Čokorilovac Aleksa Jovanović, uljez iz Žepča, i drug mu kovač Joco Simić, bivši »jakšićevac«, otvoreno priznaju, da su baš oni glavom začetnici napadaju na g. predstojnika Mujezinovića po opće poznatom propalici Numanoviću kojeg je otac iz kuće istjerao, jer mu je zadavao bezbroj muka i patnja. Taj pokvareni tip pripravan je na svako zločinstvo, te se je takim pokazao i 1914. god. zbog čega već i odgovara, a ruka mu je zbodena u tučnjavi napadnuvši mirnog svog komšiju.
Bio je porezni ovrhovoditelj, pa je baš na tužbu istih tipova otpušten prošle godine, a već ove godine potražuju se porezne daće od raznih težaka, premda su Numanoviću platili. Tako su ga nedavno tražili uprav sedamdeset težaka, da ga »pozovu na odgovornost«, jer im se plaćeni porez ište, ali se je zlikovac sakrio.
Mnogi su građani razbijali o njegova leđa i paču stolice i batine, pa eto takog tipa nagovoriše pokvareni individui a la uljez Jovanović et Co., da mučki napane savjesnog i poštenog g. Mujezinovića, koji kod provađanja raznih naređenja ne pazi na vjersku pripadnost, što je samo odlika njegove objektivnosti.
Priznadoše taj svoj zločin napisavši dopis od 6. novembra u »Srpskoj Riječi« broj 234, i kojeg dadoše potpisati po zločincu Numanoviću u zatvoru, a po sudskom podvorniku Mišiću poslaše na uredništvo »Srpske Riječi« preko ovdašnjeg poštanskog ureda. Nije im to dosta bilo, nego je čokorilovac Jovanović poslao popratno pismo na uredništvo i molio, da se gornje objelodani. U tom dopisu što su ga mizerije sklepale – navode, da je g. Mujezinović nagovorio policajcaSalku Bašića, da glasno zove zlikovca Numanovića, neka prizna, da su ga Srbi nagovorili. O naivnosti!
Ta ko je još toliko lud, da u to povjeruje? Čim je za to čuo navedeni policajac, pljunuo je na đonobraz obojici čokorilovaca, da ih cijela Bosna oprati ne može.
Nijeste umjeli da stvar udesite na drugačiji način, jer vas je mržnja proti gospodinu Mujezinoviću spriječila da udesite na vjerojatniji način.
To su »vidili« svi građani i znadu tu prozirnu, ali sasma naivnu denunciju, ali kojom ste sebe čokorilovci otkrili.
Koliko ja poznam g. Mujezinovića, a to mu svjedoči i rad kao upravitelja ispostave u Zavidoviću, vršio je svoju dužnost savjesno i revno, pa ga je i »Seka Daša« više puta u zvijezde okivala.
Uvijek se je držao objektivnog postupka, ali gornjim čokorilovcima ne miriše, jer je musliman, pa se ne stide, da proti poštenih činovnika muslimana iznose otvorene laži i denuncije, samo jer su muslimani.
Dobro bi bilo da okružni sud u Tuzli malo pretrese, kako je podvornik Mišić smio da se brine za ovakove laži i denunciie, koje su samo na štetu ugleda miesnog suda.
Čuje se mnogo toga preko mjesnih sudbenih uza, pa bi bolje bilo da g. savjetnik Mirosavljević tomu posveti malo veću pasku, a ne da rastjeruje opštinski sud i govorom da ubija voliu drugim članovima za tom zakonitom institucijom.
(Pravda – Glasilo Jugoslovenske muslimanske organizacije, broj 126 (364) od 26. 11. 1921)
U dopisu se spominje izvjesni Numanović, bivši porezni ovrhovoditelj. Može se utvrditi da se radi o Ibrahimu Numanoviću koji je spomenut kao maglajlija – član Udruženja poreskih ovrhovoditelja – u obavijesti o održavanju glavne skupštine 21. 3. 1920. što je objavljena u Jugoslavenskom listu 25. 3. 1920.
Prepiske putem stranačkih glasila poput ove koju smo pratili u tri zadnja posta bile su uobičajene u to vrijeme. O tome je pisao Enes S. Omerović u radu objavljenom u časopisu “Historijska traganja” br. 11 iz 2013. godine
Nije mi namjera, da uzimam u zaštitu ispravne državne činovnike, nego mi je svrha da se radi poštene i objektivne javnosti konstatuje laž, iznešena u broju 201. »Srpske Riječi« od 5. oktobra 1921. iz koje se može čitati intolerancija i mržnja jednog Čokorilovca prama državnim službenicima muslimanima.
Otkada je nestalo sa površine »Kara Zore« preseliše se listom svi Čokorilovci pod okrilje uredništva »Srpske Riječi«, koja im ustupa prostora za sve moguće laži i denuncije. Nije se čuditi toj pojavi, jer je njihov učitelj i vođa poznat hvala Bogu cijelom našem kraljevstvu, sa te svoje »vrline«.
Njihov je običaj da prate i bilježe svaku mjesnu pojavu, ali kod publikovanja izvrću činjenice, zbog čega sam i ja sebi uzeo za dužnost da u svoj tefter kronički golu činjenicu bilježim, kako bi u odlučnim momentima utukao – pobio – eventualne čokorilovštine.
Anonimni dopisnik inače poznati Čokorilov povjerenik za vrijeme izbora tendenciozno izvrće događaj sa Aganom Arifagićem, jer je to starac neokaljane političke prošlosti. U petak posteći došao je za vrijeme »Salle« pred podne pred džamiju, i ugledao je svoje dijete gdje izlazi iz škole, gdje je na pjevanju bilo. Starac želeći da svoje dijete odgoji u moralnom pogledu, pitao ga je, da li se je priredio za džamije, pa kad dječko odgovori da nije ćušne ga jedanput, u kojem momentu i protoNikolić pristupi. Po svečanoj izjavi potonjega nije ga Arifagić ni jednom riječju uvrijedio. a kamoli da ga je linčovati htio. Obzirom na svečani taj dan nije najispravnije bilo od protoprezvitera Nikolića, da upriličuje vježbu pjevanja baš u momentu, kada su muslimani htjeli da obavljaju molitvu. Eto taj događaj iznosi Čokorilovac lažno, premda mu je vrlo dobro poznato bilo, da je Nikolić sam molio, da se istraga u toj stvari ne vodi.
