Arhive oznaka: Ademaga Mešić

List “GAJRET” br 1, 15. 08. 1907. Izvještaj sa donatorske zabave održane u Maglaju 03. 08. 1907.

Iskaz

dobrovoljnih priloga darovanih prilikom prve zabave isl. omladine u Maglaju dana 3. augusta o. g. za “Gajret” i mjesnu islamsku sirotinju.

Darovaše slijedeća gospoda:

Po 20 K:

Edhembeg H. Uzejrbegović i Irfanbeg Sulejmanpašić, veleposjednici iz Maglaja;

po 16 K:

Braća Osmanagić, posjednici iz Maglaja;

po 10 K:

Ademaga Mešić. trg. i posjednik iz. Tešnja i Mustajbeg H. Uzejrbegović, veleposj. iz Maglaja;

po 8 K:

Osmanaga Srkalović, posj. iz Tešnja i Hilmi beg H. Hafizbegović veleposj. iz Maglaja;

po 6 K:

Mujaga Kučukalić veleposj. i trg. iz Gračanice, Rudolf Loebel, apotekar i Mahmudbeg Širbegović, načelnik iz Maglaja;

po 5 K:

Eminbeg Eminagić, veleposj., Rifadbeg Ferizbegović, veleposj. i Aširaga Mujičić, trg. sva tri iz Tešnja, Edhem ef. Mulabdić, uč. šer. škole iz Sarajeva, N. N., Uzejrbeg H. Uzejrbegović, veleposj. i Derviš ef. Čolaković, šk. uprav, oba iz Maglaja i Mujaga Karamehić posj. iz Visokog;

po 4 K:

Ibrahim ef. Kadić, šer. sudac i Simeun Arsenović, trg. oba iz Maglaja, Hašim ef. Nevesinjac, posj. iz Vozuće, kot. Maglaj, Fra Jure Tvrtković, župnik iz Radunica, kot. Maglaj;

po 3 K:

Muhamedbeg Širbegović, velep., Stefan Vujanović, por. kontr., Sulejman Begovac, posj., sva tri iz Tešnja, Mehmed Zuhdi ef. Ruvić iz Sarajeva, Smailaga Kakeš, posj., Ahmedaga Mulalić, posj., Abdul Halim Mulaomerović, posj., Hafiz Rudanović, posj. sva četiri iz Doboja, Rifadbeg Bagdadi, veleposj. iz Zepča, Ibrahim ef. Krzić, Nazifaga Omersoftić, Alois Soltys, nadšumar, Cvjetko Radović, kot sudac, Abraham Frenkel, geometar, Husein ef. Smailagić, Atifaga Smailagić, svi iz Maglaja;

po 2 K:

Husein ef. Kadić, trg. iz Visokog, Mehmed Didić, Nurija Ganibegović, posjednici iz Doboja, Stjepan Divić, župnik iz Žepča, Ibrahimbeg Čengić, velep., Sejd Alibeg Filipović, podrav. islam. štamp. oba iz Sarajeva, Ragibaga Mulalić, Sadik Danon, Sabitaga Osmanagić, Mihajlo Pavlović, Mustafa ef. Rešidović, Ignatz Hengster, učitelj, Leopold Sprung, šum. trg., Aleksa Arsenović, Aširaga Topčagić, Martin Lončarević por. kontr., Julije Kozaky, por. of., M. M., Miloš Arsenović, Aleksa Petrović, pravnik, Dervišaga Šahbegović, Mehmedalija Terzimehić, Milan Ilić, Dimitrija Božić, Josip Simić, Vladimir Pejović, svešt., Spaso Gojković, Naim ef. Lokmić, svi iz Maglaja, Hasan ef. Šabanović iz Krivaje, Stjepan Božanović, trg. iz Trbuka (Maglaj);

po 1 K 50 h:

Esad ef. Ibrahimefendić, imam iz Maglaja i Gjulaga Pekmić iz Mećevića (Maglaj);

po 1 K:

