Inna lillahi! Ovih dana promijenio je svijet u Maglaju ugledni građanin i starina Agan (Agić) Arifagić u svojoj 70. godini. Merhum Agan potječe iz ugledne starinske, nekad dobro poznate težačke kuće i prostrana gospodarskog naselja na lijevoj obali Bosne prama samom Maglaju kud je nekad vodila jedina cesta od Broda prama Sarajevu. S toga je otac mu merhum Arifaga, a i kuća mu, bili na daleko poznati sa svoga dočeka. Agić je jedan od sedam sinova te porodice i posljednji od njih završuje svoj život. Kako bijahu svi snažni i dobro razvijeni, odlikovahu se ne samo u svom teškom težačkom radu nego i u snazi i junaštvu te sudjelovahu uz okupaciju u bojevima protiv austrijske vojske, i mladi Agan, onda u naponu svoje mladenačke snage bijaše kasnije, kad Švabe zauzeše Maglaj prokazan, da se borio, i čak oklevetan, da je zaplijenio neku kasu vojske austrijske i on bi uhvaćen i strpan u zatvor zajedno sa još dvojicom sugrađana svojih i to SuljagomBeganovićem i Hadži – Suljagom Nenadovićem. Šta su sve pretrpili za vrijeme istrage kao i samog zatvora, znao je merhum Agan za svog života pripovijedati, da bi ga svak s interesom slušao. On bi najteže osuđen i odleža u Lepoglavi ravnih sedam godina, ma da sе nikad kod njega ne pronađoše ni kakvi novci ni kasa vojna, nego bi siromah osuđen na prostu denunciju onih, koji Švabu u zagrljaj dočekaše.
Merhum Agan ostavlja iza sebe kod građanstva svog rodnog mjesta lijepu uspomenu ugledna građanina i vrijedna težaka. Kao čvrst karakter neustrašivo on sudjelova u cijeloj našoj borbi za vakufsko – mearifsku autonomiju i isto tako bijaše od početka naše organizacije čvrst pristaša naš sve do svoje smrti.
Da ga dragi Bog obdari firdevsi-ala dženetom, a ucviljenoj porodici podijeli utjehu!
Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiah!
Em
Ovaj članak je vjerovatno napisao Edhem Mulabdić koji se često potpisivao inicijalima EM i objavio dosta bilješki o uglednim, poštovanim i zaslužnim maglajlijama koji bi preselili na ahiret u to vrijeme između dva svjetska rata. Merhum Agan bi mogao biti njegov dajdža, odn. brat njegove majke Nura-hanume. Alija Nametak je zabilježio pišući o Edhem efendijinim korijenima:
Mati Edhema Mulabdića Nura-hanuma, bila je najstarije od dvanaestero djece čuvenog Arif-age Bektaša, čiji je bio han s kućom i posjedom u zaleđu na lievoj strani Bosne prema Maglaju, gdje je početak sadašnjeg mosta, a cesta tu na lakat zaokreće uz Bosnu. Tu je Edhem u ranoj svojoj mladosti proveo dosta vremena dolazeći tamo često s majkom djedu i daidžama (ujacima), gdje mu je iza maglajske kaldrme bila ugodna promjena. Tu je imao prilike vidjeti puno prolaznika, stranih lica, raznih odiela, pa govora, koji su prolazili iz Hrvatske, Slavonije, Madžarske i Austrije preko Broda i Maglaja dalje u Sarajevo. Te svoje doživljaje često opisuje u svojim pripoviedkama.
Agan je dakle rođen oko 1857. što znači da je imao dvadesetak godina u vrijeme austrougarske okupacije 1878. Vjerovatno je bio jedan od mlađih braće i sestara s obzirom da posljednji od njih i umro, a Edhemova majka je bila najstarija. Ovdje se navodi da ih je bilo sedmorica braće, dok je ukupno Arifaga (prema Nametku) imao 12 djece, znači još pet kćeri je bilo. Za jednog brata znamo da se zvao Mehinaga, a taj podatak nalazimo u oglasu Sarajevskog lista od 1. 1. 1896. gdje se Mehinaga proglašava rasipnikom i daje pod starateljstvo brata Agana (u to vrijeme je Aganu oko 40 godina).
Agan je imao sinove Hajdara i Pašagu (1891-1970), te kćeri Hanifu ud. Smajlagić, Azizu ud. Spahić i Đulradu Međić.
Zatim pripovjeda svjedok Mehaga Mulabdić što su vojnici sve odnieli te označuje glavnim krivcem onoga čovjeka u crvenom fesu s „Kaiserbartom”.
Predsjedatelj stavlja na svjedoka više pitanja. — Svjedok na nekoja pitanja odgovara, da se ne sjeća, a na neka odgovara kako je bilo i kako je on upamtio.