Gradsko vijeće zaključi u svojoj sjednici, da ustupi jedan dio prostorija g. kot. predstojnikuMujezinoviću, gdje je odobrenjem Pokrajinske uprave i ostao par mjeseci, ali čuj Čokorilo! ne badava, nego uz određenu platu.
Uvjeren sam da g. kot. predstojniк Mujezinović ne bi sigurno stanovao tamo sa svojom familijom, da je igdje stana naći mogao. Premda je to anonimnom denuncijantu vrlo dobro poznato, i da općinska ambulansa ni najmanje trpila nije, ipak izlijeva svoju mržnju prama jednom muslimanu činovniku. Da je mjesto g. Mujezinovića tu poznati sreski načelnikPupić, to se na javu ne bi iznosilo, nego bi mu se rađe agitovalo, da se nađu žiranti za oduzeti općinski novac. Na kakav prefidan i lažan način prikazuje oduzimanje zemljišta u Vozućoj, neka posluži slijedeća činjenica: To zemljište nalazi se u Gare, u kojoj su naseljeni isključivo muslimani i zove se »Garanski lug«.
Molitvište je bilo prvobitno udaljeno od tog mjesta preko 2 km i nebivši prikladan pristup, a i bez vode, zamoli već pokojni protoMarković garanske muslimane, da mu dozvole prenos molitvišta tu u Garanski lug. Preko 30. godina obavljale su se molitve na tom mjestu, da nikada pritužbe nije bilo proti muslimanima da su obavljanja molitve smetali. Pred 20 godina bijaše projektirana kroz isto zemljište pruga šum. poduzeća, koje na istom mjestu napravi zgradu – i kroz kratko vrijeme proda je nekom trgovcu Werosti – koji je okrenu u birtiju, i valjda ne imajući dosta prihoda proda je već rahmetli Hašim eff. Nevesinjcu, koji je preokrenu u kafanu. Sklopi sa erarom ugovor i plaćao je najamninu dulji niz godina za to isto zemljište, a siromah pred oslobođenje umrije; iza sebe ostavi neopskrbljenu djecu sa sirotnom udovom. Nepoznati pljačkaroši orobiše je u danima prevrata odnesavši joj cijelo njezino pokućstvo, zbog čega se pribi sa djecom rodbini Đerzić. Da bi bar neku korist imala sirotna djeca od svog imanja – od te svoje naslijeđene kuće – odluči rodbina da je popravi, ali eto Čokorilovci ne daju, premda ta zgrada kroz 20 godina molitvištu na smetnji nije bila.
U godini 1919. imenovan bijaše za privremenog podvornika Suljo Kalfić, koji je po pripovijedanju tadanjeg predstojnika i njegovih isljednika potpuno odgovarao svojoj zadaći. Uzeše ga u vojsku, i njegovih troje djece preuze otac mu na uzdržavanje.
Kada se je povratio iz vojske bilо bi pravo zločinstvo, da gosp. kot. predstojnik Mujezinović nije primio ponovno, a uvjeren sam da to ne stoji ništa do g. kot. predstojnika Mujezinovića. Po pisanju anonimnog pisca bilo be орravdano daklen i potpuno ispravno od gosp. Mujezinovića, da je kao trećeg podvornika primio Srbina – pravoslavnog – Dujka Simića.
Lažni pisac denuncijant vrlo dobro poznaje stanje cesta u Maglajskom kotaru, da su u potpunom redu, što se jedino može pripisati ispravnom i intenzivnom radu jednog muslimana nadcestarnika g. Ibrahima Hodžića. Nijesam toliko znatiželjan, da li je zbilja g. Hodžić nadcestarnik pitao svoje putare, kad ih je vidio nezaposlene u čaršiji, ali i da jest – dokazuje samo, da je g. nadcestarniku Hodžiću samo stalo jedino do državnog interesa. Ta valjda je među nama građanima kao ispravan i valjan državni činovnik poznat g. Hodžić, što će i pošteni i objektivni Srbi Pravoslavne vjere posvjedočiti. Nu g. Hodžić je musliman, a trogodišnje naše oslobođenje dalo nam je iskustva, da Čokorilove pristaše ne mogu gledati u državnoj službi muslimana – pa bio najispravniji.
Za dijeljenje pomoći postradalim od poplave, mislim, da je u stanju odgovoriti g. Mujezinović, jer se je za kratko vrijeme svojeg službovanjа pokazao svijesnim i ispravnim državnim činovnikom. Za događaj s pekarom Edhembega H. Uzeirbegovića najbolji je svjedok pravorijеk suda, i osuda, pa ako Čokorilo misli, da je u tom bio nekorektnog postupka g. Mujezinović, neka traži uvid rješidbe pravde, koja će ga podučiti i kazati mu, da ga je i u toj stvari samo denuncija — laž kao i mržnja proti g. Mujezinoviću vodila. Eto anonimni pišče, da li si toliko okorio, pa da ne priznaš, da je ovo sve istina, a da si tendenciozno izvrtao činjenice. Radi ti samo tako po uzoru austrijskom, pa ćeš u istinu biti ožigosan kao i Đorđe Čokorilo, jer je to samo na uštrb bratstva i sloge. Ta pitaj postupak ispravnih građana muslimana ako nе znaš, da su u najkritičnijim momentima austrijskog režima 1914. spašavali svojoj istokrvnoj braći živote i imetke. Zar ti ne znaš, kako je starac Osmanaga Bradarić sa drugim muhtarima kresao u lice barunu Ketenburgu – da ne zavađa muslimane i pravoslavne, pa nemoj da ti preuzmeš ulogu tih austrijskih barunčića.
Valjda će ti ovo biti dosta.
s
Ovo je bio članak iz broja 347, od 15. 10. 1921. godine. U broju 352, od 27. 10. 1921. slijedi još jedan komentar na pisanje “Srpske riječi” od 5. 10. 1921.
Gosp. ministru unutrašnjih djela.