Derviš ef. Hero, učitelj, Mustafa ef. Vehabović, obitur. gimnazije, Divić živ. lij. sva tri iz Žepča; Salih Kadribašić, Ibrahim Hasanić, Meho Hasanić, Mehmed Jusufović, Ibrahim Bajrić, Mustafa Bajrić, Salih Herceg, Ignjat Popović, Pašaga Terzimehić, H. Sulejman Beganović, Jovo Cvijanović, Jovan Jeftić, sveštenik, Petar Jovanović, Mehaga Mulabdić, Thomas Katholing, post. upr., Franc Krikava, feldwobel, Kuzman Tanasić, Ahmetaga Terzimehić, Simo Ilić, Vlado Brkić, Sepil Ostrmann, Mihajlo Arsenović, Ivan Račić, bilj., svi iz Maglaja;

po 60 h:

Džanbeg Džanbegović iz Maglaja;

po 50 h:

Mustafa Mulalić, Šahbeg Mulalić, Mujo Obralić, Began Karahusić

i Hafiz Nuri ef. Čejvan iz Maglaja 40 h.

Ukupno dobrovoljnih priloga 306 K — h.

Od ulaznica                                 234 K 80 h.

Od ruža i koriandola                   23 K — h.

Ukupno                                         563 K 80 h.

odbivši troškova                          188 K 40 h.

Ostaje čista prihoda                    375 K 40 h.

Od ove svote pripada po zaključku odbora “Gajretu” 200 K, a ostatak od 175 K 40 h mjesnoj isl. sirotinji.

Odbor smatra za ugodnu dužnost zahvaliti se svjema prijateljima i gospodi, koji priložiše dar zabavi, za tim svjema, koji odlikovaše našu zabavu svojim posjetom i tim nam pomogoše i uveličaše naše veselje. Mnogi nam prijatelji pozajmiše stvari za ukras bine i sale, na čemu im odbor najljepše zahvaljuje.

Živili!

U Maglaju, 25. augusta 1907.

Odbor.

Fikret Dedić, IZ MAGLAJA NA OZREN

Maglajska partijska ćelija je počela s pripremama za borbu protiv okupatora i ustaša ubrzo nakon okupacije zemlje i stvaranja NDH. Pripreme su se svodile uglavnom na prikupljanje oružja. Naša veza s višim partijskim rukovodstvom u to vrijeme nije bila redovna, ali smo održavali manje-više stalan kontakt s Mjesnim komitetom KPJ u Doboju i s partijskom ćelijom u Zavidovićima. Sjećam se da sam u junu 1941. otišao jednom prilikom u Doboj i sastao se s Ademom Hercegovcem. Razgovarali smo o općoj situaciji. Nismo se ništa konkretno dogovorili, jer se Adem upravo spremao za odlazak u Teslić. Da bih pred ustaškim vlastima imao pokriće za to putovanje, produžio sam iz Doboja u Tešanj, gdje sam posjetio Ademagu Mešića, Pavelićevog doglavnika, inače poznanika mog oca, i tražio od njega da interveniše za zaposlenje neke naše rođake. Sa sekretarom tešanjske partijske ćelije Husom Hodžićem se tada nisam sastao, jer je bio negdje izvan Tešnja, ali sam se sastao s Tuparom Abdurahmanom i Rasimom Golalićem koji je bio član KPJ. Ubrzo poslije toga prisustvovao sam, kao sekretar maglajske partijske ćelije, sastanku koji je bio sazvan u Tuzli i tom smo prilikom dobili uputstva za dalje prikupljanje oružja i novca i formiranje manjih udarnih grupa koje će u datom trenutku stupiti u akciju.

Odmah nakon napada Njemačke na SSSR uhapšen je u Zavidovićima Pero Dokić a zatim i dva člana naše maglajske partijske ćelije, što je prilično poremetilo naš rad.