Predsjedatelj predočuje svjedoku, kako se njegovi prvi iskazi iz god. 1878. i sadašnji iskaz ne slažu posvema. Onda je u nekojim stvarima drugačije iskazao, nego što to danas iskazuje. Svjedok veli, da se točno ne sjeća što je sve govorio, no nije mogao reći vojnom sudcu, da on nebi mogao prepoznati vodju, jer ga je već prije prepoznao.
Predsjedatelj pita svjedoka, da li je mogao u silnom strahu, koga je osjećao, kada su u njegovu sobu provalila četiri oružana čovjeka, prepoznati tako točno onoga čovjeka sa crvenim fesom.
Svjedok veli, da je mogao vidjeti toga čovjeka točna, jer je s njime govorio.
Predsjedatelj predočuje svjedoku, da je on tvrdio, da je bar dvadeset puta preslušan a sud znade samo za dva preslušavanja. — Da li ste bili preslušavani jedno dvadeset puta? — Svjedok: Jesam. Ni sam ne znam koliko puta. — Predsjedatelj: Da li je bio ovaj čovjek, kojega ste vi prepoznali, preslušan? — Svjedok: Nikada, što bi ja znao. — Predsjedatelj: Kako si tumačite, da je vaš brat u nekim stvarima drugačije iskazao nego vi? — Svjedok: na to pitanje šuti.
Predsjedatelj u tri četvrta na 1 sat prekida raspravu i uriče nastavak poslije u 4 sata.
Poslijepodnevna razprava.
Nešto iza 4 sata otvara predsjedatelj Košutić nastavak glavne razprave Save Dragovića.
U dvorani se nalazi veliki broj obćinstva uslied čega vlada u dvorani nepodnošljiva vrućina.
Nastavlja se preslušavanje svjedoka Mehage Mulabdića.
Bran. dr. Katušić stavlja na svjedoka pitanja a naročito glede rasvjete sobe kada je izvedeno umorstvo. — Svjedok: Gorila je svieća. — Predsjedatelj pita svjedoka od koga je čuo da se onaj vodja zove Sava Dragović? — Svjedok veli, da ne zna od коga je čuo, ali je čuo odmah nakon konfrontacije da se zove tako.
Na dalnje upite predsjedatelja odgovara svjedok, da je upoznao krivca (onoga vodju) kod konfrontacije, te je on namignuo, jer mu je tako rekao „kapetan ili oficir”.
Svjedok veli, da nije nikada poslie vidio toga „cugsfirera”, nego sada ovdje pred sudcom iztražiteljem.
Predsjedatelj: A je li vi živite u mržnji s obtuženikom?
Svjedok: Ne živim. A za što?
veli, da obtuženik каže da svjedok za to krivo izkazuje, što hoće da mi se osveti radi strogog traženja oružja za doba okupacije. — Svjedok veli, da nije imao posla s obtuženikom.
Predsjedatelj poziva obtuženika, da dodje gore pred svjedoka, a onda pita svjedoka da li on može na dušu reći, da je to doista taj čovjek, koji je vodio četu provalnika.
Svjedok: Jest, to je onaj isti.
Predsjedatelj: A po čemu ga vi prepoznajete?
Svjedok: Tako. Po svem, a najbolje po očima.
Obtuženi: Nisam ja bio.
Predsjedatelj: A ne varate li se vi Mehago, možda u osobi.
Svjedok: Ne varam se!
Predsjedatelj: A jeste li vi bili daleko od obtuženoga.
Svjedok: Bio sam na korak daleko i molio ga neka nas pusti, a on me puškom odgurnuo
Obtuženi veli, da je svjedok rekao za njega, da je kozičav, a to on nije.
Predsjedatelj: On je rekao, da izgleda„kao“ kozičav.
Obtuženi veli, da se je vidjao sa svjedokom i poslie toga. Veli, da je 1880. godine došao u Maglaj da proda Krausu konja, a onda mu se svjedok zagrozio, da će mu se osvetiti, jer da mu je ubio mater.
Svjedok: Nisam ga vidio. Da sam ga vidio, ja bih ga prijavio.
Obtuženi veli, da je vidjao svjedoka u birtiji pok. Riste Nikolića.
Bran. dr. Katušić stavlja na svjedoka razna pitanja glede nekih potankosti iz dobe
čina.
Tako ga pita, kad je saznao za ime Save Dragovića.
Svjedok veli, da ne zna točno kada.
Branitelj: Gdje je stajala svieća one noći
Svjedok: To je bila lojena svieća, a stajala je u fenjeru na sanduku. Kad je išao otvoriti, onda je išao s drugom sviećom u čirjaku.