»Srpska Riječ« br. 210 od 5./Х. 21. sa potpisom A. Jovanović plače, da je autoritet vlasti u maglajskom srezu pod upravom sreskog načelnika Mujezinovića pao na nulu, pa Vam evo i ja preporučujem formulu, kako bi se autoritet te vlasti opet »podigao« na onu visinu, na kojoj je bio i za vrijeme bivšeg ovdašnjeg sreskog načelnika, »treznog« Petrašina Pupića, koji se »trezan« čak i po jarkovima valjao, te za vrijeme njegova zamjenika sreskog pisara, a negdašnjeg k. u. k. feldvebla Milana Bosančića, kog je birtaš Tiko Mišić svojevremeno u svom vlastitom lokalu znao i pod astal stjerali, izlemati ga, kao vola u kupusu, a da današnji nepismeni dopisnik »Srpske Riječi«, inače uljez Aca Jovanović et comp. autoritetu vlasti u to vrijeme ne izvolje ni svojih »lepih« usta otvoriti. Neophodno bi, naime, nužno bilo, da izdate naređenje sreskom načelniku Mujezinoviću u Maglaju, da odmah sebi uz bok stavi kao savjetnika Aca Jovanovića uljeza, Joca Simića izvozničara, te »dobričinu« Pera Popovića, Acina aminaša.
Rad će tada da otpočne po prilici slijedeći način:
Aca Jovanović, inače jedan obični »uljez, mučki će da išamara finog i poštenog poštanskog upravnika Pintara.
Sreski načelnik Mujezinović će Aca za to da pogladi po leđima, a pošteni će građani »pohvaliti« to patriotsko »delo« jednog »odličnog« građanina, uljeza Aca Jovanovića.
Kad Jovanoviću pristupi kakav pošten težak musliman, koji se interesuje za punčevu mu zemlju (a ne za njegovu, jer on i nema ništa) i koji težak po beglučkoj uredbi također ima pravo na tu zemlju, pa hoće da čuje i Acino mišljenje o tome, Aca će ga izbaciti na polje, vičući, da ne da Turcima zemlje, a pošteni građani, naročito muslimani, kliknuće: »Živeo najveći pobornik naše »sloge« i našeg narodnog »jedinstva«, naš veliki »patriota« Aca Jovanović — uljez!
Sjedeći uz bok sreskog načelnika Mujezinovića doći će Jovanoviću do ušiju, da kogod posjeduje i kakve municije. Jovanović će, da dotičnog pokrije, uzeti od njega 1000 K (pardon: dvjestapedeset dinara) u korist Srpske čitaonice u Maglaju, i — autoritet je vlasti tu!
Tako po malo šamarajući, psujući i korumpirajući vlast će se da održi na potrebnoj visini, baš kao i za Pupića ere, te neće trebati ni policije ni žandara.
Ako kakav starac musliman povrijeđen u svojim vjerskim osjećajima, svoje vlastito dijete, koje zapriječeno nesmotrenim vaspitanjem čak i nepozvanih vaspitača, ne izvršuje svojih vjerskih dužnosti, izruži i išiba, Aca će starca radi toga »izgreda« predvesti sreskom, koji će da ga najstrožije kazni, a ostali će građani muslimani da kažu: »E baš se učvršćuje sloga između nas muslimana i pravoslavnih! Blago nama i našoj mladoj Kraljevini, kad imamo ovakovih »patriota«, kao što je naš uljez Aca Jovanović!«
Dok ovako bude sa desne strane sreskog načelnika Mujezinovića djelovao Jovanović, kog će sreski i pored svih tih pojava ipak militi i govoriti: »Ha, sokole!«, dotle će Joca Simić da našilja pojedine tipove bratu Refika Smailagića, koji mu je život spasio i da ga na tako podao način iskušava, da li ima oružja. I, bratska je sloga i jedinstvo na svojoj »idealnoj visini«.
Joca Simić će da traži od države besplatno drvo za popravak svoje trošne kuće, nu budući da je „previše” opterećen gornjim poslovima, prodaće on to drvo, koje je kao izvozničar i »mučenik« dobio, a građani će kazati: »Naša će mlada Kraljevina za cijelo da divno napreduje!«
Budući da Joca posjeduje dozvolu za prodaju oružja, neće mu biti moguće, da uvijek sjedi u sreskom načelstvu, jer je prisiljen, da to oružje raznosi po raznim pazarima i prodaje, pošto ga volja, sjediće mjesto njega g. Pera Popović i on će samo da reče: »Ja moram, jer stanujem u kući uljezova punca Aleksije, i sve što uljez Aca radi patriotsko je, premda ni očem pojma nemam«.
Ove odredbe, g. ministre, izdajte hitno, jer su Aca i Joca do skrajnosti naduli, te ako te odredbe za kratko vrijeme ne stignu, crknuće obojica od muke, a to bi po našu mladu Kraljevinu bila velika šteta.
Također izdajte naređenje državnom odvjetništvu u Tuzli, da ne diže optužbe proti Ace radi mučkog napadaja na državnog poštanskog činovnika Pintara, jer ga je već sreski načelnik Mujezinović radi toga pogladio po leđima sa 20 dana zatvora, pa mu je to i onako dosta, te bi potpuno izgubio volju, da dalje »patriotski« djeluje i učvršćuje slogu megju istokrvnom braćom kad bi ga još i državno odvjetništvo po zasluzi pogladilo.
Eto, g. Ministre, kakva sorta hoće da zapovjeda sreskom načelniku Mujezinoviću i od kakovih tipova ima on čast da sačekuje napadaje i uvrede, i to ni za što drugo do samo stoga, što je Mujezinović — musliman, te što svakome hoće da mjeri jednakim aršinom, a to njima dakako nikako ne miriše.
Ovo su, g. Ministre, samo nekolika fakta, koja ovaj put letimično i na brzu o ovoj trojici tipova (o Aci, Joci »dobričini« Peri) zabilježih i napomenuh Vam ih, a doskora ću imati čast, da Vam o njima i opširnije prozborim i uputim Vas u još nekoliko njihovih »patriotskih dela«, koja se nikako prešutiti ne mogu, niti smiju, i koja su u dijametralnoj opreci sa skoro izdanim po Vama Zakonom o zaštiti države i javne bezbjednosti.
Jedan objektivni posmatrač.
Na pisanje “Srpske riječi” reagovao je i kotarski predstojnik – sreski načelnik Ahmed Mujezinović u “Pravdi” broj 345 od 11. 10. 1921.
Otvoreno pismo lažnom anonimnom denuncijantu u Maglaju.
Nijesam se mogao blaže u adresi izraziti, jer to potpuno zaslužuješ, kada u »Srpskoj Riječi« od 5. ov. mj. u broju 201. izlijevaš mržnju proti moje osobe lažnim navodima. Pošten čovjek javno potpisuje što napiše, a Ti nesmjede, jer si uvjeren, da laž pišeš i kriješ se za leda uredništva. Predaću stvar u ruke pravde, tamo ćeš se osvjedočiti da si neistinu govorio. Isto pismo poslao sam i uredništvu »Srpske Riječi«, ali sam uvjeren, da neće smjeti da ga objelodani.