Između 10. i 15. jula u Maglaj je došao Mahmut Bušatlija. Poznavali smo se sa studija i on me je potražio u pošti, gdje sam radio kao službenik, a zatim je otišao u obližnju kafanu da me tamo sačeka. Nešto kasnije sam ga tu našao, pa smo pošli u šetnju. Međutim, ubrzo nam je prišao općinski policajac Avdo Hasanbegović i rekao mi da me zove kotarski predstojnik Hasanbegović. Ostavio sam Bušatliju s tim da se kasnije sastanemo na Moruši. Nisam znao zašto me zove Hasanbegovć. Plašio sam se da nije nešto u vezi s Bušatlijom. Međutim, Hasanbegović me je zvao zbog transporta Jevreja koji se upravo bio zaustavio na maglajskoj željezničkoj stanici i iz kojeg je neke ljude trebalo izvući.

Kada sam se vratio, Bušatliju nisam zatekao na mjestu gdje smo se dogovorili. Nestao je. Digao sam na noge partijsku organizaciju i maglajske skojevce. Svi su tragali za Bušatlijom u gradu i okolini do svanuća, ali njega nigdje. Bili su mi to teški trenuci.

Poslije nekoliko dana došao je iz Doboja u Maglaj Dedo Trampić i ispričao mi šta se dogodilo.

Dok sam se ja nalazio kod kotarskog predstojnika, na Bušatliju je naišao općinski policajac. Pošto mu se učinio sumnjiv, uhapsio ga je. Bušatlija je imao legitimaciju na ime Kulenović i predstavio se kao rođak ustaškog ministra Kulenovića. To je pokolebalo policajca i on ga je umjesto u zatvor odveo u neko konačište-kafanu u blizini željezničke stanice i tu zatvorio. Ne čekajući dalji rasplet, Bušatlija je iskoristio prvu priliku, čim je čuo da teretni voz dolazi u stanicu, pobjegao iz konačišta, dokopao se voza i otišao u Doboj.

Iako nisam bio završio razgovor s Bušatlijom, mi smo poslije njegove posjete Maglaju pojačali pripreme za ustanak. U to vrijeme su Tošo Vujasinović i Josip Jovanović već bili na Ozrenu. Pozvali su me na sastanak i tom prilikom smo razmotrili plan ustanka na širem području Doboja.

Sredinom jula pobjegao je iz maglajskog zatvora Pero Dokić i odmah se uključio u rad na pripremanju ustanka, održavajući vezu s jedne strane s Tošom Vujasinovićem, a s druge sa mnom.

Između 10. i 15. avgusta, kada su pripreme za početak oružane borbe bile već dobrano uznapredovale, javljeno mi je telefonom iz Tuzle da će me idućeg dana na željezničkoj stanici u Doboju čekati “Čokalija”. Bio je to nadimak Uglješe Danilovića. Stigavši u Doboj, otišao sam do upravnika tamošnje pošte, koga sam poznavao, i pozvao ga da malo prošetamo. Šetajući, stigli smo na stanicu. Ugledao sam Uglješu. Bio je obučen u građansko odijelo, a na glavi je imao halbcilinder. Očigledno je izigravao trgovca stokom! Okolo su se muhali ustaše i policijski agenti. Dok sam, idući rukom pod ruku s upravnikom dobojske pošte, koji nije imao pojma da sam ga pozvao u šetnju samo zbog kamuflaže, prolazio kraj Uglješe, on mi je dobacio: “Vidimo se u vozu!” Međutim, izgleda da je i to neko čuo, jer kada smo se našli u vozu do nas je sjeo jedan folksdojčer. Uglješa i ja smo tada započeli glasan razgovor o stoci, trgovini… Ipak u toku razgovora on mi je uspio da saopći ono što je bilo najvažnije: “Javi Toši da odmah treba početi s ustankom!” U Maglaju sam sišao s voza, a Uglješa je produžio prema Sarajevu.