Na upit branitelja pokazuje svjedok, kako je bio zamotan onaj vodja razbojnika. Рrеma tome se je cielo lice njegovo vidjelo.
Za tim dolazi na preslušanje svjedok Teofil von Halavania-Radoicich, 68 god. star, rkatolik, rodom iz Bjelovara, general-major u miru; pošto je prigodom istrage zaprisegnut, to se sada ne zaprisiže.
Pošto svjedok ne znade hrvatski, to ga predsjedatelj pita njemački.
Svjedok veli, da je bio 1878. godine u Maglaju kao kapetan i zapovjednik 5-satnije 79. pješačke pukovnije, u kojoj je služio opt. Sava Dragović.
Ne znade absolutno ništa o tome, da je tada u Maglaju izvedeno grabežno umorstvo, a najmanje kod njegove satnije. To je sve poslie čuo.
Svjedok se u obće ničega ne sjeća, a najmanje opt. Dragovića. Veli, da se vojnici moraju redovito brijati, a tako je bilo i onda u Bosni.
Svj. Mehaga veli, da se ne sjeća tog svjedoka, ali moguće da je bio kapetan u ono doba
Svj. Halavania za obt. Dragovića veli da mu se čini, da ga poznade, naročito po očima
Obtuženi veli, da poznade svjedoka, jer da je bio njegov kapetan.
Predsjedatelj predočuje obtuženiku,da se svjedok ne sjeća onog velikog dogodjaja, kad je bila konfrontacija, ali da se dobro sjeća pogleda obtuženikovih očiju. Tako isto se zasjekao vaš pogled u pamet Mehagi.
Obtuženik pripovieda jedan slučaj iz Doboja no svjedok se toga niti najmanje ne sjeća.
Za tim branitelji stavljaju na svjedoka razna pitanja no svjedok se ne sjeća niti jednog dogadjaja iz te dobe.
Bran. dr. Katušić: Je li moguće, da jedan podpukovnik u jednoj službenoj prijavi na Armeekomando, izvješćujuč o zbivšem se zločinu grabežnoga umorstva počinjenom navodno po vojnicima izvjesti u istoj — da se nakon u svestranog potraživanja medju vojnicima nijesu krivci mogli pronaći, akoprem je dva dana prije po oštećenicima označen i prepoznat kao krivac jedan vodnik? Predsjedatelj odklanja to pitanje.
Bran. dr. Katušić ulaže žaobu ništovnu.
Nakon toga se preslušava treći svjedok Agan Arifagić, prisjednik u Maglaju. Veli da je našao za vrieme okupacije neku kasu ,,švabsku“ te iz nje izvadio novaca. Nakon istrage od tri godine, dobio je „čistih“ pet godina Lepoglave, i to je ovršio.
Svjedok nakon zaprisegnuća iskazuje, da je „onda“ bio u istražnom zatvoru u „festungu“ radi one kradje. Tu je upoznao nekog vojnika koji mu je rekao, da se zove Sava Dragović i da je potvoren radi ubojstva neke žene, ali da on nije toga učinio.
Kod suočenja prepoznaje svjedok obtuženika kao onoga, koji mu je pripoviedao, i rekao, da je pod sumnjom umorstva.
Nakon toga je dovršeno preslušavanje toga svjedoka, a predsjedatelj prekida raspravu i odredjuje nastavak za danas u jutro u 8 sati.
Pisac članka u „Srpskoj Riječi” od 19. X. 1921. broj: 216 odmah na početku lojalno priznaje, da je u danima oslobođenja pružio ruku pomirnicu svima, osim onih, koji to nijesu zaslužili. – Ako si, Čokorilo, ikada istinu rekao, to se može uzeti vjerodostojnim, jer ste pružili, a i sad držite ruku o ruku baš sa nekolicinom, kojima je nijeste smjeli pružiti. Vi to činite, jer su oni nekoliko puta vrijeđali ne samo pojedine muslimane, nego i islamske svetinje, pa to Tebi i Tvojim drugovima godi.
Druge koristi od njih neviđeste, pa da bi se Vaš ogavni ponos i simpatija takovim propalicama mogla razumjeti. Sama ta činjenica negira Tvoju tvrdnju, da si bio uvijek prijatelj sloge sa braćom muslimanima. Ta, poznato je svima muslimanima grada Maglaja, da ste upriličavali sviranje u svojoj čitaonici baš u momentu obavljanja molitve u džamiji, pa je li to, Čokorilo, pošteno i bratski? Sve to mi znamo, ali si bio u odboru prvi, iz čega slijedi, da si taj ogavni »bratski« postupak upriličavao.