MAGLAJSKA KANDIDATSKA LISTA RADIKALA, J. M. O. I ZEMLJORADNIKA
Maglaj, 2. oktobra.
Po nadležnoj vlasti je potvrđena gornja kandidatska lista za općinske izbore. Nosioc liste g. Uzeirbeg Uzeirbegović, bankar i veleposjednik, zatim JosifSimić, industrijalac, SpasoGojković, trgovac, OsmanMuradbašić, oblasni poslanik, AleksaJovanović, trgovac i oblasni poslanik, MehmedMulalić, trgovac, BeganKarahusić, trgovac, SuljoMehinagić, težak, MehoBradarić, trgovac i ekonom, MehmedMašić, težak i AlijaMujanović, težak.
Sastavom gornje kandidatske liste, kako sam informisan, jako su ogorčeni zanatlije, pošto na listi nema ni jednog predstavnika zanatlija.
S. Mujezinović
(JL, 04. 10. 1928)
Pošta iz Maglaja
U OČEKIVANJU OPĆINSKIH IZBORA
Maglaj, 4. oktobra.
Poslije kandidatske liste J. M. O., Radikala i Zemljoradnika postavljena je i po nadležnoj
vlasti odobrena i građanska lista za općinske izbore. Nosioc liste g. Edhembeg H. Uzeirbegović, veleposjednik, zatim Ibrahim Krzić, sudski činovnik, Šahbeg Mulalić, potkivač, Ibrahim Čejvan, trgovac, Refik Smajlagić, težak, Hašim Mustabašić, težak, Gavro Simić, pekar, IbroRuvić, dunđer, Mujo Berbić, težak, Haso Bradarić, težak, Mahmut Terzimehić težak.
Prema tome predate su svega dvije liste, koje su i potvrđene za Maglaj-grad, dok za sela ostaje po sporazumu Radikala, J. M. O. i Zemljoradnika.
Za Maglaj-grad bio je sporazum između Radikala, J. M. O. i Zemljoradnika koji bi bili na dan izbora 28. oktobra o. g. izabrani ovako: J. M. O. 8 mandata, Radikali 2, Zemljoradnici 1. Ukupno 11 mandata.
Čim je predata prva kandidatska lista sporazumaša, istog časa nastao je pokret za građansku listu, koja je sastavljena i u zadnji čas kao druga predata. Za građansku listu postavlja se prognoza 2-8 mandata.
Prema tome postavlja se kao vrlo vjerojatna ova prognoza: J. M. O. 5 mandata, Građanska 3 mandata, Radikali 2 mandata, Zemljoradnici 1 mandat. Ukupno 11 mandata, koliko se i bira.
U utorak dana 3. o. mj. preuzeo je gosp. Began Karahusić trgovac u Maglaju, dužnost komesara od gosp. Alekse JovanovIća trgovca u Maglaju, koji je istu dužnost obavljao kroz više godina. Novi komesar član je JMO., koja će derigirati još 3 svoja člana.
Srazmjer članova u novom vijeću biće 4 od JMO, a 2 od radikala, što odgovara rezultatu zadnjih izbora za Narodnu Skupštinu.
Alija Omersoftić maturant gimnaziie Maglaj, sakupio je za Gajret К 1820 koji iznos darovaše i to:
po K 400: Mustajbeg Uzejirbegović, Nazif Omersoftić
po К 100: Privredna banka,
po К 140: Edhem Omersoftić,
po К 80: Salih Mulalić,
po K 40: Fadil Muradbašić, Rizabeg Uzejirbegović, Begzada H. Selimović i DželalSmajilbegović,
рo К 20: Svetel Rudolf, Кеmal Topčagić, Aleksa Jovanović, Almasa Н. Muftić, RizabegUzejirbegović i Husejin Mulalić.
po К 12: Selveta H. Zečević i Galib Omersoftić te К 20: Began Karahusić.
po К 8: Alija Omersoftić, Arifaginica Н. Terzimehić, Bećir Оmersoftić, AzizOmersoftić, Kanita h. Smajić, Džemil Osmanagić, Ibrišim Obralić, Hakija Smajlagić, N. N., Hanka h. Kadribašić, Ismet Terzimehić, Ismet ef. Čehajić, Jusuf Karamehić i Džemil Osmanagić,
po К 4: Omer Kalebić, Fadila h. Širbegović, Mehmedalija Mustajefendić, Tahira h.Širbegović, Advija h. Mulabdić, Mehmedalinica h. Smajilagić, Habiba Omersoftić, Salih Srkalović, Mustafa Hasanić, Jusuf Zukić, Smajo Muradbašić, Husejin Lokmić, Hava h. Kadribašić.
O prilikama u Maglaju i njegovoj široj okolini u godinama pred aprilski rat 1941. nema objavljenih izvora osim već spomenutih sitnih vijesti u »Politici« i nekoliko kraćih članaka u »Radničkom tjedniku«. Slično je i sa ustaničkim danima jer je jedini objavljeni rad koji tretira taj period knjiga TodoraVujasinovića »Ozrenski partizanski odred« u kojoj se o prilikama i događajima u Maglaju i maglajskom području govori onoliko koliko je bilo potrebno za cjelovitu obradu teme. No, iz perioda NOR-a i socijalističke revolucije (naročito prve godine) sačuvana je relativno bogata dokumentacija razne provenijencije (partijska, partizanskih jedinica i jedinica NOV, ustaška, domobranska, četnička itd), koja je uglavnom i objavljena, pa je i obrada toga perioda, i pored zanatskih praznina, utoliko lakša.
Znajući za oskudnost podataka o predratnom periodu OK SK BiH je pokrenula akciju za sakupljanje što većeg broja sjecanja (memorska građa) učesnika predratnog revolucionarnog radničkog pokreta i NOR-a koja u mnogo čemu popunjavaju postojeće praznine, a za analizu prilika i događaja u godinama pred aprilski rat su jedini izvori.
EKONOMSKE PRILIKE
Ranije sam već govorio o sporom ekonomskom razvitku, tačnije klasičnoj ekonomskoj stagnaciji Maglaja u godinama između dva svjetska rata. Industrije nije bilo, stanovništvo se skoro isključivo bavilo poljoprivredom, a u Maglaju je radilo nekoliko trgovačkih i zanatskih radnji i nekoliko raznih ugostiteljskih objekata.