Dobivenu poruku, koja je u stvari predstavljala naredbu Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, odmah sam prenio Toši Vujasinoviću. Tada je zaključeno da akciju započnemo 23. avgusta u zoru, istovremenim napadom na Doboj, Gračanicu i Maglaj. U tom trenutku u selima oko Maglaja je već bilo formirano nekoliko grupa od po 20 ljudi, koje su imale svoje komandire i s kojima je Pero Dokić uvježbavao razne borbene radnje. Te grupe su raspolagale s oko 60 pušaka i nešto revolvera i bombi. Istovremeno su ustaše u Maglaju i okolini formirali i naoružali domaću miliciju, s oko 160 pušaka. Osim te milicije, u Maglaju se tada nalazila posada od 40 domobrana i jednog voda žandara. Međutim, pripremajući ustanak, mi smo našom agitacijom uspjeli da unesemo paniku u redove neprijejatelja, naročito u redove milicije, u kojoj je bilo dosta ljudi nama naklonjenih.

Zbog neodlučnosti koja je vladala među ustanicima na našem sektoru, napad na Maglaj nije počeo istovremeno s napadom na Doboj i Gračanicu, već tek sutradan, 23. avgusta ujutro. Grad smo zauzeli skoro bez otpora: milicija i većina domobrana su se odmah predali, dok je nekoliko ustaša i žandara pobjeglo dan ranije. Zaplijenili smo oko 120 pušaka, dva puškomitraljeza, desetak sanduka municije i bombi. Maglaj se nalazio u našim rukama nepuna dva dana i za to vrijeme smo spalili državne arhive i uništili postrojenja na pošti i željezničkoj stanici. Namirnice iz državnih magazina smo jednim dijelom otpremili prema Ozrenu, a drugi dio smo podijelili narodu. Osim toga smo izvukli iz grada znatne količine sanitetskog materijala i druge opreme. Porušili smo dobar dio željezničke pruge i potrgali telefonske veze. Namjeravali smo da porušimo i željeznički most na Bosni, ali nismo imali ni sredstava ni stručnjaka za taj posao.

Magaj smo napustili bez borbe, jer je kurir Rade Savić donio izvještaj da od Zavidovića neprijatelj nastupa s jakim snagama. Povukli smo se na desnu obalu rijeke Bosne, formirali Komandu maglajskog sektora i preduzeli mjere za zaštitu sela. Međutim, srpskim selima na lijevoj obali Bosne nismo mogli pomoći i ustaše su ih većim dijelom popalili, počinivši strašna zvjerstva, naročito u Ošvama. I u Maglaju su ustaše strijeljali 10-12 Srba koje su zatekli u gradu.

Zajedno s nama na Ozren se povukao i Kasim Drnda, koji je u Maglaju imao neki dućančić. Još prije rata je njegovu sestru oženio jedan beg, ali ju je ubrzo poslije toga otjerao. Drndu je to ogorčilo i on je povjerovao da mu ustanak pruža priliku da se begu osveti. Međutim, događaji se nisu razvijali onako kako je on očekivao i, jasno, brzo se pokolebao. Kako je znao da sam ja prilikom našeg povlačenja iz grada nekoliko paketa novca (500.000 dinara), koji smo našli u državnim ustanovama, povjerio na čuvanje nekolicini boraca, Drnda je na prevaru uzeo od njih dio tog novca (15.000 dinara) i nakon dan-dva pobjegao s njim nazad u Maglaj. Budući da su neprijateljski elementi već bili počeli da među ustanicima šire glasine kako smo Pero Dokić i ja, Pero Hrvat a ja Musliman, isprovocirali ustanak da bi ustaše nakon toga imali opravdanje za progone i ubistva Srba, slučaj Kasima Drnde im je dobro došao kao “argument” više. Međutim, većina ustanika nije nasjela tim podlim intrigama i podvalama.

Prilikom povlačenja iz Maglaja 25. avgusta 1941. godine, ja sam poslao Milana Vidovića sa sedam-osam boraca na lijevu obalu Bosne, u selo Ošve radi zaštite naroda. Izgleda da ta grupa nije mogla pružiti jači otpor, brzo se raspala i razišla. Ostao je samo Milan koji nas je obavještavao o stanju na tom sektoru i služio nam kao veza s ustanicima oko Teslića i Tešnja. Čini mi se da nam je tim putom stiglo na Ozren pismo Ede Blažeka. Slušajući svakodnevno odjek teških borbi koje smo vodili, naročito oko Trbuka, drugovi na području Teslića su mislili da mi imamo oružja na pretek i tražili su od nas da im ga pošaljemo, naročito minobacače. Nismo im mogli pomoći. Koliko se sjećam, mi smo nešto kasnije primili još jedno pismo sa sektora Teslića, ali u to vrijeme nismo imali jasnu sliku o zbivanjima u srednjoj Bosni.