Eto na taj si način pružao svoju prljavu ruku izlijevajući ogavnu mržnju prama najsvetijem svakome muslimanu. Niko se između Vas ne nađe, da to zapriječi, što je znakom, da ste sve to solidarno radili.
Tako ste u danima slobode otpočeli učvršćivati »bratsku slogu«. Djela Te pokazuju neprijateljem svega, što je muslimanima sveto, pa što otvoreno istini pljuješ u lice?
Mislite li, pošteni čitaoci, da je maglajski Čokorilo sa svojim kovačem otkinuo Austriji glavu? Slava ti upokojeni Oslobodioče! Tebi cijeli svijet priznaje junačka djela, da si braću oslobodio od tuđina sa hrabrim svojim vojnicima, i za vrijeme tih uzvišenih Tvojih djela maglajski je kovač i njegov drug tražio mišiju rupu, pa i pored toga drznu se, da negira tu zbilju i istinu i pripiše je sebi! Da nije bilo poštenih muslimana Smailagića, bila bi Ti glava otkinuta, ali istom svom spasitelju Ti vraćaš – špionažom, da ga strovališ u propast.
Eto, zar nije ni to Tvoja »bratska ruka«.
Znamo mi tebe, Čokorilo vrlo dobro jer su Tvoja djela u našem tefteru zabilježena, kao i Tvoga duševnog vođe koji je poznat – hvala Bogu – po svojim djelima za vrijeme rata, i njegova prijeteljstva sa Kvesićem i drugovima. Poznato je vrlo dobro i upravljanje Borića i njegova našljednika »Trijeznog Petašaina« i uloga Tvoja i drugova Ti.
Ti si, Čokorilo, bio advokat poznatog pijanice Pupića i pored škandala u čitaonici, što je napravio, Vi ste ga žirom spašavali, a g. Mujezinović poštenim i urednim životom nije do danas trebao zaštitnika, pa ga ni u buduće neće trebati.
Uspjeh državnog zajma u ovom siromašnom mjestancu pokazuje agilan i intenzivan rad kot. predstojnika Mujezinovića bez bajoneta i sile, da se s njime ne može usporediti niti nekoliko austrijskih zajmova, koje ste i Vi, tolike »patriote«, upisivali.
Milo bi mi bilo znati, da li ste Vi danas na djelu pokazali kod upisa, što ne vjerujem, jer se ni jedan od takovih »domoljuba« ne odazva za vrijeme obdržavanja sastanaka sa kotarskim predstojnikom Mujezinovićem, pa Ti je sada žao i boli te u duši, da još tu čast ne obnašaš.
Teško je s Čokorilom govoriti o istini, jer je on neće, što se je konstantovalo u više mahova, pa Ti opet dovikujem, da u stvari Arifagića zlobno izvrćeš istinu, jer je Tvoj proto sam javno priznao, da ga Arifagić ni jednom riječju uvrijedio nije, čime je dokumentovano, da je tobožnje izvješće Balorde, druga Pupića, potpuno lažno.
Ne možeš, Čokorilo, uprijeti prstom, da je starac Arifagić denuncirao i јеdnoga Srbina pravoslavne vjere i da bi zbog njegova takova ogavnog djela iko nastradao, kao što Vi danas lažno denuncirate poštene i svijesne državne činovnike muslimane. Zar nije Arifagić spravan?
Kao obično, Vi se ne crvenite i ne sramite, kad iznosite neistinu, jer svi građani bez razlike vrlo dobro znaju, da niti prstom makli nijeste, da djelom pokažete u danima upisa svoj patentirani patriotizam.
Cijeli uspjeh od preko 90 000 Din- u ovom poplavom i sušom nastradalom kotaru, može da se pripiše samo osobi g. Mujezinovića. Ta nisi, valjda čitao dopise svoje »Seke – Daše«, gdje osuđuje takove patriote u gračaničkom kotaru, pa si Ti sa svojom družinom istu opravdanu i objektivnu kritiku zaslužio.
Ja adžeba, Čokorilo, koji to još osim Tebe i Tvoga kovača ne voli i ne begeniše kotarskog predstojnika Mujezinovića?
Od takovih tipova i ne traži se nikakova simpatija, pa je pružite objeručke poznatom pijanici »treznom« Petrašinu Pupiću, a ne ispravnom i savjesnom kotarskom predstojniku Mujezinoviću, jer stara poslovica kaže – Ko nema oraha u džepu, ne boji se ni zveke. Utuvite sebi to u »bašunu«.
Zar nijesi čuo po čaršiji zucanje, da sad kotarski ured odgovara svome nazivu, i ako u njemu devet »turaka« sjedi, što se za ere Vašeg »treznog Pupića i vatrenog Srbina pravoslavne Vjere nikada nije čulo, nego da je sresko načelstvo na sve drugu sličilo, a ne na oblast?