Izvan ovih djelatnosti bilo je i nešto zaposlenih, pretežno sezonskih, radnika u »Šipadu« iz Zavidovića i na sječi šume na Ozrenu za pilanu u Bosanskom Petrovom Selu, te na željeznici (uglavnom u radioni u Usori). Prema jednoj procjeni bilo je prije rata u oblasti zanatstva zaposleno oko 100 ljudi, oko 150 ih je imalo stalno zaposlenje u državnoj službi, na željezničkoj stanici, pošti, sudu i prosvjeti, a preko 91% stanovništva bavilo se poljoprivredom, pri čemu je uzimanje zemlje na »polovinu« ili »trećinu« bila dosta raširena pojava.
U takvoj situaciji pritisak nezaposlene radne snage bio je ogroman, što je takođe doprinosilo povećanju stepena eksploatacije seljaštva. »Svakog dana na čaršiji su se mogle vidjeti grupe ljudi sa motikama, srpovima, kosama koji su čekali da ih neko pozove na okopavanje kukuruza, kosidbu, žetvu ili da iscijepaju tovar drva«.
Nadnice (dnevne zarade) su bile izrazito niske. Dok su nadnice sezonskih šumskih radnika iznosile 8 do 12 dinara nadnice ostvarivane na poljoprivrednim radovima padale su čak i na 5 dinara, a za kosidbu 8 do 10 dinara. U isto vrijeme tovar drva prodavan je za dva do dva i po dinara. Oni koji su dotjerali drva u Maglaj čekali su satima na kupce jer su »gazde u čaršiji obično čekale i tek nakon nekoliko sati, kada se konji u more i ne mogu više da stoje, kupovali drva što je više ličilo na ucjenu i maltretiranje«.
U isto vrijeme ni eksploatacija čaršijske sirotinje u Maglaju nije bila manja. Šivanje košulje plaćalo se jedan i po, a šivanje pantolona dva i po dinara, dok su za jedan sašiveni mantil dvije siromašne učenice povremene ženske stručne škole dobile po dva i po dinara. Sve to ukazuje na to da je veći dio stanovništva, kako na selu, tako i u gradu, živio veoma teško. Nizak nivo obrade zemljišta nije ni mnogim seoskim domaćinstvima, a posebno »napoličarima« obezbjeđivao vlastitu ishranu za cijelu godinu. Tome je doprinosila poreska politika i prezaduženost sela, karakteristična, uostalom, ne samo za maglajsko područje. Da bi platio porez i vraćao dugove seljak je morao da prodaje žito ujesen, kada su cijene najniže, tako da je većina porodica imala vlastitu hranu »do Božića«. Tada se te porodice ponovo zadužuju da bi žito kod maglajskih trgovaca, razumije se po drugim cijenama, ili da posuđuju žita koga su poslije žetve morali vraćati u dvostrukom obimu (za 100 kg vraćalo se 200 kg). Bilo je godina kada su mnoge porodice, naročito u brdovitim selima, u proljeće i početkom ljeta gladovale. Karakterističan primjer zelenaškog kapitala bila je »Privredna banka« čije zajmove su seljaci koristili pod veoma nepovoljnim uslovima jer je provizija iznosila 24% i više.
PROSVJETA, ZDRAVSTVO
Podaci o stanju prosvjete dati u uvodnom dijelu nisu se bitno promijenili ni do 1941. godine. Na sadašnjem maglajskom području radilo je 10 osnovnih četvororazrednih škola sa ukupno oko 750 učenika. Zato je sasvim razumljivo što je procenat pismenog stanovništva bio stvarno neznatan iako je bilo slučajeva, naročito od pojave revolucionarnog radničkog pokreta, da se formiraju analfabetski tečajevi u nekim selima. Naime, od ukupno deset učitelja bilo ih je nekoliko vrlo naprednih: Dušanka Vajić (raniji član Komunističke Partije) u Trbuku, Kosta Trifković u Bočinji, Dejan Čudić, a kasnije Milan Dević u Brezicima, koji su svoje obaveze učitelja shvatili znatno šire nego što je sama razredna nastava. Tako je, na pr, Kosta Trifković sa Milanom Jovanovićem organizovao za stanovnike sela Bočinje priredbu na kojoj je izveden komad »Voda sa planine« R. Plaovića i M. Đokovića, Dejan Čudić je održavao večernje tečajeve za opismenjavanje odraslih u Brezicima koristeći te tečajeve i za to da seljacima objašnjava suprotnosti tadašnjeg društvenog uređenja, a slično su djelovali i članovi Partije i njeni simpatizeri ili članovi SKOJ-a (napr. analfabetski tečaj za seljake sela Ošve koji je organizovao Milan Jovanović u zimu 1940/1941. godine).
Taj rad je, razumije se, imao dalekosežne posljedice pa je, napr. nekoliko bivših učenika Dušanke Vajić učestvovalo u narodnooslobodilačkoj borbi, u selu Brezicima je već 1938. formira na sindikalna organizacija,a 1941. to selo je izabrano za centar organizovanja ustanka na Ozrenu itd. No, sve te akcije, ma koliko bile značajne već samim tim što su preduzimane, nisu mogle zbog ograničenog obima i vremena (tri-četiri godine pred rat ) da znatnije utiču na podizanje opšteg kulturnog nivoa stanovništva, što bi se odrazilo na sve vidove života — od suzbijanja nazadnih običaja do unapređivanja načina obrade zemljišta i poboljšanja zdravstveno-higijenskih prilika.
Preštampano, Salim Nalić:
Neki podaci o predratnom životu i radu omladine i uticaju KPJ u Maglaju:
»Svakog dana na čaršiji su se mogle vidjeti grupe ljudi sa motikama, srpovima, kosama, čekajući da ih neko pozove na okopavanje kukuruza, kosidbu, žetvu, ili da iscijepaju tovar drva. Oni su radili od jutra do mraka za mizernu nadnicu zadovoljavajući se više s tim da se toga dana prehrane na njivi age ili gazde. Kukuruza (kukuruzni hljeb) je bila osnovna ishrana. Pogača ili hljeb jeli su se za praznike i možda donošeni bolesnim. Brašno i žito (kukuruz) kupovno je na kilogram, a ostale namirnice (šećer, kafa, zejtin, so i gas) kupovane su kad se to moglo na »frtalje« i »dece«. Oblačilo se i obuvalo za praznike i to onaj tko je mogao, a ostali, naročito djeca nosila su zakrpanu odjeću i išli bosa dokle god se mogla podnositi hladnoća«.
