uloška br. 2450 na kojoj je zgrada stare PTT (današnje Krojačke zadruge), koja je 5. jan. 1922. god. prešla u vlasništvo Edhembega Uzeirbegovića iz Maglaja. Osim pomenute drugu zgradu Holenderovih nisam uspio pronaći. Bolnice se u Maglaju danas niko ne sjeća (niti Holenderovih), što bi moglo da znači da do njenog aktiviranja nije ni došlo i pored prikupljenih finansijskih sredstava.

U tekstu o istoriji Srpske pravoslavne opštine Maglaj, Simić se spominje na nekoliko mjesta: 1958. u vrijeme pisanja teksta, dao je iskaz o prilikama u posljednjoj deceniji 19. vijeka, kao jedan od najstarijih stanovnika Maglaja, koji lično pamti to vrijeme;1931. kada se nalazio na položaju “podpredsjednika Crkvenoopšinskog savjeta”; 1941. na istom položaju, kada je zbog ustaškog terora napustio Maglaj i sklonio se u Srbiju, da bi se vratio nakon rata.

Ime jednog maglajlije vezano je za događaj koji se desio u Žepču a spominje se u Ćorovićevoj “Crnoj knjizi”:

Zanimljiv je i ovaj žepački slučaj iz tih dana, gde su obični provalnici dobili oreolu ogorčenih otadžbenika drugi ljudi stradali sa razloga, koji valjda nigde drugo ne bi bili mogući. “Hrvatska” je donela kao odjek demonstracija od 29. juna ovaj dopis:

“U Žepču su također ove demonstracije bile vrlo burne, pa je razjarena svjetina nakon što je demolirala neke srpske trgovine i privatne stanove, provalila u prostorije srpske čitaonice, da i ovu demolira. Kako se među demonstrantima nalazilo po najviše seljaka,koji su sve uništili, što im je došlo pod ruku, pohrlio je zidarski obrtnik iz Žepča Ante Pavlović u prostorije čitaonice da odstrani vladarevu sliku, za koju je znao da se ondje nalazi. No na njegovo najveće začuđenje slike nije mogao nigdje naći ali je za to našao sliku kralja Petra, kao i sliku sviju srbskih vladara počam od Nemanje, nadalje slike srbskih junaka od posljednih sto godina, sliku Petra Kočića, kao i svu silu inih srbskih slika. Međutim je razjarena svjetina provalila u prostorije i uništila sve slike i čitav namještaj, dok je Pavlović s nekolicinom prijatelja i dalje tražio sliku našega vladara i ovu konačno ipak odkrio. Ova se nalazila u staroj kuhinji čitaonice, koja se rabila za spremanje drva, starih novina, petrolejskih posuda, krpa za brisanje prašine smeća, uopće za bezvriedne stvari. Slika se nalazila na štednjaku okrenuta s prednjom stranom k zidu. Ovo odkriće izazvalo je najveće ogorčenje. Ova se vijest u masi proširila munjevitom brzinom, pa je svjetina dočuv, da se slika našeg vladara u srbskoj čitaonici nalazi u nedostojnom mjestu još više planula, te se tek onda primirila, kad je Pavlović iznio sliku kralja i u najvećem je slavlju prenio u zgradu kotarskog ureda gdje je po predstojniku pohranjena. Sasma je logično da je odbor čitaonice radi nedostojnog postupka s kraljevom slikom morao biti povučen na odgovornost. I doista kotarska oblast dala je smjesta pohvatati sve članove odbora i povela je istragu. Odbor se sastojao od mjesnog prote popa Manojla Varagića kao predsjednika, diumiste Jove Markovića kao podpredsjednika, gostioničara Danila Strahinića kao blagajnika, Alekse Jovanovića kao tajnika i Milutina Jovanovića kao knjižničara.

(Hrvatska br 1045 )

Na prvoj raspravi u Travniku svi su optuženi bili rešeni krivnje, da su uvredili cara, ali na zahtev iz Sarajeva rasprava je vođena po drugi put tamo i onda su 22. aprila 1915. bili osuđeni Varagić na 15, Strahinić na 13, a Marković na 12 meseci teške tamnice. Aleksa Jovanović je suđen docnije isto na godinu dana, dok je Milutin radi veleizdaje u banjalučkom procesu bio osuđen na smrt.

DSCF3716Aleksa Jovanović je po završetku rata bio vlasnik trgovačke radnje mješovitom robom u Maglaju (Ž. Petković). Isti autor je zabilježio da je bio podpredsjednik Nadzornog odbora Srpske banke d.d. Zavidovići.

Srpska banka d.d. (Zavidovići) osnovana je 1923. god. Na X godišnjoj skupštini obavijestila dioničare da je poslovni gubitak za 1932. godinu u iznosu od 49.712,83 dinara pokrila sredstvima rezervnog fonda Banke;

Naš sugrađanin Aleksa Jovanović u više navrata bio je (u svojstvu dioničara) potpredsjednik Nadzornog odbora ove Banke, a kao bankovni činovnik izvjesno vrijeme u njoj je radio Momčilo Arsenović iz Maglaja.

1931. izabran je za člana povjerenstva maglajske Crkvene opštine koja je imala zadatak da sprovede izbore za nova crkvena predstavništva po Ustavu. Sljedeće godine na izborima izabran je za sekretara Crkvenoopštinskog savjeta. Na istoj je funkciji ostao sve do 1941. kad je kao i Simić, zbog ustaškog terora izbjegao u Srbiju, odakle se vratio nakon rata.

U već navedenoj fusnoti iz knjige Ž. Petkovića, spomenuto je ime Dušana J. Nikolića, protoprezbitera iz Maglaja koji je bio predsjednik Upravnog odbora za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju. Isti se spominje u članku – Fragmenti iz neobjavljenih “Bilješki” Mihaila Hadžistevića o danima u taocima, a potom u zatvoru pod optužbom za “veleizdaju” 1914-1916. – Dr. Vojin Hadžistević – objavljenom u Gračaničkom glasniku br. 37, maj 2014.

Na 12/I došli su u zatvor još neki iz Brčanskog i Kladanjskog Kotara, sa kojima nisam bio poznat, a kroz 2-3 dana došao je i pop Dušan Nikolić iz Maglaja, te su i njega zatvorili u našu sobu… Niko nije znao zašto smo zatvoreni.

Svaki dan očekivali smo početak istrage, ali ove ne bijaše. Okolnost da su Dr Jeremića i drugove otpremili u Banja Luku, a da su u Tuzlu dopraćena dvojica iz Hercegovine, i to Đuro Đeren i Božo Tadulović, bijaše nam prava zagonetka… Kroz nekoliko dana kancelista Musliman, poznat sa Dušanom Nikolićem, rekao je: kako nema ništa stvarnog protivu nas, a ključar Miroslav rekao je to isto, i kao da ćemo do kraja mjeseca biti preslušani i nekuda ići. Sve ovo bilo nam je zagonetno, te smo medju sobom nagađali i razgovarali se…

Putovanje inače bijaše ugodno – ako se to uopće može u takovim prilikama reći – jer dan bijaše čist i topal, a naši pratioci žandari ljudi dobri i predusretljivi. U Doboju je izašla na stanicu žena popa Slavka, a u Maglaju žena i djeca popa Dušana. Gledajući ih kako plaču i mi smo po koju suzu pustili.

Kada su izdate optužnice… pušteni su iz zatvora njih 46… među kojima i pop Dušan Nikolić, pop Pero Đavo i drugi…

 Prota Nikolić je bio maglajski paroh do 1924. kad je premješten u Vršac.