Deder se Čokorilo interesuj upisom i uspjehom državnog zajma u žepačkom kotaru, ali bez firmi, pa ćeš viđati, šta je i koliko je polučio Vaš eksponent bivši pisar – Joca Milosavljević. –
Ne pišem ove retke radi Tebe, anonimni pišče, i da obranim kotarskog predstojnika Mujezinovića, nego da za uvijek ilustriram poštenoj javnosti Tebe pravoslavca objektivnim prikazom i neka ona sudi, kakovih tipova među nama ima, i tko stvara trzavice i narušenje poredka u mladoj nam kraljevini.
Špijune i podli lašcu kako Ti je neugodno, što sam pogodio Tvoju pravu žicu, jer u istinu ruješ i obaraš svojim destruktivnim čokorilovskim djelima sve, što bi mirne građane bez razlike vjere sljubilo!
Ruj i uništuj žudeni nam ideal, ali znadni, Čokorilo, da bi zle posljedice mogle da panu i po Tvojoj paći, a kajanje bi bilo prekasno.
Polemiku voditi sa takovim tipovima nema smisla, jer si već sam u svojim zadnjim dopisima sebi u lice pljunuo. Predbacivaš opć. vijeću, da je austrijsko, a Ti misliš, Čokorilo, da ćeš doći za gradskog oca.
Znamo mi Tebe da bi svojim prokušanim karakterom ubrzo pridonio glavobolje svim oblastima, jer ne bi mogao trpiti nikakovih objektivnih predloga, osim onih, što je Tebi i takovim čokorilovštinom zadojenim tipovima u korist.
U prošlom broju neki Te od mojih prijatelja »preporučuje« gospodinu ministru, da budeš savjetnik Mujezinovića.
Osjetili smo mi, Čokorilo, Tvoje nebratsko djelovanje za vrijeme predšastnika sadanjeg kotarskog Predstojnika — pa neka nas Bog dragi toga u buduće sačuva.
Da je bio mjesto Mujezinovića Tvoj štićenika »trijezni« Petrašin za vrijeme podlog i prijevarnog zauzimanja pekare gospodina Edhembega Uzeirbegovića po pravoslavnom Gavri Simiću, nastale bi posljedice, koje bi samo takovi đonobrazi mogli na se preuzeti.
Hvala trezvenosti g. Mujezinovića pa se je sve mirnim načinom svršilo. Ne spominješ više ovaj slučaj, jer si sigurno pogledao pravorijek suda i osjetio ćušku, koju Ti je on dao radi zlobna iskrivljivanja činjenica.
Silom hoćete stvarajući komplot i služeći se najogavnijim sredstvima proti ispravnog kotarskog predstojnika Mujezinovića i Hodžića, da nekim svojim napravite mjesta. Pa radite. Konac će pokazati, da ste bili kratkih rukava u svojim paklenim lažima i nesavjesnim, perfidnim i zlobnim djelima.
Nije mi namjera, da uzimam u zaštitu ispravne državne činovnike, nego mi je svrha da se radi poštene i objektivne javnosti konstatuje laž, iznešena u broju 201. »Srpske Riječi« od 5. oktobra 1921. iz koje se može čitati intolerancija i mržnja jednog Čokorilovca prama državnim službenicima muslimanima.
Otkada je nestalo sa površine »Kara Zore« preseliše se listom svi Čokorilovci pod okrilje uredništva »Srpske Riječi«, koja im ustupa prostora za sve moguće laži i denuncije. Nije se čuditi toj pojavi, jer je njihov učitelj i vođa poznat hvala Bogu cijelom našem kraljevstvu, sa te svoje »vrline«.
Njihov je običaj da prate i bilježe svaku mjesnu pojavu, ali kod publikovanja izvrću činjenice, zbog čega sam i ja sebi uzeo za dužnost da u svoj tefter kronički golu činjenicu bilježim, kako bi u odlučnim momentima utukao – pobio – eventualne čokorilovštine.
Anonimni dopisnik inače poznati Čokorilov povjerenik za vrijeme izbora tendenciozno izvrće događaj sa Aganom Arifagićem, jer je to starac neokaljane političke prošlosti. U petak posteći došao je za vrijeme »Salle« pred podne pred džamiju, i ugledao je svoje dijete gdje izlazi iz škole, gdje je na pjevanju bilo. Starac želeći da svoje dijete odgoji u moralnom pogledu, pitao ga je, da li se je priredio za džamije, pa kad dječko odgovori da nije ćušne ga jedanput, u kojem momentu i protoNikolić pristupi. Po svečanoj izjavi potonjega nije ga Arifagić ni jednom riječju uvrijedio. a kamoli da ga je linčovati htio. Obzirom na svečani taj dan nije najispravnije bilo od protoprezvitera Nikolića, da upriličuje vježbu pjevanja baš u momentu, kada su muslimani htjeli da obavljaju molitvu. Eto taj događaj iznosi Čokorilovac lažno, premda mu je vrlo dobro poznato bilo, da je Nikolić sam molio, da se istraga u toj stvari ne vodi.