Kada se opštoj slici prosvjetnih prilika doda da je prije 1941. godine na maglajskom području zdravstvene usluge stanovništvu pružao samo jedan ljekar, kome je pomagao jedan bolničar, postaju sasvim razumljivi podaci o niskom opštem kulturnom nivou stanovnika Ozrena (mnogobrojne praznovjerice i slicno) koje je dao Dr Milenko S. Filipović u svom etnološkom prikazu pod naslovom »Ozrenjaci ili Maglajci«. Nema nikakvih indicija na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je u drugim dijelovima maglajskog područja u tom pogledu situacija bila bolja.
DRUŠTVENI ŽIVOT, NACIONALNI ODNOSI
Sve do početka djelovanja revolucionarno orjentisane omladine, među kojom je bilo i nekoliko studenata beogradskog univerziteta koji su bili simpatizeri Komunističke partije i povezani sa članovima Partije, društveni život u Maglaju odvijao se u okvirima građanskih društava i udruženja »Prosvjeti« »Gajretu«, Sokolskom društvu, Muslimanskom klubu i Srpskoj čitaonici, pri čemu su dvije posljednje institucije imale najvažniju ulogu. Već i iz njihovih naziva vidi se da su bila osnovana na nacionalnoj, tačnije konfesionalnoj osnovi. Osim Sokolskog društva koje je pokušavalo da privuče sve »konstruktivne državne elemente« sva ostala su bila zatvorena za pripadnike drugih nacionalnosti, a to znači da da su djelovala na klasičnim građanskim osnovama i u okvirima tadašnjeg heterogenog bosansko-hercegovačkog kapitalističkog društva.
Osnivače i uprave Muslimanskog kluba i Srpske čitaonice činili su, razumije se, činovnici, trgovci, zemljoradnici i propali age i begovi pa su to i bile nekakve u koje je navraćao po koji zanatlija, a preko ljeta nešto srednjoškolaca i studenata, a u koje sirotinja nije zalazila. U njima je vladala ukočenost koja je trebala da znači dostojanstvanost i učmalost koja bi bila razbijena samo u takvim situacijama kao što su bili izbori i tada bi se pretvorili u političke punktove ove ili one buržoaske političke grupacije.
Uprkos svemu tome, takve nacionalne odvojenosti u društvenom i političkom životu, za međunacionalne odnose se ne bi moglo reći da su bili loši, zatrovani. To se može reći kako za sam Maglaj tako i za maglajsko područje. Primjer da Srbi i Muslimani zajedno podižu crkvu, a zatim džamiju, danas bi bio bizaran primjer međunacionalne trpeljivosti i sloge, ali u vremenu o kom govorimo takav događaj je imao znatnu političku težinu. Da međunacionalni odnosi nisu bili zatrovani (mada ne tvrdim ni da su bili dobri) govori i uspješno djelovanje grupe naprednih omladinaca na međunacionalnom zbližavanju srpske, muslimanske i hrvatske omladine u Maglaju, s jedne, i seoske i čaršijske omladine, s druge strane, koje je trajalo svega 3-4 godine pred rat (o čemu ću govoriti kasnije) kao i činjenica da za vrijeme NOB-e na maglajskom području nije bilo bratoublačke borbe između Srba i Muslimana izuzev zločina pojedinaca.
Međutim konstatovana nacionalna odvojenost (na konfesionalnoj osnovi) omogućavala je vladajućem sloju činovnika, trgovaca, gazda da u vrijeme izbora dosta široko manipulišu narodnim masama i postižu svoje ciljeve. Takav slučaj, koji ilustruje, bio je i 1935. godine u tzv. Petomajskim izborima. Tada su u Maglaju istaknute tri liste, dvije Udružene opozicije i vladina lista.
Nosilac prve liste Udružene opozicije bio je učitelj u penziji Osman Muradbašić koji je za svog zamjenika odredio katoličkog svećenika Tona (uhvaćen i strijeljan 1943. godine, kada su naše snage oslobodile Bijeljinu, kao njemački špijun). Nosilac druge opozicione liste bio je Spasoje Gojković, dobrovoljac u I svjetskom ratu i opozicionar vladajućem režimu. Nosilac vladine liste (Bogoljuba Jevtića) bio je trgovac Aleksa Jovanović, rukovodilac Sokolskog društva, koji je za zamjenika odredio Begana Karahusića, takođe trgovca iz Maglaja.
Kombinacije Muradbašić-Ton i Jovanović-Karahusić trebale su da privuku glasove Hrvata Muradbašaću, a glasove Muslimana Jovanoviću. Hrvati su, istina, glasali za Muradbašića, ali ne zbog njegovog zamjenika Tona nego zato što je Udruženu opoziciju predvodio Vlatko Maček. Muslimani su takođe glasali za Muradbašića jer je bio predsjednik Spahine Jugoslovenske muslimanske organizacije, a Jovanović je dobio glasove Srba i nekolicine činovnika i trgovaca drugih nacionalnosti koji su se plašili za svoje položaje ili da ne izgube povlastice koje su uživali.
Kako su izbori bili javni, za drugog, naprednijeg, kandidata opozicije Spasoja Gojkovića glasali su samo neki napredniji zanatlije i radnici, te nešto seljaka (Brezici). Tako je manipulisanje masama dobilo svoj klasični izraz – poslanik Muradbašić je ubrzo poslije izbora zajedno sa svojom JMO istupio iz opozicije i prošao novoj vladinoj grupaciji Milana Stojanovića, Jugoslavenskoj redikalnoj zajednici ili »Jerezi«.
Prof. Miodrag ČANKOVIĆ
(Objavljeno u listu “NATRON” br. 201, 24. 05. 1974)
U “Crnoj knjizi” u kojoj je Vladimir Ćorović opisao, kao što naslov kaže “Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme svetskog rata 1914-1918”, zabilježen je događaj koji se desio u Maglaju 10. avgusta 1914.
Nakon atentata u Sarajevu, ultimatuma, i početka rata, austro-ugarska vlast je počela poduzimati mjere i akcije da bi se zaštitila od eventualnog neprijatelja iznutra. Te su mjere uglavnom bile usmjerene prema Srbima, a njihova priroda takva da su često stradali nevini.