Što se tiče mog odlaska iz Maglaja zajedno s ustanicima, moram istaći da mi niko nikada nije prenio navodno postojeću partijsku direktivu da treba da ostanem u gradu. Uostalom, to bi bilo ravno samoubistvu, jer sam u toku priprema za ustanak razgovarao otvoreno s velikim brojem seljaka, uglavnom Srba, iz okoline Maglaja, pozivao ih na ustanak i najzad, kada je do ustanka došlo, morao, jasno, da učestvujem u njemu.1 Ipak i poslije našeg povlačenja, Maglaj nije ostao bez aktivista narodnooslobodilačkog pokreta. U gradu su, po zadatku, ostali drugovi Fadil Idrizović-Šahbegović, član KPJ, Rašid Ruvić, skojevac, Ismet Smajić i njegov brat Rifat, koje sam smatrao članovima Partije, iako im to još nisam bio saopćio i Edhem Bota. S Ozrena sam održavao vezu s njima. Oni su nam slali sanitetski materijal, duhan, papir, a i značajna obavještenja o neprijateljskim garnizonima u Zavidovićma, Maglaju i Doboju, pokretima i namjerama neprijatelja. Od februara do aprila 1942. godine vezu s Maglajem je, po skojevskoj liniji, održavao s Ozrena i Dinko Falatar. Nekako pred četnički puč na terenu neki aktivisti u Maglaju su dobili pozive u domobranstvo i htjeli su da dođu k nama u partizane. Međutim, situacija na Ozrenu je, u odnosu na Muslimane, zbog četničke propagande, bila takva da sam ih morao ubijediti, a to mi je teško pošlo za rukom, da se odazovu pozivu u domobranstvo i da zatim, tamo gdje budu služili vojsku, prvom prilikom, gdje god se nađu, prebjegnu u partizane, što su oni i učinili.

SB u NOB, VIZ Beograd 1976, knj. I, str. 745-749.

1 U izvještaju Mahmuta Bušatlije Bodina, člana vojnog rukovodstva za Bosnu i Hercegovinu, poslanom koncem avgusta 1941. godine Svetozaru Vukmanoviću Tempu, stoji i slijedeće:

“Prilikom zauzimanja Maglaja, Doboja, Gračanice i drugih mjesta u ovom kraju, ono malo part.(ijskih) organizacija uzelo je aktivna učešća i, kad su partizani bili prisiljeni da se povuku, prirodno, povuklo se i ono malo partijskog članstva – do tada nekompromitovanog. Tako je u Maglaju jedan stari partijac (riječ je o Fikretu Dediću – napomena Redakcije), do tada potpuno nekompromitovan, održao partizanima pozdravni govor prilikom zauzimanja Maglaja. Jasno je da je sa ostalim morao u šumu. Ovakav stav Partije sproveden je u cijelom okrugu. Svi ovi drugovi, ukoliko nisu prisiljeni na ovakvo držanje, ne smiju izmaći kazni… Partizani su držali Maglaj oko 36 sati u svojim rukama. Tamo su održavali zborove preko kojih su objasnili narodu akciju. Ispred partiz.(ana) govorio je drug Petar Dokić, a ispred građana Fikret Dedić (Da ga bog ubije!).” Zbornik dokumenata i podataka o NOR jugoslavenskih naroda, tom IV, knjiga 1, dok. br. 56.

Fikret Dedić je iz Banjaluke i on i braća mu bili su poznati kao komunisti, te se teško moglo o Fikretu govoriti kao “nekompromitovanom”, tim više što je kao komunista do rata bio hapšen. Napomena Redakcije.