Gradsko vijeće zaključi u svojoj sjednici, da ustupi jedan dio prostorija g. kot. predstojnikuMujezinoviću, gdje je odobrenjem Pokrajinske uprave i ostao par mjeseci, ali čuj Čokorilo! ne badava, nego uz određenu platu.
Uvjeren sam da g. kot. predstojniк Mujezinović ne bi sigurno stanovao tamo sa svojom familijom, da je igdje stana naći mogao. Premda je to anonimnom denuncijantu vrlo dobro poznato, i da općinska ambulansa ni najmanje trpila nije, ipak izlijeva svoju mržnju prama jednom muslimanu činovniku. Da je mjesto g. Mujezinovića tu poznati sreski načelnikPupić, to se na javu ne bi iznosilo, nego bi mu se rađe agitovalo, da se nađu žiranti za oduzeti općinski novac. Na kakav prefidan i lažan način prikazuje oduzimanje zemljišta u Vozućoj, neka posluži slijedeća činjenica: To zemljište nalazi se u Gare, u kojoj su naseljeni isključivo muslimani i zove se »Garanski lug«.
Molitvište je bilo prvobitno udaljeno od tog mjesta preko 2 km i nebivši prikladan pristup, a i bez vode, zamoli već pokojni protoMarković garanske muslimane, da mu dozvole prenos molitvišta tu u Garanski lug. Preko 30. godina obavljale su se molitve na tom mjestu, da nikada pritužbe nije bilo proti muslimanima da su obavljanja molitve smetali. Pred 20 godina bijaše projektirana kroz isto zemljište pruga šum. poduzeća, koje na istom mjestu napravi zgradu – i kroz kratko vrijeme proda je nekom trgovcu Werosti – koji je okrenu u birtiju, i valjda ne imajući dosta prihoda proda je već rahmetli Hašim eff. Nevesinjcu, koji je preokrenu u kafanu. Sklopi sa erarom ugovor i plaćao je najamninu dulji niz godina za to isto zemljište, a siromah pred oslobođenje umrije; iza sebe ostavi neopskrbljenu djecu sa sirotnom udovom. Nepoznati pljačkaroši orobiše je u danima prevrata odnesavši joj cijelo njezino pokućstvo, zbog čega se pribi sa djecom rodbini Đerzić. Da bi bar neku korist imala sirotna djeca od svog imanja – od te svoje naslijeđene kuće – odluči rodbina da je popravi, ali eto Čokorilovci ne daju, premda ta zgrada kroz 20 godina molitvištu na smetnji nije bila.
U godini 1919. imenovan bijaše za privremenog podvornika Suljo Kalfić, koji je po pripovijedanju tadanjeg predstojnika i njegovih isljednika potpuno odgovarao svojoj zadaći. Uzeše ga u vojsku, i njegovih troje djece preuze otac mu na uzdržavanje.
Kada se je povratio iz vojske bilо bi pravo zločinstvo, da gosp. kot. predstojnik Mujezinović nije primio ponovno, a uvjeren sam da to ne stoji ništa do g. kot. predstojnika Mujezinovića. Po pisanju anonimnog pisca bilo be орravdano daklen i potpuno ispravno od gosp. Mujezinovića, da je kao trećeg podvornika primio Srbina – pravoslavnog – Dujka Simića.
Lažni pisac denuncijant vrlo dobro poznaje stanje cesta u Maglajskom kotaru, da su u potpunom redu, što se jedino može pripisati ispravnom i intenzivnom radu jednog muslimana nadcestarnika g. Ibrahima Hodžića. Nijesam toliko znatiželjan, da li je zbilja g. Hodžić nadcestarnik pitao svoje putare, kad ih je vidio nezaposlene u čaršiji, ali i da jest – dokazuje samo, da je g. nadcestarniku Hodžiću samo stalo jedino do državnog interesa. Ta valjda je među nama građanima kao ispravan i valjan državni činovnik poznat g. Hodžić, što će i pošteni i objektivni Srbi Pravoslavne vjere posvjedočiti. Nu g. Hodžić je musliman, a trogodišnje naše oslobođenje dalo nam je iskustva, da Čokorilove pristaše ne mogu gledati u državnoj službi muslimana – pa bio najispravniji.