U svakom selu u svakom gradiću uzet je veći broj taoca. To je institucija, koju ne poznaje pravo nijedne kulturne i pravne države ovog veka. Po toj instituciji bivaju građani vlastite države uhapšeni i predani vojnicima s tom napomenom, da ih ti vojnici imaju pravo odmah ubiti, čim se makar što desi, čime bi bili ugroženi interesi vojske, sigurnost mostova i željeznica. Po toj instituciji imali su dakle građani da plate glavom za tuđa dela, koja su često bila plod podmetnute lične osvete. Mnogi od njih ubijen je bez krivnje, a mnogi bez ikakva razloga.
U Maglaju, jedan od talaca, prema navodima iz ove knjige, bio je Josif Simić. Evo kako je opisan taj događaj:
Taoc Josif Simić iz Maglaja zamalo nije izgubio glavu. 10. avgusta dođe iznenada jedan musliman, Pašo Musaefendić, i javi, da su mu Srbi seljaci napali na kuću. Odmah straža ode tamo, poče pucati i tražiti, ali ne nađe ništa. međutim izjavi komandant, da taoc mora radi tog dela biti streljan za pola sata. Simić, u nevolji, da dobije vremena, primeti, da on samo odgovara za železničku prugu i da je s toga ta odluka nezakonita, našto se razvi debata o tom pitanju. U to stiže jedan sused Musaefendićev i reče, da je čitava stvar prosto izmišljena. Pašini sinovi bili su taj dan pozvani od kotara u komoru, pa je stari sknadio ovu priču, da bi se prikazao ugroženim i da bi mu vlast s toga razloga poštedila sinove. To je bilo u stvari tako; Simića s toga ostave na miru, ali klevetniku, jer se stvar ticala Srba, ne bi ništa.
Spomenuti Simić je kasnije u poznatom “Banjalučkom veleizdajničkom procesu” bio osuđen na 12 godina zatvora. U istoj knjizi ukratko je opisano zbog čega:
Za Josifa Simića, kovača, navodi se u istom protokolu, da je 24. septembra 1912. s. k. “ispraćen u Beograd”. Ovaj to poriče i poziva se, među drugim, i na svog majstora, da je 1912. bio u Maglaju. Njegov majstor Rudolf Lebl tvrdi, da je Simić bio kod njega, te da je “koncem 1912. ili početkom 1913.” otišao. Kad se daje takav navod, onda je najprirodnije pretpostaviti, da se odlazak može staviti samo u zadnje nedelje 1912. (kraj novembra i decembar), koje opravdavaju to kolebanje: da li kraj 1912. ili početak 1913. Inače, čovek bi bio siguran, da se to dogodilo baš 1912. Sud, međutim, uzima, da bi “koncem godine 1912.” “moglo biti i početkom oktobra 1912.”, pa uzevši onda to “moglo bi biti” za dokazano zaključuje, “da je optuženi baš u kritično vrijeme mogao biti u Srbiji” (str. 240). I eto, na osnovu tih dvaju pogodbenih premisa sud onda stvara pozitivan zaključak o Simićevoj krivici!
Josif Simić je nakon I svj. rata u prizemlju zgrade u kojoj je nekad bio hotel “Lobenwein” držao ugostiteljsku radnju, a kasnije i stanovao sa porodicom na spratu iste (Živan Petković – Nastanak i razvoj bankarstva na tlu Maglaja). U jednoj fusnoti u navedenoj knjizi Ž. Petkovića, Simić se spominje kao “građevinski poduzetnik” koji je avgusta 1920. donirao novac za izgradnju Oblasne bolnice:
I pored ovakvog deklarisanja naše predratne Privredne dioničarske banke, ostaje u izvjesnoj mjeri, nejasno zašto prikupljeni novac za Oblasnu bolnicu u Maglaju nije tranzitiran preko nje. Prema pronađenim arhivskim dokumentima Upravni odbor za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju (predsjednik Dušan J. Nikolić, protoprezbiter iz Maglaja) pismeno je obaviješten od Srpske privredne banke d.d. iz Sarajeva 22. juna 1920. god. da je Odjeljenje za zaštitu djece i mladeži iz Sarajeva položilo 50.000 kruna, da je avgusta 1920. Josif Simić, građ. preduzimač iz Maglaja darovao 20.000, a maja 1921. da je Zdravstveni odsjek Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu položio 400.000 kruna. Pred kraj decembra 1921. god. pomenuti Zdravstveni odsjek Zemaljske vlade pismeno se saglasio da Upravni odbor za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju proda ranije kupljeno zemljište i da s tim novcem i novcima sakupljenim na tekućem računu kod Banke otkupi kuću od maglajskog trgovca Holendera i istu adaptira za Oblasnu bolnicu. Uvidom u gruntovne knjige, trgovačka porodica Holender Lajoša od 31. 1. 1918. do 5. 1. 1922. god. bila je u posjedu ZK uloška br. 2450 na kojoj je zgrada stare PTT (današnje Krojačke zadruge), koja je 5. jan. 1922. god. prešla u vlasništvo Edhembega Uzeirbegovića iz Maglaja. Osim pomenute drugu zgradu Holenderovih nisam uspio pronaći. Bolnice se u Maglaju danas niko ne sjeća (niti Holenderovih), što bi moglo da znači da do njenog aktiviranja nije ni došlo i pored prikupljenih finansijskih sredstava.
U tekstu o istoriji Srpske pravoslavne opštine Maglaj, Simić se spominje na nekoliko mjesta: 1958. u vrijeme pisanja teksta, dao je iskaz o prilikama u posljednjoj deceniji 19. vijeka, kao jedan od najstarijih stanovnika Maglaja, koji lično pamti to vrijeme;1931. kada se nalazio na položaju “podpredsjednika Crkvenoopšinskog savjeta”; 1941. na istom položaju, kada je zbog ustaškog terora napustio Maglaj i sklonio se u Srbiju, da bi se vratio nakon rata.
Ime jednog maglajlije vezano je za događaj koji se desio u Žepču a spominje se u Ćorovićevoj “Crnoj knjizi”:
Zanimljiv je i ovaj žepački slučaj iz tih dana, gde su obični provalnici dobili oreolu ogorčenih otadžbenika drugi ljudi stradali sa razloga, koji valjda nigde drugo ne bi bili mogući. “Hrvatska” je donela kao odjek demonstracija od 29. juna ovaj dopis:
“U Žepču su također ove demonstracije bile vrlo burne, pa je razjarena svjetina nakon što je demolirala neke srpske trgovine i privatne stanove, provalila u prostorije srpske čitaonice, da i ovu demolira. Kako se među demonstrantima nalazilo po najviše seljaka,koji su sve uništili, što im je došlo pod ruku, pohrlio je zidarski obrtnik iz Žepča Ante Pavlović u prostorije čitaonice da odstrani vladarevu sliku, za koju je znao da se ondje nalazi. No na njegovo najveće začuđenje slike nije mogao nigdje naći ali je za to našao sliku kralja Petra, kao i sliku sviju srbskih vladara počam od Nemanje, nadalje slike srbskih junaka od posljednih sto godina, sliku Petra Kočića, kao i svu silu inih srbskih slika. Međutim je razjarena svjetina provalila u prostorije i uništila sve slike i čitav namještaj, dok je Pavlović s nekolicinom prijatelja i dalje tražio sliku našega vladara i ovu konačno ipak odkrio. Ova se nalazila u staroj kuhinji čitaonice, koja se rabila za spremanje drva, starih novina, petrolejskih posuda, krpa za brisanje prašine smeća, uopće za bezvriedne stvari. Slika se nalazila na štednjaku okrenuta s prednjom stranom k zidu. Ovo odkriće izazvalo je najveće ogorčenje. Ova se vijest u masi proširila munjevitom brzinom, pa je svjetina dočuv, da se slika našeg vladara u srbskoj čitaonici nalazi u nedostojnom mjestu još više planula, te se tek onda primirila, kad je Pavlović iznio sliku kralja i u najvećem je slavlju prenio u zgradu kotarskog ureda gdje je po predstojniku pohranjena. Sasma je logično da je odbor čitaonice radi nedostojnog postupka s kraljevom slikom morao biti povučen na odgovornost. I doista kotarska oblast dala je smjesta pohvatati sve članove odbora i povela je istragu. Odbor se sastojao od mjesnog prote popa Manojla Varagića kao predsjednika, diumiste Jove Markovića kao podpredsjednika, gostioničara Danila Strahinića kao blagajnika, Alekse Jovanovića kao tajnika i Milutina Jovanovića kao knjižničara.
(Hrvatska br 1045 )
Na prvoj raspravi u Travniku svi su optuženi bili rešeni krivnje, da su uvredili cara, ali na zahtev iz Sarajeva rasprava je vođena po drugi put tamo i onda su 22. aprila 1915. bili osuđeni Varagić na 15, Strahinić na 13, a Marković na 12 meseci teške tamnice. Aleksa Jovanović je suđen docnije isto na godinu dana, dok je Milutin radi veleizdaje u banjalučkom procesu bio osuđen na smrt.
Aleksa Jovanović je po završetku rata bio vlasnik trgovačke radnje mješovitom robom u Maglaju (Ž. Petković). Isti autor je zabilježio da je bio podpredsjednik Nadzornog odbora Srpske banke d.d. Zavidovići.
Srpska banka d.d. (Zavidovići) osnovana je 1923. god. Na X godišnjoj skupštini obavijestila dioničare da je poslovni gubitak za 1932. godinu u iznosu od 49.712,83 dinara pokrila sredstvima rezervnog fonda Banke;
Naš sugrađanin Aleksa Jovanović u više navrata bio je (u svojstvu dioničara) potpredsjednik Nadzornog odbora ove Banke, a kao bankovni činovnik izvjesno vrijeme u njoj je radio Momčilo Arsenović iz Maglaja.
1931. izabran je za člana povjerenstva maglajske Crkvene opštine koja je imala zadatak da sprovede izbore za nova crkvena predstavništva po Ustavu. Sljedeće godine na izborima izabran je za sekretara Crkvenoopštinskog savjeta. Na istoj je funkciji ostao sve do 1941. kad je kao i Simić, zbog ustaškog terora izbjegao u Srbiju, odakle se vratio nakon rata.
U već navedenoj fusnoti iz knjige Ž. Petkovića, spomenuto je ime Dušana J. Nikolića, protoprezbitera iz Maglaja koji je bio predsjednik Upravnog odbora za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju. Isti se spominje u članku – Fragmenti iz neobjavljenih “Bilješki” Mihaila Hadžistevića o danima u taocima, a potom u zatvoru pod optužbom za “veleizdaju” 1914-1916. – Dr. Vojin Hadžistević – objavljenom u Gračaničkom glasniku br. 37, maj 2014.
Na 12/I došli su u zatvor još neki iz Brčanskog i Kladanjskog Kotara, sa kojima nisam bio poznat, a kroz 2-3 dana došao je i pop Dušan Nikolić iz Maglaja, te su i njega zatvorili u našu sobu… Niko nije znao zašto smo zatvoreni.
…
Svaki dan očekivali smo početak istrage, ali ove ne bijaše. Okolnost da su Dr Jeremića i drugove otpremili u Banja Luku, a da su u Tuzlu dopraćena dvojica iz Hercegovine, i to Đuro Đeren i Božo Tadulović, bijaše nam prava zagonetka… Kroz nekoliko dana kancelista Musliman, poznat sa Dušanom Nikolićem, rekao je: kako nema ništa stvarnog protivu nas, a ključar Miroslav rekao je to isto, i kao da ćemo do kraja mjeseca biti preslušani i nekuda ići. Sve ovo bilo nam je zagonetno, te smo medju sobom nagađali i razgovarali se…
…
Putovanje inače bijaše ugodno – ako se to uopće može u takovim prilikama reći – jer dan bijaše čist i topal, a naši pratioci žandari ljudi dobri i predusretljivi. U Doboju je izašla na stanicu žena popa Slavka, a u Maglaju žena i djeca popa Dušana. Gledajući ih kako plaču i mi smo po koju suzu pustili.
…
Kada su izdate optužnice… pušteni su iz zatvora njih 46… među kojima i pop Dušan Nikolić, pop Pero Đavo i drugi…
Prota Nikolić je bio maglajski paroh do 1924. kad je premješten u Vršac.
po K 400: Mustajbeg Uzejirbegović, Nazif Omersoftić 
Josif Simić je nakon I svj. rata u prizemlju zgrade u kojoj je nekad bio hotel “
Aleksa Jovanović je po završetku rata bio vlasnik trgovačke radnje mješovitom robom u Maglaju (Ž. Petković). Isti autor je zabilježio da je bio podpredsjednik Nadzornog odbora Srpske banke d.d. Zavidovići.
TV Zaboravljeni Maglaj - Dokumentarni program 