Za dijeljenje pomoći postradalim od poplave, mislim, da je u stanju odgovoriti g. Mujezinović, jer se je za kratko vrijeme svojeg službovanjа pokazao svijesnim i ispravnim državnim činovnikom. Za događaj s pekarom Edhembega H. Uzeirbegovića najbolji je svjedok pravorijеk suda, i osuda, pa ako Čokorilo misli, da je u tom bio nekorektnog postupka g. Mujezinović, neka traži uvid rješidbe pravde, koja će ga podučiti i kazati mu, da ga je i u toj stvari samo denuncija — laž kao i mržnja proti g. Mujezinoviću vodila. Eto anonimni pišče, da li si toliko okorio, pa da ne priznaš, da je ovo sve istina, a da si tendenciozno izvrtao činjenice. Radi ti samo tako po uzoru austrijskom, pa ćeš u istinu biti ožigosan kao i Đorđe Čokorilo, jer je to samo na uštrb bratstva i sloge. Ta pitaj postupak ispravnih građana muslimana ako nе znaš, da su u najkritičnijim momentima austrijskog režima 1914. spašavali svojoj istokrvnoj braći živote i imetke. Zar ti ne znaš, kako je starac Osmanaga Bradarić sa drugim muhtarima kresao u lice barunu Ketenburgu – da ne zavađa muslimane i pravoslavne, pa nemoj da ti preuzmeš ulogu tih austrijskih barunčića.
Valjda će ti ovo biti dosta.
s
Ovo je bio članak iz broja 347, od 15. 10. 1921. godine. U broju 352, od 27. 10. 1921. slijedi još jedan komentar na pisanje “Srpske riječi” od 5. 10. 1921.
Gosp. ministru unutrašnjih djela.
»Srpska Riječ« br. 210 od 5./Х. 21. sa potpisom A. Jovanović plače, da je autoritet vlasti u maglajskom srezu pod upravom sreskog načelnika Mujezinovića pao na nulu, pa Vam evo i ja preporučujem formulu, kako bi se autoritet te vlasti opet »podigao« na onu visinu, na kojoj je bio i za vrijeme bivšeg ovdašnjeg sreskog načelnika, »treznog« Petrašina Pupića, koji se »trezan« čak i po jarkovima valjao, te za vrijeme njegova zamjenika sreskog pisara, a negdašnjeg k. u. k. feldvebla Milana Bosančića, kog je birtaš Tiko Mišić svojevremeno u svom vlastitom lokalu znao i pod astal stjerali, izlemati ga, kao vola u kupusu, a da današnji nepismeni dopisnik »Srpske Riječi«, inače uljez Aca Jovanović et comp. autoritetu vlasti u to vrijeme ne izvolje ni svojih »lepih« usta otvoriti. Neophodno bi, naime, nužno bilo, da izdate naređenje sreskom načelniku Mujezinoviću u Maglaju, da odmah sebi uz bok stavi kao savjetnika Aca Jovanovića uljeza, Joca Simića izvozničara, te »dobričinu« Pera Popovića, Acina aminaša.
Rad će tada da otpočne po prilici slijedeći način:
Aca Jovanović, inače jedan obični »uljez, mučki će da išamara finog i poštenog poštanskog upravnika Pintara.
Sreski načelnik Mujezinović će Aca za to da pogladi po leđima, a pošteni će građani »pohvaliti« to patriotsko »delo« jednog »odličnog« građanina, uljeza Aca Jovanovića.
Kad Jovanoviću pristupi kakav pošten težak musliman, koji se interesuje za punčevu mu zemlju (a ne za njegovu, jer on i nema ništa) i koji težak po beglučkoj uredbi također ima pravo na tu zemlju, pa hoće da čuje i Acino mišljenje o tome, Aca će ga izbaciti na polje, vičući, da ne da Turcima zemlje, a pošteni građani, naročito muslimani, kliknuće: »Živeo najveći pobornik naše »sloge« i našeg narodnog »jedinstva«, naš veliki »patriota« Aca Jovanović — uljez!
Sjedeći uz bok sreskog načelnika Mujezinovića doći će Jovanoviću do ušiju, da kogod posjeduje i kakve municije. Jovanović će, da dotičnog pokrije, uzeti od njega 1000 K (pardon: dvjestapedeset dinara) u korist Srpske čitaonice u Maglaju, i — autoritet je vlasti tu!
Tako po malo šamarajući, psujući i korumpirajući vlast će se da održi na potrebnoj visini, baš kao i za Pupića ere, te neće trebati ni policije ni žandara.
Ako kakav starac musliman povrijeđen u svojim vjerskim osjećajima, svoje vlastito dijete, koje zapriječeno nesmotrenim vaspitanjem čak i nepozvanih vaspitača, ne izvršuje svojih vjerskih dužnosti, izruži i išiba, Aca će starca radi toga »izgreda« predvesti sreskom, koji će da ga najstrožije kazni, a ostali će građani muslimani da kažu: »E baš se učvršćuje sloga između nas muslimana i pravoslavnih! Blago nama i našoj mladoj Kraljevini, kad imamo ovakovih »patriota«, kao što je naš uljez Aca Jovanović!«
Dok ovako bude sa desne strane sreskog načelnika Mujezinovića djelovao Jovanović, kog će sreski i pored svih tih pojava ipak militi i govoriti: »Ha, sokole!«, dotle će Joca Simić da našilja pojedine tipove bratu Refika Smailagića, koji mu je život spasio i da ga na tako podao način iskušava, da li ima oružja. I, bratska je sloga i jedinstvo na svojoj »idealnoj visini«.
Joca Simić će da traži od države besplatno drvo za popravak svoje trošne kuće, nu budući da je „previše” opterećen gornjim poslovima, prodaće on to drvo, koje je kao izvozničar i »mučenik« dobio, a građani će kazati: »Naša će mlada Kraljevina za cijelo da divno napreduje!«
Budući da Joca posjeduje dozvolu za prodaju oružja, neće mu biti moguće, da uvijek sjedi u sreskom načelstvu, jer je prisiljen, da to oružje raznosi po raznim pazarima i prodaje, pošto ga volja, sjediće mjesto njega g. Pera Popović i on će samo da reče: »Ja moram, jer stanujem u kući uljezova punca Aleksije, i sve što uljez Aca radi patriotsko je, premda ni očem pojma nemam«.
Ove odredbe, g. ministre, izdajte hitno, jer su Aca i Joca do skrajnosti naduli, te ako te odredbe za kratko vrijeme ne stignu, crknuće obojica od muke, a to bi po našu mladu Kraljevinu bila velika šteta.
Također izdajte naređenje državnom odvjetništvu u Tuzli, da ne diže optužbe proti Ace radi mučkog napadaja na državnog poštanskog činovnika Pintara, jer ga je već sreski načelnik Mujezinović radi toga pogladio po leđima sa 20 dana zatvora, pa mu je to i onako dosta, te bi potpuno izgubio volju, da dalje »patriotski« djeluje i učvršćuje slogu megju istokrvnom braćom kad bi ga još i državno odvjetništvo po zasluzi pogladilo.
Eto, g. Ministre, kakva sorta hoće da zapovjeda sreskom načelniku Mujezinoviću i od kakovih tipova ima on čast da sačekuje napadaje i uvrede, i to ni za što drugo do samo stoga, što je Mujezinović — musliman, te što svakome hoće da mjeri jednakim aršinom, a to njima dakako nikako ne miriše.
Ovo su, g. Ministre, samo nekolika fakta, koja ovaj put letimično i na brzu o ovoj trojici tipova (o Aci, Joci »dobričini« Peri) zabilježih i napomenuh Vam ih, a doskora ću imati čast, da Vam o njima i opširnije prozborim i uputim Vas u još nekoliko njihovih »patriotskih dela«, koja se nikako prešutiti ne mogu, niti smiju, i koja su u dijametralnoj opreci sa skoro izdanim po Vama Zakonom o zaštiti države i javne bezbjednosti.
Jedan objektivni posmatrač.
Na pisanje “Srpske riječi” reagovao je i kotarski predstojnik – sreski načelnik Ahmed Mujezinović u “Pravdi” broj 345 od 11. 10. 1921.
Otvoreno pismo lažnom anonimnom denuncijantu u Maglaju.
Nijesam se mogao blaže u adresi izraziti, jer to potpuno zaslužuješ, kada u »Srpskoj Riječi« od 5. ov. mj. u broju 201. izlijevaš mržnju proti moje osobe lažnim navodima. Pošten čovjek javno potpisuje što napiše, a Ti nesmjede, jer si uvjeren, da laž pišeš i kriješ se za leda uredništva. Predaću stvar u ruke pravde, tamo ćeš se osvjedočiti da si neistinu govorio. Isto pismo poslao sam i uredništvu »Srpske Riječi«, ali sam uvjeren, da neće smjeti da ga objelodani.
Daje se na sveopće znanje, da je Mehinaga Arifagić iz Maglaja rasipnikom proglašen, i da je istome njegov brat Agan Arifagić iz Maglaja skrbnikom postavljen.
Kotarski ured kao šerijatski sud. Maglaj, 22. januara 1896.
TV Zaboravljeni Maglaj - Dokumentarni program 